Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Otvorenog Smisla

Ono što arhitekturu čini drugačijom od većine ostalih struka je njena otvorena mogućnost prilagodbe različitim uvjetima vremena i prostora te također njena sposobnost definiranja jasnih odnosa kroz specifičan projekt. Projekt kao proces, projekt kao alat, projekt kao vještina, projekt kao rad, projekt kao otvorena platforma u potrazi za konstrukcijom smisla. Smisao projekta kao okvir koji se gradi, raste i razgrađuje kroz precizan odnos sadržaja, programa i politika.

Arhitektura i projekt kroz kojeg se ona strukturira postoje isključivo kao nedvosmislen odgovor na konkretan problem ili određeni fenomen. Projekt kao konstantna mijena, stvoren kroz procesualne konsenzuse te uvjetovan moralom, etičnošću i ideologijama. Djelovanjem kroz konkretan projekt arhitektura jasno i učinkovito definira odnose, planira, organizira prostor i vrijeme, omogućuje i moderira sustavnu različitost te sadrži snažan smisao za transgresiju shvaćenu kao sposobnost prihvaćanja novih ideja i mogućnosti.

Projekt pretpostavlja i jasno definira promjenjive odnose prostora, politika i ekonomija. Projekt pomaže zajednici, udovoljava nestabilnim uvjetima kolektiva te moderira nepredvidivu ambiciju individue. Putem konkretnog projekta arhitektura reagira crtanjem, pisanjem i građenjem. Projekt definira novu arhitekturu informacija, oblikuje prostor novih ekologija, raspolaže i brine o energijama. Kroz arhitekturu projekt definira fizičko mjesto, oblikuje univerzalan tjelesni osjećaj bivanja.

Kroz povijest civilizacije projekt je uglavnom podrazumijevao jasnu organizaciju klasičnih elemenata arhitekture. Građenje stupom, gredom, zidom, otvorom i krovom imalo je za cilj stvoriti jasan poredak. Snažna abeceda arhitektonskih elemenata artikulirana kroz gramatiku njihovih odnosa stvorila je svima razumljiv smisao izražen kroz Firmitas, Utilitas, Venustas – Trajnost, Upotrebljivost i Ljepota. Jedinstvena ideologija, prepoznatljiva politika i jednostavna ekonomija formirale su grad, grad arhitekturu, a arhitektura prepoznala i usvojila projekt kao jasan proces.

Prvu značajnu promjenu koncepta projekta prepoznajemo kroz uvođenja progresivnih konstrukcija, novih mjerila i materijala kojim se granice projekta pomiču izvan repertoara klasičnih elemenata arhitekture. Domena projekta više nisu bili samo autonomni poredak i prostorni red već i sustavni odnosi funkcija. Mjesto biva artikulirano konstrukcijom, dok se prostoru oko nas atribuiraju zone, nove namjene površina. Činilo se da ekonomije i politike države blagostanja mogu dati univerzalan odgovor na arhitekturu javnog, oblikovati standarde privatnog, artikulirati proces planiranog, te jasno moderirati projektirano.

Nije trebalo dugo čekati da na projekt još snažnije počnu utjecati popularne kulture i tržišne ekonomije. Standardizacija, prefabrikacija, umjetno generirana klima i svjetlo uvedeni su u arhitekturu kroz novi proizvodi i tehnologije u graditeljstvu, stvarajući pritom otvoreni sustav koji na sebe prima različite slobodne programe, događaje, ekonomije i marketinške špekulacije. Projekt u ovom slučaju definira odnose elemenata mikroklime i konstrukcije, moderirajući nove odnose tržišta, planirajući konkretne akcije uz tražene programe.

Prostor i vrijeme modernog urbanizma prepoznaje tragove prve krize. Namjena se zamjenjuje programom, plan prelazi u otvoreni scenarij, dok akcija zauzima mjesto funkcije. Dijagram korištenja i tablični prikazi, optimalizacije sustava, novi odnosi javnih politika i privatnih interesa, s dolazećom informatizacijom stvaraju novi sustav koji se odupire dotadašnjoj logici. Sustav više nije jednostavno kontrolirati alatima i praksama klasičnog projekta.

