Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Ja Sam Dizajner

 

Koliko se puta prodati moram?

Prodati se, prije no što u komade male raspadnem se ja?

Zar ne vidite da od one specijalne vrste sam Ja! JA SAM DIZAJNER!

 

QOTSA, Era Vulgaris Album, I’m Designer, 2007. g. autor Joshua Homme.

 

Generacija moja za prodaju je sva.

 

GENERACIJA ta stabilan posao tuče.

Koliko si dobio? Kol’ko imaš? Idu nam PRIČE.

 

Generacija je to koja ne vjeruje nikom baš.

Kriviti ju za to, ili kriviti nas, nema smisla, to dobro znaš.

 

Ono što je za nas jedino stvarno, sreća su i SLAVA sama.

 

Druge stvari kao čudan RAD izgledaju nama.

Poput dijamanta u govnima! Poruka znana.

 

Visoka sam klasa JA. Skupa kurva svijeta mog.

Kad razmislim, uistinu, ja sam pomalo sve od tog.

 

Ja čisti sam PRO.

 

Profesionalac koji vjeruje i osebujnim STILOM vlada.

Zar da pustim i odreknem se svega toga sada?

 

PONUDU tražite moju, složenu u slogu.

Ponudu koju JA uvijek odbiti mogu.

 

Vas da odbijem? Ponudu da NE DAM? Ali kako?

Na kraju, uvijek samog sebe sjebem misleć’ tako!

 

Odličan protuprijedlog odmah da Vam dam?

Toplom domu se vratim, i drkam sam, SAM…

 

To sve je uistinu velika LAŽ. Ja krivotvorim samog sebe.

 

Vi ne posjedujete, vi me ne posjedujete!

Ne posjedujete ono što si kupiti ne možete!

Vi ne posjedujete, vi sigurno ne posjedujete!

 

Ne POSJEDUJEM ni ja!

 

 

MOĆAN sam si i važan JA! RASPRODAJA sramotna sve je ovo, kažu.

Naslov je to moje knjige! NOVE KNJIGE!  U njoj priče ne lažu?

 

Zabijte si u dupe tu žličicu sjajnu, prestanite tlačiti nas!

Dolje sam, stisnut sam! CVILIM ko mali dresirani PAS.

Ja nalik sam mješancu, poput džukele male.

LIJEPA džukela, DŽUKELA koju svi HVALE….

 

Da li Vas možda vrijeđa što KUPIT se i prodat ne damo?

Ili Vam se ponuda naša NISKOM čini? Potpuno opravdano…

 

Vi ne shvaćate koliko muke i truda sve to vrijedi.

SKUPO sigurno nije? Evo i klavir moj na prodaji slijedi!

 

Koliko se puta prodati moram?

Prodati se, prije no što u komade male raspadnem se Ja?

Zar ne vidite da od one specijalne vrste sam Ja! JA SAM DIZAJNER!

 

Nikad se evo više PONAVLJATI neću.

Što previše, previše jest!

Nikad dosta za MOJU malu SREĆU!

 

Nekad je sve to bilo djelom paklenog PLANA.

Plana koji je trebao JEBAT ljude svakog dana!

Sada se po redu seksaš sa svima njima,

prema isplatnom planu kojeg svatko ima.

Kupiše tvoj “DOT.COM”, kupiše jer na prodaju je bio,

na prodaji bio, za cijenu koju baš i nisi htio.

 

To uistinu velika je LAŽ. Ja krivotvorim samog sebe.

 

Vi ne posjedujete, vi me ne posjedujete!

Ne posjedujete ono što nitko KUPITI ne možete!

 

NE POSJEDUJEM ni ja!

 

