Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Neka Cvate Tisuće Cvjetova

Mogućnosti dizajna te uloga umjetničkog eksperimenta svoj osnovni smisao i dodanu vrijednost pronalazi prvenstveno u moderiranju stavova i istraživanju percepcije javnosti kojima se oblikuje budućnost tehnologija i njezin tijesan odnos s prirodom i društvom. Drugim riječima, otvoreni dizajn i umjetnički eksperiment može, smije i treba precizno istraživati odnose i nove mogućnosti unutar bio, techno, medijske i eko budućnosti, prije nego što se one nekontrolirano dogode pred svima nama. Istraživanja i aplikacije ovakvih otvorenih, javnih eksperimenata potencijalno trebaju pridonijeti osmišljavanju novih i drugačijih normi, propisa, stavova i moralnih sudova koji osiguravaju humanu i svakako poželjnu budućnost.

Projekti i istraživanja u polju bio-tehnologija kroz primjere umjetničko znanstvenog tandema BCL (Shiho Fukuhara i Georg Tremmel), eksperimentalnog umjetnika Eduarda Kaca te dizajnersko znanstvenog tima francuskog dizajnera Mathieu Lehanneura i harvardskog profesora biotehnologije David Edwardsa, jasno i veoma otvoreno ispituju granice i odnose između etike i marketinga, tržišta i održivosti napretka, GMO tehnologije i morala. Neovisno o tome da li se radovi kreću unutar poetskog i filozofskog kruga, neočekivanog i drugačijeg dizajna namijenjenog osvajanju novog i drugačijeg tržišta, ili pak svojim otvorenim, subverzivnim i potpuno angažiranim istraživanja neočekivano spajaju BIO i GMO laboratorije s javnošću, svi ovi projekti na specifičan način demistificiraju postojeći svijet skrivenih laboratorija, ali jednako tako propituju i licemjerje javnosti suočene s temama sadašnjosti i bliske budućnosti.

Projekt Zajedničko Cvijeće (Common Flowers / Flowers Common) eksperimentalnog studija BCL temelji se na istraživanju i modificiranju prvog komercijalno dostupnog GMO cvijeta, plavo-ljubičastog Moondust karanfila. Ovaj cvijet razvijen je i stavljen na tržište od strane japanske tvrtke Suntory Ltd. poznatog proizvođača alkoholnog, bezalkoholnog pića i piva, a razvijen u suradnji s Australskom tvrtkom Florigene koja je sredinom 90-ih godina radila na brojnim istraživanjima vezanih uz genetsku modifikaciju cvijeća. Moondust karanfil je prvi komercijalno dostupan GMO proizvod namijenjen isključivo estetskoj potrošnji. Za razliku od prethodnih GMO proizvoda poput rajčica, kukuruza, pšenice, GMO karanfili se ne koriste kao hrana za ljude, niti životinje, te tako zaobilaze potencijalno štetne rasprave i senzacionalističku buku u raznim medijima. Biljka i njegovi transgeni se ne smatraju dijelom hranidbenog lanca te su stoga u neku ruku “ekološki sigurni”.

“Zajednička Cvijeća” iz BCL laboratorija rastu kao tehnički klonovi, kao nove biljke stvorene iz običnih, kupljenih rezanih cvjetova za bukete, koristeći pritom poznate, legalne metode uzgoja biljnog tkiva, te svima dostupne tehnike cijepljenja korištene za rast biljnih stanica i biljnog tkiva u sterilnim uvjetima. Polako umiruće rezano cvijeće plavo-ljubičastog Moondust karanfila donosi se natrag u život pomoću DIY / Uradi Sam metode biotehnološke procedure i tretmana koje uključuju svakodnevni pribor i svima dostupan materijal. Budući da se Moondust karanfili službeno ne smatra štetnim, nije protuzakonito pustiti ga u okoliš. Umjetnici su ga stoga odlučili osloboditi, te plavi GMO karanfil uzgojiti u svom prirodnom okruženju – na otvorenom. Ova akcija postavlja pitanja o stanju intelektualnog vlasništva, vlasništva i autorskih prava, pitanja koja okružuju biohakiranja biljaka. Zajedničko Cvijeće (Common Flowers) čini ovo cvijeće dostupno kao zbilja “zajedničko cvijeće” te daje biljci pristup u prostore gdje može rasti sretno kao Flower Commons, samoodrživ izvor za zajednička, svima dostupna cvijeća.

