Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Od Misli Do Građenja I Natrag, Gumno House

Arhitektura se misli, arhitektura se crta i piše, arhitektura se gradi. Arhitektura koja se misli potiče arhitekturu crtanja i pisanja. Pisanje preispituje i artikulira misli arhitekture. Crtanje i pisanje arhitekture trajno inspiriraju i moderiraju građenje. Arhitektura građenja potvrđuje misli arhitekture.

Građena i crtana arhitektura ponekad inspirira pisanu arhitekturu. Pisanje o arhitekturi potiče čitanje arhitekture, jasno strukturira misli arhitekture. Čitati arhitekturu nije isto kao i misliti arhitekturu. Čitati arhitekturu možemo crtajući. Misliti arhitekturu ponekad znači crtati, pisati arhitekturu.

Pisanje arhitekture može biti nalik crtanju. Crtati se može kao da se piše. Pisati možemo kao da gradimo. Ponekad građenje doživljavamo kao neku vrstu pisanja, skriptiranje filmskog scenarija. Crtanje arhitekture ne znači a priori sigurno građenje. Građenje arhitekture potiče na novo crtanje, pisanje i mišljenje arhitekture.

Graditi arhitekturu možemo samo pod uvjetom da crtamo i pišemo arhitekturu. Graditi znači konstantno misliti arhitekturu. Građenjem misli arhitekture stavljamo na konačnu i otvorenu kušnju. Crtanje i pisanje arhitekture oblikuju, skriptiraju i moderiraju građenje. Građenje ponekad utječe na pisanje arhitekture. Misli arhitekture dodatno oblikuje, a ponekad i mijenja jedinstveno iskustvo građenja.

Misliti, pisati i crtati arhitekturu možemo (i) sami, graditi arhitekturu možemo jedino u društvu. Građenje ne ovisi o našim dobrim željama, talentu, plemenitim namjerama ili potrebi za novim iskustvima i nepoznatim iskušenjima, one se samo i isključivo podrazumijevaju. Za gradnju je potrebno minimalno troje. Građenje je strast.

Misliti arhitekturu možemo sjedeći, hodajući, putujući, sanjajući. Pisanje arhitekture se preporučuje u miru i samoći čistoga stola, u bjelini praznog ekrana. Građenje arhitekture podrazumijeva različita kontradiktorna stanja i nepredvidive odnose. Građenje arhitekture je proces. Uzbudljivo trajanje čije neočekivane događaje i akcije u vremenu nije moguće, niti ih je potrebno apsolutno definirati.

Da bi arhitektonska misao postala konkretan prostor, arhitekturu je prije građenja potrebno intenzivno pisati i crtati. Da bi misao postala konkretna arhitektura potrebno je da u jednom trenu postane dobrovoljni talac krize koju često nazivamo projekt. Pisanje i crtanje čine projekt. Projektirati znači misliti kroz pisanje i crtanje. Građenje arhitekture je konačna kontrole krize, proces sveopće obrane i zaštite misli arhitekture. Ljepota arhitekture građenja leži u vještini kontroliranja konstantne krize.

Arhitektura građenja pod kriznim podrazumijeva različita stanja i duboko kontradiktorne kontekste. Od jednostavnosti dubokog blata i prašine, preko sofisticirane tehnologije i medija, do pragmatičnosti administracije, prava i atesta. U onome koji misli arhitekturu građenje izaziva stanje čudne skromnosti. Iako je sve unaprijed opisano i iscrtano uspjeh nije zagarantiran.

Građenje arhitekture podrazumijeva isovremenu elitnu sofisticiranost, prozaičnu dosjetljivost, banalnu tjelesnost, jednostavnu odlučnost, kompenzirajuću upornost, pragmatičnu rutiniranost, neizvjesnu napetost, talentiranu spretnost, impulzivnu reaktivnost, programiranu ludost, nejasnu kontradiktornost, i poneku lukavost odgode. Predah.

Neovisno o tome je li netko misli, čita, piše ili crta, o građenoj arhitekturi baš svako ima svoj stav. Dobar ili loš, zao ili drag, svaki stav o izgrađenoj arhitekturi je potreban. Građena arhitektura izaziva jasne, izravne i veoma tjelesne osjećaje, potiče i provocira direktne misli arhitekture. Konačna materijalizacija arhitekture potvrđuje ili opovrgava početnu misao. Misao arhitekture stavlja se na test kroz jasnu emociju prostornog doživljaja.

