Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Napušteno Selo, Prazni Grad

Jednom, ne tako davno, na malom kineskom otoku Shengshan živjelo je jedno malo ribarsko selo. Marljivi i samozatajni stanovnici tog živopisnog otočića u pokrajni Zhejiang radili su i lovili, slavili su i žalovali, rađali i umirali, održivo živjeli svoje stanište na obroncima zelenoga brda. Strpljivo su gradili male kamene kuće izvedene iz lokalnog materijala, slagali i polagali puteve i zavojite stube koje vode do mora i ribarskih brodica.

Godinama bi brojni ribari jutrom odlazili u lov, a navečer se vraćali svojim porodicama i kućama. U jednom se trenu ribarska industrija, izlov velikim brodovima i prerada ribe preselila u veliki grad Shanghai. Stanovnici malog sela Shengshan napustili su svoje domove i prešli u velike kineske gradove. Ostali su prazni domovi, napuštena ognjišta.

Dvadesetak godina nakon iseljavanja amaterski fotograf Qing Jian iz Shanghaia nedavno je posjetio otoke Shengshan. Ploveći uvalama i istražujući predivnu prirodu otoka došao je do sela potpuno zaraslog u zelenilo i bršljan. Poput kakvog zavodljivog, ali blago jezovitog, romantičnog i pomalo zastrašujućeg filma, svojim je fotografijama posvjedočio trenutku gdje se arhitektura malog grada i priroda spajaju u jedno. Kuća postaje stablo, priroda postaje grad.

U malom selu Shengshan uhvaćen je taj rijetko viđeni trenutak transformacije, trenutak gotovo pa zadivljujućeg prijelaza artificijelnog u prirodno. Kroz kuće, njihove prozore i vrata danas prolazi priroda. Bršljan vijuga iz vanjskog prostora, prema unutarnjem, oblači kuću u prirodni, zeleni kaput. Ono što je nekoć bilo održiv ribolovni centar, gradić, središte rada i života, pred našim se očima pretvara u zelenu džunglu, arhitekturu zapetljanih biljaka i napuštenih građevina.

 

Ovo malo primorsko selo danas je romantično sjecište turista, koji sve češće i intenzivnije posjećuju ovo, do pred neku godinu potpuno zaboravljeno otočje, udaljeno samo dva sata plovidbe od vreve i gužve velikog Shanghaia.

Na drugom kraju Kineskog kopna, isto na tako davno, rasli su i bujali novi gradovi. Kineska vlada godinama je intenzivno investirala u gradnju novih gradova i pripadajuće im infrastrukture. Brojni su seljaci, stanovnici malih poloprivrednih, ribolovnih i stočarskih krajeva preseljeni u velike gradove. Svjetska proizvodnja željezne rudače i građevinskog čelika godinama je držala svoju cijenu, razvijala, planirala i organizirala svoju proizvodnju upravo prema ovom dijelu brzorastućeg svijeta.

Vrtoglavi rast BDP-a Kine, potaknut velikim radovima, svima je pomutio pamet. Ulaganje u nekretnine napuhalo je balon investicionog građenja do granice pred pucanje. Ekonomski podaci o BDP, kojeg svi tako vole, neovisno o režimu, totalitarnom, liberalnom ili demokratski usuglašenom sustavu, svima zamagljuje jasan pogled na stanje stvari. Predvidivi argumenti, neoborivi kriteriji i procjene temeljene na rastućem brutto društvenom proizvodu, tjerali su svih na ulaganja. Jedan od takvih velegradova, balona investicija i ulaganja u nekretnine bio je grad Ordos.

Tijekom 2003. godine, dužnosnici i rukovodeća garnitura s gradonačelnikom Ordosa počeli su planirati novu gradsku četvrt za 1.000.000 stanovnika. Zahvaljujući 161 milijardi dolara ulaganja u 2010. godini, “Dubai sjeverne Kine” kako su ga glamurozno najavljivali i reklamirali, tih je godina već imao izgrađeni kapacitet da udomi 300.000 ljudi.

