Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Studio Rijeka, Delta Project

Delta je nasipani, nikad nastanjeni i rijetko posjećeni teritorij u centru grada Rijeke. Od samog začetka Delta je osmišljena i građena kao operativni prostor lučke infrastrukture. Potpuno isključena iz gradskih planova, lišena je svake ideje i postavke klasičnog urbanizma. Delta kroz godine raste, Delta se mijenja, Delta se prilagođava lučkoj infrastrukturi. Delta se oblikuje i gradi na permisivnim i lako promjenjivim granicama Rijeke, Fiume i Sušaka. Izrezana i odvojena od kopna tokom rijeke Rječine, Mrtvim Kanalom i Jadranskim morem, Delta je pragmatično građeni otok u centru grada. Deltaje  ipak više od mjesta, za neke prostor neostvarenih želja, za neke druge prostor promjenjivih politika, mjesto jednostavnih infrastrukturnih gradnji.

Delta je prostor „između“. Između mora i kopna, između mora i rijeke, između Luke i Grada. Delta je prostor između privatnog i javnog, između politike i ekonomije. Delta je prostor između infrastrukture i grada, prostor između grada i prirode. Delta je prostor između kulture HNK Ivana Plemenitog Zajca i kontejnerskog terminala. Prostor između spomenika oslobođenja Rijeke, i glavnog gradskog kolektora, pročistača fekalija grada Rijeke. Delta je prostor između zaboravljene povijesti, i neizvjesne budućnosti. Delta je prostor između novostvorenog mita i zamagljene čežnje. Delta je prostor između izgubljene proizvodnje i rada, te prostora dokolice zakašnjelih developera. Delta je prostor između stihije, propuštenih prilika i potrošenih politika. Delta je u pravom smislu tipično riječki “In Between” teritorij.

Delta je prostor na kojem se klasični urbanizam i arhitektura demonstrira u redovitim intervalima od 30 godina. Bilo da se radi o demonstraciji zajedništva Rijeke i Sušaka, sjedinjenih u sportu i zdravlju kolektivizma svih njenih građana iz vremena poslijeratne obnove, ili o romantičnom postmodernom pokušaju izdvajanja blokova Delte kao moguće Arhitekture Grada pred sam kolaps samoupravnog sistema, ili pak o recentnom anketnom pokušaju zakašnjelog developerskog razvoja Delte kroz koncesijsko upravljanje nepostojećih investitora, Delta nije nikada sustavno i ozbiljno promišljana.

Studio Rijeka je radionica drugog semestra master studia  MODUL M5.1  Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu pod vodstvom prof. Idis Turata i asistentice Milene Delavić Grbić. Studio Rijeka istražuje, problematizira, predlaže i konkretno projektira suvremeni teritorij grada. Studio Rijeka istražuje mogućnosti drugačijeg pogleda na akciju, građenje, programiranje, prirodu, infrastrukturu, ekonomiju, politike, i javni prostor grada. Kroz konkretni projekt pokazuje održivost postavljenih teza, te u direktnoj komunikaciji s gradskom upravom, nevladinim organizacijama, institucijama u kulturi i urbanizmu, udrugama i građanima Rijeke, predlaže konkretan projekt. Delta Project.

Delta Project je studentska radionica, studentski projekt gdje studenti arhitekture Nevena Balalić, Marija Čović, Neda Džombić, Jovanka Gojković, Tijana Jablanović, Luka Labović, Ivana Mardešić, Isidora Mandarić, Dušan Ogrizović, Nikola Opačić, Blagica Petričević, Katarina Petrović, Miona Zdravković i Saša Živkov kroz tri mjeseca intenzivnog rada istražuju, predlažu i projektiraju mogućnosti razvoja Delte.

Delta Project postavlja svoje aktere u jasnu poziciju urbanih mislilaca, kreativnih i konstruktivnog kritičara postojećeg stanja, promišljenih i discipliniranih istraživača novih urbanih paradigmi, i prepoznatljivih predlagača novih teza urbanog razvoja. Delta project predstavlja arhitekte iza kojih stoji jasan i nedvosmislen projekt. Delta Projekt je konkretna studentska akcija, studentski projekt snažne odgovornosti naspram budućnost, kritične i objektivne pozicije u odnosu na prošlost, te nesputane i otvorene kreativnosti naspram pragmatičnosti današnjice.

