Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kučanova Telekomunikacijska Kućišta

U vremenu kada najveće društvene mreže grade nepregledne podatkovne centre, kada se izvode nove non-stop server sobe globalnih pretraživača on-line informacija te se ubrzano pune i prazne velika skladišta distributivnih centara, poučno je i korisno prisjetiti se nekih povijesnih, a lokalnih primjera arhitekture prvih velikih podatkovnih i komunikacijskih centara. Arhitekt Ninoslav Kučan, koji je svima nama ostao dobro zapamćen po svojim legendarnim izvedbama Robne kuće RI u Rijeci, Palači Pravde i RANS-u Moša Pijade u Zagrebu, u sjeni ovih vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture ostavio je danas manje znana djela na kojima se intenzivno bavio arhitekturom i dizajnom infrastrukture telekomunikacija.

Na širem prostoru Rijeke i Istre Ninoslav Kučan u vremenu od 1974. do 1982. godine izvodi i kreira specifičnu i dotad potpuno nepoznatu arhitekturu telefonskih i telegrafskih centara. U to doba nazivani TTC Centri, predstavljali su visoko sofisticirane građevine za smještaj i organizaciju telekomunikacijskih uređaja i opreme. Dolazak novih tehnologija, njihov ubrzani razvoj i potreba umrežavanja i povezivanja svih dijelova industrije i turizma Istarske i Riječke regije, s dolazećim globalizacijskim procesima, postavila je pred Kučana neočekivani izazov u promišljanju specifične arhitekture telekomunikacijskih građevina.

Kučanove telekomunikacijske građevine nisu klasične arhitektura, zadivljujuća prostorna senzacija ili pak poezija prostornih odnosa. Njegova telekomunikacijska infrastruktura ne bavi se klasičnim odnosom arhitektonske plastike, projektiranjem svjetla i sjene, ne traži idealan odnos služenog i služećeg prostora. Građevine nisu osmišljene i projektirane da bi prolaskom i boravkom doživljavali stanja prostornih ushita. One su uredna i precizno projektirana regalna skladišta za smještaj visoke tehnologije. Otvori i perforacije kuće služe i isključivo funkcioniraju u smislu provjetravanja, hlađenja i rada tehnologije. Zidovi, stupovi i pregrade građevine pragmatična su odluka prilagođena funkciji komponenti koje se ugrađuju te je samo mali dio građevine rezerviran za ljude, zaposlenike, rad na serviranju, opsluživanju i kontroli rada napredne tehnologije. Odnos vanjske pojavnosti i unutarnje organizacije komponenata definira ove kuće kao gradske uređaje, pragmatična, ali nadahnuta urbana čvorišta napredne tehnologije. Poput projektantskih izazova i zadatka, kojim se u tim godinama susreću dizajneri i arhitekti, prvih PC kompjutera, rješavajući zadatke oblikovanja, ali i stvaranja zavodljive pojavnosti kućišta kompjutera legendarnih Xerox, IBM, Commodore Atari i Apple računala, Ninoslav Kučan projektira gradska Telekomunikacijska Kućišta.

Prvi u nizu Telegrafsko-telefonskih centara izveden je u Puli 1974. godine. Drugi TTC centar realiziran je u Rijeci, smješten u blizini gradske autoceste i groblja na Kozali, te je građen u periodu od 1974. do 1976. godine. Treći centar smješten je na Sušaku, u naselju Vojak, izveden 1976. godine, dok je posljednji projektiran i građen tijekom 1982. godine u Umagu. Kučanovi TTC Centri nastali su u razmaku od svega nekoliko godina, no svojim su oblikovanjem postali njegov zaštitni znak i najosobnija prepoznatljivost kojom se jasno razlikuje od ostalih arhitekata Jugoslavije i suvremenika 70-ih godina prošlog stoljeća.

Iako se radi o projektima koji svoj glavni izazov i poticaj vide u projektiranju tehnologije i njezinog pakiranja u prepoznatljiva kućišta, analizom TTC arhitekture shvaćamo da Kučan suptilno, ali veoma precizno, razlikuje arhitekturu i specifičnu urbanost svojih kuća. U centru povijesnog grada Pule telekomunikacijsko kućište odgovara na okolni povijesni grad, prilagođava se i oblikuje sukladno silnicama arhitekture grada. U Rijeci, na Kozali, to je prepoznatljivi riječki neboder, visoka vitka kanelirana betonska vertikala, gotovo pa svjetionik – simbol tehnologije. Drugi riječki TTC objekt položen je u denivelaciju strmo padajućeg terena karakterističnog za Trsatski brijeg i Sušak te ga arhitekt postavlja i uklapa u arhitekturu predratnih stambenih zgrada i novoizvedenih nebodera Vojaka i Krimeje. Posljednji primjer Umaškog centra oblikuje složenu kuću, koja se svojom geometrijom uspinje i dominira vertikalom visokog stupa s telekomunikacijskim antenama, kao simbola i znaka nove tehnologije, prepoznatljivog i jasno prihvaćenog znaka.

