Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Od Utočišta, Preko Ville, Do Lofta

Netko traži miran dom na rubu šume, pusto mjesto, gluhu prazninu raseljenog otoka, teško dostupnu kuću na oštroj klisuri okrenutu moru, samoću i mir skloništa izdvojenog iz šumova globalnog svijeta. Netko svoj dom precizno projektira, oblikuje te programirano smješta između grada i periferije, na svima dobro znanom mjestu prestiža i javnog priznanja. Takva kuća ili stan strogo su projektirani aparati za život i njegovo dokazivanje, ciljano pokazivanje i društveno manipuliranje.
Netko pak uživa u buci, kaosu i vrevi grada, dodatno oplemenjenog soundtrackom sirena automobila, zavijanja policijskih i bolničkih kola. Dom je to koji se doživljava poput prolazne stanice u koga ulaze i izlaze poznati i nepoznati ljudi. Stan – kao otvorena platforma za moderiranje života, mjesto koje se stalno mijenja, napušta i seli, mjesto za koje kao da na znamo kome zapravo pripada.

Stambeni prostor, i pripadajuća mu arhitektura, neovisno o njegovom mjerilu, položaju ili mjestu, direktno zavise o korisniku, njegovim navikama, potrebama i društvenim normama, te se precizno analiziraju kroz jednostavne grupe i uzorke opisane u nastavku.

Arhitektura kuće i doma,taj  intimni stambeni prostor, otvoreno se predaje analizi. Taj specifičan prostor svakodnevice puno priča, ali i dozvoljava te traži kompleksno promatranje i tematiziranje. U svojoj knjizi “La Buena Vida” španjolski arhitekt Inaki Abalos istražuje i opisuje ova tri tipa stanovanja; kroz primjere i slike Heideggerove kuće kao egzisterncijalističke kolibe, Picasove ville u Cannesu kao fenomenološku kuće – “Case-Fenomenologice”, dok Andy Warholov Factory u New Yorku tumači kao otvoreni Froedo-Marxistički Loft. Ova tri različita stambena prostora, svaki za sebe, veoma jasno opisuju prvenstveno svoje vlasnike, ali i mjesto, vrijeme i životne uvijete u kojima se, na neki univerzalan i vječni način, živi i gradi arhitektura svakodnevnog života.

Okrenuta prema prostranoj dolini, položena na laganoj zatravljenoj padini uz rub Schwarzwaldske šume, nalazi se kuća velikog Njemačkog filozofa i mislioca Martina Heideggera. Drvena koliba, i njezine četiri prostorije obložene drvenom šindrom, bile su njegov dugogodišnji dom, mjesto za rad i razmišljanje. U toj maloj, skromnoj, ali silno intimnoj kolibi, Martin Heidegger je napisao neke od najutjecajnijih tekstova i misli koje su markirale i snažno odredile živote brojnih filozofa i arhitekata. Fenomenološka teorija i tekstovi napisani upravo u ovoj skromnoj egzistencijalističkoj kućici i utočištu, dodatno potiču na analizu i razmišljanje.

Proces jasnijeg približavanja Heideggerovim spisima i mislima možemo veoma lako moderirati upravo kroz ovo mjesto i kuću. Kako je i sam filozof rekao, osjećaje koje je imao “prevodio” je u intenzivan rad, moderiran i uokviren kroz “vlastiti ritam” kojeg mu je omogućavala upravo ova mala egzistencijalistička kućica. Opće je poznato da se ovo mirno i spokojno utočište, te Heideggerovo očito i jasno odricanje od svakodnevice, odbojnost prema romantizmu i jasno artikuliranje primjene misli u praksi, tumači kao lokacija njegovog bijega i izopćenja iz posljeratnog društva Njemačke. Zbog jasne umiješanosti u nacistički režim ranih 30-ih, veliki se mislilac povlači u osamu šume.

