Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Gradovi Šatora

Kada je davne 1957. godine Gy Debord konstatirao da arhitektura treba napredovati i razvijati se, uzimajući za predmet svog djelovanja više uzbudljive situacije, nego uzbudljive oblike, postalo je svima jasno da se polje našeg djelovanja konačno oslobodilo vječnog bremena objekta kao jedinog cilja arhitektonskog djelovanja.

Danas često svjedočimo događajima kojim organizacija konkretnog trenutka traži oslobađanje od isključivo umjetničkog načina djelovanja arhitekta. Taj specifični trenutak, kada određeni događaj dolazi u stanje kritične mase kojem treba jasna organizacija prostora, započinje prava arhitektura. To je početak konkretne akcije, početak projekta koji definira precizne odnose, uvodi novu, specifičnu hijerarhiju. Niz precizno skriptiranih postupaka izvedeni alatima i mehanizmima jednostavne gradnje, kroz jasne i nedvosmislene modele organizacije prostornih parametara, u trenu stvaraju jasnu i nedvosmislenu arhitekturu. Arhitekt u takvoj prilici postaje potreban, tražen i koristan.

Neovisno o veličini teritorija ili prostora koje akcija zauzima, te neovisno o namjeni i konkretnom prostornom okruženju, trenutak definira okvir konkretne i specifične arhitekture. Arhitekture koja spaja događaj s mjestom, stavljajući pritom jasnu i konkretnu aktivnost u drugačiji odnos sa zatečenim stanjem, postojećim elementima prirode, gradnje i infrastrukture.

Potpuna dostupnost, otvorenost prostorne mreže i probojnost suvremenih teritorija uklanja grad kao jedino odredište i mjesto događanja ljudi. Taj oslobađajući podatak stvara stanje unutar kojeg su mogući različiti utjecaji i metode organizacije. Koncentracije i planiranja progresivne mreže događaja ili kontrolnih organizama mogu se dogoditi, jasno organizirati bilo kada, i bilo gdje. Dovoljan je i nužan samo jasan povod, odluka za konkretnu akciju, te jasna želja za prisustvovanjem, konsenzus skupine ili društva, s jasno reguliranim odnosima.

Ove postavke pokazuju se očitima kroz različite primjere. Od masovnih političkih ili vjerskih skupova, prisilnog okupljanja ljudi prognanih iz svojih kuća uslijed ratnih razaranja, pa sve do dokonog i veselog uživanja u umjetnosti, teatru ili popularnoj muzici, na različite i veoma inspirativne načine oblikuju specifična mjesta zajedništva i drugačije odnose među ljudima. Rađaju se, i nastaju nova mjesta, projektirana i osmišljena za različite povode i bogate akcije.

Slučaj i primjer privremenog šatorskog grada Mina za 3 milijuna ljudi najbolje pokazuje održivost iznesenih teza. Mina je golemi, masivni, nepregledni šatorski grad u Saudijskoj Arabiji koji se podiže i uklanja svake godine kada milijuni hodočasnika tijekom zadnjeg mjeseca lunarnog islamskog kalendara posjećuju Meku.

Taj izuzetno precizno ustrojen i jasno dizajniran sustav sa svom potrebnom sanitarnom, prometnom i komunalnom infrastrukturom stvara konkretne uvjete za organizaciju događaja. Šatori su potpuno standardizirani, jasno projektirani da se kvalitetno ventiliraju i spriječe eventualni požar ili sličnu havariju. Najzanimljivija konstrukcija u šatorskom gradu Minu je Jamarat Bridge. Most koji je izgrađen kako bi se olakšalo kretanje vjernika koji dolaze iz različitih smjerova i zemalja. Jamarat Bridge ima 24 pristupna puta i 11 vrata koji ga povezuju s planinom. Trenutno postoji 5 razina mosta koje se u budućnosti trebaju proširiti na 12. Dimenzije mosta su 100 metara širine i 800 metara duljine.

