Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Pametna Šuma

U planinama New Hampshirea, u šumi Bartlett, nalazi se prva u nizu digitaliziranih šuma; prva svjetska “pametna šuma”. Bartlett šuma u potpunosti je prekrivena gustom mrežom kablova, senzora, malih i većih robota, klima komora, izmjenjivača topline, solarnih kolektora, kamera i kompjutera koji kontinuirano i precizno nadziru prostor, život i eko sustav šume. S ciljem da se provede što bolji nadzor nad slabijim i ugroženijim vrstama eko sustava, te kako bi se predvidjele i spriječile eventualne promjene i neočekivani procesi u rastu i razvoju šumskih vrsta, ovaj donedavno netaknuti dio prirode podvrgnut je potpunoj digitalnoj kontroli, praćenju razvoja, korištenja i eksploatacije šumskih resursa.

Bartlett Eksperimentalna šuma u New Hampshireu, zatim Marcell Experimental Forest (MEF) u sjevernoj Minnesoti sa svojim SPRUCE projektom te još desetak šuma na tlu Amerike, prekriveno je sustavom šumskog nadzora i objedinjeno projektom Smart Forest. Polikarbonatni i čelični kavezi koji okružuju djelove šume te sustav kranova, tornjeva i mreža različitih veličina kojima se upravlja i lako brine o učinkovitosti digitalne opreme, precizno su raspoređeni unutar šume. Kućice i kranovi sadrže različite uređaje za simuliranje brojnih stanja te senzore koji bilježe dnevne i periodične promjene vremena “pametne šume”. Kablovi ispleteni u mrežu spajaju stabla i uređaje, opskrbljujući ih tako strujom iz baterija napunjenih električnom energijom i sustavom solarnih panela postavljenih na vrhovima stabala. Sustavom kablova i visećih traka putuju i klize mali roboti, noseći brojne uređaje, alate i kamere. Snimaju se i prate sva kretanja, evidentiraju različita stanja te analiziraju i najmanje promjene u “pametnoj šumi”.

 

gif-suma-subota

 

Pomične kamere omogućuju precizno kretanje, navođenje i prolaženje kroz šumu, daljnisko upravljane sustavom iz centra za nadzor, šumskog laboratorija ili kilometrima udaljenog toplog doma. Ovakav sustav podrazumijeva i novog “pametnog lugara”, nadzornika šume koji putem sustava potpuno digitalizirane opreme učinkovito brine o kilometrima šumskog prostranstva. Pomični roboti, kamere, radari i radne stanice sadrže bežične senzore koji primaju i šalju prikupljene podatke o lokalnoj temperaturi, intenzitetu svjetla, vlažnosti zraka, brzini vjetra i cirkulaciji zraka na različitim visinama šume. “Pametna šuma” tako snima, pohranjuje, prenosi, tumači i donosi nove, ažurirane podatke o njenom prostoru u realnom vremenu.

Na nižem dijelu šume postavljeni su sustavi nadzornih kamera i LIDAR-a. Svaki od njih vizualno pokriva svoj dio teritorija, snima kretanja u šumi. Iz dana u dan obrađuju se i pohranjuju tisuće fotografija i filmova koji kroz dulji vremenski interval prate rast i promjene na biljakama, stablima i životinjama. Pored stupova s kamerama nalaze se i kućice za ptice, dok su u njihovom podnožju smještena staništa za zečeve i brojne šumske glodavce. Preko sustava kontroliranih kuća i staništa prati se život stanara “pametne šume”. Male kamere i senzori smješteni u kućicama, snimaju i mjere broj vrsta, njihovo razmnožavanje rađanje, izlijeganje te odrastanje i život ptića, zečeva, vjeverica, risova, jelena, vukova i medvjeda. Senzori postavljeni u staništima i gnjezdima precizno mjere sve promjene, nadzirane i praćene budnim okom lugara, znastvenika ili stručnjaka za ekološku različitost i biološku održivost “pametne šume”.

