Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Od Goluba Do Drona

Svakodnevno djelovanje na različitim projektima arhitekture i dizajna teritorija, traži permanentnu mogućnost za drugačiji pogled, sposobnost stalnog iznenađenja spoznajom nastalom konkretnom promjenom perspektive. Drugačiji pogled i promjenu očišta shvaćam prvenstveno kao novi oslonac za polugu neuobičajenog odnosa, to je vizura i slika s kojim bolje i drugačije vidim, drugačije zaključujem, složenije i kompleksnije projektiram.

Potreba za drugačijim pogledom koja ponekad proizlazi iz pragmatičnih potreba za dobivanjem zračnih snimaka teritorija, skrivenih, običnom oku nedostupnih podataka, snimanja, nadziranja i/ili kontrole teritorija vodi nas u raznim smjerovima razvoja i povijesti zračne fotografije. Od prvih upotreba nadzornih balona izvedenih od strane Francuske vojske u borbama sa Austrijom, pa do prvih zračnih fotografija Parisa iz 1858. godine fotografa i stručnjaka za balone, Gaspard Felix Tournachona, vode nas i do neobičnih golubova fotografa Juliusa Neubronnera.

Tijekom 1907. godine, ovaj njemački apotekar i zaljubljenik u fotografiju prvi je u povijesti koristio ove snažne i inteligentne ptice za transport lijekova svojim pacijentima. Neubronner je nakon nekog vremena shvatio da kutiju za lijekove lako može prilagoditi kućištu i nosaču malog foto aparata. Postavio je fotoaparat s dvije leće i malim remenima na prsa goluba, te tako započeo slikati panorame gradova, šumaraka i polja oko svog rodnog grada. Patent je u Njemačkoj u početku odbijen, i gledan s laganim podozrenjem, ali nakon što je Neubronner svoje fotografije izložio na izložbi Dresden International Photographic 1909. godine, na Frankfurt International Aviation Exhibition-u, 1910. godine, te sljedeće 1911. godine na Paris Air Shows neočekivano i uspješno prodao i unovčio kompletnu kolekciju fotografija za potrebe štampanja razglednica, tehnika i patent su oduševljeno prihvaćeni.

U početku vojni potencijal “golubljih fotografija” namijenjen izviđanju i fotografiranju neprijateljskih položaja pokazao se silno obećavajućim. Testovi probnih izviđanja u Prvom Svjetskom ratu dali su ohrabrujuće rezultate, ali je ipak klasična upotreba golubova kao pismonoša, mobilnih prijenosnika poruka i informacija imala daleko najveću primjenu i presudan utjecaj u obavještajnoj djelatnosti. Zahvaljujući brzom usavršavanju zrakoplovstva, interes za golubove fotografe opadao je, a sam Neubronner napustili je daljnje pokuse. Ideja o golubima fotografima na kratko je ponovo uskrsla tijekom 1930. godine kada je od strane švicarskog urara Christian Adrian Michela došlo do razvijanja precizne mehanike i tehnike snimanja fotoaparatom s veoma sofisticiranim uređajem za okidanje fotografija koja podrazumijeva odgodu snimanja koju je moguće precizno prilagoditi vremenskom intervalu od polijetanja do dolaska na mjesto fotografiranja.

Izumima i patentima Nikole Tesle iz davne 1898. godine koji se odnose na radio valove i daljinsko upravljanje počeli su snažno utjecati na razvoj bespilotnih, daljinski upravljanih letjelica za nadzor i snimanje teritorija. Tijekom drugog svjetskog rata, a pogotovo za vrijeme Vijetnamskog rata u svrhe nadzora nepoznatih prostora, ali i zbog sve većeg pritiska javnosti, i straha za gubitak svakog pilota, počinje značajniji razvoj bespilotnih letjelica, UAV-a, (unmanned aerial vehicle), danas često nazivanih Dron-ovima.

Razvoj digitalne fotografije, i GPS-a, američkog svemirskog satelitskog pozicijskog sustava koji omogućuje pouzdano i precizno pozicioniranje, navigaciju i navođenje korisnicima širom svijeta, da u svim vremenskim uvjetima, danju i noću mogu upravljati raznim prometalima, brodovima, ali i vlastitim bespilotnim letjelicama. Svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a, moguće je daljinsko navođenje, kontrola i upravljanje svačim, pa tako i malim bespilotnim fotoaparatima.

Danas u vremenu digitalne tehnologije, istraživanja leta i krila malih kolibara, razvoj tehnologije quadrotor helikoptera veličine dlana omogućuju masovnu proizvodnju foto-dronova koji snimaju nikad viđene i nedostižne vizure. Otvorene su i svima dostupne mogućnosti i prilike za neočekivani i drugačiji pogled. Pogled na drugačiju privatnost, društvenost, ali i kreativnost.