Konačnim uvođenjem nove medijske kulture potpomognute digitalnim i tzv. smart sučeljima, projekt se transformira uvodeći novi, programski, at-hoc, otvoreni način djelovanja. Projekt usvaja prigodan i uvijek promjenjiv program akcije. Odabrani program složen je u jasan dijagram skriptirajući različite scenarije događanja. Konstrukcija i infrastruktura postaju adaptibilni, promjenjivi, svima dostupni, otvoreni kao i neskrivene namjere projekta. Osmišljeni dijagram postaje prostoran u realnom vremenu, njegova konstrukcija promjenjiva, namjena nestabilna, ekonomija neizvjesna, adaptacija uvijek moguća, a prilagođavanje ekonomski isplativo.

U ovom slučaju i načinu djelovanja koje podrazumjeva moderiranje politika, ekonomija, te participacije različitih aktera, čini kontekst potpuno neizvjesnim, promjenjivim kao i sam projekt. Sve poprima oblik otvorene koloidne mase, prostorno-ekonomske lave bez klasične hijerarhije. Nalazimo se unutar sistema kontroliranog u realnom vremenu upravo, samo i isključivo kroz projekt. Projekt tako postaje alat za konstrukciju novog smisla u fluidnom okolišu.

Nova uloga projekta je sintetizirati višestruke procese koji se prožimaju i sklapaju u konkretne prostorne odgovore. Materijalizirana gradnja u tom kontekstu postaje jedno od sredstava kojim se intervenira u procese. Građevine i građevinski zahvati, osim zadovoljenja funkcije i estetike, poprimaju nove uloge kao jasne izvršitelje procesa koje podržavaju.

Ovakvo okruženje i kontekst djelovanja oslobađa projekt klasičnih arhitektonskih zadataka. Konačno nas rješava oblika i estetizacije, kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke. Radi se o djelovanju koje podrazumijeva projektiranje akcija i događaja  koje oslobađaju arhitekturu i dizajn klasičnog objekta, planiranja zona i namjena i uvodi ih u prostor projektiranja i upravljanja sustavima. Uspostavljanjem veza i odnosa među procesima, akterima, mogućnostima, događajima i akcijama teži se konstruiranju novih vrijednosnih i značenjskih struktura. Takav Projekt gradi, moderira i uspostavlja Arhitekturu Otvorenog Smisla.

Ovaj tekst je sastavni dio knjige “We Need It – We Do It” koja je predstavljena u sklopu Hrvatskog nastupa na Bienalu Arhitekture u Veneziji. Autori knjige su Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnjić. Autor fotografija je Damir Žižić. Organizator nastupa je Platforma 9.81 (Split), a partneri u organizaciji su POGON (Zagreb) i MMSU (Rijeka).

Kuće Muza Nekad i Danas

Muze su u grčkoj mitologiji bile zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti. Bilo ih je devet, a njihov je vođa bio Apolon. Vjerovalo se da muze nadahnjuju slikare, glazbenike i pjesnike, a riječ muza rabi se i danas u prenesenom značenju, za osobu koja inspirira i potiče na umjetnički rad. U povijesti su poznati brojni primjeri, ali u kontekstu arhitekture vjerojatno je jedan od najupečetljivijih slučaj gradnje “kuće kupole” poznatog režisera Michelangela Antonionija na otoku Sardiniji, posvećene njegovoj muzi, glumici Monici Vitti.

Michelangelo Antonioni bio je i ostao zapamćen kao jedan je od najutjecajnijih filmskih estetičara. Njegov specifičan i osebujan pogled na svijet izražen je u kombinaciji “postreligioznog marksizma”, egzistencijalističkog promišljanja umjetnosti, te potpunog prezira spram moralnosti i životnim stereotipovima. Često je navodio kako ga čudi da u vremenu otvorene modernizacije i progresa i dalje živimo pod paskom rigidne i stereotipizirane moralnosti, koju prepoznajemo prvenstveno zbog otvorene malodušnosti i čiste lijenosti.