Andrija Čičin Šain I Stan Za Milijun Dinara

Jednog hladnog subotnjeg jutra, davne 1956. godine, ispijajući jutarnju kavu i listajući svježe izdanje sarajevskog Oslobođenja, arhitekt Andrija Čičin-Šain ugledao je interesantan novinski oglas. Nepoznata porodica iz Rijeke traži zamjenu njihovog dvosobnog stana za isti takav, uređen i odmah useljiv, u Sarajevu. Bivajući tada, po radnoj obvezi, već punih deset godina u Sarajevu, intenzivno radeći na poslijeratnoj obnovi Bosne i Hercegovine, te afirmirajući se u potpunosti kao mladi i nadolazeći arhitekt, osjećao je već duže vremena potrebu za promjenom. Splićanin po rođenju, mediteranski tip zaljubljenika u more i sunce, zaputio se sa suprugom već idućeg vikenda u obilazak Rijeke i na sastanak s vlasnicima stana. Sunčan i topao dan, galebovi na riječkoj rivi, barke u riječkom Mrtvom Kanalu, gužva na Fiumari, čakavski dijalekt koji se miješa s talijanskim, te poneki šarmantni bosanski vic i pozdrav radnika u luci, šarmirao ga je u trenu. Odlučuje se na selidbu iz Sarajeva u Rijeku. Rijeka postaje i ostaje njegov trajni izbor, novi dom gdje će punu polovicu stoljeća živjeti i raditi. Ovdje će u suradnji s kolegom Vincekom izvesti svoja kapitalna dijela turističke izgradnje.

Dolaskom u Rijeku Andrija Čičin-Šain zapošljava se u građevinskom poduzeću Jadran. Odmah preuzima mjesto direktora projektantskog ureda najvećeg građevinskog poduzeća na Primorju. Prihvaća se projektiranja i praćenja izvođenja stambenih zgrada i vrtića u Fažani, te poslovne zgrade Brodomaterijala na riječkom Korzu. Ipak najveći izazov, te temelj kreativnosti i stabilnosti projektnog ureda, predstavlja zamah stambene izgradnje, glavnog pokretača društvenog, socijalnog i prostornog razvoja grada. Intenzivan priljev novog stanovništva sa svih krajeva Jugoslavije koji u riječkoj luci, brodogradilištima i njihovim pratećim industrijama pronalaze sigurno radno mjesto, odgovara programiranom izgradnjom novih kvartova i novim kvadratima stambenog prostora, jeftinim ali i veoma racionalnim stanom, novim “Stanom Od Milijun Dinara”.

Na nekoliko tipskih objekata, analizom idealnog tlocrta i konstrukcije, preciznim promišljanjem i razradom jednostavne tehnologije gradnje u razdoblju od 1956. do 1963. Andrija Čičin-Šain široko primjenjuje akumulirana znanja i direktna iskustva gradnje. U suradnji s kolegama Zdenkom Silom, Vojislavom Karlavarisom, lgorom Emilijem i Adom Felice iz građevnog poduzeća Primorje, na brojnim natječajima i gradnji naselja Turnić, Ogranak, Pećine i Kozala, postavlja temelje razvoja gradnje koje će kasnije rezultirati promišljenim rješenjima gradnje za nadolazeće riječke stambene nebodere. Te kuće i stanove karakterizira preciznost funkcije, racionalnost pristupa organizaciji tlocrta te ekonomičnost izvedbe. Čičin-Šain se u tom razdoblju potpuno posvećuje temi; kako sa što manje uloženih sredstava osigurati što više stambenih jedinica, uz nužno zadržavanje prosječne kvalitete stanovanja.

Stambene zgrade za komunalno poduzeće Voplin iz Rijeke, građene tijekom 1959. godine, svojevrstan su eksperiment kojim se nastojalo otkriti kolika je najmanja moguća cijena jednog svima prihvatIjivog, prefabriciranog i standardnog dvosobnog stana. Istraživanjima Andrije Čičin-Šaina pridružuje se i građevinski inženjer Boris Sodnik, koji u periodu od godinu i pol dana, u suradnji s brojnim izvođačima i kooperantima poduzeća Jadran, izrađuju brojne prototipove s pripadajućim uzorcima fasada, stubišta, prozora, ograda, dopunjeni preciznim kalkulacijama i troškovnicima. Svaki je element građevine projektiran u nizu varijanti. Za svaku varijantu rađena je detaljna analiza, te je odabirana ona najjeftinija, ali i ona koja ne ide na umanjenje tražene kvalitete. Za vrata i prozore u radionici su izrađeni prototipovi s najboljom karakteristikama i iskoristivošću drveta od kojeg su izrađeni. Za bravariju i stolariju rađene su precizne analize brzine i učinkovitosti rada temeljene na broju rezova, spojeva ili varova. Za instalacije vode, kanalizaciju i električne instalacije utrošak je rada i materijala sveden na najmanju moguću mjeru.