Sa druge strane umjetnik i istraživač Eduardo Kac, poznat po kloniranju fluorescentnog zeca, izvodi svoj rad “Natural History of the Enigma”. To je umjetnički eksperiment koji uvodi novi oblik života, života koji je sam stvorio pod nazivom “Edunia”. To je genetski modificirani cvijet koji predstavlja hibrid njega samog i cvijeta petunije. Edunia izražava i prikazuje svoj specifični DNK isključivo kroz svoje crvene cvjetne žile. Razvijen između 2003. i 2008. godine, a prvi put izložen od 17 travnja – 21 lipnja 2009 u Muzeju Weisman Art, u Minneapolisu, ” Natural History of the Enigma ” obuhvaća veliku javnu skulpturu, print fotografije i pripadajući opis rada.

Novi cvijet Petunije kojeg Edvard umjetnički promišlja, te precizno i organizirano proizvodi, rezultat je prvenstveno djelovanja i kreativnog promišljanja unutar polja molekularne biologije. Takav specifičan cvijet ne nalazi se nigdje u prirodi. Edunia ima crvene vene na roza laticama i Edvardov gen izražen u svakoj stanici vena, gen koji proizvodi specifičan protein u žilama cvijeta. Gen je izoliran i sekvencioniran iz krvi umjetnika.

Pozadina ružičaste latice na kojoj se crvene vene mogu vidjeli, podsjećaju na njegovu ružičasto bijelu boju kože. Rezultat ove molekularne manipulacije je specifičan cvat koji stvara živu sliku ljudske krvi koja teče kroz vene novoga cvijeta. “Prirodna Povijest Enigme” kako navodi i sam umjetnik, predstavlja razmišljanja o novim mogućnostima i vidovima bliskosti života među različitim vrstama. Ona koristi crvenilo krvi i crvenilo biljne vene kao pokazatelja zajedničke baštine u širem spektru života. Kombinirajući ljudski i biljni DNK u novom cvijetu, na vizualno dramatičan način ostvarena je bliskosti života između različitih vrsta.

Francuski dizajner Mathieu Lehanneur, i profesor na harvardskom sveučilištu David Edwards pokrenuli su proizvodnju dizajniranih uređaja za filtriranje zraka koji koristi žive biljke za pročišćavanje zraka u zatvorenom prostoru. Pročišćivač zraka, nazvan Andrea, predložen je kao koncept još prije nekoliko godine kada je predstavljen u Muzeju moderne umjetnosti (MoMa) u New Yorku, u sklopu izložbe Design and the Elastic Mind. Nakon dvije godine razvoja i testiranja, Andrea danas ide u otvorenu prodaju.

Taj jednostavni, neočekivani, ali i silno duhovito oblikovani pročišćivač zraka koristi svakodnevno, sobno bilje za filtraciju zagađenog zraka. Od kada je prije dvije godine dizajniran njen konačni izgled Andrea sada prolazi kroz stroge testove kako bi se osigurala njezina savršena učinkovitost, te omogućilo ovom inteligentno projektiranom sustavu da iskorači u stvarni svijet, svijet svakodnevne upotrebe predmeta za bolji život. Od listopada 2009. godine Andrea se prodaje u SAD-u kod svih većih distributera kućne opreme i pribora za vrt, od Frontgatea preko Hammacher Schlemmera i Amazona.

Napušteno Selo, Prazni Grad

Jednom, ne tako davno, na malom kineskom otoku Shengshan živjelo je jedno malo ribarsko selo. Marljivi i samozatajni stanovnici tog živopisnog otočića u pokrajni Zhejiang radili su i lovili, slavili su i žalovali, rađali i umirali, održivo živjeli svoje stanište na obroncima zelenoga brda. Strpljivo su gradili male kamene kuće izvedene iz lokalnog materijala, slagali i polagali puteve i zavojite stube koje vode do mora i ribarskih brodica.

Godinama bi brojni ribari jutrom odlazili u lov, a navečer se vraćali svojim porodicama i kućama. U jednom se trenu ribarska industrija, izlov velikim brodovima i prerada ribe preselila u veliki grad Shanghai. Stanovnici malog sela Shengshan napustili su svoje domove i prešli u velike kineske gradove. Ostali su prazni domovi, napuštena ognjišta.

