Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Bauhaus

 

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 4

 

Ulazim u Bauhaus, ulazim u Bauhaus (Bauhaus)

 

Daj mi onu kadu, daj mi taj kauč (eko koža)

 

Svaki dan Pevec ili Solin Građa (moja kuća)

 

U Kaštelima kuća boje pistaccia

 

Lavovi na kapiji u Mravincima (nek se vidi)

 

Daljinski u kesici i nova klima (ne čuje se)

 

Svi su ljubomorni imam bolji parket

 

Imam bolji tapet, imam bolji tv paket

 

Vidiš me na semaforu slušam klape

 

Na mobitel od firme gledam google mape (android)

 

S kolicima po DM-u, big pimpin (woo woo)

 

S kajakom po Cetini, team building

 

Stalno nasmijan, život mi je komedija (ha haa)

 

Na benzi kupim CD od Gibbonija (ha haa)

 

Ja i supruga smo ljudi jako fini (woo)

 

Salama K Plus, kuhinja Scavolini

 

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 2

 

Karirana košulja, torba priko ramena,

 

Do siti centra iden priko kamena,

 

Mašen karticon, kad kupujen u ha-ema,

 

Do Mercatora po kruv iden svaki tjedan

 

Sve račune plaćan redovno

 

Sa ženon izađen na večeru u redovnog (piletina)

 

Ruča san u lučici, sa punicom (pašticada)

 

Nikog neznan, kada prođen ulicon

 

Često oden i do Bauhausa (bau haus)

 

Imam lavandin iz Bauhausa (bau haus)

 

Imam i školjku iz Bauhausa (bau haus)

 

Na poslu pijen kavu kad je pauza

 

Laminat sedam banki platin po kvadratu (samo)

 

Preuredija san stan na osmome katu

 

U životu imam sve šta sam tija (sve)

 

Vozim Škodu ženi kupija sam Clia

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 2

 

Tekst: Vojko V, Krešo Bengalka,  Kiša Metaka 2014. god

 

Razgovor o stanovanju

Danas donosim dio razgovora kojeg sam vodio u Malom salonu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci s kolegama Dinkom Peračićem i Mirandom Veljačić, te kratki video s odgovorima na pitanja koja se dotiču organizacije, financiranja i projektiranja suvremenog stanovanja. Razgovor je održan nakon tribine pod nazivom “Kako stanujemo” na kojoj je sudjelovala i arhitektica Iva Marčetić, a sve u sklopu programa Urbanistička početnica, te istoimene organizacije koju čine udruge iz područja nezavisne kulture, Art radionica Lazareti, BLOK, KA-MATRIX, Drugo more, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.  

Dinko: Što za tebe znači stanovanje, kako danas stanujemo i je li danas uopće možemo govoriti o pravu na stan?

Idis: U proteklih 25 godina bavljenja arhitekturom, nisam imao priliku razgovarati, niti me je itko pitao za stručno mišljenje o problemu stanovanja unutar kategorije održivog i neprofitnog bavljenja stanogradnjom kao egzistencijalnog i svima potrebnog prava na stan. Stanovanje danas, kao rezultat i alat tržišne ekonomije i medijske estradizacije globalnog svijeta, stanogradnju vidi kao proizvod, prostor i mogućnost za dodatnu dobit. Posljednjih 25 godina stanovanje je iz socijalne kategorije premješteno u tržišno, ulagačko, špekulativno, statusno i nekretninsko polje djelovanja. Arhitektura se u tom prelasku pokazala kao veoma jako i djelotvorno oružje.

Miranda: Na prostoru uz obalu, ovdje na Kvarneru i riječkom prstenu, gdje ima puno stanova, kuća za odmor i slobodnih parcela, prostor stana shvaća se i kao ulog, plasman kapitala.

Idis: Možda najbolji primjer koji oslikava sve mogućnosti nekretninskog tržišta bio je vlastiti primjer male kuće, koju smo 90-ih godina projektirali za jednog dragog prijatelja iz djetinjstva. Porodično nasljedstvo, tiha i lijepa parcela koje je cijelo stoljeće stajala na periferiji grada, nakon što je ishođena dozvola, a projekt prikazan kao djelo poznatih arhitekata, u trenu je prodan za višestruku cijenu. Projekt koji je samo trebao obitelji riješiti obično i normalno stanovanje prerastao je u tržišni, nekretninski proizvod. Da ne duljim i lamentiram, uz svu socijalnu i društvenu osviještenost mog dragog prijatelja, za cijenu koju je postigao prodajom kuće na djedovini, kupljen je stan i ostalo je novaca za preuređenje, život i neka druga ulaganja.

Dinko: Koji su to novi i alternativni oblici stanogradnje?