Pored snažne volje za zajedništvom koje gradi drugačije prostore i uzbudljive međuljudske odnose,  nažalost veoma često i “efikasno”, ljude okupljaju ratovi, trauma ili strah. Brojni primjeri od srednjovjekovnih gradova, koncentracijskih kampova, podjeljenih i ograđenih gradova poput Berlinskog zida, veoma jasno pokazuju da traume mogu rezultirati silno inspirativnim i drugačijim pogledima na razvoj gradova, organizaciju zajedništva i urbanih prostora. Primjer jedne izrazito traumatične i depresivne slike prisilnog okupljanja ljudi u dubokoj nevolji je Sirijski izbjeglički kamp Zaatari.

Ono što se može vidjeti na fotografijama je novi dom, novi grad za preko 160.000 izbjeglica protjeranih brutalnim ratom i diktaturom Bashara al-Assada. Nevjerojatno, ali istinito, 6.000 ljudi dnevno je pristizalo u izbjeglički kamp u Jordanu, koji je tim neželjenim događajem postao peti najveći grad zemlje. Na pretrpanih 2,8 kvadratnih kilometara, bez ijednog stabala ili grma usred pustinje nepregledne i opasne šikare koja je preventivno očišćena i prekopana za zaštitu od zmija i škorpiona, niknuo je novi grad. Grad s novim trgom, nizom ambulanti, vrtića, škola i društvenih domova, te sportskih terena za rekreaciju i zaborav na veliku traumu rata. Svaki se dan u Zaatariju rodi 12 do 15 nove djece. Nova djeca u novom i neočekivanom gradu šatora.

S druge strane zemaljske kugle, u centru Velike Britanije, primjer Glastonbury festivala veoma nam plastično pokazuje kako jedan opušteni hippy-događaj iz 70-ih godina nadrasta svoje početne ambicije, te u duhu novoga vremena poprima oblik novog privremenog grada. Grada nastalog na farmi u Piltonu koji jednom na godinu raste i nastaje za stotine tisuća stanovnika smještenih u različite šatore, kamp kućice i mobilne kućice. U organizaciji gospodina Michael Eavis-a već 40 godina događa se specifičan i osebujan grad događaj, grad festival.

Osim ljubitelje suvremene glazbe festival ugošćuje, prikazuje i tematizira ples, komediju, kazalište, cirkus, cabaret i druge izvedbene umjetnosti. Prvih godina festivala, tada besplatna manifestacija, ugošćavala je ljude istih svjetonazora, iste pripadnosti jednoj hippy generaciji. Ljudi oslobođeni razlika, predrasuda, klasnih, rodnih i rasnih podjela slobodno su se družili uz umjetnost. Godinama kako se festival razvijao te mjesto postajalo sve poznatije, a broj ljudi sve veći, segregacija ljudi počela je biti sve veća i očiglednija. Od 70 ih godina, kada su svi spavali, ležali i slušali muziku zavaljeni na travnatom amfiteatru, vremenom se prostor za boravak počeo odvajati od prostora za praćenje koncerta. Razlozi sigurnosti i komercijalnog oblikovanja festivala počeli su uvoditi hijerarhiju i podjele unutar prostora Glastonbury festivala. Danas zatičemo inspirativan grad-kolaž. Kolaž kojeg čini postojeća priroda, parkovna i landscape infrastruktura, tisuće različitih šatora, kamp kućica uhvaćenih u novom odnosu i novoj hijerarhiji masovnog događaja. Pred nama je kolaž novih odnosa, novih prostornih, funkcionalnih i društvenih entiteta podijeljenih poput klasičnog grada. Privremeni grad sa svim svojim elementima, kvartovima različitih šatora, od skromnih do luksuznih, od onih za mlade, do onih za malo starije, od hipstera do gospode i pustolova, od jeftino građenih do skupo dizajniranih i klimatiziranih. Svi skupa položeni su unutar velikog privatnog imanja, projektiranog za zajedništvo i društvenost sa svim svojim proturječjima i složenostima koje čini svaki pravi grad poželjnim.