Tijekom snimanja filmova “L’Avventura” i “La Notte”, u njegovim kasnim četrdesetima, Antonioni upoznaje mladu glumicu i starletu Monicu Vitti. Režiser se od prvog susreta bezglavo zaljubljuje, a ona postaje njegova vječna muza. Manje je poznato da Monica nikada nije bila sigurna želi li vezu sa starijim režiserom, ali joj je silno imponirao njegov intelekt i zavodljiva društvena pozicija. Na vrhuncu svoje višegodišnje romanse i neskrivene ljubavne strasti Antonioni vodi Monicu na putovanje Sardinijom te ju upoznaje s božanstvenom obalom Coste Paradiso. Vozeći svoj Alfa Romeo Spider rubom klisure, po krivudavim i prašnjavim cesticama, u trenu odlučuje sagraditi ljubavno gnijezdo – kuću muze za Monicu.

Antonioni precizno zna da ova kuća na klisuri, kao i svaki njegov projekt, mora biti umjetničko remek-djelo. Također, osim što vila mora biti arhitektonski “masterpiece”, ona mora u sebi sadržavati energiju njihove beskrajne ljubavi, snažno markirati mjesto te jasno utjeloviti i prostorno uoblikovati eros dvoje ljubavnika. Antonioni za ovaj složen projekt angažira avangardnog arhitekta Dantea Binia, koji je već tada bio poznat po gradnji betonskih kupola, koristeći pneumatske konstrukcije kao oplatu za tanke betonske ljuske.

Ubrzo nakon izgradnje kuće kupole na Costa Paradiso, sama lokacija novog ljubavnog gnijezda Monice i Michelangela bila je godinama mjesto sretanja, ladanja i druženja jet-seta: slikara, umjetnika i izdavača, ali najviše glumaca i redatelja. Antonionijev film iz 1964. godine Red Desert, sniman je u obližnjem mjestu Budelli, kojeg su zajednički otkrili za vrijeme svog prvog boravka i ljetovanja. Poznata scena iz filma “The girl on the beach” pokazuje specifičnu, veoma uzbudljivu energiju mjesta, ljepotu prirode i začudnu bjelinu pješčanih plaža Sardinije.

Četrdeset godina kasnije, mladi režiser Quentin Tarantino snima svoj novi film, Pulp Fiction. U filmu glavnu žensku ulogu dodijeljuje prelijepoj glumici Umi Thurman. Film i osebujna režija, poznata po svojoj nelinearnoj radnji, eklektičkim dijalozima i motivima, paralelnim radnjama, ironičnoj mješavini humora i nasilja, ispunjen je brojnim citatima koji parafraziraju brojne poznate filmove i popularnu kulturu uopće. Kritičari su film zbog njegove samoreflektivnosti i nekonvencionalne strukture nazvali prvim primjerom postomodernog filma. Pulp Fiction je poslužio kao inspiracija za mnoge kasnije filmove, koji su preuzeli mnoge elemente njegova stila. Priroda njegove produkcije, marketinga i distribucije te naknadne profitabilnosti snažno su utjecali i na porast interesa javnosti za nezavisnu kinematografiju.

Nakon završetka filma Quentin Tarantino čezne za naklonošću, pažnjom, strašću i ljubavi njegove glavne glumice Ume Thurman, te ona postaje njegova trajna opsesija i muza. Režiser ju odmah uključuje u svoje projekte, Kill Bill 1 i 2, gdje lijepa Uma sjaji i zrači svojim seksepilom i specifičnim karakterom. Nakon dugo vremena provedenog zajedno, bezbrojnih pokušaja pridobivanja, Quentin konačno uspijeva uhvatiti dio njezine pažnje, te on konačno pada u naručje svoje muze. Paparazzi hvataju njihov zagrljaj, te ubrzo u svim filmskim tabloidima objavljuju mutnu fotografiju para koji se ljubi. Na crvenom tepihu Canneskog festivala, ubrzo nakon početka veze, Quentin Tarantino i Uma Thurman veselo i opušteno poziraju pred brojnim kamermanima.

Quentin i Uma svoju ljubav i uzburkali eros skrivaju od očiju javnosti, boraveći naizmjenično u kući poznatog režisera u LA-u i stanu prelijepe glumice u New Yorku. Analizirajući stanove i arhitekturu njihovog ljubavnog gnijezda u odnosu na Antonionija i Monicu Vitti, uočavamo nevjerojatnu razliku u projektiranju mjesta, dizajnu i estetici kuće. Odmah uočavamo potpuno drugačiji odnos naspram arhitekturi i korištenju prostornih mogućnosti kao moderatora ljubavnog odnosa i strasti.