Drugačiji pogled i mjesto gledanja koje prvenstveno bitno mijenja i moderira mogućnost zaključka. Zaključak koji nije konačan stav, zaključak koji definira sljedeći korak, korak u putanji koji ukazuje na neočekivani, ali mogući smjer kreativnog procesa medijskog i prostornog projektiranja. Drugim riječima istu stvar, događaj, mjesto, projekt ili njegov segment potrebno je gledati različitim očima, davati mu mogućnosti za kontrolu pogleda koji nije vezan samo uz klasičnu perspektivu, ljudski pogled pješačke vizure ili 3d simulacije pogleda svima već dosadnog, uvijek istog i predvidivog rezultata. To je prilika za novi pogled, pogled kao nova pozicija u shvaćanju i percepciji okoliša, javnosti, odnosa privatnog i javnog, pogled koji donosi mogućnost za drugačije kontrole, kreativnosti i interpretacije.

Neočekivana Ljepota Destrukcije

Nepotrošivi smisao arhitekture leži u gradnji, u ljepoti rasta strukture, inteligenciji precizno osmišljenog projekta, te u svakodnevnoj fascinaciji procesom i materijalom kojim gradimo. Postavlja se pitanje mogu li razgradnja, dekonstrukcija, svojevrsno nasilje nad predmetima, objektima i prostorima, nastali raznim neočekivanim i nepredvidivim događajima biti poticajni u promišljanju arhitekture? Postoji li legitiman, opravdan i koristan obrnuti postupak? Inverzija gradnje, njeno dekonstruiranje kao polazna osnova u promišljanju novih polaznih, prostornih i programskih odnosa u arhitekturi?

Posljednjih tjedana u više sam navrata nailazio na slike destrukcije i razaranja brodova. Svjedočio sam vijestima i fotografijama uništavanjima i razgradnji plovećih grdosija, koja su me s jedne strane opčinile ljepotom slučajnih oblika, ali i snažno potresle ljudskom traumom u kojoj su oblici i slike nastali. Izvlačenje trupa Coste Concordie, poznatog kruzera potonulog pored otočića Giglio u Italiji, prizori rezanja i vađenja dijelova potonulog trupa norveškog trajekta Tricolor na ulazu u Doverski tjesnac, te film o ljudima koji razgrađuju i demontiraju većinu otpisanih svjetskih brodova, na 10 kilometara dugačkoj plaži pored mjesta Chittagong u Bangladešu, potaknula su me na promišljanje o obrnutim procesima gradnje.

Možemo li gledati sliku razaranja, destrukcije i traume, neovisno od njenog uzroka, analizirati sliku i oblik oslobođen emocije stvarnog i istinitog događaja? Možemo li gledati sliku razaranja koja može biti poticaj za dobro, novo i neočekivano kreativno? Mogu li takve slike nekom čudnom ljepotom motiva, nepredvidivom uzbudljivošću oblika i neočekivanom snagom slučajno nastalog poretka potaknuti na novo razmišljanje? Navesti na razmišljanje o drugačijim odnosima u prostoru, generirati misao koja je slobodna i nova, misao koja je oslobođena traume uzroka destrukcije.

Slike uzbudljivih metalnih kolosa položenih na pješčanoj plaži vode nas u Bangladeš i Indiju, u mjesta Chittagong i Alang. Razbijanje olupina brodova i njihovo polagano recikliranje započelo je u Bangladešu još davne 1960. godine, kada je Bengalski zaljev pogodio snažan ciklon. Uz obalu, na pješčanoj plaži u blizini grada Chittagong, nasukao se divovski teretni brod. Vlasnici broda su napustili olupinu, a lokalni stanovnici polako su počeli demontirati vrijednu opremu, da bi u nekoliko mjeseci kompletan brod izrezali i prodali kao staro željezo. Ovaj incident i slučajni događaj postao je zapravo početak nove industrije, masovne demontaže brodova u Bangladešu.

Industrija razbijanja i demontaže brodova do sredine 80-ih godina pozicionirala je Bangladeš i Indiju kao jedne od glavnih svjetskih velesila u zbrinjavanja starog željeza. Neki od najvećih svjetskih brodova, otpisana imovina najvećih svjetskih brodara, stoje nasukani na pješčanoj plaži sjeverno od grada Chittagonga i Alanga te se dan za danom polako, ali sigurno lome, pile, stružu i precizno demontiraju, stvarajući pritom zadivljujuće i uzbudljive oblike.