Kako precizno konstatira Ervin Dubrović u knjizi i katalogu izložbe “Arhitekt Ninoslav Kučan” iz 2006. godine, takav stav i odnos dešava se ponajprije zato što Kučanu izrazito odgovara tehnički karakter ovakvih zgrada. Već je na samom početku sedamdesetih na Robnoj kući Ri isprobao pristup “arhitekturi kao proizvodu suvremene tehnologije”, a ovi su izraziti infrastrukturni objekti, kako ih doživljava i tadašnja kritika, bili još pogodniji za primjenu njegovih zamisli o arhitekturi kao sklopu sastavljenom od prefabriciranih i industrijski proizvedenih elemenata, tehnološki već posve primjerenih sedamdesetim godinama.

U tom su sklapanju ili, točnije rečeno, montiranju zgrade, veću ulogu trebali imati montažeri, radnici u prefabrikaciji, sklapanju i slaganju komponenti građevina, nego tradicionalni građevinari, tesari i zidari. lako se zamisao o arhitekturi kao ogranku “industrijske proizvodnje” razvija već pri gradnji Robne kuće Ri, tehnološki najzahtjevnijem Kočanovu ostvarenju, pri projektiranju telegrafsko-telefonskih centara mogao se pomnije posvetiti potrazi za naročito pogodnim industrijskim materijalima. Vizualno atraktivnim plasticitetom i efektnim strukturama dinamizira mahom vrlo jednostavna i prostorno nerazvedena pročelja tih zgrada. Glavnina telegrafsko-telefonskih centara ostala je do danas vizualno upečatljivi orijentir u prostoru, kao i vizualno najatraktivniji amblem Kučanove arhitektonske izražajnosti.

 

 

Arhitektura Agrikulture

“Veliki gradovi moraju umjesto industrije obuhvaćati poljodjelstvo. Urbani seljak je društvena nužnost”. Yona Friedman, Načelo BR. 2, Deset Načela Prostornog Urbanizma, 1962. godina.

U vremenu koje briše granice i klasične podjele na selo i grad, kada se otvoreno preispituju pojmovi i značenja urbanog i ruralnog, mijenjaju shvaćanja artificijelnog i prirodnog, te jasno uspostavljaju nova pravila, kontrole, nadzori, upravljanja i gospodarenja teritorijem, rađaju se nove metode projektiranja arhitekture krajolika.

S druge strane svjedoci smo promjena u području znanosti, načina usvajanja i prijenosa znanja. Kristalizira se potreba jasnijeg uključivanja znatnosti i edukacije u propitivanju otvorenih izazova društva, primjene drugačijih metoda rada na rješavanju niza otvorenih pitanja prostornih razvoja lokalne zajednice, te kreiranju drugačijih okvira učenja, načina spoznaje i korištenja znanja. Otvara se niz novih mogućnosti i metoda direktnog uključivanja znanstvenog i studentskog rada, te njegovog drugačijeg pozicioniranja kao protagonista, medijatora i kreatora otvorene platforme novih arhitektonskih i urbanističkih paradigmi.

S ciljem da se ova otvorena pitanja, jasni izazovi i specifične metode direktno preispitaju u praksi, u petak 31. siječnja 2015. godine u Zadru je održana jednodnevna radionica Arhitektura i Agrikultura. Fakultet građevinarstva, arhitekture, i geodezije – FGAG iz Splita, Zadarska Županija i Društvo Arhitekata Zadra prezentirali su, debatirali i otvoreno komentirali studentske projekte Radionice Arhitektonskog projektiranja RAP 5, s temom planiranja i izgradnje nove Poljoprivredne, Prehrambene i Veterinarske škole u Zemuniku.

Zadatak radionice i studentskih radova bio je konkretno preispitivanje mogućnosti izgradnje nove škole, njezino iseljavanje iz centra Zadra na “periferiju” Ravnih Kotara, u blizini Zemunika. Studentski radovi i prezentacije imali su za cilj argumentirano motivirati lokalnu zajednicu i sve dionike procesa transformacije škole, te kroz konkretan projekt predložiti plan izgradnje nove škole, i potaknuti jasne procese transformacije zadarskog krajolika.