Uma Thurman, uvodeći novinare i fotografe u svoje odaje, prikazuje i komentira svoju kuću River House. Kupljena za punih 10 milijuna $ od prethodne vlasnice, poznate autorice ljubavnih romana Barbare Taylor Bradford i njezinog muža, okrenuta je u cijelosti prema East Riveru. River House, osim što je bogato dekorirana, ima dva velika kamina, dva prostrana dnevna boravka, svečanu blagovaonicu, spavaću sobu s prostranom kupaonicom i garderobom, tri djevojačke sobe, eat-in kuhinju, bar, doručkovaonicu, knjižnicu, medijsku sobu za gledanja filmova, gospodarstvo i odvojen praonicu rublja sa spremištem.

Ovi očigledni i vjerodostojni primjeri tumače i pripovijedaju o potpunoj promjeni paradigme, ulozi arhitekture te sposobnosti i potrebi medija građenja da transponira ljubav i eros. Superiorna inteligencija svih protagonista, neovisno o vremenu kada žive i djeluju, velika strast u poslu i privatnom životu, definira potpuno različitu energiju mjesta i prostorne oblike. Ako je Antonionijev progres i neoavangarda definirala jednak i iskren pristup prostoru, Tarantinovo i Umino neopterećivanje arhitekturom, kolažiranje, nelinearnost misli i djela, te sklonost citatima, unaprijed spremljenim slikama, zvukovima, scenama i prostorima jasno oblikuju i prostor svakodnevnog života. Prostor lišen svake avangarde oblika, specifičnosti mjesta, modernosti dizajna i promišljanja originalnosti arhitekture.

Život Umjetnosti, Doba Urbanizacije

Ovoga ljeta izašao je novi broj časopisa Život Umjetnosti. Urednik ovog veoma inspirativnog broja, povjesničar umjetnosti Nikola Bojić, u sklopu ovog posebnog izdanja Instituta za povijest umjetnosti bavio se istraživanjima i skupljanjem brojnih priloga povezanih s temom globalne urbanizacije “Od teritorija do specifičnog mjesta”. Jedan od posebno interesantnih priloga novog broja svakako je  “Doba Urbanizacije”, tematski osvrt Urban Theory Lab-a, GSD Harvard platforme i njihovog glavnog istraživača Neil Brennera , koji u svom osvrtu veoma precizno i argumentirano tumači drugačija shvaćanja i poglede na urbani teritorij današnjice.

Urbano pitanje, te shvaćanje urbanih teritorija prema Brenneru, je već dugo u žarištu intenzivnih rasprava među strukama koje se bave prirodom grada i procesima urbanizacije. Unatoč dubokim razlikama u metodologiji, analitičkom fokusu i političkom usmjerenju, glavni pristupi toj problematici u 20. stoljeću uzimali su za predmet interesa entitet koji se obično naziva gradom (ili neku njegovu leksičku varijantu) kao primarnu jedinicu analize i mjesto istraživanja.

Glavne struje urbanih znanosti polovinom i krajem 20. stoljeća usmjerile su svoj analitički pogled isključivo na „gradolike“ (čvorišne, relativno velike, gusto naseljene i zaokružene) društveno-prostorne jedinice. U sklopu takvog pogleda i ponekih žučnih rasprava i teorija, i dalje većina vjeruje da je urbana problematika suštinski utjelovljena u gradovima, zamišljenih i promatranih kao tipovima naselja koje karakteriziraju određena indikativna obilježja i oblici. Takve i tako promatrane cjeline kvalitativno razlikuju od negradskoga društvenog svijeta (suburbanog, ruralnog i/ili „prirodnog“), koji je navodno smješten „onkraj“ ili „izvan“ gradova.

