Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kaotična Pohrana, Amazonov Kontrolirani Nered

Nikada ostvareni san, vječiti mit, ali i noćna mora modernosti zasigurno je ona u kojoj strojevi i robotika kontroliraju sve i svakoga, pa tako sređuju kaos, nered, ali i sve nepredvidive situacije koje se oko nas svakodnevno događaju. I danas, u vremenu otvorenih mreža cyberspacea, umjetne inteligencije, kada nam uređaji kojima otvoreno komuniciramo istovremeno mjere puls, kalkuliraju idealne rute kretanja, biraju omiljenu muziku, hranu, idealnu temperaturu prostora i okruženja, te će nam vrlo vjerojatno ubrzo sugerirati s kime bi se trebali družiti, te u koji grad i mjesto otići, ipak nismo uspjeli tehnologijom riješiti neke elementarne probleme kao što su nered i kaotičnost, pronalaženje izguljenih predmeta u vlastitim domovima, uredima ili skladištima robe široke potrošnje.

Jedno takvo, na prvi pogled super kaotično mjesto, prostor gdje bi se red mogao uvesti isključivo i samo putem sofisticirane robotike, je golemo skladište tvrtke Amazon.com, smješteno na periferiji grada Phoenixa u Arizoni. Pod krovom velikog prostranog hangara, gdje je sigurno i strogo kontrolirano smješteno nekoliko desetaka milijuna različitih predmeta, knjiga, nosača zvuka, DVD-ova, igrački, kućanskog i uredskog pribora, te gomile čudnih odjevnih predmeta, isključiva kontrola, red, pohrana i selekcija svakog pojedinog predmeta vrši se običnim ljudskim radom. Putem organiziranog sustava i mreže distribucijskih centara, velikih i prostranih skladišta koja su strateški raspoređeni na svim kontinentima zemaljske kugle, Amazonu je omogućena brza, jeftina, ali i precizna dostava naručene robe koju nestrpljivi on-line kupci traže i očekuju.

Tijekom samo 24 sata, jednog običnog radnog dana tijekom 2010. godine, ova danas brzorastuća globalna tvrtka doživjela je prvi pravi “prodajni boom”. Na tražene adrese isporučeno je i dostavljeno vrtoglavih 13 milijuna predmeta. Danas se taj broj prosječno kreće oko 17 milijuna kupljenih i dostavljenih predmeta široke potrošnje dnevno!

Gospodin Josh Teeter, generalni direktor Amazon.com za Phenix, u sklopu redovitog Cyber Mondaya, dana kada se u Americi potiče on-line prodaja, razočarao je mnoge zaljubljenike sofisticirane tehnologije svojom jednostavnom izjavom, da osim u procesu dostave i transporta robe, Amazon.com uopće ne rabi robote i visoku tehnologiju. Sav posao skupljanja, sortiranja, pohrane i biranja konkretno naručene robe unutar organizirane matrice polica i regalnih skladišta obavljaju isključivo i samo ljudi, zaposlenici tvrtke. Nepregledno more, tisuće radnika Amazon.com-a svakodnevno hodaju, traže, detektiraju, selektiraju i prenose robu, naoružani običnim barcode-skenerom i velikim strpljenjem.

 

 

Amazon.com razvio je specifičnu tehniku skladištenja i rada nazvanu “Kaotično Skladištenje”. Ona polazi od jednostavne ideje gdje su svi predmeti i roba “random” posloženi, te tako gotovo pa slučajno bivaju pohranjeni na tisućama polica glomaznog skladišta. Nepregledno mnoštvo od 50 000 radnika, svaki u svom sektoru, osobno nosi i prenosi točno određenu robu, uzima traženi predmet, ali i istovremeno zapunjava ispražnjeno mjesto na polici novim artiklom, te pripadajućom mu šifrom. Poput kakvog rudimentarnog i analognog GPS sustava svaki predmet ima svoje mjesto i koordinatu u mreži ulica i polica skladišta.

