Zagrad

Projektiranje građevina i sklopova koji su prvenstveno namjenjeni tržištu nekretnina nemoguće je promatrati klasičnom metodom koji sadrži precizne, stabilne i stalne odnose između projektnog programa, izgradnje i konačne arhitektonske materializacije. Također, sam proces projekta, prodaje i realizacije projekta prepun je nepoznanica i nepredvidivih situacija, tako da sustav kojim gradimo mora imati ugrađen kod za legalizaciju greške unutar projekta.

Prostor izgradnje polifunkcionalne građevine Centar Zagrad u Rijeci godinama je bio u vlasništvu crkve i časnih sestara, te se i danas u neposrednoj blizini nalaze biskupova palača i samostan sestara milosrdnica. U neposrednoj blizini nalazi se i Riječki Mali neboder iz 30-ih godina 20-og stoljeća i kazalište Teatro Fenice sa prvom betonskom konstrukcijom u ovom dijelu Evrope. Ovako heterogen i raznolik urbani okoliš definira vrlo precizne i čvrste granice parcele i vanjske gabarite kompleksa. Centar Zagrad nalazi se na stanici buduće stanice brze gradske željeznice, danas na trasi pruge Rijeka-Zagreb. U podzemnom dijelu kompleksa nalazi se 5 etaža garaže sa 500 parkirnih mjesta.

Programom su definirani nadzemni poslovni trgovački prostori, poslovni prostori kancelarijskog tipa i stambeni prostori. Tržište nakretnina koje je naglo i nepredvidivo naraslo nije iskristaliziralo jasne i nedvosmislene parametre o potražnji poslovnog prostora i stanova, te nije definiralo njihovu racionalno predvidivu potrebu i potražnju prvenstveno u odnosu prema njihovoj veličini i organizaciji. Takav nemoguć i nesuvisao početak projekta traži od projektanta definiranje okvira koji može trpiti preinake. Novi, novi i novi kontradiktorni zahtjevi pristižu kroz cijeli period gradnje kompleksa praktično do samog trena useljenja stanara i korisnika. Stoga, u projekat je bilo potrebno ugraditi svojevrsni “osigurač za pogrešku”, svojevrsni princip, kod, gen legalizacije greške, i prostorno oblikovne legalizacije kontradiktornih zahtjeva.

Takav princip rezultirao je sklopom koji je podjeljen u nekoliko različitih slojeva i programskih zona. U vertikalnom presjeku kroz građevinu nanizani su slojevi različitog konstruktivnog i funkcionalnog rastera od poslovnog do stambenog. Također i vanjaski plašt građevine podjeljen je u kolažirano pikselizirajuću površinu različitih struktura, tekstura, transparentnosti, poroznosti i glatkoće. Tako se programi nižu od poslovnih u sredini tijela do stambenog “naselja-kvarta” sa ulicama i trgovima na najvišoj etaži kompleksa.

Ovakva pomaknuta slika i transponirani prostor javnih kala u prostor stamabenih kuće na najvišoj etaži stvara neočekivani osjećaj komunikacije, upotrebe prostora i zajedništva ljudi koji žive i borave u ovom kompleksu. Također ovakav princip omogućio je i slobodno parceliranje i djeljenje volumena kuća, stanova i zgrada na krovu oslobođenih konstruktivnih i funkcionalnih zadatosti koje bi bile ograničavajuće da se prostor nalazio u središtu strukture ili na njenom dnu.
Postavljanje tako organiziranih kuća na krovu građevine omogućuje i usitnjavanje njezine strukture ali uvjek u zadanom gabaritu i vanjaskom plaštu jedinice. Ovim je omogućeno svojevrsno implodiranje strukture unutar sebe.

Kolažiranje pročelja, kao posljedica takve implozije definira i različite pikselizirane djelove različitih materijala, tekstura, struktura i taktilnosti pročelja. Na vrhu kompleksa postavlja se i oblikuje stambeno naselje sa individualnim dvojnim i ugrađenim kućama te ulascima preko zajedničke ulice i trga. Ovakav pomak daje strukturi određenu atmosferu izmaknutog ili dislociranog konteksta ali veoma prepozatljivog karaktera mjesta, kao snažno subjektivnog i intimnog elamanta arhitekture.