Mjesto Zemunik, s novom školom i pratećim sadržajima, nalazi se na rubu, mjestu gdje prestaje stari rimski ager, te se otvara teritorij Ravnih Kotara. Na ovom specifičnom mjestu, gdje se preko dva tisućljeća preslaguju i talože slojevi grada i agrikulture, usložnjavaju i otvoreno isprepliću otvoreni sustavi infrastrukture, urbanizacije i prirode, idealno se prikazuju otvorene mogućnosti, bogatstva izazova i rješenja nove arhitekture krajolika. Krajolik, kako ga danas shvaćamo, razlikujemo i jasno artikuliramo, možemo podijeliti u tri različite skupine. Urbanizirani krajolik - kojeg čine širi areali gradova, kultivirani krajolik –  mahom rezerviran za poljoprivredna i infrastrukturna područja, te prirodi blizak krajolik - koji podrazumijeva ostatke “prave prirode” i čovjekovim radom i utjecajem obogaćene teritorije.

Pored ovih jasnih podjela, jasnih i ubrzanih procesa, gradovi i dalje ubrzano rastu te sve više funkcioniraju kao novi okvir za prirodna staništa u kojima više vrsta pokušava živjeti u ravnoteži. Poput pravila iz prirode,  primjeri tradicionalno shvaćeni kao umjetni i visoko tehnološki mediji i sredstva poput prometa, infrastrukture, cyberspace otvorenih medija i društvenih mreža, počinju se ponašati i funkcionirati poput prirodnih sila i sustava.

S druge strane priroda i krajolik izvan gradova i naselja potpuno su artikulirani poljoprivredom, infrastrukturom i raznim teritorijalnim sustavima kontrole, monitoringa, neke vrste agrarno-energetske i infrastrukturne proizvodnje. Sustavi digitalnog monitoringa, infrastrukturna povezanost i tehnološka osviještenost omogućuju drugačiji pogled, analizu i nova spajanja i razdvajanja prije nespojivih krajolika.

Ovi jasni procesi, i otvorene mogućnosti, definiraju stanje u kojem izostaju klasične podjele i grube crte razdvajanja namjena, te statičnost planova razvoja. Sela i gradovi više nisi izolirane samostalne cjeline već dijelovi velikih urbanih, proizvodnih, gospodarskih i društvenih sustava.  Ekološka svijest i trendovi, nova popularnost kulinarstva i poljoprivrede, politike hrane i zdravog života, razne vrste ruralnog, ekstremnog i tematskog turizma, fleksibilnost slobodnog vremena, ali i ekonomska kriza, vratili su u fokus djelatnosti koje prije nisu pripadale gradovima kao mjestima i interesima ljudi iz nekadašnjeg shvaćanja pojma grada (građana).

Utjecaj lokalnih politika na globalne procese, koji su vezani uz ekološku, energetsku i turističku djelatnost obale Jadrana i njezinog zaleđa, definira prostor Grada Zadra s teritorijem Ravnih kotara kao idealan prostor za  implementaciju, razvoj i konkretan projekt novih tipologija arhitekture krajolika. Jednako tako uloga arhitekta, znanja i vještine koje studenti moraju usvojiti u planiranju teritorija i projektiranju njegove arhitekture, translatiraju se iz metode zoniranja, te jasne podjele na urbano i prirodno, u polje upravljanja sustavima, manipulacije i organizacije različitih krajolika.

U Zadru, pod svjetlima pozornice Kazališta lutaka, u petak 31. siječnja 2015. godine studenti arhitekture, fakulteta FGAG iz Splita, Babić Jelena, Bilić Barbara, Čičmir Vestić Dora, Čakić Luka, Ćalušić Karla, Dragoja Stjepan, Eleršek Kristina, Hajdić Anđelo, Hudika Helena, Husak Mirta, Jelača Vendi, Jukić Diana, Knežević Ana, Kovačević Lucian, Kozina Mia, Laus Petar, Marušić Roko, Mihaljević Nikola, Mioč Josip, Pavić Samantha Vanessa, Peović Mirna, Petričević Ivan, Podrug Jelena, Radun Nina, Repušić Ivan, Stić Ivana, Stupalo Dora, Šantić Mia, Šaruga Dino, Škara Martino, Vrdoljak Andrija, Vučinović Domagoj, Vuletić Katarina, Žuljević Sandro, prezentirali su pred gostom kritičarem Marojem Mrduljašem svoje radove za novu poljoprivrednu školu. Voditelji radionice bili su Iva Letilović, Idis Turato, Dinko Peračić i asistentica Bruna Kovačević.

