Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Andrija Čičin-Šain, Drugačiji Pogled Na Turizam, 2. dio

Početkom ljeta, potaknut nadolazećom turističkom sezonom, razvojem nekih konkretnih projekata na kojima smo analizirali turizam i nelegalnu gradnju, propitivali sveopću apartmanizaciju kao našu novu ekonomiju, ideologiju i čudno održivu ekologiju, te neke konkretne projekte gdje jasno i otvoreno predlažemo drugačiji pogled na hotelske tipologije i razvoj lokalnog turizma, donio sam također i osvrt na turističku arhitekturu Andrije Čičin Šaina. Danas donosim drugi dio manje znanih projekata, prenosim razmišljanje arhitekta, ali i jasnu sliku društvenog, političkog i sociološkog konteksta sredine dvadesetog stoljeća na prostoru Jadranske obale i ovog dijela Mediterana.

U svim radovima, realizacijama i razmišljanjima Andrije Čičin Šaina, vidimo snažan i otvoren odmak od klasične funkcionalističke moderne, svjedočimo otvorenom i hrabrom iskoraku promišljanja arhitekture turizma kao nove kulture zabave i dokolice te nagovještaj svega onoga čemu danas svjedočimo u globalnom turizmu. Projektiranju destinacije, stvaranju specifične turističke priče, začetak ciljane manipulacije tradicijom, autohtonim i vernakularnim elementima i tipologijama arhitekture, koji istovremeno bez zadrške i otvoreno kombiniraju postmoderno i tehnološki osviješteno sa suvremenim dizajnom i medijskom manipulacijom globalnog turizma koji se odvija u neprekinutom 7/24 vremenskom i prostornom kontinuumu.

 

 

U ovoj jednostavnoj, umjereno bizarnoj priči o Čičin Šainovom hotelu Libertas, kroz koju nas vodi lik i riječ Relje Bašića, vidimo neskrivenu i veoma osviještenu potrebu za pričanjem priče, početak i zametak življenja nekog drugačijeg života i mjesta u kombinaciji s tradicijom, kulturom, zabavom, shoppingom u vremenu i prostoru “između” socijalističkog turizma i svedolazeće medijske i kapitalističke globalizacije.

Pred nama je projektirani svijet, okvir stvoren rukom Andrije Čičin Šaina, za kojeg su soba, apartman i javni dijelovi hotela, restorani, slastičarnice, barovi i klubovi otvoreno kolažirani svjetovi. Kombinacija je to slika i priča, neočekivani sklopovi elemenata dekoracije, ornamenta, primijenjene umjetnosti i dizajna. Čičin Šain u suradnji s Raulom Goldonijem, i tadašnjim studentima likovne akademije Eugenom Kokotom i Fadilom Vejzovićem u periodu od 1968.-1974. projektira, izvodi i oblikuje hotele Libertas, i manje znani hotel Lero, začudne postmoderne prostore koji otvoreno kombiniraju slike arhitektonskog brutalizma izvedenog u čistom betonu, kićene interpretacije glamoura Varner Panton-ovske pop kulture 70-ih godina, socijalističke ruralne neposrednosti, s blagim dahom kapitalističke dekadence.

Čičin Šainovo kreativno manipuliranje arhitekturom vernakulara, te transponiranje povijesnih i lokalnih arhitektonskih elemenata u suvremenu turističku sliku, počinje još davne 1966. godine, na otoku Krku u Njivicama gdje izvodi hotel Jadran. U suradnji s dugogodišnjim partnerimam Žarkom Vincekom i Borisom Tomašićem radi na projektu kojim se sjeverno od Njivica predviđa izgradnja turističko-rekreativnog naselja Beli Kamik.

