Život Umjetnosti, Doba Urbanizacije

Ovoga ljeta izašao je novi broj časopisa Život Umjetnosti. Urednik ovog veoma inspirativnog broja, povjesničar umjetnosti Nikola Bojić, u sklopu ovog posebnog izdanja Instituta za povijest umjetnosti bavio se istraživanjima i skupljanjem brojnih priloga povezanih s temom globalne urbanizacije “Od teritorija do specifičnog mjesta”. Jedan od posebno interesantnih priloga novog broja svakako je  “Doba Urbanizacije”, tematski osvrt Urban Theory Lab-a, GSD Harvard platforme i njihovog glavnog istraživača Neil Brennera , koji u svom osvrtu veoma precizno i argumentirano tumači drugačija shvaćanja i poglede na urbani teritorij današnjice.

Urbano pitanje, te shvaćanje urbanih teritorija prema Brenneru, je već dugo u žarištu intenzivnih rasprava među strukama koje se bave prirodom grada i procesima urbanizacije. Unatoč dubokim razlikama u metodologiji, analitičkom fokusu i političkom usmjerenju, glavni pristupi toj problematici u 20. stoljeću uzimali su za predmet interesa entitet koji se obično naziva gradom (ili neku njegovu leksičku varijantu) kao primarnu jedinicu analize i mjesto istraživanja.

Glavne struje urbanih znanosti polovinom i krajem 20. stoljeća usmjerile su svoj analitički pogled isključivo na „gradolike“ (čvorišne, relativno velike, gusto naseljene i zaokružene) društveno-prostorne jedinice. U sklopu takvog pogleda i ponekih žučnih rasprava i teorija, i dalje većina vjeruje da je urbana problematika suštinski utjelovljena u gradovima, zamišljenih i promatranih kao tipovima naselja koje karakteriziraju određena indikativna obilježja i oblici. Takve i tako promatrane cjeline kvalitativno razlikuju od negradskoga društvenog svijeta (suburbanog, ruralnog i/ili „prirodnog“), koji je navodno smješten „onkraj“ ili „izvan“ gradova.

U aktualnoj suradnji i istraživanju koju Neil Brenner izvodi s Christianom Schmidom (ETH Zurich) Urban Theory Lab uvodi radikalno drugačiji način konceptualizacije otiska i djelovanja urbanih procesa na planetarni pejzaž. Njihov cilj je prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja ili čvorišnog stanja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i strogo procesualnim konceptualizacijama. Iz takvog preusmjerenja u sagledavanju urbanog teritorija proizlazi nekoliko radikalnih epistemoloških i metodoloških posljedica. Jedna od važnijih jest metodološki zahtjev za prevladavanjem jaza između urbanog i neurbanog, koji već dugo opterećuje cjelokupno područje urbanog istraživanja i prakse.

 

 

Prema Urban Theory Labu svakako bi trebalo prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog, te zauvijek prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika ili broja stanovnika, te se čini razboritim prekinuti gledanje na pojam urbanoga, kako u povijesti tako i danas, u odnosu na najveće svjetske gradove – London, New York, Shenzhen, Bombay, Lagos i tako dalje, dalje i dalje… Danas je veoma teško reći koja je prava veličina grada, a još je teže definirati gdje su njegove koherentne i prave granice. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržišta rada, izgrađeni okoliši, infrastrukturni koridori i društveno-ekološki utjecaji povezani su s takvim gustim klasterima, sada su se proširili, dodatno zgusnuli, nametnuli i međusobno povezali kako bi iznjedrili ono što često nazivamo „nepravilnom koloidnom mješavinom ruralnih i subduralnih pejzaža“ na nacionalnoj, međunarodnoj, kontinentalnoj, pa čak i globalnoj razini.

Pored velikih aglomeracijskih središta u novu kartu urbanog teritorija uključuju se zone crpljenja prirodnih resursa, agroindustrijskih zona, logističke i komunikacijske infrastrukture, te sveprisutni turizam i uklanjanje otpada. Najbolji primjer ovakovog stanja je karta Švicarske koja objedinjava sva ova područja. Takove zone i mjesta često nadilaze periferne, udaljene i naizgled „ruralne“ ili „prirodne“ lokalitete te definiraju novi operativni pejzaž. One ne posjeduju gustoću naseljenosti, obilježja naselja, društveno tkivo i infrastrukturnu opremu, kakve se obično povezuje s gradovima, već igraju strateški ključnu ulogu podupirući ove potonje, bilo opskrbljujući ih sirovinama, energijom, vodom, hranom ili radnom snagom, ili pak svojim logističkim, komunikacijskim ili komunalnim funkcijama.

Danas se takvi pejzaži naveliko proizvode, konstruiraju ili redizajniraju putem uspona infrastrukturnih investicija, okrupnjavanjem i teritorijalnim strategijama planiranja velikih razmjera, kojima je cilj podržati ubrzani rasti i ekspanziju aglomeracija širom svijeta. Njihov razvojni ritam stoga je neposredno povezan s ritmom glavnih urbanih središta putem globalne prostorne podjele rada, dok njihova neprestana komodifikacija, okrupnjavanje i društveno-ekološka degradacija pridonose oblicima masovnog obezvlaštenja i dislokacije, koji se često nekritički katalogiziraju, pa čak i slave u suvremenoj urbanoj politici glavne struje pod rubrikom demografske promjene „iz ruralnog u urbano“.

Prema tome, ako doista trenutačno živimo u „urbanom dobu“, trebali bismo ustrajati na tome da se to stanje ne smije istraživati samo u odnosu na formiranje globalnih gradova ili megagradskih regija golemih razmjera nego također u odnosu na aktualnu, iako nejednaku operacionalizaciju čitavog planeta – uključujući kopneni, podzemni, oceanski i atmosferski prostor koji služi ubrzanom i intenziviranom procesu urbanoga industrijskog razvoja.

Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Dakako, klasično pitanje o „rastu grada“ ostat će u središtu politike gradske uprave; općinska uprava i međugradska koordinacija ostat će itekako relevantne za društveni, politički i ekonomski život. No u uvjetima sve intenzivnije planetarne urbanizacije proces urbanog rasta ovisi o operativnom pejzažu na razini cijelog planeta čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. U suvremenim uvjetima upravljanje gradovima, točnije upravljanje urbanizacijom, i upravljanje planetom u cijelosti, nisu samo neodvojivo povezani nego i istovjetni.