Ovih se tjedana navršava godina dana da sam donio osvrt i prilog o kući na Kantridi arhitekta Igora Emilia. Ubrzo nakon objavljenog posta zamoljen sam od strane kolega i prijatelja iz časopisa Oris, da napišem tekst te pokušam s fotografom Borkom Vukasovom ući u današnji svijet kuće, i 35 godina nakon useljenja zabilježiti duh mjesta ove karizmatične kuće. Danas donosim dio teksta, Borkove fotografije i pogled na kuću.

U kući na Kantridi, koja je ujedno i arhitektova posljednja priznata realizacija obiteljske kuće, iščitavamo sve elemente “Emilijevske” arhitekture. To i takvo specifično razmišljanje i komponiranje arhitekture započinje davne 1964. godine na kućici za odmor u Selcima, gdje Emili studira i promišlja svoje prve derivate primorskih sklopova. Proces i razvoj takvih sklopova te njegovo sustavno istraživanje vodi ga dalje do Ville Losture, gdje principom adicije elemenata realiziranih na maloj kući u Selcima izvodi novi složeni sklop malog motela s grupiranim nizom soba i zajedničkih boravaka okupljenih oko velikih kamina, Emilijevog omiljenog arhitektonskog motiva. Kućom na Kantridi Emili izvodi svojevrsni rezime svojih principa, koji se zapravo sastoji iz metode slaganja i prilagođavanja elemenata vernakularne arhitekture primorja, i njihovog transponiranja u suvremeni arhitektonski kod.

Način promišljanja sklopova, oblika kojima barata te osobna arhitektonska filozofija, materijalizirani su u njegovom specifičnom i nikad ponovljenom, a još manje proučenom i objašnjenom “ekspresionističkom vernakularu”. Motivi primorske arhitekture, Emiliju su bili svojevrsni “gotovi elementi” koje je u svojim ekspresivnim i snažnim skicama crnim flomasterima na tankom skicen papiru slagao u nove i neočekivane sklopove. Takvi sklopovi nastali su prostornim stapanjem, gužvanjem i distorziranjem elemenata vernakularne i primorske arhitekture. Uhvaćeni i odabrani elementi dimnjaka, kamina, balkona, konzola, streha, kosih krovova, primorskih volti i rebrastih škura, definiraju u njegovom projektu nove začudne arhitektonske sklopove, konstrukte i objekte. Kombinacije žbuke, stakla i rustičnog kamenja, kojima oblaže i presvlači tako oblikovane i derivirane oblike, postavlja vješto i precizno na sunce, stvarajući pritom neočekivane svijetlo-tamne ekspresionističke slike.

Kako u oblicima i volumenima, tako i na tlocrtima Emili bilježi i oblikuje svoje prostorne zapise. Tlocrt je umjetnički grafikon, sustav sklopljen pravcima, crtama i linijama koje se stapaju u napetim krivuljama, da bi u konačnici njima iscrtavao prostorije, kamine, zidove, gromače i bedeme. Svi elementi kuće i crteža koji ju prikazuju, ideogrami su malog primorskog grada ili nekog starog kaštela. Centar kuće uvijek fokusiran na kombinaciju dva elementa. Prvi je kamin, s vješto oblikovanim dimnjakom koji je centar tlocrtne organizacije i držač prostorne kompozicije volumena građevine, a drugi je pogled na odabrani motiv i okoliš kuće uokviren precizno proporcioniranim otvorom kojim se ujedno oblikuje i perforira volumen građevine.

Topografija kuće također je suptilno razvedena. Nema jedne visine, sve je razlomljeno, podatno i prilagođeno mjerilu, ali i primorskom materijalu kojim je građeno. Veličine i oblici u tlocrtu, na presjeku, na pročelju i volumenu generirani su urođenim osjećajem za mjerilo i ritam crno-bijele sjene. Tekstura i struktura prelazi od glatkog do hrapavog, s tvrdog ka mekanom. Od grubog do poliranog kamena preko žbuke do tesanog ili poliranog drveta, omiljene mu kože s dlakom goveda do polirane i brušene bojane kože, mesinga, lijevanog stakla u boji – sve je na svom mjestu. Danas, nakon 35 godina slojevi i elementi svakodnevnog života, zelenilo i gusto složeni namještaj odaju toplinu doma i sreću života porodice advokata Vajić. Njegov smijeh, anegdote o gradnji, toplina i životnost dosjetki kojima priča o Emiliju, te strastveno komentiranje pojedinih sklopova organizacije stana, govore o snažnom suživotu ljudi i arhitekture koja ime je nesebično dana.

Danas donosim editirani i skraćeni tekst koji je napisao dragi kolega i prijatelj Maroje Mrduljaš, a integralno je objavljen u najnovijem broju časopisa Oris. Tema se nadovezuje na prošlotjedni prilog, a priča o odnosu konstrukcije i arhitekture, arhitekta i konstruktera Ivana Palijana s kojim smo uspješno i veoma kreativno surađivali tijekom 2007. godine na projektu nagrađenog, ali nikad izvedenog rada za upravnu zgradu tvrtke Adris u Zagrebu.

