Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Betonske Strelice, Krajolik Kao Kartografija

Tragove u prostoru ostavljamo svakodnevno. Neke tragove gotovo da i ne primjećujemo, a nekima se potpuno neočekivano divimo. Tragove u prostoru bilježimo, a neke brišemo. Tragove ponekad ostavljamo, a da toga nismo niti svijesni. Neke od tragova u prostoru shvaćamo naknadno, posredno ili intuitivno, često s distancom vremenskog odmaka i izvan konteksta njihove izvorne namjere. Tragovi u prostoru, neovisno kome ili čemu pripadaju, često služe jasnim i pragmatičnim razlozima. Tragovi izvedeni jednostavnim, svima dostupnim i logično primjenjivim alatima te svima razumljivim materijalima vode nas kroz prostor, navode, jasno tumače događaje, mjesta i krajolike.

Oblici znakova i tragova u prostoru, te njihova tumačenja istrgnuta iz konteksta osnovne namjene, često mogu biti inspirativni početak za neka nova razmišljanja i kreativno navoditi na nove zaključake. Različiti pogledi na neko mjesto, drugačija perspektiva ili očište, često izazivaju iznenađenja, prvenstveno u kontekstu drugačije spoznaje konkretnog fenomena. Takav primjer, neočekivani sklop simbola i građevine, specifičnih mjesta osmišljenih i odabranih zbog akcije letenja i racionalnog snalaženja u prostoru, predstavljaju gigantske betonske strelice položene u krajoliku Sjedinjenih Američkih Država.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća letenje avionima, putovanje, navođenje i navigacija nisu poznavali radio vezu i radare. Orijentacija u prostoru, biranje ruta i smjera putovanja, oslanjali su se isključivo na vizualni kontakt pilota s karakterističnim i prepoznatljivim elementima krajolika. Sjedeći u otvorenoj kabini, leteći brzo i osvrćući se uokolo, pilot je često gubio orijentaciju, skretao s rute putovanja, a noćno je letenje i navigacija u slabijim uvjetima vidljivosti bila praktično nemoguća.

Promjenu u načinu i upotrebi noćnog letenja, te potpuno drugačiji pogled na navigaciju prvih poštanskih aviona, ostvaren je nakon jednog eksperimentalnog leta iz 1921. godine. Pilot Jack Knight izveo je noćni let iz Chicaga do Nebraske, vođen isključivo zapaljenim krijesovima i logorskim vatrama izvedenim od strane djelatnika poštanskih ureda i lokalnih poljoprivrednika na području koje je nadlijetao. Uvidjevši da se ovom jednostavnom svijetlećom matricom može kvalitetno i precizno letjeti i u mraku, novi sustav svjetionika instaliran je uz transkontinentalnu rutu poštanske Air-Mail, staze koja je povezivala New York i San Francisco.

Tada je osmišljen i precizno isprojektiran prostorni sustav svjetlećeg navođenja kroz krajolik Amerike nazvan je Beacon Program. Beacon Towers bili su sustavi jednostavno izvedenih tornjeva-svjetionika koji su u svojoj bazi sadržavali veliku strelicu i kućicu-spremnik s plinom kao pogonskog goriva rasvjetnih tijela svjetionika. Visoki čelični tornjevi postavljeni su u pravilnim intervalima od 5 kilometara, a svaki je od punktova sadržavao rotirajuće svjetiljke koje su bile vidljive u krugu od 40-ak kilometara. Kako bi se poboljšala dnevna plovidba, većina je Beacon tornjeva izgrađena na vrhu velikih betonskih strelica, koje su ukazivale na smjer sljedećeg svjetionika. Ovaj sustav strelica /svjetionika bojanih jarko žutom ili crvenom bojom brzo je rastao potaknut novim zakonom, Air Mail Actom iz 1925. godine kojim je izričito zahtijevano da se usluge zračne pošte događaju na preciznim rutama, s točno određenim terminima letenja. Američki krajolik u samo nekoliko godina postao je premrežen sustavom betonskih strelica i čeličnih tornjeva.

