Liquid Modernity

Sjedeći u udobnoj stolici velikog jumbo-jet aviona, na visini od 10 000 metara, letite uobičajenom brzinom krstarenja od 919 kilometara na sat. Dok ispijate gutljaje tople kave listate reklamni časopis avio kompanije s prilogom o gastronomiji i kulturnim događajima grada u kojega ćete za koji sat sletjeti. Razmišljate o ugodnoj destinaciji, nepoznatom gradu, večeri, ali i o napornom i stresnom poslovnom sastanku koji je neminovno pred vama. Pored vas sijedi umiljato dijete koje zaneseno igra kompjutersku igricu, dok njegova vidno zabrinuta majka, na svojem novom tabletu, kontrolira mejlove i tablice računa u excelu. Neki putnici šeću avionom, kontroliraju stvari u prtljazi, odlaze do sanitarija, neki slušaju muziku s iPoda, neki pričaju, većina putnika udobno spava u svojim naslonjačima.

U jednom trenu s razglasa aviona dopire ugodan ženski glas koji vas informira o stanju leta, temperaturi zraka i vremenu. Osvrčući se oko sebe shvaćate da glas koji dopire do vaših ušiju nije glas žive stjuardese, već davno snimljena poruka, kompjuterski program u kojem se ažuriraju i ubacuju svježe dobiveni podaci o destinaciji, vremenu i mjestu slijetanja. Pogled vam letimično prelazi na pilotsku kabinu, uviđate da je pilotovo sjedište prazno. Avion leti prema naputcima autopilota koji vas vodi kroz bespuća zračnog prostora. Jednako tako zabrinjavajuće, aerodrom na koji ćete ubrzo sletjeti nema građevinsku, niti uporabnu dozvolu korištenja, jer je projektiranje još u tijeku, a davno urudžbirani zahtjev za izdavanje dozvole zastao je u svima nejasnoj birokratskoj proceduri radi neriješenih vlasničkih odnosa parcele. U djeliću sekunde shvaćate da zapravo nitko nema kontrolu nad situacijom u kojoj se upravo nalazite. Ova zastrašujuća spoznaja zapravo je mali, ali precizan oris stanja i trenutka u kojem svakodnevno živimo.

Zygmunt Bauman, “No one is in control” The Guardian- YouTube Chanel, Sep. 6, 2011.

Ovo jasno prikazano globalno stanje, te fragilno vrijeme u kojem je sve moguće, gdje je svaki scenarij života i akcije spreman na uspjeh i neuspjeh, kada je jedina konstanta potpuna nepredvidivost, strah, podvojenost i krhkost odnosa između globalnih snaga, moći i lokalnih odnosa politika, sociolog Zygmunt Bauman naziva Liquid Modernity.

Za razliku od davno prošlog vremena rane modernosti, kada su vrijeme i društvo promišljani i projektirani u ime, i za osvajanja novog prostora, ekstenzivno planiranje teritorija, stvaranje nove vrijednosti, te je više manje glavno sredstvo moći i dominacije bila sila odgovorna za kontrolu ljudi u prostoru gradova i država usmjerena na distribuciju i kontrolu ponašanja materijalnih stvari i tijela, danas svjedočimo potpunoj promjeni paradigme. Moć i kontrola izmjestile su se iz lokalnog prostora i fizičkog u virtualno i nematerijalno. S jedne strane snažni mediji, market-economy, burzovne špekulacije, GPS nadzor, big-data i njihova ogromna snaga i vlast postale su lebdeće i neuhvatljive, gotovo pa da egzistiraju izvan realnog svijeta u cyberspaceu. S druge strane politika je ostala lokalna, vezana uz nacionalne države, potpuno nemoćna, nevezana i bez utjecaja na snage i vlasti globalnog svijeta. U tom procjepu i stanju potpunog diskontinuiteta između snage i politika dešava se stanje nepredvidive stvarnosti, stanje gdje ništa i nitko nije pod kontrolom.

Vrijeme i prostor “Tekuće Modernosti” gdje snažni mediji ističu i stavljaju pojedinca, njegove želje, ambicije i predodžbe o svijetu u prvi plan, ali pritom veoma jasno govore, pokazuju i svjedoče o stanju osjećaja nesigurnosti i privatizacijske ambivalencije. “Tekuća Modernost” je vrsta kaotičnog nastavka modernosti, gdje se osoba može pomaknuti iz jednog društvenog položaja na drugi poput svima nam znane tekućine, ali ne nudeći pritom sigurnost i vječnost uspostavljenih odnosa. U jednom trenu shvaćamo da neka vrsta novog “nomadskog” način života postaje temeljno obilježje tekuće-modernog čovjeka. On ubrzano prolazi kroz vlastiti život stalno mijenjajući identitet, mijenjajući mjesta života, radno mjesto, supružnike, vrijednosti te političke ili seksualne orijentacije, isključujući pritom sebe (svjestan toga ili ne) od tradicionalnih mreža podrške.