Idis: Novi oblici stanogradnje nastat će u trenutku kada se preslože i redefiniraju odnosi i pravila igre unutar postojeće ekonomije i politike stanovanja. Drugačija gradnja stanova, nove organizacije i oblici mogu nastati samo u sustavnoj promjeni paradigme. U trenutku kada bi se barem dio stanovanja odvojilo od tržišne ekonomije, komfora, marketinga i medijske manipulacije nekretninama moglo bi se očekivati i drugačija rješenja. Alternativno kao termin nije mi osobno drag, radi se ipak samo o mogućoj primjeni nekih znanih, danas malo zaboravljenih metoda i principa stambenog udruživanja ljudi. Možda će neka vrsta novih kooperativa, zadruga za stanovanje koje će pokrenuti privatni sektor, ljudi i stručnjaci nezadovoljni postojećim politikama. Oni mogu biti potpuno slobodni i vezati se uz neke neočekivane i danas nekima neshvaćene načine života i gradnje.

Miranda: Gdje možemo tražiti inovacije u stanogradnji?

Idis: Inovacije mogu i trebaju nastati prvenstveno izvan stanogradnje kakvu danas poznajemo. Tipologija i organizacija stanova kod nas nije se puno mijenjala od 60-ih godina prošlog stoljeća, samo je izmijenjen način financiranja. Mislim da novo, kao i uvijek u povijesti, dolazi u trenucima jasnog i artikuliranog nezadovoljstva s postojećim, te jasnim i konstruktivnom redefiniranjem uvriježenih principa. Inovacije mogu doći od onih koji baš sada traže novi stan, rade na tom problemu, osjećaju snažno nezadovoljstvo s postojećim, te vlastitim primjerom žele pokazati novu mogućnost. S udrugom Molekula, koje sam i ja član, i sa vašm urbanističkom početnicom predložit ćemo i pokrenuti ubrzo temu planiranja i izgradnje novih stanova u nekim zapuštenim i neiskorištenim dijelovima Rijeke.

Dinko: Da li se stanovanje odnosi samo na stanove?

Idis: Odlično pitanje! Stanovati se može i izvan stanova kakve znamo ili koje po inerciji projektiramo. Transgresija kao fenomen i način djelovanja u arhitekturi danas je pomalo zaboravljena. Ako pogledamo kroz povijest dvadesetog stoljeća mnogo se kuća i građevina koje su korištene u jednoj namjeni danas koriste potpuno drugačije. Vojarne su pretvorene u škole, bolnice su postale upravne zgrade, poslovne zgrade postale su fakulteti, tvornice i elektrane danas su prestižni muzeji. Naprimjer vila poznatog pjevača i selebritija 60-ih godina dvadesetog stoljeća Ive Robića u Ičićima pored Opatije, danas je crkva. Dakle, stanovati se može svugdje, treba samo drugačije stanovati. Za to nam je potrebna grupa istomišljenika, to ne možemo sami.

Miranda: Da li se može stanovati u kući / skućiti se u stanu?

Idis: Još prije desetak godina izveli smo jednu kuću u centru grada Rijeke. Na vrhu građevine napravili smo mali kvart s kućama i ulicama koje stvaraju gustu gotovo pa mediteransku strukturu uličica i kala, sa stanovima kao individualnim kućama. U ovom slučaju stanujemo u stambenoj zgradi izvedenu iz niza individualnih kuća. Drugi primjer je stambena zgrada u Portugalskom mjestu Silves. U tom projektu 6 kuća je spojeno u jednu stambenu zgradu, svatko ima svoj ulaz i stan, zajedništvo se stvara i generira na krovu gdje se kombiniraju i različito koriste sportski, društveni i zabavni sadržaji. Upravo takvo pridodavanje stambenoj zgradi osjećaja života u individualnoj kući, te davanje kućama duha društvenosti, kolektiviteta karakterističnih za višestambene zgrade, mislim da može biti jedna od mogućnosti za novu promjenu.

Dinko: Što danas čini razliku između grada i periferije, između urbanog i neurbanog stanovanja?

Idis: Pitanje što je danas urbano? Možda je to samo jedan od mitova, ili davno zaboravljena kategorija? Urbano je više stanje duha i kultura života nego neki specifičan i prepoznatljivi arhitektonski ambijent. Danas kada je nastalo selo, kada periferija i izgradnja individualnih kuća služe za život, ali i u turističke svrhe, mijenja se pojam urbanoga, svjedočimo i novom načinu života i pojmu urbanog stanovanja. Stanovanje u gradu mnogima kažu više nije praktično, nekima je previše stresno jer je povezano s poslom koji se također veže uz gradove. Svjedočimo stanju gdje ljudi rade u modernom, digitaliziranom poslovnom prostoru, a žive u pseudo-mediteranskim kućicama s roštiljem, malim betoniranim bazenom i palmom iz obližnjeg “Bauhausa”??