Ovakav jasan, pragmatičan i veoma učinkovit sustav navođenja rezultirao je izradom specifičnih karata. Nacrti i prikazi američkog teritorija su u sklopu novih karata sadržavali slike prirodnih, urbanih i infrastrukturnih specifičnosti krajolika. Nastaju brojne karte, mape i preglednici američkog teritorija viđenih drugačijom perspektivom, prezentiranih i iscrtanih drugačijim pogledom. Stvaraju se nove slike u oku aviona brze pošte, koji leti precizno navođen betonskim strelicama.

Tijekom 1926. godine američki zakon o zračnom prometu i gospodarstvu predao je nadležnost nad zrakoplovstvom, pa tako i poštanskim zračnim prometom Ministarstvu trgovine. Cilj savezne vlade je bio da pomogne razvoj zrakoplovne industrije, te jasno doprinese njezinom tehnološkom poboljšanju standardizaciji i sigurnosti. Ministarstvo trgovine u početku nastavlja širenje matrice letova i broja zrakoplova koji prenašaju poštu i vrijednije pošiljke sve do 1930. godine, kada se započinje s intenzivnim razvojem sustava navigacije i radio tehnologije.

Avio Beacon Program zaključen je tijekom 1933. godine, kada su nove tehnologije, napredak radio veza i visoki troškovi rada doveli u pitanje potrebu za ovakovim navođenjem aviona. Većina konstrukcija, farova i čeličnih kućica sa spremnikom plina izvodila su se u ograničenim kapacitetima sve do 1940.godine. Tijekom Drugog svjetskog rata većina su demontirana te su njihovi čelični dijelovi i tornjevi reciklirani za čelik oružja velikog sukoba. Danas nalazimo napuštene betonske strelice kao čudnovate tragove u bespućima američkog krajolika. Poput specifične land-art intervencije, nalik otiscima i ostacima neke davno izumrle civilizacije, istrgnuti iz konteksta vremena i svoje primarne uloge, služe i dalje, ako ništa drugo, barem zbunjuju suvremene poglede Google Generacije.

Razgovor s Tomislavom Pavelićem

U sklopu emisije “Stvarnost Prostora” koja se redovito emitira na Trećem programu Hrvatskog radija , prošlog sam tjedna imao priliku razgovarati s arhitektom Tomislavom Pavelićem. Razgovor je, prema njegovoj zamisli kao glavnog urednika i voditelja, upriličen bez prethodnih konzultacija i dogovora, a temeljen isključivo na odabranim prilozima koje objavljujem na svojem blogu.

U polusatnom razgovoru dotaknuli smo teme kojima se trenutno bavim, izazove arhitekture i vremena koji me okupiraju te otvorenim pitanjima kulture društva, na koja nemam jednoznačan i siguran odgovor. Kako je kolega Pavelić napomenuo u uvodu emisije, razgovor i odabrane teme tumače doba u kojem živimo i radimo, a konkretna djelovanja i projekti koje u razgovoru propitujemo gotovo da se poistovjećuju s vremenom i prostorom u kojem nastaju.

 

 

Razgovor s kolegom Pavelićem dotiče teme medijatizacije arhitekture i društva, analizira sustav i organizaciju medijskog praćenja umjetnosti i arhitekture, povezanosti djelovanja arhitekta i prezentacije slike rada u kontekstu društvenih mreža, te analizira moguće posljedice i kreativne izazove ovih otvorenih alata i medija.

Također, u razgovoru se dotičemo pojmova i pravila gradnje koja uvodi energetska učinkovitost, održivi razvoj, udobnost i sigurnost vremena i prostora, koji snažno redefiniraju današnju arhitekturu. Od same zamisli, gradnje i certificiranja, preko manipulacije medijima o potrebi “zelenije” gradnje, svjedočimo novoj društveno-političkoj korektnosti. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi ili pametne instalacije, zamijenili su klasičnu vjeru u arhitekturu i građenje, preuzeli svojevrsni nadzor nad promišljanjem i izvedbom kuća, te uveli neku novu kontrolu ponašanja u prostoru i načine projektiranja.

