Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Zdravko Bregovac, Arhitekt Turizma, 1. dio

Trideset i pet izvedenih hotela te preko dvadesetpet projekata za razna turistička naselja, u samo 25 godina intenzivnog rada, čini arhitektonski opus Zdravka Bregovca fascinantnim, i teško ponovljivim. Kvaliteta i dosljednost koncepta te inovativnost u kombiniranju arhitekture neoavangarde i turizma, kroz različite tipologije hotela kao dolazeće i gotovo pa neistražene grane i djelatnosti nove globalne ekonomije, potpuno je promjenila poglede, pravila i navike arhitektovog djelovanja na našim prostorima. Pionirski eksperimenti u komponiranju i artikulaciji hotelskih funkcija, dijagramska preciznost i organizacija građevina, programatska dosljednost svakog od hotela, te lakoća projektiranja, odluka i brzine djelovanja, čini i danas arhitekturu Zdravka Bregovca inspirativnom i poticajnom za rad i stvaranje.

Izložbu cijelovitog arhitektonskog opusa arhitekta koji je svojim realizacijama hotela i turističkih naselja snažno oblikovao arhitekturu jadranske obale 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, mogli smo ovih dana pogledati u Muzeju Arhitekture, a njegove brojne radove upoznati kroz brojne fotografije i nacrte temeljito predstavljene u knjizi autorice Ivane Nikšić Olujić, u nakladi Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti. Danas donosim i djelove emisije emitirane 18. lipnja 2015. u sklopu redovitog programa kulture HRT 3. kanala, pod nazivom Trikultura, koju je uredila Ana Marija Habijan, organizirala Kristina Burdelj, a scenarij napisala Tamara Bjažić Klarin.

 

 

Zdravko Bregovac rodio se 4. ožujka 1924. godine u selu Dinjevcu kraj Đurđevca. Po završetku prvog razreda gimnazije seli se s obitelji iz Bjelovara u Zagreb, gdje otac, profesor matematike, napreduje i postaje viši školski inspektor Ministarstva nastave. Nakon što je 1942. maturirao na Trećoj muškoj realnoj gimnaziji, Bregovac upisuje elektrotehnički smjer Strojarskog odsjeka Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, da bi nakon prvog semestra, uz dozvolu tadašnjeg dekana Frana Bošnjakovića, prešao na Arhitektonski odjel. Profesor Juraj Denzler u početku je bio protiv prelaska novog studenta no kasnije je i sam priznao kako mu je drago da je pogriješio. Diplomirao je 15. veljače 1949. na zagrebačkom Tehničkom fakultetu u generaciji s Vjenceslavom Richterom, Josipom Vidakovićem, Vladimirom Zarahovićem i Srđanom Baldasarom.

Početak njegove arhitektonske karijere vezan je uz Zagreb, gdje se s Božidarom Rašicom, Bernardom Bernardijem, Zvonimirom Radićem, Vladimirom Zarahovićem i Vladom Kristlom  tijekom 1951. godine priključuje jezgri grupe EXAT 51, eksperimentalnom atelijeru, koju su dotad činili Vjenceslav Richter, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec, te s njima potpisuje i manifest grupe. Nakon sedam eksperimentalnih i istraživačkih zagrebačkih godina seli se u Opatiju i zapošljava u Građevno-projektnom zavodu u Rijeci, da bi već 1961. godine osnovao vlastiti arhitektonski biro Opatija-projekt, koji će postati jedan od vodećih u turističkoj izgradnji Hrvatske.

U Rijeci i Opatiji tada rade brojni hrvatski arhitekti, između ostalog i specijalizirani za turističku izgradnju; lgor Emili, Ninoslav Kučan, Boris Magaš, Zdenko Sila, Andrija Čičin-Šain i Darko Turato. Kao izrazito društvena i komunikativna osoba s jakim menadžerskim impulsom, Bregovac izabire područje rada koje je odgovaralo njegovu temperamentu i svjetonazoru, te započinje profesionalnu aktivnost isključivo u području turističke izgradnje.

Period 60-ih i 70-ih godina intenzivnog Bregovčeva djelovanja koincidira s dekadom hrvatske arhitekture 20. stoljeća koja je dominantno u znaku turističke izgradnje. Nakon poratne obnove te masovne izgradnje stambenih objekata i zgrada socijalnog standarda, škola i zdravstvenih ustanova, turistička izgradnja relativno je novo područje, dok potreba za turističkim objektima raste iz godine u godinu. Grade se hoteli za strane turiste, otvaraju se granice te započinje izgradnja Jadranske magistrale koja je 1959. godine stigla do Zadra. Koliki je bio zamah turističke izgradnje, najbolje ilustrira podatak da je uz magistralu do 1961. bila predviđena izgradnja 24 motela s 2.000 kreveta.