Delta Project sadrži viziju novog Grada, viziju prostora “In Between”, viziju grada između urbanizma i akcije, između kulture i infrastrukture, između nove prirode i inženjeringa, između progresivnog i pragmatičnog, između održivog i eksperimentalnog, između nesputanog i osviještenog, između utopije i realnosti.

Rossievi Urbani Artefakti

“Grad koji je predmetom moje knjige mora se shvaćati kao arhitektura. Pod arhitekturom podrazumijevam ne samo vidljivu sliku grada i zbroj njegovih različitih arhitektura, nego i arhitekturu kao izgradnju, izgradnju grada tijekom vremena. S vremenom grad raste, poprima svijest i sjećanje. Tijekom izgradnje njegove izvorne teme ostaju prisutne, ali ih u isto vrijeme grad svojom prilagodbom i razvojem modificira i razvija. Grad raste na suprotnosti između univerzalnog i pojedinačnog.”

Aldo Rossi, Architettura della Citta, Milano, 1966. godine

Ovim jasnim rečenicama arhitekt Aldo Rossi u počecima svoje bogate prakse definira svoje viđenje arhitekture i njezin odnos s gradom. Duh Italije, te njezin klasični, ponekad nešto manje avangardan, ali nikako manje vrijedan odnos naspram modernog urbanizma, rezultirao je inspirativnim tezama o arhitekturi grada. Takve jasne i vrlo osobne teoretske postavke rezultirale su i nekim njegovim manje znanim, ali silno mi dragim projektima.

Rossi intenzivno piše, uređuje časopis Casabella, te jasno opisuje temelje i pravce budućeg djelovanja. Kroz niz natječajnih radova i manjih realizacija u suradnji s dizajnerom Lucom Medom  profilira jasnoću autorskog koncepta. Koncept je to koji se gradi preciznom kritičnošću, ali i jednostavnim, pragmatičnim djelovanjem, konkretnim projektiranjem i jasnom gradnjom. Pisanje i projektiranje kod Rossia rezultira jasnim vrednovanjem postojeće situacije, postavljanjem novih teza, te njihovim testiranjem kroz konkretnu izgradnju upečatljivih urbanih artefakata. Urbani artefakti za Rossia su prvenstveno shvaćeni kao specifična umjetnička djela. Vid “umjetnosti” u takvim urbanim artefaktima usko je povezan s njihovom kvalitetom, njihovom jednostavnošću, te stoga njihovom prostornom analizom i konkretnom definicijom.

Prvi takvi precizni i jasni urbani artefakti vode nas u davnu 1962. godinu, do natječajnih radova za spomenik otporu “Monumento alla Resistenza” u mjestu Cuneo, te do projekta za veliku masivnu fontanu u poslovnom i upravnom centru Milana. Rossi i Meda projektiraju dva monumentalna spomenika, jednostavna urbana artefakta. I jedan i drugi rad predstavljaju u prvom redu jasan znak spomenika, ali i precizno definiraju jasan odnos arhitekture i grada, arhitekturu koja se precizno postavlja u zatečeni urbani kontekst. Arhitekturu gdje je prolazak, boravak i posjet samom artefaktu novo iskustvo grada. Jasna i tjelesno osjećajna spoznaja konkretnog mjesta. Penjući se monumentalnim stubama, prolazeći kroz spomenik, oblikuju se putanje, ukazuju se razni pogledi, definiraju precizni okviri koji kadriraju poglede. Pogledi i okviri definiraju tok, a prolazak kroz takav urbani artefakt doživljava se kao jasno tumačenje i osvrtanje na mjesto.

 

 

Ubrzo nakon izrade natječaja za spomenike i fontane ukazuje im se prilika da u sklopu XIII Milanskog Triennala 1964. godine izvedu privremeni postav tematske izložbe “Il Tempo Libero”. Rossi i Meda izvode niz prepoznatljivih elemenata, u ovom slučaju uklopljenih u park i nadograđenih na postojeću zgradu muzeja. U kratkom vremenu crtaju i izvode dva čelična mosta, dvije dugačke pasarele, te niz precizno projektiranih prostorija na otvorenom. Ovakav jasan i jednostavan sklop generira i specifično mjesto.

