Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

The Nine Eyes of Google Street View

Svako novo vrijeme donosi svoje specifične nove teme, generira različite inspiracije te proizvodi neuobičajene umjetničke alate. Svako novo vrijeme oblikuje i senzibilizira nove kreativne ljude, pokreće njihova osjetila. Svako novo vrijeme nudi mogućnost za reinterpretaciju civilizacijskih dostignuća ostvarenih kroz različite tehnološke, medijske i društvene platforme. Svako novo vrijeme potiče stanja kreativne transpozicije postojećih stvari i odnosa, koji prerastaju u neku novu, potpuno neočekivanu umjetničku praksu.

Kanadski umjetnik Jon Rafman i njegov osebujan i veoma inspirativan projekt The Nine Eyes of Google Street View upravo opisuje ovakvu mogućnost, predstavlja potpuno neočekivani pogled i kreativni odmak u odnosu na svakodnevne prakse digitalnog svijeta, njegove uobičajene alate, prostorno-informacijska sučelja i platforme.

Jedna od takvih novih kreativnih platformi, koja se pojavila sredinom 2000-ih, u kratkom je vremenskom intervalu okupila i formirala novu zajednicu umjetnika povezanih i umreženih kroz socijalni “web bookmarking” del.icio.us.. Za neke ljude ova će platforma ubrzo postati nova škola umjetnosti, škola koja neće biti povezana i prepoznata po specifičnom mjestu nastanka, geografiji, niti prema socijalnom ili političkom opredjeljenju. Ona se i danas pamti da je nastala, rasla i kompaktno se povezala na novom prostoru, virtualnoj mreži i prostoru weba.

Mladi nesputani kreativci počeli su koristiti internet, posebno proces surfanja internetom, kao glavni izvor inspiracije za svoje umjetničko djelo. Svatko je dobio priliku razviti svoj vlastiti stil surfanja, a umjetnikov stil pretraživanja postaje simbolična ekstenzija njihove prepoznatljive prakse. Internet je postao, bio i ostao za svih njih “Pariz iz 1920. godine”. Tako su i Jon Rafmanu, del.icio.us. i Google Street View postali jedna od takvih inspirativnih škola, drugačije mjesto i područje istraživanja.

Jon pronalazi i kopira slike s Google Street Viewa koje minuciozno istražuje i prisvaja, precizno ih arhivira, poučno predstavlja te uvodi kao neke nove, do tada neviđene slike specifično protumačene stvarnosti. Ove nove slike veoma emotivno dočaravaju prizore običnih ljudi. Prizore prostitutki na ulici, scena nesreća, slike požara, zalutalih životinja i ljudi na cesti, uhvaćene u print-screenu Jona Rafmana, shvaćamo i doživljavamo puno snažnije i preciznije nego što ih Google Street View nudi, pasivno promatra i slučajno zahvaća. U trenutku kada se printaju u velikom formatu, postavljaju na zidove galerija, odjednom postaju nove fotografije. Umjetnost Google-readymadea.

Neke od slika pronađenih u Google Street Viewu jasno prikazuju sva ograničenja Googleovog softvera za obradu slike, promjene boja, nesavršenost cjeline koja nastaje spajanjem niza slika uhvaćenih kamerom. Slika iz malenog grada u jugozapadnoj Francuskoj pokazuje istog starca dvaput na kratkoj udaljenosti, kako hoda niz pločnik sa svojim štapom. Osim čovjeka, sve na slici je potpuno statično, cesta, brdo i kuća, tako da program spaja ove dijelove slike bez ikakvog problema. No, ono što stvara dramatičan odmak od uobičajene stvarnosti je čovjek i njegov dvojnik, stvarajući drugačiju, surealnu, tajanstvenu “uncanny” sliku.

Neke su slike iz Jonove zbirke lijepe, neke su pitoreskno zavodljive, neke pak pastoralno smirujuće. Neke kao da nagovještaju dramatičnu filmsku priču. Na ulici u Sao Paolu, čovjek (lice mu je automatski zamagljeno uz pomoć Googleovog softvera) govorom tijela jasno izražava osjećaj srdžbe. Razjareno i ubrzano hoda ravno prema automobilu s kamerom. U ruci drži pištolj. Na drugoj slici nalazi se prostitutka u blizini Barcelone, gleda preko ramena, trenutak neposredno prije nego što ulazi u kamion svoje nove mušterije. Na ulici koja izgleda kao stambena ulici u Rio de Janeiru parkiran je kombi u velikom požaru Pored njega stoji čovjek bez majice, te mirno gleda scenu požara s vrata kućnoga praga.

