Kontinuirani Interijer

DA-Sarajevo

Danas objavljujemo otvoreni poziv studentima i mladim arhitektima do 35 godina da svojim radovima, projektima, prilozima i sugestijama odgovore na predloženu temu Dana Arhitekture koji će se održati od 17. do 21. svibnja 2017. godine u Sarajevu.

Kontinuirani Interijer

Danas živimo u stanju Antropocene. Vremenu i prostoru koje je definirano ljudskim aktivnostima i globalnim razvojem.

U takvom stanju grad kao centar razvoja i mjesto urbanih promjena prestaje biti jedino i isključivo mjesto analize, promišljanja, djelovanja, urbanizma i arhitekture.

Putem različitih politika, ekologija, ekonomija i infrastrukturnih mreža, globalni svijet se proširio i međusobno povezao u specifičnu i dosad neviđenu strukturu ruralnog i suburbanog pejzaža, kako na nacionalnoj, međunarodnoj, tako i na kontinentalnoj razini.

Unutar takvih odnosa nestaje klasično selo i ruralni razvoj, gradovi gube prepoznatljive oblike, dok infrastrukture, te naoko nevidljive energije i digitalne kulture, umrežavaju ljude i teritorij u kontinuiranu arhitekturu.

Moć i kontrola izmješteni su iz lokalnog i fizičkog prostora u virtualno i nematerijalno. Snažni mediji, ekonomije, BIG data te njihova moć i utjecaj postali su lebdeći i neuhvatljivi.

Komfor, sigurnost i “smart” sustavi potpuno su uvjetovali prostore oko nas. Mislimo i djelujemo u potpuno uređenom, precizno kondicioniranom, osiguranom i umreženom prostoru. Živimo u prostoru kontinuiranog interijera.

Prozor

Unutar takvog stanja postavlja se pitanje kako živimo i kako radimo? Kako djelujemo kao arhitekti? Kako izgleda prostor dnevnog boravka, prostor rada i prostor zajedništva i komunikacije?

Napišite, slikajte, snimite, montirajte, režirajte, nacrtajte, oblikujte, izmodelirajte nam svoje viđenje sadašnjosti i budućnosti. Prošlost nas ne interesira!!!

Istraživanje i Izložba

Pored javnog poziva koji za cilj ima prikupljanje širokog spektra ideja, razmišljanja i prijedloga, u sklopu Dana Arhitekture predviđena je organizacija tematske izložbe, izrada publikacije, te niz javnih događanja, panela i tribina koji će tematizirati, debatirati i spekulirati potencijalne scenarije arhitekture društva i prostora Kontinuiranog Interijera.

Kroz niz radionica i istraživačkih kružoka u suradnji s Asocijacijom Arhitekata BIH, te Arhitektonskim fakultetom u Sarajevu istražiti će se dobre prakse, upoznati intrigantne ideje, otkriti nepoznate želje i skrivene mogućnosti Kontinuiranog Interijera nastale na prostoru od Švicarske na sjeveru do Turske na jugu Europe.

Plod istraživanja i tematskih radionica koje će se organizirati tijekom mjeseca ožujka i travnja u Sarajevu i Rijeci poslužit će kao podloga za tematsku izložbu Kontinuirani Interijer koja će biti postavljena u Nacionalnom Muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Izvori i ilustracije:

http://www.futureearth.org/blog/2014-mar-13/deconstructing-anthropocene

http://www.studio-basel.com/projects/achtung-die-landschaft-ii/projects-ii/introduction.html

http://www.treehugger.com/urban-design/look-bucky-fullers-dome-over-new-york-city.html

http://www.hollein.com/eng/Architecture/Nations/Austria/Mobiles-Buero-Mobile-Office

http://www.archdaily.com/798543/interiors-kanye-wests-saint-pablo-tour

http://www.salottobuono.com/2016-le-banquet-gaulois

 

ECOC Rijeka 2020, Sweet And Salt Project

Slatko&Slano je jedan od sedam programskih pravaca projekta Europske Prijestolnice Kulture Rijeka 2020. Slatko&Slano analizira, spaja, promišlja i projektira složeni prostor koji se sastoji od kanjona rijeke Rječine, nasipanog teritorija Delte omeđenog Mrtvim Kanalom i donjim tokom Rječine te područja stare lučke infrastrukture, lukobrana, skladišta i akvatorija Luke Rijeka i Porto Baroša.