Usklađivanje konstruktivnih rješenja i artikulacije prostora možda je i najdugotrajnija tema povijesti arhitekture. Napor da se ovlada fizikalnim zakonitostima i mogućnostima materijala neposredno je vezan uz geometriju i doživljaj prostora, načine povezivanja nutrine zgrade i okoliša, funkcionalne aspekte i druge arhitektonske teme. I dok je glavna struja modernistička ere, inzistirajući na ‘racionalnosti’, prostorne koncepte često svodila ili na apstrakciju ‘pravilnog rastera’, ili pak na isključivo instrumentalna pitanja učinkovitosti i neposredne isplativosti, logika međuodnosa konstrukcije i prostora ostala je do neke mjere ostavljena po strani. No, neki od posebno uzbudljivih projekata moderne arhitekture nastaju u prigodama u kojima su arhitekt i konstruktor bili jedna osoba, ili u situacijama kada su se arhitektonski koncepti oslanjali na prostorne mogućnosti i ekspresiju konstrukcije, poput Turine ili Mendesa da Roche.

Ideja ‘sinteze’ u arhitekturi u međuvremenu je izazvana razmišljanjima proizašlim iz post-strukturalizma ili dekonstrukcije, uvodeći koncepte poput disjunkcije, diskontinuiteta ili de-materijalizacije. No, konstruktivni aspekti u izgrađenoj arhitekturi i dalje moraju biti egzaktno riješeni, bez obzira na koju se arhitektonsku paradigmu projektant naslanjao. Čak i kada se čistoća konstrukcije namjerno potiskuje ili kada je njena logika prikrivena, ona i dalje igra ključnu ulogu u fizičkoj egzistenciji izgrađenih tijela.

Knjiga \”The function of form\” autorice Farshid Moussavi zastupa suvremenu metodu analize odnosa strukturalno- konstruktivnih problema i prostorne forme koja se odmiče se od ‘mehanicističkog’ prema ‘mehaničkom’ shvaćanju, što znači da između ta dva polja postoji jasna, ali i nedogmatična uzročno-posljedična veza i skup pravila koji se iz te uzajamne veze moguće iščitati. No, ta pravila nisu svedena na uzak repertoar konvencionalnih ili ‘ispravnih’ rješenja, nego pokazuju bogatstvo različitih koncepcija u kojima nema kvalitativne razlike između ‘povijesnih’ i ‘novih’ oblika.

U novije vrijeme susrećemo sve naglašeniju pojavu kompleksnijih konstruktivno-prostornih zamisli i to iz više razloga: od sklonosti arhitekata prema izrazito kompliciranim formama, preko mogućnosti simultanog oblikovanja i proračunavanja koje pružaju nove kompjutorski alati, do napretka u tehnologiji građenja. Tako arhitekti i konstruktori sve naglašenije zajednički sudjeluju u osmišljavanju zgrade od same početne ideje, kako bi se prostorne zamisli i konstrukcija razvili kao dio integralne cjeline. Ta se suradnja kreće u širokom rasponu, od forsiranja krajnjih mogućnosti konstrukcije kako bi se postigle specifične forme, do svojevrsnog ‘nestanka’ forme u korist ekspresije često začudnih konstrukcija.

Konstruktor Ivan Palijan sudionik je mnogih arhitektonskih istraživanja vodećih hrvatskih biroa i to od razine idejnog rješenja do izvedbe. Dok se pozicija angažiranog arhitekta sve više usmjerava prema pitanjima kao što su redefinicija programa i preispitivanje konvencija tipologija, pozicija konstruktora naglašenije utječe na fizičku konstituciju zgrade i njenu formu. Ta ‘preraspodjela’ potiče svakog od aktera u procesu projektiranja na angažiranje maksimuma svojih intelektualnih resursa uz preduvjet da je riječ o suradnji u kojoj svaki od protagonista dovoljno dobro pozna problematiku suradnika i partnera. Autentični suradnički proces prije podrazumijeva da konstruktor do neke mjere bude arhitekt, i obrnuto, što se u prvom redu odnosi na kolegijalnu empatiju i posvećenje prema zajedničkom saznanju.

Projekt za zgradu Adris grupe unutar donjogradskog bloka bivše Tvornice duhana Zagreb jedan je od najradikalnijih prijedloga u suvremenoj hrvatskoj arhitekturi: objedinjuje neke postavke neo-avangardi sredinom 20. stoljeća poput ‘prostornog urbanizma’ Yone Frieadmana s formalnim interesima suvremenih arhitektonskih praksi. Izdignuti volumen s glavnim sadržajima razvijen je unutar jednostavne rešetke koja je postavljena na ‘kristaličnim nogama’ stvarajući kontrast između vizualno ‘nesigurne’ i distorzirane baze i čvrstog ‘grada iznad grada’.
U ovom primjeru, konstrukcija omogućuje i legitimizira razvoj prostornih zamisli i otvara nova polja arhitektonskih istraživanja. Osnovna crta rada je slobodno trodimenzionalno istraživanje prostora i konstrukcije koji se međusobno podupiru, bilo da je riječ o ortogonalnim ili ne-euklidskim geometrijama. Ivan Palijan i njegov tim podržali su taj arhitektonski iskorak, bili su njihovim aktivnim sudionicima, a do neke mjere su ih i potakli. Važnost je njihova pristupa, uz samorazumljiv preduvjet stručnosti, volja da se doprinese naprednim ili čak neobičnim zamislima i spremnost na sudjelovanje u arhitektonskom projektu shvaćenom kao intelektualnom i majstorskom izazovu.