Čelični most karakterističnog trokutastog presjeka spaja kat muzeja s pasarelom i parkom. Poput nekog novog, nadodanog sloja grada, čudnog labirinta u zelenilu, Rossi i Meda grade specifičnu arhitektonsku matricu – Muzej na otvorenom. Čelični most, pasarele, putevi, te montažni zidovi izvedeni iz “heraklit” ploča uklopljeni u postojeći park, nalik su nekoj novoj arheologiji. Nizanjem prepoznatljivih arhitektonskih konstanti zamišljenih i postavljenih jasnom i nedvosmislenom prostornom neophodnosti, kako je Rossi znao reći, definira se novi gradski sloj. Ovako sklopljeni niz elemenata poput gradske strukture dijalektički reagira s tehnikom, funkcijom i stilom, kao i s kolektivnim karakterom i individualnim trenutkom arhitektonskog artefakta.

Iskustva natječajnih radova za spomenike, jasna provjera elemenata gradnje u parku Milanskog triennala, te brojni crteži i modeli struktura sastavljenih od niza primarnih, arhetipskih elemenata, rezultiraju realizacijom trga sa spomenikom i fontanom u milanskom predgrađu, Segrate. Od početka 1965. godine do kraja 1967. Rossi izvodi javni gradski prostor, malu piazzu koja u sebi okupljaju elemente mosta, fontane, gradskog vidikovca, belvedera, stupova, i zidova koji markiraju teritorij.

“Piazza del Municipio e monumento ai Partigiani”  definira prostor grada na rubu, novi urbani prostor koji prelazi prema tadašnjem selu. Definira granicu i novo mjesto. Ovakvi urbani artefakti ujedno su i uređaji za prostor. Oni svjedoče o jasnim i vječnim temama i prostornim odnosima u gradu. Fontana je ujedno i klupa i spomenik, mjesto dječje igre, ali i mjesto gdje se spoznaje slojevitost prostora, potvrđuje ideja mjesta. Ovakvi gradski elementi, spomenici i arhitektura grada stvaraju Rossijevu teoriju trajnosti. Gradovi preko takvih elemenata i arhitektura teže očuvanju svojih bazičnih osi razvitka, prostornih odnosa, zadržavaju izvorni oblik i rastu u skladu sa smjernicom i značenjem svojih starijih, prijašnjih artefakata. Ponekad ti artefakti opstaju praktično nepromijenjeni, obdareni trajnom vitalnošću, drugi put se iscrpljuju, dekonstruiraju, nadograđuju, a opstaje samo trajnost njihovog izvornog oblika.

Posljednjih godina dolazeći u Milano redovito bi posjetio Segrate i Rossijeve urbane artefakte. Ostao bi svaki puta grubo iznenađen vidjevši ogradu ispred stubišta fontane. Gruba pocinčana ograda koja svojom čvrstom mrežom brani djeci i građanima penjanje na spomenik. Ograda koja onemogućuje važan i svakom potreban, te sigurno poželjan drugačiji pogled na mjesto.

 

Interesantno je uočiti, te jasno reći, da u posljednjem desetljeću svjedočimo sveopćoj brizi za siguran i udoban život grada i njegovih građana gdje postaje gotovo pa nemoguće opušteno i normalno koristiti ovakva specifična mjesta i gradske artefakte. Briga za sigurnost, briga za udobnost, te gotovo pa perverzna potreba za kontrolom svih mogućnosti korištenja, u kombinaciji s često isticanom obavijesti o osobnoj i vlastitoj odgovornosti pri ulaženju i korištenju ovih predivnih gradskih mjesta, počinju me iskreno zabrinjavati. Ove zabrane svima nam govore o jasnoj i drugačijoj kontroli prostora, ali i o nevjerojatnoj predvidivosti ponašanja ljudi u gradu. Govori o nevjerojatnom nedostatku spremnosti na izazove grada, hrabrosti za izazove urbanog, nedostatku želje i spremnosti za suočavanje s uzbuđenjima i nepredvidivostima koje svaki pravi grad dnevno proizvodi. Iz tog jasnog razloga dobro je još uvijek ovo što je od grada ostalo nazivati Gradom, a nepredvidivi život u njemu nazivati uzbudljivim urbanim navikama.