Naselje je izvorno projektirano kao rahla organička struktura koja se sastoji od nekoliko hotela, vikend-naselja, autokamps, restorana, kavana, amfiteatra za priredbe i pretećim sadržajima. U konačnici je izveden samo hotel Jadran te restoran Plava terasa, koji je zapravo obuhvaćao adaptaciju starih zidina postojeće ruševne građevine te uređenje plaža s restoranom i noćnim klubom. Hotel Jadran smješten je nadomak mora, a visinom od 3 i 4 etaže te oblikovanjem pročelja u obliku niza zasebnih stambenih jedinica s različitom artikulacijom krova, prozora i bojanih pročelja, podsjećajući na mediteranske ambijente. U Njivicama Andrija Čičin Šain odbacuje temeljne postulate racionalizma kojeg većina arhitekata do tada rabi, radi potpunog podređivanja mediteranskom ambijentu gradi hotel koji postavlja, oblikuje i gradi kao staru gradsku strukturu sastavljene od niza kuća, različitih volumena i prostornih konfiguracija, koja će se ubrzo preuzeti i dalje razvijati na nekim drugim primjerima turističke gradnje kao što su Uvala Scott u Kraljevici, Igora Emilija iz 1968., i naselja  Haludovo s ribarskim selom u malinskoj, Borisa Magaša i Darka Turata iz 1972. godine.

Sljedećih nekoliko godina, sada već uhodani tim arhitekata, radi na raznim projektima turističkih naselja od Crikvenice, preko mjesta Punat na otoku Krku, pa sve do Jablanca gdje promišljaju i razrađuju razna turistička naselja, grade i oblikuju arhitekturu snažnog vernakularnog pečata, koji će kulminirati na realizaciji turističkog naselja Polari, Villas Rubin u Rovinju, kojeg sam objavio u prošlom prilogu. Odvijaju se godine snažnog turističkog zamaha, stvara se i upražnjava duh koji mješa kapitalistički turizam advartising marketinga i socijalistički kolektivitet. Zavisno o potrebama i mogućnostima postoje i osmišljavaju se razne tipologije i  hoteli za svih i za svakoga koji poželi doći.

 

 

Smješten stotinjak metara ispod jadranske magistrale, nedaleko grada Crikvenice u malom mjestu Smokvica, predviđala se tijekom 1967. izgradnja naselja „Mirta“, turističkog naselja od 400 stambenih jedinica i 800 ležajeva. Postojeći mediteranski vrtovi, vinogradi i maslinici s voćkama unutar gromača inicirali su ideju o atrijskom naselju, koja će zadržati prirodne kvalitete autohtonog ambijenta. Svaka stambena jedinica uz dvokrevetnu sobu ima sanitarni čvor i vlastiti vrt – sunčalište, koji služi i kao intimni boravak u zelenilu. U glavnoj ulici naselja, zapravo nizu povezanih trgova mediteranskog karaktera, nalazi se restoran za 500 posjetilaca, kavana s 250 mjesta, a uz samo more je u nekoliko nivoa smješten bar s 200 mjesta.

Gotovo istovremeno s naseljem Polari, Villas Rubin kako se danas zovu, Andrija Čičin-Šain 1971. godine projektira Alan-grad, turistički grad u Stinici kraj Jablanca, koji nikada nije realiziran. Surov i pust kraj mjesta Stinice smještene na moru, s planinskim masivom Velebita u zaleđu, potaknuo je arhitekta Čičin-Šaina na stvaranje slikovite turističke aglomeracije. Alan-grad je nudio „humanu viziju“ turističkog naselja, koja je koncepcijski, pa i izvedbeno, bila veoma slična naselju Polari. Iznova se težilo najjeftinijoj izvedbi, štoviše, projekt je rađen u suradnji s Otom Mojzešom, direktorom instituta za ekonomiku turizma iz Zagreba, te je proglašen jugoslavenskim prototipom turističkog objekta za domaće i inozemne goste „manje dubokog džepa“, odnosno najjeftinijim turističkim naseljem u Jugoslaviji, s najjeftinijim boravkom, uz bezbroj atrakcija.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, odlaskom u mirovinu, arhitekt Čičin-Šain posvećuje se posljednjoj arhitektonskoj kreaciji, za njega tada avangardnom konceptu „plivajućeg“ hotelskog kompleksa na morskoj pučini. Projekt izrađuje bez narudžbe i bez očekivanja realizacije, jednostavno ima potrebu da svoju profesionalnu karijeru, najvećim dijelom usmjerenu upravo na turističku arhitekturu, zaključi vizijom idealnog turističkog objekta. Kružni hotelski kompleks omogućuje ravnopravno uživanje u prirodnim ljepotama, gdje svaka hotelska soba ima jednakovrijedan pogled na pučinu. Smještajem sadržaja zabavnog karaktera ispod razine mora Čičin-Šain propituje granice moderne arhitekture i gura progres turizma u njemu specifičnom smjeru veselja života, kreativnosti i vedre svakodnevnice. Zahvaljujući njemu, njegovom otvorenom i komunikativnom duhu, predavanju kojeg je održao 2004. godine u DAR-u, njegovoj kćeri, također arhitektici koja je prikupila i obradila očevu slikovnu ostavštinu, Muzeju grada Rijeke i ravnatelju Ervinu Dubroviću, danas imam priliku podijeliti sa svima Vama ove meni silno važne i drage radove.

