Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Pasivne Agresije

Ovo je kratka priča o 30 godina intenzivnog razvoja i 20 godina pasivne agresije nad turističkom arhitekturom Kvarnera. Priča je nastala u jednom danu, potaknuta prvenstveno inicijativom udruge Slobodnih veza, i kao konceptualni okvir za podršku njihovoj akciji Projekt Motel Trogir. Temeljena je na jasnim, ali vrlo osobnim slikama prošlog vremena, kao memorije djeteta iz porodice arhitekata, osobnog poznanstva s nekim od vinovnika turističke arhitekture kvarnerskog područja 70-ih godina dvadesetog stoljeća, te proživljenog iskustva kao prakticirajući arhitekt vremena tranzicije.

U početku smo živjeli, i strpljivo gradili sustav koji je suštinski sadržavao i živopisno oslikavao sve elemente suvremenosti i progresa globalnog turizma. Bili smo pioniri i graditelji nove svjetske mreže, a arhitekti Vitić, Magaš, Emili, Bregovac i Čičin Šain snažno su oblikovali arhitekturu kvarnerskog turizma. Godinama smo strpljivo, promišljeno i strastveno razvijali različite inventivne tipologije, koje i danas odišu suvremenošću i kvalitetom. Arhitekt kao protagonist novih mogućnosti, pokretač i kreator novih ideja u turizmu, bio je svima na usluzi i potreban. Izvedene su stotine građevina, realiziran bogat i slojevit okvir turističke infrastrukture kao kvalitetna podloga, ulog za buduće vrijeme i generacije. Jedan od takvih snažnih temelja turističke arhitekture bio je lanac Motela Sljeme arhitekta Ivana Vitića, promišljenih, projektiranih i razmještenih od Trsta, Umaga, preko Opatije, do Biograda, i Trogira.

U jednom trenu, još dan-danas ne znam tko nas je točno na to nagovorio, ali znam da smo lakovjerno povjerovali da bi sve trebalo dovesti u pitanje. Važno je napomenuti da pamtim kako o toj ideji nismo dobro i trezveno razmislili. Dapače, ne da nismo razmislili, bezglavo smo ušli u čudno stanje euforije i vrijeme kada smo sa zadovoljstvom, neviđenim žarom i lakonskom argumentacijom o sve potrebnoj tranziciji i promjeni, porušili i uništili sve što smo dugo stvarali. Bilo je to vrijeme aktivne i nezaustavljive agresije nad svime.

Argumentacija je bila snažno zavodljiva, za mnoge slučajeve, mjesta, i ljude uvjerljivo ubojita. Poput kakve lake turbo-folk pjesme, ritam teza o drugačijem turizmu uvukao se svima pod kožu. Perverzna zavodljivost “provjerenih” turističkih standarda, svjetskih iskustava, te boljeg života koji sigurno dolazi u paketu sa zvjezdanom kategorizacijom svima su zamutili bistar pogled. Ta lakovjerna ponuda, savjetnički uvjerljivo trebala nas je uvesti u stanje sigurnog turističkog blagostanja, mjesto gdje smo eto svi “oduvijek pripadali”. Svima su usta bila puna nekih tuđih znanja, procjena i iskustava koja iskreno nitko nije provjerio, razumio, a još manje točno znao što su i kamo nas vode. Niti jednog jedinog trenutka nismo staloženo sagledali svoja vlastita iskustva, osvrnuli se na svoje dosege i ažurirali nakupljeno znanje koje se godinama taložilo.

Ponekad, u nekim slučajevima i rijetkim iznimkama, kada je argumentacija stručnosti bila toliko jasna da bi trebalo nastaviti na vlastitim, već izgrađenim temeljima, stvari bi samo jednostavno zapele. Nemoguće bi bilo pokrenuti projekt. Argument je uvijek bio predvidiv i isti. Standardi, norme, pravila ili trendovi u današnjem svjetskom turizmu ne mogu se uklapati u postojeće okvire.

