Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Heizerov Grad, The City

Ako se već silno trudite i pokušavate napraviti dobru skulpturu, zašto ne napraviti jedno jasno umjetničko djelo koje bi se moglo mjeriti s Boeingom 747, Empire State Buildingom ili Golden Gate Bridgeom?

Michael Heizer

 

Ima jedan Grad i zove se The City. To je projekt Grada u pustinji Nevada. Ovaj Grad nema stanovnika i nije rađen sukladno odredbi nekog urbanističkog plana uređenja. Za ovaj Grad i njegovu gradnju nije provedena niti jedna javna rasprava, niti upriličeno javno izlaganje. Ovaj Grad je dugačak dva kilometra i širok pola kilometra. Grad je sagrađen iz zemlje, pustinjskog pijeska, kamenja i betona. Grad se nalazi 156 milja od Las Vegasa, 40 milja od najbližeg susjeda i dva sata vožnje do prve asfaltirane ceste. Grad – The City, je krenuo nastajati tijekom 1972. godine, gradio se 44 godine te se ubrzo planira njegov konačni završetak. Grad ima samo jednu prilaznu cestu, okružen je privatnim parcelama te se do njega ne može doći bez dozvole njegovog vlasnika, projektanta i jedinog stanovnika – umjetnika Michael Heizera.

 

Ja gradim ovaj Grad za vremena koja dolaze. Interesira me umjetničko djelo i gradnja koje će predstavljati apsolutna dostignuća civilizacije do trenutka njezinog nastanka.

Michael Heizer

 

Tijekom 1970. godine, tada malo poznati land-art umjetnik Michael Heizer, nakon izvedbe svoje prve umjetničke gradnje “Double Negative”, angažirao je pilota Roberta De Nira iz Las Vegasa, da mu pomogne pri letenju i pri pronalaženju kvalitetne parcele u srcu pustinje Nevada. Jedini uvjet i kriterij odabira lokacije bila je njezina kolosalna dimenzija, mnoštvo pijeska i šljunka, tekuća voda iz potoka, apsolutna izolacija od ostatka svijeta, te kao posljednje i najvažnije, da parcela bude jako jeftina. U to doba gotovo 90% prostora Nevade bilo je javno zemljište koje se nije moglo otkupiti. Nakon dugog traženja Michael Heizer postupno je zagospodario zemljištem otkupljenim za samo 30 $ po jednom ralu, a posljednju parcelu isplatilo je 2010 godine. Tijekom 1972. godine započinje kopanje snažnim bagerima, razarenje stijenske mase TNT ekspozivom, gradnja grada od pjeska, blata i zemlje. Gradnja kolosalne skulpture -The City.

 

 

Snažan umjetnički čin ostavlja ljude bez daha, zapanjeni su i često bez riječi kada stanu ispred mojih skulptura. Oni se zapravo osjećaju i pomalo ojađeni, gotovo pa uzrujani. Zapravo, uopće ne razumiju to što ja radim.

 

Mislim da je veličinu najteže izraziti kroz klasičan umjetnički repertoar, prvenstveno zato što iziskuje posvećenost i vrijeme. Po meni to je za umjetnost najjači alat. Veličinom jednostavno dobivaš prostor i atmosferu koja postaje volumen. U jednom trenutku jednostavno stojiš u obliku.

Michael Heizer

 

nevada-001

 

Točan položaj i lokaciju Grada nitko desetljećima nije znao, gradnja i projekt bili su obavijeni velom potpune tajnosti i mistike. Heizer nije nikoga primao, niti pozivao medije i kuratore da svjedoče njegovom projektu. Godinama nitko nije mogao, niti znao pronaći ovo teško dostupno i zabito mjesto u pustinji. Lokacija Grada, njegova mističnost i tajnovitost postala je ubrzo predmetom tračeva te prerasla u predmet brojnih špekulacija. Tek nakon punih dvadeset godina od početka gradnje, objavljen je prvi članak u New York Timesu, gdje se izričito, i na zahtjev umjetnika, odbija spomenuti precizna lokacija projekta The City. Oskudni članci i samo nekoliko fotografija koji su objavljivani o ovom projektu tijekom 2000-ih, navodili su da se projekt nalazi u ruralnom području Lincoln County, Nevada. Na temelju takvih i drugih informacija koje su počele biti objavljene na internetu, te konačnom komercijalnom upotrebom Google Mapsa, tek je nedavno postalo moguće pronaći i precizno locirati Heizerov dobro čuvani Grad.