Tijekom 1960. godine Bregovac projektira hotele u Lovranu, Mošćeničkoj Dragi, Opatiji i Malom Lošinju te turistička naselja u Poreču, Medveji i Mošćeničkoj Dragi. Za turističko naselje Molindrio u Poreču predlaže sedam različitih tipova bungalova za 440 ljudi. Pozvan je na interni natječaj za hotel Lipovica u istoimenoj uvali u Opatiji (preteči hotela Ambasador i Golf, gotovo istih gabarita). Također iste godine dovršava hotel Helios u Malom Lošinju, niski paviljonski objekt uklopljen u prirodu i borovu šumu koji se brojnim strehama, pergolama i prolazima stapa sa lokalnim terenom.

Iako je djelovao i gradio punih dvanaest godina nakon diplome, 3. lipnja 1961.godine Bregovac polaže stručni ispit te je tako prvi puta službeno pozvan kao glavni arhitekt i projektant na uže natječaje za turistička naselja u Medveji i Mošćeničkoj Dragi. Također odaziva se na pozivni natječaj za hotel Ambasador u Opatiji na kojem osvaja I. nagradu, iza kojeg slijedi realizacija tada najreprezentativnijeg i najvećeg novog hotela. Taj će hotel obilježiti njegovu karijeru, i postati novi znak opatijskog i Jugoslavenskog turizma.

 

Paviljonska hotelska izgradnja bila je prvi oblik izgradnje turističkih zgrada te ju u svojim počecima koristi i Bregovac. Paviljoni su imali isključivo smještajne kapacitete i prema potrebi su se multiplicirali po dostupnoj i planiranoj lokaciji. Ugostiteljski i dopunski sadržaji nalazili bi se u zasebnom paviljonu. Primjenjujući, analizirajući i istražujući taj model, Bregovac realizira paviljonsko turističko naselje Sant Andrea u Rapcu koje čine četiri trokatna paviljona — spavaonica i zasebni paviljon sa zajedničkim iskIjučivo ugostiteljskim i zabavnim sadržajem.

Za hotel Lanterna kojeg u Rapcu izvodi 1965. godine, često od autora spominjan kao njegov omiljeni projekt, po prvi puta se javlja centralni cortile, te koncipira hotel s unutrašnjim vrtom kojeg će i kasnije vješto i često varirati u brojnim projektima. U prizemlju hotela smješteni su razni društveni sadržaji (trgovine, restorani, bazen), a na dva kata hotelske sobe — manje prema unutrašnjem vrtu, a veće na vanjsku stranu. Atrijsku tipologiju i zelenilo koje prolazi kroz hotel posebno dolazi do izražaja na projektu hotela Bellevue na Lošinju kojeg završava tijekom 1966. godine. Na I. zagrebačkom salonu izlaže projekt netom otvorenog Motela Ičići, smještenog nad samim lungo mareom, sa sobama s loggiama orijentiranim na more i s osnovnim hotelskim sadržajima. Na ovom primjeru jasno je vidljivo koliko su se norme, pravila i standardi u hotelskoj izgradnji promijenile , dvokrevetna soba tog hotela danas bi bila jedva jednokrevetna. To je ujedno i prvi od pet izgrađenih Bregovčevih motela.

Nastavlja se…..

Neka Cvate Tisuće Cvjetova

Mogućnosti dizajna te uloga umjetničkog eksperimenta svoj osnovni smisao i dodanu vrijednost pronalazi prvenstveno u moderiranju stavova i istraživanju percepcije javnosti kojima se oblikuje budućnost tehnologija i njezin tijesan odnos s prirodom i društvom. Drugim riječima, otvoreni dizajn i umjetnički eksperiment može, smije i treba precizno istraživati odnose i nove mogućnosti unutar bio, techno, medijske i eko budućnosti, prije nego što se one nekontrolirano dogode pred svima nama. Istraživanja i aplikacije ovakvih otvorenih, javnih eksperimenata potencijalno trebaju pridonijeti osmišljavanju novih i drugačijih normi, propisa, stavova i moralnih sudova koji osiguravaju humanu i svakako poželjnu budućnost.

