Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Punta Umag, Ekvilajzeri Turizma

Umaška Punta je prirodni poluotok i hotelsko naselje smješteno uz sjeverni rub grada, nastalo i raslo u vremenu intenzivnog razvoja istarskog turizma druge polovice 20. stoljeća. Danas, kao i na nekim drugim jadranskim destinacijama, tamo zatičemo prostor velikog građevinskog potencijala s potpuno zapuštenom, ali solidno građenom hotelskom infrastrukturom, te romantičnu ljepotu pejzaža, kombinaciju spontano rasle prirode i naivne parkovne arhitekture starog turističkog resorta. Punta Umag je mjesto zastalo u nekom davno prošlom vremenu, inspirativno mjesto i stanje koje daje priliku za drugačiji pogled na turizam, standarde i pravila razvoja, mjesto i stanje koje se neminovno i brzo mijenja.

U godinama stagnacije lokalnog turističkog razvoja svjetski standardi planiranja u turizmu kao nove, brzo rastuće globalne ekonomije, vrtoglavo su se mijenjali i razvijali. Uspostavili su se jasni kriteriji turističkog planiranja, metode i principi projektiranja i djelovanja jasno umreženi u globalne organizacije turističke proizvodnje. Poput jasnih postavki i pravila ponašanja u arhitekturi shoppinga, u želji da se smanji svaki dodatni rizik i nepredvidivost ulaganja, intenzivno se razvijaju i jasno profiliraju pravila, standardi i obveze koje suvremene hotelske tipologije moraju zadovoljiti.

Pravila su to koja grade novi sustav, sustav koji proizlazi iz mreže utjecaja operatora turizma, politike i medija, te jasno uspostavljene procedure pragmatične birokratske kategorizacije, temeljene na donesenim zakonima i pravilnicima. Ovako postavljena pravila i posloženi akteri u konačnici računaju i planiraju turistički razvoj. Razvoj i napredak postavljen na emocijama hijerarhije, certificiranja, kategorizacije, uspjeha, te strastvenoj želji za zvjezdanim statusom baš svakog, velikog, malog, pa tako i najmanjeg hotela.

Punta Umag promišlja projekt u kojem će se kvaliteta arhitekture osjetiti ne toliko u predvidivom uređenju soba, produkt dizajnu svih mogućih pokretnih i nepokretnih dijelova hotela, već predlaže arhitekturu koja upravlja i projektira sustavima, konkretnu arhitekturu gotovih, unaprijed pripremljenih elemenata. Arhitekturu koja manipulira slikama dokolice, javnim i privatnim prostorom, kategorizacijom, pravilima i standardima turizma, te modeliranjem sustavima unutar zatečene gradnje, prirode, ekologije i energije mjesta.

Pozicija i metoda projektiranja Punte Umag ne kreće od rušenja postojećeg stanja kao najčešćeg i lako objašnjivog početka nove turističke izgradnje. Projekt Punta Umag prepoznaje i uvodi tri sloja, tri odvojena načina intervencije unutar postojećeg hotelskog naselja. Prvi sloj odnosi se na postojeće stanje, zatečeni graditeljski “turistički hardware”, drugi sloj čine specifični arhitektonski implanti i proteze kao pojačivači kategorizacije, precizno razmješteni i projektirani “software” razmješten prema lokalnim potrebama, ta kao treće, Punta Umag uvodi novu matricu, arhipelag bio-otoka, različitih priroda i ekologija mjesta kao generatora, izmjenjivača energije i novih prostornih osjećaja. Generatora drugačijeg odnosa prirode, infrastrukture, javnog prostora i turizma.

