Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kaotična Pohrana, Amazonov Kontrolirani Nered

Nikada ostvareni san, vječiti mit, ali i noćna mora modernosti zasigurno je ona u kojoj strojevi i robotika kontroliraju sve i svakoga, pa tako sređuju kaos, nered, ali i sve nepredvidive situacije koje se oko nas svakodnevno događaju. I danas, u vremenu otvorenih mreža cyberspacea, umjetne inteligencije, kada nam uređaji kojima otvoreno komuniciramo istovremeno mjere puls, kalkuliraju idealne rute kretanja, biraju omiljenu muziku, hranu, idealnu temperaturu prostora i okruženja, te će nam vrlo vjerojatno ubrzo sugerirati s kime bi se trebali družiti, te u koji grad i mjesto otići, ipak nismo uspjeli tehnologijom riješiti neke elementarne probleme kao što su nered i kaotičnost, pronalaženje izguljenih predmeta u vlastitim domovima, uredima ili skladištima robe široke potrošnje.

Jedno takvo, na prvi pogled super kaotično mjesto, prostor gdje bi se red mogao uvesti isključivo i samo putem sofisticirane robotike, je golemo skladište tvrtke Amazon.com, smješteno na periferiji grada Phoenixa u Arizoni. Pod krovom velikog prostranog hangara, gdje je sigurno i strogo kontrolirano smješteno nekoliko desetaka milijuna različitih predmeta, knjiga, nosača zvuka, DVD-ova, igrački, kućanskog i uredskog pribora, te gomile čudnih odjevnih predmeta, isključiva kontrola, red, pohrana i selekcija svakog pojedinog predmeta vrši se običnim ljudskim radom. Putem organiziranog sustava i mreže distribucijskih centara, velikih i prostranih skladišta koja su strateški raspoređeni na svim kontinentima zemaljske kugle, Amazonu je omogućena brza, jeftina, ali i precizna dostava naručene robe koju nestrpljivi on-line kupci traže i očekuju.

Tijekom samo 24 sata, jednog običnog radnog dana tijekom 2010. godine, ova danas brzorastuća globalna tvrtka doživjela je prvi pravi “prodajni boom”. Na tražene adrese isporučeno je i dostavljeno vrtoglavih 13 milijuna predmeta. Danas se taj broj prosječno kreće oko 17 milijuna kupljenih i dostavljenih predmeta široke potrošnje dnevno!

Gospodin Josh Teeter, generalni direktor Amazon.com za Phenix, u sklopu redovitog Cyber Mondaya, dana kada se u Americi potiče on-line prodaja, razočarao je mnoge zaljubljenike sofisticirane tehnologije svojom jednostavnom izjavom, da osim u procesu dostave i transporta robe, Amazon.com uopće ne rabi robote i visoku tehnologiju. Sav posao skupljanja, sortiranja, pohrane i biranja konkretno naručene robe unutar organizirane matrice polica i regalnih skladišta obavljaju isključivo i samo ljudi, zaposlenici tvrtke. Nepregledno more, tisuće radnika Amazon.com-a svakodnevno hodaju, traže, detektiraju, selektiraju i prenose robu, naoružani običnim barcode-skenerom i velikim strpljenjem.

 

 

Amazon.com razvio je specifičnu tehniku skladištenja i rada nazvanu “Kaotično Skladištenje”. Ona polazi od jednostavne ideje gdje su svi predmeti i roba “random” posloženi, te tako gotovo pa slučajno bivaju pohranjeni na tisućama polica glomaznog skladišta. Nepregledno mnoštvo od 50 000 radnika, svaki u svom sektoru, osobno nosi i prenosi točno određenu robu, uzima traženi predmet, ali i istovremeno zapunjava ispražnjeno mjesto na polici novim artiklom, te pripadajućom mu šifrom. Poput kakvog rudimentarnog i analognog GPS sustava svaki predmet ima svoje mjesto i koordinatu u mreži ulica i polica skladišta.