Kroz Heideggerovu kolibu, te priču i poruku koju nam podastire, može se istraživati i dokazati intenzivan odnos misli, mjesta i osobe. Heideggerova planinska kućica bila je predmet fascinacije mnogih, posebno onih zainteresiranih za njegove spise (“dwelling” and “place”) i njegova razmišljanja o odnosima života, življenja i mjesta.

Za Heideggera stvari i okoliš koje svakodnevno konzumiramo u iskustvu života, imaju i znače uvijek više od onoga što možemo stvarno vidjeti. Prema tome je za Heideggera istinska priroda čovjekovog bivanja u nekoj vrsti konstantnog “povlačenja” i tumačenja. Međuigra i područje između za njega opskurne stvarnosti, stvari i mjesta, njihovog izgleda, te jasnog “rasčišćavanja” odnosa.

Paralelno sa Heideggerovim egzistencijalističkim životom u šumi, u periodu od 1955 do 1962. godine, poznati slikar Pablo Picasso živi i radi u Cannesu. Živi u villi zvučnog imena “La California”, klasicističkoj palači s bazenom i velikim vrtom, te predivnim pogledom na more i grad. To je mjesto svima znanog i poznatog slikara, mjesto njegovog rada, života brojne porodice, mjesto primanja odabranih gostiju te platforma za brojna fotografiranja i prezentacije. Villu karakterizira klasicistički stil bogatih dekoracija, tipičnih za razdoblje i dekadentni životni stil francuske rivijere devetnaestoga stoljeća. Bogato ukrašene i dekorirane prolazne sobe, enfilada tematskih salona snažnog karaktera i kićenog stila, postaju dodatni sloj za Picassovo kolažiranje života. Radeći i intenzivno živeći po cijeloj kući, u jednom se trenu počinje gubiti oblik soba i njihova jasna klasicistička hijerarhija. Sve postaje brižno i pažljivo projektirani prostorni kolaž, u kojem se isprepliću skulpture, slike, postojeći namještaj, draperije stolnjaka i zavjesa, kante s bojama i posuđe.

Villa “La California” u svom pažljivo projektiranom kaosu, brižljivo stiliziranom kolažu, predstavlja fenomenološki okvir u kojem Picasso hvata svoje žrtve, zatvara ih i prima u svoju dekoriranu “vršu”. Picasso ciljano i prema jasnom rasporedu prima goste, manekenke, glumce, celebrityje toga doba, političare, dokone mecene, i utjecajne ljude. Uvijek, veoma ciljano i precizno, svaki posjet prati fotograf. Slika svakog posjeta ostaje precizno zabilježena. Picasso redovito i ciljano bira svoju odjeću prema bojama dana te ih usklađuje sa slikama i predmetima, sve jasno slaže u brižljive skulpturalne i plastične odnose. Apsolutno sve je osmišljeno kako bi zadivilo, zavelo, osvojilo “žrtvu” koja dolazi u dom velikog umjetnika. Život u umjetnosti, djelovanje u kićenom stanu, kao strogo projektirani svijet namijenjen propagandi i podizanju tenzija i dopunjavanju slike i prilike velikog umjetnika. Potvrda za daljnje djelovanje, financiranje, prihvaćanje, manipuliranje i projektiranje kulturne scene svijeta.

Dok Heidegger samuje u kolibi na rubu šume, a Picasso hedonistički uživa u suncu juga Francuske, u smogu i buci New Yorka nastaje Factory. Factory je mjesto, ime i platforma za stan, studio, umjetnički atelier, prostor sretanja i druženja Andyja Warhola. Factory se kroz svoju povijest selio na različita mjesta, tako da je u periodu između 1962. i 1968. izvorni Factory bio smješten u staroj tvornici na petom katu kuće na broju 231 47. ulice, u Midtown Manhattanu. To mjesto ubrzo postaje sinonim za metodu rada i životni stil Pop Arta. Najam tvornice, koji je u početku bio samo stotinjak dolara godišnje, Warhol napušta 1968. godine kada se zgrada ruši i pretvara u luksuznu stambenu zgradu. Factory je tada premješten na šesti kat zgrade Decker na broju 33 Union Square West, gdje ostaje sve do 1973. godine kad se konačno seli na Broadway i sjeverni kraj Union Squara.