Bez konkretnog bivanja i boravljenja u arhitekturi pisanje o arhitekturi gubi na vjerodostojnosti, snaga pisanja kopni, a misli o arhitekturi postaju usamljene i same sebi svrha. Boravak u arhitekturi potiče razmišljanje o arhitekturi. Pisanje o boravku, prolaženju, izlaženju i ulaženju u arhitekturu potiče misao, inspirira druge, stvara neočekivane slike, nove prilike za crtanje i misli arhitekture.

Arhitektura se misli, arhitektura se crta i piše, arhitektura se gradi. Arhitektura koja se misli potiče arhitekturu crtanja i pisanja. Pisanje preispituje misli arhitekture. Crtanje i pisanje arhitekture inspirira građenje. Arhitektura građenja konačno potvrđuje misli o arhitekturi.

Gumno House, Fotografije Ivan Dorotić i Maja Bosnić, dron Igor Crnković

 

 

Walled City

Zamislite najgušći, najizgrađeniji i najnastanjeniji grad na svijetu. Zamislite grad gdje su broj stanovnika i površina izgrađenosti po kvadratnom kilometru pet puta veći od Manhattana. Zamislite da jedan takav grad nastane kroz 99 godina intenzivnog rasta, a da u proces planiranja i gradnje ne bude uključen niti jedan arhitekt. Zamislite mjesto s 33 000 ljudi koji žive u 8800 stanova i kuća, te 1000 različitih poslovnih prostora,  sve to rasprostranjeno na samo 2.8 hektara površine grada. Ovakva jedinstvena gustoća, masivna izgrađenost i unikatna urbana organizacija utjelovljene su u gradu-bloku, gradu zvanom Walled City, gradu koji se do 1994. godine nalazio u samom centru Hong Konga. Taj golemi grad grijeha i kriminala, golema šarena ‘kuća zla’, kako su je nazivali, nastala je na stoljetnoj političkoj i administrativnoj permisivnosti Britanije i Kine, kao gusto izgrađeni prostorni labirint prljavštine, grijeha, trgovine i nepotrošive ljudske nade u bolji život.

Walled City je najstariji dio Hong Konga i jedan od rijetkih dijelova starog grada na Kowloon poluotoku, naseljavanog od 1898. godine, kada Englezi stječu pravo na zakup grada. Prema uvjetima iz ugovora o 99-godišnjem zakupu utvrđeno je da će Kinezi i dalje zadržati neka od svojih povijesnih mjesta, te da će nad njima imati nadležnost sve dok ne bude uspostavljena stalna kolonijalna uprava. Tijekom burnih stoljeća razvoja Honk Konga Walled City je bio službeno unutar Britanske domene, ali potpuno izvan njihove kontrole i stvarne uprave. Svaki put kada je kolonijalna vlast pokušala nametnuti svoju volju, Kineski bi stanovnici zaprijetili da će svaki takav pokušaj kanalizirati u snažan diplomatski incident.

Walled City je s vremenom stekao status svojevrsne diplomatske “crne rupe”, čudnog i neočekivanog otoka Kineske vlasti u moru Britanske jurisdikcije. Nakon drugog svjetskog rata i velike Kineske revolucije 1949. godine, te dolaskom Mao Zedonga na vlast, započinje masovno naseljavanje Kineskih izbjeglica u Walled City, useljavanje kao bijeg, posljednji spas od gladi, građanskog rata, i političkih progona novog sustava. Sve do 1994. godine, kada je Walled City zauvijek srušen, bio je naseljen starim izbjeglicama i njihovim prvim potomcima, njihovim obiteljima, prijateljima i znancima, čvrsto organiziranim i osiguranim sustavom zaštite i uprave kineske transnacionalne udruge organiziranog kriminala, Triade.

Walled City je postao učinkovit i vjerodostojan model organiziranja alternativnog, anarhističkog društva, koje ne priznaje zakone okolnog društva, prava i obaveze države i lokalne uprave unutar koje se nalazi. Organizirana strukture i sustav Trijade bogatila se na bordelima, kockarnicama, trgovini opijuma i droge, držeći stanovništvo kao dio svojih zaposlenika u konstantnom stanju straha i podložnosti, ali istovremeno kontinuirano ih štiteći od kolonijalne uprave za koju su oni bili ilegalni emigranti, izbjeglice, psi rata i komunizma.