Pametna šuma također koristi i specifične osjetnike precizno zakopane na različitim dubinama zemlje, koji govore o aktivnostima i promjenama vezanim za sastav, temperature i vlažnost tla. Senzori položeni u zemlji mjere količinu i produkciju karbon dioksida te putem malih mikro kamera snimaju rast korijenja te apsorpciju hranjivih tvari. Također, ovi senzori potpomognuti dodatnim bioenergetskim impulsima, kojima se upravlja s centralnog kompjutera, mogu jednako tako lako smanjiti ili povećati količinu valova koji pospješuju ili usporavaju rast ili razvoj vrste. Neke vrste bilja, pojedina stabla i određeni broj muha, pčela, leptira, ptica i raznih životinja, prati se preko sustava mikro čipova koji se precizno ugrađuju u grane, korijenje ili pod kožu životinja te putem radio valova i njihovih različitih frekvencija (RFID) šalju poruke o poziciji, rastu i promjenama na praćenoj vrsti.

Inspirirana i potaknuta ovim novim mogućnostima “pametne šume”,  grupa mladih umjetnika okupljena u skupini Universal Assembly Unit izradila je interesantan projekt pod nazivom Datum Explorer. To je multidisciplinarni projekt koji dokumentira i istražuje različita prirodna okruženja i šume te prikazuje staništa životinja obuhvaćena i nadzirana digitalnim tehnologijama. To je istovremeno dokumentarni prilog, aplikacija i web instalacija, snimljena i obrađena tijekom 2014. godine u šumama u Istočnom Sussexu. “Pametna Šuma” je skenirana i istražena pomoću 3D skenera-Lidar i binauralnog uređaja za snimanje. Ovaj 3D prikaz vjerno oslikava mogućnost transformacije prirodnog u digitalni krajolik kao dio istraživanja, dokumentiranja, nadzora, ali i igre u prostorima koji nam prije nisu bili lako dostupni.

 

 

U sveopćoj brizi za okoliš, preciznom mjerenju i kontroli eko sustava šume prikazanog kroz SPRUCE projekt, i šume Bartlett, svima postaje jasno da ulazimo u vrijeme i prostor potpune urbanizacije prirode, gdje je “pametna šuma” nekima teže vidljiv, ali jasno prisutan, apsolutno kontroliran i projektiran “šumski urbanizam”. Također, ovi otvoreni šumski laboratoriji pokazuju mogućnosti razvoja, ne samo pamatne šume, već razvoj i smjer kojim korača čovječanstvo. Antropocentrizam suvremenog planeta koja nadzire, projektira, planira i redefinira svaki pedalj zemaljske kugle u cjelini, stvara sustav potpune umreženosti i povezanosti sustava na tlu, zraku i u vodama svijeta, redefinirajući ulogu prostornog planiranja, projektiranja sustava i arhitekture.

SPLIRIZA – Kontinuirana različitost

Danas donosim tekst napisan za specijalno izdanje tjednika Globus, koji govori o budućnosti gradova. Broj je posvećen obljetnici i proslavi 25 godina izlaženja tog časopisa te vizijama budućnosti i izazovima društva koje stoje pred nama. Grafički prilog i nacrt moje vizije grada budućnosti, SPLIRIZE, izradila je arhitektica Ida Križaj Leko.

 

splirizagif2U vremenu kada su ostvarene gotovo pa sve futurističke postavke gradova, kada su uvaženi Marinettijevi manifesti te provedeni svi izazovi metropolisa arhitekta Antonia Sant’Elie, čini se da smo potpuno izgubili utopijski način razmišljanja. Kao da smo se umorili ili prestrašili drugačijeg pogleda na svijet i njegove možda bolje, ali uvijek neizvjesnu budućnost. Najbolja potvrda ove teze je znakovit podatak da u vremenu snažnog tehnološkog razvoja čovječanstva ljudska noga, nakon Mjeseca, nije stupila niti na jednu planetu sunčevog sustava. Razlog tome je vrlo prozaičan i banalan; nije administriran i pravno uobličen adekvatan model ugovora s astronautom koji bi predvidio i prihvatio sve moguće rizike takvih neizvjesnih aktivnosti. Nadalje, čini mi se da su, posebice u kontekstu urbanizma i arhitekture, razni normativi, beskrajna administriranja i atestiranja svakog proizvoda kroz kontinuirano mistificiranje ekološke održivosti, te propagiranje komfora i sigurnosti svakodnevice uvjetovani novim strahovima, dodatno zakomplicirali, te potpuno stopirali promišljanje novog, drugačijeg i utopijskog svijeta oko nas.