“U nizu razgovora, skica i dijagrama, te nakon intenzivnog upoznavanja i istraživanja odlučeno je da kuća mora spojiti u arhitekturi rijetko spojene elemente. Osjećaje zaštite i introvertiranost špilje i toplinu sigurnosti doma, te osjećaj lebdenja, osjećaj boravka u ptičjem gnijezdu na vrhu stabla sa pogledom na horizont i okolinu”.

Sa tom željom je arhitekt Idis Turato krenuo u projektiranje “nest and ceve house” kraj Opatije, tik uz magistralu. Strmi teren omogućio mu je potpuno ukopavanje suterenskog „spiljskog“, noćnog, dijela kuće koji se, obložen monolitnim komadima kamena i zazelenjenim krovom, potpuno kamuflirao sa terenom i nestao u njemu. Iznad njega je, u ravnini sa cestom, položena čista limena lamela koja konzolno izviruje nad „spiljom“ i usmjerava pogled (poput dalekozora) prema Rijeci na drugoj strani Kvarnerskog zaljeva. Ova lamela, izvedena kao prostorna rešetka čije su horizontalne i vertikalne stranice nosači ispreplela je čelične šipke i doslovce formirala „gnijezdo“ za dnevne prostorije kuće.
 Međutim, ovo gnijezdo ne nalazi se na krošnji niti na vrhu stabla već uz prometnicu kojoj minimalistički bijeli kubus odašilje jasnu poruku – „ovdje ispod razine ceste nalazi se kuća“. Također, bjelina i elegantna linearnost „gnijezda“ odašilje jasnu poruku i promatračima sa mora – „ovdje na litici Učke nalazi se lebdeći objekt“. Time je stvorena paradoksalan spoj zaštite i znaka, jednog u relaciji sa zemljom, drugog u relaciji sa prolaznicima. Iako je arhitektura znaka poznata još od Venturijeva, Scott Brownova i Izenourova čitanja Las Vegasa, ono što suvremeni (semantički) kapitalizam omogućava za razliku od prethodnih je da znak ne bude samo mjesto kapitala nego ono ujedno postaje i mjesto života – skrovište.

Jasnu stvar koju treba shvatiti u transformaciji utočišta u znak jest da prilikom te mutacije kuća gubi svaku vezu sa idejom mašine za stanovanje. Nadilaženju mašinskog tretiranja životnih funkcija u stanu najviše je doprinijela arhitektura „case study“ kuća po Kaliforniji kasnih 50-ih godina u kojima je stambena arhitektura moderne dostigla svoj posljednji stupanj, stupanj u kojem je monumentalnost avangarde konačno domesticirana. Stoga ne čudi da Turato u trenutku uzdizanja konzole zamišlja Pierra Koeninga i čuvenu kuću „22“ koja lebdi iznad Los Angelesa.

No, za potpunu transformaciju skloništa u znak nije dovoljno odbacivanje mašine, potrebno je efikasno zamijeniti mašinu aparatom. Točnije, zamijeniti mašinu za življenje aparatom za do-življenje. A ova kuća tu transformaciju shvaća najozbiljnije; nadzemni aparat opremljen je sa tri (minimalna brojka kod formiranja ćelije) otvora koja su strogo specijalizirana za usisavanje različitih elemenata u nutrinu skloništa – jedan za ulazak tijela, drugi za ulazak svijetla i treći za ulazak panorame (odnosno izlazak ljudskog oka). Drugim riječima, minimalističkom linijskom volumenu nadzemlja kuće pridodan je jedan istak gdje se nalaze ulazna vrata, drugi istak na krovu iznad stubišta gdje se nalazi svjetlik i treći otvor na kraju konzole gdje se nalazi staklena ploha.

Uspješnim opremanjem znaka sa elementima za usisavanje vanjskih podražaja kuća postaje savršen aparat za doživljaj, potpuno neovisan od ljudskog djelovanja i potpuno zavisan od eksternih inputa – u ovom slučaju pogleda i svjetla, odnosno mora i sunca. A njena lakoća manipuliranja jednostavnim arhitektonskim jezikom potencijalna je inspiracija svima onima koji zamišljaju i traže utočište u aparatu.

Tekst je Emil Jurcan izvorno napisao za najnovije izdanje časopisa Oris br. 74 od 14. svibnja 2012. godine. Autor fotografija Želimir Gržančić.