Rijeka EPK 2020

Da bi stvari, mjesta i politike u jednom trenu postale drugačije, potrebno je za početak dati si priliku za drugačiji pogled, ostvariti jasan i snažan odmak od predvidivosti svakodnevice. Najbolji primjer, i dobar podsjetnik za ovu jednostavnu, ali kod nekih često zaboravljanu metodu, bio je jednostavan događaj kojeg je u sklopu svog redovitog programa “Spajalica” organizirao Slaven Tolj i riječki MMSU.

Akcija umjetnice Luize Margan “Oči u oči sa slobodom” zasnovana je na doslovnom mijenjanju mjesta pogleda, stvaranja neočekivanog odnosa mjesta i perspektive u fizičkoj percepciji prostora. Akcija je omogućila stanovnicima i gostima Rijeke da tijekom 17. i 18. svibnja, od 12 do 15 sati, susretnu “oči u oči” sa slobodom. Podignuti u nekoliko minuta do vrha Spomenika oslobođenja na Delti, poznatog rada kipara Vinka Matkovića, postavljenog i otkrivenog na Delti povodom desete obljetnice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955. godine, svjedočili su neočekivanom susretu sa središnjom figurom partizanke i dva partizana.

Gradovi današnjice, razlozi nastanka njihovih specifičnih kultura, te način njihovog rasta ili stagnacije, traže jednako tako periodične prilike za preispitivanja i drugačije poglede. Zamor postojećim, te predvidivost pozicije kulture, s potrošenim mehanizmima projektiranja gradova, dodatno potaknuti sveprisutnom nevjericom i strahom nekih od aktera prouzročenog “krizom”, prilika su za drugačiji odnos, drugačiji pogled. Projekt EPK RIJEKA 2020 može biti upravo takva jednostavna otvorena šansa za novi pogled na mjesto i poredak stvari.

Postavljajući koncept budućeg događanja, radna skupina za EPK RIJEKA PROJEKT odlučila se kroz četiri specifične teme, MANJINA, RAD, VODA, LUKA, uvesti Rijeku i buduće aktere događanja u poziciju drugačijeg pogleda. Ove četiri univerzalne, ali lokalno snažno prepoznatljive konstante, jednostavno se mogu povezati s konkretnim mjestom, te omogućiti Rijeci i regiji drugačiji pogled na društvo i grad, otvoriti nove mogućnosti kulture grada.

Globalni svijet danas, njegove politike i ekonomije, nekima neočekivano, ali sigurno na neki svoj jednostavan i suptilan način, snažno segregiraju ljude. Univerzalna želja pojedinca za prepoznatljivošću, pripadnosti nekome i nečemu s jedne strane, te suptilno projektirana i moderirana specifičnost različitih grupa, sugeriranje njihovih stavova s druge strane, stvaraju jasne i grube podjele. Marketinškim manipuliranjem te medijskim i političkim projektiranjem stvaraju se različite, nove, nepredvidive manjine. Manjine koje se više ne odnose samo na znane nam nacionalne, vjerske, spolne, političke, i socijalne različitosti. Različitosti koje generiraju nove osjećaje nepripadanja, odbijanja pripadanja ciljanim grupama i njihovim navikama. Svakodnevno nastaju, rastu, množe se i broje novi ljudi, grupe i mjesta koje misle, shvaćaju, žele, te znaju drugačije.

Rijeka, nekad slobodna Luka, danas luka Slobode, postaje ciljano mjesto za život i rad dobrovoljno sabrane manjine. Sloboda kao jasno odabrani put, dobrovoljno, ciljano i svjesno okupljene manjine koja formira svoj duhovni, ekonomski, kulturni i svakako politički teritorij. Formiranje specifičnog mjesta u godinama prije EPK 2020, puštanje u pogon za vrijeme trajanja programa EPK 2020, te daljnji život na tako otvorenim i jasno posloženim temeljima.

Pogled u dinamičnu povijest Rijeke, na stare i danas napuštene sustave, njihove crno-bijele slike, njihovu romantičnu auru davno prošlog vremena, stvara priliku za drugačiji pogled, ali i konsenzus svih aktera grada i kulture da vide mogućnost svog budućeg života i rada unutar baš takvih slika i mjesta. Dakle, svima je danas jasno da nije uloga kulture da transformira stare tvornice i industrijsku baštinu, nego da ljudi, njihove svakodnevne navike i rutine nastane gotove, uređene životne prostore. Da usele svoje dnevne boravke, sobe, urede, škole, vrtiće, bolnice, hotele, kapele i samostane unutar ovakvih specifičnih mjesta.

