Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Bosanski Opus Andrije Čičin Šaina

Karijere arhitekata često su uvjetovane neočekivanim događajima, moderirane brojnim neplaniranim situacijama i slučajevima. Takvi neočekivani trenutci, stanja neizvjesnosti i nesigurnosti, iako u počecima izazivaju nevjericu, često generiraju plodnu i veoma inspirativnu arhitektonsku produkciju. Jedan takav primjer, naglog, gotovo pa iznuđenog prelaska u drugu sredinu, ali veoma predanog rada u nepoznatim okolnostima i ambijentima, slikovito opisuje i predstavlja bosanski opus arhitekta Andrije Čičin Šaina. Arhitekt koji je u Hrvatskoj, a i šire, poznat po svojoj virtuoznoj i veoma utjecajnoj turističkoj arhitekturi 70-ih godina dvadesetog stoljeća, ostavio je iza sebe snažan, ali široj javnosti slabije poznat arhitektonski trag, nastao u posljeratnoj obnovi i izgradnji porušenog prostora Bosne i Hercegovine.

U kasnu jesen 1938. godine Andrija Čičin-Šain odlazi iz rodnog Splita na studij arhitekture u Ljubljanu. Tamo se priključuje klasi profesora Jože Plečnika, gdje je veliki učitelj obučavao svoje studente, pa tako i mladog Čičin Šaina, sveobuhvatnom pristupu arhitekturi, upornosti i strpljivosti u rješavanju zadataka, “zicflajšu” – kako je sam nazivao ovu svoju specifičnu metodu, protkanu ljubavlju prema detalju i jasnom podvrgavanju oblika materijalu. Bezbrižno školovanje prekinuto je surovošću Drugog Svjetskog rata, te se Čičin-Šain tijekom 1941. godine vraća u Split. Priključuje se partizanima i oslobodilačkom pokretu, a koncem 1944. godine dodijeljeno mu je mjesto šefa Odjela za građevinske radove ZAVNOH-a. Nakon oslobođenja seli u Zagreb, gdje radi u Ministarstvu Građevina, a tek 1948. godine završava prekinuti studij na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu.

Netom diplomirani arhitekt Čičin Šain dekretom Ministarstva Građevina preko noći biva mobiliziran te sukladno radnoj obvezi seli u Sarajevo. Njegove brojne kolege zadesila je ista sudbina, Slavko Löwy odlazi u Skoplje, Kazimir Ostrogović seli u Beograd, a neki poput arhitekta Božidara Rašice pokušavaju bijegom preko granice izbjeći mobilizaciju. Andrija Čičin-Šain ovakvo neočekivano stanje gleda i prihvaća s pozitivne, pragmatične strane. Zagreb je grad sa snažnom arhitektonskom tradicijom, mnoštvom arhitekata, jakom konkurencijom, te se do projekata ne dolazi lako. Mlađoj generaciji prijeti dugogodišnji rad u sjeni i stezi starijih kolega. Andrija Čičin-Šain vidi Sarajevo i mobilizaciju kao priliku koja će mu omogućiti lakše djelovanje i bolju priliku za konkretno projektiranje. Dolaskom u Sarajevo zapošljava se u Zemaljskom Projektnom Birou, a 1952. prelazi u novoosnovani Projektantski Zavod Grada Sarajeva. Ubrzo nakon dolaska, tijekom 1953. godine, postaje i asistent profesora Juraja Neidhardta na Tehničkom fakultetu u Sarajevu.

U ratom opustošenoj Bosni tijekom 1951. godine raspisuju se prvi otvoreni i javni arhitektonski natječaji. Ambiciozni i mladi Čičin-Šain odlučuje sudjelovati na svakom, pa tako koristi svaku otvorenu priliku za rad i plasman svojih ideja. Uz svakodnevnu radnu obavezu predlaže i crta svoj nacrt Kulturno-društvenog centara u Sarajevu. Zadatak je bio dostaviti idejne skice za rekonstrukciju bivšega židovskog hrama u kulturni centar s reprezentativnom kino-dvoranom, klupskim, izložbenim prostorijama, kavanom i barom te manjim stambenim prostorima. Od osamnaest prijavljenih radova, među kojima su i radovi Haberlea i Bauera, Čičin-Šain u suradnji s arhitektom Vinkom Jurićem osvaja treću nagradu. Natječajnim zadatkom, uz arhitektonsko, zahtijevalo se i urbanističko rješenje okolnog prostora kao novog javnog trga. U tome se rad Čičin-Šaina izdvaja od drugih, te pokazuje iznimno kvalitetnim i inovativnim uvlačeći trg u zgradu uzdignutu na stupove, stvarajući time jedinstvenu i kontinuiranu pješačku zonu Kulturnog centra.

Tijekom zahuktale posljeratne obnove u malom bosanskom mjestu Konjic, uz strmo korito rijeke Neretve, u proljeće 1952. započinje ubrzana stambena izgradnja. Nova stambena infrastruktura trebala je pratiti izgradnju nove hidrocentrale u Jablanici, te zbrinuti i udomiti novopridošle radnike sa svih krajeva porušene zemlje. U okviru urbanističke regulacije profesora Jurja Neidhardta predviđena je izgradnja stambenog niza. Andrija Čičin-Šain, kao njegov prvi asistent, dobiva priliku izgraditi kuću koja je potpuno podređena prirodnom i tradicijskom ambijentu. Kuća za zaposlenike hidrocentrale preuzima formu tradicionalnog bosanskog doksata — konzolno izbočene lođe ili dijela kata položenog na konzole. Promišljena je i izvedena kuća s naglašeno horizontalnim kubičnim formama, četverostrešnim krovom i prizemljem od velikih kamenih oblutaka izvađenih iz korita obližnje Neretve.

Funkcionalnost i krajnja pročišćenost linije, te govor materijala karakteristike su koje Čičin-Šain crpi iz lokalnog, modernog, ali i nedvojbeno snažnog utjecaja Juraja Neidhardta i njegove planinarske kuće na Trebeviću iz 1948. godine. U jeku i snažnom prodoru moderne arhitekture koja se uvlači u sve pore društva i obnove, i vremenu kada se bilo kakav regionalizam a priori interpretira kao nepotrebno romantiziranje i zaostajanje za suvremenim trendovima, Čičin-Šain vidi napredak suvremene arhitekture kroz jasno uvažavanje tradicijske gradnje. Uvažavanje ljudskog elementa i mjerila u arhitekturi, te njegovanje Neidhardtovog “kulta komšiluka” koji nalaže poštovanje susjedova prava na pogled, poštovanje njegova doma, vrta i svakidašnjih navika, snažno determinira Čičin Šainov regionalizam. Obiteljska kuća u Konjicu prepoznata je i kao jasno programatsko djelo nove Jugoslavenske arhitekture, te je u funkciji njezine promocije izložena na nekoliko internacionalnih izložbi arhitekture u Haagu, Londonu, i Glasgowu.