Projekti i istraživanja u polju bio-tehnologija kroz primjere umjetničko znanstvenog tandema BCL (Shiho Fukuhara i Georg Tremmel), eksperimentalnog umjetnika Eduarda Kaca te dizajnersko znanstvenog tima francuskog dizajnera Mathieu Lehanneura i harvardskog profesora biotehnologije David Edwardsa, jasno i veoma otvoreno ispituju granice i odnose između etike i marketinga, tržišta i održivosti napretka, GMO tehnologije i morala. Neovisno o tome da li se radovi kreću unutar poetskog i filozofskog kruga, neočekivanog i drugačijeg dizajna namijenjenog osvajanju novog i drugačijeg tržišta, ili pak svojim otvorenim, subverzivnim i potpuno angažiranim istraživanja neočekivano spajaju BIO i GMO laboratorije s javnošću, svi ovi projekti na specifičan način demistificiraju postojeći svijet skrivenih laboratorija, ali jednako tako propituju i licemjerje javnosti suočene s temama sadašnjosti i bliske budućnosti.

Projekt Zajedničko Cvijeće (Common Flowers / Flowers Common) eksperimentalnog studija BCL temelji se na istraživanju i modificiranju prvog komercijalno dostupnog GMO cvijeta, plavo-ljubičastog Moondust karanfila. Ovaj cvijet razvijen je i stavljen na tržište od strane japanske tvrtke Suntory Ltd. poznatog proizvođača alkoholnog, bezalkoholnog pića i piva, a razvijen u suradnji s Australskom tvrtkom Florigene koja je sredinom 90-ih godina radila na brojnim istraživanjima vezanih uz genetsku modifikaciju cvijeća. Moondust karanfil je prvi komercijalno dostupan GMO proizvod namijenjen isključivo estetskoj potrošnji. Za razliku od prethodnih GMO proizvoda poput rajčica, kukuruza, pšenice, GMO karanfili se ne koriste kao hrana za ljude, niti životinje, te tako zaobilaze potencijalno štetne rasprave i senzacionalističku buku u raznim medijima. Biljka i njegovi transgeni se ne smatraju dijelom hranidbenog lanca te su stoga u neku ruku “ekološki sigurni”.

“Zajednička Cvijeća” iz BCL laboratorija rastu kao tehnički klonovi, kao nove biljke stvorene iz običnih, kupljenih rezanih cvjetova za bukete, koristeći pritom poznate, legalne metode uzgoja biljnog tkiva, te svima dostupne tehnike cijepljenja korištene za rast biljnih stanica i biljnog tkiva u sterilnim uvjetima. Polako umiruće rezano cvijeće plavo-ljubičastog Moondust karanfila donosi se natrag u život pomoću DIY / Uradi Sam metode biotehnološke procedure i tretmana koje uključuju svakodnevni pribor i svima dostupan materijal. Budući da se Moondust karanfili službeno ne smatra štetnim, nije protuzakonito pustiti ga u okoliš. Umjetnici su ga stoga odlučili osloboditi, te plavi GMO karanfil uzgojiti u svom prirodnom okruženju – na otvorenom. Ova akcija postavlja pitanja o stanju intelektualnog vlasništva, vlasništva i autorskih prava, pitanja koja okružuju biohakiranja biljaka. Zajedničko Cvijeće (Common Flowers) čini ovo cvijeće dostupno kao zbilja “zajedničko cvijeće” te daje biljci pristup u prostore gdje može rasti sretno kao Flower Commons, samoodrživ izvor za zajednička, svima dostupna cvijeća.

Sa druge strane umjetnik i istraživač Eduardo Kac, poznat po kloniranju fluorescentnog zeca, izvodi svoj rad “Natural History of the Enigma”. To je umjetnički eksperiment koji uvodi novi oblik života, života koji je sam stvorio pod nazivom “Edunia”. To je genetski modificirani cvijet koji predstavlja hibrid njega samog i cvijeta petunije. Edunia izražava i prikazuje svoj specifični DNK isključivo kroz svoje crvene cvjetne žile. Razvijen između 2003. i 2008. godine, a prvi put izložen od 17 travnja – 21 lipnja 2009 u Muzeju Weisman Art, u Minneapolisu, ” Natural History of the Enigma ” obuhvaća veliku javnu skulpturu, print fotografije i pripadajući opis rada.

Novi cvijet Petunije kojeg Edvard umjetnički promišlja, te precizno i organizirano proizvodi, rezultat je prvenstveno djelovanja i kreativnog promišljanja unutar polja molekularne biologije. Takav specifičan cvijet ne nalazi se nigdje u prirodi. Edunia ima crvene vene na roza laticama i Edvardov gen izražen u svakoj stanici vena, gen koji proizvodi specifičan protein u žilama cvijeta. Gen je izoliran i sekvencioniran iz krvi umjetnika.