Razbacivalo se građevinskom argumentacijom o optimalnoj veličini i cijeni hotela po sobi. Znanstveno se elaboriralo o potrebnom, očekivanom, idealnom broju noćenja, broju ljudi, broju soba, broju brojeva. Konzultantski se uvjerljivo dokazivalo veličinu ulaganja, vrijeme vraćanja, te pripadajuće pluseve i minuse. Sve bi se to na kraju serviralo i ukrasilo marketinškom demagogijom, preciznom instant manipulacijom koja obavezno ide u ovom pakleno-zavodljivom paketu.

Uspjeli smo sami sebe uvjeriti da se ova nametnuta, tuđa istina dešava upravo nama na našem “Mediteranu kakav je nekad bio”. U tim trenucima sad već zabrinjavajuće i bespomoćne nevjerice, svjedočili smo prepoznatljivom nizu argumentiranih i demagoški neoborivih teza o sreći turizma koja nam se jasno i otvoreno nudi, a mi je eto jednostavno nećemo i ne želimo prihvatiti.

I na kraju, posljednja faza. U slučajevima daljnjeg argumentiranog definiranja vlastitog i logičnog puta razvoja, te neprihvaćanja ovakvih teze nastao bi tajac, muk, ne dešavanje, pasivno agresivni interval. Pasivno agresivno stanje koje bi trošilo sve oko sebe, energiju, ljude, mogući posao, rad, a na kraju vrijeme i konkretnu kuću. Dobro i unaprijed planirano stanje, određeno isprojektirano vrijeme za učinkovitu i djelotvornu pasivnu agresiju, devastaciju konkretne kuće, koja se urušava, i nestaje u vlastitoj nebrizi.

Konačni argument konzultanata za neizbježan, novi projekt. Lak plijen i konačni argument za rušenje, legalizaciju, i investiciju, demagoške termine koje često slušamo u posljednje vrijeme. Poput napuštenog broda, nepokošenog polja, neobrađenog voćnjaka, napuštenog djeteta, stvari i kuće brzo propadaju. Na kraju umiru. Tako je umro i zauvijek propao motel Sljeme pored Opatije arhitekta Ivana Vitića.

I Soba, I Krovni Vrt

Ovo je kratka slobodno ispričana priča o Charlesu Beisteguiu, Le Corbusieru i njihovom projektu penthouse apartmana na Champ EIysees u Parizu. Iako se nisu previše voljeli, svi podaci govore da su ove dvije, karakterom i životnim uvjerenjima potpuno različite osobe, bile gotovo pa osuđene jedna na drugu. Spojeni isključivo čistom i nepatvorenom ambicijom, snažnom potrebom za po(pri)kazivanjem, stvoriti će jedno od najvećih mjesta u povijesti arhitekture.

Charles Beisteguie, Španjolac meksičkog podrijetla, bogati nasljednik, ekscentrični dekadent, diplomat, skupljač umjetnina, dekorater interieura i veliki štovatelj nadrealizma, i svima poznat kao organizator velikih tematskih partya. Charles Edouard Jeanneret poznatiji kao Le Corbusier, Švicarac, arhitekt, umjetnik, inaugurirao Purizam (osobna protestantska verzija kubizma), jedan od pokretača L’Esprit Nouveau časopisa o suvremenosti, čovjek velike ambicije, beskrajno uporan i marljiv, spreman je mijenjati svijet.

Oboje, svako na svoj način, veoma intenzivno i unutar svog ideološkog okruženja žive Pariz, njegove ideje, plodne 20-e i 30-e godine dvadesetog stoljeća, gdje se istovremeno i paralelno razvijaju Nadrealizam i Purizam. Jedna i druga scena poznaje sve svoje aktere, analiziraju i preispituju međusobna vjerovanja, pišu manifeste, izdaju časopise te, očigledno i ne skrivajući, preziru jedni druge.

Charles i Corbu svatko na svoj način, unutar svojih ambicija i potreba za intenzivnom realizacijom do početka 30-ih godina vješto flertaju sa svima. Traže žarišta novih ideja, nove ljude i događaje. Svakom je jasno da takvo stanje puno više odgovara dekadentnom i bogatom Charlesu nego Le Corbusieru. Za razliku od Charlesa, Le Corbusier prezire glamour, estradu i mnoštvo ljudi.