Dvadesetak godina nakon iseljavanja amaterski fotograf Qing Jian iz Shanghaia nedavno je posjetio otoke Shengshan. Ploveći uvalama i istražujući predivnu prirodu otoka došao je do sela potpuno zaraslog u zelenilo i bršljan. Poput kakvog zavodljivog, ali blago jezovitog, romantičnog i pomalo zastrašujućeg filma, svojim je fotografijama posvjedočio trenutku gdje se arhitektura malog grada i priroda spajaju u jedno. Kuća postaje stablo, priroda postaje grad.

U malom selu Shengshan uhvaćen je taj rijetko viđeni trenutak transformacije, trenutak gotovo pa zadivljujućeg prijelaza artificijelnog u prirodno. Kroz kuće, njihove prozore i vrata danas prolazi priroda. Bršljan vijuga iz vanjskog prostora, prema unutarnjem, oblači kuću u prirodni, zeleni kaput. Ono što je nekoć bilo održiv ribolovni centar, gradić, središte rada i života, pred našim se očima pretvara u zelenu džunglu, arhitekturu zapetljanih biljaka i napuštenih građevina.

 

Ovo malo primorsko selo danas je romantično sjecište turista, koji sve češće i intenzivnije posjećuju ovo, do pred neku godinu potpuno zaboravljeno otočje, udaljeno samo dva sata plovidbe od vreve i gužve velikog Shanghaia.

Na drugom kraju Kineskog kopna, isto na tako davno, rasli su i bujali novi gradovi. Kineska vlada godinama je intenzivno investirala u gradnju novih gradova i pripadajuće im infrastrukture. Brojni su seljaci, stanovnici malih poloprivrednih, ribolovnih i stočarskih krajeva preseljeni u velike gradove. Svjetska proizvodnja željezne rudače i građevinskog čelika godinama je držala svoju cijenu, razvijala, planirala i organizirala svoju proizvodnju upravo prema ovom dijelu brzorastućeg svijeta.

Vrtoglavi rast BDP-a Kine, potaknut velikim radovima, svima je pomutio pamet. Ulaganje u nekretnine napuhalo je balon investicionog građenja do granice pred pucanje. Ekonomski podaci o BDP, kojeg svi tako vole, neovisno o režimu, totalitarnom, liberalnom ili demokratski usuglašenom sustavu, svima zamagljuje jasan pogled na stanje stvari. Predvidivi argumenti, neoborivi kriteriji i procjene temeljene na rastućem brutto društvenom proizvodu, tjerali su svih na ulaganja. Jedan od takvih velegradova, balona investicija i ulaganja u nekretnine bio je grad Ordos.

Tijekom 2003. godine, dužnosnici i rukovodeća garnitura s gradonačelnikom Ordosa počeli su planirati novu gradsku četvrt za 1.000.000 stanovnika. Zahvaljujući 161 milijardi dolara ulaganja u 2010. godini, “Dubai sjeverne Kine” kako su ga glamurozno najavljivali i reklamirali, tih je godina već imao izgrađeni kapacitet da udomi 300.000 ljudi.

Od tada, dolaskom svijetske ekonomske krize, stvari se nisu pomakle na bolje, u Ordosu i danas živi samo 30,000 novih stanovnika. To nije samo grad duhova, to je grad u kojem, budimo iskreni, većina ulagača i investitora nikada nisu ni pomišljali živjeti. To je bio grad ulaganja. S druge strane, zbog tekućih gospodarskih pitanja i stanja neizvjesnosti, Kineska vlada i lokalna uprava Ordosa jednostavno ne može uvjeriti stanovnike da se iz starog grada presele u nove kvartove. Stanje blokade i paranoje ukočilo je daljnji razvoj i tokove predpostavljenog ekonomskog rasta.

Nema sumnje, najveći strah političara, ekonomista, investitora i menadžera brojnih investicionih fondova i banaka zapravo je otvoreno i svima nelagodno pitanje: “Je li Kina i njezino tržište nekretnina zapravo balon koji ubrzo zaglušujuće puca?” Potencijalni slom nekretnina u Kini ugrozio bi čitav svijet, te onemogućio brz i izvjestan gospodarski oporavak globalnog društva. Da sve ide u tom smjeru potvrdio je nemili događaj iz rujna 2011. godine, kada je Wang Fujin direktor Zhongfu Real Estate Development Co. oduzeo sebi život zbog nagomilanih dugova.