Ovakvo stanje, koje onemogućuje ulazak u nepoznato i koje ne vidi različitost i rizik kao neophodne sastojke u modelima urbanog promišljanja budućnosti, snašlo je i današnje gradove. Danas su glavne struje urbanih znanosti usmjerile svoj analitički i kreativni pogled isključivo na „gradolike“, gusto naseljene i zaokružene društveno-prostorne jedinice. Također, čini se da je jedini cilj promišljanja gradova u poboljšanju komfora, jačanje sigurnosti i participativnosti građana, kroz snažno medijski propagiranu kontrolu, koja jedinu novinu vidi u aplikacijama, nadzoru i “smart instalacijama” unutar gradskog okoliša. U kontekstu takvih pogleda na stanje stvari, uz poneke žučne rasprave i hvale vrijedne teorije o Pravu na Grad, i dalje većina vjeruje da je buduća urbana problematika suštinski utjelovljena isključivo u samim gradovima. Nova razmišljanja o budućnosti gradova, o novom i drugačijem korištenju planeta, već u prvom sagledavanju postojećeg stanja moraju shvaćati da je čovječanstvo, osim što je snažno razvilo gradove, potpuno isprojektiralo i intenzivno koristi i upravlja resursima, prostorima i teritorijem izvan samih gradova.

Novi pogled na planiranje urbanog teritorija trebao bi u početku imati osnovni cilj prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i procesualnim konceptualizacijama okoliša. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržište rada, izgrađeni okoliši, infrastrukture, transporti, mreže novih tehnologija, ekologija i društveno-ekonomski utjecaji povezani su danas unutar gustih klastera. Takvi dijelovi novog sustava proširili su se svukud, prostorno se nametnuli i međusobno povezali, kako bi iznjedrili nepravilnu amorfnu mješavinu urbanih, ruralnih i subruralnih pejzaža, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj, kontinentalnoj i globalnoj razini.

Teritorij baziran na ovakvim pretpostavkama nalazi se svuda oko nas i na području Hrvatske, a u mom je osobnom kontekstu prostorno vezan za tri veća grada kao područja mog, gotovo svakodnevnog djelovanja; Split, Rijeku i Zagreb. Svatko tko je u jednom danu boravio, radio i vozio se iz Zagreba preko Rijeke do Splita, ili obrnuto, prolazio je kroz različite i jako heterogene okoliše. U takvom prolasku, boravku odnosno (svako)dnevnom “obilasku”, doživljavamo veoma tjelesno potpuno različite predjele, jasno percipiramo izgrađene ili neizgrađene, praznije ili punije, toplije ili hladnije, nizinske, primorske ili planinske karakteristike prostora. Realno percipirajući ovo okruženje jasno spoznajemo da je na čitavom tom području gotovo u cijelosti izveden “grad-teritorij”, kontinuirana, heterogena i međusobno lako dostupna urbanizirana platforma – neki novi teritorijalni grad – koju često nazivam SPLIRIZA, spajajući u njoj – Split, Rijeku i Zagreb.

globusPriroda posla, djelovanja i svakodnevnih aktivnosti za mnoge je danas vezana za više gradova, niz specifičnih mjesta raspršenih na teritoriju, osobito u državama prostorno nevelikim kao Hrvatska. Budućnost koja neminovno donosi razvoj infrastrukture i bolju povezanost ovakvih područja zasigurno će intenzivirati ovakve scenarije boravka, rada i korištenja samo naizgled udaljenih i odvojenih urbanih sredina. Tako će u budućnosti svatko složiti svoju SPLIRIZU, svoj spoj od više gradova ili gradića unutar kojih djeluje i boravi na svakodnevnoj bazi. Za SPLIRIZU je teško reći kakve je veličine i oblika, kada i gdje počinju njezine bogate različitosti, njezine topografske i klimatske razlike, a gotovo je pa nemoguće definirati gdje su njezine koherentne i prave granice između grada i prirode, urbanog, suburbanog i neurbanog. Prostor SPLIRIZE je teritorij koji spaja, razlikuje te istovremeno beskrajno slobodno pruža nepregledne načine i mogućnosti korištenja istovremenog života, poslovanja i djelovanja u Splitu, Rijeci i Zagrebu, sa svim njihovim osebujnim karakteristikama.

