Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Povjerenja

Arhitektura bez povjerenja ne postoji. Sve započinje, počiva i gradi se povjerenjem. Od povjerenja prema ljudima, do povjerenja ljudi prema arhitekturi. Od povjerenja prema idejama, do povjerenja za ideju. Od povjerenja u vrijeme, do vremena potrebnog da se povjerenje provjeri i dokaže. Arhitektura povjerenja gradi se jasnim odnosima, uzbudljivim događajima te traje u vremenu.

Povjerenje nije zauvijek dato, niti a priori zasluženo. Povjerenje se stalno preispituje, stavlja na kušnju, i uskraćuje. Povjerenje živimo kao da će zauvijek trajati, ali ga jednako tako otvoreno propitujemo kao da ćemo ga svakog časa izgubiti ili uskratiti. Povjerenje za neuspjeh postoji jednako kao i povjerenje za uvijek mogući poraz.

Povjerenje prema novom jednako je važno kao i povjerenje u ono što prolazi i nestaje. Povjerenje u novo potrebno je kako bi išli dalje, djelovali, ali i vjerovali da je sve moguće. Povjerenje u prošlo podsjeća nas i potvrđuje nam da je u početku sve bilo začudno novo i neočekivano.

Povjerenje u eksperiment drži nas uvijek napetim, a svaki novi trenutak čini dodatno neizvjesnim. Povjerenje u neizvjesnost potiče nove ideje. Povjerenjem u ideje započinje i završava svaka arhitektura. Povjerenje za ideju dobiva se i daje potpuno neočekivano, samo u uvjetima otvorene i nesputane igre. Povjerenje u igru stvara mogućnost i priliku za nesputanost i lakoću odluke. Odluka kao početak svake arhitekture.

Povjerenje u mir i spokoj postoji samo kada znamo što nemir i rizik znače. Rizik koji hrani i održava povjerenje živim. Bez rizika povjerenje ne postoji. Rizik i nemir dovode povjerenje na težak i neizvjestan put. Put na kojem se povjerenje trajno hrani i gradi.

Povjerenje za iskušenje svakodnevno se i nesebično daje. Iskušenje koje može biti bolno i nelagodno dugotrajno. Iskušenje za povjerenje koje nas u konačnici oslobađa straha. Povjerenje za trenutke straha od pogreške, neizvjesnosti projekta, nepredvidivosti odnosa i politika. Povjerenje u neizvjesnost i konstantnu kritičnost u kombinaciji s povjerenjem u pragmatično djelovanje, otvara put u konačnu slobodu, slobodu povjerenja za iskušenja arhitekture.

 

 

Arhitekturu gradi isključivo i samo jasno dato ili primljeno povjerenje. Bez povjerenja arhitektura nije moguća. Povjerenje za strast arhitekture okuplja nas svih zajedno, poput stanovnika, dobrovoljnih zatvorenika, u tornju arhitekture. Toranj arhitekture koji raste, gradi se i traje isključivo povjerenjem. Rentu za boravak u tornju plaćamo čistim i bezrezervnim povjerenjem. Kroz toranj se penjemo i spuštamo povjerenjem. Povjerenjem gradimo i dograđujemo toranj, toranj tisuće megatona težak, tisuće milja dug.

Putovanje kroz toranj povjerenja nije pravocrtno, a još manje definirano jasnom vertikalnom vezom. Toranj povjerenja ne poznaje gore i dolje, ne poznaje kraj i početak. Dizala u tornju povjerenja nema. Toranj povjerenja nije i ne može biti tehnološka građevina. Toranj raste iz temelja povjerenja, zemlje eksperimenta, građen kroz konstantni rizik i stalnim povjerenjem za neizvjesnost. Katovi tornja povjerenja neprekinuti su tok, vrtoglavi  flux povjerenja u kojem nastaju i nestaju mjesta. Slobodno položena i postavljena mjesta u beskrajnoj matrici iskušenja. U toranj povjerenja jednom se ulazi i nikada ne izlazi.