On je mučljivi asketa, ambiciozni lider koji ipak ne želi stajati u mnoštvu. “Živim poput monaha, i mrzim se pokazivati, ali duboko u sebi nosim duh borbe. Često me zovu u razne zemlje da vodim bitke. U vremenima opasnosti lider mora biti ondje gdje drugi nisu. On uvijek mora naći rupu za proboj, kao u prometu gdje nema crvenog ni zelenog svjetla”, kaže sam za sebe Le Corbusier.

S druge strane Charles Beistegui dekadentni je cinik, inteligentni snob, spretni manipulator o kome poznati fotograf, i dugogodišnji poznanik Cecil Beaton piše u svom dnevniku: “… Beistegui je krajnje bezobzirno biće. Osobine kao što su suosjećanje, sažaljenje ili zahvalnost za njega su nažalost potpuno nepoznata stanja. On je vremenom postao najveći narcisoid, ovisnik samozadovoljstva, zabave, i najsebičnija osoba koju sam ikad upoznao.”

Charles Beistegui koji uvijek i samo kupuje, a kupuje najbolje, unajmljuje Le Corbusiera da mu napravi stan u neposrednoj blizini Arc de Triomphe. Apartman u obliku suvremenog penthousea namijenjen je prvenstveno za velike tulume i samopromociju. Le Corbusier je već tada svjetski poznati arhitekt koji uvijek radi najbolje, za najbolje, te žarko želi izvesti kuću koja u sebi sadrži najveća tehnološka dostignuća svog vremena. Charles je jedina osoba u Parizu koja to iskreno želi, ali i može platiti. Za Le Corbusiera to je velika prilika, te pristaje na suradnju.

Charles ovim projektom konačno gradi vlastitu pozornicu i okvir za dekadentne manipulacije i samopromociju, dok Le Corbusier vidi svoju priliku u realizaciji tehnološki najsavršenijeg “električnog stroja za stanovanje”. Jedan i drugi projektom dobivaju potvrdu i materijalizaciju svojeg duha, sigurno mjesto s kojeg će moći dalje vladati, jedan Parizom, drugi svijetom arhitekture. Ciljevi veoma slični, realizacija i mjesto kao stvoreni jedan za drugoga. Simbioza umjetničke ambicije i želje za vladanjem. Simbioza dekadentnog lifestylea i purizma. Simbioza različitih ideja koja svaka na svoju stranu želi promijeniti svijet. Simbioza različitih načina utjecaja i prijenosa poruke kao konačno manipuliranje istinom.

Le Corbusier u periodu od 4. lipnja 1929. godine do sredine svibnja 1930. godine, u gotovo godinu dana napornog projektiranja, donosi i korigira šest različitih projekata. Prvi projekt kojeg nalazimo u njegovoj precizno složenoj arhivi čisto je odrađivanje “velikog arhitekta”. Na krov kuće postavio je samo jedan u nizu svojih prepoznatljivih strojeva za stanovanje. Apartman kao dvoetažna kuća, ravan neprohodan krov i velike staklene stijene koje gledaju na Pariz. Charles, očigledno nezadovoljan dobivenim, vraća projekt na doradu, očekujući od arhitekta da se dublje unese u njegov projekt. Traži raznolik tretman otvora penthausa, različite visine prostorija, te inzistira na krovnoj terasi s odvojenim vanjskim stubištem. Iako nervozan, Le Corbusier uviđa evidentan neuspjeh svog prvog projekta, ali svjedoči nevjerojatno preciznoj i inteligentnoj kritičnost investitora koji s punim razumijevanjem suvereno i argumentirano komentira ponuđeno. To mu se do sada nikad nije desilo. Uz hladan osmijeh i kurtoazni stisak ruke, odlazi.