MAPA_idis_600

Slatko&Slano/2016-17 je pilot projekt koji kroz teme i fenomene post-industrijskog grada spaja znanstveni, istraživački, edukacijski rad i program Centra za napredne studije Sveučilišta u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci i Arhitektonski Fakultet u Zagrebu. Slatko&Slano je niz koordiniranih aktivnosti u vremenu i prostoru koje kroz umjetničko djelovanje, moderiranje i artikuliranje participatornih procesa te organizirane urbanističko-arhitektonske radionice promišlja, ideološki obrađuje, programski definira i spekulativno simulira potencijalna stanja zapuštene gradske, lučke i industrijske infrastrukture.

Slatko&Slano kroz konkretnu tematizaciju rada migracija i vode kao narativa Grada Kulture, ECOC Rijeka 2020, putem konkretnih prijedloga simulira nove načine života u starim i napuštenim industrijskim, skladišnim i proizvodnim prostorima. Slatko&Slano bavi se temama stanovanja, dokolice i rada, proizvodnjom hrane iz održivih i ekoloških izvora koristeći neiskorištene prostore, alternativne izvore energije za proizvodnju RI-Hrane, RI-Stana i Ri-Rada.GIF-DIJAGRAMI_600x400

Na konkretnoj lokaciji starog napuštenog gradskog kupališta Školjić i u prostoru energane tvornice papira Hartera promišljaju se habitati, coworking prostori i urbane farme kao dijelovi gradske infrastrukture, mjesta života, rada, proizvodnje, konzumacije, potrošnje i korištenja otvorenih i svima dostupnih izvora i resursa. Pravo na stambeni prostor, pravo na hranu, pravo na rad poticani kroz spekulativne studentske projekte u jednom se trenutku tokom 2020 godine konkretno testiraju, osiguravaju i konkretno žive unutar kulture drugačijeg grada – specifično organizirane i strukturirane kulture Slatko&Slano.

Rijeka je zaražena! Rijeka virus – R13Ka!

Gotovo u pravilnim polustoljetnim vremenskim razmacima Rijeka biva zaražena. Neovisno je li riječ o protofašističkim ili potpuno oprečnim anarhističkim pokretima, Rijeka se pokazala kao potentno tkivo širenje ‘zaraze’. Lajtmotiv projekta stoga postaje simbol virusa. Platonski ikosaedar obavijen membranom svojom provokativnom i pomalo dekadentnom pojavnošću nedvosmisleno se i potpuno svjesno svrstava u venturijevski ‘duck’. Čelična struktura virira u postojeći kontekst, afirmirajući i potencirajući njegove značajke. Jednako kao što virus predstavlja metabolički neaktivne i zarazne čestice na granici nežive prirode i živog svijeta, ovaj se projekt nalazi na margini između arhitekture i prostorne instalacije. On je niži oblik arhitekture potpuno ovisan o ‘tkivu’ domaćina.

Arka Rijeka

Projekt Arka definira jasan konstrukt koji poprima funkciju festivala i pojavnost Arke/Piratskog broda. Struktura se sastoji od fleksibilnih prefabriciranih elemenata dopremljenih željeznicom, sastavljenih na anonimnoj lokaciji, nad kojom virira novi program stvarajući privremenu autonomnu zonu. Kuće u neposrednom kontekstu bivaju katalizatori sukoba participanata ‘Arke’. Arka je fleksibilna, širi se linearno i u visinu postupkom dodavanja pojedinih modula brodskih rebara i kontejnera. Potražnja za sve većim kapacitetom rezultira njezinom glomaznošću i dekadentnom pojavnošću. Rijeka, ikona dekadentne majke, katalizator je anarhizma od D ‘Annunzija preko Punka do ‘Arke’ , inkubator dijabolične ideje koja postaje kontaminirajućim virusom – R13Ka.

600px

Rijeka Super-Blok

Prostorni izraz sveden je na apstraktnost kvadrata koji u svojoj radikalizaciji poprima oblik bloka, te pokušava ispitati ograničenje navedene tipološke strukture. Navedeno omogućava kontinuirani protok, razmjenu,  bez određenih krajnjih točaka, samim time koncentriranu ali i ‘beskonačnu’ inkluzivnu zajednicu definiranu protokom nematerijalnih dobara koja predstavljaju zametak kulturne produkcije. Prostorna projekcija strukture koja je određena ‘izvana’ ulazi u prostorne konflikte sa postojećom strukturom grada, napuštenog bazena i kupališta, prugom, kanjonom Rječine. Super-Blok može biti shvaćen i sagledan kao manifestacija invazivnog, represivnog i sustavnog ograničenje, samo jednog od mnogih koji su definirali i provocirali specifičnu klimu riječke kolektivne svijesti i njezin kulturni izraz.

