Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Crno Bijelo U Boji

Arhitekturom sam se “zarazio” veoma rano. Kao malo dijete danima sam gledao i listao crno bijele fotografije i stranice u knjigama iz tatine arhitektonske biblioteke. I danas veoma precizno pamtim rituale iz djetinjstva, kada bi udobno sjedio u velikoj fotelji, jeo oguljene jabuke izrezane na pravilne kriške, i zamišljeno “putovao” fotografijama tada mi nepoznate i daleke arhitekture.

Gledajući slike, listajući stranice knjiga, sjećam se prvog ushita i neskrivenog divljenja crno bijelim fotografijama kuće u pustinji Arizone, Frank Loyd Wrighta. Oduševljeno sam pratio napete linije i glatke plohe streha i zidova, tada mi potpuno nepoznatog Mies-ovog paviljona u Barceloni. Mirisi papira dviju monografija, u kojoj su se od silnog listanja ispadale stranice, još i danas pamtim, te ih četrdeset godina nakon, često pogledam. Danas smještene na posebnom mjestu, u centru biblioteke našeg biroa na riječkoj Delti, često mi služe da bi me vratile na trenutak, u te drage i tople trenutke djetinjstva. Kolekcija knjiga “Masters Of World Architecture”, koja između ostalih prikazuju cjelokupan opus Miesa i Wrighta u izdanju George Brazilier , Inc iz davne 1960. godine, na fotografijama poznatih fotografa Pedra Guerrera i Robert Mattera, ostat će mi upisani, trajno memorirani u najdubljoj podsvijesti. Zauvijek će me, pa gotovo “prustovski”, podsjećati na prvu pravu strast i zanesenu dječju ljubav prema prostoru i oblicima.

Također, vraćajući se dalje u prošlost, početkom sedamdesetih godina jasno pamtim i prve filmove i fotografije u boji, koje su predstavljale i oslikavale neku potpuno drugačiju realnost. Boje na fotografijama i dijapozitivima hotela Libertas u Dubrovniku arhitekta Andre Čičin Šaina, ili Haludova arhitekta Borisa Magaša, snimane na dijapozitivima mog tate, bile bi čudno žutih tonova. Sve je na njima izgledalo nekako nestvarno pobojano. Drugačije i jednako tajnovito kao i one crno bijele slike davno prošlog vremena. Između tih savršenih i preciznih crno bijelih fotografija i loše razvijenih, krivo slikanih i prikazanih boja na prvim dijapozitivima, rastao sam gledajući i upijajući arhitekturu.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća prvi sam put, kao mladi student, nakon završene prve godine fakulteta posjetio Barcelonu. Naravno, prvo i obavezno, bilo je posjetiti i vidjeti netom dovršenu faksimilnu rekonstrukciju davno porušenog paviljona Mies van der Rohea iz davne 1927. godine. Arhitekt Oriol Bohigas, tada glavni urbanist-arhitekt Barcelone, povjerio je grupi entuzijasta predvođenih arhitektima Ignasi de Solà-Moralesom, Cristian Ciriciom i Fernando Ramosom, istraživanje, rekonstrukciju i obnovu Miesovog paviljona. Štura dokumentacija i crno bijele fotografije Robert Mattera, onog istog fotografa iz tatine monografije, bile su jedini izvor za rekonstrukciju ovog kolosalnog hrama moderne.

Prolazeći uz brdo Montjuic, hodajući ubrzano parkom prema paviljonu, pamtim nevjerojatan tjelesni šok, nevjericu prema onom što moje mlade i neiskvarene oči vide. Pradamnom se u jednoj sekundi crno-bijeli Miesov paviljon pretvorio u šareni, bogato opremljeni i precizno građeni hram. Hram građen blještavim kromom i bogatim mramorima. Roman Travertin oker-pješčane boje prelazi s podova paviljona na zidove, te gradi postament zgrade. Na njega se nadovezuje ulazni zid obložen zelenim Alpine Mramorom, dok sivo zeleni mramor iz Grčke definira perimetar paviljona. Na kraju sam pronašao predivno svečani, bogato kićeni, zlatno-smeđi oniks iz Atlas Mountains planina, koji je stajao ispred mene gradeći jasno centar paviljona. Šok i nevjerica onim što vidim otvorile su mi neke nove i drugačije oči, otvorile su mi oči za boje,  oči za materijal. Život je u jednoj sekundi iz crno bijelog filma i sivog svijeta, postao život u boji.