Arhitektura Povjerenja

Arhitektura bez povjerenja ne postoji. Sve započinje, počiva i gradi se povjerenjem. Od povjerenja prema ljudima, do povjerenja ljudi prema arhitekturi. Od povjerenja prema idejama, do povjerenja za ideju. Od povjerenja u vrijeme, do vremena potrebnog da se povjerenje provjeri i dokaže. Arhitektura povjerenja gradi se jasnim odnosima, uzbudljivim događajima te traje u vremenu.

Povjerenje nije zauvijek dato, niti a priori zasluženo. Povjerenje se stalno preispituje, stavlja na kušnju, i uskraćuje. Povjerenje živimo kao da će zauvijek trajati, ali ga jednako tako otvoreno propitujemo kao da ćemo ga svakog časa izgubiti ili uskratiti. Povjerenje za neuspjeh postoji jednako kao i povjerenje za uvijek mogući poraz.

Povjerenje prema novom jednako je važno kao i povjerenje u ono što prolazi i nestaje. Povjerenje u novo potrebno je kako bi išli dalje, djelovali, ali i vjerovali da je sve moguće. Povjerenje u prošlo podsjeća nas i potvrđuje nam da je u početku sve bilo začudno novo i neočekivano.

Povjerenje u eksperiment drži nas uvijek napetim, a svaki novi trenutak čini dodatno neizvjesnim. Povjerenje u neizvjesnost potiče nove ideje. Povjerenjem u ideje započinje i završava svaka arhitektura. Povjerenje za ideju dobiva se i daje potpuno neočekivano, samo u uvjetima otvorene i nesputane igre. Povjerenje u igru stvara mogućnost i priliku za nesputanost i lakoću odluke. Odluka kao početak svake arhitekture.

Povjerenje u mir i spokoj postoji samo kada znamo što nemir i rizik znače. Rizik koji hrani i održava povjerenje živim. Bez rizika povjerenje ne postoji. Rizik i nemir dovode povjerenje na težak i neizvjestan put. Put na kojem se povjerenje trajno hrani i gradi.

Povjerenje za iskušenje svakodnevno se i nesebično daje. Iskušenje koje može biti bolno i nelagodno dugotrajno. Iskušenje za povjerenje koje nas u konačnici oslobađa straha. Povjerenje za trenutke straha od pogreške, neizvjesnosti projekta, nepredvidivosti odnosa i politika. Povjerenje u neizvjesnost i konstantnu kritičnost u kombinaciji s povjerenjem u pragmatično djelovanje, otvara put u konačnu slobodu, slobodu povjerenja za iskušenja arhitekture.

 

 

Arhitekturu gradi isključivo i samo jasno dato ili primljeno povjerenje. Bez povjerenja arhitektura nije moguća. Povjerenje za strast arhitekture okuplja nas svih zajedno, poput stanovnika, dobrovoljnih zatvorenika, u tornju arhitekture. Toranj arhitekture koji raste, gradi se i traje isključivo povjerenjem. Rentu za boravak u tornju plaćamo čistim i bezrezervnim povjerenjem. Kroz toranj se penjemo i spuštamo povjerenjem. Povjerenjem gradimo i dograđujemo toranj, toranj tisuće megatona težak, tisuće milja dug.

Putovanje kroz toranj povjerenja nije pravocrtno, a još manje definirano jasnom vertikalnom vezom. Toranj povjerenja ne poznaje gore i dolje, ne poznaje kraj i početak. Dizala u tornju povjerenja nema. Toranj povjerenja nije i ne može biti tehnološka građevina. Toranj raste iz temelja povjerenja, zemlje eksperimenta, građen kroz konstantni rizik i stalnim povjerenjem za neizvjesnost. Katovi tornja povjerenja neprekinuti su tok, vrtoglavi  flux povjerenja u kojem nastaju i nestaju mjesta. Slobodno položena i postavljena mjesta u beskrajnoj matrici iskušenja. U toranj povjerenja jednom se ulazi i nikada ne izlazi.