Na drugoj strani svijeta, nešto drugačije slike komada prerezanog broda, vode nas u sjeverna mora, u Doverski tjesnac. Brod za prijevoz vozila Tricolor, Norveškog brodara Wallenius Wilhelmsen Lines potonuo je u noći 14. 12. 2002. godine. Nakon sudara s kontejnerskim brodom koji je dolazio s Kariba, trajekt je ostao nepomično ležati na dnu Sjevernog mora. Uzrok sudara bila je noć i gusta magla koja je smanjivala vidljivost, a svih 24 člana posade Tricolora spašena su prije nego što je brod počeo tonuti. Brod je prevozio 2.862 automobila, uključujući modele BMW-a, Volvoa i Saaba, vrijednih između 40 i 50 milijuna dolara. Među vrijednim teretom potonulog broda nalazilo se i 77 kontejnera s traktorima, dijelovima dizalica i pokretnim stepenicama. U brodskim rezervoarima nalazilo se i 2.000 tona dizel goriva.

Kako bi lakše izvukli glomazni brod s dna mora odlučeno je da se pristupi rezanju trupa broda u devet jednakih kriški. Svaka od ovako precizno nastalih metalna “feta” izrezana je dijamantnim sajlama koje su bile pričvršćene na dvije nasuprotno izgrađene platforme. U samo 5 radnih dana veliki brod je izrezan, te je svaki metalni odrezak specijalnim dizalicama i baržama izvađen s morskog dna i prevezen na kopno. Nastali su predivni oblici, začudni prevrnuti kolosi, nastala je čudna arhitektura metalnih gromada. Poput kakvih divovskih kuća metalna tijela ležala su porazbacana na travnatoj obali. Oblici, forme i presjeci silno inspirativne slike, motivi za snažnu inspiraciju, drugačiji pogled na stvarnost.

Na svim ovim snažnim slikama struktura brodova vidno je potresena, no ipak nije došlo do njenog konačnog urušavanja. Svjedočimo momentu napete fragilnosti, stanju koje nije moglo nastati gradnjom, trenutku nastanka oblika koji ne bi mogao biti zamišljen klasičnim procesom projektiranja. Svjedočimo stanju koje nije nastalo logikom rasta ili jasnim i racionalnim predviđanjem stabilnosti konstrukcije.

 

 

Razgradnja, rastakanje, entropija kao metoda novog stvaranja, više su nego jasno prikazane na ovim primjerima. Ovakvo stanje nije samo rezultat agresije i destrukcije zbog razaranja. Ovakvo nasilje nema za cilj slamanje i konačni lom konstrukcije. Demontaža i dekonstrukcija u svim ovim slučajevima su ciljani procesi, logičan slijed u kojem svaki korak, svaki radni proces, predstavljaju autonomnu cjelinu. Cjelinu u vremenu, cjelinu rada, cjelinu konstrukcije, a kao posljedicu stvaraju prolazan, promjenjiv, ali silno zavodljiv oblik. Entropija konstrukcije broda, umiranje čeličnog diva, zauvijek ostavljenog na pješčanoj plaži kao neočekivana slika i metoda u jednom.

Špilja, Mjesto i Arhitektura

Otkrivši u jednom trenu neku dobro skrivenu špilju, ova obična geološka tvorevina odjednom postaje vidljiva, dostupna, prerasta u veoma specifično i prepoznatljivo mjesto. Kada takvom mjestu dodamo program, akciju i razlog korištenja neovisan o tradicionalnom pojmu primarnog skloništa, dobivamo jasnu arhitekturu. Arhitekturu specifičnog mjesta, arhitekturu koja raste na temeljima zatečene prirode, arhitekturu koja prati datosti mjesta, slijedi logiku akcije, služi programu i korisniku, utjelovljujući pritom jasan i prepoznatljiv oblik. Špilja koja ima jasan razlog postojanja, mjesto funkcije i znaka.

U sredini Visa, neposredno ispod vrha Hum kao najviše točke otoka, nalazi se Duhova špilja, mjesto gdje je 1944. godine bio smješten Vrhovni Štab partizanske vojske i privremeni dom njezina maršala Josipa Broza Tita. Operacijom “Konjićev Skok” Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita s najvišim rukovodstvom nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. Nijemcima nije donio očekivane rezultate, te je Tito s Vrhovnim štabom preko Italije i zračne luke Bari prebačen Britanskim razaračem Blackmore na otok Vis. U ranu zoru 7. lipnja pristali su u Komišku luku.

Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su ispod brda Hum od davnina postojale dvije prirodne špilje, udubljenja u gromadama kamenog masiva. Sama odluka da Tito s Vrhovnim Štabom uđe u Duhovu špilju, osigura si tako mjesto života, dnevnih rutina, rada i počinka, zauvijek je obilježila i formirala ovo dotad anonimno mjesto.

U tom napetom, neizvjesnom i za povijest drugog svjetskog rata silno važnom trenutku, na otoku Visu se nalazi i mladi arhitekt Neven Šegvić. Kasnije prvi urednik Slobodne Dalmacije, tada mladi ambiciozni arhitekt, intelektualac, partizan koji uređuje časopis “Naš Izvještaj”. Već tada je svjestan važnosti medija, utjecaja prezentacije, utjelovljenja arhitekture koja sadrži snažnu poruku o borbi partizana. Arhitekt je to koji jasno i precizno znade špilju-mjesto transponirati u prepoznatljivu arhitekturu. Arhitekturu jasne poruke i slike, arhitekture špilje u funkciji znaka, semiotičke arhitekture, arhitekture kao čina direktne i jasne komunikacije.

Šegvić izvodi bazičan i rudimentaran projekt, privremeni sklop sastavljen od dviju špilja, suhozida, nekoliko kamenih platoa, stuba i staza. Arhitekt koristi špilje i njezina prirodno nastala proširenja, spontano nastale prelazne prostorije za formiranje predvorja, blagovaonice, sobe za rad, sastanke, te prostora za odmor i spavanje.

U bočnim krilima gornje špilje, u malim nišama i proširenjima dotjeranih klesanjem žive stijene, smješta se prostor za radni stol i stolicu na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, dok je na drugom, nasuprotnom dijelu špilje, smještena niša za krevet. Na malom uzdignutom platou, potpuno izdubljenom u stijeni Duhove špilje, uređen je prostor za Titovog psa, Tigra. Okolica špilje uređena je kamenim zidovima i pošljunčanim platoima. Kako zbog razloga sigurnosti, tako i zbog poboljšanja klimatskih uvjeta za boravak kroz sva godišnja doba, stvoren je začudan spoj prirode, mjesta i arhitekture.

Ovdje će, na teritoriju pod Titovom kontrolom, dr. Ivan Šubašić potpisati u lipnju 1944. sporazum kojim kraljevska vlada u izbjeglištvu priznaje “nacionalne i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe, kojima su postavljeni temelji demokratskom federativnom uređenju”. Odavde će također Tito u kasno ljeto 1944. godine poći na razgovore s Churchillom i Staljinom, kako bi učvrstio međunarodni položaj, a na viškoj obali 12. rujna 1944. godine prvi put će otvoreno govoriti o priključenju onih slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji poručiti – Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Nakon rata Neven Šegvić nastavlja svoj projekt špilje na Visu. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Titov privremeni dom, sklonište i radni prostor Vrhovnog Štaba, pretvara se u memorijalni centar. Mjesto memorije, mjesto posjete. Šegvić projektira prilazne staze, vanjski prostor, sada bez opterećenja skrivenosti i obaveze potpune tajnosti. Pretvara špilju i njezin okoliš u memorijalni park. Arhitekt Nenad Fabijanić u osvrtu na ovo genijalno Šegvićevo djelo kaže ; “Elementarna jednostavnost viške buže i opne u ovom je djelu svedena na značaj i format proporcije i strukture. Kontura Šegvićevog reza, koju potvrđuje svaka njegova skica, ovdje uokviruje arhaični kadar dalekog mediteranskog prospekta.” Dvije razdvojene špilje s pripadajućim putevima i prilazima, Titove sakrivene sobe, dvije kamene duplje sada postaju mjesta trajnog memorijalnog susreta. Špilje nadopunjuju arhipelag kraških mjesta, potenciraju točake i linije mediteranskog teritorija, stvaraju mjesta pogleda, okvire novih susreta.

Danas, više od pola stoljeća od nastanjivanja špilje na Visu i izvedbe memorijalnog centra, neki dobro informirani izvori kažu da je špilja Titu služila zapravo samo kao sklonište u slučaju iznenadnog napada neprijatelja na Vis. Tito je kažu, s Vrhovnim štabom i svojim psom boravio u Villi Tramontana pored Komiže, lijepoj ladanjskoj kući izvedenoj početkom dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, Šegvić je ovim jednostavnim, promišljenim gestom – potezom u prirodi, pokazao nepotrošivost arhitekture. Arhitekture koja jasno pokazuje vanvremensku karizmu čovjeka, mjesta, i pokreta. Arhitekturu koja redefinira, uravnotežuje i interpretira mjesto, te šalje jasnu sliku ideje koju zastupa. Mjesto i arhitektura koja jednog trena prerasta u mit.