Andrija Čičin Šain ovom se realizacijom izdvaja na arhitektonskoj sceni, te ubrzo dobiva prilike za nove natječaje, realizacije i prijedloge. Radi projekte za tipske stambene zgrade, društvene domove i škole, od Mostara, preko Travnika, sve do sela Drinići pokraj Bosanskog Petrovca. Tamo gdje je za vrijeme NOB-a bila smještena tiskara Borba, trebalo je podići školu s manjim memorijalnim muzejom. Na natječaj raspisan 1953. prijavljeno je trinaest radova. Prva je nagrada, jednoglasnom odlukom žirija, dodijeljena arhitektu Andriji Čičin-Šainu čiji se rad istaknuo originalnim i jasnim rješenjem. Zamišljen je objekt atrijskog tipa koji objedinjuje i udomljuje dvorazrednu školu s pomoćnim prostorijama, salon za kulturne priredbe (koristi se i kao gimnastička dvorana) te polukružno izdvojen prostor muzeja unutar atrija.

Iskustva izgradnje u Konjicu i lokalna tradicija, moderiraju i definiraju promišljanje novog izazovnog i veoma osjetljivog zadatka za stambeni kompleks u Sarajevu. Pored džamije na Điđikovcu, Andrija Čičin-Šain gradi tri stambena objekta. Dva niža stambena objekta kubična oblika s četverostrešnim krovom, polukružno povezana rustičnim kamenim prizemljem koje prema ulici preuzima funkciju ogradnog zida, stilski se oslanjaju na tradicijsku gradnju i izvedeni arhitektonski vokabular s kuća u Konjicu. Treći objekt, višestambeni neboder, daje vertikalni akcent čitavom kompleksu, čistog stereometrijskog oblika bez stilskih referencija, artikuliran jedino horizontalnim nizovima prozora i balkona. Spoj đamije i gradske strukture, suvremeno programiranje i pretapanje stambenog i sakralnog dvorišta generira unikatan i veoma upečatljiv ambijent. Tradicija i moderno, lokalno i progresivno, društveno i privatno, u snažnoj su i jedinstvenoj interakciji vremena obnove i bolje budućnosti.

Arhitektu Čičin-Šainu, sada priznatom mladom arhitektu, Muzej grada Sarajeva 1954. godine povjerava prvu direktnu narudžbu, projekt redizajna i prenamjene zgrade bivše Sudačko-šerijatske škole u blizini Baščaršije s reprezentativnim atrijem u novi Muzej Grada. Inspiriran zatečenim ambijentom Čičin-Šain se pri oblikovanju glavne izložbene dvorane odlučuje za aktiviranje i rekonstrukciju postojećeg atrija kao glavnog prostora muzejske zbirke. Središnju ostakljenu vitrinu koja snažno i nedosmisleno probija strop kuće okružuje plosnatim nosačima i kontinuiranim nizom ugradbenih staklenih vitrina, dok bočne izložbene prostorije smještene uz povijesni atrij oblikuje po uzoru na tradicionalne bosanske mahale (uličice) s kamenim popločenjem i drvenim konstrukcijama za izlaganje etnografskih eksponata, što u cijelosti neodoljivo podsjeća na ambijent Baščaršije. Za Čičin-Šaina prostor muzeja nije neutralno mjesto koje se distancira od eksponata, već prostor koji aktivno sudjeluje u kreiranju novih iskustava.

Za realizaciju Muzeja grada Sarajeva A. Čičin-Šainu i M. Baldasaru je 1955. dodijeljena godišnja “Šestoaprilska Nagrada Grada Sarajeva” za najbolje djelo iz područja umjetnosti i kulture. Ovom nagradom kao konačnom javnom potvrdom kvalitete rada i izvrsnosti arhitekture, potvrđuje se i iznuđena odluka, korisna trauma prelaska iz Zagreba u Sarajevo. Ubrzo nakon ovih događaja Čičin-Šain odlazi u nove izazove, traži nove sredine, projekte i mogućnosti djelovanja, te se seli u zahuktalu Rijeku.

Razgovor Dani Orisa 2014, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris. Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu.

Pero: Razni oblici djelovanja u javnoj domeni mogu imati osmišljene učinke. Kada ste započinjali studiju Delte – Rijeka u suradnji s Beogradskim arhitektonskim fakultetom, jeste li ciljali na eksponiranost u javnosti?

 

Idis: Sve što radimo u konačnici traži ili očekuje neku vrstu javnosti. Eksponiranost Delta Projecta i Studia Rijeka služilo je za više ciljeva i razloga. Prvi je taj da sam provjeravao kako mogu raditi u novoj sredini, sa stranim studentima, sa specifičnom i osjetljivom temom koju donesem iz svog grada. Drugo, dao sam sve od sebe da educiram ljude i dam im opća znanja koja na masteru moraju usvojiti. Treće, intuicija mi je govorila da će 20 slobodnomislećih studenata arhitekture iz Beograda dati uzbudljivije i bolje rezultate od svakog rada koji je bio na netom završenom anketnom urbanističkom natječaju za Deltu. Projekti Delte s natječaja možda su najbolja potvrda mentalne krize, a ona je jedna od onih kriza s početka razgovora u kojoj se nalazimo, ona je puno opasnija od ekonomske. Projekti Delte studenata iz Beograda govore o slobodi misli i nesputanosti novih mogućnosti koje mogu preispitivati teme koje su zakašnjeli developeri potpuno zaboravili ili zanemarili.

Pero: Možemo navesti neke izazove i teme?