 

Tekst je nastao kao konceptualni okvir predavanja “Bez veze, nije bezveze”, u organizaciji E-student, održanog 19. ožujka na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Svi smo mi Chuck Yeager

Jednog jutra, davne 1748. godine, kada je nakon višegodišnjeg rada geometar Gianbattista Noli konačno nacrtao kartu Rima, pogled na ovaj grad i svijet oko njega potpuno se izmijenio. Iscrtan je i ostvaren novi, drugačiji pogled na mjesto i arhitekturu grada, te dat novi smisao svemu onome što se dotad nazivalo Gradom. Izveden je pogled koji okuplja i kondenzira sve podatke, znanje o konkretnom mjestu, te donosi i pruža priliku za nove zaključke i spoznaje.

Pedeset godina nakon objave velike karte Rima, arhitekt Giovanni Battista Piranesi crta svoju kartu Rima. To je složeni kolaž, rekonstrukcija drevnog grada, s precizno iscrtanom arhitekturom velikog carstva. Piranesi koristi kopiju Nollijevog plana za izradu svog projekta. Linije i crte tih dvaju planova su gotovo pa identične, poklapaju se u cijelosti, ali Piranesi donosi svoju kartu, precizni projekt s 402 objekta, kolaž rimskih građevina sa 402 različita tlocrta sklopljenih u novi inspirativni kolaž.

Sredinom dvadesetog stoljeća, u uvijek otvorenom Parizu, Gy Debord i Asger Jorn šetaju gradom. Hodaju, lutaju, ali i precizno crtaju svoju kartu Naked City-a. Crtaju kartu koja jasno prikazuje drugačiji pogled i novu metodu mapiranja, gledanja i označavanja grada. Vadeći isječke gradskih struktura neovisnih od bulevara, ulica i trgova koji ih dotad povezuju, definiraju drugačiji gradski prostor. Njihov grad postaje i jeste mapa, pravi nepatvoreni projekt sastavljen od precizno odabranih insula. Entiteti gradskih isječaka povezuju se linijama i strelicama, trajektorijama i putovima, promenadama i osobnim putanjama, definirajući pritom novi, neočekivani sustav, drugačiji poredak za novi grad. Jak osjećaj za geografiju teritorija, te dinamično i promišljeno spajanje na prvi pogled nespojivih, individualnih i intimnih dijelova grada, stvara neočekivane zone u pokretu. Grad kao arhipelag fluktuirajućih emocija i specifičnih mjesta.

Tijekom 1963. godine, tada već opće priznati umjetnik Constant Nieuwenhuys, u sklopu svog projekta New Babylon projektira svoju viziju Pariza. Nastavljajući se na Naked City, Constant precizno i jasno postavlja svoju gradsku konstrukciju, veliki prostorni aparat i rešetku kojom intenzificira postojeći Pariz. U njegovom projektu jasno je da on provocira stanje u kojem čovjek kao individua može slobodno koristiti svoje vrijeme, ići gdje želi, kako želi, i kada želi. Jasno je da se takav način života ne može u potpunosti iskoristiti u svijetu u kojem vladaju sat i fiksno boravište. Mobilnost i  neprekidna fluktuacija stanovništva, kao logične posljedice nove slobode, stvaraju drugačiji odnos između grada i naselja. Bez poštivanja rasporeda, bez hijerarhije i bez fiksnog prebivališta, ljudsko biće preuzima prema Constantu nomadski način života, u ovom novom, umjetnom, potpuno “izgrađenom” okolišu. Novi Babilon završava nikuda (s obzirom na to da je zemlja okrugla), ona ne poznaje granice (jer nema više nacionalnih ekonomija) ili kolektivnosti (s obzirom na to da čovječanstvo fluktuira). Svako mjesto dostupno je jednome i svima.