 

 

Arhitektura Atletske Estetike

Brojni umjetnici, dizajneri i arhitekti danonoćno preplavljuju internet različitim sadržajima. Tumblri, portali i društvene mreže non-stop se pune i ažuriraju novim sadržajem. Projekti, kuće, prostorne instalacije, namještaj, brojni događaji… sve to kontinuirano traži, priziva i mami novu publiku. Razlog ovoj općoj poplavi leži u besplatnoj, otvorenoj i beskonačnoj mogućnosti objavljivanja slobodnih i otvorenih sadržaja. Uslijed tako postavljenih odnosa možemo otvoreno i jasno reći; naš rad je nemoguć, on zapravo i ne postoji bez kontinuiranog izlaganja i objave.

Jednako kao što su se drastično promijenili uvjeti prisutnosti i prikazivanja rada, temeljito su se promijenili pogledi i pažnja naše publike. Paralelno pojavljivanje, egzistiranje i pregledavanje više priloga na zaslonu tableta ili kompjutora ne fiksira samo jedan ažurirani status, jednu sliku, jednu informaciju o projektu. Gledatelji i publika lete sa sadržaja na sadržaj. Razlog tome je velik broj paralelnih priloga i veličina sučelja koja, ako sadrži više od 140 znakova, većini predstavlja opterećenje za čitanje.

 

U slučajevima poput Tumblra i Facebooka informacije se konstantno gomilaju, te u svakom novom protoku gledatelja i njihovih komentara gotovo pa automatski se suština projekta ili vijesti stavlja na dno “podatkovnog bunara”. Vijest brzo stari, podatak koji je u jednom trenu i danas bio važan, već nestaje. Sutra ga jednostavno nitko više ne vadi iz dubokog i nepreglednog blata informacija. Za održavanje jasnog i prijeko potrebnog općeg pregleda stvari i događaja nužnog za stvaranje specifičnog uzorka, moramo njegovati kulturu i sposobnost preciznog “rasporeda ravnodušnosti”. Biti precizno ravnodušan je stanje stalnog vjerovanja da je svaka stvar jednako važna kao i bilo koja druga, te da ima potencijal velike i silno važne stvari.

Brzina i kulturni sindrom “what’s next” mijenjaju u temeljima sustav rada, gledanja, praćenja i vrednovanja stvari u umjetnosti i arhitekturi. Početak ovog nezaustavljivog procesa potaknut je već davno kroz Duchampov ready-made, kao jasne refleksije početka masovne proizvodnje, te Warhol-ovske celebrity kulture “svatko je zvijezda”. Postavljanjem svima dostupne i otvorene medijske mreže umjetnički čin i njegov produkt dovedeni su u potpuno drugačiju poziciju, te se nedvosmisleno mijenja njeno povijesno značenje. Svjedočimo trenutku u kojem umjetnički sadržaj, arhitektura i njezina poruka,, koja je stoljećima težila idealu i remek djelu, dosegla svoju punu i potpunu antitezu.

 

Umjetnici, dizajneri i arhitekt postaju kulturni producenti koji spajaju rad i kontemplativnu energiju projekta kroz neposrednu, masovnu i ubrzanu proizvodnju vijesti i događaja. Također, važno je napomenuti da sve objave na internetu definiraju nedvosmisleno stanje kompetitivne on-line pozornosti, gusto preklopljene i ispremrežene kroz šumu podataka i projekata. Da bi dobio potrebnu, željenu i vrednovanu gledanost i odobravanje svog rada, umjetnik arhitekt i dizajner radi i mukotrpno vježba, “bilda” poput kakvog atlete svoje postove i radove. Ovakav fenomen, metodu rada i samog radnika mladi umjetnik Brad Troemel naziva Atletskim Estetičarem.

 

 

Atletska Estetika je nusproizvod umjetnosti, stanje novog posredovanog okruženja. Svi smo mi, svatko na svoj način, natjecatelji za online pozornost usred ogromne količine informacija. Korištenjem društvenih mreža i  medija pojam “rada” iz serije izoliranih projekata i idealnih umjetničkih djela, pretvoren je u stalno emitiranje, non-stop prisutnost umjetničkog identiteta, prepoznatljivog, često zloupotrebljavanog, ali svima poznatog kao jedinstvenog branda. Ono što je umjetnik jednom davno postizao izradom slike, izgradnjom kuće, izvedbom performancea kao potpuno samostalnog artefakta, sada se postiže tijekom i uzastopnom samo-komodifikacijom, pretvaranjem sebe samog u proizvod masovne potrošnje.

