SPLIRIZA – Kontinuirana različitost

Danas donosim tekst napisan za specijalno izdanje tjednika Globus, koji govori o budućnosti gradova. Broj je posvećen obljetnici i proslavi 25 godina izlaženja tog časopisa te vizijama budućnosti i izazovima društva koje stoje pred nama. Grafički prilog i nacrt moje vizije grada budućnosti, SPLIRIZE, izradila je arhitektica Ida Križaj Leko.

 

splirizagif2U vremenu kada su ostvarene gotovo pa sve futurističke postavke gradova, kada su uvaženi Marinettijevi manifesti te provedeni svi izazovi metropolisa arhitekta Antonia Sant’Elie, čini se da smo potpuno izgubili utopijski način razmišljanja. Kao da smo se umorili ili prestrašili drugačijeg pogleda na svijet i njegove možda bolje, ali uvijek neizvjesnu budućnost. Najbolja potvrda ove teze je znakovit podatak da u vremenu snažnog tehnološkog razvoja čovječanstva ljudska noga, nakon Mjeseca, nije stupila niti na jednu planetu sunčevog sustava. Razlog tome je vrlo prozaičan i banalan; nije administriran i pravno uobličen adekvatan model ugovora s astronautom koji bi predvidio i prihvatio sve moguće rizike takvih neizvjesnih aktivnosti. Nadalje, čini mi se da su, posebice u kontekstu urbanizma i arhitekture, razni normativi, beskrajna administriranja i atestiranja svakog proizvoda kroz kontinuirano mistificiranje ekološke održivosti, te propagiranje komfora i sigurnosti svakodnevice uvjetovani novim strahovima, dodatno zakomplicirali, te potpuno stopirali promišljanje novog, drugačijeg i utopijskog svijeta oko nas.

Ovakvo stanje, koje onemogućuje ulazak u nepoznato i koje ne vidi različitost i rizik kao neophodne sastojke u modelima urbanog promišljanja budućnosti, snašlo je i današnje gradove. Danas su glavne struje urbanih znanosti usmjerile svoj analitički i kreativni pogled isključivo na „gradolike“, gusto naseljene i zaokružene društveno-prostorne jedinice. Također, čini se da je jedini cilj promišljanja gradova u poboljšanju komfora, jačanje sigurnosti i participativnosti građana, kroz snažno medijski propagiranu kontrolu, koja jedinu novinu vidi u aplikacijama, nadzoru i “smart instalacijama” unutar gradskog okoliša. U kontekstu takvih pogleda na stanje stvari, uz poneke žučne rasprave i hvale vrijedne teorije o Pravu na Grad, i dalje većina vjeruje da je buduća urbana problematika suštinski utjelovljena isključivo u samim gradovima. Nova razmišljanja o budućnosti gradova, o novom i drugačijem korištenju planeta, već u prvom sagledavanju postojećeg stanja moraju shvaćati da je čovječanstvo, osim što je snažno razvilo gradove, potpuno isprojektiralo i intenzivno koristi i upravlja resursima, prostorima i teritorijem izvan samih gradova.

Novi pogled na planiranje urbanog teritorija trebao bi u početku imati osnovni cilj prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i procesualnim konceptualizacijama okoliša. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržište rada, izgrađeni okoliši, infrastrukture, transporti, mreže novih tehnologija, ekologija i društveno-ekonomski utjecaji povezani su danas unutar gustih klastera. Takvi dijelovi novog sustava proširili su se svukud, prostorno se nametnuli i međusobno povezali, kako bi iznjedrili nepravilnu amorfnu mješavinu urbanih, ruralnih i subruralnih pejzaža, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj, kontinentalnoj i globalnoj razini.