 

Tekst je nastao kao konceptualni okvir predavanja “Bez veze, nije bezveze”, u organizaciji E-student, održanog 19. ožujka na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Svi smo mi Chuck Yeager

Jednog jutra, davne 1748. godine, kada je nakon višegodišnjeg rada geometar Gianbattista Noli konačno nacrtao kartu Rima, pogled na ovaj grad i svijet oko njega potpuno se izmijenio. Iscrtan je i ostvaren novi, drugačiji pogled na mjesto i arhitekturu grada, te dat novi smisao svemu onome što se dotad nazivalo Gradom. Izveden je pogled koji okuplja i kondenzira sve podatke, znanje o konkretnom mjestu, te donosi i pruža priliku za nove zaključke i spoznaje.

Pedeset godina nakon objave velike karte Rima, arhitekt Giovanni Battista Piranesi crta svoju kartu Rima. To je složeni kolaž, rekonstrukcija drevnog grada, s precizno iscrtanom arhitekturom velikog carstva. Piranesi koristi kopiju Nollijevog plana za izradu svog projekta. Linije i crte tih dvaju planova su gotovo pa identične, poklapaju se u cijelosti, ali Piranesi donosi svoju kartu, precizni projekt s 402 objekta, kolaž rimskih građevina sa 402 različita tlocrta sklopljenih u novi inspirativni kolaž.

Sredinom dvadesetog stoljeća, u uvijek otvorenom Parizu, Gy Debord i Asger Jorn šetaju gradom. Hodaju, lutaju, ali i precizno crtaju svoju kartu Naked City-a. Crtaju kartu koja jasno prikazuje drugačiji pogled i novu metodu mapiranja, gledanja i označavanja grada. Vadeći isječke gradskih struktura neovisnih od bulevara, ulica i trgova koji ih dotad povezuju, definiraju drugačiji gradski prostor. Njihov grad postaje i jeste mapa, pravi nepatvoreni projekt sastavljen od precizno odabranih insula. Entiteti gradskih isječaka povezuju se linijama i strelicama, trajektorijama i putovima, promenadama i osobnim putanjama, definirajući pritom novi, neočekivani sustav, drugačiji poredak za novi grad. Jak osjećaj za geografiju teritorija, te dinamično i promišljeno spajanje na prvi pogled nespojivih, individualnih i intimnih dijelova grada, stvara neočekivane zone u pokretu. Grad kao arhipelag fluktuirajućih emocija i specifičnih mjesta.

Tijekom 1963. godine, tada već opće priznati umjetnik Constant Nieuwenhuys, u sklopu svog projekta New Babylon projektira svoju viziju Pariza. Nastavljajući se na Naked City, Constant precizno i jasno postavlja svoju gradsku konstrukciju, veliki prostorni aparat i rešetku kojom intenzificira postojeći Pariz. U njegovom projektu jasno je da on provocira stanje u kojem čovjek kao individua može slobodno koristiti svoje vrijeme, ići gdje želi, kako želi, i kada želi. Jasno je da se takav način života ne može u potpunosti iskoristiti u svijetu u kojem vladaju sat i fiksno boravište. Mobilnost i  neprekidna fluktuacija stanovništva, kao logične posljedice nove slobode, stvaraju drugačiji odnos između grada i naselja. Bez poštivanja rasporeda, bez hijerarhije i bez fiksnog prebivališta, ljudsko biće preuzima prema Constantu nomadski način života, u ovom novom, umjetnom, potpuno “izgrađenom” okolišu. Novi Babilon završava nikuda (s obzirom na to da je zemlja okrugla), ona ne poznaje granice (jer nema više nacionalnih ekonomija) ili kolektivnosti (s obzirom na to da čovječanstvo fluktuira). Svako mjesto dostupno je jednome i svima.