Warholov Factory možemo gledati kao svojevrsnu Freudovsko-Marksističku komunu, pažljivo odabranu, dobrovoljno organiziranu skupinu istomišljenika, koja živi, djeluje i organizirano tematizira i oblikuje svakodnevni život. Brojna druženja, okupljanja, izložbe, tulumi, zabave, primanja i prezentacije, sve se to događa i pretapa u prostoru velikog lofta, stare tvorničke hale, slobodno organizirane platforme za akciju života. Warhol u svom Factoryju, s jedne strane, otvoreno uživa i demonstrira sve blagodati potrošačkog društva, kapitalizma i njegovog medijskog i estradnog multipliciranja. S druge strane jednako snažno kritizira, izvrgava ruglu i manipulira tim istim osjećajima i estetikom, prevodeći svakodnevni život, njegove devijantne i nepredvidive oblike, u svoju umjetnost. Umjetnost običnog i nepatvorenog potrošačkog društva analizira se i manifestira kroz psihoanalitičku grupnu terapiju svih koji su uključeni u njegov projekt.

Za inteligentnog Andy Warhola marksistička teorija jasno služi kako bi interpretirao društvenu stvarnost, stvarajući pritom autohtone i originalne konstrukte koje karakteriziraju kapitalistički društveni poredak. Psihoanalitičke teorije, s druge strane, usmjerene su na manipulaciju životom posjetitelja i stanara Factoryja, a tek posredno, ali jednako tako važno, na društvenu masu u cjelini. Dekorirajući i oblažući Fectory blještavim srebrom, razlomljenim ogledalima, staklenim disco-kuglama i aluminijskim folijama, kao preuzeti dekor mjesta i okupljališta amfetaminskih korisnika šezdesetih godina, umjetnik opija svoje goste, kanalizira i analizira događaje. Istraživanjem kroz intenzivna druženja, tulume, rad, tugu, veselja neuroze i raznolikost seksualnih sklonosti, Warhol poput vještog psihoanalitičkog teoretičara nastoji objasniti kreativne procese koji su doveli do umjetničkog produkta, ponavljajući ga pritom i kopirajući u brojnim djelima i slikama.

Ovi jasni i veoma različiti primjeri mjesta za život velikih autora, otvoreno pričaju o istini života i stanovanja kojom se svakodnevno bavimo. Reći istinu, iskreno i bez zadrške projektirati nečiji životni okvir važno je za nas arhitekte, ali jednako tako presudno i za one koji nas traže i trebaju. Nepoznatim, poznatim, znanim ili neznanim ljudima i porodicama kojima projektiramo stanove, kuće, utočišta, vile ili loftove iskreno pomažemo, projektiramo i zajednički gradimo njihovu budućnost, okvir ili platformu, kojom direktno i veoma snažno moderiramo njihov život. Što si iskrenije i otvorenije priznamo, odaberemo ili kažemo kojoj od ovih jasnih skupina pripadamo, arhitektura i život postat će odjednom puno bolji.

Od Misli Do Građenja I Natrag, Gumno House

Arhitektura se misli, arhitektura se crta i piše, arhitektura se gradi. Arhitektura koja se misli potiče arhitekturu crtanja i pisanja. Pisanje preispituje i artikulira misli arhitekture. Crtanje i pisanje arhitekture trajno inspiriraju i moderiraju građenje. Arhitektura građenja potvrđuje misli arhitekture.

Građena i crtana arhitektura ponekad inspirira pisanu arhitekturu. Pisanje o arhitekturi potiče čitanje arhitekture, jasno strukturira misli arhitekture. Čitati arhitekturu nije isto kao i misliti arhitekturu. Čitati arhitekturu možemo crtajući. Misliti arhitekturu ponekad znači crtati, pisati arhitekturu.