Jednako tako, kultura i umjetnost na trenutak treba prestati gledati u boji, na tren potrebno je zagledati se svoju crno bijelu prošlost. Izvaditi na tren stare crno-bijele crteže, jasne primjere poput Otona Glihe i njegove gromače. Suhozidi koji su prvo bili jasna i svima potrebna mjesta, kamena infrastruktura za svakodnevnu proizvodnju, poljoprivredu i rad, a onda su, u jednom trenu, snagom uma nadahnutog umjetnika, transponirani u svijet linija i ploha. Apstraktni kod, matricu suvremenog doba, crtež prirode stanja u kojoj je živio i djelovao. Kao što je Gliha hodao svojim kamenjarima, stvarao i otvarao drugačiji pogled na svakodnevicu i njezine obične elemente, na novim je umjetnicima da preispitaju današnje pojmove, osmisle nova značenja i kodove infrastrukture luke, vode i rada.

Rijeka grad na vodi, i u vodi. Voda kao temeljni resurs, presudno strateško, političko, infrastrukturno i ekonomsko pitanje današnjice jedan je od glavnih generatora projekta RIJEKA EPK 2020. Voda kao izvor i katalizator “nove prirode”, energent kojim raste nova Rijeka, definira s jedne strane proizvodnju, ali jednako tako osigurava svakodnevni rad.

Energija vode za razvoj, energija i hrana za autonomiju, neovisnost, manjine, te rad kao svakodnevica i društveni katalizator. Rad vezan uz vodu stvara i nova istraživanja, laboratorije i novu proizvodnju. Laboratoriji osim jasne razvojne i eksperimentalne uloge koristi umjetnost kao jedan od legitimnih i potrebnih drugačijih pogleda. Drugačiji pogled na tehnologije oslobađa umjetnost i proizvodnju, oslobađa ljude, definira drugačiji rad i novi razvoj. Progres umjetnosti unutar tehnologije vode i njene nepotrošive energije. Znanstveni eksperiment, laboratoriji razvoja kao politički i ekonomski stav, a umjetnost kao njihov konceptualni generator i intelektualni korektiv.

Luka, brod i brodogradnja jedini preostali i preuzeti element starih industrija bogato se i sigurno razvijaju neovisno od lokalnih i specifičnih projekata. Oni su univerzalna globalna poveznica mjesta i umreženog svijeta. Kao što kontejneri putuju da bi ispunili svoju osnovnu ulogu, tako luka radi i proizvodi da bi bili dio globalne mreže i infrastrukture. Oni se naravno snažno i autonomno razvijaju mimo EPK projekta, što pokazuje svjesnost tima za koncept o fragilnosti grada i kulture bez ovakvih snažnih generatora urbanosti. Luka i brodogradilišta u nekim trenucima postaju mjesta nove kulture. Mjesta umjetničkog eksperimenta gdje se tehnologija, progres i znanstveni eksperiment apsolutno podrazumijevaju, oni su tu  zbog održive svakodnevice i prirode specifičnog rada. Drugačiji pogled na luku, brodogradnju, vodu, manjine i kulturu u jednom trenu otvaraju mogućnost za novi sustav. Sustav sastavljen od svega što je vrijedno ostalo, s prepoznatljivo novim i drugačijim sastavnicama, ali potpuno neočekivano sklopljen, složen i opremljen za drugačija tumačenja i poglede.

Kao što radnici, kontejner, kran i brodogradilište postaju akteri, okvir i mjesto univerzalnog “Škrtca”, kazališne predstave Olivera Frljića, tako partizani i partizanka s kipa na Delti, kipara Vinka Matkovića iz davne 1955. već danas, sedam godina prije 2020. postaju prepoznatljivi RI-Rock band. Tako predvidivo, tako jasno, tako očigledno, reći će netko, ali u jedno sam siguran, to ne samo da je moguće, to je zavodljivo istinito.

Ovaj tekst i fotografije dio su javne prezentacije kojom je radni tim  za nacrt koncepta EPK RIJEKA 2020, u sastavu, Mani Gotovac, Slaven Tolj, Oliver Frljić, Marin Blažević, Ingeborg Fulepp, Kristian Benić i Idis Turato, predstavio javnosti u Rijeci, petak 13. 06. 2014. godine, na brodu Marina.