Pan And Scan Imitacija Života

U vremenu permanentne vizualizacije i spektakularizacije individualnosti, kada se super-obično i super-trivijalno prenosi pažljivo biranim slikama, atrofira želja i navika za analizom složenijih i kompleksnijih sustava koji tumače svakodnevicu. Svako složenije združivanje, konfrontiranje i istraživanje različitosti stanja društva koje ne proizvodi jednostavne slike, te ne može sa sigurnošću osigurati potrebu za masovnim odobravanjem, teško se gleda i promišlja. Gesta i ikoničnost preferiraju se u odnosu na višeznačnu složenost, konstruktivnu proturječnost i neizvjesnu suprotstavljenost.

Stvarni događaji i slike nekih velikih trauma, poput rušenja Yamasakievih blizanaca u New Yorku, preko filmskih ekranizacija mega spektakla bombardiranja Pearl Harbora, iskrcavanja u Normandiji, Armagedona ili Jurasic Parka naviklo je pasivno oko i jednostavan um na glomazne, masivne i pretenciozne pojedinačne scene-ikone. Veoma slično su nam i u arhitekturi, suvremenoj umjetnosti, fotografiji, književnosti i video produkciji potrebni sve veći i veći individualni podražaji, scene, motivi i trenuci snažnog, ali veoma brzo prolaznog dnevnog podražaja koji napadaju osjetila.

Kao posljedica ovakvih postavki sve su rjeđi drugačiji pristupi koji neočekivano, ali jasno i konstruktivno opisuje svu složenost i kontradiktornost svakodnevice, projekti koji bilježe obične događaje, te pritom podastiru silno složene i bogate interpretacije života, poput video uratka za pjesmu “Imitation of life”, grupe R.E.M. iz davne 2001. godine.

 

 

Frontman grupe Michael Stipe i režiser Garth Jennings snimaju u Los Angelesu jedan običan i svakidašnji događaj. Starom VHS kamerom bilježe dvadeset sekundi vrtne zabave koji se odvija u sklopu nekog anonimnog hotela, ili u okolišu tipične kalifornijske vile s travnjakom i bazenom. Snimljenu scenu pokreću i vraćaju u nekoliko navrata, te vremenski pokrivaju cijelu dužinu trajanja pjesme. Koristeći filmsku tehniku “Pan and Scan” Jennings izdvaja različite prizore i događaje, te stvara uzbudljive i različite radnje. Tehnika ovakvog zumiranja i kadriranja nastala je izvorno 60-ih godina kod kadriranja starih filmova snimanih u cinemascopeu, te njegovom prilagođavanju televizijskom formatu ekrana – kadru koji može apsorbirati sliku i dio poruke namijenjene ovom novom masovnim mediju.

Na prvi pogled nepovezani događaji i ljudi počinju pulsirati s pomicanjem kadrova, stvarajući novu priču, smisleni sadržaj unutar nepregledne i kaotične mase. Od barmena koji ulijeva šampanjac u veliku piramidu kristalnih čaša, preko kuhara koji peče roštilj da bi se u jednom trenu i samozapalio. Kroz video pratimo veselo društvo koje opušteno pleše, žene koje se prepiru, djecu koje se kupaju i igraju, ali i mirnog radnika u vrtu koji reže živicu, stupajući u ljubavni zagrljaj s nepoznatom ženom koja se netom oprostila od svog muža ili partnera. Režiser putuje i preko velikog semafora, na kojem se poput instalacije umjetnice Jenny Holzer izmjenjuju i ispisuju poruke, dijelovi teksta koje kroz pjesmu izgovara Michael Stipe.