Rijeka Inkubator

Postojeće plivalište i javno kupatilo Školjić svojom kaotičnom morfologijom stvorilo je kroz vrijeme zanimljive odnose različitih prostora u interijeru i eksterijeru građevine. Zapuštenu zgradu potrebno je što prije liječiti i ponovno oživjeti. Prostori postojeće zgrade, nova opna i njihov među prostor čine hibridnu zajednicu koja objedinjuje sve cikluse života, proizvodnju hrane, trgovinu, rad, dokolicu i spavanje. Osnovni sadržaj objekta je tržnica koji se prožima postojećim objektom zahvaljujući implementaciji rampe kao novim arhitektonskim elementom. Nova opna je tretirana kao staklenik koji objedinjuje sve teme ciklusa života zajedničkom atmosferom, te stvara mikro zajednicu u kojoj se interakcijama korisnika mogu razviti neke nepredvidive kulture/dekadencije prepuštene “plamenu” novih Riječana.

05_GIF_GIF_GIF_GIF 2

Ovaj projekt rađen je u sklopu redovitog programa ECOC Rijeka 2020, Sweet and Salt Projekta gdje su kroz rad studenata arhitekture istraživali lokaliteti Školjić, Hartera, lučka skladišta, garaže Autotroleja i gornji tok rijeke Rječine. Autori prikazanih projekata su studenti Grgur Butigan, Valentina Krekić, Jakov Matas, Marin Mišan, Krešimir Petric i Nika Serdar. Radovi su nastali u sklopu redovite Radionice arhitektonskog projektiranja – RAP 3 Master studija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Akademske godine: 2016./2017. Projekt se nastavlja…..

2-infrastrukutre_26-tlocri_1

 

Izolirati Se i Živjeti Svugdje

Pariz, Tokio, New York, Tel Aviv, Zürichu i Frankfurt samo su neki od gradova u kojima bi većina ljudi voljela mirno i udobno živjeti. Kontinuirano migrirati i putovati između ovih gradova, i nikada ne biti samo na jednom mjestu i na jednoj stalnoj adresi, radikalan je no nekima možda prihvatljiv način života,  ali i umjetnički projekt, pokojnog izraelsko- francuskog umjetnika Absalona. Njegove ćelije za življenje, minimalne stambene jedinice koje je izveo 1990. godine, imale su izvornu namjeru prihvaćanja nomadskog načina života koji istovremeno definiraju asketsku i izoliranu egzistenciju, zaštićenu od opresivnog globalnog društva.

Stambene ćelije – “Cellules d’habitacion”predstavljaju višegodišnje istraživanje te gradnju šest stambenih ljuski, namijenjenih samo jednoj osobi, osmišljenih, oblikovanih i dimenzioniranih prema minimalnim životnim navikama, željama i proporcijama umjetnikova tijela. Nakon što je napustio svoju domovinu Izrael, u kasnim 80-ima, umjetnik Absalon se seli u Pariz, gdje je počeo kratku, ali intenzivnu kiparsku karijeru. “Cellules” je njegovo posljednje i najpoznatije djelo nastalo neposredno prije smrti uzrokovane virusom AIDS-a.

Stambene ćelije, površine u rasponu od 4 do 9 m², trebale su biti realizirane kao potpuno funkcionalna staništa, potpuno opremljena strujom i tekućom vodom, komunalno opremljena i interijerski asketski uređena. Absalon je u cijelosti izveo samo jednu ćeliju, dok je drugih pet izveo prototipno u mjerili 1:1, konstruirane iz drveta i metala, pobojane i oličene bijelom bojom te konačno predstavljene kao umjetnička instalacija izložena u prostoru galerije.

Istraživanja vezano uz oblik svake od izvedenih jedinica provedeno je kroz opsesivnu proizvodnju modela kojim umjetnik propituje oblike, proporcije i prostorne mogućnosti svake od ćelija, razrađene s detaljnim crtežima i opisima materijala. Geometrija, prostorni odnosi i oblikovanje svake od stanica izašli su kao rezultat analize osjećaja boravka, korištenja minimalnog prostora, zvuka kojeg se osjeća u prostoru te studije različitih pokreta samog umjetnika. Od utjecaja minimalizma do istraživanja i iščitavanja Allan McCollum-ovih teza o masovnoj proizvodnji, ali i arhitektonskih istraživanja o jeziku i prostoru od modernizma, preko purizma do ruskog konstruktivizma, sve se spaja i pretapa u projektu Absalonovih ćelija.