Danas, svako od 80 super-skladišta Amazona, precizno je i strateški raspoređeno po zemaljskoj kugli, gdje svako sadrži prosječno 130 000 m2 prostora te zapošljava prosječno pedesetak tisuća radnika, kao prijeko potreban servis i osnovni motor pomno planiranog “kaotičnog skladišta”. Organizirana konfuzija, planirani nered, ciljano je sproveden unutar živo i organski osmišljenog, matrično složenog i projektiranog prostora. Putem sustava polica, ladica, te koridora i ulica organizirano se, i na bazi individualne odluke i naloga, skladištem kreću tisuće ljudi. Sva roba u skladištu raspoređena je i skladištena bez stalnih sektora i specifičnih tematskih područja. Nema očekivanih područja isključivo za knjige, ili mjesta samo za elektronske uređaje, kao što bi se to možda od jednog organiziranog i sofisticiranog sustava i tvrtke očekivalo. Karakteristike, namjene, i konačne uloge prodajnih artikala su potpuno nevažne i irelevantne. Važno je jedino i isključivo sličnost u veličini, te odgovarajuće mjesto na polici, njegov jedinstveni kod, broj, šifra kojeg sa sobom nose.

Analizirajući racionalno ovaj neobični i neočekivani primjer kaotičnog sustava, odmah i veoma jasno uočavamo dvije ključne prednosti ove specifične prakse pohrane i traženja. Prva, i svima jasna, je fleksibilnost i otvorenost sustava. S kaotičnim skladištenjem oslobađa se i popunjava prostor u realnom vremenu, te nije potrebno tražiti novi prostor. Druga i ključna prednost sustava je njegova elementarnost i jednostavnost. Novi zaposlenici i radnici ne trebaju naučiti imena, uloge, namjene proizvoda, već je potrebno samo i isključivo dobro snalaženje u prostoru. Potpuna kontrola, efikasnost i veoma plastična optimizacija sustava skladištenja i biranja proizvoda, ugrađena je u sustav koji radnika vodi i koristi poput kakvog gradskog šetača u potrazi za specifičnim mjestom i položajem.

Amazon se u svojem kaotičnom sustavu veoma uspješno nosi s milijunima i milijunima specifičnih narudžbi. U svakom trenutku postoji dugačak popis proizvoda koje se trebaju osobno skinuti, pokupiti s polica i pripremiti za otpremu. Budući da iza svega ovoga ipak stoji gotovo pa neprimjetna baza podataka i snažni softver, koji putem skenera prepoznaje svaki proizvod, valja otvoreno reći da se pojam skladištenja zavodljivog naziva “Kaotična Pohrana” zapravo tako doživljava samo i isključivo iz ljudske točke gledišta. Ovdje se ipak radi o strogo kontroliranom, točnom i preciznom stajalištu u računalu. Za program koji upravlja skladištem, kaotični sustav za pohranu nije ništa više od dugačkog niza izračuna i operacija glomazne baze podataka. Osnovni i jedini pomagač sustava je običan radnik, čovjek koji hoda, traži i luta ulicama naoko kaotičnog i nesređenog skladišta.

Liquid Modernity

Sjedeći u udobnoj stolici velikog jumbo-jet aviona, na visini od 10 000 metara, letite uobičajenom brzinom krstarenja od 919 kilometara na sat. Dok ispijate gutljaje tople kave listate reklamni časopis avio kompanije s prilogom o gastronomiji i kulturnim događajima grada u kojega ćete za koji sat sletjeti. Razmišljate o ugodnoj destinaciji, nepoznatom gradu, večeri, ali i o napornom i stresnom poslovnom sastanku koji je neminovno pred vama. Pored vas sijedi umiljato dijete koje zaneseno igra kompjutersku igricu, dok njegova vidno zabrinuta majka, na svojem novom tabletu, kontrolira mejlove i tablice računa u excelu. Neki putnici šeću avionom, kontroliraju stvari u prtljazi, odlaze do sanitarija, neki slušaju muziku s iPoda, neki pričaju, većina putnika udobno spava u svojim naslonjačima.

