Hartera

Hartera je prostor stare tvornice papira u Rijeci. Tvornica je tokom 19-og i 20-og stoljeća bila snažni generator industrijskog razvoje Rijeke i uz luku i tvornice Torpedo i Rikard Renčić činila je okosnicu razvoja grada i mjesto rada, stvaranja, druženja i odrastanja brojnih stanovnika regije.

Nakon raspada bivše Jugoslavije, padom željezne zavjese i urušavanjem istočnog bloka dolazi do gubitka tržišta i plasmana proizvoda na novom globalnom tržištu. Klub Ljubitelja Buke, KLJB, 2005. godine organizira koncert kao svojevrsnu najavu i test-probu projekta prostora za moguće okupljanje mladih stanovnika grada u tranziciji, i skretanje pažnje građana na ovaj za mnoge nepoznati dio grada uz Riječinu.

Napuštena tvornica danas postaje generator urbane aktivnosti grada i prostor nove društvenosti građana. Organizacija koncerata, kulturnih fogađanja, korištenje prostora u različite svrhe koje potiču revitalizaciju i novi život ovog mjesta bile su ideja vodilja u pokretanju i prezentaciji projekta te početak stvaranja novog urbanog okvira snažnog i specifičnog karaktera, neočekivane prostorne osjećajnosti.

Prostor Hartere je okvir za produkciju i nastanak događaja, te predstavlja kombinaciju site-specific arhitekture s neočekivanim scenarijem i režimom upotrebe. Također, nužan zahtjev u provođenju ovog projekta je permanentno događanje i korištenje prostora, sa unapred programiranim i projektiranim scenarijima korištenja. Ovakvim se procesom prostor djelomično konzumira i dekonstruira, ali se istovremeno stvara i taloži prostorna masa novog drugačijeg sloja, prostora nove kompleksnosti i društvenosti koja kroz vrijeme sedimentira novi trag u prostoru. Time se osigurava organski prirodan rast strukture, neovisan o estetskom, umjetničkom ili stilskom opredjeljenju arhitektonsko-građevinske ili infrastrukturne intervencije.

Projekt Hartera kao takav nikad ne bi smio imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje konačni oblik. To je prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Nikakva institucionalizacija mjesta nije poželjna, jer dovodi do mono funkcije i križanja istih elemenata i jedinki. Ovakav prostor i proces koji se konstantno “događa” kao konačno htijenje i bit projekta mora, poput svih stvari koje nas okružuju, imati mogućnost pokretanja, premještanja, fleksibilnosti i nadopune-dograđivanja. Poput programa i usluga stvari, tako i arhitektonski prostor Hartere sa svojim bogatim i različitim mjestima i ulogama mora imati mogućnost mijenjanja identiteta, davanja različitih atributa, opisa i osjećaja. Poput mijenjanja specifičnih i jasnih prostornih avatara. Stvari se moraju mijenjati, ali i stalno provocirati novo nastajanje. Promjena ne uzrokuje nužno da stvari nešto postanu. Stvari i događaji jednostavno moraju trajati i svakodnevno“biti”, pa tako živeći i ostavljajući osoben i plodan trag u vremenu bivaju ostvareni i realizirani u specifičnom i prepoznatljivom prostornom kontekstu.