The Continuous Hotel

“Za sve one koji, poput nas, vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog poretka te da postoji mogućnost stavljanja stvari u red, mišljenja smo da se u bliskoj budućnosti može zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim aktom, jednim arhitektonskim potezom, jednom beskonačnom bijelom linijom u pustinji.”

Adolfo Natalini, The Continuous Monument, Arhitektonski model za totalni urbanizam, Firenza, Italia, 1969. godina

Turizam kao jedna od najpropulzivnijih grana tržišne ekonomije snažno reprezentira najmnogoljudnije migracijske tokove na kugli zemaljskoj, ostavljajući pritom jasan otisak u prostoru urbanih, socijalnih, društvenih, ekonomskih i političkih interakcija. Projekt “The Continuous Hotel” istražuje i predlaže mogućnost uvođenja drugačijeg poretka u planiranje i gradnju turističkih kapaciteta na prostoru grada Poreča i istarskog poluotoka.

Istarski turizam od sredine 20. stoljeća, sve do današnjih dana, glavni je pokretač ekonomskog razvoja i osnovni generator urbane transformacije ove specifične hrvatske regije i njezinog poluotoka. Turizam kroz svoju snažnu infrastrukturu transformira istarski prostor i Istrijane, mijenjajući lokalne navike i načine svakodnevnog operiranja putem globalnih trendova. Zatečeni prirodni, ekološki, energetski i društveni resursi u takovima okolnostima snažno utječu na transformaciju urbanih politika i arhitekturu istarskog teritorija.

GIF-2

Jedna od najvećih regionalnih turističkih kompanija – Valamar, odlučuje tijekom ljeta 2016. godine pozvati nekolicinu arhitekata da im pomognu u promišljanju rekonstrukcije i nadogradnje postojećeg hotela Pical arhitekta Julija De Luce iz 1979. godine. Ponuđeni zadatak i studija trebali su se jasno osvrnuti na masivnu transformaciju poluotoka u neposrednoj blizini grada Poreča izgradnjom 4 nova hotela, apartmana za stanovanje turista, plažom, bazenima i šetnicom koja povezuje staru gradsku jezgru i novi turistički Centar Pical.

Poreč i njegova povijesna jezgra, antički urbanizam i jasan raster carda i decumanusa, stoljećima su bili podloga za kontrolirani, ali održivi razvoj grada na poluotoku. Izlazak grada tijekom 18. i 19. stoljeća iz okvira povijesne matrice, promjenom različitih ekonomija i politika, a posebno dolaskom željeznice Parenzane rezultirali su rastakanjem starog grada izvan srednjovjekovnih zidina u područje povijesno poljoprivrednog zaleđa Poreča.

Snažnim razvojem turizma tijekom 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća Poreč postaje jedan od najjačih centara turizma na Jadranu. Nastaju hoteli-gradovi, novi centri urbane razmjene, koji preuzimaju i djelove gradske ponude služeći kako lokalnom stanovništvu tako i gostima Istre. Hotel Pical, Zelena i Plava Laguna postaju tako prepoznatljivi centri nove urbane promjene, koja snažno moderira navike stanovništva, uvodeći novi pogled na migracije i rad, donoseći pritom nove prostorne hijerarhije urbanizma i ekonomije grada.

Danas, kada se turizam i grad nalaze na prekretnici, kada se klasične podjele i shvaćanje planiranja kroz funkcije, tipologije i namjene površina u potpunosti brišu, rekonstrukcija hotela Pical i njegova nadogradnja prilika su za drugačiji pogled na mogućnosti razvoja hotela kao pokretača i moderatora nove urbane kulture.

Projekt “The Continuous Hotel” izvodi novu urbanu os, jasan pravac pružanja novih hotelskih sadržaja, novu okosnicu urbanog razvoja, koja okuplja sve javne sadržaje hotela, uvodeći potencijalno beskonačnu “ulicu turizma” koja moderira aktivnosti turističkih nomada Pical Continuous Hotela.