Wang je do svog umirovljenja bio predsjednik suda u Ordosu, a prije odlaska tijekom 2007. godine započeo je svoje vlastito poslovanje s nekretninama, prikupljajući sredstava od brojnih pojedinaca, uključujući i vlastite Zhongfu Real Estate Development Co. djelatnike, umirovljenike i brojne suradnike iz pravosuđa i politike nove Kine. Prema nekim izračunima Zhongfu je vjerovnicima i developerima podigao ukupno 263 milijuna yuana, s ukupno preko 2.000 zasebnih pojedinačnih ugovora o kreditiranju. Nemogućnost vraćanja kredita blokada i neupitni stečaj nagnao ga je na samoubojstvo, što je sablaznilo strane ulagače.

Ove dvije istinite priče, slikovite vinjete događaja i mjesta kojima svakodnevno svjedočimo, pokazuju istovremeno prazne gradove i napuštena sela. One opisuju procese, društvene i ekonomske tokove, kojima se definira propast jedne strukture, ali jednako tako oslikavaju potpunu neodrživost nekih drugih predpostavljenih strategija. Svjedočimo slikama napuštenih sela kao rezultata promjene u proizvodnji i radu, dok su gradovi duhova rezultat proizvodnje neutemeljenih vrijednosti koje svakog časa mogu nestati.

No ipak, ovi promjeri nam mogu biti i veoma poučni i sugerirati neke moguće odgovore na pitanja razvoja, vremena i nepredvidivosti trenutka. Tako je sliku ozelenjenog gradića usred kineskog otočića i azurnog mora lako zamisliti kao romantičnu scenografiju nekog veoma uspješnog turističkog, hipsterskog resorta, idealno udaljenog od stresa i svakodnevne neizvjesnosti grada. Drugi primjer, grad Ordosa, može ponešto naučiti od ovog malog sela te jednostano pričekati neko drugo vrijeme i početi lagano odumirati i propadati. Vremenom će postati okvir za neke nove mogućnosti. U međuvremenu uvijek ostaje otvorena mogućnost da se pored replike Eiffelovog tornja u centru velikog grada uzgaja neka poljoprivredna kultura, kukuruz, pšenica, te veoma održivo prehranjuje rijetke stanovnike grada duhova.

Stvarnost Nekretnina i Lažni Posjedi

U vremenu kada se uz svaki prostor na kugli zemaljskoj veže određena namjena, kada svako područje, zona ili predio,  ima određeni režim korištenja, uvjete raspolaganja, kontrole ili zaštite, te svaki planirani zahvat u prostoru (po logici stvari) mora posjedovati jasnu parcelu, a događaj ili akcija vezuje se uz nečije vlasništvo, poznati i priznati posjedovni ili katastarski dokument, nedvosmisleno su predodređeni parametri i očekivanja arhitekture grada.

Neovisno o tome radi li se o prostorima vezanim uz urbani krajolik, infrastrukturu, prirodna bogatstva ili krajolik prirodi nalik, svaki, pa i najmanji dio prostora oko nas čini i predstavlja neku vrstu dobra, robe mjerljive vrijednosti. Racionalno ili špekulativno, emocionalno ili administrativno, uz određena mjesta redovito se vežu vrijednosti i jasni robni, ekonomski i politički odnosi. Prostor gotovo pa da i ne postoji, ako mu nije pridodana, osigurana, određena vrijednost.

Razmišljajući o ovim danas sveprisutnim i globalnim izazovima, tijekom ljeta 1973. godine, arhitekt i umjetnik Gordon Matta-Clark potaknut razvojem američkog real-state tržišta, ekonomijom profita, koja zemlju vidi isključivo kao zaradu, kupio je petnaest posjeda u gradu New Yorku, četrnaest u Queensu i jedan na Staten Islandu. Specifičnost ovih parcela bila je da su se sve nalazile na zaostalim građevinskim područjima, često pješački ili kolno potpuno nedostupne. To su bila mahom zemljišta koja su “pobjegla” kontroli sustava katastra i vlasništva, ostaci prostora koji su zbog nekog spontanog i često nedefiniranog razloga ostala izvan pravila, mreže i fokusa interesa tržišta nekretnina.

Neki od ovih potpuno “neupotrebljivih” i u neku ruku beskorisnih prostora, koji su ponekad bili čak uži od ramena jedne osobe, tijekom 1973. godine dani su na javnu dražbu u gradu New Yorku po cijeni u rasponu od $ 25 do $ 75 za svaki prostorni isječak. Matta Clark kupuje sve te neželjene nekretnine, te stvara neobičan prostorni skup. Zbirku neodrživih prostora i svojstava koji uključuju trokutasto zemljište, dugački, izduženi i mali pravokutni posjed između stražnjih vrtova kuća, majušno nepristupačno zemljište između dvije kuće. U zbirci ovih čudnih parcela našao se i prostor na pločniku nastao zbog krive izmjere prilikom izvođenja cestovnih rubnjaka.