Danas, svako od 80 super-skladišta Amazona, precizno je i strateški raspoređeno po zemaljskoj kugli, gdje svako sadrži prosječno 130 000 m2 prostora te zapošljava prosječno pedesetak tisuća radnika, kao prijeko potreban servis i osnovni motor pomno planiranog “kaotičnog skladišta”. Organizirana konfuzija, planirani nered, ciljano je sproveden unutar živo i organski osmišljenog, matrično složenog i projektiranog prostora. Putem sustava polica, ladica, te koridora i ulica organizirano se, i na bazi individualne odluke i naloga, skladištem kreću tisuće ljudi. Sva roba u skladištu raspoređena je i skladištena bez stalnih sektora i specifičnih tematskih područja. Nema očekivanih područja isključivo za knjige, ili mjesta samo za elektronske uređaje, kao što bi se to možda od jednog organiziranog i sofisticiranog sustava i tvrtke očekivalo. Karakteristike, namjene, i konačne uloge prodajnih artikala su potpuno nevažne i irelevantne. Važno je jedino i isključivo sličnost u veličini, te odgovarajuće mjesto na polici, njegov jedinstveni kod, broj, šifra kojeg sa sobom nose.

Analizirajući racionalno ovaj neobični i neočekivani primjer kaotičnog sustava, odmah i veoma jasno uočavamo dvije ključne prednosti ove specifične prakse pohrane i traženja. Prva, i svima jasna, je fleksibilnost i otvorenost sustava. S kaotičnim skladištenjem oslobađa se i popunjava prostor u realnom vremenu, te nije potrebno tražiti novi prostor. Druga i ključna prednost sustava je njegova elementarnost i jednostavnost. Novi zaposlenici i radnici ne trebaju naučiti imena, uloge, namjene proizvoda, već je potrebno samo i isključivo dobro snalaženje u prostoru. Potpuna kontrola, efikasnost i veoma plastična optimizacija sustava skladištenja i biranja proizvoda, ugrađena je u sustav koji radnika vodi i koristi poput kakvog gradskog šetača u potrazi za specifičnim mjestom i položajem.

Amazon se u svojem kaotičnom sustavu veoma uspješno nosi s milijunima i milijunima specifičnih narudžbi. U svakom trenutku postoji dugačak popis proizvoda koje se trebaju osobno skinuti, pokupiti s polica i pripremiti za otpremu. Budući da iza svega ovoga ipak stoji gotovo pa neprimjetna baza podataka i snažni softver, koji putem skenera prepoznaje svaki proizvod, valja otvoreno reći da se pojam skladištenja zavodljivog naziva “Kaotična Pohrana” zapravo tako doživljava samo i isključivo iz ljudske točke gledišta. Ovdje se ipak radi o strogo kontroliranom, točnom i preciznom stajalištu u računalu. Za program koji upravlja skladištem, kaotični sustav za pohranu nije ništa više od dugačkog niza izračuna i operacija glomazne baze podataka. Osnovni i jedini pomagač sustava je običan radnik, čovjek koji hoda, traži i luta ulicama naoko kaotičnog i nesređenog skladišta.

Sound And Vision Arhitektura

Postoje objekti i krajolici koji nastaju naoko neobičnim, ali veoma jednostavnim i pragmatičnom razlogom svog postanka. Svojom pojavom i položajem u jednom trenutku postaju silno inspirativni za neka nova prostorna promišljanja, neočekivano poticajni za nove zaključke. Neovisno od svoje originalne namjene, promatrani mimo cilja ili uzroka za kojeg nastaju, takovi specifični objekti preuzimaju ulogu prostornih uređaja, odjednom postaju jasni znakovi, čudnovati i neočekivani držači prostora, snažna i prepoznatljiva mjesta.

Također, važno je reći da ovakve specifične situacije bivaju prepoznate u trenu kada se transponiraju iz jednog područja upotrebe u drugo, kada se počinje gubiti njihova osnovna svrha ili napušta njihova osnovna namjena. U jednom specifičnom trenutku oni postaju slobodni i neovisni od svoje izvorne uloge, ostaju “lebdjeti” u prostoru između, smješteni negdje na pola puta između ikoničnosti i nejasne namjene, između zavodljivog oblika i relativnosti funkcije. Svjedočimo trenutku kada postaju otvoreni, spremni za nova tumačenja i izazove, spremni da traju kao nova arhitektura mjesta.