Dvadesetak godina nakon Barcelone događa se druga istinita priča, drugo osvještenje. Vozim stari Chevrolet Caprice Arizonom, plovim legendarnom Route 66 za istoka na zapad, i skrećem za Phoenix. Prašnjavom cestom prilazim do legendarne Taliesin West House Frank Lloyd Wrighta, zimske kuće i ateliera u pustinji, danas na rubu velikog grada. Ponovo, kao i davne 1986. godine, šok i nevjerica. Desert House je crvene boje? Ljudi je li to moguće, crvene boje? Kakav šok je to bio. Sivi konstruktivni nosači s crno bijelih fotografija, odjednom su postali crveni. Stubišta i stepenasti prelazi sivih tonova odjednom su bliještali crvenim karmin bojom. Velika bijela i siva kamenja ugrađena u zidove Wrightovog studija sa starih fotografija, postala su u trenu žuta i crvena. Crne stolice u arhitektovom birou, u trenutku su postale plave i zelene. Poput nekog sna, iz kojeg se naglo probudite, svjedočio sam trenu drugačijeg pogleda i potpuno neočekivanog osjećanja arhitekture. Potpuni obrat i drugačiji zaključak. Odjednom su mi crne linije počele poprimati drugačije tonove, sive plohe polako su se prelijevale u crvene, plave, zelene i smeđe tonove. Na kući nema niti jedne crne, niti jedne bijele, a niti sive boje.

Ovog ljeta prilikom snimanja dokumentarnog filma o dvorani i trgu u Krku zamolio sam Ivana Dorotića i Maju Bosnić da mi fotografski zabilježe netom izvedeni projekt. Predloženo je da napravimo drugačije fotografije, ovog puta slikane crno bijelim filmom, dijapozitivima i nekim starim, davno neupotrebljavanim foto aparatom. Htjeli sam ostvariti neki romantični, davno izgubljeni i nepostojeći pogled na novu arhitekturu. Pogled starom, zaboravljenom tehnikom. Nova zgrada prikazana medijem davno prošlog vremena. Stari film, stari objektivi, stara tehnika, te novo vrijeme i drugačiji pogled na arhitekturu i medije. Slika današnjice uhvaćena iskrivljenom i distorziranom slikom starog objektiva, zrnatom strukturom boje starog filma, žutim tonovima filma s davno prošlim rokom za upotrebu. Mirisi davno prošlog vremena. Htio sam vidjeti fotografije kuće iz 21. stoljeća, gledane okom onog istog malog djeteta zavaljenog u veliku fotelju iz kasnih 60-ih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Odlučili smo uzeti stari foto aparat Mamiya RB 67 PRO S, srednjeformatni aparat sa početka 70-ih godina, te njime snimiti crno bijele fotografije i dijapozitive u boji. Tehničke komponente filmova također su precizno i ciljano odabrane. Za crno bijeli film nabavljen je danas dostupan ILFORD PAN F50 IS, 120 mm. Ne filmu nisu postojale namjerne i uobičajene greške nastale pogrešnim ulaskom svjetla, te je većina snimaka precizno i pažljivo eksponirana. Ove crno bijele fotografije snimane su tijekom zalaska sunca, s filmom vrlo niske svjetlosne osjetljivosti, s valjanim rokom trajanja. Proces razvijanja crno bijelog filma bio je također ručni, u priručnom kućnom laboratoriju.

Za film i slike u boji bili su odabrani dijapozitivi, KODAK E200, i KODAK EKTACROME 64  (200 ISO) 120 mm.  Snimanje s dijapozitivima bio je svojevrstan eksperiment, ali ipak vrlo svjestan i namjerno odabran put u “nepoznato”. Oba filma bila su s isteknutim rokom upotrebe, proizvedena i kupljena davne 2005. godine. Kod ovih snimaka, kao i na snimkama Libertasa i Haludova rađenih nevještom rukom i lošim aparatom moga tate,  primjećuje se da su boje prilično neuvjerljive i potpuno iskrivljene. Fotografskim jezikom rečeno, potpuno su “apšisale”. Neki su snimci podeksponirani, a neki preeksponirani. Razlog tome je kombinacija filma kojemu je istekao rok i relativno niska osjetljivost filma (ISO 200) za uvjete snimanja kao što su sumrak i odabrane vizure interijera. Proces razvijanja dijapozitiv filma bio je također E-6 ručni, u malom laboratoriju za razvijanje dijapozitiva.