U jednom trenu s razglasa aviona dopire ugodan ženski glas koji vas informira o stanju leta, temperaturi zraka i vremenu. Osvrčući se oko sebe shvaćate da glas koji dopire do vaših ušiju nije glas žive stjuardese, već davno snimljena poruka, kompjuterski program u kojem se ažuriraju i ubacuju svježe dobiveni podaci o destinaciji, vremenu i mjestu slijetanja. Pogled vam letimično prelazi na pilotsku kabinu, uviđate da je pilotovo sjedište prazno. Avion leti prema naputcima autopilota koji vas vodi kroz bespuća zračnog prostora. Jednako tako zabrinjavajuće, aerodrom na koji ćete ubrzo sletjeti nema građevinsku, niti uporabnu dozvolu korištenja, jer je projektiranje još u tijeku, a davno urudžbirani zahtjev za izdavanje dozvole zastao je u svima nejasnoj birokratskoj proceduri radi neriješenih vlasničkih odnosa parcele. U djeliću sekunde shvaćate da zapravo nitko nema kontrolu nad situacijom u kojoj se upravo nalazite. Ova zastrašujuća spoznaja zapravo je mali, ali precizan oris stanja i trenutka u kojem svakodnevno živimo.

Zygmunt Bauman, “No one is in control” The Guardian- YouTube Chanel, Sep. 6, 2011.

Ovo jasno prikazano globalno stanje, te fragilno vrijeme u kojem je sve moguće, gdje je svaki scenarij života i akcije spreman na uspjeh i neuspjeh, kada je jedina konstanta potpuna nepredvidivost, strah, podvojenost i krhkost odnosa između globalnih snaga, moći i lokalnih odnosa politika, sociolog Zygmunt Bauman naziva Liquid Modernity.

Za razliku od davno prošlog vremena rane modernosti, kada su vrijeme i društvo promišljani i projektirani u ime, i za osvajanja novog prostora, ekstenzivno planiranje teritorija, stvaranje nove vrijednosti, te je više manje glavno sredstvo moći i dominacije bila sila odgovorna za kontrolu ljudi u prostoru gradova i država usmjerena na distribuciju i kontrolu ponašanja materijalnih stvari i tijela, danas svjedočimo potpunoj promjeni paradigme. Moć i kontrola izmjestile su se iz lokalnog prostora i fizičkog u virtualno i nematerijalno. S jedne strane snažni mediji, market-economy, burzovne špekulacije, GPS nadzor, big-data i njihova ogromna snaga i vlast postale su lebdeće i neuhvatljive, gotovo pa da egzistiraju izvan realnog svijeta u cyberspaceu. S druge strane politika je ostala lokalna, vezana uz nacionalne države, potpuno nemoćna, nevezana i bez utjecaja na snage i vlasti globalnog svijeta. U tom procjepu i stanju potpunog diskontinuiteta između snage i politika dešava se stanje nepredvidive stvarnosti, stanje gdje ništa i nitko nije pod kontrolom.

Vrijeme i prostor “Tekuće Modernosti” gdje snažni mediji ističu i stavljaju pojedinca, njegove želje, ambicije i predodžbe o svijetu u prvi plan, ali pritom veoma jasno govore, pokazuju i svjedoče o stanju osjećaja nesigurnosti i privatizacijske ambivalencije. “Tekuća Modernost” je vrsta kaotičnog nastavka modernosti, gdje se osoba može pomaknuti iz jednog društvenog položaja na drugi poput svima nam znane tekućine, ali ne nudeći pritom sigurnost i vječnost uspostavljenih odnosa. U jednom trenu shvaćamo da neka vrsta novog “nomadskog” način života postaje temeljno obilježje tekuće-modernog čovjeka. On ubrzano prolazi kroz vlastiti život stalno mijenjajući identitet, mijenjajući mjesta života, radno mjesto, supružnike, vrijednosti te političke ili seksualne orijentacije, isključujući pritom sebe (svjestan toga ili ne) od tradicionalnih mreža podrške.

