Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Stvarnost Nekretnina i Lažni Posjedi

U vremenu kada se uz svaki prostor na kugli zemaljskoj veže određena namjena, kada svako područje, zona ili predio,  ima određeni režim korištenja, uvjete raspolaganja, kontrole ili zaštite, te svaki planirani zahvat u prostoru (po logici stvari) mora posjedovati jasnu parcelu, a događaj ili akcija vezuje se uz nečije vlasništvo, poznati i priznati posjedovni ili katastarski dokument, nedvosmisleno su predodređeni parametri i očekivanja arhitekture grada.

Neovisno o tome radi li se o prostorima vezanim uz urbani krajolik, infrastrukturu, prirodna bogatstva ili krajolik prirodi nalik, svaki, pa i najmanji dio prostora oko nas čini i predstavlja neku vrstu dobra, robe mjerljive vrijednosti. Racionalno ili špekulativno, emocionalno ili administrativno, uz određena mjesta redovito se vežu vrijednosti i jasni robni, ekonomski i politički odnosi. Prostor gotovo pa da i ne postoji, ako mu nije pridodana, osigurana, određena vrijednost.

Razmišljajući o ovim danas sveprisutnim i globalnim izazovima, tijekom ljeta 1973. godine, arhitekt i umjetnik Gordon Matta-Clark potaknut razvojem američkog real-state tržišta, ekonomijom profita, koja zemlju vidi isključivo kao zaradu, kupio je petnaest posjeda u gradu New Yorku, četrnaest u Queensu i jedan na Staten Islandu. Specifičnost ovih parcela bila je da su se sve nalazile na zaostalim građevinskim područjima, često pješački ili kolno potpuno nedostupne. To su bila mahom zemljišta koja su “pobjegla” kontroli sustava katastra i vlasništva, ostaci prostora koji su zbog nekog spontanog i često nedefiniranog razloga ostala izvan pravila, mreže i fokusa interesa tržišta nekretnina.

Neki od ovih potpuno “neupotrebljivih” i u neku ruku beskorisnih prostora, koji su ponekad bili čak uži od ramena jedne osobe, tijekom 1973. godine dani su na javnu dražbu u gradu New Yorku po cijeni u rasponu od $ 25 do $ 75 za svaki prostorni isječak. Matta Clark kupuje sve te neželjene nekretnine, te stvara neobičan prostorni skup. Zbirku neodrživih prostora i svojstava koji uključuju trokutasto zemljište, dugački, izduženi i mali pravokutni posjed između stražnjih vrtova kuća, majušno nepristupačno zemljište između dvije kuće. U zbirci ovih čudnih parcela našao se i prostor na pločniku nastao zbog krive izmjere prilikom izvođenja cestovnih rubnjaka.

U zbirci nekretnina Gordon Matta-Clarka našao se i prostor između pješačkog prolaza i kanala za odvodnju oborinske vode, izdužena, duga parcela položena uz rub ceste, nastala kao plod neusklađenosti prostornih veličina izvedenog, planiranog i katastarski provedenog stanja. Ovaj kaotični i neorganizirani sustav pravila i djelovanja komunalnih, planerskih i gruntovnih službi stvorila je mogućnost za nastanak nepredvidivih prostornih odsječaka. Evidentirana su mjesta koja namjenama, mjerama i odredbama za provođenje urbanističkih planova neće biti provedena, neće se vidjeti, a u konačnici neće biti niti fizički zauzeta. Ostvarene su legalne i potpuno mjerljive pa tako i vrednovane gradske šupljine, gradski isječci nastali greškama provedbe i planiranja. Arhitekt je stvorio katalog komadića zemlje proizašlog iz administrativnih pogrešaka i urbanističke nedorečenosti.

Gordon Matta-Clark započeo je tijekom 1974. godine s dokumentiranjem, skiciranjem, mapiranjem i mjerenjem (kada je to bilo moguće), katalogiziranjem i analizom svojih petnaest zemljišta, jasnih privatnih posjeda. Video umjetnik i pionir kabelske televizije Jaime Davidovich, dokumentirano je Matta-Clarka, te bilježio, snimao iscrtavanje i iskolčavanje parcele Lažnog Posjeda, Nekretnine Nestvarnog, parcele bez ikakve vrijednosti.

Dok je tako precizno dokumentirana sva iracionalnost grada, jednako se tako otvoreno i istraživački precizno ispitivao smisao ovih nekretnina, njihovu često potpuno nepredvidivu i teško kontrolabilnu pridodanu vrijednost. Pomoću ove jasne i pravno legalne anomalije na karti velikog grada prikazane su sve njegove proturječnosti, skrivene pojavnosti, iscrtan je nesklad između vrijednosti, opisan prostor za manipulaciju, evidentiralo nepoznavanje procesa i pravila rasta grada, te dokazala jasna vezanost planiranja i robnog interesa.