Primjere takvih jasnih, i veoma upečatljivih prostornih uređaja nalazimo u napuštenim objektima Akustičkog Lokatora i Kalibracijskog Platoa. Ova dva jasno i pragmatično projektirana uređaja, jednostavno građena, specifična, ali i ciljano odabrana mjesta, nalaze na obali Velike Britanije, i duboko u samoći i tišini Američke pustinje. Prvi, Akustični Lokator, smješten je na samom rubu mora, u malom jezeru Greatstone Lake, unutar Dungeness National Nature Rezervata. Okrenut prema pučini sjevernog mora, namijenjen da osluškuje i na vrijeme upozorava Britance o nadolazećim bombarderima koji lete preko La Manchea.

Ovi specifični uređaji koji su razvijani i korišteni u raznim veličinama i načinima primjene, građeni su i usavršavani od malih uređaja za osobnu upotrebu, preko pomičnih čeličnih tuba i tanjura koje se koriste i transportiraju paralelno s artiljerijom, pa sve do masivnih čeličnih, drvenih i betonskih građevina. Akustički Lokatori osmišljeni su i korišteni od sredine Prvog, do početka Drugog Svjetskog rata, a projektirani su i građeni za pasivno otkrivanje zrakoplova bombardera, kroz precizno i strpljivo osluškivanje zvuka njihovih snažnih motora. Ovi jednostavni, ali u istom trenu veoma složeni i inspirativni uređaji koristili su se sve do izuma i masovnijeg uvođenja radara, koji su bili daleko učinkovitiji i apsolutno precizniji u svojem dalekometnom pogledu. Akustički lokatori svoju veliku prednost imali su upravo u jasnom i veoma pragmatičnom razlogu upotrebe, da mogu jasno “vidjeti i čuti” iza ugla, preko brda, mimo svih fizičkih i prostornih prepreka.

Akustični lokatori ili akustična ogledala kao ih neki zovu građena su diljem obale Velike Britanije, a neki od najpoznatiji uređaja ove vrste još uvijek stoje na poluotoku Dungeness, uz mjesto Hythe, Kentu, od Sunderlanda, Redcara, Boulbya, Kilnsea do Selsey Billa i Bahar ic-Caghaq na Malti. Malteško zvučno ogledalo, malteški akustički lokator lokalno poznat kao “veliko uho” (IL-Widna) smatra se jedinim zvučnim ogledalom izgrađenim izvan Velike Britanije.

Sustav akustičkih ogledala postavljenih u Dungeness-u sastoje se od tri velika betonska reflektora, tri masivna kolosa, tri konstrukcije izgrađene u periodu od dvadesetih do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Građeni s jasnom namjenom ispitivanja, istraživanja i konkretne primjene u lociranju i alarmiranju o invaziji neprijateljskih aviona iz Njemačke. Njihova eksperimentalna priroda jasno se razaznaje u različitim oblicima izvedenih kao prostornim uzorcima za kontrolu i ispitivanja učinka i kvalitete zvuke, izvedena su kroz tri različita oblika reflektora. Prvi je dugačak i zakrivljeni zid visok 5 metara, koji se proteže u dužini od 70 metara, dok su druga dva u obliku tanjura, betonske konstrukcije promjera između 4 i 5 metara. Mikrofoni i audio uređaji za snimanje i prijem postavljeni su na žarištima reflektora omogućuju slušatelju jasno i pravovremeno otkrivanje zvuka zrakoplova, negdje daleko preko mora La Manchea.

Drugi, veoma ilustrativan i karakteristični primjer, Kalibracijski Plato, građen je kao malo poznata, ali veoma inspirativna prostorna intervencija koja je nastala, projektirala se i gradila u funkciji vojne kontrole, kontrašpijunaže i snimanja teritorija Sjedinjenih Američkih Država. U osami pustinjskih teritorija Arizone i Kalifornije i danas nailazimo na desetke zračnih kalibracijskih platoa, betonskih, asfaltiranih ili samo bojanih plošnih uređaja položenih u otvorenom pejzažu. Namijenjeni za optičko podešavanje i precizno kalibriranje kamera špijunskih aviona, te fokusiranje optičkih uređaja i leća nadzornih uređaja letećih tvrđava. Ovakvi avioni i njihovi zemaljski uređaji omogućili su poziciju u kojoj se udobno i budno nadgleda svakodnevni život ljudi, prate sumnjiva i opasna kretanja individua, nadgledaju tokovi organiziranih skupina, veća događanja, vojske, te jasno kontroliraju i predviđaju potencijalne ratne opasnosti izvan granica države.