Od tada, dolaskom svijetske ekonomske krize, stvari se nisu pomakle na bolje, u Ordosu i danas živi samo 30,000 novih stanovnika. To nije samo grad duhova, to je grad u kojem, budimo iskreni, većina ulagača i investitora nikada nisu ni pomišljali živjeti. To je bio grad ulaganja. S druge strane, zbog tekućih gospodarskih pitanja i stanja neizvjesnosti, Kineska vlada i lokalna uprava Ordosa jednostavno ne može uvjeriti stanovnike da se iz starog grada presele u nove kvartove. Stanje blokade i paranoje ukočilo je daljnji razvoj i tokove predpostavljenog ekonomskog rasta.

Nema sumnje, najveći strah političara, ekonomista, investitora i menadžera brojnih investicionih fondova i banaka zapravo je otvoreno i svima nelagodno pitanje: “Je li Kina i njezino tržište nekretnina zapravo balon koji ubrzo zaglušujuće puca?” Potencijalni slom nekretnina u Kini ugrozio bi čitav svijet, te onemogućio brz i izvjestan gospodarski oporavak globalnog društva. Da sve ide u tom smjeru potvrdio je nemili događaj iz rujna 2011. godine, kada je Wang Fujin direktor Zhongfu Real Estate Development Co. oduzeo sebi život zbog nagomilanih dugova.

Wang je do svog umirovljenja bio predsjednik suda u Ordosu, a prije odlaska tijekom 2007. godine započeo je svoje vlastito poslovanje s nekretninama, prikupljajući sredstava od brojnih pojedinaca, uključujući i vlastite Zhongfu Real Estate Development Co. djelatnike, umirovljenike i brojne suradnike iz pravosuđa i politike nove Kine. Prema nekim izračunima Zhongfu je vjerovnicima i developerima podigao ukupno 263 milijuna yuana, s ukupno preko 2.000 zasebnih pojedinačnih ugovora o kreditiranju. Nemogućnost vraćanja kredita blokada i neupitni stečaj nagnao ga je na samoubojstvo, što je sablaznilo strane ulagače.

Ove dvije istinite priče, slikovite vinjete događaja i mjesta kojima svakodnevno svjedočimo, pokazuju istovremeno prazne gradove i napuštena sela. One opisuju procese, društvene i ekonomske tokove, kojima se definira propast jedne strukture, ali jednako tako oslikavaju potpunu neodrživost nekih drugih predpostavljenih strategija. Svjedočimo slikama napuštenih sela kao rezultata promjene u proizvodnji i radu, dok su gradovi duhova rezultat proizvodnje neutemeljenih vrijednosti koje svakog časa mogu nestati.

No ipak, ovi promjeri nam mogu biti i veoma poučni i sugerirati neke moguće odgovore na pitanja razvoja, vremena i nepredvidivosti trenutka. Tako je sliku ozelenjenog gradića usred kineskog otočića i azurnog mora lako zamisliti kao romantičnu scenografiju nekog veoma uspješnog turističkog, hipsterskog resorta, idealno udaljenog od stresa i svakodnevne neizvjesnosti grada. Drugi primjer, grad Ordosa, može ponešto naučiti od ovog malog sela te jednostano pričekati neko drugo vrijeme i početi lagano odumirati i propadati. Vremenom će postati okvir za neke nove mogućnosti. U međuvremenu uvijek ostaje otvorena mogućnost da se pored replike Eiffelovog tornja u centru velikog grada uzgaja neka poljoprivredna kultura, kukuruz, pšenica, te veoma održivo prehranjuje rijetke stanovnike grada duhova.

Stvarnost Nekretnina i Lažni Posjedi

U vremenu kada se uz svaki prostor na kugli zemaljskoj veže određena namjena, kada svako područje, zona ili predio,  ima određeni režim korištenja, uvjete raspolaganja, kontrole ili zaštite, te svaki planirani zahvat u prostoru (po logici stvari) mora posjedovati jasnu parcelu, a događaj ili akcija vezuje se uz nečije vlasništvo, poznati i priznati posjedovni ili katastarski dokument, nedvosmisleno su predodređeni parametri i očekivanja arhitekture grada.

Neovisno o tome radi li se o prostorima vezanim uz urbani krajolik, infrastrukturu, prirodna bogatstva ili krajolik prirodi nalik, svaki, pa i najmanji dio prostora oko nas čini i predstavlja neku vrstu dobra, robe mjerljive vrijednosti. Racionalno ili špekulativno, emocionalno ili administrativno, uz određena mjesta redovito se vežu vrijednosti i jasni robni, ekonomski i politički odnosi. Prostor gotovo pa da i ne postoji, ako mu nije pridodana, osigurana, određena vrijednost.