Poznati američki pisac i novinar, Tom Wolfe, jedan od utemeljitelja i pionira New Journalisma 1979. godine piše svoju poznatu knjigu The Right Stuff. U knjizi donosi razgovore i citate lucidnih teza Chuck Yeagera, borbenog pilota, čovjeka koji je prvi probio zvučni zid. Wolfe veoma plastično i inspirativno prenosi Yeagerove osjećaje i tjelesnu obuzetost koju letenje, ekstremni uvjeti borbe, “dogfighta” , i probijanja zvučnog zida stvara. Stanja i osjećaj dimenzije, odnosno specifične percepcije prostora, nisu povezani s klasičnim svjedočenjima prostora i njegovih autoriteta poput onih na zemlji. Gore i dolje, naprijed i nazad, teško i lagano, ili pravocrtna linija kretanja tu ne postoji. Definira se stanje drugačijeg shvaćanja prostora. U stanju zračne borbe, svjedoči Yeager, krećemo se i spoznajemo prostor poput metka, gotovo balistički. Sva su pravila spoznaje svijeta sa zemlje potpuno bespotrebna i pogrešna. Ništa nije unaprijed predvidivo pa je stoga teško išta opisati ili definirati. Prostor je potpuno kinetičko polje, otvoreni sustav bez klasične prostorne hijerarhije. Vaše tijelo i avion u jenom trenu postaju jedno, tijelo i metalni kokpit letjelice kao “Full Metal Jacket”.

Potaknut ovom knjigom Sanford Kwinter 1996. godine piše svoj poznati esej “Flying the Bullet Or When Did the Future Begin” gdje nadahnuto opisuje metodu rada Rema Koolhaasa u kontekstu sveprisutne globalizacije, ubrzanog vremena, infrastrukture, te novih rasporeda ekonomskih snaga, režima i medija 90-ih. Za Kwintera je prostor arhitekture kinetičko polje poput neba Chuck Yeagera. Iako pretežna percepcija društva i arhitekture nudi predvidivi rezultat i osjećaje koji daju viđene slike i oblici proizašli iz klasične perspektive, novi urbani prostor za Kwintera je otvorena mreža unutar koje sve egzistira. Arhitekt se unutar takvog kontroliranog kaosa vremena rukovodi čas pravilima politike, čas ekonomije, čas infrastrukture, čas medija, ali nikako više prema pravilima crteža ili očekivanjima našega pogleda i perspektive. Perspektiva predodređuje iznenađenje. Bilo šta može biti bilo gdje i bilo kada. Iznenađenje i neizvjesnost ugrađeno je u sam sustav.

Da su nove perspektive i pogledi na svijet u potpunosti izmijenjeni, svima je danas jasno. Hodajući Googleovim mapama, istražujući viđeno i neviđeno, dnevno posjećujemo i gledamo razna mjesta i prostore. Leteći kartama i prostorom Google Eartha tražimo razna mjesta i točke.

Obavijesti i poruke na Googleu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz Cyberculture, te slobodne informacije sabrane iz drugih profesija i disciplina, postaju nova praksa i način djelovanja. Obrada, selekcija, i prikupljanje podataka postaju nova metoda projektiranja, metoda koja će biti prilagodljiva novim okolnostima i drugačijem mjestu. Zato gledajući bazene, polja, nuklearne reaktore, stadione, brodove, brda, doline, proplanke, jezerca, rijeke i ceste očima Jenny Odell vidimo da sami možemo vrlo jednostavno i uzbudljivo kreirati novu i osobnu realnost, koja ima malo drugačiji pogled na stvari koje nam se svakodnevno nude i prikazuju.