Miranda: Da li kvalitetno stanovanje omogućuje kvalitetno zapošljavanje ili obrnuto, zapošljavanje omogućuje stanovanje?

Idis: Pojam i termini kao što su pravo na rad i mogućnost zapošljavanja danas nažalost spadaju u kategoriju potpuno neizvjesnog, rekli bi potpuno nesigurnog. Uvjeti i oblici rada i zapošljavanja potpuno su se izmjenili. Prije samo 30 godina ljudi su radili i provodili gotovo cijeli radni staž u jednom poduzeću. Planiranje i izdvajanje za stanovanje takvog poduzeća bilo je zato puno izvjesnije, radnik je računao na poduzeće i obrnuto, poslodavac je mogao ulagati u svog djelatnika kroz izdvajanja za stanogradnju. Tko danas može sa sigurnošću tvrditi i znati gdje će i kako raditi? Tu počinje i čini mi se završava pitanje prava na stan. Ako se 30 pametnih i osvještenih ljudi iz Udruge Molekula, koju sam prije spominjao, odluče na 35 godina zajedničkog rada, izgradnja prvog Molekula Kooperativa je gotovo pa sigurna.

Dinko: Koje su obaveze i odgovornosti lokalne uprave i/ili  budućih sustanara pri stvaranju novih stambenih tipologija?

Idis: Danas od država i lokalnih samouprava ne treba puno očekivati. Nema tu nikakve kritike, niti razočarenja postojećim stanjem politika. Jednostavno, stanje “tekuće modernosti” kako ga precizno definira Zigmund Bauman, govori o preraspodjeli moći i promjeni uloga u društvu. Snaga novca i aparati za vladanje preseljeni su iz polja država i gradova u globalno virtualno, u svijet financija, GPS nadzora, digitalnih tehnologija i medija. Oni zapravo, htjeli mi to sebi priznati ili ne, danas vladaju. No, stvar nije potpuno izgubljena. Na lokalnim samoupravama kao npr. u Rijeci leži mogućnost, i po meni jedini izlaz iz ovog stanja, da se u suradnji s građanima, novim udrugama, zadrugama, i stambenim kooperativima zajednički preustroji barem dio sustava, izgrade ili stvore nove stambene politike. Iz njih iznjedrit će se i nova stambena arhitektura.

foto: Darko Škrobonja video: Ida Skoko i Darko Škrobonja video koncept: Damir Gamulin

Kuća Požara

Sigurnost građevine te sposobnost arhitekta da kroz projekt predvidi i apsorbira sve moguće nesreće i potencijalne katastrofe, snažno definira kontekst u kojem djelujemo. Atesti, pravilnici, naprave, uređaji i građevinski elementi koji pretpostavljaju i definiraju siguran život unutar građevine, lišen svake, pa i najmanje moguće nepredvidivosti, počinju biti uvjeti svakog arhitektonskog projekta. Rođen je novi mit o apsolutno sigurnom i svima preporučenom načina korištenja i korektnog ponašanja u kućama.

Jedan od najvećih strahova suvremene arhitekture i društva je požar.

Potaknuti objektivnim opasnostima suvremenog društva, stvarnim i prirodnim katastrofama te novim paranojama medijatiziranog svijeta, kristaliziraju se i konačno oblikuju specifična pravila ponašanja u arhitekturi požara. Stvaraju se drugačiji prostorni odnosi, neočekivana konstruktivna rješenja, alternativna materijalnost kuća, ali i nove vještine projektiranja, prevencije i ponašanja unutar specifičnih uvjeta gorućih građevina. Kako bi uvjerili sebe, ali i druge da se mogućnost katastrofalnog požara može svesti na najmanju moguću mjeru, da možemo predvidjeti, upoznati sve opasnosti koje požar donosi te obučiti građanstvo i specijaliste u borbi protiv požara, izvedena je kuća koja apsorbira i predviđa sve katastrofe uzrokovane vatrom.

U malom mjestu Glattbrugg pored Zuricha tijekom 2008. godine izvedena je jedna nova betonska kuća. Na prvi pogled ova se građevina gotovo pa idealno uklapa u estetiku i poruku suvremene švicarske arhitekture. Betonska konstrukcija, minimalizam oblikovanja, racionalnost materijala, jasan i dobro promišljen konstrukt položen je u centar velike parcele. Ono što ova skladna građevina vješto skriva, te fenomen same kuće i mjesta čini dodatno zanimljivim, je podatak da ova građevina u sebi anticipira i prikazuje očitim sve moguće prostorne scenarije uzrokovane katastrofom požara. Nazvana Brandhaus II ili Kuća Požara II kako je lokalno stanovništvo naziva, najsuvremeniji je svjetski trening centar za izučavanje požara u kućama i obuku vatrogasaca.