Razmišljajući o ovim danas sveprisutnim i globalnim izazovima, tijekom ljeta 1973. godine, arhitekt i umjetnik Gordon Matta-Clark potaknut razvojem američkog real-state tržišta, ekonomijom profita, koja zemlju vidi isključivo kao zaradu, kupio je petnaest posjeda u gradu New Yorku, četrnaest u Queensu i jedan na Staten Islandu. Specifičnost ovih parcela bila je da su se sve nalazile na zaostalim građevinskim područjima, često pješački ili kolno potpuno nedostupne. To su bila mahom zemljišta koja su “pobjegla” kontroli sustava katastra i vlasništva, ostaci prostora koji su zbog nekog spontanog i često nedefiniranog razloga ostala izvan pravila, mreže i fokusa interesa tržišta nekretnina.

Neki od ovih potpuno “neupotrebljivih” i u neku ruku beskorisnih prostora, koji su ponekad bili čak uži od ramena jedne osobe, tijekom 1973. godine dani su na javnu dražbu u gradu New Yorku po cijeni u rasponu od $ 25 do $ 75 za svaki prostorni isječak. Matta Clark kupuje sve te neželjene nekretnine, te stvara neobičan prostorni skup. Zbirku neodrživih prostora i svojstava koji uključuju trokutasto zemljište, dugački, izduženi i mali pravokutni posjed između stražnjih vrtova kuća, majušno nepristupačno zemljište između dvije kuće. U zbirci ovih čudnih parcela našao se i prostor na pločniku nastao zbog krive izmjere prilikom izvođenja cestovnih rubnjaka.

U zbirci nekretnina Gordon Matta-Clarka našao se i prostor između pješačkog prolaza i kanala za odvodnju oborinske vode, izdužena, duga parcela položena uz rub ceste, nastala kao plod neusklađenosti prostornih veličina izvedenog, planiranog i katastarski provedenog stanja. Ovaj kaotični i neorganizirani sustav pravila i djelovanja komunalnih, planerskih i gruntovnih službi stvorila je mogućnost za nastanak nepredvidivih prostornih odsječaka. Evidentirana su mjesta koja namjenama, mjerama i odredbama za provođenje urbanističkih planova neće biti provedena, neće se vidjeti, a u konačnici neće biti niti fizički zauzeta. Ostvarene su legalne i potpuno mjerljive pa tako i vrednovane gradske šupljine, gradski isječci nastali greškama provedbe i planiranja. Arhitekt je stvorio katalog komadića zemlje proizašlog iz administrativnih pogrešaka i urbanističke nedorečenosti.

Gordon Matta-Clark započeo je tijekom 1974. godine s dokumentiranjem, skiciranjem, mapiranjem i mjerenjem (kada je to bilo moguće), katalogiziranjem i analizom svojih petnaest zemljišta, jasnih privatnih posjeda. Video umjetnik i pionir kabelske televizije Jaime Davidovich, dokumentirano je Matta-Clarka, te bilježio, snimao iscrtavanje i iskolčavanje parcele Lažnog Posjeda, Nekretnine Nestvarnog, parcele bez ikakve vrijednosti.

Dok je tako precizno dokumentirana sva iracionalnost grada, jednako se tako otvoreno i istraživački precizno ispitivao smisao ovih nekretnina, njihovu često potpuno nepredvidivu i teško kontrolabilnu pridodanu vrijednost. Pomoću ove jasne i pravno legalne anomalije na karti velikog grada prikazane su sve njegove proturječnosti, skrivene pojavnosti, iscrtan je nesklad između vrijednosti, opisan prostor za manipulaciju, evidentiralo nepoznavanje procesa i pravila rasta grada, te dokazala jasna vezanost planiranja i robnog interesa.

Kao što su u knjizi “Formless”, Rosalind Krauss i Yve-Alain Bois istaknuli u jednom od eseja posvećenom radu Gordon Matta-Clarka : …”neki prostori u današnjem društvu, pa tako i u ovom konkretnom slučaju “neće se vidjeti”. Oni su nevidljivi ne toliko zbog toga što su bili nedostupni (iako je to bila istina u nekim slučajevima), nego zato što nisu imali upotrebnu vrijednost, vrijednost nečega pa ma što to bilo, važno je samo da vjerujemo kako ono ima i posjeduje čisto nominalnu vrijednost, vrijednost otvorenog tečaja. Vrijednost kao ulaganje u nekretnine i njihovo trženje.”

