Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuće Muza Nekad i Danas

Muze su u grčkoj mitologiji bile zaštitnice pjesništva, umjetnosti i znanosti. Bilo ih je devet, a njihov je vođa bio Apolon. Vjerovalo se da muze nadahnjuju slikare, glazbenike i pjesnike, a riječ muza rabi se i danas u prenesenom značenju, za osobu koja inspirira i potiče na umjetnički rad. U povijesti su poznati brojni primjeri, ali u kontekstu arhitekture vjerojatno je jedan od najupečetljivijih slučaj gradnje “kuće kupole” poznatog režisera Michelangela Antonionija na otoku Sardiniji, posvećene njegovoj muzi, glumici Monici Vitti.

Michelangelo Antonioni bio je i ostao zapamćen kao jedan je od najutjecajnijih filmskih estetičara. Njegov specifičan i osebujan pogled na svijet izražen je u kombinaciji “postreligioznog marksizma”, egzistencijalističkog promišljanja umjetnosti, te potpunog prezira spram moralnosti i životnim stereotipovima. Često je navodio kako ga čudi da u vremenu otvorene modernizacije i progresa i dalje živimo pod paskom rigidne i stereotipizirane moralnosti, koju prepoznajemo prvenstveno zbog otvorene malodušnosti i čiste lijenosti.

Tijekom snimanja filmova “L’Avventura” i “La Notte”, u njegovim kasnim četrdesetima, Antonioni upoznaje mladu glumicu i starletu Monicu Vitti. Režiser se od prvog susreta bezglavo zaljubljuje, a ona postaje njegova vječna muza. Manje je poznato da Monica nikada nije bila sigurna želi li vezu sa starijim režiserom, ali joj je silno imponirao njegov intelekt i zavodljiva društvena pozicija. Na vrhuncu svoje višegodišnje romanse i neskrivene ljubavne strasti Antonioni vodi Monicu na putovanje Sardinijom te ju upoznaje s božanstvenom obalom Coste Paradiso. Vozeći svoj Alfa Romeo Spider rubom klisure, po krivudavim i prašnjavim cesticama, u trenu odlučuje sagraditi ljubavno gnijezdo – kuću muze za Monicu.

Antonioni precizno zna da ova kuća na klisuri, kao i svaki njegov projekt, mora biti umjetničko remek-djelo. Također, osim što vila mora biti arhitektonski “masterpiece”, ona mora u sebi sadržavati energiju njihove beskrajne ljubavi, snažno markirati mjesto te jasno utjeloviti i prostorno uoblikovati eros dvoje ljubavnika. Antonioni za ovaj složen projekt angažira avangardnog arhitekta Dantea Binia, koji je već tada bio poznat po gradnji betonskih kupola, koristeći pneumatske konstrukcije kao oplatu za tanke betonske ljuske.

Ubrzo nakon izgradnje kuće kupole na Costa Paradiso, sama lokacija novog ljubavnog gnijezda Monice i Michelangela bila je godinama mjesto sretanja, ladanja i druženja jet-seta: slikara, umjetnika i izdavača, ali najviše glumaca i redatelja. Antonionijev film iz 1964. godine Red Desert, sniman je u obližnjem mjestu Budelli, kojeg su zajednički otkrili za vrijeme svog prvog boravka i ljetovanja. Poznata scena iz filma “The girl on the beach” pokazuje specifičnu, veoma uzbudljivu energiju mjesta, ljepotu prirode i začudnu bjelinu pješčanih plaža Sardinije.

Četrdeset godina kasnije, mladi režiser Quentin Tarantino snima svoj novi film, Pulp Fiction. U filmu glavnu žensku ulogu dodijeljuje prelijepoj glumici Umi Thurman. Film i osebujna režija, poznata po svojoj nelinearnoj radnji, eklektičkim dijalozima i motivima, paralelnim radnjama, ironičnoj mješavini humora i nasilja, ispunjen je brojnim citatima koji parafraziraju brojne poznate filmove i popularnu kulturu uopće. Kritičari su film zbog njegove samoreflektivnosti i nekonvencionalne strukture nazvali prvim primjerom postomodernog filma. Pulp Fiction je poslužio kao inspiracija za mnoge kasnije filmove, koji su preuzeli mnoge elemente njegova stila. Priroda njegove produkcije, marketinga i distribucije te naknadne profitabilnosti snažno su utjecali i na porast interesa javnosti za nezavisnu kinematografiju.

