Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Croatia — idis@turato.hr

Srebrni Slap, Platneni Otok i Signalizacija

Objavljeno pod Arhitektura dana Svibanj 26, 2013

Zavjesa kao mogućnost manipulacije i kontrole, sofa kao mjesto sretanja, zidovi kao signalizacija u prometu, samo su neki od polaznih parametara koji bili su ishodište zadatka i projekta kojeg ovih dana upravo završavamo. U suradnji s designerima Data by Despot i Nora Klaus izveli smo dijelove unutrašnjeg uređenja i signalizacije gradske komunalne i školske dvorane u Krku. Zavjesa, sofa te putokazi i opisi za snalaženje posjetilaca kao dijelovi interieura ovim su projektom pokušali biti shvaćeni, konceptualizirani i izvedeni kao metafora osjećaja kojeg u čovjeku izazivaju elementi neočekivanog mjerila, doživljaji fenomena prirodnih pojava.

Arhitektura interieura, uređenje i komponiranje unutrašnjih elemenata kuće traže potpuno drugu vrstu kreativne koncentracije od one kada definiramo prostorne odnose u vanjskom okolišu. U krajoliku ili gradu utjecati možemo na dugoročni razvoj prostora, definirati trajnije i teže promjenjive odnose, dok s unutrašnjim uređenjem stvari bivaju posve drugačije. Prvenstveno zbog kratkoće životnog vijeka interieura i prirode promjene, moramo se, jednostavno rečeno, baviti potpuno drugim kontekstom i okolišem. Interieur zahtjeva odluke koje će prouzročiti željene osjećaje, odnose tijela i najbližeg okruženja ljudi koji koriste konkretan prostor. Interieur stoga predstavlja onaj konačni, završni i presudni element u definiranju doživljaja arhitekture.

Dodir rukom, zvuk materijala, miris zidova, sklizavost ili hrapavost poda, osjećaj kretanja kroz prostor, utjecaj svjetla i sjene na retinu oka definira interieur kao svojevrsnu transponiranu prirodu, unikatni doživljaj. Interieur postaje osjećajni prostor za proživljavanje različitih, ali uvijek univerzalnih tema i odnosa tijela s prostorom. Također, interieur je zbog utjecaja mode i marketinga puno brže podložan promjenama od arhitekture prostora ili teritorija. Da bi doskočili promjenama i brzini u kojima se arhitekti ponašaju i bivaju tretirani poput “modnih mačaka” pokušajmo konačnu definiciju arhitekture i interieura definirati elementima koji će biti jači od vremena i brzine promjene.

Koji su to alati? Koje su to mogućnosti? Odgovor je moguće tražiti u polju transpozicije prirode i elemenata okoliša u unutrašnjost, što prostoru daje univerzalnu i vremenski nepotrošivu komponentu. Može li vodeni slap postati zid u kući? Može li zvjezdano nebo postati strop hodnika? Može li velika sofa usred sobe biti poput malog otoka u velikom moru? Mogu li prometni znakovi s autocesta postati zidovi dnevnog boravka? Možemo li noću stvarati dan, a danju paliti noć? Postavlja se niz pitanja i dilema kojima pokušavamo te teško potrošive, univerzalne elemente i osjećaje preseliti u materijale i elemente interieura.

Pronašli smo srebrni metalik tekstil koji se koristi u šivanju opreme za vatrogasce i s njime sašili zavjesu koja se doima poput velikog vodenog slapa. Izveli smo sofu velikih dimenzija koja nije samo sjedalica, već je otok u prostoru ulaznog hala, mjesto susreta i obilaženja, te je presvukli mekanim plišem u različitim bojama. Zidove smo tretirali poput velikih prometnih znakova i signala koji nas porukama, bojama, strelicama, linijama i znakovima vode prostorom. Arhitektura kao signal, osjećaj, prirodna pojava, te signal, poruka, osjećaj prirodne pojave kao arhitektonski prostorni element.

Vukovarski Oksimoron

Objavljeno pod Vizija dana Svibanj 19, 2013

Nepravilne rupe u zidovima, krovovima i podovima, nastale uslijed eksplozija i vatre, jesu unikatni oblici i figuracije, jedinstveni po svojoj povijesti i značenju. Nijedan ne nalikuje drugome, a opet svi imaju nešto zajedničko: svi su proizvod nepredvidivih efekata sila oslobođenih kalkuliranim rizicima rata. Oni su počeci novih načina mišljenja, življenja i oblikovanja prostora koji su zasnovani na osobnom i inventivnom.