Pozadina ružičaste latice na kojoj se crvene vene mogu vidjeli, podsjećaju na njegovu ružičasto bijelu boju kože. Rezultat ove molekularne manipulacije je specifičan cvat koji stvara živu sliku ljudske krvi koja teče kroz vene novoga cvijeta. “Prirodna Povijest Enigme” kako navodi i sam umjetnik, predstavlja razmišljanja o novim mogućnostima i vidovima bliskosti života među različitim vrstama. Ona koristi crvenilo krvi i crvenilo biljne vene kao pokazatelja zajedničke baštine u širem spektru života. Kombinirajući ljudski i biljni DNK u novom cvijetu, na vizualno dramatičan način ostvarena je bliskosti života između različitih vrsta.

Francuski dizajner Mathieu Lehanneur, i profesor na harvardskom sveučilištu David Edwards pokrenuli su proizvodnju dizajniranih uređaja za filtriranje zraka koji koristi žive biljke za pročišćavanje zraka u zatvorenom prostoru. Pročišćivač zraka, nazvan Andrea, predložen je kao koncept još prije nekoliko godine kada je predstavljen u Muzeju moderne umjetnosti (MoMa) u New Yorku, u sklopu izložbe Design and the Elastic Mind. Nakon dvije godine razvoja i testiranja, Andrea danas ide u otvorenu prodaju.

Taj jednostavni, neočekivani, ali i silno duhovito oblikovani pročišćivač zraka koristi svakodnevno, sobno bilje za filtraciju zagađenog zraka. Od kada je prije dvije godine dizajniran njen konačni izgled Andrea sada prolazi kroz stroge testove kako bi se osigurala njezina savršena učinkovitost, te omogućilo ovom inteligentno projektiranom sustavu da iskorači u stvarni svijet, svijet svakodnevne upotrebe predmeta za bolji život. Od listopada 2009. godine Andrea se prodaje u SAD-u kod svih većih distributera kućne opreme i pribora za vrt, od Frontgatea preko Hammacher Schlemmera i Amazona.

Gradovi i Metropole Chrisa Burdena

“Granica je relativan pojam. Kao i ljepota, ona je često samo u oku promatrača.”

Chris Burden, LACMA, Los Angeles County Museum of Art, 1980. godina

Američki umjetnik Chris Burden godinama se u svojim umjetničkim radovima bavio izradom modela koji ilustriraju specifično viđenje gradova budućnosti te oslikavaju dinamiku, složenost, ali i nepredvidivost suvremene metropole. Goleme makete i kolažirani modeli “Priča o dva grada” iz 1981. godine te “Metropolis II” iz 2010. jasno ilustriraju razmišljanja o urbanom životu i društvu, kulturnim institucijama, podjelama i antagonizmima među ljudima te jasno ispituju postavljene granice između znanosti, napretka i tehnologije.

Chris Burden se u svojim ranim radovima prvenstveno bavio performansom. Zahvaljujući svojim radovima “Shot” iz 1971. godine, u kojem se pred očima kamere prostrjeljuje puščanim metkom kroz nadlakticu, te Trans-Fixed iz 1974. godine, u kojem se Burden pribija na šasiju jurećeg Volkswagena, pozicionirao se vrlo rano kao izuzetno utjecajan umjetnik. Svojim radom inspirirao je David Bowiea za pjesmu “Joe the Lion” te Laurie Anderson za “It’s Not the Bullet that Kills You (It’s the Hole)” te trajno obilježio temelje američke punk kulture i okruženje CBGB kluba 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Burdon se kroz svoje rane radove nudi publici kao dobrovoljni mučenik njihove kritičke svijesti. Snažna i naoko pobjedonosna senzacija, traumatična i beskompromisna akcija u tim se ranim djelima pozicionira i prikazuje kao jasna poruka i svojevrsna protuteža sveopćoj komercijalizaciji instrumenata moći na tlu Amerike.

Tijekom 1980. godine Chris Burden otkriva nove medije, kroz brojne galerije i muzeje otvara nove prostorne mogućnosti umjetnosti, istražuje mjerila i materijale te započinje s realizacijom niza ambicioznih skulptura-maketa neočekivane i do tada neviđene golemosti. Burden gradi modele koji zauzimaju cijele sobe muzeja, velike makete koje svojim materijalima, elementima i komponentama predstavljaju svojevrsne prostorne dijagrame i kolaže nabijene socijalnom, društvenom, političkom i povijesnom vezom. Makete Crisa Burdena registriraju i potiču dubinu naše mehaničke i tehnološke mašte, razbijaju granice očekivanog, viđenog i uobičajenog.