“The Continuous Hotel” stvara i novi hotelski decumanus, jasan potez, trag hotela postavljen gotovo pa paralelno s postojećim decumanusom starog antičkog Poreča, reprezentirajući pritom svoju jasnu konceptualnu, vizualnu i programsku povezanost. “The Continuous Hotel” započinje na zapadnom rubu novog resorta, položen u moru, nastavljen na glavnu pješačku os koja vodi do Poreča te s javnim sadržajima hotela uvodi turista, putnika ili posjetitelja u novu turističku os grada-hotela koja završava na spoju sa porečkom zaobilaznicom.

maketa05The Continuous Hotel sastoji se od tri prepoznatljiva arhitektonska elementa, kružnog vestibula, turističke palače, i križne stoe preko kojih je položen kontinuirani niz soba različitih kategorija, namjena i ponude, koje spaja jedinstven, svima jednak i uzbudljiv pogled na grad Poreč. Ovaj jasan sklop prostire se i nadograđuje prema potrebi i sukladno programu mijenjajući oblike i elemente turističke arhitekture zavisno od fenomena-programa kojeg nudi svojom uvijek otvorenom ponudom.

“The Continuous Hotel” sadrži Premium hotel, Adult hotel, Family hotel, Apartment hotel i Pical hotel, nanizane u dugačku, kontinuiranu strukturu, složenu i postavljenu kroz novi poredak i smisao hotelskog proizvoda, koji se jasno odnosi naspram zatečenog prostora, slike i poruke koju mora zadovoljiti te ekonomičnosti i održivosti naspram zatečenog prirodnog i izgrađenog ambijenta.

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog poretka, te da postoji mogućnost stavljanja u red turistički razvoj Istre, mišljenja smo da se u bliskoj budućnosti može zamisliti stanje u kojem će hotelska arhitektura biti stvorena kroz nekolicinu akata, jednim arhitektonskim potezom, postavljanjem i izgradnjom nekolicine besramno dugačkih apsolutno bijelih hotela slobodno položenih u prostor Istre.”

Idis Turato, The Continuous Hotel, Arhitektonski model za totalni turizam, Poreč, Istra 2016. godina

 

Secret Power

Kada se u jednom projektu sretnu i spoje motivi renesansne Biblioteke Nazionale Marciane arhitekta Jacopa Sansovina, ulazno-kontrolni hal aerodroma Marco Polo u Veneziji te umjetnički izričaj i dizajn američke nacionalne sigurnosne agencije – NSA, s njihovim dizajnerom David Darchicourtom, dobijemo site specific instalaciju, umjetnički rad novozelandskog umjetnika Simona Dennyja, “Secret Power”.

Za svoj projekt Simon Denny odabire dvije na prvi pogled oprečne, ali silno simbolične građevine. “Secret Power” gradi unutar jasne arhitekture renesansne knjižnice i aerodroma. Kroz tjelesno direktan osjećaj boravljenja i prolaženja ponuđenim prostorima, umjetnik prenosi snagu servirane informacije te pokazuje njezinu univerzalnu, vanvremensku moć manipulacije i kontrole. Prostori i specifično projektirani postav biblioteke i aerodroma služe mu da bi posjetitelji spoznali uvijek zamršenu, ali dostupnu istinu o svijetu te uočili elemente reprezentacije i komunikacije ideja, tajni, kontrole i nadzora koje takvi prostori sadrže i donose od vremena renesansne do danas.

Sve je započelo tijekom 2013. godine, prvim javnim prikazivanjem tajnih dokumenata koji dokazuju naglašenu ulogu Novog Zelanda u obavještajnom radu s Američkom nadzornom službom NSA, kao djelom velike Five Eyes Alliance, koju uz ove zemlje čine Kanada, Velika Britanija i Australija. Podaci i slikoviti dijagrami, brižljivo dizajnirani materijali, izašli su na svjetlo dana objavljivanjem power-point prezentacije Edwarda Snowdena. Od tada, u javnom, otvorenom i svima dostupnom mediju, slajdovi power-point prezentacije predstavljaju jasan dijagram praćenja i kontrole ljudi.

U knjižnici Marciani umjetnik instalira svoju server sobu, postavlja opremu s kompjuterskim poslužiteljima, stalcima i policama prepunim tajnih podataka. Osim za držanje i pohranu računalne opreme i podataka, poslužiteljski stalci, rack-ovi i police radnih stanica u ovom projektu postaju bogate izložbene vitrine. Poput starih venezianskih izložbenih ormara, aluminijske police prikazuju studiju NSA slučaja koja se sastoji od skulptura, maketa i grafika temeljenih na radu bivšeg NSA dizajnera i kreativnog direktora obrade podataka i tajnih izvora Davida Darchicourta.