Pisanje arhitekture može biti nalik crtanju. Crtati se može kao da se piše. Pisati možemo kao da gradimo. Ponekad građenje doživljavamo kao neku vrstu pisanja, skriptiranje filmskog scenarija. Crtanje arhitekture ne znači a priori sigurno građenje. Građenje arhitekture potiče na novo crtanje, pisanje i mišljenje arhitekture.

Graditi arhitekturu možemo samo pod uvjetom da crtamo i pišemo arhitekturu. Graditi znači konstantno misliti arhitekturu. Građenjem misli arhitekture stavljamo na konačnu i otvorenu kušnju. Crtanje i pisanje arhitekture oblikuju, skriptiraju i moderiraju građenje. Građenje ponekad utječe na pisanje arhitekture. Misli arhitekture dodatno oblikuje, a ponekad i mijenja jedinstveno iskustvo građenja.

Misliti, pisati i crtati arhitekturu možemo (i) sami, graditi arhitekturu možemo jedino u društvu. Građenje ne ovisi o našim dobrim željama, talentu, plemenitim namjerama ili potrebi za novim iskustvima i nepoznatim iskušenjima, one se samo i isključivo podrazumijevaju. Za gradnju je potrebno minimalno troje. Građenje je strast.

Misliti arhitekturu možemo sjedeći, hodajući, putujući, sanjajući. Pisanje arhitekture se preporučuje u miru i samoći čistoga stola, u bjelini praznog ekrana. Građenje arhitekture podrazumijeva različita kontradiktorna stanja i nepredvidive odnose. Građenje arhitekture je proces. Uzbudljivo trajanje čije neočekivane događaje i akcije u vremenu nije moguće, niti ih je potrebno apsolutno definirati.

Da bi arhitektonska misao postala konkretan prostor, arhitekturu je prije građenja potrebno intenzivno pisati i crtati. Da bi misao postala konkretna arhitektura potrebno je da u jednom trenu postane dobrovoljni talac krize koju često nazivamo projekt. Pisanje i crtanje čine projekt. Projektirati znači misliti kroz pisanje i crtanje. Građenje arhitekture je konačna kontrole krize, proces sveopće obrane i zaštite misli arhitekture. Ljepota arhitekture građenja leži u vještini kontroliranja konstantne krize.

Arhitektura građenja pod kriznim podrazumijeva različita stanja i duboko kontradiktorne kontekste. Od jednostavnosti dubokog blata i prašine, preko sofisticirane tehnologije i medija, do pragmatičnosti administracije, prava i atesta. U onome koji misli arhitekturu građenje izaziva stanje čudne skromnosti. Iako je sve unaprijed opisano i iscrtano uspjeh nije zagarantiran.

Građenje arhitekture podrazumijeva isovremenu elitnu sofisticiranost, prozaičnu dosjetljivost, banalnu tjelesnost, jednostavnu odlučnost, kompenzirajuću upornost, pragmatičnu rutiniranost, neizvjesnu napetost, talentiranu spretnost, impulzivnu reaktivnost, programiranu ludost, nejasnu kontradiktornost, i poneku lukavost odgode. Predah.

Neovisno o tome je li netko misli, čita, piše ili crta, o građenoj arhitekturi baš svako ima svoj stav. Dobar ili loš, zao ili drag, svaki stav o izgrađenoj arhitekturi je potreban. Građena arhitektura izaziva jasne, izravne i veoma tjelesne osjećaje, potiče i provocira direktne misli arhitekture. Konačna materijalizacija arhitekture potvrđuje ili opovrgava početnu misao. Misao arhitekture stavlja se na test kroz jasnu emociju prostornog doživljaja.

Bez konkretnog bivanja i boravljenja u arhitekturi pisanje o arhitekturi gubi na vjerodostojnosti, snaga pisanja kopni, a misli o arhitekturi postaju usamljene i same sebi svrha. Boravak u arhitekturi potiče razmišljanje o arhitekturi. Pisanje o boravku, prolaženju, izlaženju i ulaženju u arhitekturu potiče misao, inspirira druge, stvara neočekivane slike, nove prilike za crtanje i misli arhitekture.