Projekt Punta Umag unosi u postojeće stanje konkretne arhitektonske elemente, pojačivače kategorizacije, ekvilajzere turizma, pretvarače novih prostornih i administrativnih mogućnosti hotela. Projekt jasno definira takve nove elemente, te ih razlikuju po veličini, mjestu upotrebe i načinu korištenja. Prostorni pojačivači kategorizacije rezervirani su za nove građevinske elemente koji u sebi sadrže balkone, loggie, sanitarije, sunčeve kolektore i skupljače vode, kao najčešće elemente nedostataka kategorizacije, i energetske učinkovitosti građevine. Ovi elementi apliciraju se poput proteza ili implanta na postojeću arhitekturu hotela.

Novi elementi za dopunu, pojačavanje i ujednačavanje standarda turističke ponude prepoznaje i standardnu, prefabriciranu sobu; jedinicu sobe kao gotovi element sa svim potrebnim sadržajima. Jedinice se slažu, kombiniraju i postavljaju u raznim prostornim i organizacionim scenarijima. Slobodno položena u parku ili uz more postaje mobile-home jedinica, složena u jednostavnu gomilu ili položena u promjenjivu tepih-strukturu, zavisno i prema konkretnoj potrebi nadograđuje hotel ili postaje autonomna depandansa.

Od novih elemenata, prepoznatih kao ekvilajzere turističke ponude, uvode se i arhetipski elementi arhitekture prepoznati kao hotelski trijem, loggia i stoa. Bilo da se radi o plažnim objektima, spremištima brodica i rekvizita, paviljonima za ugostiteljstvo, sjenovitim strehama za okupljanja i provode, ovakvi elementi postavljaju se na promišljenim mjestima gdje u kombinaciji s postojećim građevinama, morem ili nekim drugim prirodnim fenomenom stvaraju karakteristične ambijente i jasna mjesta.

Kao svaki jasan, održivi sustav, tako i Punta Umag gradi svoju prepoznatljivu prostorno funkcionalnu matricu. Punta je premrežena jasnim sustavom kružnih biotopa, različitih i složenih prostornih jedinica, jasno projektiranih tematskih cjelina, održivih, prepoznatljivih energetskih i ekoloških otoka koji tvore arhipelag mjesta spojenih u novi održivi parkovni, plažni, parkirni, i energetski eko-sustav.

Punta Umag u svom živopisnom parku kombinira sustave Bijele, Crvene i Sive Istre, karakterističnih i specifičnih biotičkih i abiotičkih svojstava, zelene otoke parkinga i priručnih skladišta, otoke različitih mogućnosti iskorištavanja crnih i bijelih voda, mora, sunčeve energije, i biološkog otpada hotelskog kompleksa.

Ovakav raznolik prirodni ambijent stvara različita mjesta, različite ugođaje i karakteristične prostorne fenomene uklopljene u svakodnevne potrebe, tehničke i infrastrukturne zahtjeve turističkog kompleksa. Ovakav koncept također uvodi dugoročnu stabilnost, tehničku i materijalnu održivost arhitekture , gdje ovako specifično shvaćeni arhitektonski i infrastrukturni elementi počinju biti ekvilajzeri pravne, ekološke, energetske, i kulturne potrebe društva, duboko ukorijenjenih u legalne zahtjeve svog vremena.

Studio Rijeka, Delta Project

Delta je nasipani, nikad nastanjeni i rijetko posjećeni teritorij u centru grada Rijeke. Od samog začetka Delta je osmišljena i građena kao operativni prostor lučke infrastrukture. Potpuno isključena iz gradskih planova, lišena je svake ideje i postavke klasičnog urbanizma. Delta kroz godine raste, Delta se mijenja, Delta se prilagođava lučkoj infrastrukturi. Delta se oblikuje i gradi na permisivnim i lako promjenjivim granicama Rijeke, Fiume i Sušaka. Izrezana i odvojena od kopna tokom rijeke Rječine, Mrtvim Kanalom i Jadranskim morem, Delta je pragmatično građeni otok u centru grada. Deltaje  ipak više od mjesta, za neke prostor neostvarenih želja, za neke druge prostor promjenjivih politika, mjesto jednostavnih infrastrukturnih gradnji.