Gledajući video postavljamo se u ulogu istražitelja, aktivnog sudionika, pratimo scene, spoznajemo skrivene odnose i bogatstvo veza, koje su u samom staru nejasne, gotovo pa nevidljive. Kako video i vrijeme protječe, otvara se niz novih odnosa, povezanih osjećaja i značenja. Prilikom zoomiranja kadrova slika gubi na jasnoći i oštrini, postaje sve lošija i lošija. Nesavršenost obrisa, pikselizacija motiva, gubitak obrisa i boje u slici ukazuje na sve slabosti tehnologije, te vraćaju digitalno (koje često shvaćamo isključivo kao savršeno i precizno) negdje u prostore umjetničkog izobličavanja i distorzije, karakteristične za prošla vremena i stare umjetničke tehnike dvadesetog stoljeća.

Ova velika i složena scena podsjeća me i na renesansne slike Pieter Bruegel the Eldera koji na svojim velikim platnima oslikava motive starih Flamanskih gradova. Na svojim slikama umjetnik prikazuje svakodnevnu urbanu vrevu, dječju igru, društvene običaje, karnevale i komešanje velikog broja ljudi. Na slici i u videu svjedočimo silno kompleksnoj cjelini, složenom i precizno projektiranom kadru, okviru, sklopu sastavljenom od niza događaja, scena, motiva i akcija. Poput neke velike i kompleksne arhitekture, kuće, gradskog trga ili ulice, u ovom slučaju odabrano mjesto oko bazena predstavlja okvir za kadriranje cjeline i pojedinačnih događaja. Ulaženje i izlaženje na jednoj slici pokazuje svu složenost i slojevitost jedne nasumice odabrane, ali vješto planirane i projektirane putanje događaja. Poput kakve arhitektonske promenade gdje prolazimo kroz razne sadržaje, nižu se prizori, događaji i mjesta koja se stapaju u veliku i složenu cjelinu.

Svjedočimo trenutku i stanju u kojem se, poput ovog inteligentnog videa, nalaze i gradovi, urbani okoliš i arhitektura današnjice. Svi se krećemo i djelujemo unutar jednog silno otvorenog i nehijerarhijskog sustava, unutar otvorene mreže, kolaža koji se gradi, nastaje, postaje i nestaje putem mogućih, jasno odabranih heterogenih veza. Takav sustav nema predvidiv i unaprijed zadan scenarij rasta i ponašanja, a njegov oblik samo je posljedica spontanih i projektiranih odnosa, nehijerarhijska veza, kolekcija raznih promjenjivih puteva, stanja i događaja. Analizirati ovakvu cjelinu i okruženje možemo jedino tako da uđemo u nju, da jasno i precizno krenemo od njezinih fragmenata, te putem spojeva, veza i preostalog prostora “između” prepoznajemo, vežemo se na sljedeći, dolazeći ili najbliži entitet, konstantno imajući pregled nad cjelinom. Ovakva metoda i sustav operiranja traži konstantno ulaženje i izlaženje u sustav, metodu i princip djelovanja koji ponekad stvaraju brzo prolaznu, ali silno poticajnu iluziju o mgućnosti kontrole.

Od Goluba Do Drona

Svakodnevno djelovanje na različitim projektima arhitekture i dizajna teritorija, traži permanentnu mogućnost za drugačiji pogled, sposobnost stalnog iznenađenja spoznajom nastalom konkretnom promjenom perspektive. Drugačiji pogled i promjenu očišta shvaćam prvenstveno kao novi oslonac za polugu neuobičajenog odnosa, to je vizura i slika s kojim bolje i drugačije vidim, drugačije zaključujem, složenije i kompleksnije projektiram.

Potreba za drugačijim pogledom koja ponekad proizlazi iz pragmatičnih potreba za dobivanjem zračnih snimaka teritorija, skrivenih, običnom oku nedostupnih podataka, snimanja, nadziranja i/ili kontrole teritorija vodi nas u raznim smjerovima razvoja i povijesti zračne fotografije. Od prvih upotreba nadzornih balona izvedenih od strane Francuske vojske u borbama sa Austrijom, pa do prvih zračnih fotografija Parisa iz 1858. godine fotografa i stručnjaka za balone, Gaspard Felix Tournachona, vode nas i do neobičnih golubova fotografa Juliusa Neubronnera.