Lebbeus Woods, Rat i Arhitektura, Pamphlet Architecture 15, 1993. god.

Prilazeći automobilom Vukovaru, već godinama promatram armiranobetonske konstrukcije silosa u Bršadinu i dimnjak starog postrojenja tvornice Borovo na ulasku u grad. Ove konstrukcije nasilno su i veoma precizno destruirane probojno-eksplozivnim granatama. Zaboravivši na trenutak temu rata, uzrok i traume nastanka, iznenada se sve to počinje doimati kao specifično i brižljivo projektirana struktura. Perforacije organičnog oblika, te njihov oblik i raspored u odnosu na monolitnost strukture, poništavaju bilo kakvu klasičnu logiku projektiranja i građenja. Čista i nepatvorena negacija strukture nastale metodom klasičnog arhitektonskog projektiranja i izvođenja. Organičenost proboja, slučajnost mjesta na kojem se nalaze, broj rezova i rupa, prostorni odnosi i raspored nasumce izvedenog arhipelaga točaka, rađaju gotovo enformelovsku kompoziciju, ali i ekspresivnu, nestabilnu konstrukciju. Konstrukciju na rubu kolapsa, teško ranjeno tijelo izmijenjenog oblika i poremećene arhitektonike koje priča svoju specifičnu priču.

Probamo li s jedne strane gledati njezinu pojavnost, izgled i oblik oslobođen uzroka i metode nastanka, a s druge strane proanaliziramo li cilj i poruke kojima je destrukcija izvršena, dolazimo do potpuno kontradiktornih osjećaja, košmara misli i osjećaja koje nam ovakva konstrukcija rađa. Lijepo ružna, zavodljivo odbojna, nasilno pitoma, osmišljeno nepredvidiva, logično apsurdna…..Pred nama je zavodljivi i predivni arhitektonski oksimoron.

Sve ovo čini mi se silno poticajno za razmišljanje o materijalizaciji drugačije arhitekture koja se ne gubi u prividu bogatstva i raskoši mogućnosti. Arhitekture koja ne nastaje kao materijalizacija i slaganje unaprijed prihvaćenih konsenzusa, tehnologija građenja i blještavih materijala koji nam se nude. Okruženi opće prihvaćenim oblicima i slikama koje one stvaraju, dovodimo se u neku vrstu “Baudrillardovske” hiperrealnosti gdje fotorealističnim montažama zadovoljavamo potrebe očiju prvenstveno namijenjene marketingu, oglašavanju i fotografiranju. Reprodukcijom ovih i ovakvih realnih medija i materijala u drugi još realniji medij sve postaje ekstatično degenerativno i prijeti vlastitim ritualnim istrebljenjem, stanjem potpune Hiperrealnosti.

Trenutak je da se, poput Lebbeus Woodsa, možemo zapitati: “U kojoj mjeri je uništavanje nužno za stvaranje?”. Također gledajući ove Vukovarske fotografije možemo se prisjetiti i Gordon Matta-Clarka, kojeg znamo i poznajemo kao produhovljenog i nadahnutog proizvođača arhitektonskih destrukcija i nesreća. Ako nas je arhitektura naučila i znači prvenstveno da gradimo, iz ovih se fotografija i primjera rađa mogućnost zamjene gradnje umetanjem razmaka, probijanjem, guranjem do ruba kolapsa, vađenjem i uklanjanjem. Može li se arhitektura proizvesti kroz uništenje? Što predstavlja osjećaj vlasništva i pripadanja, te njegovog ciljanog uništavanja? Što je suština imovine i materijala? Ovo su neka od pitanja koja proizlaze iz ovog pokusa i promišljanja, koje sebe stavlja na sam rub arhitekture. Ovo je promišljanje namijenjeno novom i drugačijem shvaćanju postupka konceptualizacije i realizacije arhitekture. Ona pokazuju nepotrošiv i uvijek neiscrpan izvor alternativnih stavova prema građevinama, pokušaj brisanja pravila i principa racionalizacije prostora i konstrukcije. Grubost tih intervencija i ton mojih zaključaka protive se bilo kakvom osjećaju dobrog ukusa i dizajna. Pokušaj je to resetiranja pojma lijepog i ružnog. Ako je u ovom slučaju prikazanom na fotografijama samo načas destrukcija uništila arhitekturu, probao bi se u skoroj budućnosti okušati u naporu da arhitekturom uništim destrukciju.