Delta je prostor „između“. Između mora i kopna, između mora i rijeke, između Luke i Grada. Delta je prostor između privatnog i javnog, između politike i ekonomije. Delta je prostor između infrastrukture i grada, prostor između grada i prirode. Delta je prostor između kulture HNK Ivana Plemenitog Zajca i kontejnerskog terminala. Prostor između spomenika oslobođenja Rijeke, i glavnog gradskog kolektora, pročistača fekalija grada Rijeke. Delta je prostor između zaboravljene povijesti, i neizvjesne budućnosti. Delta je prostor između novostvorenog mita i zamagljene čežnje. Delta je prostor između izgubljene proizvodnje i rada, te prostora dokolice zakašnjelih developera. Delta je prostor između stihije, propuštenih prilika i potrošenih politika. Delta je u pravom smislu tipično riječki “In Between” teritorij.

Delta je prostor na kojem se klasični urbanizam i arhitektura demonstrira u redovitim intervalima od 30 godina. Bilo da se radi o demonstraciji zajedništva Rijeke i Sušaka, sjedinjenih u sportu i zdravlju kolektivizma svih njenih građana iz vremena poslijeratne obnove, ili o romantičnom postmodernom pokušaju izdvajanja blokova Delte kao moguće Arhitekture Grada pred sam kolaps samoupravnog sistema, ili pak o recentnom anketnom pokušaju zakašnjelog developerskog razvoja Delte kroz koncesijsko upravljanje nepostojećih investitora, Delta nije nikada sustavno i ozbiljno promišljana.

Studio Rijeka je radionica drugog semestra master studia  MODUL M5.1  Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu pod vodstvom prof. Idis Turata i asistentice Milene Delavić Grbić. Studio Rijeka istražuje, problematizira, predlaže i konkretno projektira suvremeni teritorij grada. Studio Rijeka istražuje mogućnosti drugačijeg pogleda na akciju, građenje, programiranje, prirodu, infrastrukturu, ekonomiju, politike, i javni prostor grada. Kroz konkretni projekt pokazuje održivost postavljenih teza, te u direktnoj komunikaciji s gradskom upravom, nevladinim organizacijama, institucijama u kulturi i urbanizmu, udrugama i građanima Rijeke, predlaže konkretan projekt. Delta Project.

Delta Project je studentska radionica, studentski projekt gdje studenti arhitekture Nevena Balalić, Marija Čović, Neda Džombić, Jovanka Gojković, Tijana Jablanović, Luka Labović, Ivana Mardešić, Isidora Mandarić, Dušan Ogrizović, Nikola Opačić, Blagica Petričević, Katarina Petrović, Miona Zdravković i Saša Živkov kroz tri mjeseca intenzivnog rada istražuju, predlažu i projektiraju mogućnosti razvoja Delte.

Delta Project postavlja svoje aktere u jasnu poziciju urbanih mislilaca, kreativnih i konstruktivnog kritičara postojećeg stanja, promišljenih i discipliniranih istraživača novih urbanih paradigmi, i prepoznatljivih predlagača novih teza urbanog razvoja. Delta project predstavlja arhitekte iza kojih stoji jasan i nedvosmislen projekt. Delta Projekt je konkretna studentska akcija, studentski projekt snažne odgovornosti naspram budućnost, kritične i objektivne pozicije u odnosu na prošlost, te nesputane i otvorene kreativnosti naspram pragmatičnosti današnjice.

Delta Project sadrži viziju novog Grada, viziju prostora “In Between”, viziju grada između urbanizma i akcije, između kulture i infrastrukture, između nove prirode i inženjeringa, između progresivnog i pragmatičnog, između održivog i eksperimentalnog, između nesputanog i osviještenog, između utopije i realnosti.