 

Idis: Energija, infrastruktura i ekologija mjesta s pročistaćem fekalija koji se nalazi na četvrtini površine Delte, luka i lučka infrastruktura kao generator gradske strukture, kazalište s potrebama širenja radionica, soba za vježbanje i smještaj umjetnika, alternativno stanovanje u brodskim kontejnerima, iskorištavanje vode iz Rječine, mora i njegovih energetskih i bioloških raznolikosti, postavljanje pitanje tko bi to zapravo trebao živjeti i raditi na Delti, jeli Delta možda samo park… Te razne mogućnosti otvorene su pred nama, ali ih neki ne vide ili ne žele da se vide. Mislim da su kritike, sukobi, krize i neslaganja važne stvari, te se i njih može projektirati, moderirati, koristiti ih kao platforme za nove odnose, a preduvjet je uvažavanje različitog mišljenja i pravo na drugačije.

 

Pero: Radi se o studentima na masteru, ljudima koji će ubrzo biti novi inženjeri. Kako radite s njima?

 

Idis: Kroz edukaciju koju provodim želim studente na masteru dobro dovesti u stanje kreativne neizvjesnosti. Uglavnom, svi naši fakulteti u regiji jako dobro podučavaju nečem što je poznato, svi znaju dobro isprojektirati školu, kuću ili neboder, i s fakulteta izlaze zbilja vrsni inženjeri. No, nitko ne podučava o planiranju i projektiranju unutar nepredvidivog, unutar kontrole neizvjesnih odluka, što je danas jedna od osnovnih karakteristika društva. Fakulteti su danas idealni laboratoriji za takvo istraživanje.

Nikola: Studio Delta je specifičan oblik kritičkog djelovanja u kojem se ne dopušta da isključivo službeni sistem vodi igru, nego se arhitekt aktivno uključuje u debatu o prostoru, jer upravo se o tome radi – o debati. S jedne strane proveden je službeni natječaj, a s druge strane potpuno neovisna misaona vježba na istu temu. U končnici je zanimljivo vidjeti što je proizvelo veću intelektualnu amplitudu, edukacijsku vrijednost, vrijednost javne diskusije. Može li se reći da ste beogradski studio koristili kao svojevrsni device za uzburkavanje nekih dogovorenih, sigurnih ili nametnutih pravila i rješenja?

 

Idis: Ako smo otvoreni i skroz iskreni moram reći da ta pravila nisu uopće sigurna, a pogotovo ne developerski projekt. On je po svojoj prirodi nepredvidiv, fragilan i ovisan o nizu parametara. Arhitekti često nemaju niti minimum samopouzdanja da shvate da je njihov projekt možda jednako ozbiljan i produktivan kao projekt nekog developera koji radi u kozultantskoj firmi. Zašto bi developer bio ozbiljniji od arhitekta koji radi svoj projekt? Moć i novac kojim oni raspolažu u nečije ime su krhki, fragilno nestabilni, potpuno nepredvidivi. U roku jedne minute novac koji je možda bio predviđen za neku investiciju na Delti ode u npr. Egipat ili Azerbejđan. I u jednom trenu se paradigma u potpunosti izmijeni. Ali uvijek treba ići s pozitivnim, ali i jako osvještenim stavom, poznavati sve slojeve odluke i upravljanja. Kada sam radio beogradski studio, nisam imao apsolutno nikakve negativne konotacije. Samo sam htio da se shvati kako postoji i drugi pogled, drugačija istina, jednako legitimna i moguća. Delta je dio grada koji će se kad tad pretvoriti u mjesto za svih, važno je biti svjestan te pozicije i mogućnosti.

Maroje: Delta je jedan sasvim specifični slučaj «prostora-spavača» o kojem se dosta govorilo, no u kojemu se ništa ne događa. No, u  izgrađenoj okolini se 90% graditeljskih aktivnosti odnosi na dvije krajnosti koje arhitektonska disciplina ne registrira. S jedne strane to su komercijalna generička stambena naselja, a drugi pol deregulirani teritorij gdje građani sami grade, uzimaju taj proces u svoje ruke. Da li se može nešto naučiti od projektiranog junk spacea ili od dereguliranog okoliša?

 

Idis: Iz tih fenomena se ne može izvući arhitektonska metoda jer su banalne, trivijalne, ali kao upravljiva masa, kao proces, su silno zanimljivi. Generička struktura gradnje u Hrvatskoj nije dovoljno golema, mi nemamo dovoljno mase koja bi bila prostorno i funkcionalno respektabilna da s njome možemo upravljati putem nekakvog prostornog, programskog ili društvenog ekvilajzera. Zato nam i gradovi i generička struktura izgledaju jednostavno neuredno. Ja mislim da se s tom generičkom masom može upravljati. I srednjovjekovni grad je također bio 90% generička masa, ali unutar zida, te su postojala jasna pravila kako raste takav grad, gdje je trg, loggia, crkva. Takav grad imao je jasnu fizičku granicu. Nje danas nema, ali pravila rasta, kontrole i upravljanja postoje. Danas postoje jasne granice pojedinih entiteta, arhipelag jasno određenih elemenata raspršenih po teritoriju. Svi se oni javljaju kao međusobno povezani “monofunkcionalni otoci”. Po meni u ovom trenutku presudno je važan prostor izvan grada, modificirana i obrađena priroda te mreže različitih infrastruktura. Upravljanje tim elementima je sigurno tema urbanizma, ali ne urbanizam oblika i zona, to je urbanizam odnosa, urbanizam nakon oblika i urbanizam nakon forme.

Maroje: Jedna od objava na vašem blogu je “Legalizirani grad”. Pokazujete zanimanje, pa i empatiju za enformel deregulirane izgrađene okoline kojim se malo tko strukturalno bavi, iako je formalno proveden proces legalizacije koja je jedna velika propuštena prilika. Ta okolina je sve samo ne lijepa u konvencionalnom smislu.

 

Idis: Ono što je mene fasciniralo kod legaliziranog grada jest prvo jedna vrsta potpune slobode, mogućnost individue da gradi dom kroz vlastiti skup pravila definiran materijalima i elementima kupljenih u lokalnom Pevecu, Bauhausu… Ima tu nečeg nevjerojatno oslobađajućeg. Drugo, ako zanemarimo špekulante kojih uvijek ima,  u većini slučajeva ta nelegalna kuća je jedino što su ljudi imali, to im je bila jedna vrsta ekonomske i društvene potvrđenosti. Treće, sav taj “legalizirani grad”, kako sam ga ja nazvao, je potpuno svjesno rađen. Svi su znali da su u prekršaju, i vlast i politika i uprava. Jako interesantan fenomen se na kraju jednim zakonom, jednom uplatom komunalnih davanja, legalizirao. Čudno, kontradiktorno i silno inspirativno, barem meni. Radi se o jasnom modusu operandi, o svjesnom procesu. Poput nekakvog čudnog tematskog grada grijeha, tematskog grada prevare i neke vrste svjesne laži svih aktera. Zato sam i napisao tekst Legalizirani grad gdje se nelegalni sustav potpuno ostvario, a nitko o tome ne želi pričati, a još manje pisati. Tim projektom otvorio sam mogućnost da o tome kreativno razmišljamo, a ne da budemo frustrirani ili razočarani. To je neka vrsta manifesta distopije našeg svakodnevnog okoliša ili mogućnost neke nove utopije.