Grad, Luka, Shopping

Kada se na jednom mjestu spoje grad, luka, rad, shopping i socijalističko samoupravljanje 70-ih godina dvadesetog stoljeća, dobivamo neočekivani arhitektonski konstrukt, u ovom slučaju Robnu Kuću RI arhitekta Ninoslava Kučana. U vremenu kada stege komunističkog sustava bivše Jugoslavije popuštaju, a ideali države predstavljeni u slobodi, radu i jednakosti nadopunjuju se zavodljivošću trgovine, zabave i turizma, kada većina Riječana barem jedno mjesečno shoppingira u obližnjem Trstu, političko i privredno rukovodstvo Rijeke odlučuje se na radikalan i pomalo neočekivani urbanističko-arhitektonski potez. Odlučuju se za izgradnju velikog shopping centra koji će spojiti grad i luku, odgovoriti na potrebe i nove zahtjeve radnika brzorastuće Rijeke.

Za razliku od vremena ranog socijalizma, kada su među prioritetima društvenog razvoja i gradnje urbane strukture bili komiteti Saveza komunista, gradske vijećnice, sudovi, ponekad i radnička sveučilišta, “katedrale” najnovijega doba nisu više hramovi duhovne i ideološke obnove, kao ni sjedišta vlasti i uprave, već to mjesto zauzimaju robne kuće, svetišta tek stvorenog naraštaja potrošača. Kako se sedamdesetih godina živi bitno bolje nego u vremenu poslijeratne obnove, pa se i “potrošačka groznica” širi veoma brzo, projekt Robne kuće Rijeka postao je stoga bespogovorna društvena i politička zadaća.

Planovi za izgradnju velike robne kuće ranih 70-ih godina mobilizirali su vodeće političke, društvene i trgovačke snage grada. Osnovano je posebno poduzeće koje će voditi ovaj opsežan i mnogima potpuno nepoznat projekt. Brojne delegacije i organizirane grupe u kojima su sudjelovali direktori trgovačkih poduzeća zainteresiranih da svoju djelatnost prošire na prvi shopping-centar, arhitekti, stručnjaci za marketing, trgovinu, instalacije klimatizacija i rasvjete, obilazile su u nekoliko studijskih putovanja robne kuće u Ljubljani, Mariboru i Beogradu. Također, u nekoliko su navrata, posjetili su neke od najatraktivnijih robnih kuća u Italiji, Austriji i Njemačkoj, dok se za tim glavnih arhitekata i suradnika projekta organiziralo i studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Pripreme za gradnju buduće riječke robne kuće RI postale su veoma ambiciozne, ona postaje pravi gradski prioritet.

Snaga projekta, polet i ambicija gradskih planera te jasan arhitektov stav o potrebi povezivanja starog rada, Korza i luke do samoga mora, rezultirale su odlukom da nova robna kuća zauzima prostor kroz dva gradska bloka, da premošćuje ulicu, da prelazi glavnu prometnu osovinu između Korza i Rive. Odlučeno je da se ulica nadgradi blokom robne kuće te sprovede pješački tok ljudi iz grada do luke prolazom kroz ljepotu i zavodljivost shoppinga.