 

 

Ja nisam dogmatično-puristički psihopat, te nisam ludo i neprijateljski raspoložen tip kako se često tumači. Ja sam zapravo veoma nježna i osjetljiva persona. Moj posao jednostavno nije komercijalan, te u njemu nema preciznog rasporeda rada, nema rokova niti utvrđenih termina. U mojoj umjesnosti nema žurbe.

 

Veličina stvari nije neki trik, niti skretanje pažnje kroz brzu dosjetku. Veličina je jedina i prava bit mog rada. Frank Gehry primjerice voli zamišljati svoje zgrade kao skulpture. Ja za razliku od njega volim zamišljati svoje skulpture kao čistu i jasnu arhitekturu.

Michael Heizer

 

Heizer i danas, kao i od početka gradnje, živi sam u svom Gradu. Rijetko ga napušta, a goste gotovo da i ne prima. U skromnoj kući s velikim rančem živi mirno i spokojno. Kuća je prizemna i izvedena iz drvene konstrukcije. Grije se i kuha sa štednjacima na drva. U dnevnom boravku nalazi se velika televizija sa satelitskim programom, masivni namještaj te nekoliko Remington skulptura različitih veličina i motiva. Na policama u prostranoj kuhinji nalazi se mnoštvo knjiga, među kojima se odmah uočavaju “Shrubs of the Great Basin” i “Weeds of the West“. Pored kuće nalazi se niz sporednih građevina s energanom, generatorom i solarnim panelima, te radionica gdje umjetnik u društvu svojih bliskih suradnika Mary Shanahan i Jennifer Mackiewicz provodi većinu svog vremena. Još se ni danas ne zna kada će se Grad, The City, otvoriti za svoje prve goste i posjetitelje…..

 

Ja nisam akademski umjetnik, ja ne primam i ne uzimam znanja iz knjiga. Ja sam se samoobrazovao kroz povijesne primjere gradnje koja je slična mom umjetničkom radu. Moje reference nisu iz New York-art scene, niti iz Europskih galerija.

 

Ja nisam nikada bio, niti mogao biti političan da pišem priloge i tekstove o sebi, niti da odlazim na umjetnička zabave primanja i koktele. Zato ne samo da je moja umjetnost često prisvajana, a intelektualno vlasništvo brutalno kradeno, nego su moj cjelokupni rad i djelovanje potpuno krivo interpretirani.

Michael Heizer

The Nine Eyes of Google Street View

Svako novo vrijeme donosi svoje specifične nove teme, generira različite inspiracije te proizvodi neuobičajene umjetničke alate. Svako novo vrijeme oblikuje i senzibilizira nove kreativne ljude, pokreće njihova osjetila. Svako novo vrijeme nudi mogućnost za reinterpretaciju civilizacijskih dostignuća ostvarenih kroz različite tehnološke, medijske i društvene platforme. Svako novo vrijeme potiče stanja kreativne transpozicije postojećih stvari i odnosa, koji prerastaju u neku novu, potpuno neočekivanu umjetničku praksu.

Kanadski umjetnik Jon Rafman i njegov osebujan i veoma inspirativan projekt The Nine Eyes of Google Street View upravo opisuje ovakvu mogućnost, predstavlja potpuno neočekivani pogled i kreativni odmak u odnosu na svakodnevne prakse digitalnog svijeta, njegove uobičajene alate, prostorno-informacijska sučelja i platforme.