Za razliku od pravih i tržišnih nekretnina Gordon Matta-Clarkove nekretnine su zapravo lažna roba, lažne nekretnine, tako da i sam naslov rada Reality Properties – Fake Estates oslikava i prikazuje namjeru. Parcele i vlasništvo nisu zanimale Matta-Clarka, one su ga intrigirale samo i isključivo zato što nisu imale apsolutno nikakvu ekonomsku vrijednost. To su parcele i nekretnine prožete i stvarane idejom neodrživog, ali jasno posjedovanog i fizičkog prostora. Prostora lažnih, beskorisnih nekretnina. Nekretnina koje se nalaze negdje između zaborava, nepostojanja, te trajnog nestajanja. Kao što je nestala i odumrla stara kuća u Parizu, srušena pod naletom Georges Pompidou Centra 1975. godine, tako nestaju i lažne nekretnine New Yorka. Nakon umjetnikove smrti 1978. godine, mikro parcele, Lažne Posjede Gordon Matta-Clarka preuzeo je grad New York zbog neplaćanja lokalnih poreza. Vjerojatno se i danas prodaju kao dobra prilika na nekoj javnoj dražbi za samo 75 $.

Kaotična Pohrana, Amazonov Kontrolirani Nered

Nikada ostvareni san, vječiti mit, ali i noćna mora modernosti zasigurno je ona u kojoj strojevi i robotika kontroliraju sve i svakoga, pa tako sređuju kaos, nered, ali i sve nepredvidive situacije koje se oko nas svakodnevno događaju. I danas, u vremenu otvorenih mreža cyberspacea, umjetne inteligencije, kada nam uređaji kojima otvoreno komuniciramo istovremeno mjere puls, kalkuliraju idealne rute kretanja, biraju omiljenu muziku, hranu, idealnu temperaturu prostora i okruženja, te će nam vrlo vjerojatno ubrzo sugerirati s kime bi se trebali družiti, te u koji grad i mjesto otići, ipak nismo uspjeli tehnologijom riješiti neke elementarne probleme kao što su nered i kaotičnost, pronalaženje izguljenih predmeta u vlastitim domovima, uredima ili skladištima robe široke potrošnje.

Jedno takvo, na prvi pogled super kaotično mjesto, prostor gdje bi se red mogao uvesti isključivo i samo putem sofisticirane robotike, je golemo skladište tvrtke Amazon.com, smješteno na periferiji grada Phoenixa u Arizoni. Pod krovom velikog prostranog hangara, gdje je sigurno i strogo kontrolirano smješteno nekoliko desetaka milijuna različitih predmeta, knjiga, nosača zvuka, DVD-ova, igrački, kućanskog i uredskog pribora, te gomile čudnih odjevnih predmeta, isključiva kontrola, red, pohrana i selekcija svakog pojedinog predmeta vrši se običnim ljudskim radom. Putem organiziranog sustava i mreže distribucijskih centara, velikih i prostranih skladišta koja su strateški raspoređeni na svim kontinentima zemaljske kugle, Amazonu je omogućena brza, jeftina, ali i precizna dostava naručene robe koju nestrpljivi on-line kupci traže i očekuju.

Tijekom samo 24 sata, jednog običnog radnog dana tijekom 2010. godine, ova danas brzorastuća globalna tvrtka doživjela je prvi pravi “prodajni boom”. Na tražene adrese isporučeno je i dostavljeno vrtoglavih 13 milijuna predmeta. Danas se taj broj prosječno kreće oko 17 milijuna kupljenih i dostavljenih predmeta široke potrošnje dnevno!