Neke su slike pak jednostavno traumatične. Motor leži na ulici pored slupanog automobila, u gradu u blizini Rima. Muškarac u kratkim hlačama sjedi na asfaltu i razgovara na telefon. Dvije druge osobe brinu se o ženi na tlu, koja je očito u teškoj nevolji. Još jedna slika s autoceste Guanajuato u Meksiku prikazuje mrtvo tijelo, prekriveno plahtom, koje nepomično leži na sredini ceste. Policija je tu, kao i mala skupina promatrača. Isti Google softver koji briše lica i zamagljuje i registarske tablice, tako da je tablica razbijenog auta nečitka, ali je tijelo pod plahtom, kojemu noge bespomoćno vire, savršeno jasno.

Ove upečatljive slike Jon Rafman traži danima i noćima. On sam često navodi da se mora potpuno psihički pripremiti prije nego što ode na Street View “surfanje”. Ovaj mukotrpan proces zahtijeva intenzivnu izdržljivost, koncentraciju i fokus. “Jednom kad sam užlijebljen u traženje, unesem se u ono što bi se moglo smatrati stanjem ekstaze” kaže Jon. “Često sam tražio 6 do 12 sati prije nego što bi išta našao, a pak u nekim drugim prilikama mogu pogoditi vrući trag i naći pet-šest fotografija u jednoj seriji, potrošivši nekoliko minuta na traženja…. jednostavno nikada ne znate”.

Slike koje Rafman pronalazi predstavljaju i donose potpuno autentične trenutke svakodnevnog života. Ove fotografije, prema riječima samog autora, izgledaju kao da su rađene i inspirirane tradicijom američke ulične fotografije. Neke fotografije neodoljivo podsjećaju na realizam fotografija iz ere depresije Farm Security Administrationa, ili pak ostavljaju utisak fotografija Henri Cartier-Bressonovog koncepta “odlučujućeg trenutka”. Ova nevjerojatna sličnost kao da relativizira ulogu i poziciju fotografa danas. Tumači promjenjene uvjete unutar medija fotografije te jasnu potrebu za njezinim potpuno drugačijim vrednovanjem. Ova inspirativna zbirka slika i fotografija jasno ukazuje da kreativnost uvijek nalazi nove medije, proizvodi i koristi nove alate koji nas vode do novih iskustva, podražaja i potrebe za novim projektima.

Pametna Šuma

U planinama New Hampshirea, u šumi Bartlett, nalazi se prva u nizu digitaliziranih šuma; prva svjetska “pametna šuma”. Bartlett šuma u potpunosti je prekrivena gustom mrežom kablova, senzora, malih i većih robota, klima komora, izmjenjivača topline, solarnih kolektora, kamera i kompjutera koji kontinuirano i precizno nadziru prostor, život i eko sustav šume. S ciljem da se provede što bolji nadzor nad slabijim i ugroženijim vrstama eko sustava, te kako bi se predvidjele i spriječile eventualne promjene i neočekivani procesi u rastu i razvoju šumskih vrsta, ovaj donedavno netaknuti dio prirode podvrgnut je potpunoj digitalnoj kontroli, praćenju razvoja, korištenja i eksploatacije šumskih resursa.

Bartlett Eksperimentalna šuma u New Hampshireu, zatim Marcell Experimental Forest (MEF) u sjevernoj Minnesoti sa svojim SPRUCE projektom te još desetak šuma na tlu Amerike, prekriveno je sustavom šumskog nadzora i objedinjeno projektom Smart Forest. Polikarbonatni i čelični kavezi koji okružuju djelove šume te sustav kranova, tornjeva i mreža različitih veličina kojima se upravlja i lako brine o učinkovitosti digitalne opreme, precizno su raspoređeni unutar šume. Kućice i kranovi sadrže različite uređaje za simuliranje brojnih stanja te senzore koji bilježe dnevne i periodične promjene vremena “pametne šume”. Kablovi ispleteni u mrežu spajaju stabla i uređaje, opskrbljujući ih tako strujom iz baterija napunjenih električnom energijom i sustavom solarnih panela postavljenih na vrhovima stabala. Sustavom kablova i visećih traka putuju i klize mali roboti, noseći brojne uređaje, alate i kamere. Snimaju se i prate sva kretanja, evidentiraju različita stanja te analiziraju i najmanje promjene u “pametnoj šumi”.