Kao što su u knjizi “Formless”, Rosalind Krauss i Yve-Alain Bois istaknuli u jednom od eseja posvećenom radu Gordon Matta-Clarka : …”neki prostori u današnjem društvu, pa tako i u ovom konkretnom slučaju “neće se vidjeti”. Oni su nevidljivi ne toliko zbog toga što su bili nedostupni (iako je to bila istina u nekim slučajevima), nego zato što nisu imali upotrebnu vrijednost, vrijednost nečega pa ma što to bilo, važno je samo da vjerujemo kako ono ima i posjeduje čisto nominalnu vrijednost, vrijednost otvorenog tečaja. Vrijednost kao ulaganje u nekretnine i njihovo trženje.”

Za razliku od pravih i tržišnih nekretnina Gordon Matta-Clarkove nekretnine su zapravo lažna roba, lažne nekretnine, tako da i sam naslov rada Reality Properties – Fake Estates oslikava i prikazuje namjeru. Parcele i vlasništvo nisu zanimale Matta-Clarka, one su ga intrigirale samo i isključivo zato što nisu imale apsolutno nikakvu ekonomsku vrijednost. To su parcele i nekretnine prožete i stvarane idejom neodrživog, ali jasno posjedovanog i fizičkog prostora. Prostora lažnih, beskorisnih nekretnina. Nekretnina koje se nalaze negdje između zaborava, nepostojanja, te trajnog nestajanja. Kao što je nestala i odumrla stara kuća u Parizu, srušena pod naletom Georges Pompidou Centra 1975. godine, tako nestaju i lažne nekretnine New Yorka. Nakon umjetnikove smrti 1978. godine, mikro parcele, Lažne Posjede Gordon Matta-Clarka preuzeo je grad New York zbog neplaćanja lokalnih poreza. Vjerojatno se i danas prodaju kao dobra prilika na nekoj javnoj dražbi za samo 75 $.

Papirnati Muzej

Ljepotu vidimo svuda oko nas, ljepoti se svakodnevno divimo. Ljepotu života ne puštamo zaboravu. No to nikako ne znači da bismo se zauvijek trebali baviti i misliti samo o lijepom. Ne treba se bojati da ponekad otvoreno i brutalno suočimo ljepotu s užasom.

Alfredo Jaar, Skoghall, Švedska, 2000. godine

Skoghall je malo mjesto položeno na samoj obali Švedskog mora. Skoghall nije obično naselje, to nije stara povijesna jezgra, niti grad satelit planiran uz neku veću urbanu aglomeraciju. Skoghall je gradić nastao isključivo zbog izgradnje velike tvornica papira i potrebe udomljavanja velikog broja njenih radnika. Velika tvornica papira u svojem je zaleđu, kroz četrdeset godina postojanja i rada izgradila skromni gradić s desetak tisuća stanovnika. Stanovnici Skoghalla danas žive mirno i u spokoju svoje svakodnevne rutine. Svakog jutra odrasli stanovnici odlaze na svoja radna mjesta, a djeca zavisno od uzrasta ostaju u tvorničkom vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi. Predvečer svi odlaze svojim kućama te uz televizore i prigodni program provode duge i hladne švedske noći.

Ono što je specifično za mali Skoghall je podatak da gradić, osim male crkvice, nema niti jednog zajedničkog društvenog sadržaja. Grad nema galerije, nema muzeja, nema društvenog doma ili knjižnice. Godinama se stekao dojam da, o nekom drugom identitetu,  osim tvornice papira, građani ovog malog gradića gotovo da i ne misle. Život između tvornice papira i doma bio im je jednostavno –  rutina svakodnevice. No Skoghall je u jednom trenu, tijekom 2000. godine, odlučio promjenito ovakvo stanje. Mala zajednica, potaknuta švedskim umjetnikom Jorgen Svenssonom, inače porijeklom iz ovog malog gradića, krenula je u potragu za novim, drugačijim identitetom.

Došao je trenutak da se Skoghall jednostavno predstavi Švedskoj i svijetu u novoj, drugačijoj slici. Nakon što je, zahvaljujući velikoj tvornici, izveden udoban i siguran dom za svih, stanovnici su shvatili da je jednako tako potrebno vlastitim snagama i idejama oslikati suvremenu sliku napretka i kulture njihovoga društva, stvoriti neku vrstu nove slike kreativnosti i aktualnosti. Sliku dinamičnog i progresivnog mjesta gdje je kultura nešto što ga stvara, a ne samo konzumira. Dnevna kultura malog mjesta, kao pokretačka energija koja stvara mjesto, okuplja ljude i stvara njihov pravi identitet.