Važno je znati da gospodarska aktivnost Walled Citya nije bila ograničena samo na poroke i kriminalne radnje. Unutar zidova ovog gusto naseljenog grada bilo je smješteno nepregledno mnoštvo legalnih tvrtki. Niz poduzeća i malih tvornica organiziranih i dopuštenih od strane Britanske uprave i Trijade, surađivali su u ozračju prešutnog trgovačkog zajedništva, izrabljujući pritom svoje zaposlenike, stanovnike i taoce Walled Citya. Ova jednostavna, dvostruko kodirana, dvostruko održiva i poticana zajednica, simbioza ilegalnog i dozvoljenog, kriminalnog i svjesno prešućenog, omogućila je da se kroz godine unutar Walled Cityu smjeste neke od najprosperitetnijih tvornica igračaka, slatkiša, metalnih dijelova i hrane.

Iako su grad u cjelini te održiva trgovina i mafijaška uprava kod nekih, a posebice kod Britanaca, izazivali jezu, malo bolji, precizniji i otvoreniji pogled na Walled City pružao je neku drukčiju sliku mjesta, drugačiju paralelnu istinu. Walled City je uz konstantnu pregovaračku poziciju, svojevrsnu “miroljubivu aktivnu koegzistenciju” lokalne Trijade i Britanske uprave, te znanje i pristanak svih stanovnika i dnevnih migranata u grad, ostvario potpuno samostalnu zajednicu desetaka tisuća ljudi. Jasno održivi grad i sustav, markantno mjesto temeljeno na pomalo bizarnim, ali veoma jasnim i održivim pravilima rada, rasta i života.

Osim mnoštva tvornica grad je imao nekoliko škola i vrtića, od kojih je neke pokrenula i sama Vojska Spasa. Također, u gradu nije bilo problema ni oko medicinske i stomatološke skrbi, jer su mnogi stanovnici bili visoko kvalificirani liječnici i stomatolozi s godinama iskustva, ali bez licenci potrebnih za rad u organiziranoj koloniji. Mnogi građani Honk Konga dolazili su u potrazi za stomatologom do Walled Citya, te koristili usluge koje su bile jednako dobre, ali znatno jeftinije nego u “legalnom gradu”. Jednako tako je bilo i s malim trgovinama duhana, pića, slatkiša, igračaka i ostalih potrepština. Grad je raspolagao s mnogo restorana i caffea gdje je potlačeni narod mogao bar na kratko “pobjeći” od svoje sudbine. Za neke druge, za vjernike ili one koji su to međuvremenom postali u srcu Walled Citya nalazio se stari hram i jedna mala crkva.

Ubrzo nakon isteka ugovora o 99-godišnjeg najmu Hong Konga, i povratka grada pod Kinesku upravu, Walled City je uz veliko protivljenje i prosvjede lokalnog stanovništva 1994. godine srušen i zauvijek pretvoren u park. U godinama pred povrat grada Kini, kada mjere osiguranja i tajnovitosti o ovom unikatnom političkom, urbanom i socijalnom fenomenu slabe, Walled City postaje tema briljantne knjige “City of Darkness”, autora Greg Girarda i Ian Lambota. Pred samo rušenje grada, mit i fama o gradu bivaju do te mjere banalizirani da je unutar Walled Citya snimljen akcioni film vječitog borca za pravdu Jean Claude Van Dammea. Tih se godina slava i uzbudljiva priča o gradu grijeha nezaustavljivo širi diljem svijeta. Priča i slike o gradu Sodome i Gomore dolaze i do obližnjeg Japana. U samom centru Kawasakija Walled City je, sa svim svojim prepoznatljivim elementima, prostornim replikama i specifičnom tamnom i ljigavo-vlažnom atmosferom, doživio svoju bizarnu repliku, prostornu reinkarnaciju kao strogo kontroliranog tematskog parka, mjesto alternativne zabave za mlade Japance. U jednoj zgradi vjerno je kopirana kulisa grada, savršeno je precizno izvedeno mjesto reinkarniranog užasa, prostor za dokone zabave i uživanja slika opasnog života, vjerno popraćenih skupom scenografijom grada grijeha i kriminala.

Pismo Profesora Plečnika Studentu Čičin Šainu

Dragi prijatelj!

