Peristil, Mjesto i Prostor Ideologija

Peristil je centralni trg Dioklecijanove Plače koji se nalazi na križanju ulica Carda i Decumanusa. Prostor je to okružen stupovima i trijemom koji oblikuju ceremoniju ulaza u carske odaje. Na južnom pročelju Peristila Dioklecijan se obraćao stanovnicima i svojoj vojsci smještenim u sjevernom dijelu palače. Nakon pada Rimskog Carstva palača postaje grad Split, a Peristil mjesto sretanja njegovih građana. Jupiterov hram koji se nalazio sa zapadne strane Peristila pretvoren je u crkvu, katedralu Sv. Dujma, a Peristil postaje trg, tada prigodno nazvan Pločata sv. Dujma. Ovo mjesto stoljećima je bilo mjesto susreta, ali i prostor sukoba politika te demonstracija moći raznih ideologija.

Peristil_600

Prije samo nekoliko dana, 26. listopada 2015. godine, u ranim jutarnjim satima započela je izvedba akcije Zeleni Peristil. Kako su objavili mediji, zahvaljujući suradnji udruge Zeleni Dalmacije i komunalne tvrtke Parkovi i nasadi, Peristil je na jedan dan postao zeleni travnjak. Montiranje travnatog tepiha na jedan od omiljenijih splitskih trgova, kako kažu organizatori ovog organiziranog i prethodno uredno prijavljenog događaja, dio je događanja nazvanog „Doručak na travi“ napravljenog s ciljem da se javnost upozori na važnost očuvanja zelenih zona u strogom centru grada. Lovro Rumora, iz udruge Zeleni Dalmacije, tom je prilikom istaknuo :”Klimatske promjene su tu, s velikim temperaturnim promjena, a ovime želimo kazati kako se ništa ne radi na sprječavanju štetnih posljedica vezanih uz ove fenomene”.

Na sjednici gradskog vijeća Splita 6. travnja 1929. godine, u nazočnosti poznatog kipara i javnog intelektualca Ivana Meštrovića, odlučeno je da se njegovu doniranu skulpturu, spomenik biskupu Grguru Ninskom, postavi u sam centar Peristila. Sve tadašnje društvene grupe, Splitske elite, od hrvatskih i jugoslavenskih nacionalista, do nadbiskupa i klera, postavljanje Meštrovićevog Grgura na Peristil slavili su kao pobjedu slavenskog duha nad latinskim, jasan otpor talijanaštvu i okupatorima starog slavenskog grada Splita. Don Frane Bulić u svibnju 1929. u očajničkom pokušaju da spriječi postavljanje kipa, napisao je pismo tadašnjem kralju Aleksandru Karađorđeviću moleći ga da svojim autoritetom zaustavi devastaciju Peristila, važnog segmenta kulturne baštine Splita, ali i europske i svjetske baštine. Nakon 12 godina, kada je fašistička Italija okupirala Split, kip Grgura je demontiran i uklonjen. Nakon rata, Jugoslavenska politika nije htjela kip biskupa vratiti na svoje mjesto, već je monumentalni spomenik smješten na sjevernim ulaznim vratima u palaču.

Prije nešto manje od pedeset godina, 10. siječnja 1967. Peristil je osvanuo pobojan gustom crvenom bojom. Taj događaj, za razliku od ovog najnovijeg-zelenog, nije najavljen. Policija i komunalni redari veoma su brzo očistili boju s trga, a 21-godišnji Slaven Sumić i Pavle Dulčić, studenti likovnog smjera umjetničke akademije, zatim Radovan Kogej, mladić bez zaposlenja te još petorica mladića od kojih su trojica bili učenici Škole za primijenjenu umjetnost, a dvojica studenti pedagoške akademije, privedeni u policiju na informativni razgovor. Četiri fotografije Želimira Buljevića koje su trajno dokumentirale ovaj jasan politički čin, ostat će trajna inspiracija za brojne umjetnike i aktiviste te jasna poruka o odnosu ideologije i građana. Crveni Peristil i njegovo trajanje od nekoliko sati, u potpunoj tajnosti, ostat će kao trajna slika prostora, akcije i protesta urbane gerile Splita.

Tijekom maglovitog jutra, 19. studenog 2009. godine Peristili je doživio još jednu nenajavljenu intervenciju, kada je u potpunosti prekriven velikom žutom PVC vrećom na kojoj je plavim slovima ispisan natpis KODEKS. Autor ove intervencije nije nikada pronađen, ali se pretpostavlja da su “Žuti Peristil” osmislili i izveli članovi navijačke skupine Torcida, omiljenog splitskog nogometnog kluba Hajduk, jednog od većih mitova i simbola grada. Golema najlonska vrećica očito je bila njihov protest protiv ‘kerumizacije-kapitalizacije’ Hajduka i Grada Splita. Poslana je jasna poruka na kojoj se umjesto naziva gradonačelnikove tvrtke KERUM, istim tipom slova i istom bojom ispisuje ‘KODEKS’, kao neslaganje s privatizacijom kluba, vođenjem grada i komunalnih poslova. ‘Žuti Peristil’ izazvao je nemalo zanimanje slučajnih prolaznika i turista, a jedan od njih situaciju je komentirao riječima: “Taj čovjek vjerojatno može kupiti sve, ali ne i srca navijača.”

Svi ovi događaji na Peristilu, uključujući i ovaj posljednji “zeleni”, iako je uredno prijavljen i na prvi pogled izazvao potpuno odobravanje građana, jasno oslikavaju vrijeme u kojem nastaju, njihov društveni, ekonomski, politički, ali i veoma izražen ideološki kontekst. Od cara imperatora, njegove potrebe za prezentacijom jasnog prostora vladanja, preko ideologije kršćanstva koja pretvara peristil i hram u mjesto kršćanske vjere , do snage i patosa nacionalne države i njenih kolosalnih simbola kao instrumenata romantičnog zanosa, preko snažne poruke crvene ideje jednakosti komunizma i njegovog uvijek prisutnog totalitarizma, do recentne kapitalističke korumpiranosti prikrivene idejom slobodnog i otvorenog tržišta, jasno pokazuju da i ekologija prerasta u novu suvremenu ideologiju današnjice.

Kao i sve ideologije, pa tako i “zelena” ekologija, prepoznaju i generiraju stanje permanentne krize. Kriza kao objašnjenje za naoko nerješive situacije, kriza kao razlog za uvođenje jasnih, ali uvijek promjenjivih mehanizama kontrole. Takova univerzalna stanja trebaju svoj jasan urbani prostor, specifično i prepoznatljivo mjesto, jasan arhitektonski okvir za demonstraciju ideje. Nije stoga teško zaključiti da je zapravo današnja kasna faza tržišne ekonomije u kojoj trenutačno živimo, upravo uvela i koristi ekologiju kao okvir za kontrolu i generiranje uvijek poželjnog profita. Beskonačna prilagodljivost tržišne ekonomije u slučaju akutne ekološke krize lako i veoma učinkovito pretvara Održivi Razvoj-Sustainability u novo područje investicija i konkurencije. Peristil i njegova konstantna prilagodljivost svim krizama, ideološkim mijenama unutar istog i nepromijenjenog prostornog i arhitektonskog okvira pokazuje univerzalnost i autonomiju arhitekture, snagu i postojanost njezinih elemenata i apostrofira transgresiju kao jedinu konstantu arhitekture. Ovi slučajevi dokazuju po tko zna koji put da je program generator promjene, da jasan događaj relativizira sve predviđene i projektirane funkcije, a uvijek promjenjiva ideologija traži jasan, dobro projektiran arhitektonski prostor.