Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Sound And Vision Arhitektura

Postoje objekti i krajolici koji nastaju naoko neobičnim, ali veoma jednostavnim i pragmatičnom razlogom svog postanka. Svojom pojavom i položajem u jednom trenutku postaju silno inspirativni za neka nova prostorna promišljanja, neočekivano poticajni za nove zaključke. Neovisno od svoje originalne namjene, promatrani mimo cilja ili uzroka za kojeg nastaju, takovi specifični objekti preuzimaju ulogu prostornih uređaja, odjednom postaju jasni znakovi, čudnovati i neočekivani držači prostora, snažna i prepoznatljiva mjesta.

Također, važno je reći da ovakve specifične situacije bivaju prepoznate u trenu kada se transponiraju iz jednog područja upotrebe u drugo, kada se počinje gubiti njihova osnovna svrha ili napušta njihova osnovna namjena. U jednom specifičnom trenutku oni postaju slobodni i neovisni od svoje izvorne uloge, ostaju “lebdjeti” u prostoru između, smješteni negdje na pola puta između ikoničnosti i nejasne namjene, između zavodljivog oblika i relativnosti funkcije. Svjedočimo trenutku kada postaju otvoreni, spremni za nova tumačenja i izazove, spremni da traju kao nova arhitektura mjesta.

Primjere takvih jasnih, i veoma upečatljivih prostornih uređaja nalazimo u napuštenim objektima Akustičkog Lokatora i Kalibracijskog Platoa. Ova dva jasno i pragmatično projektirana uređaja, jednostavno građena, specifična, ali i ciljano odabrana mjesta, nalaze na obali Velike Britanije, i duboko u samoći i tišini Američke pustinje. Prvi, Akustični Lokator, smješten je na samom rubu mora, u malom jezeru Greatstone Lake, unutar Dungeness National Nature Rezervata. Okrenut prema pučini sjevernog mora, namijenjen da osluškuje i na vrijeme upozorava Britance o nadolazećim bombarderima koji lete preko La Manchea.

Ovi specifični uređaji koji su razvijani i korišteni u raznim veličinama i načinima primjene, građeni su i usavršavani od malih uređaja za osobnu upotrebu, preko pomičnih čeličnih tuba i tanjura koje se koriste i transportiraju paralelno s artiljerijom, pa sve do masivnih čeličnih, drvenih i betonskih građevina. Akustički Lokatori osmišljeni su i korišteni od sredine Prvog, do početka Drugog Svjetskog rata, a projektirani su i građeni za pasivno otkrivanje zrakoplova bombardera, kroz precizno i strpljivo osluškivanje zvuka njihovih snažnih motora. Ovi jednostavni, ali u istom trenu veoma složeni i inspirativni uređaji koristili su se sve do izuma i masovnijeg uvođenja radara, koji su bili daleko učinkovitiji i apsolutno precizniji u svojem dalekometnom pogledu. Akustički lokatori svoju veliku prednost imali su upravo u jasnom i veoma pragmatičnom razlogu upotrebe, da mogu jasno “vidjeti i čuti” iza ugla, preko brda, mimo svih fizičkih i prostornih prepreka.

Akustični lokatori ili akustična ogledala kao ih neki zovu građena su diljem obale Velike Britanije, a neki od najpoznatiji uređaja ove vrste još uvijek stoje na poluotoku Dungeness, uz mjesto Hythe, Kentu, od Sunderlanda, Redcara, Boulbya, Kilnsea do Selsey Billa i Bahar ic-Caghaq na Malti. Malteško zvučno ogledalo, malteški akustički lokator lokalno poznat kao “veliko uho” (IL-Widna) smatra se jedinim zvučnim ogledalom izgrađenim izvan Velike Britanije.

Sustav akustičkih ogledala postavljenih u Dungeness-u sastoje se od tri velika betonska reflektora, tri masivna kolosa, tri konstrukcije izgrađene u periodu od dvadesetih do tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Građeni s jasnom namjenom ispitivanja, istraživanja i konkretne primjene u lociranju i alarmiranju o invaziji neprijateljskih aviona iz Njemačke. Njihova eksperimentalna priroda jasno se razaznaje u različitim oblicima izvedenih kao prostornim uzorcima za kontrolu i ispitivanja učinka i kvalitete zvuke, izvedena su kroz tri različita oblika reflektora. Prvi je dugačak i zakrivljeni zid visok 5 metara, koji se proteže u dužini od 70 metara, dok su druga dva u obliku tanjura, betonske konstrukcije promjera između 4 i 5 metara. Mikrofoni i audio uređaji za snimanje i prijem postavljeni su na žarištima reflektora omogućuju slušatelju jasno i pravovremeno otkrivanje zvuka zrakoplova, negdje daleko preko mora La Manchea.