 

Nikola: U dereguliranoj gradnji ljudi su kreirali kaotičan teritorij iz kojeg se ipak mogu iščitati neka pravila i obrasci. Ipak, oni nisu nužno arhitektonske prirode.  Štoviše, sve do nedavno taj je prostor pravno gledano bio nevidljiv. No, fascinantno je da on kroz proces legalizacije transformira zakonske regulative, i time utječe na buduće prostorne datosti. Magazin Volume je nedavno postavio tematsko pitanje mogu li se zakoni dizajnirati arhitektonskim metodama i obrnuto? Ukoliko je kaos dereguliranog grada u regiji promijenio zakone, mogu li sličnim procesima arhitekti promišljeno utjecati na buduće lagislative?

 

Idis: Mene je na temu legalizacjie potakla tema koja je u javnosti vrhunski medijski zataškana, što također govori o predivno projektiranim odnosima (smijeh). Ivica Mudrinić, direktor T-coma, bivši Predsjednik Udruge Poslodavaca, je znao da će se Člankom 2. Zakona o postupanju s nelegalno izgrađenim zgradama moći legalizirati građevine koje su evidentirane na zračnim snimkama Geodetske uprave prije 21. lipnja 2011.godine.  Na svojoj parceli, na otoku Žutu na Kornatima, napravio je realne makete krovova, niz od šest velikih konstrukcija kuća koje simuliraju izgradnju, ali i legaliziraju nepostojeće objekte. Vidi se veoma jasno kako odnos virtualnog i realnog utječe na urbanizam i grad. Ja mislim da će ti se upravo to odnosi iz virtualnog svijeta, manipulacije istinama, početi na ovaj ili sličan način materijalizirati. Mudrinić je u neku ruku vrlo kreativan, naravno s onu stranu zakona, ali nije često da su neke zabranjene individue, strane i metode vremenom postale opće prihvatljive.

Nikola: Ironija lažnog Mudrinićevog krova nataknutog na četiri štapa zapravo vrlo promišljeno operira kroz medij satelitske vizije prostora. Čini se da pogled odozgora postaje sve važnija tema. Ovdje ne govorimo o klasičnom tolocrtu ili pak o urbanističkom pogledu, već o produkciji prostora kroz kartografsku manipulaciju. Da autor projekta nije gosp. Mudrinić, gotovo da bi ovom projektu mogli pridati značajnu umjetničku dimenziju. Radi se dakle o reartikulaciji teritorija kroz prikaz, bez nužnih intervencija u konkretan prostor. Sama mapa tako postaje projekt koji može politički transformirati teritorij. Koji je vaš odnos prema teritoriju i kako se nove tehnologije mogu pozicionirati u povijesnom urbanom kontekstu?

 

Idis: Zadnjih desetak godina je aktivna diskusija o tome kako grada više nema u klasičnom smislu, Google earth karta Randstad-a u Nizozemskoj nam to slikovito pokazuje. Postoji samo nepregledna masa koja je negdje gušća, negdje rjeđa, negdje viša negdje niža, negdje spojena s prirodom, negdje s infrastrukturom, negdje sa zabavom i šopingom…. Sve je u nekom toku, neka vrsta nepregledne i teško raspoznatljive mase, poput slika Otona Glihe i Jacksona Pollocka. Arhitekt se više ne treba baviti samo fizičkim strukturama klasičnog grada, njihovim oblicima i skladnom komponiranju. Također moramo reći da i ono sve što je izvan grada godinama raslo i razvijalo se, također strogo kontrolirani i projektirani teritorij. Na Europskom kopnu gotovo da više i nema “stare prirode”, Osim Alpa, i nekih nedostupnih šuma i planina, centralna Europa je neka vrsta kultivirane, GMO preparirane,  satelitski kontrolirane poljoprivrede, sigurnosti, i kulture. Tu su i jasni tokovi prometne ili energetske infrastrukture, te teritoriji “pokriveni” nadzorom kamera, satelita, dronova, a sve u svrhu i ciljem transporta i dnevnih migracija ljudi i dobara, sigurnosti, tajnih službi ili medijski kontrolirane kulture. Dakle, osim grada koji je i nastao u povijesti, u svrhu kontrole i reda, sada svjedočimo i potpunoj kontroli teritorija, one naše stare prirode. Grad se rasplinjuje usporedno s prenošenjem kontrole na globalni teritorij. Infrastruktura i razni oblici networkinga omogućuje dostupnost i uspostavu novih hijerarhija i pravila. Treba uzeti u obzir i nove administrativne teme, zakone o medijima i privatnosti, nadzorne tehnike koje se uvode u stanove i gradove. Rađa se novi urbanizam, I-Urbanizam, informatizacijski, nadzirani, kontrolirani big-data urbanizam. I tu ima isto puno planiranja, oblikovanja, zoniranja ali ne onog bauhausovske ili CIAM- ovske prirode.

Maroje: Uslijed tehnoloških promjena manje se mijenja fizička okolina, tu nema radikalnih promjena na razini samih elemenata. No, za teritorij nije toliko bitna arhitektura koliko ono što drži cijeli sistem na okupu. Dakle govorimo o infrastrukturi, odnosima, organizaciji, to je novi tip teritorijalne arhitekture koji se pojavljuje kao tema u onom momentu kad je konvencionalni legislativni urbanizam krahirao. Arhitekti moraju naći alate djelovanja u realnosti, a to su vjerojatno aktivne diskusije sa svim akterima koji utječu na razvoj okoliša.