Zahvaljujući Ivanu i Maji danas donosim nove-stare fotografije koje me sa velikim veseljem vraćaju u neka drugačija, silno uzbudljiva, i draga vremena. Putovati vremenom, raditi, eksperimentirati, istraživati raznim tehnikama i alatima, slobodno i kreativno bojati svijet, paliti svjetla i gasiti mrak. Ponekad se možemo pretvarati, lagati one koje to ne vide, i digitalnu fotografiju u boji jednostavno pretvoriti u crno-bijelu. Onako uz put, kao šalu, uspomenu na neko prošlo vrijeme.

Lipa Pamti, Lipin Novi Sloj

Selo Lipa smješteno je 28 kilometara od Rijeke, na staroj cesti koja spaja Rijeku s Trstom i Ljubljanom. Teritorij Opatijskog krasa, i graničnog područja s Republikom Slovenijom, zauzima prostor prirodne udoline između masiva Učke i Obruča koji se od Kvarnerskog zaljeva uzdižu prema Ilirskoj Bistrici. Selo Lipa, sa selima i mjestima Brdce, Pasjak, Šapjane, Rupa, tvore lanac pitomih mjesta, netaknutih ambijenata prirode i naselja pitoreskne pučke arhitekture. U selu danas živi tridesetak obitelji, točnije 143 stanovnika, što govori o kontinuitetu i održivosti života na ovim područjima.

Selo Lipa doživjelo je 30. travnja 1944. godine veliku i neizbrisivu traumu, kada su nacističke vojske poubijale 269 ljudi različite životne dobi, a selo potpuno spalili. Nakon oslobođenja od nacističke okupacije 1945. godine, na zahtjev stanovnika koji su preživjeli taj nesretni događaj, osnovan je Fond za obnovu Lipe te je selo postepeno obnovljeno. Dijelovi naselja danas su zaštićeni kao memorijalna baština, a krajem 60-ih u Lipi je izveden i uređen spomen-muzej Lipa Pamti. U kući koja je tada bila mjesto nasilne smrti velikog broja ljudi danas se nalazi monumentalni, višeslojni spomenik s imenima poginulih.

Na obljetnicu stradanja sela 30. 4. 1965. u ovom je prostoru otvoren Dom kulture, s željom da se u njemu uredi spomen-muzej kao i dio za potrebe mještana. Službeno otvorenje spomen-muzeja bilo je 15. prosinca 1968., dok je s radom započeo 1. ožujka 1969. godine. Autori arhitekture i postava muzeja sa spomen-etno zbirkom bili su arhitekti Igor Emili i Darko Turato. Danas donosim natječajni projekt za rekonstrukciju muzeja i centra Lipe, s dizajnom vizualnog identiteta i signalizacije.

Lipa danas, slojevitost i višeznačnost mjesta

Danas zatičemo slojevitu i veoma poticajnu situaciju gdje selo Lipa “pamti”, ali i “pokazuje” sve svoje nove i prošle slojeve, tragove burne i žive povijesti. Slojevitost i višeznačnost mjesta snažno se osjeća te možemo reći da je ona osnovna i prevladavajuća specifična kvaliteta mjesta. Lipa živi, gradi i nadopunjuje postojeće i nove slojeve života. Dijelovi uništavanja, traume i boli, te mjesta gdje se nezaboravljena tragedija dogodila, i danas su vidljiva. S druge strane svakodnevni život, toplina domova, ljepota prirode i krajolika organski se isprepliću i talože na slojeve davno prošle, ali nikad zaboravljene traume.

Pored zgrade starog muzeja i unutar njegove bliže okoline zatičemo slojevitost i višeznačnost starih ruševina i novo obnovljenih kuća, mjesta novog života. Jasan i veoma specifičan osjećaj paralelnog života, nadopunjavanja i poštovanja različitih slojeva. Različitost i slojevitost su osnovna konceptualna vodilja projekta, dizajna i scenarija prolaženja, boravljenja i života muzeja; Lipa Pamti, Lipin Novi Sloj.

Lipa Muzej

Postojeći muzej “Lipa Pamti” s pratećim sadržajima u kontekstu uočene i iščitane slojevitosti definira osnovni arhitektonski koncept muzeja. Prizemlje i kat građevine osim odlične očuvanosti kompletnog interieura sadrže snažan osjećaj duha mjesta, brige o prošlosti, specifičan te promišljen prostor s brižljivo isprojektiranim interieurom i pripadajućim namještajem. Zadržavanje ovog sloja i kompletnih dijelova zatečenog postava, s uvođenjem “novog sloja” muzeja, postaje osnovni koncept ovog projekta i princip uređenja građevine. Uvodi se novi sloj, novi projektirani scenarij upotrebe, novi editirani i pažljivo nadodani prostorno-oblikovni scenarij.