Drugi, veoma ilustrativan i karakteristični primjer, Kalibracijski Plato, građen je kao malo poznata, ali veoma inspirativna prostorna intervencija koja je nastala, projektirala se i gradila u funkciji vojne kontrole, kontrašpijunaže i snimanja teritorija Sjedinjenih Američkih Država. U osami pustinjskih teritorija Arizone i Kalifornije i danas nailazimo na desetke zračnih kalibracijskih platoa, betonskih, asfaltiranih ili samo bojanih plošnih uređaja položenih u otvorenom pejzažu. Namijenjeni za optičko podešavanje i precizno kalibriranje kamera špijunskih aviona, te fokusiranje optičkih uređaja i leća nadzornih uređaja letećih tvrđava. Ovakvi avioni i njihovi zemaljski uređaji omogućili su poziciju u kojoj se udobno i budno nadgleda svakodnevni život ljudi, prate sumnjiva i opasna kretanja individua, nadgledaju tokovi organiziranih skupina, veća događanja, vojske, te jasno kontroliraju i predviđaju potencijalne ratne opasnosti izvan granica države.

Kako nas izvještava “Center For Land Use Interpretation”, ova specifična mjesta koja u svima nama izazivaju znatiželju, postavljaju također niz otvorenih pitanja o povijesti kontrole privatnosti i sigurnosti, zapravo su jednostavni dvodimenzionalni optički predmeti korišteni za razvoj zračne fotografije i nadzornih zrakoplova. Izrađeni i projektirani u periodu 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća korišteni su kao jasna i učinkovita platforma za testiranje, baždarenje i usmjeravanje zračnih kamera koje putuju avionima na različitim visinama i brzinama. Poput uređaja i grafikona u optometriji, i u ovom slučaju svaka skupina oslikanih štapova-barova služi određenoj i specifičnoj udaljenosti, te razrješavaju i označavaju granicu rezolucije za konkretan optički instrument koji se u tom trenutku koristi.

U slučaju Akustičkih Lokatora i Kalibracijskog Platoa oblik ovih prostornih uređaja posljedica su jasne namjene. Ta su specifična mjesta selektirana prvenstveno zbog pragmatične potrebe koju ispunjavaju, prilagođena su jasnim razlozima i parametrima svoje izvorne funkcije, te praćena jasnoćom specifične radnje koju izvode. U jednom trenu, prestankom osnovne uloge ova mjesta i uređaji počinju egzistirati potpuno izdvojeni i istrgnuti iz konteksta. Stvarajući pritom kontekst sadašnjeg stanja koje se očituje i oslikava u nevinom nepoznavanju i nesputanoj nejasnoći izvorne namjene, stvarajući trenutak transgresije, stanje mogućeg i stvarnog drugačijeg korištenja, te analize kojoj se kao i u ovom konkretnom slučaju spremno podaje. Postajući pritom inspirativnim mjestima, arhitektonskim uređajima za drugačiju upotrebu.

Kuće i Građevine Kao Prostorni Uređaji

Prostor i arhitektura jasno se tumače, snažno osjećaju te podatno otvaraju samo putem specifičnih kuća i građevina. Neke rijetke, odnosno samo odabrane kuće, istovremeno potiču tjelesno uzbuđenje bivanja u njima, ali i svjedoče o fenomenu jasne spoznaje mjesta i odnosa arhitekture sa širim teritorijem kojem pripadaju. Jednako tako, neke naoko obične građevine, infrastrukturni potezi, silosi, prometna ili industrijska postrojenja, poput kakvih specifičnih prostornih aparata ili uređaja, omogućuju nam spoznaju univerzalnog prostora, te ushićenost mjestom karakterističnim za kuću i arhitekturu.

Kuća pjesnika Curzio Malapartea na otoku Capriju, te kolosalna građevina solarnog teleskopa McMath-Pierce u planinama Arizone, primjeri su takvih specifičnih mjesta, građevina i kuća kao prostornih uređaja. Oni nam pomažu da osjetimo tjelesnu sjedinjenost arhitekture s prirodom, ali jednako tako precizno tumače odnos mjesta s apstraktnim elementima prostorne geometrije arhitekture i teritorija.