Ovaj neprekinuti prostor kao novi grad ili spoj gradova, vjeran je pokazatelj da, kako bi jasnije mogli gledati u budućnost urbanizma te u budućnost arhitekture, trebamo što prije raskrstiti s prošlim viđenjima te prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog. Također je precizan pokazatelj da zauvijek treba prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika, površine izgrađenog i neizgrađenog te broja stanovnika. Iz svega navedenog nameće se zaključak da budućnost gradova, urbanizma i arhitekture treba tražiti upravo u novim mogućnostima upravljanja ovakvim specifičnim okolišem u cjelini, bez obzira na njegovu međusobnu udaljenost, veličinu i dostupnost. Trebalo bi projektirati i promišljati odnose i sustave spajanja, povezivanja i umrežavanja različitih i na prvi pogled nespojivih entitata – baš kao što su meni Split, Rijeka i Zagreb, ili u nečijoj drugoj osobnoj reinterpretaciji spoj drugih triju gradova.

Budućnost arhitekture leži u upravljanju i projektiranju sustavima, ekologijama i infrastrukturom koja kreće od specifičnog mjesta do teritorija u cjelini. Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Ako bolje pogledamo,i vratimo se na teze sa početka ovog teksta, svi gradovi budućnosti zamišljeni početkom 20-og stoljeća, od Kine do Azije, preko Amerike i Europe, davno su izvedeni te je vrijeme sazrelo za neki “futurizam nakon oblika”. U uvjetima buduće planetarne urbanizacije, njezine nove moguće utopije kao procesi urbanog rasta ovisit će o operativnom pejzažu na razini većih sustava gradova, poput SPLIRIZE, čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. Danas kao struka trebamo smoći snage i pronaći energiju da se suočimo s novom budućnosti. Trebamo pronaći vremena i strpljenja da objasnimo okolini važnosti prihvaćanja rizika i izazova novog i nepoznatog. Kako bi nam to uspjelo, ponekad moramo preispitati usvojene vrijednosti, usvojiti nove etike i morale, te redefinirati neke ustaljene pojmove. Tek nakon toga ćemo moći svi zajedno promišljati nove utopije, shvaćajući utopiju kao bolji svijet. SPLIRIZA kao temelj budućnosti. SPLIRIZA kao realna utopija.

 

 

 

Supersuperficie, Supersurface, Superstudio

Supersuperficie – An alternative model for life on the Earth, je kratkometražni film kojeg su 1972. godine izradili članovi arhitektonskog kolektiva Superstudio. Film predstavlja jedan od najoriginalnijih konceptualnih projekata koje su arhitekti izveli u mediju pokretnih slika i filma. Film Supersurface ili Superpovršina nastao je pod pokroviteljstvom tvrtke Anic, za izložbu “Italija-novi domaći pejzaž” koju je kurirao i osmislio arhitekt Emilio Ambasz, postavljenu u prostorima MoMA-e u New Yorku.

 

 

Supersuperficie, koju ovih dana na svojim stranicama donosi i portal architectureplayer.com, prva je od pet epizoda u sklopu serijala “Atti Fondamentali”, u slobodnom prijevodu “Temeljni akti” – koji okupljaju u cjelinu osnovna djelovanja u ljudskom životu: Vita (Život), Educazione (Obrazovanje), Cerimonia (Ceremonija), Amore (Ljubav) i Morte (Smrt). Supersuperficie u trajanju od desetak minuta predstavlja život na zemlji, njegov prvi čin. Unutar više narativnih slojeva koji se u filmu nude posebno se ističe snažna i prepoznatljiva vizualna komponenta filma koju su arhitekti Superstudia prikazali u filmskom storyboardu, objavljenom iste godine u magazinu “Casabella”. Preklapanje različitih slojeva, emocija, podataka unutarnjih naracija, gledatelju se nudi originalni, bogat kolaž slika, mjesta i događaja, pregršt izuma i novih mogućnosti pokazanih kroz stanovitu ironiju ali i s ponekim teškim značenjem.