Odlučeno je da se pozove poznati umjetnik Alfredo Jaar, koji bi predložio projekt kojim bi se potaknuo proces kulturne i društvene integracije stanovnika Skoghalla. Alfredo Jaar se nakon obilaska gradića odlučio za projektiranje i izgradnju nove, suvremene strukture – privremene galerije umjetnina, malog, skromnog muzeja nazvanog Skoghalla Konsthall. Zajednički je dogovoreno da ova nova struktura, nova galerija, mora biti izgrađena u potpunosti iz papira i drvenog materijala proizvedenog u samoj tvornici, a sve u uskoj i tijesnoj suradnji s lokalnim graditeljima. Dizajn nove galerije trebao je odražavati duh suvremene švedske arhitekture, sa svima znanom minimalnom elegancijom i tradicionalnim poštivanjem okoliša. Galerija bi također odražavala velikodušnu obvezu lokalne industrije u stvaranju ogleda napredne strukture i institucije koji će projekt Skoghalla prepoznati u budućnosti.

Kroz samo tjedan dana galerija je isprojektirana i u cijelosti izvedena u suradnji s građanima – radnicima tvornice papira. Drvena konstrukcija, papirnato pročelje, krov i pregrade, u nekoliko dana oblikovale su začudan prostor nevine bjeline – idealan prostor za izlaganje suvremene umjetnosti. Otvorenje izložbe imalo je poseban društveni i kulturni značaj. Taj je događaj ujedno i prva izložba ikad održana i otvorena u Skoghallu. Zahvaljujući radovima mladih švedskih umjetnika iz Stockholma, Malmöa i Gotenburga prostor je disao umjetnošću, vedrim druženjem građana, energijom drugačijeg pogleda na stvarnost. Konsthall je službeno otvorio sam gradonačelnik Skoghalla, u prisutnosti cijele lokalne zajednice, građana, djece i njihovih gostiju.

Točno 24 sata nakon otvaranja, Skoghall Konsthall je nestao. Uništio ga je i pepeo pretvorio plamen velikog požara. Spaljivanje i izgaranje strukture galerije strukture bilo je potpuno planirano i precizno organizirano. Požar je unaprijed prijavljen policiji, ambulantna kola čekala su u pripremi, zaštitarske službe ogradile su galeriju i zadovoljili sve kriterije i mjere opreza od moguće havarije. Prikupljene su sve suglasnosti, izjave i police osiguranja, urudžbirani svi potrebni atesti iz polja sigurnosti i zaštite. Skupina vatrogasaca precizno je izazvala požar, u kojem je u nekoliko minuta sigurno i bez ozljede publike, izgorjela kompletna galerija, njena zbirka i stalni postav.

Zbog svoje specifične prirode papira i pripadajućeg dizajna, Skoghall Konsthall će vjerojatno ostati jedna od najnaprednijih suvremenih papirnatih struktura ikada stvorenih za potrebe i u službi suvremene umjetnost. No, to će biti i jedan od najkraćih vijeka trajanja konstrukcije stvorene za suvremenu umjetnost. Ova kombinacija kreativnosti, efemernosti postojanja te užasa spoznaje trenutka gubitka dragog mjesta i društva možda će pomoći u spoznaji važnosti suvremene umjetnosti u našim životima. Nestajanje i užas gubitka, prikazani i izvedeni na ovako spektakularan način, otkrivaju i evidentno pokazuju odsustvo postojanja nečeg važnog i svima potrebnog.

Hotel Na Preluci

Preluka je mjesto gdje Jadransko more najdublje ulazi u Kvarnerski zaljev, mirna uvala u kojoj se spajaju Rijeka i Opatija. Na ovom specifičnom mjestu, gdje je tijekom 19. stoljeća iskopano golemo brdo, te je istim kamenim materijalom građen brzorastući grad Rijeka i njegova masivna lučka infrastruktura, godinama su se susretali i miješali Liburnijski turizam, industrija i urbana kultura Riječkog prstena.

Na Preluci je godinama kreiran urbani duh regije, stvaran i rastao kroz brojne akcije i događaje utjelovio je specifična mjesta i različite tipove privremenih i stalnih građevina. Od poznate kružne staze i prateće infrastrukture za auto, karting i moto utrke Svjetskog Moto Kupa, do prostranog platoa za putujuće sajmove, izložbe, koncerte i cirkus s centralnim poslovno trgovačkim paviljonom, ta otvorena praznina u podnožju brda generirala je brojne događaje. Uz razvedenu obalu i akvatorij uvale Preluka izveden je jedan od prvih autokampova regije, s prostranim restoranom i plažom za ranojutarnji polazak surfera i kitera regije. Preluka je sa svojim gostima i lokalnim stanovnicima Matulja i Opatije godinama strpljivo gradila specifičan prostor vezan uz lokalne ribarske klubove, ljetne zabave i kupanje na stjenovitoj obali.