Teritorij baziran na ovakvim pretpostavkama nalazi se svuda oko nas i na području Hrvatske, a u mom je osobnom kontekstu prostorno vezan za tri veća grada kao područja mog, gotovo svakodnevnog djelovanja; Split, Rijeku i Zagreb. Svatko tko je u jednom danu boravio, radio i vozio se iz Zagreba preko Rijeke do Splita, ili obrnuto, prolazio je kroz različite i jako heterogene okoliše. U takvom prolasku, boravku odnosno (svako)dnevnom “obilasku”, doživljavamo veoma tjelesno potpuno različite predjele, jasno percipiramo izgrađene ili neizgrađene, praznije ili punije, toplije ili hladnije, nizinske, primorske ili planinske karakteristike prostora. Realno percipirajući ovo okruženje jasno spoznajemo da je na čitavom tom području gotovo u cijelosti izveden “grad-teritorij”, kontinuirana, heterogena i međusobno lako dostupna urbanizirana platforma – neki novi teritorijalni grad – koju često nazivam SPLIRIZA, spajajući u njoj – Split, Rijeku i Zagreb.

globusPriroda posla, djelovanja i svakodnevnih aktivnosti za mnoge je danas vezana za više gradova, niz specifičnih mjesta raspršenih na teritoriju, osobito u državama prostorno nevelikim kao Hrvatska. Budućnost koja neminovno donosi razvoj infrastrukture i bolju povezanost ovakvih područja zasigurno će intenzivirati ovakve scenarije boravka, rada i korištenja samo naizgled udaljenih i odvojenih urbanih sredina. Tako će u budućnosti svatko složiti svoju SPLIRIZU, svoj spoj od više gradova ili gradića unutar kojih djeluje i boravi na svakodnevnoj bazi. Za SPLIRIZU je teško reći kakve je veličine i oblika, kada i gdje počinju njezine bogate različitosti, njezine topografske i klimatske razlike, a gotovo je pa nemoguće definirati gdje su njezine koherentne i prave granice između grada i prirode, urbanog, suburbanog i neurbanog. Prostor SPLIRIZE je teritorij koji spaja, razlikuje te istovremeno beskrajno slobodno pruža nepregledne načine i mogućnosti korištenja istovremenog života, poslovanja i djelovanja u Splitu, Rijeci i Zagrebu, sa svim njihovim osebujnim karakteristikama.

Ovaj neprekinuti prostor kao novi grad ili spoj gradova, vjeran je pokazatelj da, kako bi jasnije mogli gledati u budućnost urbanizma te u budućnost arhitekture, trebamo što prije raskrstiti s prošlim viđenjima te prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog. Također je precizan pokazatelj da zauvijek treba prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika, površine izgrađenog i neizgrađenog te broja stanovnika. Iz svega navedenog nameće se zaključak da budućnost gradova, urbanizma i arhitekture treba tražiti upravo u novim mogućnostima upravljanja ovakvim specifičnim okolišem u cjelini, bez obzira na njegovu međusobnu udaljenost, veličinu i dostupnost. Trebalo bi projektirati i promišljati odnose i sustave spajanja, povezivanja i umrežavanja različitih i na prvi pogled nespojivih entitata – baš kao što su meni Split, Rijeka i Zagreb, ili u nečijoj drugoj osobnoj reinterpretaciji spoj drugih triju gradova.

Budućnost arhitekture leži u upravljanju i projektiranju sustavima, ekologijama i infrastrukturom koja kreće od specifičnog mjesta do teritorija u cjelini. Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Ako bolje pogledamo,i vratimo se na teze sa početka ovog teksta, svi gradovi budućnosti zamišljeni početkom 20-og stoljeća, od Kine do Azije, preko Amerike i Europe, davno su izvedeni te je vrijeme sazrelo za neki “futurizam nakon oblika”. U uvjetima buduće planetarne urbanizacije, njezine nove moguće utopije kao procesi urbanog rasta ovisit će o operativnom pejzažu na razini većih sustava gradova, poput SPLIRIZE, čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. Danas kao struka trebamo smoći snage i pronaći energiju da se suočimo s novom budućnosti. Trebamo pronaći vremena i strpljenja da objasnimo okolini važnosti prihvaćanja rizika i izazova novog i nepoznatog. Kako bi nam to uspjelo, ponekad moramo preispitati usvojene vrijednosti, usvojiti nove etike i morale, te redefinirati neke ustaljene pojmove. Tek nakon toga ćemo moći svi zajedno promišljati nove utopije, shvaćajući utopiju kao bolji svijet. SPLIRIZA kao temelj budućnosti. SPLIRIZA kao realna utopija.