Poznati američki pisac i novinar, Tom Wolfe, jedan od utemeljitelja i pionira New Journalisma 1979. godine piše svoju poznatu knjigu The Right Stuff. U knjizi donosi razgovore i citate lucidnih teza Chuck Yeagera, borbenog pilota, čovjeka koji je prvi probio zvučni zid. Wolfe veoma plastično i inspirativno prenosi Yeagerove osjećaje i tjelesnu obuzetost koju letenje, ekstremni uvjeti borbe, “dogfighta” , i probijanja zvučnog zida stvara. Stanja i osjećaj dimenzije, odnosno specifične percepcije prostora, nisu povezani s klasičnim svjedočenjima prostora i njegovih autoriteta poput onih na zemlji. Gore i dolje, naprijed i nazad, teško i lagano, ili pravocrtna linija kretanja tu ne postoji. Definira se stanje drugačijeg shvaćanja prostora. U stanju zračne borbe, svjedoči Yeager, krećemo se i spoznajemo prostor poput metka, gotovo balistički. Sva su pravila spoznaje svijeta sa zemlje potpuno bespotrebna i pogrešna. Ništa nije unaprijed predvidivo pa je stoga teško išta opisati ili definirati. Prostor je potpuno kinetičko polje, otvoreni sustav bez klasične prostorne hijerarhije. Vaše tijelo i avion u jenom trenu postaju jedno, tijelo i metalni kokpit letjelice kao “Full Metal Jacket”.

Potaknut ovom knjigom Sanford Kwinter 1996. godine piše svoj poznati esej “Flying the Bullet Or When Did the Future Begin” gdje nadahnuto opisuje metodu rada Rema Koolhaasa u kontekstu sveprisutne globalizacije, ubrzanog vremena, infrastrukture, te novih rasporeda ekonomskih snaga, režima i medija 90-ih. Za Kwintera je prostor arhitekture kinetičko polje poput neba Chuck Yeagera. Iako pretežna percepcija društva i arhitekture nudi predvidivi rezultat i osjećaje koji daju viđene slike i oblici proizašli iz klasične perspektive, novi urbani prostor za Kwintera je otvorena mreža unutar koje sve egzistira. Arhitekt se unutar takvog kontroliranog kaosa vremena rukovodi čas pravilima politike, čas ekonomije, čas infrastrukture, čas medija, ali nikako više prema pravilima crteža ili očekivanjima našega pogleda i perspektive. Perspektiva predodređuje iznenađenje. Bilo šta može biti bilo gdje i bilo kada. Iznenađenje i neizvjesnost ugrađeno je u sam sustav.

Da su nove perspektive i pogledi na svijet u potpunosti izmijenjeni, svima je danas jasno. Hodajući Googleovim mapama, istražujući viđeno i neviđeno, dnevno posjećujemo i gledamo razna mjesta i prostore. Leteći kartama i prostorom Google Eartha tražimo razna mjesta i točke.

Obavijesti i poruke na Googleu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz Cyberculture, te slobodne informacije sabrane iz drugih profesija i disciplina, postaju nova praksa i način djelovanja. Obrada, selekcija, i prikupljanje podataka postaju nova metoda projektiranja, metoda koja će biti prilagodljiva novim okolnostima i drugačijem mjestu. Zato gledajući bazene, polja, nuklearne reaktore, stadione, brodove, brda, doline, proplanke, jezerca, rijeke i ceste očima Jenny Odell vidimo da sami možemo vrlo jednostavno i uzbudljivo kreirati novu i osobnu realnost, koja ima malo drugačiji pogled na stvari koje nam se svakodnevno nude i prikazuju.

S druge strane u suvremenoj poljoprivredi, šumarstvu, industriji vode, energetici, infrastrukturi i obavještajnoj zajednici svakodnevno se rabe alati koji masivno i otvorenu rastvaraju nove vidike. Pritom se definiraju drugačiji pogledi i novi horizonti  teritorija, koji nisu  rezervirani samo za gradove i urbana područja.