 

Vaše pismo me je ganilo. Pomeni zvestobo. Hvaležen sem Vam zanjo! Pri nas, na našem odelku se je vse mučno zapletlo. Kako razplete uvidimo.

 

 

Zdi se mi, da je imela usoda prav ker Vas je privedla nazaj v Zagreb dasiravno ste bili Vi meni mili in dragi in ob tem žaljujem da niste več med “mojimi”. Občudoval sem Vas in bil razveseljen videč s kakšno energijoste se pripravljali in srečno dokončali izpite. Bravo!

 

 

Neka Vam nakloni Gospodin Bog še nadalje tako moč. Če nam boste občas poročali o delu v Zagrebu, mi bo to všeč. Dozdaj nam je bilo znano mnogo več o temkaj se misli in dela v Australiji nego v Jugoslaviji.

 

 

Dragi Andrej, želim Vam vse zdravlje, veselo in lahko dušo in srce, plod zdrave pameti. Vsi se Vas lepo spominjamo. Bodite z Bogom!

 

Vaš Jože Plečnik

 

30.III. 1946.

Dragi prijatelju!

 

Vaše pismo me ganulo. To znači odanost. Zahvalan sam Vam za nju!  Kod nas, na našem odjelu sve se neugodno zaplelo. Kako će se sve rasplesti još ćemo vidjeti.

 

 

Čini mi se da je sudbina imala pravo jer Vas je odvela nazad u Zagreb. Bili ste mi mili i dragi stoga žalim da niste više među “mojima”. Divio sam Vam se i bio sam veseo vidjevši s kakvom ste se energijom pripremali za ispite i sretno ih završili. Bravo!

 

 

Neka Vam Gospodin Bog uvijek podari takvu snagu. Bit će mi drago ako nas budete povremeno informirali o radu u Zagrebu. Do sada smo više znali o tome što se misli i radi u Australiji nego u Jugoslaviji.

 

 

Dragi Andrej, želim Vam svo zdravlje, veselu i laku dušu i srce, plod zdrave pameti. Svi Vas imamo u lijepom sječanju. Bog s Vama!

 

Vaš Jože Plečnik

 

30.III. 1946.

Ovo je preslika, prijepis i slobodni prijevod pisma kojeg je 30. ožujka 1946. godine Profesor Jože Plečnik uputio svom Studentu Andriji Čičin Šainu. Ovom iskrenom, toplom i kolegijalnom pismu prethodila je obavijest kojim Student Čičin Šain informira svog Profesora da, nakon što je proveo tri godine u njegovoj klasi, odlazi iz Ljubljane, te prelazi na studije u Zagreb. Ovo staro pismo, pisano perom i tintom na debelom pergament papiru, s velikim ponosom i zanosom otvorio mi je i dao na dokumentiranje kolega Čičin Šain. Prilikom priprema njegovog predavanja i dodjele Nagrade Viktor Kovačić za životno djelo, vadeći drhtavim rukama pismo iz kuverte, pružio mi ga je i dao na uvid poput kakvog dragog kamena. U tom trenu obojicu je obuzelo neko čudno, blaženo osjećanje. Dok se Čičin Šain vjerojatno sa sjetom prisjećao svoje mladosti, svog profesora, Ljubljane i Zagreba, meni je iskreno kroz glavu prošla samo jedna jedina misao: Je li danas uopće moguće da vam vaš Profesor, arhitektonski učitelj, tako nešto toplo, blisko i iskreno napiše, i uputi na vašu adresu?

U vremenu kada su nam “24/7” otvoreni svi mailovi, kada profesori i studenti biraju jedni druge nepismenim porukama i statusima na fejsu, brzinski razmatraju projekte površnim twitovima, listajući na tabletima predvidive i uvijek iste jpeg-ove, nerazumljive pdf-ove, kada skypeovi, smsovi, chat-vi, whatsappovi zamjenjuju potrebne i neizbježne sate mira i analize, možemo se otvoreno zapitati imamo li iskreno mogućnosti, hrabrosti i strepljenja ostvariti ovako dubok, topao, iskren i u suštini veoma ljudski odnos i komunikaciju sa svojim studentom? Naravno ovo pitanje u potpunosti funkcionira i u drugom smjeru. Pitanje je, također, kako da danas osiguramo svom studentu mogućnost za jedno tako toplo, iskreno, strastveno iskustvo? Njime potvrditi i zauvijek pamtiti uzajamno poštovanje, nesebično davanje i uzbuđenje spoznaje da iskreno ima “Svog” Profesora.