U naredna četiri mjeseca mijenja započeti koncept u novi. Donosi tlocrtno i organizacijski potpuno drugačiji projekt, u kojem je sadržana i krovna terasa za mnoštvo gostiju. Otvoreni prostor bez parapeta i ogradne atike, koja omogućuje nesmetani, puni pogled na Pariz. Charles je ovog puta donekle zadovoljan tlocrtnim rasporedom, ali je ponovo vidno razočaran krovnom terasom i tretmanom pogleda. Po njemu, pogleda je na ovom karizmatičnom mjestu “puno i previše”. Vraća projekt na doradu, a Le Corbusier shvativši opravdane argumente, u samo petnaestak dana, brzo i spretno dopunjuje novo rješenje. Prema dogovoru u sredini krovne terase penthousa posađen je čempres, zelena živica je u potpunosti oblikovana poput ravnih zidova koji zaklanjaju pogled na Pariz, ali Charles vraća projekt na još jednu doradu.

Tih dana organizira jedan od svojih brojnih tuluma, te među ostalima poziva i svog arhitekta. U mnoštvu uzvanika je Beisteguiev prijatelj Andre Breton. On konceptualizira i objašnjava projekt kojeg mu je Charles pokazao, te sugerira Le Corbusieru da projekt proba gledati kroz nadrealističku prizmu, “kao neočekivani susret i doživljaj koji u shemi stana uzrokuje osjećaj snažne otuđenosti”. Ovako nadahnuto i inteligentno komentiranje ostavlja Le Corbusiera potpuno iznenađenim. Nikakva puristička argumentacija tu mu ne pomaže.

Njegov superioran stroj za stanovanje u kojem su savršeno unikatno ugrađena sva tehnološka i električna rješenja koja stvaraju neviđene prostorne kombinacije, ipak je na rubu neuspjeha. Svjetski unikatan projekt visi o koncu taštine. Promijeniti projekt, unesti duh otuđenja te kompromisno ipak dobiti svoje, ili zauvijek otići, pitanje je sad. Dolazi Nova Godina 1930., Le Corbusier radi i četvrto dopunjeno rješenje, te ubrzo nakon blagdana dolazi na sastanak. Corbu inzistira na krovnoj terasi s otvorima, uokvirenim kadrovima i pogledima na razne strane. Charles traži zatvorenu krovnu terasu, blokiranje vizure prema Arc de Triomphe, te svakako očekuje i podizanje zida u nasuprotnom dijelu terse koja gleda na Notre Dame. Nakon puna četiri mjeseca Le Corbusier ipak pristaje. Zatvara ogradni zid prema crkvi, ali ipak ostavlja sada samo jedan, jedini otvor ka slavoluku. Charles bez obzira na korekcije i sitna nezadovoljstva, shvaća da ovako neće doći do kraja, počinje s izgradnjom dobivenog projekta.

Počinje izgradnja stana, bespovratno je začet plod koji utjelovljuje napetu i nepredvidivu ambiciju dvoje ljudi. Plod se vremenom razvio u čistu energiju koncepta, materijaliziranu kritičnost nadrealizma i purizma, nikad do tada kombiniranih uvjerenja i ideologija, suradnja hranjena ambicijama i željama za novim mogućnostima kontrole. Beistegui izvodi krovnu terasu, Le Corbusier dolazi u nadzor gradnje, te na licu mjesta definiraju posljednje elemente projekta. Mijenjaju nacrt krovne sobe, definiraju visinu i perimetar ogradnog zida, a u sredini sjevernog parapeta postavljaju Charlesov stari barokni kamin kojeg je netom kupio na jednoj pariškoj aukciji starina. Na podu otvorene sobe sade gustu travu na kojoj u proljeće niču tratinčice. Stvorena je i terasa, i vrt, i soba, čista realizacija Freudianske teze gdje se znani fragmenti u trenu doimaju čudni, neobični i diskontinuirani. Njihov odabir, položaj i razmještaj unutar projekta uznemiruju mjesto, stvarajući svoju autonomnu “novu realnost”. I jedan i drugi u tom trenu shvaćaju da su napravili neviđenu stvar.