Rossievi Urbani Artefakti

“Grad koji je predmetom moje knjige mora se shvaćati kao arhitektura. Pod arhitekturom podrazumijevam ne samo vidljivu sliku grada i zbroj njegovih različitih arhitektura, nego i arhitekturu kao izgradnju, izgradnju grada tijekom vremena. S vremenom grad raste, poprima svijest i sjećanje. Tijekom izgradnje njegove izvorne teme ostaju prisutne, ali ih u isto vrijeme grad svojom prilagodbom i razvojem modificira i razvija. Grad raste na suprotnosti između univerzalnog i pojedinačnog.”

Aldo Rossi, Architettura della Citta, Milano, 1966. godine

Ovim jasnim rečenicama arhitekt Aldo Rossi u počecima svoje bogate prakse definira svoje viđenje arhitekture i njezin odnos s gradom. Duh Italije, te njezin klasični, ponekad nešto manje avangardan, ali nikako manje vrijedan odnos naspram modernog urbanizma, rezultirao je inspirativnim tezama o arhitekturi grada. Takve jasne i vrlo osobne teoretske postavke rezultirale su i nekim njegovim manje znanim, ali silno mi dragim projektima.

Rossi intenzivno piše, uređuje časopis Casabella, te jasno opisuje temelje i pravce budućeg djelovanja. Kroz niz natječajnih radova i manjih realizacija u suradnji s dizajnerom Lucom Medom  profilira jasnoću autorskog koncepta. Koncept je to koji se gradi preciznom kritičnošću, ali i jednostavnim, pragmatičnim djelovanjem, konkretnim projektiranjem i jasnom gradnjom. Pisanje i projektiranje kod Rossia rezultira jasnim vrednovanjem postojeće situacije, postavljanjem novih teza, te njihovim testiranjem kroz konkretnu izgradnju upečatljivih urbanih artefakata. Urbani artefakti za Rossia su prvenstveno shvaćeni kao specifična umjetnička djela. Vid “umjetnosti” u takvim urbanim artefaktima usko je povezan s njihovom kvalitetom, njihovom jednostavnošću, te stoga njihovom prostornom analizom i konkretnom definicijom.

Prvi takvi precizni i jasni urbani artefakti vode nas u davnu 1962. godinu, do natječajnih radova za spomenik otporu “Monumento alla Resistenza” u mjestu Cuneo, te do projekta za veliku masivnu fontanu u poslovnom i upravnom centru Milana. Rossi i Meda projektiraju dva monumentalna spomenika, jednostavna urbana artefakta. I jedan i drugi rad predstavljaju u prvom redu jasan znak spomenika, ali i precizno definiraju jasan odnos arhitekture i grada, arhitekturu koja se precizno postavlja u zatečeni urbani kontekst. Arhitekturu gdje je prolazak, boravak i posjet samom artefaktu novo iskustvo grada. Jasna i tjelesno osjećajna spoznaja konkretnog mjesta. Penjući se monumentalnim stubama, prolazeći kroz spomenik, oblikuju se putanje, ukazuju se razni pogledi, definiraju precizni okviri koji kadriraju poglede. Pogledi i okviri definiraju tok, a prolazak kroz takav urbani artefakt doživljava se kao jasno tumačenje i osvrtanje na mjesto.

 

 

Ubrzo nakon izrade natječaja za spomenike i fontane ukazuje im se prilika da u sklopu XIII Milanskog Triennala 1964. godine izvedu privremeni postav tematske izložbe “Il Tempo Libero”. Rossi i Meda izvode niz prepoznatljivih elemenata, u ovom slučaju uklopljenih u park i nadograđenih na postojeću zgradu muzeja. U kratkom vremenu crtaju i izvode dva čelična mosta, dvije dugačke pasarele, te niz precizno projektiranih prostorija na otvorenom. Ovakav jasan i jednostavan sklop generira i specifično mjesto.