Kuća Na Kantridi, 35 Godina Poslije

Objavljeno pod Recenzije dana Svibanj 12, 2013

Ovih se tjedana navršava godina dana da sam donio osvrt i prilog o kući na Kantridi arhitekta Igora Emilia. Ubrzo nakon objavljenog posta zamoljen sam od strane kolega i prijatelja iz časopisa Oris, da napišem tekst te pokušam s fotografom Borkom Vukasovom ući u današnji svijet kuće, i 35 godina nakon useljenja zabilježiti duh mjesta ove karizmatične kuće. Danas donosim dio teksta, Borkove fotografije i pogled na kuću.

U kući na Kantridi, koja je ujedno i arhitektova posljednja priznata realizacija obiteljske kuće, iščitavamo sve elemente “Emilijevske” arhitekture. To i takvo specifično razmišljanje i komponiranje arhitekture započinje davne 1964. godine na kućici za odmor u Selcima, gdje Emili studira i promišlja svoje prve derivate primorskih sklopova. Proces i razvoj takvih sklopova te njegovo sustavno istraživanje vodi ga dalje do Ville Losture, gdje principom adicije elemenata realiziranih na maloj kući u Selcima izvodi novi složeni sklop malog motela s grupiranim nizom soba i zajedničkih boravaka okupljenih oko velikih kamina, Emilijevog omiljenog arhitektonskog motiva. Kućom na Kantridi Emili izvodi svojevrsni rezime svojih principa, koji se zapravo sastoji iz metode slaganja i prilagođavanja elemenata vernakularne arhitekture primorja, i njihovog transponiranja u suvremeni arhitektonski kod.

Način promišljanja sklopova, oblika kojima barata te osobna arhitektonska filozofija, materijalizirani su u njegovom specifičnom i nikad ponovljenom, a još manje proučenom i objašnjenom “ekspresionističkom vernakularu”. Motivi primorske arhitekture, Emiliju su bili svojevrsni “gotovi elementi” koje je u svojim ekspresivnim i snažnim skicama crnim flomasterima na tankom skicen papiru slagao u nove i neočekivane sklopove. Takvi sklopovi nastali su prostornim stapanjem, gužvanjem i distorziranjem elemenata vernakularne i primorske arhitekture. Uhvaćeni i odabrani elementi dimnjaka, kamina, balkona, konzola, streha, kosih krovova, primorskih volti i rebrastih škura, definiraju u njegovom projektu nove začudne arhitektonske sklopove, konstrukte i objekte. Kombinacije žbuke, stakla i rustičnog kamenja, kojima oblaže i presvlači tako oblikovane i derivirane oblike, postavlja vješto i precizno na sunce, stvarajući pritom neočekivane svijetlo-tamne ekspresionističke slike.

Kako u oblicima i volumenima, tako i na tlocrtima Emili bilježi i oblikuje svoje prostorne zapise. Tlocrt je umjetnički grafikon, sustav sklopljen pravcima, crtama i linijama koje se stapaju u napetim krivuljama, da bi u konačnici njima iscrtavao prostorije, kamine, zidove, gromače i bedeme. Svi elementi kuće i crteža koji ju prikazuju, ideogrami su malog primorskog grada ili nekog starog kaštela. Centar kuće uvijek fokusiran na kombinaciju dva elementa. Prvi je kamin, s vješto oblikovanim dimnjakom koji je centar tlocrtne organizacije i držač prostorne kompozicije volumena građevine, a drugi je pogled na odabrani motiv i okoliš kuće uokviren precizno proporcioniranim otvorom kojim se ujedno oblikuje i perforira volumen građevine.

Topografija kuće također je suptilno razvedena. Nema jedne visine, sve je razlomljeno, podatno i prilagođeno mjerilu, ali i primorskom materijalu kojim je građeno. Veličine i oblici u tlocrtu, na presjeku, na pročelju i volumenu generirani su urođenim osjećajem za mjerilo i ritam crno-bijele sjene. Tekstura i struktura prelazi od glatkog do hrapavog, s tvrdog ka mekanom. Od grubog do poliranog kamena preko žbuke do tesanog ili poliranog drveta, omiljene mu kože s dlakom goveda do polirane i brušene bojane kože, mesinga, lijevanog stakla u boji – sve je na svom mjestu. Danas, nakon 35 godina slojevi i elementi svakodnevnog života, zelenilo i gusto složeni namještaj odaju toplinu doma i sreću života porodice advokata Vajić. Njegov smijeh, anegdote o gradnji, toplina i životnost dosjetki kojima priča o Emiliju, te strastveno komentiranje pojedinih sklopova organizacije stana, govore o snažnom suživotu ljudi i arhitekture koja ime je nesebično dana.