Nakon završetka filma Quentin Tarantino čezne za naklonošću, pažnjom, strašću i ljubavi njegove glavne glumice Ume Thurman, te ona postaje njegova trajna opsesija i muza. Režiser ju odmah uključuje u svoje projekte, Kill Bill 1 i 2, gdje lijepa Uma sjaji i zrači svojim seksepilom i specifičnim karakterom. Nakon dugo vremena provedenog zajedno, bezbrojnih pokušaja pridobivanja, Quentin konačno uspijeva uhvatiti dio njezine pažnje, te on konačno pada u naručje svoje muze. Paparazzi hvataju njihov zagrljaj, te ubrzo u svim filmskim tabloidima objavljuju mutnu fotografiju para koji se ljubi. Na crvenom tepihu Canneskog festivala, ubrzo nakon početka veze, Quentin Tarantino i Uma Thurman veselo i opušteno poziraju pred brojnim kamermanima.

Quentin i Uma svoju ljubav i uzburkali eros skrivaju od očiju javnosti, boraveći naizmjenično u kući poznatog režisera u LA-u i stanu prelijepe glumice u New Yorku. Analizirajući stanove i arhitekturu njihovog ljubavnog gnijezda u odnosu na Antonionija i Monicu Vitti, uočavamo nevjerojatnu razliku u projektiranju mjesta, dizajnu i estetici kuće. Odmah uočavamo potpuno drugačiji odnos naspram arhitekturi i korištenju prostornih mogućnosti kao moderatora ljubavnog odnosa i strasti.

Uma Thurman, uvodeći novinare i fotografe u svoje odaje, prikazuje i komentira svoju kuću River House. Kupljena za punih 10 milijuna $ od prethodne vlasnice, poznate autorice ljubavnih romana Barbare Taylor Bradford i njezinog muža, okrenuta je u cijelosti prema East Riveru. River House, osim što je bogato dekorirana, ima dva velika kamina, dva prostrana dnevna boravka, svečanu blagovaonicu, spavaću sobu s prostranom kupaonicom i garderobom, tri djevojačke sobe, eat-in kuhinju, bar, doručkovaonicu, knjižnicu, medijsku sobu za gledanja filmova, gospodarstvo i odvojen praonicu rublja sa spremištem.

Ovi očigledni i vjerodostojni primjeri tumače i pripovijedaju o potpunoj promjeni paradigme, ulozi arhitekture te sposobnosti i potrebi medija građenja da transponira ljubav i eros. Superiorna inteligencija svih protagonista, neovisno o vremenu kada žive i djeluju, velika strast u poslu i privatnom životu, definira potpuno različitu energiju mjesta i prostorne oblike. Ako je Antonionijev progres i neoavangarda definirala jednak i iskren pristup prostoru, Tarantinovo i Umino neopterećivanje arhitekturom, kolažiranje, nelinearnost misli i djela, te sklonost citatima, unaprijed spremljenim slikama, zvukovima, scenama i prostorima jasno oblikuju i prostor svakodnevnog života. Prostor lišen svake avangarde oblika, specifičnosti mjesta, modernosti dizajna i promišljanja originalnosti arhitekture.

Život Umjetnosti, Doba Urbanizacije

Ovoga ljeta izašao je novi broj časopisa Život Umjetnosti. Urednik ovog veoma inspirativnog broja, povjesničar umjetnosti Nikola Bojić, u sklopu ovog posebnog izdanja Instituta za povijest umjetnosti bavio se istraživanjima i skupljanjem brojnih priloga povezanih s temom globalne urbanizacije “Od teritorija do specifičnog mjesta”. Jedan od posebno interesantnih priloga novog broja svakako je  “Doba Urbanizacije”, tematski osvrt Urban Theory Lab-a, GSD Harvard platforme i njihovog glavnog istraživača Neil Brennera , koji u svom osvrtu veoma precizno i argumentirano tumači drugačija shvaćanja i poglede na urbani teritorij današnjice.

Urbano pitanje, te shvaćanje urbanih teritorija prema Brenneru, je već dugo u žarištu intenzivnih rasprava među strukama koje se bave prirodom grada i procesima urbanizacije. Unatoč dubokim razlikama u metodologiji, analitičkom fokusu i političkom usmjerenju, glavni pristupi toj problematici u 20. stoljeću uzimali su za predmet interesa entitet koji se obično naziva gradom (ili neku njegovu leksičku varijantu) kao primarnu jedinicu analize i mjesto istraživanja.