McMath-Pierce golemi je teleskop položen na vrhu planine, a projektiran je i građen 1958. i 1959. godine u prvoj svjetskoj arhitektonskoj korporaciji SOM-architects. Dvije trećine uređaja uklesano je i zatrpano u kamenu stijenu, dok preostalih 100 metara čelične konstrukcije s nadzemnim djelom teleskopa izviruje iz raspukle zemljine kore. Osovina teleskopa oslanja se i nastavlja u dubinu planine, stvarajući pritom podzemni tunel, prilazni plato, odnosno bazu građevine namijenjenu za korisnike i posjetitelje. Nadzemni dio, s koso položenim teleskopom oslonjenim na masivni vertikalni stupac, stvara kolosalni i ikonički trokutasti okvir okrenut prema suncu. Položaj i geometrija sustava potpuno je podređena kutu upada sunčevih zraka na ogledala i leće teleskopa, ali jednako tako precizno projektirana u odnosu na zatečenu topografiju planinskog masiva, i složeni kontekst znanstvenog centra s brojnim optičkim uređajima i građevinama.

Teleskop je visok 110 metara, dok su cijevi unutar kojih su postavljeni optički uređaji promjera 26 metara. U njima su smještena velika zrcala koja reflektiraju svjetlost prema dnu građevina, u njezin podzemni, ukopani dio, uvodeći svjetlosnu zraku kroz 200 metara dugačak betonski tunel. U bazi tunela, 34-inčnim paraboličnim zrcalom usmjeravaju se, promatraju i snimaju slike koje se koriste za proučavanje sunca i njegovih crnih pjega. Struktura građevine projektirana ja kako bi smanjila utjecaje sila sunčeve topline i udare jakog planinskog vjetra. Tornjevi teleskopa i svjetlosni tunel stoje slobodno položeni unutar zaštitnih betonskih stijenki hlađenih protočnom vodom. Postavljanje i korištenje pravokutnog profila cijevi teleskopa nagnutog pod kutem od 45 stupnjeva na os građevine štite teleskop od naleta jakih i nepredvidivih planinskih vjetrova.

Na otoku Capriju, na samom jugu Italije, na vrhu jedne velike hridi, na rubu iznad morske pučine, pjesnik i diplomat Curzio Malaparte, uz pomoć arhitekta Adalberta Libere, gradi svoj dom. Kuća je djelomično uklesana, a djelom položena na veliku stijenu. Kuća je jasno podijeljena u dva dijela. Donji dio, baza građevine s nizom prolaznih soba i različitih prozora, te gornji dio, otvorena terasa sa zaobljenim parapetnim zidom i mjestom pogleda  na morsku pučinu.

Donji dio kuće, uklopljen u masivnu stijenu, u prvom času skriva ulaz u kuću te nam zapravo nije jasno kako se kuća otvara i prima posjetitelje. U trenutku kuća kao da sugerira dvije različite mogućnosti: hodanje rubom litice i traženje skrivenog ulaza, ili svečano penjanje na terasu i hodanje tom velikom terasom.

Crvena masivna kuća građena iz lokalnog kamena, preko zaklonjene niše u svom podnožju i skrivenih ulaznih vratiju, kao da ipak nevoljko prima goste. Prolaženjem, hodanjem, meandriranjem kroz dvije etaže, kroz različite sobe i namjene, kuća se polako i postepeno otvara. Svaka soba, i svaki joj precizno dati sadržaj, otvaraju se potpuno različitim pogledima i prizorima. Svaka soba različita po namjeni, podnoj oblozi i namještaju sadrži specifičan otvor, prozor, okvir prema svijetu, točno i jasno određeni pogled, promišljenih dimenzija i proporcija. U dnu velikog masivnog kamina, na samom ložištu, postavljen je otvor, prozor za plamen vatre, pogled koji spaja prirodu i topli dom.

Gornji dio građevine, krov prekriven crvenom terakotom, rezerviran je za veliku terasu s monumentalnim propilejima koji nas uvode na veliku prirodnu pozornicu. Hodajući velikom crvenom plohom u jednom trenu spajamo se s horizontom. Krov, terasa, s kopnene strane jednostavnim bijelim zavojitim parapetom stvaraju i intimno mjesto na krovu, zaklonjeno od pogleda s vrha planine. Horizont, pogled, priroda i topografija morskih hridi otvaraju mogućnost potpune spoznaje i tumačenje mjesta.