U Dennyevom projektu Snowdenova slide arhiva prikazuje i upućuje na veze i sugestivnost NSA ikonografije i dizajnerskog tretmana podataka prezentiranih kroz nove oblike, estetiku i princip suvremenog oblikovanja tajnog materijala. Grafika, logotipovi, izgled i logika korištenih fraza i slika čine se kao da otkrivaju nepoznatu kulturu NSA agencije. Specifičan jezik i subkulturni motivi koji su izvučeni iz fantazije, pop-sci-fi igara, magije i čarobnjaštva neočekivano su povezani s birokratskim i tehničkim jezicima obavještajnih agencija velikih nacionalnih država.

Slike uzete iz igre karata Magic-The Gathering i Shadowfist likovi korišteni su za slajdove koji opisuju QUANTUM, NSA-ov program koji napada i “spama” internetski promet. U sklopu galerije čudnih i neočekivanih likova tu su Terminator i Skynet, predstavljeni kroz prezentaciju za TREASURE MAP – tajni program za mapiranje internet prometa. Popularni meme smiješnih mačaka korišteni su za prikazivanje QUANTUM SQUIRREL programa, dok su prikazi čarobnjaka korišteni kao simboli za program MYSTIC, snažnog uređaja za prisluškivanje ljudi i njihovog razgovora.

Svi ovi likovi, njihove figure, makete, slike i prizori postavljeni u server vitrine izložene u staroj biblioteci snažno rezoniraju s tipično venecijanskim kićenim renesansnim interijerom i unutrašnjošću građevine. Stare karte, globusi kozmografa Vincenza Marie Coronellija, slike Tiziana, Tintoretta, Veronesea te alegorijski prikazi Dennyjeve istrage sugestivno i veoma zavodljivo progovaraju o stanju ikonografije geopolitičke moći svijeta, jasno uokvirenog i postavljenog unutar naoko zastarjele i davno prošle prostorne estetike.

Na drugom kraju, uz obalu pješčane lagune Venezije, u prostranom terminalu zračne luke Marco Polo-Venezia, nalazi se drugi dio projekta “Secret Power”. U prostoru ulaznog, strogo kontroliranog i nadziranog hala, opremljenog high-tech sigurnosnim sustavima, nadzornim kamerama, kabinama za policijsku kontrolu i rentgenski pregled prtljage, Simon Denny uvlači i postavlja velike samoljepive printeve bogato uređenog interijera knjižnice Marciane.

Na keramičkom i linoleum podu, preko karton-gips zidova, uz aluminijske obloge i staklene vitrine aerodromskog terminala Simon lijepi uvećane prizore i motive oslikanog kasetiranog stropa, drvenih zidnih obloga, skulptura i zastora biblioteke. Dolazni salon, ulazni prostor strogo kontrolirane i separirane granice između Schengen i ne-Schengenskog prostora, postaju mjesta za manipulaciju osjećajima prolaženja i kontrole kretanja. Instalacija uključuje i plakete koje reproduciraju primjere ranih karata iz zbirke knjižnice Marciane, koji posjetiteljima, putnicima i turistima potencijalno stvaraju zabludu da se radi reklami za ono što je trenutno na programu u gradu koji ih dobronamjerno ugošćuje.

Mjesta, lokacija, građevine, njihova poruka, vrijeme građenja i sadržaji prikazuju različita vremena, drugačija shvaćanja prostora, mogućnosti kontrole i komunikacije unutar društava različitih epoha. Kontradiktornost i složenost renesanse u spoju sa pop-sci-fi, post-internet estetikom, Terminatorovim glavama, orlovima koji nose globuse, maketama i 3d printevima uređaja za nadzor ljudi stapaju se u novi interijer, novu arhitekturu informacije.

Printevi na podovima i zidovima generično očekivanog i svugdje predvidivo istog “Non Places” ambijenta aerodroma transponiraju prostor u novu dimenziju, arhitekturu neočekivanog značenja. Sadržaj, namjena i uloga nadziranih holova putem okrenutih slika, izvrnutih pogleda, preko ciljeno distorziranih i dekonstruiranih arhitektonskih elemenata, donose novi odnos, drugačiji dijalog zatečenih i novih elemenata. Generični, ordinarni elementi, vatrogasni aparati, signalizacija, kamere, ekrani, namještaj, stropovi, rasvjeta i ventilacija, u spoju sa slikama knjižnice, otvaraju priliku za novi projekt. Projekt koji jasno ukazuje na metodu bavljenja arhitekturom gdje se generičnost i predgotovljenost elemenata arhitekture koristie za slaganje i projektiranje novog odnosa, stvarajući tako nove konsenzuse i drugačiji poredak elemenata arhitekture.