Glavne struje urbanih znanosti polovinom i krajem 20. stoljeća usmjerile su svoj analitički pogled isključivo na „gradolike“ (čvorišne, relativno velike, gusto naseljene i zaokružene) društveno-prostorne jedinice. U sklopu takvog pogleda i ponekih žučnih rasprava i teorija, i dalje većina vjeruje da je urbana problematika suštinski utjelovljena u gradovima, zamišljenih i promatranih kao tipovima naselja koje karakteriziraju određena indikativna obilježja i oblici. Takve i tako promatrane cjeline kvalitativno razlikuju od negradskoga društvenog svijeta (suburbanog, ruralnog i/ili „prirodnog“), koji je navodno smješten „onkraj“ ili „izvan“ gradova.

U aktualnoj suradnji i istraživanju koju Neil Brenner izvodi s Christianom Schmidom (ETH Zurich) Urban Theory Lab uvodi radikalno drugačiji način konceptualizacije otiska i djelovanja urbanih procesa na planetarni pejzaž. Njihov cilj je prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja ili čvorišnog stanja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i strogo procesualnim konceptualizacijama. Iz takvog preusmjerenja u sagledavanju urbanog teritorija proizlazi nekoliko radikalnih epistemoloških i metodoloških posljedica. Jedna od važnijih jest metodološki zahtjev za prevladavanjem jaza između urbanog i neurbanog, koji već dugo opterećuje cjelokupno područje urbanog istraživanja i prakse.

 

1
 

Prema Urban Theory Labu svakako bi trebalo prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog, te zauvijek prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika ili broja stanovnika, te se čini razboritim prekinuti gledanje na pojam urbanoga, kako u povijesti tako i danas, u odnosu na najveće svjetske gradove – London, New York, Shenzhen, Bombay, Lagos i tako dalje, dalje i dalje… Danas je veoma teško reći koja je prava veličina grada, a još je teže definirati gdje su njegove koherentne i prave granice. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržišta rada, izgrađeni okoliši, infrastrukturni koridori i društveno-ekološki utjecaji povezani su s takvim gustim klasterima, sada su se proširili, dodatno zgusnuli, nametnuli i međusobno povezali kako bi iznjedrili ono što često nazivamo „nepravilnom koloidnom mješavinom ruralnih i subduralnih pejzaža“ na nacionalnoj, međunarodnoj, kontinentalnoj, pa čak i globalnoj razini.

Pored velikih aglomeracijskih središta u novu kartu urbanog teritorija uključuju se zone crpljenja prirodnih resursa, agroindustrijskih zona, logističke i komunikacijske infrastrukture, te sveprisutni turizam i uklanjanje otpada. Najbolji primjer ovakovog stanja je karta Švicarske koja objedinjava sva ova područja. Takove zone i mjesta često nadilaze periferne, udaljene i naizgled „ruralne“ ili „prirodne“ lokalitete te definiraju novi operativni pejzaž. One ne posjeduju gustoću naseljenosti, obilježja naselja, društveno tkivo i infrastrukturnu opremu, kakve se obično povezuje s gradovima, već igraju strateški ključnu ulogu podupirući ove potonje, bilo opskrbljujući ih sirovinama, energijom, vodom, hranom ili radnom snagom, ili pak svojim logističkim, komunikacijskim ili komunalnim funkcijama.

Danas se takvi pejzaži naveliko proizvode, konstruiraju ili redizajniraju putem uspona infrastrukturnih investicija, okrupnjavanjem i teritorijalnim strategijama planiranja velikih razmjera, kojima je cilj podržati ubrzani rasti i ekspanziju aglomeracija širom svijeta. Njihov razvojni ritam stoga je neposredno povezan s ritmom glavnih urbanih središta putem globalne prostorne podjele rada, dok njihova neprestana komodifikacija, okrupnjavanje i društveno-ekološka degradacija pridonose oblicima masovnog obezvlaštenja i dislokacije, koji se često nekritički katalogiziraju, pa čak i slave u suvremenoj urbanoj politici glavne struje pod rubrikom demografske promjene „iz ruralnog u urbano“.

Prema tome, ako doista trenutačno živimo u „urbanom dobu“, trebali bismo ustrajati na tome da se to stanje ne smije istraživati samo u odnosu na formiranje globalnih gradova ili megagradskih regija golemih razmjera nego također u odnosu na aktualnu, iako nejednaku operacionalizaciju čitavog planeta – uključujući kopneni, podzemni, oceanski i atmosferski prostor koji služi ubrzanom i intenziviranom procesu urbanoga industrijskog razvoja.

Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Dakako, klasično pitanje o „rastu grada“ ostat će u središtu politike gradske uprave; općinska uprava i međugradska koordinacija ostat će itekako relevantne za društveni, politički i ekonomski život. No u uvjetima sve intenzivnije planetarne urbanizacije proces urbanog rasta ovisi o operativnom pejzažu na razini cijelog planeta čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. U suvremenim uvjetima upravljanje gradovima, točnije upravljanje urbanizacijom, i upravljanje planetom u cijelosti, nisu samo neodvojivo povezani nego i istovjetni.