 

gif-suma-subota

 

Pomične kamere omogućuju precizno kretanje, navođenje i prolaženje kroz šumu, daljnisko upravljane sustavom iz centra za nadzor, šumskog laboratorija ili kilometrima udaljenog toplog doma. Ovakav sustav podrazumijeva i novog “pametnog lugara”, nadzornika šume koji putem sustava potpuno digitalizirane opreme učinkovito brine o kilometrima šumskog prostranstva. Pomični roboti, kamere, radari i radne stanice sadrže bežične senzore koji primaju i šalju prikupljene podatke o lokalnoj temperaturi, intenzitetu svjetla, vlažnosti zraka, brzini vjetra i cirkulaciji zraka na različitim visinama šume. “Pametna šuma” tako snima, pohranjuje, prenosi, tumači i donosi nove, ažurirane podatke o njenom prostoru u realnom vremenu.

Na nižem dijelu šume postavljeni su sustavi nadzornih kamera i LIDAR-a. Svaki od njih vizualno pokriva svoj dio teritorija, snima kretanja u šumi. Iz dana u dan obrađuju se i pohranjuju tisuće fotografija i filmova koji kroz dulji vremenski interval prate rast i promjene na biljakama, stablima i životinjama. Pored stupova s kamerama nalaze se i kućice za ptice, dok su u njihovom podnožju smještena staništa za zečeve i brojne šumske glodavce. Preko sustava kontroliranih kuća i staništa prati se život stanara “pametne šume”. Male kamere i senzori smješteni u kućicama, snimaju i mjere broj vrsta, njihovo razmnožavanje rađanje, izlijeganje te odrastanje i život ptića, zečeva, vjeverica, risova, jelena, vukova i medvjeda. Senzori postavljeni u staništima i gnjezdima precizno mjere sve promjene, nadzirane i praćene budnim okom lugara, znastvenika ili stručnjaka za ekološku različitost i biološku održivost “pametne šume”.

Pametna šuma također koristi i specifične osjetnike precizno zakopane na različitim dubinama zemlje, koji govore o aktivnostima i promjenama vezanim za sastav, temperature i vlažnost tla. Senzori položeni u zemlji mjere količinu i produkciju karbon dioksida te putem malih mikro kamera snimaju rast korijenja te apsorpciju hranjivih tvari. Također, ovi senzori potpomognuti dodatnim bioenergetskim impulsima, kojima se upravlja s centralnog kompjutera, mogu jednako tako lako smanjiti ili povećati količinu valova koji pospješuju ili usporavaju rast ili razvoj vrste. Neke vrste bilja, pojedina stabla i određeni broj muha, pčela, leptira, ptica i raznih životinja, prati se preko sustava mikro čipova koji se precizno ugrađuju u grane, korijenje ili pod kožu životinja te putem radio valova i njihovih različitih frekvencija (RFID) šalju poruke o poziciji, rastu i promjenama na praćenoj vrsti.

Inspirirana i potaknuta ovim novim mogućnostima “pametne šume”,  grupa mladih umjetnika okupljena u skupini Universal Assembly Unit izradila je interesantan projekt pod nazivom Datum Explorer. To je multidisciplinarni projekt koji dokumentira i istražuje različita prirodna okruženja i šume te prikazuje staništa životinja obuhvaćena i nadzirana digitalnim tehnologijama. To je istovremeno dokumentarni prilog, aplikacija i web instalacija, snimljena i obrađena tijekom 2014. godine u šumama u Istočnom Sussexu. “Pametna Šuma” je skenirana i istražena pomoću 3D skenera-Lidar i binauralnog uređaja za snimanje. Ovaj 3D prikaz vjerno oslikava mogućnost transformacije prirodnog u digitalni krajolik kao dio istraživanja, dokumentiranja, nadzora, ali i igre u prostorima koji nam prije nisu bili lako dostupni.