Satelitski podaci koji se dnevno rabe, omogućuju naprimjer novi način praćenja podzemnih vodonosnika u poljoprivrednim regijama. Znanstvenici sa Stanforda osmislili su, a danas je već u masovnoj upotrebi, pragmatično korištenje satelita koji s milimetarskom preciznošću ispituju, detektiraju i informiraju o vlažnosti tla, te stanju usjeva na poljoprivrednim farmama. Kada uoče nedostatak vode, grešku ili slabo navodnjavanje ili hranjenje poljoprivrednih kultura, umreženi kompjuterski sustav geokodiranih točaka polja i sustav cjevovoda milimetarskom preciznošću kontrolira i obrađuje usjeve. Isto tako umreženi i navođeni traktori ili male letjelice dolaze do konkretnog mjesta uočenog na satelitu, te vrše dodatnu kontrolu, sjetvu, okopavanje plodova ili potreban iskop. Navođeni traktor, hranjen i punjen preciznim i nedvosmislenim satelitskim informacija geokodirano prati stanje polja, monitoring i transport usjeva, te milimetarskom preciznošću dovodi farmera i njegov radni tim na točno izabrano, kontrolirano i unaprijed definirano mjesto.

Stefanie Grundner i njezine kolege iz RapidEye, geo-prostorno-informacijske tvrtke iz Brandenburgua, brzo i konkretno mijenjaju poglede u suvremenom svijetu. RapidEye posjeduje pet autonomnih satelitskih mreža koje omogućuju paralelno snimanje u pet grupa elektromagnetskog spektra. Njihovi dragocjeni i sofisticirani podaci informiraju  klijente sa svih krajeva zemaljske kugle. Od proizvođača pamuka u Sjevernoj Karolini, preko uzgajivača “lucerka djeteline” u zapadnoj Kanadi, do Kazahstanskih proizvođača pšenice, svi međusobno otvoreno komuniciraju. Korištenjem slika stvorenih ovim preciznim optičkim instrumentima, od kojih je svaki osjetljivi na određene grupe toplinskog ili vizualnog elektromagnetskog spektra, poljoprivrednicima, geolozima, rudarima i ribarima u realnom vremenu isporučuje detaljan zemljovid sa traženim podacima. Opremljen GPS-om, traktorom, brodom, letjelicom ili nekim drugim navođenim prometalom, te dobrom voljom i željom za radom, suvremeni seljaci protagonisti su vrtoglavog razvoja u planiranju i organizaciji prostora.

Ovakve danas svima dostupne informacije, otvorena inteligencija i podaci koje možemo koristiti u novoj arhitekturi teritorija otvaraju nove mogućnosti za kreativnost. Ako se samo prisjetimo nekih događaja iz bliske prošlosti kada su se snimke iz zraka koristile u legalizaciji bespravne gradnje, do snimki iz satelita koje otkrivaju nevidljive dijelove svijeta, potvrđuju nam da upotreba i kontrola podataka pri izvođenju novih prostornih projekata može biti silno uzbudljiva. Voda, kopno, planine, pustinje, šume otvorena su mreža, otvoreno polje za djelovanje i drugačiju kreativnost. Kreativnost koja više ne kreće od pješačke perspektive, ulice i drvoreda, trgova i pjaca, te prelazi i nalazi se već negdje drugdje. Prostor je čisto kinetičko polje, no ovog puta ne samo i isključivo za vojne borbene pilote poput Yeagera, već je to polje, otvorena mreža dostupna svima nama. Reći će netko, svi smo mi danas Chuck Yeager.