Second Life i City Skylines Kao Novi Urbanizam?

Jednog hladnog jutra, šetajući šumom, šestogodišnji Norvežanin Hans Jorgen Olsen i njegova starija sestra iznenada su se našli u neočekivanoj i opasnoj situaciji, pred njima se odjednom stvorio razjareni sob. U trenutku kada je bilo jasno da se napad velike životinje ne može izbjeći, mali Hans Jorgen Olsen odlučio je primijeniti tehniku koju je naučio u kompjutorskoj igrici World of Warcraft. “Glumeći smrt “, baš kao što se to radi u igri, na razini 30, primjenjujući vještinu “Feigning Death”, igrač-avatar pada na zemlju, zbunjuje neprijatelja simulirajući trenutačnu smrt.

Sob, koji inače nije poznat kao najmudrije šumsko stvorenje, pomislio je da se radi o mrtvom dječaku i njegovoj sestri, te je nezainteresirano otišao s mjesta potencijalnog sukoba. Koliko god stariji i malodušni kritičari vidjeli veliku opasnost u odgoju djece koje intenzivno igraju kompjuterske igrice, ovaj slučaj i konkretan primjer ilustrativno govori o vještinama i sposobnostima koje se sele iz virtualnog prostora u svakodnevno, realno okruženje.

Poput ove istinite i inspirativne priče, često svjedočimo brojnim primjerima u kojima se navike i rutine iz virtualnog –  cyber okruženja transformiraju ili transgresiraju u nove pojave i rutine svakodnevnog svijeta. Primjeri idu, naravno, i u suprotnom smjeru, brojni slučajevi govore o snažnom utjecaju običnog, svakodnevnog te stvaranju navika u aktivnostima i životu direktno vezanog uz paralelni svijet društvenih mreža i virtualnu stvarnost.

U potrazi za informacijama, prisjetimo se, ljudi su do jučer odlazili isključivo u prostore knjižnica. Manje više uslužni knjižničari pomagali bi da se što brže pronađe tražena informacija. Iako knjižnice nisu, niti mogu potpuno nestati, prvenstveno zbog svog jasnog i nepotrošivog društvenog i socijalnog učinka u javnom prostoru, Internet i njegov svijet uspijevaju preuzeti ulogu glavnog pretraživača, gdje mozak “gospodina Googlea” rađa novog knjižničara, pretraživača koji pronalazi podatke u roku od samo nekoliko sekundi.

Jednako tako jasno i uvjerljivo danas ratujemo na platformama digitalnih igara. Neovisno o tome je li netko militantni tip ili iskreno prezire ratovanje, većina ljudi opušta se igricama te zaneseno ubijaju svoje avatar-neprijatelje.

Poznato je da je WikiLeaks razotkrio stravične slike svakodnevnih ubijanja izvedenih helikopterima. Nadalje, opremljeni digitalnim kamerama i strojnicama, mali dronovi svakodnevno lete i ubijaju. Anonimni vojnik-geek udobno zavaljen u naslonjaču vojne baze upravlja ubojitim rafalima na ratištima udaljenim tisućama kilometara od mjesta okidanja digitalnog obarača. Vještine virtualnog pomažu u ovoj okrutnoj stvarnosti, te u nekom čudnom i pomalo perverznom obratu transformiraju igru u rat, ali i obrnuto.

Novac i materijalne vrijednosti iz svakodnevnog života poprimaju potpuno druge oblike vrijednosti unutar virtualnog prostora. Čak se i Lego kockice osmišljavaju motivima virtualnog svijeta World of Warcrafta. Slike velikih kućnih LCD ekrana, te svakodnevni pogledi na kristalno bistre slike Smartphonea, veoma “prirodno” i potpuno očekivano inspiriraju svakodnevicu, te tako i “ispravljaju” tmurnu atmosferu smogom natopljenog Pekinga postavljanjem velikih gradskih ekrana s motivima zelenila i plavog neba.