 

Uspostavljen je novi način prepoznavanja uzorka. Mi više ne možemo graditi kuću po kuću, strpljivo slikati sliku po sliku, pisati tekst po tekst, ići sporo korak po korak, jer instant komunikacija osigurava da svi čimbenici okoliša i iskustva koegzistiraju u stanju aktivne istovremene on-line međuigre. Ideja pamćenja slika i pojmova iz povijesti umjetnosti i arhitekture koje pokazuju i reprezentiraju majstorstvo kanona sada i s ove današnje perspektive čini nam se kao čudan podsjetnik na vrijeme kada su radovi puno više značili od samog tekućeg odnosa između njih samih.

U našem svijetu arhitekture i dizajna Designboom ili Dezeen najbolji su primjer Atletsko-Estetskog pristupa, svojevrsnog novog kustoskog pristupa arhitekturi i dizajnu. Njihove Facebook stranice i web portali dnevno postavljaju 10-ak novih primjera iz područja arhitekture, umjetnosti i dizajna. Tipova rada koji se objavljuju pridržava bez posebnog formalnog ili konceptualnog interesa, u rasponu od obiteljskih kuća, tenisica, stolica, automobila, pa sve do skulptura suvremene umjetnosti. Dnevno izlijevanje sadržaja obara tradicionalno razumijevanje kustoske prakse selekcije, arbitraže te ne pruža sažet izbor. Poput ostalih esteta-atleta, oni postaju veletrgovci sadržaja, dozvoljavajući svojim Facebook prijateljima odabrati put i baviti sa slikama koje smatraju najrelevantnijim, pojačavajući svakodnevno svoju predanost dijeljenja, bez obzira je li materijal popularan ili nema mnogo znakova odobravanja.

 

Ovo društveno-medijski inducirano natjecanje nije bez svojih kritičara i klevetnika. Medijski teoretičar Geert Lovink nedavno je za Adbusters izjavio kako se danas psihopatologija otkriva sve jasnije kao socijalna epidemija. Preciznije rečeno, ona je društveno-komunikacijska bolest suvremenog trenutka. Ako želite preživjeti morate svakodnevno biti konkurentni, a ako želite biti konkurentni, morate biti povezani, primati i obrađivati kontinuirano ogromnu i rastuću količinu vijesti i podataka. To izaziva kontinuirani stres, radikalno smanjenje vremena raspoloživog za efektivnost. Ako ovu analizu primijenimo na internet, društvene mreže i cyberspace, vidimo dva značajna i evidentna pokreta – širenje skladištenja i spremanja podataka i kompresiju vremena – online život i posao postaju intenzivno stresni, šizofreno nepredvidivi.

Na kraju, možemo krenuti ka nekoj vrsti zaključka. Prije toga, promislimo i zapitajmo se. S obzirom na našu osnovnu djelatnost arhitekata, umjetnika i dizajnera, te u odnosu na naše apsolutno opipljivo i realno gospodarsko i tržišno okruženje u kojem se svakodnevno veoma tjelesno nalazimo neovisno od virtualnog svijeta, koja je jasna i nedvosmislena korist od svega toga?

 

Pozornost koja je stečena u novim medijima može utjecati na prodaju više manje klasičnih, tradicionalnih, ali većini slučajeva veoma oskudnih dobara i usluga. Neke od njih poznate su svima, te ih jasno i nedvosmisleno prepoznajemo zavisno od struke kojom se bavimo, kao edukaciju, plaćenu reklamu ili predavanje, izložbu, koncert ili knjigu. Samo mali broj arhitekata ili dizajnera dobit će temeljem virtualne priznatosti konkretan, nedvosmislen i jasan projekt. Naš rad kao Estete-Atlete postaje zapravo neodvojiv od teatra kontinuiranog rada kao načina života, jedine prave i otvorene mogućnosti. Ako je oduvijek tražena i rijetko pronađena vrijednost remek-djela u njegovoj bezvremenosti i materijalnoj specifičnosti, Estet-Atletova ambicija je da on i njegovo djelo postoji najpotpunije u ograničenom vremenu i beskrajnom prostoru gledanosti, tisućama lajkova kojim se može uvijek hvaliti.