Tijekom 1907. godine, ovaj njemački apotekar i zaljubljenik u fotografiju prvi je u povijesti koristio ove snažne i inteligentne ptice za transport lijekova svojim pacijentima. Neubronner je nakon nekog vremena shvatio da kutiju za lijekove lako može prilagoditi kućištu i nosaču malog foto aparata. Postavio je fotoaparat s dvije leće i malim remenima na prsa goluba, te tako započeo slikati panorame gradova, šumaraka i polja oko svog rodnog grada. Patent je u Njemačkoj u početku odbijen, i gledan s laganim podozrenjem, ali nakon što je Neubronner svoje fotografije izložio na izložbi Dresden International Photographic 1909. godine, na Frankfurt International Aviation Exhibition-u, 1910. godine, te sljedeće 1911. godine na Paris Air Shows neočekivano i uspješno prodao i unovčio kompletnu kolekciju fotografija za potrebe štampanja razglednica, tehnika i patent su oduševljeno prihvaćeni.

U početku vojni potencijal “golubljih fotografija” namijenjen izviđanju i fotografiranju neprijateljskih položaja pokazao se silno obećavajućim. Testovi probnih izviđanja u Prvom Svjetskom ratu dali su ohrabrujuće rezultate, ali je ipak klasična upotreba golubova kao pismonoša, mobilnih prijenosnika poruka i informacija imala daleko najveću primjenu i presudan utjecaj u obavještajnoj djelatnosti. Zahvaljujući brzom usavršavanju zrakoplovstva, interes za golubove fotografe opadao je, a sam Neubronner napustili je daljnje pokuse. Ideja o golubima fotografima na kratko je ponovo uskrsla tijekom 1930. godine kada je od strane švicarskog urara Christian Adrian Michela došlo do razvijanja precizne mehanike i tehnike snimanja fotoaparatom s veoma sofisticiranim uređajem za okidanje fotografija koja podrazumijeva odgodu snimanja koju je moguće precizno prilagoditi vremenskom intervalu od polijetanja do dolaska na mjesto fotografiranja.

Izumima i patentima Nikole Tesle iz davne 1898. godine koji se odnose na radio valove i daljinsko upravljanje počeli su snažno utjecati na razvoj bespilotnih, daljinski upravljanih letjelica za nadzor i snimanje teritorija. Tijekom drugog svjetskog rata, a pogotovo za vrijeme Vijetnamskog rata u svrhe nadzora nepoznatih prostora, ali i zbog sve većeg pritiska javnosti, i straha za gubitak svakog pilota, počinje značajniji razvoj bespilotnih letjelica, UAV-a, (unmanned aerial vehicle), danas često nazivanih Dron-ovima.

Razvoj digitalne fotografije, i GPS-a, američkog svemirskog satelitskog pozicijskog sustava koji omogućuje pouzdano i precizno pozicioniranje, navigaciju i navođenje korisnicima širom svijeta, da u svim vremenskim uvjetima, danju i noću mogu upravljati raznim prometalima, brodovima, ali i vlastitim bespilotnim letjelicama. Svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a, moguće je daljinsko navođenje, kontrola i upravljanje svačim, pa tako i malim bespilotnim fotoaparatima.

Danas u vremenu digitalne tehnologije, istraživanja leta i krila malih kolibara, razvoj tehnologije quadrotor helikoptera veličine dlana omogućuju masovnu proizvodnju foto-dronova koji snimaju nikad viđene i nedostižne vizure. Otvorene su i svima dostupne mogućnosti i prilike za neočekivani i drugačiji pogled. Pogled na drugačiju privatnost, društvenost, ali i kreativnost.

Drugačiji pogled i mjesto gledanja koje prvenstveno bitno mijenja i moderira mogućnost zaključka. Zaključak koji nije konačan stav, zaključak koji definira sljedeći korak, korak u putanji koji ukazuje na neočekivani, ali mogući smjer kreativnog procesa medijskog i prostornog projektiranja. Drugim riječima istu stvar, događaj, mjesto, projekt ili njegov segment potrebno je gledati različitim očima, davati mu mogućnosti za kontrolu pogleda koji nije vezan samo uz klasičnu perspektivu, ljudski pogled pješačke vizure ili 3d simulacije pogleda svima već dosadnog, uvijek istog i predvidivog rezultata. To je prilika za novi pogled, pogled kao nova pozicija u shvaćanju i percepciji okoliša, javnosti, odnosa privatnog i javnog, pogled koji donosi mogućnost za drugačije kontrole, kreativnosti i interpretacije.