Svjedočimo stanju gdje pojedinac u “Tekućoj Modernosti”, za razliku od klasične modernosti, biva uključen u jasne grupe i podjele, postavljen u poziciju prividne mogućnosti biranja, jasno kanaliziran medijima i modom. Ulazak u pojedinu grupu ili društvo na prvi pogled otvoren je i blizak svima onima sa stavom i sposobnosti da ga jasno financiraju, te ga na neki način precizno obeštećuju ili plaćaju. Rezultat svega je česta pojava predvidivog i normativnog ponašanja kao privremena zamjena za svoj stari klasični identitet, koji se mijenja u novi-stil, poželjnu sliku, formalnu kulturu, poželjni način i mjesto života, zavodljiv komfor i prijeko potrebnu sigurnost da se pozicija ne bi gubila, dovodeći pritom prema svojevrsnom zatvoru, nemogućnosti izražavanja, poticajne prezentacije vlastite egzistencije stvaranja.

Singularnost i jedinstvenost pojedinca, koje se konstantno nameću, veoma jasno i neizbježno zamjenjuju protok potrebe klasične grupe, kao jasnog i legitimnog modela ujedinjavanja slobodoumnih modernista. Uspostavlja se sustav koji se u našem suvremenom svijetu čini i ponaša poput roja. Rojevi, kao što znamo, donose svoje jedinke zajedno, raspršuju se i skupljaju ponovo, od prilike do prilike, svaki put neizostavno iz drugih razloga, privlačeni promjenjivim ciljevima. Iz tog razloga pojedinac trenutno jedinstvo prolazećeg roja pokretanog prolaznom strujom smatra kao ispravno poduzetu odluku. Dimenzija odluke impregnirana je prividnom sigurnošću slobodnog i optimalnog izbora, jer je to ipak izbor velikog broja ljudi. Od Facebook grupa, do resorta u turizmu, gated-community kvartova za mlade i stare, bogate i siromašne, čak i favela, preko boljih i gorih dijelova grada, shoppinga, tematskih parkova zabave, turističkih destinacija, sve se kontrolirano i svojevoljno pakira u jasne podijeljene grupe, pakirana jednoumlja, stvarajući novi društveni, socijalni, prostorni arhipelag likvidnih monofunkcija.

Na kraju ovog kratkog osvrta svima je jasno kako Baumanov “Liquid Modernity” karakterizira svakodnevnicu našeg društva i pripadajućeg mu prostora. Valja još napomenuti i podsjetiti da su modernost i njezin uvijek prisutan progres oduvijek karakterizirali ambivalentni dualiteti odnosa naspram prirode. S jedne strane moderno društvo u velikoj mjeri karakterizira potreba za pripitomljavanjem, kategorizacijom i racionalizacijom svijeta s jasnim ciljem da bi ga se moglo kontrolirati, predvidjeti i napraviti razumljivim. S druge strane, modernost uvijek karakteriziraju radikalne promjene, koje podrazumijevaju stalno rušenje tradicije i tradicionalnih oblika politike, gospodarstva, kulture i njihovih odnosa. Gledajući stvari i kroz ovu prizmu glavni problem današnjeg društva nastaje upravo zbog neuspjeha u racionaliziranja svijeta i pojačavanja svojih kapaciteta za prihvat stalne i potrebne promjene.

Ono što je sigurno, preselili smo se iz razdoblja u kojem smo se shvaćali i doživljavali kao “hodočasnici” u potrazi za dubljim smislom, do ovog današnjeg stanja u kojem se svi više manje ponašamo kao “turisti” u potrazi za više kratkotrajnih socijalnih iskustava. Jedino što nam ostaje kao otvoreno pitanje jest:  “Hoće li možda čvrste institucije lokalnih politika, urbanizma, edukacije, jednom riječju svih klasičnih poluga za implementaciju prethodnog moderniteta, biti samo ostatak, privid uvijek potrebne i ljudima drage tradicije, odnosno svima jasan aparat i medij za konstantno ukazanje potencijala same modernosti”? Modernost i njezini klasični politički aparati ostati će kao svima potreban individualno određujući predmet modernosti, da svima, ako ništa drugo, daje makar iluziju da je “stvar ipak pod kontrolom”, ili da sve ipak ima smisla.