U zbirci nekretnina Gordon Matta-Clarka našao se i prostor između pješačkog prolaza i kanala za odvodnju oborinske vode, izdužena, duga parcela položena uz rub ceste, nastala kao plod neusklađenosti prostornih veličina izvedenog, planiranog i katastarski provedenog stanja. Ovaj kaotični i neorganizirani sustav pravila i djelovanja komunalnih, planerskih i gruntovnih službi stvorila je mogućnost za nastanak nepredvidivih prostornih odsječaka. Evidentirana su mjesta koja namjenama, mjerama i odredbama za provođenje urbanističkih planova neće biti provedena, neće se vidjeti, a u konačnici neće biti niti fizički zauzeta. Ostvarene su legalne i potpuno mjerljive pa tako i vrednovane gradske šupljine, gradski isječci nastali greškama provedbe i planiranja. Arhitekt je stvorio katalog komadića zemlje proizašlog iz administrativnih pogrešaka i urbanističke nedorečenosti.

Gordon Matta-Clark započeo je tijekom 1974. godine s dokumentiranjem, skiciranjem, mapiranjem i mjerenjem (kada je to bilo moguće), katalogiziranjem i analizom svojih petnaest zemljišta, jasnih privatnih posjeda. Video umjetnik i pionir kabelske televizije Jaime Davidovich, dokumentirano je Matta-Clarka, te bilježio, snimao iscrtavanje i iskolčavanje parcele Lažnog Posjeda, Nekretnine Nestvarnog, parcele bez ikakve vrijednosti.

Dok je tako precizno dokumentirana sva iracionalnost grada, jednako se tako otvoreno i istraživački precizno ispitivao smisao ovih nekretnina, njihovu često potpuno nepredvidivu i teško kontrolabilnu pridodanu vrijednost. Pomoću ove jasne i pravno legalne anomalije na karti velikog grada prikazane su sve njegove proturječnosti, skrivene pojavnosti, iscrtan je nesklad između vrijednosti, opisan prostor za manipulaciju, evidentiralo nepoznavanje procesa i pravila rasta grada, te dokazala jasna vezanost planiranja i robnog interesa.

Kao što su u knjizi “Formless”, Rosalind Krauss i Yve-Alain Bois istaknuli u jednom od eseja posvećenom radu Gordon Matta-Clarka : …”neki prostori u današnjem društvu, pa tako i u ovom konkretnom slučaju “neće se vidjeti”. Oni su nevidljivi ne toliko zbog toga što su bili nedostupni (iako je to bila istina u nekim slučajevima), nego zato što nisu imali upotrebnu vrijednost, vrijednost nečega pa ma što to bilo, važno je samo da vjerujemo kako ono ima i posjeduje čisto nominalnu vrijednost, vrijednost otvorenog tečaja. Vrijednost kao ulaganje u nekretnine i njihovo trženje.”

Za razliku od pravih i tržišnih nekretnina Gordon Matta-Clarkove nekretnine su zapravo lažna roba, lažne nekretnine, tako da i sam naslov rada Reality Properties – Fake Estates oslikava i prikazuje namjeru. Parcele i vlasništvo nisu zanimale Matta-Clarka, one su ga intrigirale samo i isključivo zato što nisu imale apsolutno nikakvu ekonomsku vrijednost. To su parcele i nekretnine prožete i stvarane idejom neodrživog, ali jasno posjedovanog i fizičkog prostora. Prostora lažnih, beskorisnih nekretnina. Nekretnina koje se nalaze negdje između zaborava, nepostojanja, te trajnog nestajanja. Kao što je nestala i odumrla stara kuća u Parizu, srušena pod naletom Georges Pompidou Centra 1975. godine, tako nestaju i lažne nekretnine New Yorka. Nakon umjetnikove smrti 1978. godine, mikro parcele, Lažne Posjede Gordon Matta-Clarka preuzeo je grad New York zbog neplaćanja lokalnih poreza. Vjerojatno se i danas prodaju kao dobra prilika na nekoj javnoj dražbi za samo 75 $.