Vrt, voćnjak, igralište i park muzeja, novi sloj

Pored zgrade muzeja nalazi se prostor stare cisterne za vodu (šterne), malo dječje igralište i košarkaško igralište koje se ovim projektom također rekonstruira i oživljava za svakodnevnu upotrebu gostiju muzeja i stanovnika Lipe. Pored stare šterne izvodi se mali “site specific” projektirani “hidroponica” park. Park se ekstenzivno navodnjava vodom iz šterne te je uvijek intenzivno ozelenjen bez obzira na godišnje doba. Park je gusto zatravnjen sa nekoliko vrsta trava, mahovina  i djetelina. Zavisno od sezone ovaj uvijek zeleni park dopunjuju cvjetovi konkretnog godišnjeg doba gusto posađeni u pravilne oblike. Ovaj park predstavlja i ulazni “zeleni tepih”, vestibul preko kojeg se malim mostom direktno ulazi u polivalentnu dvoranu muzeja. U podnožju šterne nalazi se mali park s igralištem za djecu i voćnjak sa stablima šljive, amule, trešnje, i kruške karakterističnim za vrtove kuća u Lipi. U parku nalaze se dječje igralište s drvenim spravama za igru i razonodu.

Memorijalna Kuća, Kapelica, Novi Sloj

Na zapadnom kraju naselja Lipa smješteno je memorijalno spomen mjesto, porušena kuća u kojoj je izvršen genocid nad stanovnicima Lipe. Projekt predviđa zadržavanje postojeće građevine sa spomenikom i nizom individualnih spomen ploča poginulih ljudi, s uvođenjem novog memorijalnog sloja. Predviđa se izvedba 269 drvenih platformi koje tvore “Memorijalni Tepih” postavljen okomito na pružanje postojeće ceste. Prelaskom i prolaskom ceste pored kuće podsjećamo se na mjesto i traumu koja se odvijala na ovom konkretnom mjestu, a velika površina sastavljena od 269 platformi veličine tlocrtne površine prosječnog čovjeka pokazuje impozantnu površinu i broj ljudi koji su nečovječno nagurani u malu kuću te brutalno spaljeni.

Gradska Kuća i Hostel

Muzeološka koncepcija novog postava Lipa Pamti pored obnavljanja starog postava muzeja želi također proširiti zbirku i pružiti dodatne informacije o cijelom području Opatijskog krasa. U tu se svrhu u projekt uključuju porušene i konzervirane zgrade nasuprot glavne zgrade te zgrada bivšeg ugostiteljskog objekta. U tom novom prostoru mogle bi se pružati ugostiteljske usluge kao i oformiti prodavaonice sa suvenirima za posjetitelje.  Postojeća konstrukcija i elementi građevine se u cijelosti zadržavaju dok se unutar volumena kuće uvodi novi sloj, element soba-kapsula malog hostela. Kapsule se umeću u postojeći konstruktivni sustav te omogućuju individualni i posebni ulaz u svaku od smještajnih jedinca s donje etaže građevine.

Spaljene Kuće,  Novi Sloj

Postojeće spaljene kuće ovim se projektom dodatno konzerviraju i prezentiraju. Oblikom i svojom porukom  pokazuju posjetitelju, prolazniku, stanovniku sela sav besmisao rata, ali i uvijek otvorenu, prijeteću mogućnost nenadane traume, njezinu univerzalnu trivijalnost i uvijek prikrivenu opasnost. Postojeće kuće u svojoj se unutrašnjosti “presvlače” dodatnim tankim slojem crnog torkreta koji s jedne strane ojačava i konzervira konstrukciju od erozije atmosferilija, a s druge strane trajno ostavlja tamni sloj paleži i destrukcije na pučkim kućama. Pod i donji sloj ruševina prekriven je novim kombiniranim slojem crnog kamenog ugljena, krupnih granula crne gume, te novim slojem zelenila i trave. Ovi različiti slojevi omogućuju normalan prolaz posjetitelja kroz kuće, ali svojim teksturama i osjećajem “različitog” hodanja i komunikacije iziskuje od posjetitelja pažnju i oprez kretanja. Hodanjem istražujemo i čitamo niz poruka koje su “ostavljene” na zidovima i podu spaljenih kuća.