 

Izvori:

http://simondennysecretpower.com

http://www.contemporaryartdaily.com/2015/05/venice-simon-denny-at-the-new-zealand-pavilion/

SF Arhitektura I Spekulacija

“Postoji neka nevjerojatna sličnost između metode kojom arhitekti kreiraju trodimenzionalni prostor i načina kako publika poima kinematografski narativ, konstruirajući trodimenzionalnu stvarnost putem dvodimenzionalnog medija“ Christopher Nolan, režiser, Interstellar 2014.

Tijekom proteklog stoljeća svjedočili smo kako su filmovi znanstvene fantastike utjecali i inspirirali svijet arhitekture. Nevjerojatnom preciznošću predviđali su kojim će se smjerom kretati globalni trendovi. Utopija, distopija, novonaseljene kolonije, vanzemaljske civilizacije, alternativni svjetovi ili virtualne stvarnosti, prikazivali su uzorke za izvedenu i buduću arhitekturu. Metropolis, Loganov Bijeg, Blade Runner i Ratovi Zvijezda, samo su neki od primjera ostvarenih slika, arhitekture filmova transponirane u svakidašnju arhitekturu gradova.

Oblikovanje univerzuma sci-fi filmova arhitektima je simultano služilo kao izvor inspiracije, ali je jednako tako upozoravalo na društvenu percepciju određenih gibanja-stilova. Kada bi SF ostvarenja postignula kultni status među obožavateljima, njihove panorame i scenografija postajale su prepoznatljiv element društvene svijesti, čista referenca u dizajnu, teoriji i arhitekturi. Također, postojali su primjeri gdje su arhitektonske vizije, crteži i spekulacije, kao u slučaju arhitekta Lebbeusa Woodsa, postajali slika, upečatljivo uprizorenje sobe za ispitivanje sa stolicom i kamerom iz filma 12 Majmuna.


Ono što je danas sigurno jasno, oblici i formalni repertoar SF filmova otvarali su mogućnost za novi pogled i bili su uzorak za nova promišljanja građevina, dok su sva buduća tehnološka postignuća anticipirana na temeljima trenutnih i svima donekle poznatih paradigmi. Prikazana budućnost u većini slučajeva predstavljala je svojevrsno pretapanje stremljenja u kreiranju specifičnog gledateljskog trenda i isticanja manjkavosti današnjeg društva.

Konotativni značaj znanstvene fantastike i njegov lako shvatljivi formalni spektar do jučer je inspirirao futurističkim oblicima i formama. U posljednjim desetljećima uočavamo radikalni zaokret koji nadilazi sferu formalizma i puke zabave, te težište uzbuđenja filma transformira u specifična stanja, često pozivanim na implicitnoj kritici socijalnih odnosa, politike, gospodarstva, religije, okoliša ili znanstvenog progresa. Inspiracija SF filmova ulazi u područje i prostor “nakon oblika”, definira i spekulira odnosima, koristi postojeće slike, stvarne sustave, kuće i gradove te ih dovode u nova neočekivana, uzbudljiva stanja.

tumblr_oeow7k2da91uj5p90o6_540tumblr_oerb6i6ilw1u7cof9o5_540

Spekulativni dizajn sci-fi filmova koristi kreativno izmijenjene inačice današnjih građevina i uređaja, kako bi stvorili uvjerljiv prostor budućnosti. Dok neki filmovi koriste stvarne građevine umetnute u kontekst nestvarnoga svijeta, drugi umeću virtualnu emociju u arhitekturu današnjeg okoliša. I jedan i drugi pristup nemaju želju da se primarno bave oblicima, ne postavljaju za cilj pronalaženje novih formalnih uzora već konotiraju i moderiraju specifična stanja i emocije.