S druge strane u suvremenoj poljoprivredi, šumarstvu, industriji vode, energetici, infrastrukturi i obavještajnoj zajednici svakodnevno se rabe alati koji masivno i otvorenu rastvaraju nove vidike. Pritom se definiraju drugačiji pogledi i novi horizonti  teritorija, koji nisu  rezervirani samo za gradove i urbana područja.

Satelitski podaci koji se dnevno rabe, omogućuju naprimjer novi način praćenja podzemnih vodonosnika u poljoprivrednim regijama. Znanstvenici sa Stanforda osmislili su, a danas je već u masovnoj upotrebi, pragmatično korištenje satelita koji s milimetarskom preciznošću ispituju, detektiraju i informiraju o vlažnosti tla, te stanju usjeva na poljoprivrednim farmama. Kada uoče nedostatak vode, grešku ili slabo navodnjavanje ili hranjenje poljoprivrednih kultura, umreženi kompjuterski sustav geokodiranih točaka polja i sustav cjevovoda milimetarskom preciznošću kontrolira i obrađuje usjeve. Isto tako umreženi i navođeni traktori ili male letjelice dolaze do konkretnog mjesta uočenog na satelitu, te vrše dodatnu kontrolu, sjetvu, okopavanje plodova ili potreban iskop. Navođeni traktor, hranjen i punjen preciznim i nedvosmislenim satelitskim informacija geokodirano prati stanje polja, monitoring i transport usjeva, te milimetarskom preciznošću dovodi farmera i njegov radni tim na točno izabrano, kontrolirano i unaprijed definirano mjesto.

Stefanie Grundner i njezine kolege iz RapidEye, geo-prostorno-informacijske tvrtke iz Brandenburgua, brzo i konkretno mijenjaju poglede u suvremenom svijetu. RapidEye posjeduje pet autonomnih satelitskih mreža koje omogućuju paralelno snimanje u pet grupa elektromagnetskog spektra. Njihovi dragocjeni i sofisticirani podaci informiraju  klijente sa svih krajeva zemaljske kugle. Od proizvođača pamuka u Sjevernoj Karolini, preko uzgajivača “lucerka djeteline” u zapadnoj Kanadi, do Kazahstanskih proizvođača pšenice, svi međusobno otvoreno komuniciraju. Korištenjem slika stvorenih ovim preciznim optičkim instrumentima, od kojih je svaki osjetljivi na određene grupe toplinskog ili vizualnog elektromagnetskog spektra, poljoprivrednicima, geolozima, rudarima i ribarima u realnom vremenu isporučuje detaljan zemljovid sa traženim podacima. Opremljen GPS-om, traktorom, brodom, letjelicom ili nekim drugim navođenim prometalom, te dobrom voljom i željom za radom, suvremeni seljaci protagonisti su vrtoglavog razvoja u planiranju i organizaciji prostora.

Ovakve danas svima dostupne informacije, otvorena inteligencija i podaci koje možemo koristiti u novoj arhitekturi teritorija otvaraju nove mogućnosti za kreativnost. Ako se samo prisjetimo nekih događaja iz bliske prošlosti kada su se snimke iz zraka koristile u legalizaciji bespravne gradnje, do snimki iz satelita koje otkrivaju nevidljive dijelove svijeta, potvrđuju nam da upotreba i kontrola podataka pri izvođenju novih prostornih projekata može biti silno uzbudljiva. Voda, kopno, planine, pustinje, šume otvorena su mreža, otvoreno polje za djelovanje i drugačiju kreativnost. Kreativnost koja više ne kreće od pješačke perspektive, ulice i drvoreda, trgova i pjaca, te prelazi i nalazi se već negdje drugdje. Prostor je čisto kinetičko polje, no ovog puta ne samo i isključivo za vojne borbene pilote poput Yeagera, već je to polje, otvorena mreža dostupna svima nama. Reći će netko, svi smo mi danas Chuck Yeager.