 

Idis: Danas teritorij svatko vidi drugačije, i u doslovnom smislu, više ne moraš biti arhitekt, kartograf, geometar da bi to shvaćao, danas i malo dijete GPS-om, aplikacijama i digitalno virtualnim mrežama sebe postavlja u prostorne odnose sa svojim društvom, školom, prijateljima. Putovanje, transport, virtualna stvarnost i dislokacija iz jednog u drugu prirodu rađa nevjerojatne odnose i tu dolazimo do pitanja prostornog planiranja, do pitanja upravljanja prostorom, do neke nove kontrole, nove održivosti i planiranja. Kombinacija pravila i navika iz virtualnog svijeta svakako će imati reperkusije na rutine u fizičkom teritoriju. Kao što su “Ne-Mjesta” bila svojevrsna utjelovljenje globalizacije 90-ih, te su proizvela i neke nove tipologije i arhitekture, danas ulazimo u prostor virtualne, informacijske  manipulacije. Kroz upravljanje otvorenim izvorima energije, kroz nove poljoprivrede, eko i GMO manipulacije u poljoprivredi, biologiji, medicini, infrastrukturi energije i transporta možeš na neki doslovan ili posredan način oblikovati prostor. Sve ono što je stoljećima bilo izvan grada počinje biti predmet novog interesa, dolazimo u fazu koja nije faza non-stop city-a, već non-stop teritorija. U njemu prelazimo iz zone u zonu koje nisu definirane klasičnim urbanizmima i planovima namjene. Tu je silno kreativno područje.

Pero: Da li je arhitektura globalno previše pristojna? Može li se negativnom kritikom izazvati neki pomak? Kad listaš ArchDaily to je ubitačno dosadno, jer je sve užasno pristojno, a nema ničega što iskače. Možemo se preseliti na prostor političke korektnosti arhitekture koja je birokratizirana što jako determinira arhitektonsku produkciju.

 

Idis: Kroz birokratizaciju i zakone koje imamo u Europi, ljudi će se početi ponašati predvidivo, postat će potpuno umrtvljeni, anestezirani, a ponašanja predvidiva. Danas to već počinje biti i na nivou nesvjesnog, poput nekog stalno praćenog reality showa. To ide do tih granica da se medijima i zakonima projektiraju ponašanja i prostori svakodnevnog života, a održivi razvoj Sustainability počinje biti novi mit! Riječ i slogan koju morate izgovarati ako želite biti politički korektni. Nešto kao “bratstvo i jedinstvo” ovih naših teritorija i zemalja prije samo 30 godina.

Ja sam nedavno održao predavanje na jednom njemačkom sveučilištu. U sklopu diskusije utvrđeno je većina mojih kuća u Njemačkoj teško izvediva. Njihovi administrativno-pravni odnosi, pravila i atesti ne dozvoljavaju baš nikakvu nepredvidivost. Konzole na obiteljskim kućama nisu moguće, paneli iz betona moraju imati ateste masovne proizvodnje, suhozid se ne smije raditi jer se kamenje ne smije reciklirati, beton i čelik se ne smiju kombinirati na istoj konstrukciji, itd.

Pero: I politička nekorektnost koja nije uvredljiva nego je način brušenja ideja i stavova jednostavno izbačena iz konteksta sigurnog, a to je u neku ruku ono što zapravo može gurati priču naprijed.

Idis: Imam osjećaj kao da su se ljudi preplašili napretka, progresa. Zbog paranoje i nepredvidivosti kasnog kapitalizma ljudi se vraćaju povijesti, starim slikama, tumače ljepotu koja je davno prošla. Pogledajte Rijeku. Ja sam odgojen i rastao u potpuno drugačijem kontekstu, progres i novo bili su dio svakodnevice: novi brod, novi propeler, novi kran, novi traktor, novi stroj. Propašću svega toga, u nedostatku napredne industrije ljudi veličaju prigradska mala mjesta, stare zanate, ruralni razvoj, Volosko, Kastav, Čavle, Krasicu, mala sela, maškare, pučke običaje, ruralne teme iz kojih se ne mogu generirati novi stavovi. Imate masovnu proizvodnju kulturnih događanja koji su užasno konzervativni, više nema ničeg što ispituje budućnost, nego se ili referira na otužno predvidivu realnost ili se ide u turbo-folk prošlost, klape su možda najbolja metafora. Nitko trenutačno nema petlju gledati što je to novo. Prestrašili smo se sadašnjosti a budućnost je većini potpuno paranoidna.

Nikola: Suprotstavljanjem konzervacije i konstrukcije povijesti, posebno u mediteranskom okruženju, nanovo se izražava tek beskrajno manipulativna potencija povijesti. Umjesto rasprava oko konzervacije i konstrukcije, zanimljivijim se čini suprotstavljanje linearnog koncepta historijalnosti i transhistorijalnosti koja generira slobodnije i progresivnije odnose među specifičnim povijesnim slojevima. Koji je vaš odnos prema povijesti?

 

Idis: Mislim da je jedna od najljepših knjiga Architettura della Città, Alda Rossia. To je jedno univerzalno znanje o gradu i njegovim prostornim i ljudskim tekovinama. Grad se možda više neće nikad tako doslovno planirati, graditi, ali arhitekti će se na ovaj ili onaj način baviti tim univerzalnim prostornim odnosima. Tu ne mislim na simuliranje i kolažiranje povijesnih oblika, već o primjeni nekih univerzalnih gradskih elemenata, gotovih elemenata. Čak i u mom projektu “Legalizirani grad” doći će ponovo do Rossijevskog ili Colin Roweovog ili Venturijevog pogleda, prostora koji su u suštini univerzalni i vanvremenski urbani, arhitektonski, fizički prostori. Prostori razmjene društvenosti, zajedništva. Hoćemo li ih zvati trgom ili piazzom, to nije uopće važno, ali gradu će trebati takvi elementi. Puno-prazno grada, odnosi prostora koji izlaze iz gotovo klasičnih odnosa visina, širina, svjetla, orijentacije, u to iskreno vjerujem.

Razgovor Dani Orisa 2014, prvi dio

Danas donosim razgovor kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris.  Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam jučer održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu.

MM: Pokušajmo ocrtati kontekst za razgovor. Današnji trenutak možemo opisati kao krizni, od aktualne ekonomske krize, preko krize javne domene i političkog života do preoblikovanja društvenih vrijednosti i fokusa interesa pojedinca. No, kriza je period koji potiče na preispitivanje i može se produktivno iskoristiti. Kako vi vidite suvremeni trenutak?