 

karta

 

Slike iz ovog filma odnose se na njihove, od prije znane projekte, Monumento continuo (Continuous Monument) i Supersize, projekte snažne i nedvosmislene ikonografije, razrađene između 1969. i 1970. godine, koji u filmu služe kao mediji za pretapanje filmskoga sadržaja veoma snažne vizualne naracije. Vizualno pripovijedanje, predstavljeno u obliku ovog inspirativnog filma, vuče podrijetlo u obrazovnoj aktivnosti Superstudia, temeljenog na snažnim audiovizualnim iskustvima i istraživanjima koja su se nudila studentima na Fakultetu arhitekture na Sveučilištu u Firenci. Riječi i slike u ovom filmu rezultiraju generiranjem specifičnog osjećaja utopijske vizije i krhkog nesnalaženja. Njihovo pripovijedanje bazira se na čudnoj i dotad neviđenoj kombinaciji ironije, otvorene provokacije i neskrivenog paradoksa. Kroz ovakav jasan pristup nudi se rigorozni diskurs o arhitekturi i dizajnu, kritika discipline, ali i prikaz njezinog konačnog opsega vladanja. Pokušaj ponovnog pronalaska uloge arhitekture koji se odvija u ovom filmu, temelji se na ideji da su ljudi jedini kreatori vlastitog izbora.

 

1_mreza

 

Supersurface i njegov “alternativni model života na zemlji”, kako navodi Cristiano Toraldo di Francia, uvodi drugi vid granica, novu stvarnost, koja je izgubila svoje konotacije u krutoj mehaničkoj arhitekturi. Ona podržava trodimenzionalni život, raspoređen na rešetki neutralnog, virtualnog protoka informacija i energije kako bi podržao organizaciju teritorija. Super Size zaključuje strukturiranu potragu za slikama i motivima koje je razvijala skupina Superstudio u kasnim šezdesetim i ranim sedamdesetim godinama, kako bi iskustvo “mogućnosti arhitekture” djelovalo ne samo kao poslovna disciplina, već kao odlučujući i učinkovit instrument znanja. Kritični pogled na disciplinu arhitekture koji je ovu progresivnu firentinskog grupu gurnuo u prikaz jasnih slika, pojašnjenja arhitektonskih ideja koje nisu samo fizičke.

 

2_mreza

 

Prema riječima Adolfa Natalinia, nakon razdoblja Superarchitecture iz perioda 1966-68. godine, koja je rezultirala automatskim generiranjem “ne-figurativnog” kvantitativnog sustava, svojevrsnih trodimenzionalnih dijagramima, nazvanih Histogrami arhitekture (Istogrammi di architettura), iz 1969. godine, prikaza razvoja arhitektonskog modela ukupne urbanizacije kroz Continuous Monument, te primjene prostorno iluzionističkih učinaka zrcala (Architettura riflessa) iz 1970. godine, produženih i razrađenih kroz utopijski prikaz arhitekture u prostoru svemira (Architettura interplanetaria )iz 1971. godine, svi zajedno čine jasne i lako čitljive temelje projekta Supersurface.

 

4_mreza

 

Nova staništa i okoliš koji u ovom filmu predlažu arhitekti Superstudia iščitavaju se kao otvorene sugestije i preporuke koje se kreću u rasponu od urbanih modela usvojenih od Situacionista, preko siromašnih naselja, pop-up struktura i gradova, kampova, montažnih i prenosnih kabina, šatora, pa sve do geodetskih kupola Buckminster Fullera. Također tadašnji trendovi novih zajednica hipija te primjeri iz znanstvene fantastike, koncepata i efemerne arhitekture skupine Archigram, mikroklimatskih balona i instalacija Raynera Banhama i njegovog Environmental Bubble-a, pa sve do opreme za svemirske misije i podmornice, preko tech gadgeta koji bi trebali poboljšati ljudske sposobnosti, energiju i komunikacije. Ovaj film i njihovi nacrti, crteži i kolaži mikroambijent, prema riječima i tekstovima Superstudia proročanski evocirajući mogućnost življenja u svijetu bez otpada i proizvoda, područje u kojem je um energije, sirovina i krajnji proizvod, jedini nematerijalni predmet potrošnje.

 

point