Arhitektura se misli, arhitektura se crta i piše, arhitektura se gradi. Arhitektura koja se misli potiče arhitekturu crtanja i pisanja. Pisanje preispituje misli arhitekture. Crtanje i pisanje arhitekture inspirira građenje. Arhitektura građenja konačno potvrđuje misli o arhitekturi.

Gumno House, Fotografije Ivan Dorotić i Maja Bosnić, dron Igor Crnković

 

 

Walled City

Zamislite najgušći, najizgrađeniji i najnastanjeniji grad na svijetu. Zamislite grad gdje su broj stanovnika i površina izgrađenosti po kvadratnom kilometru pet puta veći od Manhattana. Zamislite da jedan takav grad nastane kroz 99 godina intenzivnog rasta, a da u proces planiranja i gradnje ne bude uključen niti jedan arhitekt. Zamislite mjesto s 33 000 ljudi koji žive u 8800 stanova i kuća, te 1000 različitih poslovnih prostora,  sve to rasprostranjeno na samo 2.8 hektara površine grada. Ovakva jedinstvena gustoća, masivna izgrađenost i unikatna urbana organizacija utjelovljene su u gradu-bloku, gradu zvanom Walled City, gradu koji se do 1994. godine nalazio u samom centru Hong Konga. Taj golemi grad grijeha i kriminala, golema šarena ‘kuća zla’, kako su je nazivali, nastala je na stoljetnoj političkoj i administrativnoj permisivnosti Britanije i Kine, kao gusto izgrađeni prostorni labirint prljavštine, grijeha, trgovine i nepotrošive ljudske nade u bolji život.

Walled City je najstariji dio Hong Konga i jedan od rijetkih dijelova starog grada na Kowloon poluotoku, naseljavanog od 1898. godine, kada Englezi stječu pravo na zakup grada. Prema uvjetima iz ugovora o 99-godišnjem zakupu utvrđeno je da će Kinezi i dalje zadržati neka od svojih povijesnih mjesta, te da će nad njima imati nadležnost sve dok ne bude uspostavljena stalna kolonijalna uprava. Tijekom burnih stoljeća razvoja Honk Konga Walled City je bio službeno unutar Britanske domene, ali potpuno izvan njihove kontrole i stvarne uprave. Svaki put kada je kolonijalna vlast pokušala nametnuti svoju volju, Kineski bi stanovnici zaprijetili da će svaki takav pokušaj kanalizirati u snažan diplomatski incident.

Walled City je s vremenom stekao status svojevrsne diplomatske “crne rupe”, čudnog i neočekivanog otoka Kineske vlasti u moru Britanske jurisdikcije. Nakon drugog svjetskog rata i velike Kineske revolucije 1949. godine, te dolaskom Mao Zedonga na vlast, započinje masovno naseljavanje Kineskih izbjeglica u Walled City, useljavanje kao bijeg, posljednji spas od gladi, građanskog rata, i političkih progona novog sustava. Sve do 1994. godine, kada je Walled City zauvijek srušen, bio je naseljen starim izbjeglicama i njihovim prvim potomcima, njihovim obiteljima, prijateljima i znancima, čvrsto organiziranim i osiguranim sustavom zaštite i uprave kineske transnacionalne udruge organiziranog kriminala, Triade.

Walled City je postao učinkovit i vjerodostojan model organiziranja alternativnog, anarhističkog društva, koje ne priznaje zakone okolnog društva, prava i obaveze države i lokalne uprave unutar koje se nalazi. Organizirana strukture i sustav Trijade bogatila se na bordelima, kockarnicama, trgovini opijuma i droge, držeći stanovništvo kao dio svojih zaposlenika u konstantnom stanju straha i podložnosti, ali istovremeno kontinuirano ih štiteći od kolonijalne uprave za koju su oni bili ilegalni emigranti, izbjeglice, psi rata i komunizma.