Signalizacija, mobiljar, namještaj

Muzej Lipa uvodi novi sloj izložbenog postava koji se prvenstveno odnosi na kvalitetno shvaćanje, tumačenje i mogućnost drugačije spoznaje svih poruka i slojeva muzeja. Signalizacija različitih prostornih oblika, medija, materijala i boja vodi posjetitelja na tri različita sloja, kroz tri različite poruke muzeja. Prvi sloj crvene-bordo boje rezerviran je za vođenje posjetitelja kroz temu traume i genocida u Lipi. Drugi sloj žute boje vodi nas kroz etno-kulturnu zbirku, dok je treći ljubičasti sloj linija koja spaja prostorije društvene i polivalentne namjene i koriste posjetiteljima i izvan samog režima muzeja.

Postojeći namještaj kojeg zatičemo u muzeju u potpunosti se čuva, rekonstruira i obnavlja. Postojeće drvene rotirajuće kocke koje u sebi sadržavaju stolić, stolicu, i policu za vrtić, predavaonicu i školu transformiraju se prema potrebi, veličini i uzrastu korisnika.

Fotelje u velikoj multimedijskoj dvorani-predavaonici se također zadržavaju i tapeciraju različitim materijalima. Od autohtone etno-čipke, preko crveno-bijelih kockastih-karo platna, do suvremenih micro-fibra presvlaka svaka fotelja ima svoj poseban karakter i stvara sloj novog muzeja, sloj nove namjene prostora.

Zidovi prizemlja i multimedijalne dvorane prekrivaju se pomičnom i upravljanom višeslojnom zavjesom. Ova kompozitna putujuća “odjeća” prostorije, zavisno od namjene i uloge koju prostor preuzima i daje, pojavljuje se, klizi, skuplja se i širi u različitim materijalima. Od punog, do poluprozirnog, od sjajnog do mat, od glatkog do hrapavog, od reflektirajućeg do apsorbirajućeg, različiti materijali i konfiguracije zavjese stvaraju različite ambijente.

Grafički dizajn i identitet

Slijedeći koncept ‘novog sloja,’ koji se kao glavni idejni i temeljni fenomen rada prožima kroz cijeli projekt, grafički dizajn predstavlja fizičku refleksiju i sadržajnu interakciju između starog, postojećeg sloja, i novog sloja vizualnog identiteta spomen-muzeja Lipa Pamti. Rad koristi postojeće elemente brošura, kataloga, plakata starog muzeja i partizanskih samizdata, fanzina i  letaka “Lipa Optužuje – Lipa Accusa”.

Logo, osim svog tipografskog aspekta, također komunicira uz ‘pomoć’ monokromne površine, te se bojom novog sloja adaptira i prilagođava svakom kontekstu. Na ovaj način, logotip (to jest novi sloj) može biti apliciran na bilo kakvu pripadajuću površinu (stari sloj), a pritom ostati čitljiv i prepoznatljiv.Pri dizajniranju i kreiranju novog sadržaja u službi promocije muzeja teži se ‘recikliranju’ i ‘editiranju’ starog materijala i njegovoj prenamjeni.

Novi dizajn muzeja i kompletnog grafičkog matrerijala mora iskomunicirati ne samo informaciju o muzeju i mjestu, nego i povijesnu priču, nagli i surovi zaokret u životu žitelja Lipe, kao i novi kontekst postepenog kreiranju muzeja i postepene, organske i prirodne reanimacije sela. S ovakvim polaznim osnovama, teži se “postepenosti i polaganosti” dizajna, njegovom kvalitetnom iščitavanju koji nije nužno samo vizualan nego i kvalitetno sadržajan.

Kao što pored ruševina sada leže nove kuće, tako i pored (‘preko’) starog vizualnog identiteta dolazi novi. Upravo ovakav spoj i susret između starog i novog, njihova snažna i jasna interakcija, glavna je misao vodilja novog muzeja “Lipin Novi Sloj”.

Apoksiomenov Čelični Kavez

Ovih je dana završena montaža čelične konstrukcije Muzeja Apoksiomena u Malom Lošinju. Usprkos lošem vremenu i kiši koja je mjesecima otežavala i remetila predviđene rokove gradnje, završena je složena i zahtjevna montaža konstruktivnog kaveza koji utjelovljuje i definira izložbeni prostor ovog specifičnog muzeja.