Ni tada ne staju, idu dalje. Evidentno je da se s krovne terase s nijednog mjesta ne vidi bogom dani pogled na Pariz. Mogućnost gledanja 360 stupnjeva metropolitanske perspektive u posljednjoj fazi realizacije izvode “tehnološkom protezom”. Velikim periskopom zabodenim u kućicu zavojitog stubišta, gdje se projekcijom “cemere obscure” na glatku površinu stola u velikom salonu oslikavaju željeni pogledi na Pariz. Posjetiteljima apartmana prostrijeti je precizno serviran stol. Podatak, pokretna slika grada kao projekcija, odabrana, servirana i poslužena uzvanicima u samom centru velikog penthusea. Tehnologija razvijenog društva stvara nadrealistički, ali i tehnički savršen ambijent. Zidovi apartmana prema želji i potrebi zatvaraju tijekom projekcije dio otvora, te pomiču kićeni venezianski murano luster.

Beisteguie u tom trenu kaže Le Corbusieru: “ Vidiš dragi Corbu, ova silna električna postrojenja i 4 kilometra kabela koja tebe fasciniraju, ne služe da bi mi donijela svjetlost. Jedino pravo noćno svjetlo koje želim u mom apartmanu su upaljene svijeće. Električna energija tu je da mi bude suvremena posluga. Na usluzi da mi pomiče prostor, otvara poglede i stvara umjetan, strogo kontroliran i promišljen odnos. Odnos između mene, stana i grada”.

Ubrzo nakon završetka radova na izgradnji apartmana Le Corbusier shvaća da je projekt nastao na energiji obojice aktera. Po prvi puta zbilja nije sam, osjeća da je napravio nešto što možda i nije htio. Pomisli, što će reći Ozenfant, dali će se Pier ljutiti? Ipak duboko je svjestan neodoljivo snažnog i tjelesno zavodljivog prostora. Sam fotografira svoje viđenje projekta. Slika ga golog, bez namještaja, nekoliko dana prije useljenja. Upućeni svjedoci kažu da se više nikada nije vratio u apartman.

Charles nakon nekog vremena, polako i bez žurbe unosi u stan namještaj, i sav potreban mu rekvizitarij. Mobilijar je djelo njegovog prijatelja, interijerista i dekoratera Emilia Terrya, spacijalno rađenim za ovo mjesto. Na krovnu terasu jednog jutra Terry dovodi svog štićenika, mladog, perspektivnog nadrealističkog umjetnika Salvador Dalia. Salvador se nakon u poznavanja sa Charlesom, pregleda apartmana i krovne terase vraća u stan, donosi stalak sa šarenom papigom, dva svijećnjaka i ogledalo. Svijeće i ogledalo postavlja na barokni kamin. Pola ogledala viri u zrak izvan zida, druga polovica je unutar zida otvorene sobe. Konačni kraj velebnog projekta, i novi, dodatni element za daljnja tumačenja i analize. Upravo tih dana, taj mladi, dolazeći, i ambiciozni nadrealist predstavio je svoju tehniku rada, tada još većini nepoznatu konceptualno-kritičku metodu, nazvanu Paranoid Critical Metod, PCM. Charles poziva Le Corbusierovog fotografa Marius Gravota da ovjekovječi sada konačno završen projekt. Šalje poštom slike svom arhitektu, te se više u životu nikada nisu sreli.

 

 

P. S.  Mnogo godina kasnije, 1951. Charles Beistegui je u svom Palazzo Labia, na Venezianskom Canalu Grande napravio najveći party stoljeća za kojeg Salvador Dali, Christian Dior i tada dolazeći Pierre Cardin dizajniraju kostime. Le Corbusier nije bio prisutan, ali je od 1932. godine, uvijek kad je za to bilo prilike, radio krovne terase s visoko podignutim parapetom.

Kuća Na Kantridi, 35 Godina Poslije

Ovih se tjedana navršava godina dana da sam donio osvrt i prilog o kući na Kantridi arhitekta Igora Emilia. Ubrzo nakon objavljenog posta zamoljen sam od strane kolega i prijatelja iz časopisa Oris, da napišem tekst te pokušam s fotografom Borkom Vukasovom ući u današnji svijet kuće, i 35 godina nakon useljenja zabilježiti duh mjesta ove karizmatične kuće. Danas donosim dio teksta, Borkove fotografije i pogled na kuću.