Ono što prvenstveno razlikuje Brandhaus II od ostalih stambenih zgrada u Glattbruggu je podatak da na kući nedostaju ostakljeni prozori, te da njena arhitektura i konstrukcija posjeduje specifičnu sposobnost da bude zapaljena nekoliko puta na dan. Da bi dodatno potencirali trening vatrogasaca te uvježbali njihove požarne procedure do apsolutnog automatizma, planovi, tlocrtna organizacija, arhitektura pregrada, stropova i otvora kuće, dizajnirani su tako da onemoguće ili bar dodatno otežaju jednostavno snalaženje u prostoru. Osnovni cilj tlocrtne organizacije kuće je bilo otežati bijeg, onemogućiti lagani izlazak njenih trenirajućih “stanovnika”. Kuća je projektirana kako bi vatrogasce naviknula na stanje požarnog stresa, te omogućila cjelodnevno treniranje i snalaženje u prostoru dima, vatre, buke, strujanja zraka i kaosa izazvanog požarom.

Ova nova betonska zgrada, odnosno suvremeni požarni konstrukt, zamijenio je trideset godina staru konstrukciju u Glattbruggu koja više nije mogla odgovoriti na nove sigurnosne zahtjeve vatrogasaca u obuci. Unutar konstrukcije nove građevine ugrađene su suvremene instalacije plina vođenog kroz zamršene sustave cijevi i kanala položenih u čelične i betonske zidove, definirajući pritom novi i veoma sofisticirani sustav “kontrolirane vatre”.

Kućom zapravo upravlja snažni kompjuter sa specijalno izrađenim softverom i programom kojim upravlja operater, smješten u kontrolnoj sobi susjedne građevine. Iz ove udobne i sigurne prostorije trenažni vatrogasac, specijalist za protupožarnu obuku, programira i upravlja mrežom i organizacijom za simulacije požara. On prema točno određenim uvjetima, procedurama, na specifičnim mjestima i samo njemu znanim vremenskim intervalima, uključuje i simulira stanje požarne katastrofe.

Zgrada požara organizirana je oko dva potpuno različita sigurnosna stubišta, s dva odvojena sustava komunikacija i prolaženja kroz građevinu. Prostor između jezgri rezerviran je za simulacije požara po cijeloj visini građevine, dok je u cijeloj površini poda i stropa građevina “obložena” tehničkom opremom potrebnom da bi prenijeli vatru na sve dijelove i najudaljenije kuteve prostorija. Stvorena je praznina “vatrene sobe”, jasan tehnički okvir za udomljavanje požara, strogo projektirani prostor koji gori i bukti koliko, kada i kako želimo.

Vatreni jezici, velike goruće buktinje, vode se iz kontrolne sobe preko zidova do namještaja, od vratiju do kreveta, od stolova do sofe i stolica, preko stropova do ormara, a sve prema zadanoj proceduri centralno nadziranog kompjutora. Sve se može zapaliti i sve se može jednako tako u trenutku zagasiti. Kuća, sobe, koridori i sve  pomoćne prostorije, podrum i garaža s automobilima – apsolutno baš sve može gorjeti. Zahvaljujući različitim krovnim oblicima, olucima, nagibima te krovnim oblogama, visinama kuća koje odgovaraju standardu gradnje u gradu Zürichu, mnoge se nepredvidive situacije izazvane požarom mogu simulirati i na pročelju same kuće. Svaka vanjska stuba, hodnik, nadzemni i prizemni trijem dio su klasičnih i standardiziranih elemenata arhitektura preuzetih iz okoline. Kuća je kolaž prostornih, geometrijskih, oblikovnih i funkcionalnih sklopova arhitekture Zürich Kantona.

Kuća požara Brandhaus II s arhitektonskog stajališta izuzetno je zanimljiv i kreativno poticajan slučaj. On kreće od fenomena katastrofe, od požara i nepredvidivosti događaja, ka novoj arhitekturi. Ovaj specifičan projekt kreće od same posljedice razornog požara, kreće od prostorne simulacije kaosa, destrukcije i jasne nelagode uzrokovane vatrom, stvarajući pritom neočekivane prostorne oblike, novu arhitekturu slaganu elementima pragmatične sigurnosti i zaštite. Ponuđena je nova mogućnost, drugačiji okvir tumačenja protupožarnog programa, stvoren je stambeni prostor definiran i generiran iz potpuno drugačije i svima neočekivane perspektive. Svjedočimo projektiranju i građenju arhitekturom vatre i požara. Projektiranje strahom od katastrofe.