Ako teleskop u Arizoni i njegov položaj definiraju logičan prostorni odnos mjesta i sunca namijenjenih prvenstveno znanstvenim promatranjima, konačni prostorni smisao sklopa, odnos s lokalnim, te precizan način korištenja za javnost mu ipak daju jasnu priliku da postane i čista nepatvorena arhitektura, kuća. S druge strane arhitektura kuće na Capriju prvo je boravište i mjesto za pjesnika, ali u jednom trenu postaje precizni uređaj, aparat za prostor. U prvom slučaju uređaj teleskopa neočekivano, ali sigurno postaje ugodno i svečano mjesto, u drugom slučaju udobna kuća postaje uređaj za spoznaju prirode i analizu odnosa na teritoriju, kuća i uređaj koji jasno definiraju mjesto. Postaju kuća i građevina koja tumače okoliš, ali i jasno pomažu da boravak, korištenje i život na konkretnom mjestu budu bolji i korisniji, problemski složeniji, oslobođeni trivijalnosti svakodnevice. Postaju mjesto koje je više od prirode, ali i arhitektura koja je više od same namjene i jednostavne uporabe.

Next Romanticism, ili jesmo li se možda preplašili budućnosti?

“Najveća slava zgrade nije u njezinom kamenju, niti njenom zlatu. Njezina slava je u njenoj dobi, složenom osjećaju bogatstva zvukova i njezinih oblika. Promatrajući unazad, preko tajanstvene simpatije prema staroj zgradi, te čudnog stanja potpunog odobravanja ili pak potpune osude vremena u kojem je nastala, podastiru nam se osjećaji koji u zidovima davno ispranog čovječanstva veličaju arhitekturu prošlog vremena”

John Ruskin, “Lamp of Memory ” , Sedam svjetiljki arhitekture,1849. godina

Svaki dan slušam kako je nekada prije bilo puno bolje. Svaki dan mi govore da nama više industrije, da se turizam pokvario, da gradovi umiru i da to nije dobro. Svaki dan čujemo da su tradicija i povijest jedino što imamo. Pitam se je li sve to istina, i jesmo li se možda preplašili budućnosti?

Da se zapravo radi o stanju potpune mentalne krize, čudne, ali već viđene paranoje, dugo rasle na temeljima lakonskog odustajanja od progresa, rušenja svega što smo imali i gradili, te istovremene nebrige, nepromišljenosti i nedostatka strategije za budućnost, danas je svima jasno. Takvo stanje rađa dvije oprečne, ali jednako bezizlazne reakcije. Prva izlaz vidi u skrivanju i vraćanju u prošlost, frustriranoj kritici i nezadovoljstvu, dok druga bezglavo traži izlaz u reprogramiranju, novom investiranju i zapunjavanju napuštenih gradova ljudima ili namjenama kojih nema ili nikome ne trebaju.

Započevši ovo razmišljanje citatom John Ruskina, moramo se također podsjetiti da analitičar Michael Wheeler, opisujući kraj devetnaestog stoljeća i Ruskinovu generaciju, precizno detektira tadašnje stanje društva koje je moralo gledati u prošlost, jer su sveprisutna korumpirana sadašnjost i neizvjesna budućnost bile potpuno zabrinjavajuće. Svaka sličnost s današnjim stanjem gotovo je zaprepašćujuća, te ako tome nadodamo vjekovne teze kako tradicija i memorija mogu biti učitelji nove generacije, podučavati nove i nove generacije kroz pripovijesti dolazimo do nekog stanja začudnog, već viđenog i uvijek prisutnog romantizma.

Razlikujući naš prostor i njegov potencijalni romantizam, detektiram dva pristupa, dva paralelna, u startu oprečna, ali u konačnici jednako prisutna lokalna fenomena. Prvi nastaje na obali Jadrana, u čudnoj kombinaciji nelegalne gradnje, turizma i turbo folka, a drugi raste na eroziji urbanih centara i depopulacijom industrijskih gradova.

Prvi romantizam je nepatvoreni pastiš sklepan kombiniranjem površne filozofije bivanja na Mediteranu, vernakularnih motiva izvedenih materijalima i građevinskom galanterijom Bauhaus-Pevec-Superstorea, te potrebe za komercijalizacijom u turističke svrhe. Romantizam kao jeftini kolaž tradicije, lažne povijesti, i neutemeljene gordosti mitova nikad viđene prošlosti.

