Crveni Peristil

“Umjetnost je uvijek znala najbolje i s najviše metodičnosti analizirati samu sebe. Kada se tako radi, onemogući se ustaljene sisteme da joj prišivaju neke svoje vrijednosti i ideologije”. Catherine Millet

Crvena sjena na Peristilu

Jučer je Peristil osvanuo crveno obojen, što je izazvalo zaprepaštenje i revolt građana. Mnogi su pomislili da je trg obojen zbog snimanja nekog filma. Njegov izgled, međutim, izmijenila su osmorica mladića koji su još prije dva mjeseca donijeli plan o tome. To su 21-godišnji Slaven Sumić, student pedagoške akademije likovnog smjera, Pavle Dulčić, pok. Krste, student likovnog smjera iste akademije, Radovan Kogej, bez zaposlenja, te još petorica mladića od kojih su trojica učenici Škole za primijenjenu umjetnost, a dvojica studenti pedagoške akademije. Trojica spomenutih stanuju već nekoliko mjeseci u napuštenom potkrovlju u Ulici Andrije Alešija broj 6. Prije dva mjeseca sastali su se u napuštenom potkrovlju i donijeli plan o izmjeni izgleda kulturno-historijskih spomenika čija je boja po njihovom mišljenju “postala monotona i dosadna za prolaznike i umjetnike”. Prije tri dana kupili su 30 kilograma boje. U srijedu navečer, nekoliko sati prije bojadisanja Peristila, na lesonitu u svom potkrovlju ispisali su svečanu izjavu ispod koje su se svi potpisali. Uvečer oko 23 sata pošto su postavili stražu, razlili su boju po Trgu i metlama je razvukli. Sve je trajalo nekoliko minuta. Jedan građanin koji je naišao upitao ih je što rade? “Spremamo trg za snimanje filma”, odgovorili su. Povjerovavši, prolaznik je otišao. Pola sata kasnije naišao je milicioner pozornik Đuro Filipović i o tom događaju izvijestio dežurnu službu Javne sigurnosti SUP-a. Već jučer ujutro pronađen je jedan od studenata, a ubrzo su pronađeni i ostali. Kako saznajemo, protiv njih će biti podnesena krivična prijava Općinskom javnom tužilaštvu zbog oštećenja kulturno-historijskih spomenika i prijava sucu za prekršaje zbog zagađivanja javnih površina.

Slobodna Dalmacija 12. siječnja 1968. godine

Postoje mjesta i događaji o kojima svatko ima jasan i određen stav, a rasprava o konkretnoj temi se odmah pokrene. Rezultati su redovito kontradiktorni, prepuni emocija, suprotstavljenih mišljenja, slobodne interpretacije te zrače aurom mita i kontroverze, ali i iskrama nove kreativne energije. Bilo da se radi o promišljenom, planiranom ili potpuno slučajnom događaju, fotografija ili neki grafički zapis koja bilježi konkretan trenutak ponekad je jedini autentični dokument vremena. Takva slika prerasta u ikonu i trajni je poticaj za daljnje promišljanje projekata i akcija, beskonačni izvor novih mogućnosti. Četiri dijapozitiva fotografa Zvonimira Buljevića koji pokazuju Crveni Peristil u ranim jutarnjim satima 11. siječnja 1968. godine primjer su takve zauvijek zamrznute, pohranjene i zapečaćene energije mjesta i trenutka.

Konkretni događaj zabilježen oskudnim brojem dijapozitiva 45 godina se analizira i razmatra u kontekstu kulturološko-civilizacijskih obilježja modernog grada i duhovne situacije u Splitu 1968. godine. Teorijski se raspravlja o utjecajima kulture, nacije i ideologije na društvenu i duhovnu stvarnost, te općenito o gradu kao mjestu suživota arhitekture, običaja i ljudi. Temeljem brojnih, i u takvim slučajevima kontradiktornih i površnih izvora, analizira se akcija bojanja Peristila. Raspravlja se o načinu izvođenja akcije, dodaju i brišu biografije “zaslužnih” umjetnika koji su u njoj sudjelovali.

Događaj i akcija prilika su također za iskazivanje nesuglasice oko motiva bojanja Peristila, gdje jedni smatraju da je to bio umjetnički, a drugi ideološko-politički čin. Brojne su rasprave i mitovi vezani i uz samu boju, njezinu poruku i simboliku, koja je po nekima trebala biti narančasta kao revolucionarna boja tadašnjeg Zapada, anarhistička kombinacija crvenog i crnog, crveno bijela kao Hrvatska šahovnica te, naposljetku, crvena, kojom je intervencija izvedena, kao simbolični napad na postojeći politički sustav komunizma.

U stručnim povjesničarsko-umjetničkim krugovima prevladava stav da Crveni Peristil nije neutralni apstraktni komentar, intimna individualna priča ili djelo “lude mladeži”, nego reakcija stanja građanske svijesti, nezadovoljstva i reakcija na postojeći sustav vrijednosti i odnosa u društvu, napose u kulturi i politici. Nakon Crvenog Peristila grupa je kratko djelovala, a smrt Pavle Dulčića i Tome Čalete, koji su izvršili samoubojstvo, te uz kontradiktorna svjedočanstva nesvjesno su pridonijeli jačanju mita, popularne neizvjesnosti i zavodljive inspirativnost o Crvenom Peristilu.

Na kraju, ne mogu se oteti dojmu da se arhitektu Nevenu Šegviću zasigurno svidjela Buljevićeva fotografija njegove bijele banke položena na “crveni tepih”, tepih Crvenog Peristila u ranom jutru 11. 01. 1968. Možda je ponekad pomislio, kao i ja, da bi Peristil oduvijek i zauvijek trebao biti crven.