U aktualnoj suradnji i istraživanju koju Neil Brenner izvodi s Christianom Schmidom (ETH Zurich) Urban Theory Lab uvodi radikalno drugačiji način konceptualizacije otiska i djelovanja urbanih procesa na planetarni pejzaž. Njihov cilj je prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja ili čvorišnog stanja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i strogo procesualnim konceptualizacijama. Iz takvog preusmjerenja u sagledavanju urbanog teritorija proizlazi nekoliko radikalnih epistemoloških i metodoloških posljedica. Jedna od važnijih jest metodološki zahtjev za prevladavanjem jaza između urbanog i neurbanog, koji već dugo opterećuje cjelokupno područje urbanog istraživanja i prakse.

 

1
 

Prema Urban Theory Labu svakako bi trebalo prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog, te zauvijek prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika ili broja stanovnika, te se čini razboritim prekinuti gledanje na pojam urbanoga, kako u povijesti tako i danas, u odnosu na najveće svjetske gradove – London, New York, Shenzhen, Bombay, Lagos i tako dalje, dalje i dalje… Danas je veoma teško reći koja je prava veličina grada, a još je teže definirati gdje su njegove koherentne i prave granice. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržišta rada, izgrađeni okoliši, infrastrukturni koridori i društveno-ekološki utjecaji povezani su s takvim gustim klasterima, sada su se proširili, dodatno zgusnuli, nametnuli i međusobno povezali kako bi iznjedrili ono što često nazivamo „nepravilnom koloidnom mješavinom ruralnih i subduralnih pejzaža“ na nacionalnoj, međunarodnoj, kontinentalnoj, pa čak i globalnoj razini.

Pored velikih aglomeracijskih središta u novu kartu urbanog teritorija uključuju se zone crpljenja prirodnih resursa, agroindustrijskih zona, logističke i komunikacijske infrastrukture, te sveprisutni turizam i uklanjanje otpada. Najbolji primjer ovakovog stanja je karta Švicarske koja objedinjava sva ova područja. Takove zone i mjesta često nadilaze periferne, udaljene i naizgled „ruralne“ ili „prirodne“ lokalitete te definiraju novi operativni pejzaž. One ne posjeduju gustoću naseljenosti, obilježja naselja, društveno tkivo i infrastrukturnu opremu, kakve se obično povezuje s gradovima, već igraju strateški ključnu ulogu podupirući ove potonje, bilo opskrbljujući ih sirovinama, energijom, vodom, hranom ili radnom snagom, ili pak svojim logističkim, komunikacijskim ili komunalnim funkcijama.

Danas se takvi pejzaži naveliko proizvode, konstruiraju ili redizajniraju putem uspona infrastrukturnih investicija, okrupnjavanjem i teritorijalnim strategijama planiranja velikih razmjera, kojima je cilj podržati ubrzani rasti i ekspanziju aglomeracija širom svijeta. Njihov razvojni ritam stoga je neposredno povezan s ritmom glavnih urbanih središta putem globalne prostorne podjele rada, dok njihova neprestana komodifikacija, okrupnjavanje i društveno-ekološka degradacija pridonose oblicima masovnog obezvlaštenja i dislokacije, koji se često nekritički katalogiziraju, pa čak i slave u suvremenoj urbanoj politici glavne struje pod rubrikom demografske promjene „iz ruralnog u urbano“.

Prema tome, ako doista trenutačno živimo u „urbanom dobu“, trebali bismo ustrajati na tome da se to stanje ne smije istraživati samo u odnosu na formiranje globalnih gradova ili megagradskih regija golemih razmjera nego također u odnosu na aktualnu, iako nejednaku operacionalizaciju čitavog planeta – uključujući kopneni, podzemni, oceanski i atmosferski prostor koji služi ubrzanom i intenziviranom procesu urbanoga industrijskog razvoja.

Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Dakako, klasično pitanje o „rastu grada“ ostat će u središtu politike gradske uprave; općinska uprava i međugradska koordinacija ostat će itekako relevantne za društveni, politički i ekonomski život. No u uvjetima sve intenzivnije planetarne urbanizacije proces urbanog rasta ovisi o operativnom pejzažu na razini cijelog planeta čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. U suvremenim uvjetima upravljanje gradovima, točnije upravljanje urbanizacijom, i upravljanje planetom u cijelosti, nisu samo neodvojivo povezani nego i istovjetni.