Kako nas izvještava “Center For Land Use Interpretation”, ova specifična mjesta koja u svima nama izazivaju znatiželju, postavljaju također niz otvorenih pitanja o povijesti kontrole privatnosti i sigurnosti, zapravo su jednostavni dvodimenzionalni optički predmeti korišteni za razvoj zračne fotografije i nadzornih zrakoplova. Izrađeni i projektirani u periodu 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća korišteni su kao jasna i učinkovita platforma za testiranje, baždarenje i usmjeravanje zračnih kamera koje putuju avionima na različitim visinama i brzinama. Poput uređaja i grafikona u optometriji, i u ovom slučaju svaka skupina oslikanih štapova-barova služi određenoj i specifičnoj udaljenosti, te razrješavaju i označavaju granicu rezolucije za konkretan optički instrument koji se u tom trenutku koristi.

U slučaju Akustičkih Lokatora i Kalibracijskog Platoa oblik ovih prostornih uređaja posljedica su jasne namjene. Ta su specifična mjesta selektirana prvenstveno zbog pragmatične potrebe koju ispunjavaju, prilagođena su jasnim razlozima i parametrima svoje izvorne funkcije, te praćena jasnoćom specifične radnje koju izvode. U jednom trenu, prestankom osnovne uloge ova mjesta i uređaji počinju egzistirati potpuno izdvojeni i istrgnuti iz konteksta. Stvarajući pritom kontekst sadašnjeg stanja koje se očituje i oslikava u nevinom nepoznavanju i nesputanoj nejasnoći izvorne namjene, stvarajući trenutak transgresije, stanje mogućeg i stvarnog drugačijeg korištenja, te analize kojoj se kao i u ovom konkretnom slučaju spremno podaje. Postajući pritom inspirativnim mjestima, arhitektonskim uređajima za drugačiju upotrebu.

Kuće i Građevine Kao Prostorni Uređaji

Prostor i arhitektura jasno se tumače, snažno osjećaju te podatno otvaraju samo putem specifičnih kuća i građevina. Neke rijetke, odnosno samo odabrane kuće, istovremeno potiču tjelesno uzbuđenje bivanja u njima, ali i svjedoče o fenomenu jasne spoznaje mjesta i odnosa arhitekture sa širim teritorijem kojem pripadaju. Jednako tako, neke naoko obične građevine, infrastrukturni potezi, silosi, prometna ili industrijska postrojenja, poput kakvih specifičnih prostornih aparata ili uređaja, omogućuju nam spoznaju univerzalnog prostora, te ushićenost mjestom karakterističnim za kuću i arhitekturu.

Kuća pjesnika Curzio Malapartea na otoku Capriju, te kolosalna građevina solarnog teleskopa McMath-Pierce u planinama Arizone, primjeri su takvih specifičnih mjesta, građevina i kuća kao prostornih uređaja. Oni nam pomažu da osjetimo tjelesnu sjedinjenost arhitekture s prirodom, ali jednako tako precizno tumače odnos mjesta s apstraktnim elementima prostorne geometrije arhitekture i teritorija.

McMath-Pierce golemi je teleskop položen na vrhu planine, a projektiran je i građen 1958. i 1959. godine u prvoj svjetskoj arhitektonskoj korporaciji SOM-architects. Dvije trećine uređaja uklesano je i zatrpano u kamenu stijenu, dok preostalih 100 metara čelične konstrukcije s nadzemnim djelom teleskopa izviruje iz raspukle zemljine kore. Osovina teleskopa oslanja se i nastavlja u dubinu planine, stvarajući pritom podzemni tunel, prilazni plato, odnosno bazu građevine namijenjenu za korisnike i posjetitelje. Nadzemni dio, s koso položenim teleskopom oslonjenim na masivni vertikalni stupac, stvara kolosalni i ikonički trokutasti okvir okrenut prema suncu. Položaj i geometrija sustava potpuno je podređena kutu upada sunčevih zraka na ogledala i leće teleskopa, ali jednako tako precizno projektirana u odnosu na zatečenu topografiju planinskog masiva, i složeni kontekst znanstvenog centra s brojnim optičkim uređajima i građevinama.