 

IT: Svatko tko ima imalo arhitektonske i opće inteligencije nalazi se u nekoj vrsti konstantne krize, naročito u posljednjih 50 godina. Svaka naša ideja konstantno trpi promjene, kritike, podložna je agresiji. Kriza je naša svakodnevica. I u doba Albertija i njegovog nikad završenog Tempia Malatestiana, Plečnika, Venturija, Koolhaasa pa i danas u doba Mason Whitea (Lateral Office) i Liam Younga, arhitekt koji misli koristi krizno i fragilno stanje u okolici te ga mijenja. Radovi Superstudia i Archizooma također govore o jednoj vrsti krize. Ako govorimo o utjecaju aktualne ekonomske krize, povezanosti arhitekture i kapitala, to je druga tema, na tu vrstu krize arhitekti ne mogu utjecati. Arhitekti nisu prihvatili neo-liberalni kapitalizam zato što su oni to htjeli, nego jednostavno nisu imali izbora, mogli su samo odustati od rada. Arhitektura ja posljedica politike i društva, a kriza je posljedica kapitalizma, i njegova konstantna paranoja i nestabilnost je samo jedan od konteksta u kojem trenutačno djelujemo.

PV: Često govorite da je današnji trenutak predivan. Što to konkretno znači za arhitektonsku disciplinu?

 

IT: Volim reći da je svijet uvijek predivan u svojem bogatstvu mogućnosti, izazova, utjecaja i nepredvidivosti konteksta u kojem djelujemo. Arhitektonska inteligencija i vještine daju nam razne mogućnosti djelovanja. Živimo u vremenu kada su tehnološke i medijske tekovine Moderne potpuno realizirane. Utopijsko promišljanje svakog zadatka, od urbanizma do arhitekture, moguće je i dapače, čini mi se potpuno legitimnim. Istovremeno, suočavamo se s nevjerojatnom količinom šumova i kontradiktornosti tih sloboda i otvorenih mogućnosti. Realnost je dobra, ona je nepredvidiva, ona je kaotična, ali ima nevjerojatan potencijal. Ja govorim o krizi i nestabilnosti kao vrsti pozitivnog sukoba koji se ne miri s postojećim stanjem. Ako arhitektura predstavlja medij kroz kojega možemo kanalizirati takav izazov i želju napretka, to uvijek izaziva krizno stanje, ali jamči i predivna moguća nova rješenja i iskustva.

 

PV: Mnogi se ne bi složili s ovakvim vašim tezama.

 

IT: Problem nastaje veoma rano, u fazi odrastanja i stasanja. Arhitekti su u posljednjih 50-70 godina školovani na dogmama da arhitekt mijenja svijet. No, budimo sasvim otvoreni, o arhitektu ne ovisi gotovo ništa, on postaje potreban tek kada se pojavi određen problem, izazov kojeg zajednica, društvo ili snažni pojedinac želi s njime riješiti. Arhitekt mora samo biti spreman za takav tren. To rješavanje problema može bit predivno, napredno, ali može biti i potpuni fijasko.

 

MM: Kako arhitektura može prodrijeti do stvarnosti i koji su alati i načini djelovanja koji omogućuju da arhitektura djeluje kao sredstvo boljitka? Kažete da je stvarnost polazište, koji su to elementi stvarnosti kojima se bavite? To ne mora nužno uvijek biti neki projektantski postupak, to može biti neka druga vrsta djelovanja.

 

IT: Uslijed demokratizacije društva, standardizacije proizvoda i elemenata u graditeljstvu danas svatko može napraviti kuću sam, mislim da je to jedna oslobađajuća stvar. Arhitekti više nisu zaduženi za dizajniranje garaža, vikendica, štala, vulkanizerskih radnji, klubova, birtija… Ponekad nas pozovu da i to napravimo, ali to je zapravo postala opća stvar. Naravno, u tom trenutku se postavlja pitanje čime se mi to bavimo. Arhitektonsku disciplinu karakterizira strukturiran način razmišljanja, projektiranje neke vrste kulture. Arhitekt strukturira i modelira teritorije, prostorne odnose, odnose između materijala, to je zapravo univerzalno. Taj način mišljenja se poput specifičnog oblika građenja može preseliti i u dizajn kulture, ekologije, dizajn infrastrukture, dizajn medija i projektiranje društvenih odnosa. Mogu se kombinirati misli, djela i strategije i tu arhitekti imaju novo polje djelovanja. Kudikamo je uzbudljivije projektirati procese koji rezultiraju oblicima, a ne same oblike.

 

MM: Možeš navesti kakav primjer?

 

IT: Evo  jedan jako banalan primjer, tako će svima biti jasno. Kanye West  je projekt, čisti mainstream projekt, ali i ubojita projektirana stvarnost koja manipulira dobro i loše s milijunima ljudi. To nije slučajnost, kao ni to da mu paviljon za projekcije i nastup projektira AMO-OMA. Projektiranje ulazi i u područja manipulacije, dobre ili loše, bez nje danas nema ničega. Ja sam rođeni arhitekt, mene silno uzbuđuje kada vidim oblike, i obožavam kada projekt rezultira nekom vrstom materijalizacije, ali iskreno hoću i inzistiram da ta materijalizacija transcendentira kroz misao, kroz proces, kroz sukobe kontradiktorne stvarnosti, društva, medija, politike i ekonomije koja nas okružuje.

 

MM: Mislim da je jako važno da arhitekt aktivno uđe u pitanje programiranja, da sudjeluje u formiraju zadataka, a ne da samo daje prostorni okvir već definiranim i normiranim zadacima.

 

IT: Arhitekti posljednjih 50 godina bježe iz politike, bježe iz mogućnosti upravljanja, bježe i iz odluka velikih kompanija, a zapravo je nevjerojatno koliko se bitne odluke donose već u najmanjoj lokalnoj samoupravi, ili nekoj velikoj korporaciji. Ako se tu donese dobra odluka, to otvara mogućnost za arhitekturu, ali arhitekti kao da žele doći na kraj, oduzeti si pravo sudjelovanja u politici i donošenja odluke. Primjerice, izdavanje građevinskih dozvola može biti užasno važno, ali to se ne percipira.

 

MM: To je u neku ruku i političko pitanje.