Jedna od takvih novih kreativnih platformi, koja se pojavila sredinom 2000-ih, u kratkom je vremenskom intervalu okupila i formirala novu zajednicu umjetnika povezanih i umreženih kroz socijalni “web bookmarking” del.icio.us.. Za neke ljude ova će platforma ubrzo postati nova škola umjetnosti, škola koja neće biti povezana i prepoznata po specifičnom mjestu nastanka, geografiji, niti prema socijalnom ili političkom opredjeljenju. Ona se i danas pamti da je nastala, rasla i kompaktno se povezala na novom prostoru, virtualnoj mreži i prostoru weba.

Mladi nesputani kreativci počeli su koristiti internet, posebno proces surfanja internetom, kao glavni izvor inspiracije za svoje umjetničko djelo. Svatko je dobio priliku razviti svoj vlastiti stil surfanja, a umjetnikov stil pretraživanja postaje simbolična ekstenzija njihove prepoznatljive prakse. Internet je postao, bio i ostao za svih njih “Pariz iz 1920. godine”. Tako su i Jon Rafmanu, del.icio.us. i Google Street View postali jedna od takvih inspirativnih škola, drugačije mjesto i područje istraživanja.

Jon pronalazi i kopira slike s Google Street Viewa koje minuciozno istražuje i prisvaja, precizno ih arhivira, poučno predstavlja te uvodi kao neke nove, do tada neviđene slike specifično protumačene stvarnosti. Ove nove slike veoma emotivno dočaravaju prizore običnih ljudi. Prizore prostitutki na ulici, scena nesreća, slike požara, zalutalih životinja i ljudi na cesti, uhvaćene u print-screenu Jona Rafmana, shvaćamo i doživljavamo puno snažnije i preciznije nego što ih Google Street View nudi, pasivno promatra i slučajno zahvaća. U trenutku kada se printaju u velikom formatu, postavljaju na zidove galerija, odjednom postaju nove fotografije. Umjetnost Google-readymadea.

Neke od slika pronađenih u Google Street Viewu jasno prikazuju sva ograničenja Googleovog softvera za obradu slike, promjene boja, nesavršenost cjeline koja nastaje spajanjem niza slika uhvaćenih kamerom. Slika iz malenog grada u jugozapadnoj Francuskoj pokazuje istog starca dvaput na kratkoj udaljenosti, kako hoda niz pločnik sa svojim štapom. Osim čovjeka, sve na slici je potpuno statično, cesta, brdo i kuća, tako da program spaja ove dijelove slike bez ikakvog problema. No, ono što stvara dramatičan odmak od uobičajene stvarnosti je čovjek i njegov dvojnik, stvarajući drugačiju, surealnu, tajanstvenu “uncanny” sliku.

Neke su slike iz Jonove zbirke lijepe, neke su pitoreskno zavodljive, neke pak pastoralno smirujuće. Neke kao da nagovještaju dramatičnu filmsku priču. Na ulici u Sao Paolu, čovjek (lice mu je automatski zamagljeno uz pomoć Googleovog softvera) govorom tijela jasno izražava osjećaj srdžbe. Razjareno i ubrzano hoda ravno prema automobilu s kamerom. U ruci drži pištolj. Na drugoj slici nalazi se prostitutka u blizini Barcelone, gleda preko ramena, trenutak neposredno prije nego što ulazi u kamion svoje nove mušterije. Na ulici koja izgleda kao stambena ulici u Rio de Janeiru parkiran je kombi u velikom požaru Pored njega stoji čovjek bez majice, te mirno gleda scenu požara s vrata kućnoga praga.

Neke su slike pak jednostavno traumatične. Motor leži na ulici pored slupanog automobila, u gradu u blizini Rima. Muškarac u kratkim hlačama sjedi na asfaltu i razgovara na telefon. Dvije druge osobe brinu se o ženi na tlu, koja je očito u teškoj nevolji. Još jedna slika s autoceste Guanajuato u Meksiku prikazuje mrtvo tijelo, prekriveno plahtom, koje nepomično leži na sredini ceste. Policija je tu, kao i mala skupina promatrača. Isti Google softver koji briše lica i zamagljuje i registarske tablice, tako da je tablica razbijenog auta nečitka, ali je tijelo pod plahtom, kojemu noge bespomoćno vire, savršeno jasno.