Svjedočimo stanju gdje pojedinac u “Tekućoj Modernosti”, za razliku od klasične modernosti, biva uključen u jasne grupe i podjele, postavljen u poziciju prividne mogućnosti biranja, jasno kanaliziran medijima i modom. Ulazak u pojedinu grupu ili društvo na prvi pogled otvoren je i blizak svima onima sa stavom i sposobnosti da ga jasno financiraju, te ga na neki način precizno obeštećuju ili plaćaju. Rezultat svega je česta pojava predvidivog i normativnog ponašanja kao privremena zamjena za svoj stari klasični identitet, koji se mijenja u novi-stil, poželjnu sliku, formalnu kulturu, poželjni način i mjesto života, zavodljiv komfor i prijeko potrebnu sigurnost da se pozicija ne bi gubila, dovodeći pritom prema svojevrsnom zatvoru, nemogućnosti izražavanja, poticajne prezentacije vlastite egzistencije stvaranja.

Singularnost i jedinstvenost pojedinca, koje se konstantno nameću, veoma jasno i neizbježno zamjenjuju protok potrebe klasične grupe, kao jasnog i legitimnog modela ujedinjavanja slobodoumnih modernista. Uspostavlja se sustav koji se u našem suvremenom svijetu čini i ponaša poput roja. Rojevi, kao što znamo, donose svoje jedinke zajedno, raspršuju se i skupljaju ponovo, od prilike do prilike, svaki put neizostavno iz drugih razloga, privlačeni promjenjivim ciljevima. Iz tog razloga pojedinac trenutno jedinstvo prolazećeg roja pokretanog prolaznom strujom smatra kao ispravno poduzetu odluku. Dimenzija odluke impregnirana je prividnom sigurnošću slobodnog i optimalnog izbora, jer je to ipak izbor velikog broja ljudi. Od Facebook grupa, do resorta u turizmu, gated-community kvartova za mlade i stare, bogate i siromašne, čak i favela, preko boljih i gorih dijelova grada, shoppinga, tematskih parkova zabave, turističkih destinacija, sve se kontrolirano i svojevoljno pakira u jasne podijeljene grupe, pakirana jednoumlja, stvarajući novi društveni, socijalni, prostorni arhipelag likvidnih monofunkcija.

Na kraju ovog kratkog osvrta svima je jasno kako Baumanov “Liquid Modernity” karakterizira svakodnevnicu našeg društva i pripadajućeg mu prostora. Valja još napomenuti i podsjetiti da su modernost i njezin uvijek prisutan progres oduvijek karakterizirali ambivalentni dualiteti odnosa naspram prirode. S jedne strane moderno društvo u velikoj mjeri karakterizira potreba za pripitomljavanjem, kategorizacijom i racionalizacijom svijeta s jasnim ciljem da bi ga se moglo kontrolirati, predvidjeti i napraviti razumljivim. S druge strane, modernost uvijek karakteriziraju radikalne promjene, koje podrazumijevaju stalno rušenje tradicije i tradicionalnih oblika politike, gospodarstva, kulture i njihovih odnosa. Gledajući stvari i kroz ovu prizmu glavni problem današnjeg društva nastaje upravo zbog neuspjeha u racionaliziranja svijeta i pojačavanja svojih kapaciteta za prihvat stalne i potrebne promjene.

Ono što je sigurno, preselili smo se iz razdoblja u kojem smo se shvaćali i doživljavali kao “hodočasnici” u potrazi za dubljim smislom, do ovog današnjeg stanja u kojem se svi više manje ponašamo kao “turisti” u potrazi za više kratkotrajnih socijalnih iskustava. Jedino što nam ostaje kao otvoreno pitanje jest:  “Hoće li možda čvrste institucije lokalnih politika, urbanizma, edukacije, jednom riječju svih klasičnih poluga za implementaciju prethodnog moderniteta, biti samo ostatak, privid uvijek potrebne i ljudima drage tradicije, odnosno svima jasan aparat i medij za konstantno ukazanje potencijala same modernosti”? Modernost i njezini klasični politički aparati ostati će kao svima potreban individualno određujući predmet modernosti, da svima, ako ništa drugo, daje makar iluziju da je “stvar ipak pod kontrolom”, ili da sve ipak ima smisla.

Tillmansova Soba, Knjiga Za Arhitekte

“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.”

 

Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation

Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba. Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa. “Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.

Thillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Thillmans ne koristi širokokutne i ispravljujuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.

Glavni osjećaj koji Thillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Thillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Thillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.

Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.

Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com  konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Thillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.

Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.

Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.

Važno je na kraju ponoviti Thillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Thillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.