Bavljenje arhitekturom i arhitektonskim projektiranjem prožeto je uspjesima i neuspjesima, lošim i boljim vremenima za arhitektonsku realizaciju, ali i ponekim neočekivanim “svijetlim trenutkom” kada se ostvare na prvi pogled nemoguće stvari i događaji.
Društvena kretanja, politička gibanja i ekonomski uvjeti okruženja u kojim arhitekt djeluje snažno definiraju kontekst akcija i konačni arhitektonski produkt. Da je to sigurno tako potvrđuje nam opus i životna priča arhitekta Igora Emilija.
Za svakog arhitekta važan je ambijent, prostor u kojem djeluje, energija mjesta u kojoj stvara, poticajnost atmosfere u kojoj s bliskim suradnicima provodi dane i noći, te spaja slične ljude i navike. Godinama sam obilazio prostore u kojima arhitekti i umjetnici djeluju. Neovisno radi li se o atelieru ili malom studiju, poslovnom prostoru, sobi, ili stanu, trenutkom ulaska u konkretan ambijent nepogrešivo detektirate i osjetite karakter, životni stil i unutarnju energiju arhitekta. Neki od tih prostora sterilno su čisti, neki korporativno predvidivi, neki kaotično zaigrani, neki intimni i tihi poput samostanske sobe. Svaki od njih gotovo je pa identičan arhitekturi, projektima i poruci koju kao protagonisti arhitekture svakodnevno stvaraju.
Danas kada svi više manje pričaju, doživljavaju i proživljavaju “krizu trenutka”, za najmlađu generaciju arhitekata gotovo je nemoguće zamisliti da jedan arhitekt i njegov arhitektonski biro izvede svoju vlastitu kuću, isprojektira i izvede kompletan interieur i namještaj, te trideset godina više manje uspješno zapošljava i odgaja stotinjak arhitekata. Jedan takav slučaj zabilježen je kasnih 60-ih i početkom 70-ih godina dvadesetog stoljeća u Rijeci i usko je vezan za arhitekta Igora Emilija čiji rad prezentiram kroz svoj blog. Većina njegovih radova danas je zaboravljena i nepoznata arhitektima izvan Riječkog prstena. Neki radovi još žive kao uspomene kod njegovih bliskih suradnika, a ja sam se, kao što sam više puta rekao, zahvaljujući njegovim kućama zarazio arhitekturom.
Kada sam još kao malo dijete ušao u njegov radni studio, zauvijek sam zapamtio stol prepun skica crtanih debelim flomasterom, koje pritišću s jedne strane velika i teška kristalna čikobernica (pepeljara) prepuna opušaka, a s druge strane visoka i uska termos-posuda s litrom crne turske kave. Soba je bila u gustom dimu kroz koju su dijagonalno prolazile snažne zrake poslijepodnevnog sunca. Emili je sjedio za stolom oslonjen rukom na čelo i gledao u skice. Njegove su oči bile buljave i sjajne. Govorio je hrapavim glasom i između prstiju ruke je držao flomaster i cigaretu s dugim sivim žarom. Bio sam u strahu da će se svi papiri zapaliti, a kava proliti po crtežima. Sve je to bilo i događalo se u kući koju danas predstavljam.
Tijekom 1968. godine Igor Emili projektira i gradi za sebe i svoje kolege najveću riječki arhitektonski biro GPZ, popularno zvanu “gepezu”. Za tu predivnu kuću biva nagrađen nagradom Viktor Kovačić 1970. godinu kao najbolja arhitektonska realizacija u bivšoj državi.
GPZ je podignut tijekom 1970. u Šporerovoj ulici u riječkom Starom Gradu, na kosini, u dijelu što se uspinje prema starom Trgu Grivica. Još tih godina Stari Grad je bio prepun ruševina napuštenih kuća čiji su stanari nakon drugog svjetskog rata napustili svoje domove. Na tom su prostoru prije obnove stajale dvije derutne manje kuće. Od prve kuće i postojeće arhitekture zadržano je prizemlje i rekonstruirano je staro pročelje, dok su od druge građevine zadržani samo dimenzije i oblik izgrađene parcele. Zadržavanje dijelova kuće i rekonstrukcija slike grada Emiliju je bilo jako važno, što se najbolje vidi iz crteža koje donosim u prilogu. Prilikom rušenja jedne od zgrada u suterenu pronađena su tri manja podzemna prostora natkrivenih plitkim svodom, dok su stranice prostorije obložene dobro obrađenim pravilnim klesancima. Prostori su prezentirani u sobi za sastanke. Drugo pročelje, o kojemu Emili nije imao nikakvih podataka, riješio je kako sam od njega čuo bijelom, neutralnom plohom, nazvanom meni osobno dosta čudnim terminom, “antiarhitektura”.
Iznad visine vijenca postojećeg pročelja podignuta su još dva uvučena kata, čije je pročelje oblikovno olakšano karakterističnim Emilijevskim detaljem, vodoravnim aluminijskim ili drvenim lamelama.
Interijer objekta poštuje nekadašnji prostor dviju kuća, te su na prvom katu uređene prostorije za upravu. Od prvog kata do vrha krovišta unutrašnjost je tretirana kao jedinstven, tekući prostor do otvorena krovišta u kojemu su katovi spojeni prozračnim stubama. Podovi na katovima nisu u istoj razini, što je naglašeno i niskim namještajem rađenim prema Emilijevim projektima. Prostor karakterizira svijetao parket, tamno drvo kojim je opremljena unutrašnjost, osvježeno jarkim bojama dijelova metalne konstrukcije, podna keramika, mjedeni rukohvati oko stubišta te bliješteće staklene plohe pregrada, dok intimu i zajedništvo arhitekata i djelatnika biroa naglašavaju prostori za odmor uz dva kamina te mala primorska terasa s pergolom u dvorištu.
Snažan utjecaj i inspiraciju za svakodnevni rad Emili je crpio iz fotografija koje je svakodnevno slikao. Manje je poznato da su mu upravo fotografije i njeni zaleđeni trenuci i motivi starih dijelova grada Rijeke obasjani suncem i sakriveni sjenom bili glavna konceptualna i oblikovna energija za projektiranje ove i nekih drugih kuća. Donosim fotografiju “Svijetli trenutak” iz 1955. godine na kojoj se ovaj utjecaj najbolje vidi.