Zastarjeli sustav gradnje punom ciglom i spororastućim masivnim betonskim konstrukcijama zamijenjen je polumontažnom gradnjom šupljim betonskim bloketima, poznatih pod komercijalnim nazivom “Rosa Cometa”. Ovaj jednostavan građevinski patent i stroj za proizvodnju betonskih blokova, uvezen iz Italije, izvorno se primjenjivao za izradu stambenih dvokatnica. Čičin-Šain sa svojim inženjerima i graditeljima promišlja ojačanja konstrukcije, te jednostavnim ispunjavanjem šupljih blokova šipkama armature, uvodi potrebna ojačanja i vertikalne serklaže građevine. Ovakva ojačanja s križno armiranim armiranobetonskim pločama, te prefabriciranim horizontalnim serklažima i nadvojima, omogućila su izgradnju građevina sa 7 etaža. Sama proizvodnja bloketa izvodila se direktno na gradilištu ili u obližnjoj improviziranoj proizvodnji na otvorenom. Friško proizvedeni blokovi nekoliko su dana sušeni, te tako netom očvrsli ugrađivani u konstrukciju brzorastuće zgrade. Jednostavna i jeftina proizvodnja s priučenom radnom snagom, miješalicama i kalupima blokova proizvodila je metre i kubike novog stambenog prostora.

Graditeljska praksa, te istraživački napori u primjeni materijala i elemenata gradnje, rezultirali su cijenom stana od samo milijun dinara. Da bi shvatili napor i konkretan doprinos tržišnom planiranju, organizaciji gradnje i poznavanju materijala, ova cijena i princip gradnje bili su dvostruko jeftiniji od tadašnje prosječne cijene jedne stambene jedinice. Prema troškovniku bila je to najjeftinija stambena zgrada ne samo u Rijeci, već u čitavoj Jugoslaviji. U novinskim člancima Novog Lista uslijedili su i tada svima čudni, pomalo podozrivi i senzacionalistički naslovi: “Stan za milijun dinara” ili “Riječki eksperiment pred ostvarenjem?”.

Danas, samo pola stoljeća nakon ovih događaja, ova istinita priča, događaj o kojem je s posebnim žarom na svojim predavanjima svjedočio kolega Andrija Čičin-Šain, govori nam s jedne strane o univerzalnim i uvijek sličnim izazovima arhitektonske prakse, njezinoj uvijek cijenjenoj brzini i cijeni gradnje. Ipak, s druge strane, bitna razlika između današnjeg trenutka i ovih ne tako davnih vremena, najbolje se ogleda kroz društvenu jednakost, jednostavnost u pristupu izvedbe, te specifičnim ponosom na jeftini i racionalni način gradnje bez dodatnog profita i marketinške manipulacije. Danas, sve su ove kvalitete jednog vremena jednostavno i precizno zamijenjene drugačijim vrijednostima, individualnim, jedinstvenim, ekskluzivnim, glamuroznim i visoko personaliziranim stanovanjem. Jednostavno rečeno, živimo u vremenu gdje jeftino i skromno jednostavno nije “Cool”.

Tornjevi Nove Prirode I Društva

U vremenu kada slobodno koristimo i otvoreno primijenjujemo sve tehnološke, elektroničke i medijske tekovine globalne modernizacije, te brojnim pomagalima i uređajima nesputano oblikujemo i komuniciramo svoju društvenu, kulturnu i medijsku prisutnost, čini mi se ponekad kao da se ipak malo bojimo, ili u najmanju ruku ne osjećamo previše udobno u okruženju njezine snažne i sveprisutne infrastrukture.

Jednako kao što su u doba rane industrijalizacije ljudi nevoljko gledali u zadimljene tvorničke dimnjake, zbunjeno šetali uz brze ceste i nadvožnjake, plašili se glomaznih kranova, vjetrenjača, i električnih centrala, te jasnim zoniranjem i planom namjena površina pokušavali udaljiti ili sakriti industriju od stanovanja, danas svjedočimo sličnom stanju, otvorenom skrivanju, potajnom presvlačenju, mimikrijskom prikrivanju infrastrukture mobilnih operatera, njihovih antena ili stupova, kao novih simbola digitalnog doba.