Produlji, Skrati, Useli

“Objekt novih stanova VP (vojne pošte) Pula arhitekta Kazimira Ostrogovića potpuno je dovršen tek ove, 1956. godine. Valja reći da su u tek dovršene stanove još tijekom protekle godine ušle mnoge obitelji pridošle u Pulu. Dio stanova je useljen i prije dovršetka svih dijelova građevine i izvođenja završnih radova. To nas nikako ne čudi jer je to već uobičajena praksa u izgradnji naše porušene zemlje. Nestašica stambenog prostora uslovljuje takva etapna rješenja, dok razvoj zemlje mora dalje nesmetano dalje teći.” Z.K. Stambena zgrada u Puli, Arhitektura br. 9, 1956. god. Zagreb

Probajte na čas zamisliti da vam netko danas predloži ili naredi da uđete u svoj novi stan, a da su još u toku građevinski radovi. Dok sa svojom obitelji ručate na velikom stolu u susjedstvu bruji miješalica koja proizvodi beton, izvode se hidroizolaterski radovi krova, a radnici liče zid na kojem se upravo montiraju vaša ulazna vrata. Osim što je danas nešto takvo teško zamislivo, možda i neizvodivo, jednako je nemoguće planirati, organizirati i graditi društvene, socijalne stanove. Kolektivna višestambena izgradnja potpuno se izgubila u sveopćoj individualizaciji i apartmanizaciji tržišne izgradnje gradova. Svaka donekle slična višestambena građevina prodaje se, proziva i marketinški predstavlja suvremenom “urbanom vilom”. Ta dosta čudna, i za neke možda bizarna razlika u poimanju društva i načina operiranja sustavom izgradnje stanova, njihove prodaje, useljavanja i načina korištenja, dogodila se u samo pedesetak godina.

Višestambena zgrada u Puli izvedena je na prostoru obalnog krila bivše tvornice duhana u Puli, porušenom u ratnom bombardiranju. Kazimir Ostrogović projektira ovu višestambenu kuću, vojne stanove namijenjene podoficirima, oficirima i zaposlenicima te mnogoljudne organizacije, velikog i masivnog aparata, sa šezdeset i osam novih stanova. Za razliku od do tada projektiranih višestambenih građevina, koje su mahom derivacija koncepta dva, tri ili četiri stana organiziranih oko unutarnje stubišne jezgre, u Puli susrećemo jedan od prvih poslijeratnih primjera galerijskog tipa stambene zgrade, s glavnim stubištem i liftovima postavljenim u zasebnom volumenu izvan korpusa građevine.

Prilikom projektiranja ove dugačke kuće kao “gradotvorne mase” vodilo se također računa o iskorištavanju prije postavljenih temeljnih šipova porušene tvornice duhana. Novo bi fundiranje građevine i promjena njezina oblika  tražila znatno povećanje troškova i bitno usložnila izgradnju. Ovaj jasan i racionalan ulazni podatak uvjetovao je osovinski raster nosivih poprečnih zidova, na udaljenosti od 7 metara. Stanovi su projektirani po tadašnjim normativima za trosobni stan od 70 m2, (7×10).  Spavaće sobe i dnevni boravak orijentirani su prema moru, dok su kuhinja i kupaonica položeni uz pješačku galeriju. Ostrogović postavlja glavno pročelje na sjeveroistok, kako bi orijentirao stanove na more i luku te urbanistički formirao čvrstu gradsku fasadu koja s istočne strane završava pulskom Arenom. Ograničenja uvjetovana oblikom parcele i njezinom malom dubinom, problemi oko temelja, te imperativ smještavanja što većeg broja jednakih stambenih jedinica, rezultirali su izduženom i elegantnom građevinom. U prizemlju građevine smješteni su lokali, kavana s natkrivenom terasom, parobrodska čekaonica s blagajnom, dućan prehrane, dok je s dvorišne strane u kontaktu s parkom planiran dječji vrtić.

Desetak godina kasnije, za istog investitora, samo ovoga puta za vojnu poštu Rijeka, Ostrogović gradi nove vojne stanove za rukovodeći, oficirski i kontraobavještajni kadar. Ostrogović u Rijeci primjenjuje identični tretman oblikovanja južnog pročelja, s blago isturenim parapetnim zidom, te trakom prozora i zidova rezerviranih za klizanje drvenih brisoleja. Bijela terabona parapeta, te crvena terabona i svijetlo zeleni prozori s rebrenicama brisoleja oblikuju glavni korpus građevine.