Čelični most karakterističnog trokutastog presjeka spaja kat muzeja s pasarelom i parkom. Poput nekog novog, nadodanog sloja grada, čudnog labirinta u zelenilu, Rossi i Meda grade specifičnu arhitektonsku matricu – Muzej na otvorenom. Čelični most, pasarele, putevi, te montažni zidovi izvedeni iz “heraklit” ploča uklopljeni u postojeći park, nalik su nekoj novoj arheologiji. Nizanjem prepoznatljivih arhitektonskih konstanti zamišljenih i postavljenih jasnom i nedvosmislenom prostornom neophodnosti, kako je Rossi znao reći, definira se novi gradski sloj. Ovako sklopljeni niz elemenata poput gradske strukture dijalektički reagira s tehnikom, funkcijom i stilom, kao i s kolektivnim karakterom i individualnim trenutkom arhitektonskog artefakta.

Iskustva natječajnih radova za spomenike, jasna provjera elemenata gradnje u parku Milanskog triennala, te brojni crteži i modeli struktura sastavljenih od niza primarnih, arhetipskih elemenata, rezultiraju realizacijom trga sa spomenikom i fontanom u milanskom predgrađu, Segrate. Od početka 1965. godine do kraja 1967. Rossi izvodi javni gradski prostor, malu piazzu koja u sebi okupljaju elemente mosta, fontane, gradskog vidikovca, belvedera, stupova, i zidova koji markiraju teritorij.

“Piazza del Municipio e monumento ai Partigiani”  definira prostor grada na rubu, novi urbani prostor koji prelazi prema tadašnjem selu. Definira granicu i novo mjesto. Ovakvi urbani artefakti ujedno su i uređaji za prostor. Oni svjedoče o jasnim i vječnim temama i prostornim odnosima u gradu. Fontana je ujedno i klupa i spomenik, mjesto dječje igre, ali i mjesto gdje se spoznaje slojevitost prostora, potvrđuje ideja mjesta. Ovakvi gradski elementi, spomenici i arhitektura grada stvaraju Rossijevu teoriju trajnosti. Gradovi preko takvih elemenata i arhitektura teže očuvanju svojih bazičnih osi razvitka, prostornih odnosa, zadržavaju izvorni oblik i rastu u skladu sa smjernicom i značenjem svojih starijih, prijašnjih artefakata. Ponekad ti artefakti opstaju praktično nepromijenjeni, obdareni trajnom vitalnošću, drugi put se iscrpljuju, dekonstruiraju, nadograđuju, a opstaje samo trajnost njihovog izvornog oblika.

Posljednjih godina dolazeći u Milano redovito bi posjetio Segrate i Rossijeve urbane artefakte. Ostao bi svaki puta grubo iznenađen vidjevši ogradu ispred stubišta fontane. Gruba pocinčana ograda koja svojom čvrstom mrežom brani djeci i građanima penjanje na spomenik. Ograda koja onemogućuje važan i svakom potreban, te sigurno poželjan drugačiji pogled na mjesto.

 

Interesantno je uočiti, te jasno reći, da u posljednjem desetljeću svjedočimo sveopćoj brizi za siguran i udoban život grada i njegovih građana gdje postaje gotovo pa nemoguće opušteno i normalno koristiti ovakva specifična mjesta i gradske artefakte. Briga za sigurnost, briga za udobnost, te gotovo pa perverzna potreba za kontrolom svih mogućnosti korištenja, u kombinaciji s često isticanom obavijesti o osobnoj i vlastitoj odgovornosti pri ulaženju i korištenju ovih predivnih gradskih mjesta, počinju me iskreno zabrinjavati. Ove zabrane svima nam govore o jasnoj i drugačijoj kontroli prostora, ali i o nevjerojatnoj predvidivosti ponašanja ljudi u gradu. Govori o nevjerojatnom nedostatku spremnosti na izazove grada, hrabrosti za izazove urbanog, nedostatku želje i spremnosti za suočavanje s uzbuđenjima i nepredvidivostima koje svaki pravi grad dnevno proizvodi. Iz tog jasnog razloga dobro je još uvijek ovo što je od grada ostalo nazivati Gradom, a nepredvidivi život u njemu nazivati uzbudljivim urbanim navikama.