Upotreba crkvenih tornjeva, visokih križeva, jarbola za zastave, reklamnih tornjeva, ali i vitkih i visokih stabala palmi, jele ili bora kao tornjeva antena mobilnih operatera, stvaraju za većinu ljudi u najmanju ruku čudno, neočekivano stanje i apsurdnu sliku suvremenosti u kojoj živimo. Ovi primjeri, osim što svojom visinom, geometrijom i konstruktivnim zahtjevima u potpunosti odgovaraju uvjetima tehnologije, jednako tako precizno govore o suptilnom i potajnom korištenju laži u otvorenoj i iskrenoj službi stvarnog. Laži i prijetvora koji u neku ruku svima trebaju, blaže rečeno potajno prikrivanje koje kao da je moguće tolerirati.

Ovaj globalni fenomen među prvima je uočio, te precizno istražio i slikom evidentirao fotograf Robert Voit. On je strpljivo i uporno od 2003. godine bilježio i fotografirao mjesta i specifične lokacije na kojima su privremeno ili stalno smješteni antenski tornjevi mobilnih operatera. Za razliku od nekih dijelova svijeta gdje se takova tehnologije i pripadajuća joj infrastruktura otvoreno prikazuju, postoje mjesta i države u kojima se njihovo skrivanje, i precizna kamuflaža, gotovo pa podrazumijevaju. U svojoj neskrivenoj, ali veoma suptilnoj ironiji naspram ovakve stvarnosti, Voit otvoreno prikazuje pozadinu suvremene verbalne komunikacije pametnih telefona, i njihovu jasnu i sveprisutnu vizualnu domenu i oblikovanje u prostoru naše svakodnevice.

Njegov precizni slikovni inventar, koji je nastao strpljivim i preciznim istraživanjem i bilježenjem lokacija od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Južne Afrike, Korea, Italije i Portugala, posvećen je izrazito površnoj i gotovo zadivljujuće praznovjernoj potrebi ljudi za prikrivanjem ili bar umanjenju vizualnih tenzija suvremenosti i globalnog konteksta. Svojevrsna vizualna kompenzacija koja nedvosmisleno i neprikriveno izviruje iz svih njegovih primjera i konkretnih mjesta elektroničkog zagađivanja otvoreno i nedvosmisleno prikazuju potrebu ljudi za stvaranjem svojevrsnih “čarobnih prekrivača”. Oni jasno prikrivaju istinu i otvoreno simuliraju prirodu kako bi se njihovo vizualno ukazanje elektronku pejzažu približilo i stopilo s lokalnom vegetacijom. Široki spektar primjene i nebrojne mogućnosti kamuflaže, od individualnih kaktusa u američkim pustinjama, preko visokih i vitkih jela i borova Europe, preko egzotičnih palmi Mediterana ili LA-a, pa sve do listopadnih stabala i raznih sorti topola, breza i kestena, sve vrste i podskupine umjetnog bilja ravnomjerno su zastupljene.

Kao što je u nekom drugom vremenu, i u povijesti slikarstva, krajolik s vegetacijom i crkvenim tornjevima bio i djelovao samo kao pozadina za ljude i simbole, u 17. stoljeću umjetnik Pieter Molijn započinje sa stvaranjem slike pomoću koje krajolik postaje središte subjekta, bit prikazivanja i objekt slijepog vjerovanja. Pejzaži i poruke slika učile su ljude da cijene krajolik isključivo i samo po svojoj ljepoti. I danas svjedočimo veoma sličnom stanju, izgradnji antenskih stupova mobilnih operatera preobučenih u umjetna stabla, jarbole sa zastavama, crkvene križeve… Kako infrastruktura ne bi pokvarila krajolik i narušila privid ljepote okoliša, stabilnost društvenih normi te dovela u pitanje vjerovanje, potajnim presvlačenjem i mimikrijom stvara se i razvija se umjetna, Nova Priroda i Društvo.

Ovi jasni i vjerodostojni primjeri otvoreno prikazuju, s jedne strane prostor apsurdnog dinamizma svakodnevice, njezine prijetvorne istine i svakodnevno nove prikrivene laži. U takvom stanju ova stabla, tornjevi i stupovi, kao nositelji i protagonisti tradicionalnih vrijednosti i značenja, mutiraju u pomalo groteskne ludosti neke duboko potisnute samoće i prikrivene čežnje. S druge strane ovakvo stanje, nekima će biti čudna, pomalo nejasna, ali siguran sam da otvaraju prostor i elemente za nove mogućnosti. Uvode nas u polje umjetne prirodnosti, mogućnost projektiranja, transponiranja elemenata i značenja prirode i društva u suvremenu arhitekturu, u projektiranje uvijek potrebnom čežnjom, očekivanjima i značenjima.