Arhitekt Ninoslav Kučan kroz svoje tekstove, i brojne izjave za medije koji intenzivno prate kapitalni gradski projekt, jasno govori o važnosti prilike da se u Rijeci stvori arhitektonski presedan koji hrabro gleda u budućnost. “ Mi samo želimo ostaviti trag svojeg vremena. O ambijentalnim vrijednostima Rijeke itekako vodimo računa. Nismo htjeli kopirati, ponavljati staru arhitekturu, nego smo željeli pomnim odabiranjem materijala, proporcija i oblika kuće asocirati na tu arhitektonsku prošlost. Inspiraciju smo našli u jednom obliku života presudnom za Rijeku, u luci. Lučke manipulacije, dizalice, jarboli, signalizacija i infrastruktura, uvukli su se kao presudni likovni činilac u oblikovanju tog dijela Rijeke. Tehnika, pokret i manipulacija znak su našega vremena, glavni činilac našega rezona. Oblikovna zamisao ovoga objekta totalno je originalna. Proizlazi iz naših analiza, koncepcija i shvaćanja.” riječi su arhitekta i njegovog tima kojeg su pored Ninoslava Kučana činili arhitekti Boris Babić i Leo Tončinić.

Kao dobrodošla mogućnost uklapanja — interpoliranja u baštinjeni prostor, Kučanu se nametnula i kreativno otvorila slika i ambijent luke. Ona se više uklapala u njegove oblikovne koncepcije nego historicističko-secesijski ambijent okolnih blokova. Uvjeren da je tehnološki razvoj arhitekture njena budućnost, zalaže se za korištenje niza standardiziranih “prefabriciranih” elemenata koji će se na gradilištu samo montirati i instalirati “suhom izvedbom”, a neće se morati graditi zastarjelim “lijepljenjem blata” kako je to cinično govorio Kučan, starinskim zidanjem, betoniranjem i žbukanjem.

U duhu montiranja, prefabrikacije i industrijske proizvodnje, koja zamjenjuje klasično zidanje, zgrada je potpuno montažna. Pročelja su u prizemnom dijelu obložena velikim staklenim izlozima, dok su gornji katovi potpuno zatvoreni, bez prozora, prostori u potpunosti klimatizirani, obloženi okomito postavljenim uskim prefabriciranim betonskim elementima. Kompletno pročelje robne kuće na kraju je presvučeno i obloženo aluminijskom rešetkom, čipkom štapova spojenih u konstruktivnu arabesku namijenjenu postavljanju gigantskih reklamnih panoa koji danas doista prekrivaju velike dijelove pročelja robne kuće RI.

I unutrašnjost kuće potpuno je prefabricirana, montažna i pomno oblikovana u duhu vremena, naročito veličinom otvorenih prostora katova, visinom prizemlja i otvorenim stropovima u kojima se naziru instalacije. izravna veza s lukom (u to vrijeme u punom pogonu i najvećoh u bivšoj državi, uz koju se uklapa i jedna od tada najvećih robnih kuća u Jugoslaviji!) terasa je kavane na prvom katu uz južno pročelje. Terasa je doista luku približavala nadomak Robnoj kući, te je pružala jedinstven pogled, koji prije izgradnje nije bio moguć niti s jednog drugog mjesta na riječkoj Rivi.

Kako navodi Ervin Dubrović u svojoj knjizi o arhitektu Ninoslavu Kučanu, Robna Kuća RI nažalost nikada nije izvedena do kraja. Najvrednija Kučanova arhitektonsko-urbanistička zamisao da izgradi atraktivan i prometan pješački put koji bi s prostora lučke obale s Rivom doista izravno i snažno povezao Korzo, središnju gradsku ulicu, i Stari grad ostala je za “kasniju fazu”. Bila je to jedna od najintimnijih, i nikada ostvarenih želja lgora Emilija, Kučanova vršnjaka i dobrog prijatelja s fakulteta. U svakom slučaju, unatoč mnogim dvojbama i raspravama, neizvedenim i planiranim idejama, Kučanovu veliku Robnu kuću Ri, na dan je otvorenja, u četvrtak 14. studenoga 1974., posjetilo gotovo nevjerojatnih tridesetpet tisuća posjetitelja, građana i radnika koji su oduševljeno prihvatili novu zgradu, te je godinama smatrali prekrasnim darom grada, mjestom susreta i druženja za svih.