Važno je znati da gospodarska aktivnost Walled Citya nije bila ograničena samo na poroke i kriminalne radnje. Unutar zidova ovog gusto naseljenog grada bilo je smješteno nepregledno mnoštvo legalnih tvrtki. Niz poduzeća i malih tvornica organiziranih i dopuštenih od strane Britanske uprave i Trijade, surađivali su u ozračju prešutnog trgovačkog zajedništva, izrabljujući pritom svoje zaposlenike, stanovnike i taoce Walled Citya. Ova jednostavna, dvostruko kodirana, dvostruko održiva i poticana zajednica, simbioza ilegalnog i dozvoljenog, kriminalnog i svjesno prešućenog, omogućila je da se kroz godine unutar Walled Cityu smjeste neke od najprosperitetnijih tvornica igračaka, slatkiša, metalnih dijelova i hrane.

Iako su grad u cjelini te održiva trgovina i mafijaška uprava kod nekih, a posebice kod Britanaca, izazivali jezu, malo bolji, precizniji i otvoreniji pogled na Walled City pružao je neku drukčiju sliku mjesta, drugačiju paralelnu istinu. Walled City je uz konstantnu pregovaračku poziciju, svojevrsnu “miroljubivu aktivnu koegzistenciju” lokalne Trijade i Britanske uprave, te znanje i pristanak svih stanovnika i dnevnih migranata u grad, ostvario potpuno samostalnu zajednicu desetaka tisuća ljudi. Jasno održivi grad i sustav, markantno mjesto temeljeno na pomalo bizarnim, ali veoma jasnim i održivim pravilima rada, rasta i života.

Osim mnoštva tvornica grad je imao nekoliko škola i vrtića, od kojih je neke pokrenula i sama Vojska Spasa. Također, u gradu nije bilo problema ni oko medicinske i stomatološke skrbi, jer su mnogi stanovnici bili visoko kvalificirani liječnici i stomatolozi s godinama iskustva, ali bez licenci potrebnih za rad u organiziranoj koloniji. Mnogi građani Honk Konga dolazili su u potrazi za stomatologom do Walled Citya, te koristili usluge koje su bile jednako dobre, ali znatno jeftinije nego u “legalnom gradu”. Jednako tako je bilo i s malim trgovinama duhana, pića, slatkiša, igračaka i ostalih potrepština. Grad je raspolagao s mnogo restorana i caffea gdje je potlačeni narod mogao bar na kratko “pobjeći” od svoje sudbine. Za neke druge, za vjernike ili one koji su to međuvremenom postali u srcu Walled Citya nalazio se stari hram i jedna mala crkva.

Ubrzo nakon isteka ugovora o 99-godišnjeg najmu Hong Konga, i povratka grada pod Kinesku upravu, Walled City je uz veliko protivljenje i prosvjede lokalnog stanovništva 1994. godine srušen i zauvijek pretvoren u park. U godinama pred povrat grada Kini, kada mjere osiguranja i tajnovitosti o ovom unikatnom političkom, urbanom i socijalnom fenomenu slabe, Walled City postaje tema briljantne knjige “City of Darkness”, autora Greg Girarda i Ian Lambota. Pred samo rušenje grada, mit i fama o gradu bivaju do te mjere banalizirani da je unutar Walled Citya snimljen akcioni film vječitog borca za pravdu Jean Claude Van Dammea. Tih se godina slava i uzbudljiva priča o gradu grijeha nezaustavljivo širi diljem svijeta. Priča i slike o gradu Sodome i Gomore dolaze i do obližnjeg Japana. U samom centru Kawasakija Walled City je, sa svim svojim prepoznatljivim elementima, prostornim replikama i specifičnom tamnom i ljigavo-vlažnom atmosferom, doživio svoju bizarnu repliku, prostornu reinkarnaciju kao strogo kontroliranog tematskog parka, mjesto alternativne zabave za mlade Japance. U jednoj zgradi vjerno je kopirana kulisa grada, savršeno je precizno izvedeno mjesto reinkarniranog užasa, prostor za dokone zabave i uživanja slika opasnog života, vjerno popraćenih skupom scenografijom grada grijeha i kriminala.