Ostrogović izvodi dvije kuće, koje djeluju kao dvije izrezane kriške, izrezane fete dugačkog niza s Pulske rive. Poput kakvog predgotovljenog projekta, gotove recepture za oblikovanje pročelja, Ostrogović koristi svoje unaprijed spremne “ gotove elemente”. To je jasna i precizno složene zbirka koncepata, motiva i elemenata, arhitektonskih i graditeljskih sklopova koje sklapa, kopira, lijepi i slaže u stalno nove i drugačije projekte. U slučaju Rijeke, dvije nove višestambene građevine s tridesetak stanova “umeću” se poput idealno pripasanih komada u postojeću višestambenu izgradnju Pećina, u kvart i prepoznatljivu zonu višestambenih najamnih kuća, vila i poznatih gradskih plaža, koja je nastala između dva svjetska rata, gdje Ostrogović gradi svoju poznatu predratnu, najamnu zgradu Kauzlarić.

“Politika komuna u izgradnji stanova naših gradova i naseljenih mjesta trebala bi biti jednoznačna: tj. otvarati mogućnost izgradnje većih i većih naselja, gdje su principi ekonomske izgradnje realni. Tu postoji mogućnost organizacije i racionalne izgradnje stanova te će takav način gradnje i planiranja postati pretežan. Paralelno s tim pojavit će se i potreba izgradnje pojedinih objekata u već postojećim ambijentima s određenim urbanističkim i arhitektonskim zahtjevima.” Kazimir Ostrogović: Stambena zgrada u Rijeci- ulica Polić-Kamova, Arhitektura br.87, 1965. Zagreb

 

Prostor Pećina određuje regulatorna osnova slobodno položenih zgrada unutar zelenila, omeđenih dvjema uzdužnim ulicama. Ostrogović projektira pravokutnu građevinu koja se svojim gabaritom i visinom uklapa u morfologiju Pećinskih prijeratnih vila i najamnih kuća. Pad terena i razlika u nivoima iskorišteni su za skladno uklapanje građevine unutar konteksta, tako da je ulaz s gornje ceste izveden u razini trećeg kata.

Uz neke nedoumice oko tlocrtne organizacije stanova, gdje Ostrogović prateći tadašnje jasne normative i broj traženih ležajeva po stanu, zanemaruje prostore dnevnog boravka s lijepim pogledom na Kvarnerski zaljev, nesporno projektira izuzetno elegantno i skladno pročelje s nizom rafiniranih detalja i brižno usklađenih odnosa materijala. Oblikujući građevinu na sjevernom i južnom pročelju, projektira poluzatvorene i otvorene lože koje nadopunjuju kvalitetu stambenog prostora. One predstavljaju prošireno gospodarstvo, kao prirodno hlađeni i ventilirani prostor, ili pak zasjenjenu terasu s pogledom na more. Također loggie osiguravaju fasadi potreban ritam punih i praznih ploha, te daju potrebnu dinamiku prvog i drugog plana pročelja. Glavni i pregnantni oblikovni element pročelja čine prije spomenuti karakteristični horizontalni parapetni zidovi, obrađeni bijelom terabonom povučeni po cijeloj dužini pročelja te reljefno izvučeni u odnosu na liniju fasadnog platna.

Ovom realizacijom vidljivo je da se uz masovnu socijalnu izgradnju koju karakteriziraju standardizacija i ekonomičnost izgradnje, stroga pravila i normativi, pojedine vrijednije interpolacije unutar postojećeg gradskog tkiva grade većim buđetom, povećanom brigom za detalj i solidnijom izvedbom. Ovaj primjer, uz Galićevu kuću na Svačićevom trgu, i Iblerovu interpolaciju u Zagrebu, Albinijevu stambena zgrada u Zadru te Perkovićeve primjere iz Splita, potvrđuju tezu o posebnoj pažnji planiranju i projektiranju višestambenih građevina unutar zadanog-zatečenog urbanog konteksta.