Tale of Two Cities (Priča o dva grada) – Burdenov rad iz 1981. godine, prva je takva maketa inspirirana umjetnikovom fascinacijom ratnim igračkama, modelima aviona, automobila, tenkova i samohotki, brodova, građevina, kula, utvrda i različitih plastičnih vojnika. Sve nabrojeno precizno je selektirano, posloženo i promišljeno uklopljeno u prostornoj fantazija dvadeset i petog stoljeća, koja nas transponira u vrijeme kada će se prema umjetnikovom objašnjenju civilizacija vratiti u sustav feudalnih država. Minijaturna rekonstrukcija dvaju gradova-država, spremnih na rat i samouništenje, sadrži 5.000 komada raznih ratnih igračaka iz SAD-a, Japana i Europe.

Gradovi su postavljeni na pješčanoj bazi od stotinjak kvadratnih metara, simulirajući pustinju i ocean, položeni su u podnožju kamenih brda i okruženi gustom džunglom napravljenom od raznih tropskih biljaka. Gledatelju je ostavljena samo jedna mogućnost shvaćanja pojedinosti modela, gledajući kroz postavljeni dalekozor on postaje dio instalacije Chrisa Burdena. Priča o dva grada se istovremeno može shvaćati kao razdragana dječja igra, ali i kao sofisticiran komentar na svu apsurdnosti rata, kao što se i društvo kreće s jedne strane unutar politika hladnih ratova te borbe unutar razigranih te naoko benignih medija zabave, u predstojećem će vremenu dominirati bitke između novih imperija. “Priča o dva grada” postaje tako proročanski precizna najava i zastrašujući scenariji bliske budućnosti.

Na poziv LACMA muzeja u Los Angelesu tijekom 2010. godine Chris Burden izvodi kolosalni projekt Metropolis II. To je velika, složena kinetička skulptura koja prikazuje i precizno oslikava brzinu i tempo modernog grada. Bardenova metropola je veliki prostrani okvir sastavljen od tisuća čeličnih i aluminijskih gredica – okvira koji tvore precizno isprojektiranu i elektrificiranu mrežu isprepletenu s osamnaest različitih prometnica, uključujući šest traka velike i prostrane autoceste, tri odvojene željezničke pruge te stotine zgrada i građevina. Maketa sadrži tisuću minijaturnih igračaka automobila, koji u jednom trenu lete kroz grad nevjerojatnom brzinom od 240 milja na sat, čvrsto užlijebljeni u precizno projektiranim plastičnim prometnicama. Svaki sat nevjerojatan broj od oko stotinu tisuća automobila cirkulira kroz ovu veliku skulpturu. Buka, kontinuirani protok vlakova, ubrzanje automobila proizvodi u gledatelju stres življenja u dinamičnom, aktivnom i užurbanog gradu 21. stoljeća.

Dimenzija Metropolisa je 297 cm x 862 cm x 584 cm, a ovu specifičnu umjetničku instalaciju pogoni motor snage 3,5 konja s pripadajućim kontrolerima te 1.100 specijalno naručenih i proizvedenih automobila, 13 modela željeznice s pripadajućim vlakovima, kompozicijama, kontrolerima i šinama, konstrukcija od čelika, aluminija, bakrene žice, bakrenih listića, mjedenih cijevi, razne plastike, proizvoda od drveta, Lego kocki, Lincoln Logs igrački, Dado kocki, stakla, keramike i prirodnog kamena te premaza na bazi akrila i ulja, gume i raznovrsnih ljepila.

Chris Burdena ne interesira svima očigledna i jasna tema prometa, njega ne fascinira fenomen prijevoza ili kontrola urbanizmom, njega inspirira i intrigira tema korištenja i značenja igračke, shvaćanje i potencijal modela, uloga maketa u otvaranju novih pogleda. Burdenove makete u njegovim umjetničkim djelima od ranih 80-ih godina pa sve do Metropolisa II prostorni su kolaži, dijagrami intenziteta i akcije. Modeli su nakupine i gomile igračaka i maketa kuća koje su tako posložene da postaju zanimljivije od objekata samih. Oni su alat i medij kojeg djeca koristite da bi prešli i prerasli u odrasle, ali jednako tako ove makete služe odraslima da se vrate svježini ideja, povratku igri unutar koje rastu nove ideje.