Ako se prisjetimo teze Rod Serlinga, autora kultnog serijala Zona Sumraka, koji je privlačnost znanstvene fantastike sažeo opaskom da ona ima sposobnost nestvarno učiniti stvarnim, shvaćamo i potvrđujemo tezu da se arhitektura temelji na sličnoj polazišnoj točki. Posvećujući se projektiranju fizičke stvarnosti na temelju konceptualne mogućnosti arhitekture, filmovi znanstvene fantastike i danas mogu inspirirati arhitekte i arhitekturu prvenstveno što pristupaju iz položaja pridavanja vizualnog identiteta apstraktnom narativu.

Recentni primjeri serija poput Black Mirror zorno prikazuju promjenu smjera, od već viđene estetizacije oblicima, ka projektiranju prostornim kondicijama i poželjnim emocijama. Brojne scene, različite epizode, uvijek drugačije estetizacije, pokazuju kako se bogato mogu koristiti postojeći repertoari arhitekture, svakodnevna okruženja, koja uz predloženi scenarij i ritam događanja, skriptiraju arhitekturu događaja i osjećaja. Slikom, prizorom, ritmom, prepoznatljivim, gotovo očekivanim, generičnim oblicima, uvode nas u prostor različitih sustava, precizno selektiranih ambijenata za definiranje i stvarnje određenih stanja.

Danas možemo precizno konstatirati da povijesni i recentni primjeri filmova i SF uzorci pokazuju da su klasična utopijska društva i njihova idealnost postali suviše neuvjerljivi. Njihova apstraktna podloga ostala je neprepoznatljiva te su trenutačno inertna za konstrukciju stabilnog narativa. Paralelizirajući fiktivne filmske utopije s povijesnim pokušajima osmišljenja idealnog društva i grada, uočavamo svojevrstan izostanak uspješnih i uporabljivih vizija društva i njegovog konačnog oblika.

S druge strane, i danas arhitektima zavodljive distopije koje su u prošlosti putem formalnog spektra “bladerunnerovske” slikovitosti inspirirali između ostalih i Jean Nouvela, unose pomalo upozoravajuće znakove koje i Naomi Klein tumači kroz recentnu poplavu distopijskih SF serijala. Ova slikovita i visoko estetizirana djela svojim porukama stvaraju stanja koja u ljudima izazivaju osjećaje neizbježnosti takvih raspleta u budućnosti. Društvo u cjelini, pa tako i arhitekti, teško razmišljaju i spekuliraju o budućnosti, plaše se, pasiviziraju se te pribjegavaju konzervativnim i pseudo-povijesnim modelima zajednica i njegove retrogradne arhitekture.

Sigurno je jedno, društvo i njegova arhitektura ne mogu na budućnost gledati tako da današnju situaciju preslikavaju u naše zajedničko sutra. Također, formalni i funkcionalistički princip komponiranja arhitekture davno je iza nas, inspiracije oblicima davno su svih zamorile, ali su nove tehnologije i mediji otvorile nove mogućnosti za spekuliranje budućnosti. Kao što je znanstvenik i književnik Isaac Asimov utjecaj znanstvene fantastike prepoznao u anticipaciji konstantne promjenjivosti ljudskog društva, tako je i svaki napredak, uključujući i arhitektonski, ostvariv samo ako u obzir ne uzimamo samo svijet kakav jest, već i svijet kakav bi mogao biti.

Ključna vrijednost znanstvene fantastike i inspiracija filmovima, koji se danas ogledaju u brojnim serijalima, jest u njezinoj voljnosti da nam zorno prikaže društva, prostor i arhitekturu koja funkcioniraju različito od sadašnjega. Takova podloga omogućuje kvalitetnu arhitekturu oslobođenu grižnje savjesti savršenstva, uljuljanost u distopijski narativ, ali i bajkovitu zanesenost pogrešno tumačene utopije. Spekulacija u arhitekturi je konačno oslobođena oblika, moguća je izvan poznatog mjesta, pragmatičnog zoniranja, zauvijek disperzirana izvan značenja, funkcioniranja i konstruktivne logike davno zaboravljenih redova i stilova.

Istraživanja za prilog provela Hana Samaržija

Izvori:

http://www.academia.edu/11672078/ARCHITECTURE_IN_SCIENCE_FICTION_MOVIES

http://www.academia.edu/9617496/Dystopia_in_architecture

http://www.archdaily.com/233625/films-architecture-blade-runner

https://en.wikipedia.org/wiki/Architecture_of_Star_Wars

http://www.thestargarden.co.uk/Why-society-needs-science-fiction.html