 

U vremenu gomilanja informacija koje kontradiktorno i ciljano kanaliziraju različita mišljenja, moderirajući stavove između demagogije održivog razvoja, ekologije, nelegalne gradnje i glamurozne ikoničnosti zvjezdane arhitekture, proizvode se čudna stanja koja iskreno zbunjuju svih. Zbunjuje stare i mlade, laike i stručnjake, studente arhitekture, ali i, siguran sam, njihove profesore. Jednako tako svima je jasno da posljednjih godina zbog globalne inflacije gradnje i ponude istoka, bahatosti kapitala zapada, salonskog aktivizma i birokratiziranosti duha sjevera, te poslovične agresivnosti i destrukcije juga, nitko iskreno ne zna što bi edukacija arhitekta morala biti. Uz nekontrolirano trošenje prostornih, energetskih i emotivnih resursa, svjedočimo jednako tako inflaciji i nekontroliranoj proizvodnji znanstvenika, profesora i škola arhitekture. Svjedoci smo bizarne situacije gdje osim što je svatko zvijezda, svatko projektira i gradi, jednako tako svatko podučava i svatko uči. Postavlja se otvoreno pitanje zašto, kako i zbog čega se neko danas odlučuje postati arhitektom? Što i tko je danas profesor, učitelj arhitekture? Tko je, kako misli i što od arhitekture danas očekuje student?

Zbog ovako otvorene, i silno nepredvidive i nestabilne situacije, Student i Profesor su danas neka vrsta putnika kroz prostor i vrijeme edukacije. Oni su jednako tako, svatko na svoj način, dobrovoljni zatočenici ljepote spoznaje. Iskustvo i nesputanost, znanje i intuicija, prisebnost i zanesenost, svaka sa svoje strane, hrane se i sklapaju u strasti otkrića, obavijene prostorom i vremenom novog i neočekivanog iskustva. Iskustva učenja i podučavanje, istraživanja, napetosti, neizvjesnosti procesa, te predivnog zanosa konačne spoznaje, kao kraja neizvjesnog i turbulentnog puta. Ovakvo konstantno otkrivanje i istraživanje uklopljeno je u svakodnevni trening arhitektonskih rutina. Te i takve na prvi pogled trivijalne i opće radnje i znanja, rezultiraju lakoćom i automatizmom vještine, uvodeći nas na kraju u zonu elitnih znanja i sposobnosti za misiju elitnog specijalista. Poput treninga za vrsnog astronauta, obučavamo se za veliku misiju, put u nepoznato.

Za neke Studente, sad već gotove specijaliste, put u nepoznatu orbitu počinje brzo, dok neki na njega dugo čekaju, ostaju u rezervi, osvrćući se nelagodno u okolišu koji ih ne razumije, indolentno ne treba, pa čak i otvoreno prezire njihove vještine i znanja. Da se Student ne bi osjetio nepotrebnim i beskorisnim, a njegov težak put učenja suvišnim te zajednički trud uzaludnim, tu je “njegov” Profesor, da ga usmjeri i podrži u nastojanjima, obuči strpljenju i miru, da ustraje do trenutka kada kreće u odabranu akciju.

Na kraju valja reći da je dužnost Profesora da ukaže Studentu da djelovanje strastvenog arhitekta specijalista ne nalazi svoje otvorene izazove samo u novim i nepoznatim orbitama, već i unutar naoko poznatog, predvidivog i danas sve više strogo kontroliranog, ali veoma prijetvorno komfornog konteksta. Izazov koji se očituje u superiornom vladanju svakodnevnim rutinama i vještinama koje nam omogućuju u konačnici svojevrsno kršenje pravila, hodanje izvan utabanih staza i prijelaza puteva predvidive i normirane svakodnevice. I Profesor i Student tada će se sigurno naći u poziciji gdje će se i međusobno podržavati. Dozvoliti si i poneku zajedničku, neočekivanu, na prvi pogled nelegalnu akciju. Svjedočiti uzbudljivom kršenju poznatog i predvidivog, ali sve u cilju novog iskustva, drugačijeg pogleda i svakako boljeg stanja. Arhitekt to može, usudio bi se reći da to mora činiti, kako bi ostao utreniran ili jednostavno rečeno bio pri zdravoj pameti.