 

 

U sveopćoj brizi za okoliš, preciznom mjerenju i kontroli eko sustava šume prikazanog kroz SPRUCE projekt, i šume Bartlett, svima postaje jasno da ulazimo u vrijeme i prostor potpune urbanizacije prirode, gdje je “pametna šuma” nekima teže vidljiv, ali jasno prisutan, apsolutno kontroliran i projektiran “šumski urbanizam”. Također, ovi otvoreni šumski laboratoriji pokazuju mogućnosti razvoja, ne samo pamatne šume, već razvoj i smjer kojim korača čovječanstvo. Antropocentrizam suvremenog planeta koja nadzire, projektira, planira i redefinira svaki pedalj zemaljske kugle u cjelini, stvara sustav potpune umreženosti i povezanosti sustava na tlu, zraku i u vodama svijeta, redefinirajući ulogu prostornog planiranja, projektiranja sustava i arhitekture.

SPLIRIZA – Kontinuirana različitost

Danas donosim tekst napisan za specijalno izdanje tjednika Globus, koji govori o budućnosti gradova. Broj je posvećen obljetnici i proslavi 25 godina izlaženja tog časopisa te vizijama budućnosti i izazovima društva koje stoje pred nama. Grafički prilog i nacrt moje vizije grada budućnosti, SPLIRIZE, izradila je arhitektica Ida Križaj Leko.

 

splirizagif2U vremenu kada su ostvarene gotovo pa sve futurističke postavke gradova, kada su uvaženi Marinettijevi manifesti te provedeni svi izazovi metropolisa arhitekta Antonia Sant’Elie, čini se da smo potpuno izgubili utopijski način razmišljanja. Kao da smo se umorili ili prestrašili drugačijeg pogleda na svijet i njegove možda bolje, ali uvijek neizvjesnu budućnost. Najbolja potvrda ove teze je znakovit podatak da u vremenu snažnog tehnološkog razvoja čovječanstva ljudska noga, nakon Mjeseca, nije stupila niti na jednu planetu sunčevog sustava. Razlog tome je vrlo prozaičan i banalan; nije administriran i pravno uobličen adekvatan model ugovora s astronautom koji bi predvidio i prihvatio sve moguće rizike takvih neizvjesnih aktivnosti. Nadalje, čini mi se da su, posebice u kontekstu urbanizma i arhitekture, razni normativi, beskrajna administriranja i atestiranja svakog proizvoda kroz kontinuirano mistificiranje ekološke održivosti, te propagiranje komfora i sigurnosti svakodnevice uvjetovani novim strahovima, dodatno zakomplicirali, te potpuno stopirali promišljanje novog, drugačijeg i utopijskog svijeta oko nas.

Ovakvo stanje, koje onemogućuje ulazak u nepoznato i koje ne vidi različitost i rizik kao neophodne sastojke u modelima urbanog promišljanja budućnosti, snašlo je i današnje gradove. Danas su glavne struje urbanih znanosti usmjerile svoj analitički i kreativni pogled isključivo na „gradolike“, gusto naseljene i zaokružene društveno-prostorne jedinice. Također, čini se da je jedini cilj promišljanja gradova u poboljšanju komfora, jačanje sigurnosti i participativnosti građana, kroz snažno medijski propagiranu kontrolu, koja jedinu novinu vidi u aplikacijama, nadzoru i “smart instalacijama” unutar gradskog okoliša. U kontekstu takvih pogleda na stanje stvari, uz poneke žučne rasprave i hvale vrijedne teorije o Pravu na Grad, i dalje većina vjeruje da je buduća urbana problematika suštinski utjelovljena isključivo u samim gradovima. Nova razmišljanja o budućnosti gradova, o novom i drugačijem korištenju planeta, već u prvom sagledavanju postojećeg stanja moraju shvaćati da je čovječanstvo, osim što je snažno razvilo gradove, potpuno isprojektiralo i intenzivno koristi i upravlja resursima, prostorima i teritorijem izvan samih gradova.

Novi pogled na planiranje urbanog teritorija trebao bi u početku imati osnovni cilj prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i procesualnim konceptualizacijama okoliša. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržište rada, izgrađeni okoliši, infrastrukture, transporti, mreže novih tehnologija, ekologija i društveno-ekonomski utjecaji povezani su danas unutar gustih klastera. Takvi dijelovi novog sustava proširili su se svukud, prostorno se nametnuli i međusobno povezali, kako bi iznjedrili nepravilnu amorfnu mješavinu urbanih, ruralnih i subruralnih pejzaža, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj, kontinentalnoj i globalnoj razini.