 

IT: Apsolutno. Gradska uprava je prama važećim pravilima (a čini mi se da će u sljedećim godinama tako ostati) mjesto gdje se može kreirati novi grad, može se direktno utjecati na stvarnost, ali to ljudima treba reći. Kada sam shvatio da ćemo srušiti školu u Krku i napraviti novu, uvidio sam veoma plastično koju poziciju imamo, a veoma je rijetko koristimo. Ali trebate imati partnere u lokalnoj vlasti i onda shvatite da je sve moguće. To je aktivizam par excellance: idemo srušiti postojeće i graditi novo, bolje.

NB: Kriza je globalno ugrozila tradicionalnu arhitektonsku poziciju u društvu, proizvela je manjak posla, ali je proizvela novi prostor mišljenja. Čini se da suvremena arhitektura umjesto ekonomskog prilagođavanja krizi sve više tendira krizu prilagoditi sebi, što nužno dovodi do novih praksi. Trenutak dekompozicije vrijednosti, dosadašnjih pravila, socijalnih kodova, pa čak i zakonskih regulativa, na neki se način preklapa s vašim osobnim senzibilitetom i estetikom.

 

IT: Doktorat i neke tekstove koje sam paralelno razvijao nazvao sam “Arhitektura gotovih elemenata”, to se može tumačiti pojednostavljeno artistički kao Duchampove ReadyMade, ali nije u tome cijela istina. Shvatio sam da u arhitekturi postoje neki fiksirani elementi koji zapravo više nisu predmet projektiranja. To su fragmenti koji mogu biti rezultat općeg društvenog, graditeljskog, regulativnog standarda, konsenzusa, oni također mogu biti rezultat jasne selekcije bitnih elemenata, prethodne analize nekog projektnog zadatka koja izdvaja nesporno, opće prihvaćeno i standardizirano. Način na koji se, po mom mišljenju, stvari u arhitekturi danas slažu, više su stvar programskog modeliranja, gdje su prostor i oblik posljedica jasnih i racionalnih odluka akcije, programa, i ostalih brzo promjenjivih parametara. Sve ostalo je stvar neke vrste hardvera, okvira nepromjenjivih elemenata, u neku ruku gotovih, spremnih, svima znanih elemenata arhitekture.

 

NB: Kako projektirati nesigurnost i kroz nesigurnost? Ako govorimo o arhitektonskom mišljenju, umjesto materijala i klasične konstrukcije, upravo nesigurnost postaje materija kojom se i kroz koju se operira. To je polje koje zahtijeva nove teorijsko-metodološke postavke, a koje ne proizlaze nužno iz arhitekture.

 

IT: U ranim 90-ima sam prvi put vidio i shvatio princip rad elektro banda Prodigy  koji sviraju kroz muzički sintesajzer, stroj u kojem su spremljene, arhivirane muzičke teme, semplovi koji se u toku sviranja, komponiranja ili nastupa nadodaju, izobličuju, potpuno dekonstruiraju, lome i ponovo slažu, kopiraju i stapaju u novu, neočekivanu pjesmu. Pomislio sam da bi tako trebalo projektirati. U jednom trenu imaš niz tema, gotovih elemenata koje napinješ, moduliraš, distorziraš, prilagođuješ novoj ideji, cijelo vrijeme prepoznaješ osnovnu temu, ali ju istovremeno dovodiš u neko potpuno novo stanje. Te promjene u našem slučaju mogu biti rezultat banalnog pragmatičnog kompromisa s programom ili s klijentom, mogu biti rezultat datosti parcele, mogu biti rezultat svojevrsne fizičke agresije na projekt kroz promjene u konstrukciji, namjeni, oblozi, načinu gradnje, ali s druge strane ti utjecaji rezultiraju novim prostornim odnosima, stapaju se u nove oblike, stvarajući neočekivane i u startu neplanirane zaključke. Tako i grad raste, on je također tvorevina koja nastaje paralelnim utjecajem niza elemenata, i taj rast je teško kontrolirati. Postoje elementi poput topografije i infrastrukture koji definiraju bazu, ali sve oko toga raste i stapa se u neko tijelo koje slijedi vlastita pravila, s različitim funkcijama organa, s nizom odluka koje egzistiraju i djeluju jedna pored druge.

 

 

MM: Modernizam je iznjedrio utopijsku vjeru u normirani i kontrolirani planski razvoj, i u urbanizmu i u politici. Ali i prije i nakon modernizma ne možemo govoriti o ultimativnom planu, možemo govoriti o procesima koji se mogu moderirati. Na razini arhitekture, upravljanje gotovim elementima upućuje na metodu kolaža. U jednom momentu otkrivate činjenicu da već raspolažete s repertoarom i oblika i funkcionalnih rješenja i ulazite u novu projektantsku fazu hibridiziranja, sklapanja, gdje su ključni spojevi i međuodnosi. Mislim da se na školi u Puli ta metoda koda vas cjelovito provedena.

 

IT: Moj interes za kolaž počeo je još dok sam proučavao Cristiana Marclaya, njegove filmove, kolaže s raznim vinilnim pločama Doors-iana, i Louis Kahna, naročito njegov nerealizirani projekt za samostan Dominikanskih sestara gdje su ključni prijelazni elementi. Škola u Puli je bila idealan zadatak za testiranje potencijala greške. Zadatak na mjestu potpune katarze, gdje je u samo nekoliko sati stara škola izgorjela. Postojala je šumu koju nisam htio dirati, rupu gdje je bio postojeći opožareni objekt, stari košarkaški teren i još jednu rupu koja je bila neizgrađena. Uvidio sam da su ta tri mjesta idealna za početak i postav prvih gotovih elemenata i ta sam mjesta odmah iskoristio. Takvo novo stanje definiralo je sljedeći korak. Na arhipelagu položenih elemenata počeo je rasti novi organizam prirodnom logikom koja je rezultat topografije i funkcionalnih datosti škole. Organi-gotovi elementi počinju dobivati oblik novog tijela. Ubrzo nakon tog projekta shvatio sam da ova metoda može biti opisana, racionalizirana kao osobna metoda, princip rada.

 

MM: Čini mi se da je tako je naprimjer i obiteljska kuća Gumno vertikalni kolaž?

 

IT: Da, model testiran u Puli prebačen u presjek. Svi legitimni ali i na prvi pogled kontradiktorni zahtjevi programa, materijala, slika o budućem životu klijenta, pa na kraju i staro gumno koje se nalizilo na parceli stopljeni su u jedno tijelo, prostorni kolaž.