Gospodin Josh Teeter, generalni direktor Amazon.com za Phenix, u sklopu redovitog Cyber Mondaya, dana kada se u Americi potiče on-line prodaja, razočarao je mnoge zaljubljenike sofisticirane tehnologije svojom jednostavnom izjavom, da osim u procesu dostave i transporta robe, Amazon.com uopće ne rabi robote i visoku tehnologiju. Sav posao skupljanja, sortiranja, pohrane i biranja konkretno naručene robe unutar organizirane matrice polica i regalnih skladišta obavljaju isključivo i samo ljudi, zaposlenici tvrtke. Nepregledno more, tisuće radnika Amazon.com-a svakodnevno hodaju, traže, detektiraju, selektiraju i prenose robu, naoružani običnim barcode-skenerom i velikim strpljenjem.

 

 

Amazon.com razvio je specifičnu tehniku skladištenja i rada nazvanu “Kaotično Skladištenje”. Ona polazi od jednostavne ideje gdje su svi predmeti i roba “random” posloženi, te tako gotovo pa slučajno bivaju pohranjeni na tisućama polica glomaznog skladišta. Nepregledno mnoštvo od 50 000 radnika, svaki u svom sektoru, osobno nosi i prenosi točno određenu robu, uzima traženi predmet, ali i istovremeno zapunjava ispražnjeno mjesto na polici novim artiklom, te pripadajućom mu šifrom. Poput kakvog rudimentarnog i analognog GPS sustava svaki predmet ima svoje mjesto i koordinatu u mreži ulica i polica skladišta.

Danas, svako od 80 super-skladišta Amazona, precizno je i strateški raspoređeno po zemaljskoj kugli, gdje svako sadrži prosječno 130 000 m2 prostora te zapošljava prosječno pedesetak tisuća radnika, kao prijeko potreban servis i osnovni motor pomno planiranog “kaotičnog skladišta”. Organizirana konfuzija, planirani nered, ciljano je sproveden unutar živo i organski osmišljenog, matrično složenog i projektiranog prostora. Putem sustava polica, ladica, te koridora i ulica organizirano se, i na bazi individualne odluke i naloga, skladištem kreću tisuće ljudi. Sva roba u skladištu raspoređena je i skladištena bez stalnih sektora i specifičnih tematskih područja. Nema očekivanih područja isključivo za knjige, ili mjesta samo za elektronske uređaje, kao što bi se to možda od jednog organiziranog i sofisticiranog sustava i tvrtke očekivalo. Karakteristike, namjene, i konačne uloge prodajnih artikala su potpuno nevažne i irelevantne. Važno je jedino i isključivo sličnost u veličini, te odgovarajuće mjesto na polici, njegov jedinstveni kod, broj, šifra kojeg sa sobom nose.

Analizirajući racionalno ovaj neobični i neočekivani primjer kaotičnog sustava, odmah i veoma jasno uočavamo dvije ključne prednosti ove specifične prakse pohrane i traženja. Prva, i svima jasna, je fleksibilnost i otvorenost sustava. S kaotičnim skladištenjem oslobađa se i popunjava prostor u realnom vremenu, te nije potrebno tražiti novi prostor. Druga i ključna prednost sustava je njegova elementarnost i jednostavnost. Novi zaposlenici i radnici ne trebaju naučiti imena, uloge, namjene proizvoda, već je potrebno samo i isključivo dobro snalaženje u prostoru. Potpuna kontrola, efikasnost i veoma plastična optimizacija sustava skladištenja i biranja proizvoda, ugrađena je u sustav koji radnika vodi i koristi poput kakvog gradskog šetača u potrazi za specifičnim mjestom i položajem.

Amazon se u svojem kaotičnom sustavu veoma uspješno nosi s milijunima i milijunima specifičnih narudžbi. U svakom trenutku postoji dugačak popis proizvoda koje se trebaju osobno skinuti, pokupiti s polica i pripremiti za otpremu. Budući da iza svega ovoga ipak stoji gotovo pa neprimjetna baza podataka i snažni softver, koji putem skenera prepoznaje svaki proizvod, valja otvoreno reći da se pojam skladištenja zavodljivog naziva “Kaotična Pohrana” zapravo tako doživljava samo i isključivo iz ljudske točke gledišta. Ovdje se ipak radi o strogo kontroliranom, točnom i preciznom stajalištu u računalu. Za program koji upravlja skladištem, kaotični sustav za pohranu nije ništa više od dugačkog niza izračuna i operacija glomazne baze podataka. Osnovni i jedini pomagač sustava je običan radnik, čovjek koji hoda, traži i luta ulicama naoko kaotičnog i nesređenog skladišta.