Ove upečatljive slike Jon Rafman traži danima i noćima. On sam često navodi da se mora potpuno psihički pripremiti prije nego što ode na Street View “surfanje”. Ovaj mukotrpan proces zahtijeva intenzivnu izdržljivost, koncentraciju i fokus. “Jednom kad sam užlijebljen u traženje, unesem se u ono što bi se moglo smatrati stanjem ekstaze” kaže Jon. “Često sam tražio 6 do 12 sati prije nego što bi išta našao, a pak u nekim drugim prilikama mogu pogoditi vrući trag i naći pet-šest fotografija u jednoj seriji, potrošivši nekoliko minuta na traženja…. jednostavno nikada ne znate”.

Slike koje Rafman pronalazi predstavljaju i donose potpuno autentične trenutke svakodnevnog života. Ove fotografije, prema riječima samog autora, izgledaju kao da su rađene i inspirirane tradicijom američke ulične fotografije. Neke fotografije neodoljivo podsjećaju na realizam fotografija iz ere depresije Farm Security Administrationa, ili pak ostavljaju utisak fotografija Henri Cartier-Bressonovog koncepta “odlučujućeg trenutka”. Ova nevjerojatna sličnost kao da relativizira ulogu i poziciju fotografa danas. Tumači promjenjene uvjete unutar medija fotografije te jasnu potrebu za njezinim potpuno drugačijim vrednovanjem. Ova inspirativna zbirka slika i fotografija jasno ukazuje da kreativnost uvijek nalazi nove medije, proizvodi i koristi nove alate koji nas vode do novih iskustva, podražaja i potrebe za novim projektima.

ECOC 2020, Grad i Kultura Nakon Oblika

Živimo i djelujemo u globalnom svijetu, gdje različiti oblici tržišnih ekonomija moderiraju većinu promišljanja o prostoru i društvu, a razvoj novih tehnologija te sveopća medijatizacija i digitalizacija cyber-prostora drastično mijenja navike analogne civilizacije. U tom i takvom okruženju klasično shvaćena kultura i umjetnost taoci su spektakla, upregnuti u događaje namijenjene potrošnji i prolaznom konzumerizmu. Od njih se ne može očekivati da, kao u nekim prošlim vremenima, kritički sagledaju stvarnost te iznjedre adekvatnu društvenu promjenu.

 

GIF-1

 

Europski gradovi u tako snažno promijenjenom kontekstu bezglavo i moralistički balansiraju između promjena uvjetovanih nepredvidivošću ekonomija, izazova neizvjesne budućnosti te slika prošlosti uljepšanih kroz balzamiranu baštinu i paranoidnu zaštitu. Pridodamo li ovom održivi razvoj i ekologiju kao nove mitove današnjice, uviđamo da je kvalitetan razvoj gradova potpuno izgubio mogućnost vlastite organske reinvencije, zanemario transgresiju kao svoju održivu tekovinu, ali i potpuno zaboravio na sposobnost utopijskog promišljanja budućnosti kao uvijek otvorene mogućnosti.

 

MAPA_idis_600

 

Postavlja se pitanje, kako u tom kontekstu gledati na Grad Kulture? Treba li ovakav globalni sustav uopće drugačiju i novu kulturu? Kakva je uloga gradova i lokalnih samouprava u kreiranju kulture i njezinih novih izazova? Kao odgovor na ova svima jasna pitanja, Europska Prijestolnica Kulture – Rijeka 2020, prvenstveno je dobra prilika da se uvede promjena paradigme, pogleda stvarnost drugačijim okom te se pokuša osmisliti ponešto drugačiji projekt. Potaknut ovim, veoma jasnim razlozima i pitanjima (na koje mi se čini da danas nitko lokalno, ali ni unutar Europske Unije nema jasan odgovor) pridružio sam se 2013. godine timu za osmišljavanje koncepta i aplikaciju projekta ECOC Rijeka 2020, “Luka Različitosti”.