Teleskop je visok 110 metara, dok su cijevi unutar kojih su postavljeni optički uređaji promjera 26 metara. U njima su smještena velika zrcala koja reflektiraju svjetlost prema dnu građevina, u njezin podzemni, ukopani dio, uvodeći svjetlosnu zraku kroz 200 metara dugačak betonski tunel. U bazi tunela, 34-inčnim paraboličnim zrcalom usmjeravaju se, promatraju i snimaju slike koje se koriste za proučavanje sunca i njegovih crnih pjega. Struktura građevine projektirana ja kako bi smanjila utjecaje sila sunčeve topline i udare jakog planinskog vjetra. Tornjevi teleskopa i svjetlosni tunel stoje slobodno položeni unutar zaštitnih betonskih stijenki hlađenih protočnom vodom. Postavljanje i korištenje pravokutnog profila cijevi teleskopa nagnutog pod kutem od 45 stupnjeva na os građevine štite teleskop od naleta jakih i nepredvidivih planinskih vjetrova.

Na otoku Capriju, na samom jugu Italije, na vrhu jedne velike hridi, na rubu iznad morske pučine, pjesnik i diplomat Curzio Malaparte, uz pomoć arhitekta Adalberta Libere, gradi svoj dom. Kuća je djelomično uklesana, a djelom položena na veliku stijenu. Kuća je jasno podijeljena u dva dijela. Donji dio, baza građevine s nizom prolaznih soba i različitih prozora, te gornji dio, otvorena terasa sa zaobljenim parapetnim zidom i mjestom pogleda  na morsku pučinu.

Donji dio kuće, uklopljen u masivnu stijenu, u prvom času skriva ulaz u kuću te nam zapravo nije jasno kako se kuća otvara i prima posjetitelje. U trenutku kuća kao da sugerira dvije različite mogućnosti: hodanje rubom litice i traženje skrivenog ulaza, ili svečano penjanje na terasu i hodanje tom velikom terasom.

Crvena masivna kuća građena iz lokalnog kamena, preko zaklonjene niše u svom podnožju i skrivenih ulaznih vratiju, kao da ipak nevoljko prima goste. Prolaženjem, hodanjem, meandriranjem kroz dvije etaže, kroz različite sobe i namjene, kuća se polako i postepeno otvara. Svaka soba, i svaki joj precizno dati sadržaj, otvaraju se potpuno različitim pogledima i prizorima. Svaka soba različita po namjeni, podnoj oblozi i namještaju sadrži specifičan otvor, prozor, okvir prema svijetu, točno i jasno određeni pogled, promišljenih dimenzija i proporcija. U dnu velikog masivnog kamina, na samom ložištu, postavljen je otvor, prozor za plamen vatre, pogled koji spaja prirodu i topli dom.

Gornji dio građevine, krov prekriven crvenom terakotom, rezerviran je za veliku terasu s monumentalnim propilejima koji nas uvode na veliku prirodnu pozornicu. Hodajući velikom crvenom plohom u jednom trenu spajamo se s horizontom. Krov, terasa, s kopnene strane jednostavnim bijelim zavojitim parapetom stvaraju i intimno mjesto na krovu, zaklonjeno od pogleda s vrha planine. Horizont, pogled, priroda i topografija morskih hridi otvaraju mogućnost potpune spoznaje i tumačenje mjesta.

Ako teleskop u Arizoni i njegov položaj definiraju logičan prostorni odnos mjesta i sunca namijenjenih prvenstveno znanstvenim promatranjima, konačni prostorni smisao sklopa, odnos s lokalnim, te precizan način korištenja za javnost mu ipak daju jasnu priliku da postane i čista nepatvorena arhitektura, kuća. S druge strane arhitektura kuće na Capriju prvo je boravište i mjesto za pjesnika, ali u jednom trenu postaje precizni uređaj, aparat za prostor. U prvom slučaju uređaj teleskopa neočekivano, ali sigurno postaje ugodno i svečano mjesto, u drugom slučaju udobna kuća postaje uređaj za spoznaju prirode i analizu odnosa na teritoriju, kuća i uređaj koji jasno definiraju mjesto. Postaju kuća i građevina koja tumače okoliš, ali i jasno pomažu da boravak, korištenje i život na konkretnom mjestu budu bolji i korisniji, problemski složeniji, oslobođeni trivijalnosti svakodnevice. Postaju mjesto koje je više od prirode, ali i arhitektura koja je više od same namjene i jednostavne uporabe.