Drugi romantizam nastaje među dušobrižnicima za izgubljenu urbanost, te povjesničarima, filozofima i arhitektima netom izgubljene generacije. Veličanje u ovom slučaju nepoznate i nepostojeće urbanosti, rada, proizvodnje, bivanja i djelovanja u lukama, skladištima, ljevaonicama i zadimljenim talionicama odjednom rezultiraju slikama i poželjnim konceptualnim kolažima romantične neupotrebljivosti, s isključivo kulturnim ili umjetničkim programima kao “punjačima” nove urbanosti.

Svi ovi lokalni romantizmi, koliko god bili razumljivi, vode mono kulturi, zatvorenim i dugoročno neodrživim sustavima. Prvi hranjeni tradicijom kao gorivom za nove heraldike, barjake i mediteranske himne iz Spaladium Arene, a drugi pak nerazumljivim i neodrživim skupovima i raspravama o neučinkovitosti politike, manipulacijama ekonomije, i sveopćoj krizi, bez jasnog i nedvosmislenog scenarija kako i na koji način dalje. I jedan i drugi romantizam povijest arhitekture i njenih ostataka shvaća kao mit, spomenik, monument davno umrle, a nikad iskreno shvaćene prošlosti.

Ako se sada vratimo na početak i konstatiramo da ruševina i povijesni oblici koji za Ruskina također imaju neku vrstu spomeničke funkcije, suštinski se razlikuju od drugih arhitektonskih formacija po kvaliteti onoga što Ruskin naziva “parazitsko blaženstvo”. To uzvišeno stanje ekstaze koje s jedne strane proizlazi iz neke vrste neizbježne nesreće, ali jednako tako i iz neesencijalnog shvaćanja karaktera objekta. Osviještenog, i u neku ruku opuštenog odnosa naspram ruševine i njene povijesti.

Zato mi se čini da bi taj romantizam, kojeg vidim svugdje oko sebe, i ruševine svih predznaka i oblika, danas postaju zajednički nazivnik za sveobuhvatno i suvremeno razumijevanju arhitekture tradicije, potaknute i objašnjene kroz prosuđivanje novih “Ruskinovskih” uvjeta i pogleda. One su s jedne strane svjedoci burnih procesa, ali jednako tako predstavljaju tijelo i dušu za novi pokret, novo ispisivanje tragova i primanje udaraca suvremenosti.

Ruševine i njihova posredovana snaga, snaga su između starog i novog, nova potencijalna snaga između prirode i kulture. Dakle, možemo zaključiti da propast kao živi glasnik između prošlosti i sadašnjosti predstavlja i utjelovljuje ruševinu kao svjedoka povijesnih epizoda, jednako kako će te iste ruševine pružiti suživot između arhitekture i prirode. Prilika za neki održivi, pozitivni i silno kreativni Next Romanticism.

Napuštene tvornice, ostavljena i zapuštena infrastruktura, stari stanovi, okvir su za opušteno, ili zaneseno bivanje i prolaženje. To su svojevrsne prolazne sobe, dnevni boravci, katedrale nekog novog vremena, i prostori drugačije vjere. Bili oni skromni ili racionalni, kolosalni ili svečani, to su idealne gotove scene, pozornice otvorene budućnosti. To su prostorni okviri za biti jednako i kvalitetno sam, kao i sadržajno društven, s mnoštvom dragih istomišljenika. Biti prisutan, svakodnevno bivati u tim korisnim, održivim, te romantično svečanim prostorima, na koncu velika je privilegija.

Pauzirajmo na tren, uzmimo stoga kratak predah. Na neko vrijeme zaustavimo poluge i alate velikog strateškog planiranja, odustanimo na tren od paranoje ekonomske špekulacije, pogledajmo turizam i stanovanje kroz drugačije naočale, ugledajmo se na neke nove prirode, pripadajuće im industrije i proizvodnje, ali isto tako zaboravimo tren na prošlost. Ne brinimo o budućnosti samo jednostavno živimo. Živimo iz dan u dan, jednostavno i održivo koristimo , prilagođavajmo, rušimo i gradimo arhitekturu nataloženog grada. Arhitekturu nekog prošlog davno nestalog vremena kao okvir sretne budućnosti.