Budući da vanjska geometrija svake od šest različitih ćelija reagira na datosti specifične lokacije, njene proporcije i mjere interijera određuju se u skladu s umjetnikovim tijelom, u konačnici sintetiziraju i definiraju specifične prostorne oblike, osjećaje tjelesne uklopljenosti i pripadnosti mjestu putem specifičnog konstrukta ćelije. Minimalno stanište organizirano je prvenstveno da ispuni Absalonov zahtjev u smislu “standarda” svakodnevnog života. Svako stanište ima uobičajenu i svima potrebnu kuhinju, zatim madrac, radni prostor, wc i kupaonu, ali i elemente interijera i opreme ćelije koji su proizašli iz njegovih osobnih mentalnih potreba za skrivanjem, intimnim razmišljanjem, izazivanjem sebe u specifičnim trenutcima i promatranjem sebe kroz rutine i dnevne navike.

Absalonova namjera bila je, kao što je i puno puta napominjao, da pokaže svojim radom da sve na svijetu može biti arhitektura. Sapun, bilo koji predmet u stanu, zapravo bilo što i bilo gdje, fotelja ili stolica,  sve može biti arhitektura. Njegove kućice su poput ćelija, ali istovremeno i sakristije sastavljene od više atoma gdje su sve akcije i događanja unutarnji. Prozori i vrata, oblici i volumen ukazuju na potpunu autarkičnu prirodu Absalonovog prostora, kako s arhitektonskog, programskog tako i s funkcionalnog gledišta.

Pojam udobnosti, komfora, sigurnosti i prisutnosti na specifičnom mjestu u Absalonovom projektu dovedeni su u pitanje. Uklopljeni i projektirani unutar tako uskog, asketskog, skučenog, bijelog i pročišćenog prostora svaki čin, pokret, radnja i aktivnost zahtijevaju posebne napore da bi bili izvedeni i provedeni u svakodnevne životne procese. Savijanje, istezanje, ugibanje, puzanje, penjanje, koračanje potrebno je precizno primjenjivati kako bi se dobro “koristila” u ćelija.

Nastanjivanje ćelija u jednom trenu postaje veoma problematično. Boravak i korištenje iziskuje specifično djelovanje. Ovaj nepredvidiv i neuobičajen prostor nemoguće je koristiti kroz uobičajene rutine, konsenzusa i svima dobro poznate svjetovne djelatnosti. Kompleksnost geometrije, prostorna složenost i specifičnost Absalonovih ćelija u konačnici odražava mentalni prostor, umjetnikovu napetost, njegovo istraživanje i potrebu za eksperimentom unutar svakodnevnih procedura rada i boravka u kući.

Absalonova ćelija broj 1. izvedena je u cijelosti u Parizu, neposredno pred umjetnikovu smrt 1993. godine. Ovaj projekt i specifična izvedba progovaraju o temama nomadizma u globalnom svijetu, te se osvrću i referiraju na dolazeće odnose intime i globalnog nadzora. Ćelije predstavljaju svojevrsnu arhitekturu “prostornog otpora” svim potrošačkim mogućnostima, udobnosti, kontrolama, pritiscima, paranojama i konformizmom s kojim se suvremeni čovjek svakodnevno suočava.

Danas, u vremenu kada su se dnevne rutine više manje svele na kontinuirano komuniciranje i spajanje s brojnim akterima, poslovnim i životnim partnerima, kada cyberindividualnost povezuje ljude na potpuno nov način, kada su pojmovi i mjesta privatnog i javnog potpuno zamagljeni i isprepleteni Absalonove ćelije daju prostorni odgovor na mogućnost samo-definiranja naspram ovako opresivnog, ali neizbježnog okoliša. Bijele ćelije raspršene na šest krajeve svijeta zapravo svaka na svoj način definira različite osobnosti, različite osjećaje i ponašanje.

Kućice ćelije kao otpor društvu i način da se ostane slobodan, mobilan i uvijek drugačiji, sprečavajući tako jasno i pouzdano da postanemo ono što moramo.