Kultura i grad u kontekstu ovakvog specifičnog i sigurno nepredvidivog projekta postaju platforme za ponovno promišljanje grada, njegovo ponovno oživljavanje i reinvenciju. ECOC 2020 otvara jedinstvenu priliku da se putem istraživanja u kulturi predloži i izgradi drugačiji okvir za ljude koji žele postati dobrovoljni zatvorenici ideje drugačijeg grada, novi stanovnici i pregaoci njegove izgubljene urbane kulture. Takav projekt, specifičan i kontroliran kontekst, može iznjedriti i drugačiju sliku grada, otvoriti novi pogled na stanovanje, rad, životne standarde, ekonomije prirodnih resursa i migracije Europe. Širenje nove individualnosti, mobilnosti te stvaranje novih jezika i komunikacija rezultira jasnom potrebom za ponovnim osmišljavanjem zajedničkog. Kultura bi tako kroz novu kolektivnost mjesta mogla iznjedriti novu i drugačiju umjetnost, istražiti novu arhitekturu grada, predložiti i izgraditi nova sučelja prostornih i emotivnih ljuštura svakodnevice.

 

HARTERA_idis_600

Umjetnost, dizajn, arhitektura i urbanizam grada u takvom novom kontekstu svakako gube klasični smisao, a način djelovanja putem dosadašnje dvosmjerne prakse između umjetnika-arhitekta i društva nema više potrebe, te je svima jasno kako ne može dati kvalitetne rezultate. Petogodišnji projekt Rijeka EPK 2020. koji je pred nama nema za cilj puku gradnju, već trajnu uspostavu procesa, primjenu novih metoda urbanizacije. Djelovanje u projektu Grada Kulture koje je pred nama ima za cilj pokretanje nezaustavljivih procesa nakon “svečanosti prijeslolnice”, uspostavu stanja kontinuiranog razumijevanja, ali i anticipiranja stvari i događaja prije nego što se oni sami dogode. ECOC Rijeka 2020 je prilika da se stvari novi, otvoreni sustav kulture, koja se jasno nosi s antropološkim pitanjima, koji se bavi povjerenjem među ljudima, novim etikama i moralima, ljubavlju i erosom, strašću, ali i smrti promatranim i osvježeni potpuno drugačijim pogledima na privatno, javno, zajedničko i društveno.

U takvom kontekstu, i unutar tako postavljenih izazova, ECOC Rijeka 2020 “Luka Različitosti”, kao što se već moglo shvatiti kroz sam proces i postupak kandidature, ne želi biti nakupina predvidivih događanja u kulturi, at-hoc kolekcija evenata, niti prilika za privremeni posjet ili rezidenciju kreativnih ljudi sa različitih strana Europe. ECOC Rijeka je jasan i nedvosmislen projekt oslonjen na kulturu, napuštenu infrastrukturu, nove migracije ljudi u gra,d kojim se putem jasnih smjernica i pojmova Rada, Vode i Migracije trajno i jasno redefiniraju prostor, vrijeme i događaji Rijeke u vremenu nakon 2020. godine.

Projekt ECOC Rijeka 2020 stoga oslobađa kulturu i arhitekturu grada klasičnih zadataka, te nas konačno rješava spektakla oblika i estetizacije kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke. Započinje vrijeme u kojem se napušta pogled i način djelovanja koji vidi struku arhitekta i kulturnih djelatnika samo u kontekstu elitne umjetnosti i službi tržišta, te sebe za početak postavlja kao suprotnost potrošnji i sveopćoj prolaznosti. EPK Rijeka 2020 je konkretno djelovanje koje podrazumijeva upravljanje intelektualnim vlasništvima, kontinuirano obrazovanje, poticanje istraživačkog duha, jačanje sposobnosti za upravljanje rizičnim, a sve putem planiranja projekata akcija i događaja koje oslobađaju kulturu klasičnog objekta, planiranja zona i namjena. Ulazimo u prostor projektiranja i upravljanja sustavima. Nalazimo se u prostoru Grada i Kulture Nakon Oblika.