U kući na Kantridi, koja je ujedno i arhitektova posljednja priznata realizacija obiteljske kuće, iščitavamo sve elemente “Emilijevske” arhitekture. To i takvo specifično razmišljanje i komponiranje arhitekture započinje davne 1964. godine na kućici za odmor u Selcima, gdje Emili studira i promišlja svoje prve derivate primorskih sklopova. Proces i razvoj takvih sklopova te njegovo sustavno istraživanje vodi ga dalje do Ville Losture, gdje principom adicije elemenata realiziranih na maloj kući u Selcima izvodi novi složeni sklop malog motela s grupiranim nizom soba i zajedničkih boravaka okupljenih oko velikih kamina, Emilijevog omiljenog arhitektonskog motiva. Kućom na Kantridi Emili izvodi svojevrsni rezime svojih principa, koji se zapravo sastoji iz metode slaganja i prilagođavanja elemenata vernakularne arhitekture primorja, i njihovog transponiranja u suvremeni arhitektonski kod.

Način promišljanja sklopova, oblika kojima barata te osobna arhitektonska filozofija, materijalizirani su u njegovom specifičnom i nikad ponovljenom, a još manje proučenom i objašnjenom “ekspresionističkom vernakularu”. Motivi primorske arhitekture, Emiliju su bili svojevrsni “gotovi elementi” koje je u svojim ekspresivnim i snažnim skicama crnim flomasterima na tankom skicen papiru slagao u nove i neočekivane sklopove. Takvi sklopovi nastali su prostornim stapanjem, gužvanjem i distorziranjem elemenata vernakularne i primorske arhitekture. Uhvaćeni i odabrani elementi dimnjaka, kamina, balkona, konzola, streha, kosih krovova, primorskih volti i rebrastih škura, definiraju u njegovom projektu nove začudne arhitektonske sklopove, konstrukte i objekte. Kombinacije žbuke, stakla i rustičnog kamenja, kojima oblaže i presvlači tako oblikovane i derivirane oblike, postavlja vješto i precizno na sunce, stvarajući pritom neočekivane svijetlo-tamne ekspresionističke slike.

Kako u oblicima i volumenima, tako i na tlocrtima Emili bilježi i oblikuje svoje prostorne zapise. Tlocrt je umjetnički grafikon, sustav sklopljen pravcima, crtama i linijama koje se stapaju u napetim krivuljama, da bi u konačnici njima iscrtavao prostorije, kamine, zidove, gromače i bedeme. Svi elementi kuće i crteža koji ju prikazuju, ideogrami su malog primorskog grada ili nekog starog kaštela. Centar kuće uvijek fokusiran na kombinaciju dva elementa. Prvi je kamin, s vješto oblikovanim dimnjakom koji je centar tlocrtne organizacije i držač prostorne kompozicije volumena građevine, a drugi je pogled na odabrani motiv i okoliš kuće uokviren precizno proporcioniranim otvorom kojim se ujedno oblikuje i perforira volumen građevine.

Topografija kuće također je suptilno razvedena. Nema jedne visine, sve je razlomljeno, podatno i prilagođeno mjerilu, ali i primorskom materijalu kojim je građeno. Veličine i oblici u tlocrtu, na presjeku, na pročelju i volumenu generirani su urođenim osjećajem za mjerilo i ritam crno-bijele sjene. Tekstura i struktura prelazi od glatkog do hrapavog, s tvrdog ka mekanom. Od grubog do poliranog kamena preko žbuke do tesanog ili poliranog drveta, omiljene mu kože s dlakom goveda do polirane i brušene bojane kože, mesinga, lijevanog stakla u boji – sve je na svom mjestu. Danas, nakon 35 godina slojevi i elementi svakodnevnog života, zelenilo i gusto složeni namještaj odaju toplinu doma i sreću života porodice advokata Vajić. Njegov smijeh, anegdote o gradnji, toplina i životnost dosjetki kojima priča o Emiliju, te strastveno komentiranje pojedinih sklopova organizacije stana, govore o snažnom suživotu ljudi i arhitekture koja ime je nesebično dana.