Muzej Apoksiomena nalazi se u staroj Palači Kvarner, položenoj na malološinjskoj rivi, tipičnoj građevini za ovo slikovito primorsko mjesto. Interpolirana građevina s reprezentativnim pročeljem, balkonom i trijemom okrenuta je prema zaljevu i pogledu te stražnjim servisnim pročeljem i punim bočnim zabatnim plohama definira okvir zahvata, prostor unutar kojega je smješten budući muzej. Konzervatorski zahtjev i pripadajući elaborat o zaštiti građevine kojim se inzistira na obaveznom zadržavanju pročelja neovisno o potrebi zamjene međuetažne konstrukcije, rezultirao je jasnom i prepoznatljivom arhitekturom muzeja. Koncept podrazumijeva sažimanje cjelokupnog muzejskog postava u složeni i razvedeni izložbeni arhitekton te umetanje tako dobivenog tijela unutar praznog prostora između zidova građevine.

Specifičan program građevine rezultirao je transponiranjem scenarija muzejskog postava u specifičan “konstruktivistički balon”, koji lebdi između zidova stare palače. Izložbeni prostor koji se prostire kroz četiri etaže građevine izveden je kao složena čelična rešetka, sastavljena od mnoštva čeličnih štapova i kosnika, spojenih u kompaktan čelični kavez oslonjen na tlo i zidove palače, ojačane prskanim torkret betonom. Preciznost i jasnoća čelične konstrukcije te sa druge strane nepravilan, gotovo organski oblik starih zidova palače nastalih taloženjem vremena kroz mnoštvo rekonstrukcija i prenamjena stare zgrade, osigurao je arhitekturi muzeja stanje neočekivanog odnosa. Specifičan prostorno konstruktivni sraz elemenata i materijala kao jasnih komponenti arhitektonskog scenarija muzeja.

Ovako koncipirani čelični kavez umetnut unutar oplošja postojeće građevine oslanja se na tri točke, tri oslonca građevine, jedan na tlu i dva na nasuprotnim zidovima palače. Također, cijela konstrukcija izložbenog arhitektona kontinuirano je ovješena na vijenac građevine te lebdi u prostornom okviru zidova stare palače. Poput velikog broda u boci “zarobljeni” muzejski arhitekton stupa u specifičan prostorni odnos s oplošjem palače, stvarajući pritom pulsirajući otvoreni prostor između. Od uskog procjepa, preko šireg pogleda na galerije muzeja sažima se i rastvara prostorni dijalog elemenata građevine. Muzej u suštini oblikuje s jedne strane stalni postav muzeja i preostali, mahom javni prostor građevine. Muzej s njegovim scenarijem postava oblikuje jasan volumen definirajući pritom niše slobodnog prostora namijenjenog javnosti i pratećim ponudama mjesta u kulturi. Otvoreno prizemlje, javni balkon na prvoj etaži, galerija za kustose, uprava i prostor za njihove goste na drugom katu te krovni lounge-belveder, dijelovi su prostornog scenarija muzeja namijenjeni gradu i posjetiocima koji nisu došli samo u zatvoreni, strogo kontrolirani režim postava muzeja.

Konstrukcija kaveza projektirana je direktnim i istovremenim iscrtavanjem linija i oblika arhitektona, ali i djelova konstrukcije čeličnih štapova i šipki trodimenzionalnog statičkog modela, kojem je omogućena direktna i istovremena kontrola oblika i konstrukcije. Dobiven je oblik koji provjerava konstrukciju te konstruktivni granični naponi koji oblikuju konačni oblik. Proces, bliski kreativni odnos, otvoreni i podatni kompjuterski program te metoda rada zauvijek brišu preživjeli i za mene davno zaboravljeni odnos statičara koji računa i arhitekta umjetnika koji zaneseno projektira. Konstrukcija koja oblikuje, arhitektura koji utjelovljuje napone i sile. Kroz trodimenzionalni model konstantno se propitivao odnos volumena, debljine elemenata, snage izričaja konstrukcije i ostvareni prostorni odnos. Poput posjetioca koji putuje muzejom tako i čelični elementi i sile unutar štapova putuju prostorom, račvaju se, oslanjaju, preskaču, izbjegavaju, hvataju, bježe ili dolaze pod konačnu kontrolu i ravnotežu. Sile i naponi u konstrukciji precizno se čitaju, putuju i zatvaraju logičan konstruktivni put napona, od zemlje do krova i natrag. Konstrukcija i rešetka su u ovom slučaju neprekinuti statički i dinamički slijed, “naponski loop” sila i pripadajućih štapova.