Na vrhu brda, iznad velikog kratera Preluke, iskopanog u živoj stijeni, nalazi se Motel Sljeme, poznato djelo arhitekta Ivana Vitića. Godinama je bio mjesto prvog susreta domaćih ljudi i turista koji putuju iz Zapadne Europe na jug Jadrana. U podnožju brda, uz samo more Preluke, nalazi prostor danas napuštenog i porušenog kluba “Milde Sorte”, mjesta gdje su godinama odgajale generacije mladih ljubitelja muzike i popularne kulture riječke regije.

Zapuštena i urušena građevina starog disco kluba, te kuća bivše spalionice smeća i klaonice, bile su temelj za rekonstrukciju i izgradnju novog hotela na Preluci. Hotel oblikuje i predstavlja arhitekturu jasnog odnosa i interpretacije važećih turističko-urbanističkih parametara, pravilnika i normi u ugostiteljstvu, te promišlja drugačije viđenje hotelske tipologije unutar predvidivih i čvrsto postavljenih pozicija, stvarajući neočekivanu, sasvim drugačiju nišu u turističkoj ponudi regije.

Hotel na Preluci nije mjesto koje ugošćuje zalutalog turista i slučajnog putnika namjernika. O njemu se zna, u njega se dolazi ciljano, u njemu se uživa, i svakako mu se vraća. Ovaj hotel ja kuća doživljaja, događaj mjesta utjelovljen u kuću specifičnog životnog stila. Hotel na Preluci ne prima i ne ugošćuje standardiziranom ponudom, te ne ostavlja dojam uniformiranosti hotelskih lanaca koji danas u globalnom svijetu izgledaju predvidivo isto. S druge strane, on nije klasični boutique hotel, to nije mjesto koje se razbacuje zamornom ekskluzivnošću i predvidivim hedonizmom. Hotel na Preluci je poput druge kuće – mjesto na morskoj stijeni koje pruža ugodan smještaj svih ljudi spremnih na novo iskustvo kulture turizma.

 

Hotel na Preluci, za razliku od davno prošlih vremena kada su funkcija, oblik i idealan prostorni odnosi definirali kontekst kvalitetnog turističkog projekta, kada su arhitektura i njezin odnos naspram prirode bili jedini važeći i respektirani parametri, danas svjedoči promjeni paradigme, drugačijem stanju i trenutku. Važeća urbanistička pravila te propisi vezani uz termine i režime rekonstrukcije postojećih građevina, nezaobilazni i obvezatni pravilnici o minimalnim tehničkim uvjetima za izgradnju turističkih i ugostiteljskih građevina nedvosmisleno i presudno definiraju oblik, gabarit i položaj hotela. Pored ovih jasnih i nezaobilaznih pravila, lokalni parametri topografije, gradnje i logike organizacije građevine, koja je ukopana i urezana u samu stijenu, definiraju osnovni koncept i način gradnje arhitekture hotela na Preluci.

Topografija mjesta, okruženje prirodne uvale sa strmom i nepristupačnom kamenom obalom, važeći urbanistički parametri te obavezeni parametri minimalnih tehničkih uvjeta za izgradnju turističkih i ugostiteljskih građevina definiraju modul sobe i pratećih sadržaja kao glavni organizacijski i oblikovni parametar kuće. Položaj, dimenzija i organizacija hotelske sobe kao jedinog čvrstog-uvjetovanog parametra gradnje pretvara jedinicu za smještaj kao osnovni gradbeni element hotela.

Gradbena jedinica – “kutija” hotelske sobe, postaje osnovni element kojim se gradi i oblikuje topografija kuće, definira njezin odnos sa zatečenom prirodom i prometnom infrastrukturom. Hotelskim sobama, koje definiraju različite šupljine u visokoj kamenoj stijeni, postavlja se osnovna organizacija i dispozicija hotela, definiraju se tipovi soba i apartmana, te se precizno uvažavaju pravila, minimalni standardi i tražena funkcija hotela.

Hotelske “kutije” koje se slažu jedna preko druge, svojom površinom i oblikom te orijentacijom i unutarnjom organizacijom, moderiraju, prilagođavaju se i konačno oblikuju konture građevine. Ovakav položaj i smještaj soba rekonstrukcija je prirodnih elemenata stijena, slijed rekonstrukcije starih građevina, linija parcele, pravila urbanističkih planova, ali jasnih želja i programa turističkih djelatnika. Hotel na Preluci utjelovljuje parametre i pravila urbanizma, turizma i topografije, kroz jasnu i elementarnu betonsku strukturu hotela i njegovih soba. Hotel na Preluci betonirano je pravilo, okamenjena struktura turizma današnjice, mjesto s mnoštvom mirnih, sjenovitih te u stijenu uklesanih kućica za odmor.