Ako se prisjetimo početka 20-og stoljeća sjetit ćemo se napretka u konstrukciji i graditeljstvu velikih infrastruktura i tehnologije, koji su potpuno transformirali arhitekturu i urbanizam CIAM-a, pa sve do 60-ih godina kada je ubrzani razvoj tehnologije dizala, eskalatora, klimatizacije i rasvjete otvorio nove prostorne mogućnosti zatvorenog, kondicioniranog prostora grada. Jednako tako Pop-kultura te njezin “Learning From Las Vegas” sindrom, te tematski parkovi zabave i turizma, pobrkali su stara shvaćanja javnog i privatnog, te inaugurirali nova pravila medijskog praćenja i potrošačkog života grada 90-ih. Danas digitalno, s iskustvom društvenih mreža, te otvoreni pogledi iz do jučer nemogućih perspektiva, omogućuju “hodanja”, traženja i projektiranja u novom kontekstu koje duboko mijenjaju pogled na grad, načine korištenja, upravljanja i gradnje teritorija, ulogu, pojam i estetiku urbanog.

Ako se složimo da utjecaj virtualnog mijenja navike i svakodnevna ponašanja, postavlja se pitanje: Može li i kako utječe iskustvo Second Life platforme na planiranje, organizaciju i gradnju grada i arhitekture današnjice? Danas svima poznata virtualna platforma Second Life, osmišljena i inaugurirana 2007. od strane Linden Laba, svima koji imaju PC omogućila je drugačiji, paralelni, osobni i zajednički virtualni svijet.

Prije točno osam godina, kada je na predstavljanju igre nastupio neizbježni Jay-Z, kada su političari držali govore, a poslovni ljudi već tada bili svjesni dobre zarade,  nisam siguran koliko su u Linden Labu bili svjesni uzročno-posljedičnog efekta kojeg će njihova otvorena platforma pustiti na nove generacije mladih “arhitekata” Second Lifea. Danas, nakon nešto manje od desetljeća, neki od zaigrane djece SL-igre, postaju pravi arhitekti, urbani planeri, gradonačelnici, ili novi stručnjaci za urbanu ekonomiju ili sociologiju. Ako ništa drugo, oni su sigurno novi studenti arhitekture, pravi svjedoci novih mogućnosti, istraživanja i primjene igre u stvarnost urbanizma i arhitekture.

Živimo u vremenu kada platforme nalik Second Lifeu, ili bilo koja slična igra, postaju “ozbiljna i stvarna”, direktno primjenjiva platforma kojom u kombinaciji s društvenim mrežama, kreativnim oglašavanjem i dizajnom novih energetskih infrastruktura i elemenata arhitekture, služi urbanizmu globalnog svijeta, ali učinkovito rješavaju jasni i otvoreni problemi lokalne zajednice.

 

 

Prostorni planovi koji će se ubrzo raditi u 3D svijetu, poput “nove igre” City Skylines, otvoreno će se primati prijedloge građana, kreirati virtualne, ali u ovom slučaju, sada super-stvarne objekte, lako izvedive spomenike, građevine i složenije javne prostore koji će u javnim raspravama, debatama i prijedlozima biti direktno implementirani, građeni, rušeni te nanovo postavljani. Ono što Second Life i svakodnevne virtualne platforme donose je, s jedne strane, oslobađajuća jednostavnost primjene, lakoća i demokratičnost odluke svakog aktera, ali s druge strane pojednostavljena i do kraja predvidiva prostorna banalnost koja nije simptom ničeg većeg ni boljeg, već jasno sadrži klicu silno zavodljive jednostavnosti koja postaje otvoreni problem. Problem, ali i izazov kojeg arhitekt jasno vidi i osjeća.

Ono što je svima koji razumiju jasno, u ovoj igri stvarnosti i stvarnoj igri postoje već unaprijed gotovi elementi. Predgotovljene klupe, stabla, parkovi, prozori, vrata, kuće, njihovi krovovi, ograde, stubišta, zidovi, ceste i mostovi. Oslobađajuća ljepota ready.madea dovedena do jasne i otvorene platforme upotrebe. Kreativnost i odgovor za takav novi urbani raspored leže u novoj metodi, drugačijem radu te, ne zaboravimo, u novoj estetici i pojmu sklada i lijepog. Planiranje i projektiranje oslobađa se nebitnih i suvišnih tema. Otvara se lakše manipuliranje elementima infrastrukture, oblikovanje izgrađenog i neizgrađenog, te sklapanja i spajanja do jučer nespojivog. Što zbog drugačije perspektive i pogleda koji se stvara pred nama, što zbog jasnog i brzog zaključivanja, pretapanja i superponiranja različitih informacija, dolazi do novih odnosa, prostora, drugačijih krajolika. Priroda i artificijelno ovim novim medijem sagledani uvjetuju i stvaraju nova sučelja, digitalno i oportuno preneseno iz medija i popularne kulture stvara nove konsenzuse, pa onda i nove odnose. Na kraju i nove oblike. Novu ljepotu grada i krajolika oko svih nas.