Teritorij baziran na ovakvim pretpostavkama nalazi se svuda oko nas i na području Hrvatske, a u mom je osobnom kontekstu prostorno vezan za tri veća grada kao područja mog, gotovo svakodnevnog djelovanja; Split, Rijeku i Zagreb. Svatko tko je u jednom danu boravio, radio i vozio se iz Zagreba preko Rijeke do Splita, ili obrnuto, prolazio je kroz različite i jako heterogene okoliše. U takvom prolasku, boravku odnosno (svako)dnevnom “obilasku”, doživljavamo veoma tjelesno potpuno različite predjele, jasno percipiramo izgrađene ili neizgrađene, praznije ili punije, toplije ili hladnije, nizinske, primorske ili planinske karakteristike prostora. Realno percipirajući ovo okruženje jasno spoznajemo da je na čitavom tom području gotovo u cijelosti izveden “grad-teritorij”, kontinuirana, heterogena i međusobno lako dostupna urbanizirana platforma – neki novi teritorijalni grad – koju često nazivam SPLIRIZA, spajajući u njoj – Split, Rijeku i Zagreb.

globusPriroda posla, djelovanja i svakodnevnih aktivnosti za mnoge je danas vezana za više gradova, niz specifičnih mjesta raspršenih na teritoriju, osobito u državama prostorno nevelikim kao Hrvatska. Budućnost koja neminovno donosi razvoj infrastrukture i bolju povezanost ovakvih područja zasigurno će intenzivirati ovakve scenarije boravka, rada i korištenja samo naizgled udaljenih i odvojenih urbanih sredina. Tako će u budućnosti svatko složiti svoju SPLIRIZU, svoj spoj od više gradova ili gradića unutar kojih djeluje i boravi na svakodnevnoj bazi. Za SPLIRIZU je teško reći kakve je veličine i oblika, kada i gdje počinju njezine bogate različitosti, njezine topografske i klimatske razlike, a gotovo je pa nemoguće definirati gdje su njezine koherentne i prave granice između grada i prirode, urbanog, suburbanog i neurbanog. Prostor SPLIRIZE je teritorij koji spaja, razlikuje te istovremeno beskrajno slobodno pruža nepregledne načine i mogućnosti korištenja istovremenog života, poslovanja i djelovanja u Splitu, Rijeci i Zagrebu, sa svim njihovim osebujnim karakteristikama.

Ovaj neprekinuti prostor kao novi grad ili spoj gradova, vjeran je pokazatelj da, kako bi jasnije mogli gledati u budućnost urbanizma te u budućnost arhitekture, trebamo što prije raskrstiti s prošlim viđenjima te prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog. Također je precizan pokazatelj da zauvijek treba prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika, površine izgrađenog i neizgrađenog te broja stanovnika. Iz svega navedenog nameće se zaključak da budućnost gradova, urbanizma i arhitekture treba tražiti upravo u novim mogućnostima upravljanja ovakvim specifičnim okolišem u cjelini, bez obzira na njegovu međusobnu udaljenost, veličinu i dostupnost. Trebalo bi projektirati i promišljati odnose i sustave spajanja, povezivanja i umrežavanja različitih i na prvi pogled nespojivih entitata – baš kao što su meni Split, Rijeka i Zagreb, ili u nečijoj drugoj osobnoj reinterpretaciji spoj drugih triju gradova.

Budućnost arhitekture leži u upravljanju i projektiranju sustavima, ekologijama i infrastrukturom koja kreće od specifičnog mjesta do teritorija u cjelini. Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Ako bolje pogledamo,i vratimo se na teze sa početka ovog teksta, svi gradovi budućnosti zamišljeni početkom 20-og stoljeća, od Kine do Azije, preko Amerike i Europe, davno su izvedeni te je vrijeme sazrelo za neki “futurizam nakon oblika”. U uvjetima buduće planetarne urbanizacije, njezine nove moguće utopije kao procesi urbanog rasta ovisit će o operativnom pejzažu na razini većih sustava gradova, poput SPLIRIZE, čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. Danas kao struka trebamo smoći snage i pronaći energiju da se suočimo s novom budućnosti. Trebamo pronaći vremena i strpljenja da objasnimo okolini važnosti prihvaćanja rizika i izazova novog i nepoznatog. Kako bi nam to uspjelo, ponekad moramo preispitati usvojene vrijednosti, usvojiti nove etike i morale, te redefinirati neke ustaljene pojmove. Tek nakon toga ćemo moći svi zajedno promišljati nove utopije, shvaćajući utopiju kao bolji svijet. SPLIRIZA kao temelj budućnosti. SPLIRIZA kao realna utopija.