 

PV: Govorimo o metodama razumijevanja i analize grada koje su naglašeno procesualne. Zanimljivo je vidjeti kako to utječe na projektiranje. Primjerice, koliko kontrolirate iscrtavanje?

 

IT: Vrlo malo, ali precizno znam kakav proces hoću. Radim dijagrame, sheme, kombinacije crteža, ali prvo mi projekt i njegova ideja, priča, moraju biti jasni. Započinjem od koncepta ili nekoliko koncepata i onda ga kroz crtanje, makete, 3d modeliranje razvijam dalje, napuštam ili ga ponovo prihvaćam. Od 1989-te kada sam počeo s arhitektonskom praksom i radom na interijerima kafića crtao sam “sam”, jednostavno jer sam i bio sam. Od 1990-91 kad sam počeo suradnju sa Sašom Randićem uvijek smo imali čovjeka koji crta, od tada ne crtam. Nismo htjeli da ičija skica “pobjedi”, a razgovor o projektu puno mi je potrebniji nego crtanje. Ja znam crtati, i jedan sam od onih koji se preko crtanja zarazio arhitekturom, ali sam vrlo mlad vidio kod Igora Emilija da što više crtaš ulaziš u formalizme, proizvodio je gomilu crteža, i u jednom trenu je postao njihov talac.

 

PV: Što vam konkretno donosi takav način rada?

 

IT: Većina arhitekata je vezana isključivo na crtež jer su geometrija i ljudska perspektiva u njihovoj prostornoj percepciji jedino što imaju. Kad se oslobodiš medija klasičnog crteža, klasičnog očišta i klasične perspektive onda si u stanju i trenutku kada se možeš iznenaditi. Klasična parspektiva koju crtaš rukom predodređuje previše toga. Nema iznenađenja, nema mogućnosti na novi pogled, niti  iznenađenja neočekivanom programskom, prostornom, konstruktivnom senazcijom. Perspektivom koju virtuozno crtaš i pritom fasciniraš laike, sve je već definirano, isprojektirano, prelijepo iscrtano. Kad crtaš ti već unaprijed znaš kako kuća izgleda, znaš gdje ide cijeli proces projakta i gradnje. Meni to iskreno ne paše, nevolim fiksirati stvari zuvijek, zato volim raditi sa različitim ljudima, suradnicima, a na kraju ni jedna mi kuća ne izgleda isto. Kroz različite medije, dugačke procese, kontradiktorne postupke uvijek si dam mogućnost da samog sebe iznenadim. Samo crtanje preko crteža, gledanje isključivo crteža je za mene poput junk fooda, samo jedeš i piješ, što više jedeš manje osjećaš, a pretilost ti ne daje da budeš okretan i brz.

 

MM: Takva dinamika unutar studija upućuje na fenomen kolektivne kreativnosti, dobra referenca je Andy Warhol i Factory. Warhol je crpio od ljudi i okoline, ali je poanta da je on sam stvorio, projektirao i održavao tu okolinu. To su recipročni odnosi.

 

IT: Factory i Andy su možda moj najveći uzor, najinteligentnije i briljantno organizirano okruženje radnog i kreativnog procesa za koje znam. Treba znati da su se u takvom okruženju dnevno proizvodile razne nove ideje popularne kulture, slikarstva, filma, muzike i medija. U Factoryu je napravljeno genijalnih stvari, ali zamislite samo koliko je tamo na dnevnoj bazi proizvedeno glupih, jednostavno loših stvari, trasha. Tu dolazimo do za mene jako važne teme. Ne mora svaki projekt biti genijalan, jednostavno priroda posla je takva da ne ovisi sve o nama. Dobra namjera i želje nekad nisu dovoljne, stvar ispada loše. Dobar omjer kvaliteta projekta je da od 10 radova možda 3 uspiju u takvoj mjeri da ste potpuno zadovoljni. Treba pobijediti pasivni strah od greške, nesavršenstva. Volim proizvoditi greške, biti ih svjestan i odbacivati ih, to me oslobađa i vodi u novim nepoznatim smjerovima. Puno puta nekontrolirani “trash” iz nekog projekta postaje inspiracija, motiv, koncept za nešto drugo. Imam cijelu banku podataka “trash Gotovih elemenata”…

 

NB: Govorite da se neki elementi i u gradu i u kućama, naglašavaju, ekvilajzeriraju, nekad i hipertrofiraju da bi se proizveli fenomeni koji se na nikakav drugačiji način ne mogu proizvesti.  Na koji način se greška može riješiti, ali i dovesti do stanja apsurda koji generira nešto novo? Vaš odnos s greškom koketira s estetikom trasha, vidljiv je i u maketama i u dizajnu vašeg bloga i načina na koji se on kontinuirano producira. Blog postovi su jako česti, tekstovi nisu akademski, ali nisu bez istraživačkog potencijala, i sami funkcioniraju kao kolaži različitih tema i vizualija. Zanima me vaša metoda samoinicirane tekstualne multiprodukcije koja nije tvornička nego vrlo osmišljena.

 

IT: Moj blog je dnevnik, teretana ideja, odraz stanja u kojem mislim i radim. Multiprodukcija je iskrena i nije vezana na to da uspostavi idealno vrednovanje, okrutna selekcija dobrog ili lošeg ne postoji dok se traži rješenje. Ta metoda vodi prema otkivanju nesvjesnog, neočekivanog. Generacijski sam vezan uz početke Nick Cave-a i njegovih bandova Birthday Party-a i Bad Seeds-a. Cave je u svojim počecima bio čista greška, on je prošao put od neartikuliranog punkera do vrhunskog pjesnika. Sonic Youth i Gordon Matta Clark destrukcijom zvuka i prostora stvaraju novo. To su umjetnici koji kosite neartikulirane tonove, disonantne zvukove, napuštene, urušene, dekonstruirane prostore da bi ostvarili novo. Shvatio sam da se može krenuti od dna, iz neke vrste neartikuliranosti, neke vrste metaforičkog punka, iz poruke i njezine estetike koja je puna pozitivne srdžbe, nezadovoljstva postojećim okruženjem, i da se u svemu tome može biti pametan, precizan, fokusiran i stvarati dobre stvari za druge. Ostavljaš mogućnost da to netko ne prihvati ali to nije važno. Kad nešto radim ostavljam mogućnost da je to možda krivo, ali je otvoreno i pošteno.