Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Život Umjetnosti, Doba Urbanizacije

Ovoga ljeta izašao je novi broj časopisa Život Umjetnosti. Urednik ovog veoma inspirativnog broja, povjesničar umjetnosti Nikola Bojić, u sklopu ovog posebnog izdanja Instituta za povijest umjetnosti bavio se istraživanjima i skupljanjem brojnih priloga povezanih s temom globalne urbanizacije “Od teritorija do specifičnog mjesta”. Jedan od posebno interesantnih priloga novog broja svakako je  “Doba Urbanizacije”, tematski osvrt Urban Theory Lab-a, GSD Harvard platforme i njihovog glavnog istraživača Neil Brennera , koji u svom osvrtu veoma precizno i argumentirano tumači drugačija shvaćanja i poglede na urbani teritorij današnjice.

Urbano pitanje, te shvaćanje urbanih teritorija prema Brenneru, je već dugo u žarištu intenzivnih rasprava među strukama koje se bave prirodom grada i procesima urbanizacije. Unatoč dubokim razlikama u metodologiji, analitičkom fokusu i političkom usmjerenju, glavni pristupi toj problematici u 20. stoljeću uzimali su za predmet interesa entitet koji se obično naziva gradom (ili neku njegovu leksičku varijantu) kao primarnu jedinicu analize i mjesto istraživanja.

Glavne struje urbanih znanosti polovinom i krajem 20. stoljeća usmjerile su svoj analitički pogled isključivo na „gradolike“ (čvorišne, relativno velike, gusto naseljene i zaokružene) društveno-prostorne jedinice. U sklopu takvog pogleda i ponekih žučnih rasprava i teorija, i dalje većina vjeruje da je urbana problematika suštinski utjelovljena u gradovima, zamišljenih i promatranih kao tipovima naselja koje karakteriziraju određena indikativna obilježja i oblici. Takve i tako promatrane cjeline kvalitativno razlikuju od negradskoga društvenog svijeta (suburbanog, ruralnog i/ili „prirodnog“), koji je navodno smješten „onkraj“ ili „izvan“ gradova.

U aktualnoj suradnji i istraživanju koju Neil Brenner izvodi s Christianom Schmidom (ETH Zurich) Urban Theory Lab uvodi radikalno drugačiji način konceptualizacije otiska i djelovanja urbanih procesa na planetarni pejzaž. Njihov cilj je prevladati tradicionalna shvaćanja urbanog kao ograničenog tipa naselja ili čvorišnog stanja, dajući prednost multisekularnim, teritorijalno raznolikim, morfološki heterogenim i strogo procesualnim konceptualizacijama. Iz takvog preusmjerenja u sagledavanju urbanog teritorija proizlazi nekoliko radikalnih epistemoloških i metodoloških posljedica. Jedna od važnijih jest metodološki zahtjev za prevladavanjem jaza između urbanog i neurbanog, koji već dugo opterećuje cjelokupno područje urbanog istraživanja i prakse.

 

1
 

Prema Urban Theory Labu svakako bi trebalo prevladati distinkciju između urbanog i neurbanog, te zauvijek prekinuti praksu diferenciranja naselja pomoću topografije, oblika ili broja stanovnika, te se čini razboritim prekinuti gledanje na pojam urbanoga, kako u povijesti tako i danas, u odnosu na najveće svjetske gradove – London, New York, Shenzhen, Bombay, Lagos i tako dalje, dalje i dalje… Danas je veoma teško reći koja je prava veličina grada, a još je teže definirati gdje su njegove koherentne i prave granice. Svakodnevni društveni odnosi, mreže među tvrtkama, tržišta rada, izgrađeni okoliši, infrastrukturni koridori i društveno-ekološki utjecaji povezani su s takvim gustim klasterima, sada su se proširili, dodatno zgusnuli, nametnuli i međusobno povezali kako bi iznjedrili ono što često nazivamo „nepravilnom koloidnom mješavinom ruralnih i subduralnih pejzaža“ na nacionalnoj, međunarodnoj, kontinentalnoj, pa čak i globalnoj razini.

Pored velikih aglomeracijskih središta u novu kartu urbanog teritorija uključuju se zone crpljenja prirodnih resursa, agroindustrijskih zona, logističke i komunikacijske infrastrukture, te sveprisutni turizam i uklanjanje otpada. Najbolji primjer ovakovog stanja je karta Švicarske koja objedinjava sva ova područja. Takove zone i mjesta često nadilaze periferne, udaljene i naizgled „ruralne“ ili „prirodne“ lokalitete te definiraju novi operativni pejzaž. One ne posjeduju gustoću naseljenosti, obilježja naselja, društveno tkivo i infrastrukturnu opremu, kakve se obično povezuje s gradovima, već igraju strateški ključnu ulogu podupirući ove potonje, bilo opskrbljujući ih sirovinama, energijom, vodom, hranom ili radnom snagom, ili pak svojim logističkim, komunikacijskim ili komunalnim funkcijama.

Danas se takvi pejzaži naveliko proizvode, konstruiraju ili redizajniraju putem uspona infrastrukturnih investicija, okrupnjavanjem i teritorijalnim strategijama planiranja velikih razmjera, kojima je cilj podržati ubrzani rasti i ekspanziju aglomeracija širom svijeta. Njihov razvojni ritam stoga je neposredno povezan s ritmom glavnih urbanih središta putem globalne prostorne podjele rada, dok njihova neprestana komodifikacija, okrupnjavanje i društveno-ekološka degradacija pridonose oblicima masovnog obezvlaštenja i dislokacije, koji se često nekritički katalogiziraju, pa čak i slave u suvremenoj urbanoj politici glavne struje pod rubrikom demografske promjene „iz ruralnog u urbano“.

Prema tome, ako doista trenutačno živimo u „urbanom dobu“, trebali bismo ustrajati na tome da se to stanje ne smije istraživati samo u odnosu na formiranje globalnih gradova ili megagradskih regija golemih razmjera nego također u odnosu na aktualnu, iako nejednaku operacionalizaciju čitavog planeta – uključujući kopneni, podzemni, oceanski i atmosferski prostor koji služi ubrzanom i intenziviranom procesu urbanoga industrijskog razvoja.

Suvremena pitanja „urbane“ politike i upravljanja prostorom valja proširiti na odgovarajući način, kako analitički tako i prostorno, kako bi se mogle razmotriti te složene međusobne veze i heterogene geografije. Dakako, klasično pitanje o „rastu grada“ ostat će u središtu politike gradske uprave; općinska uprava i međugradska koordinacija ostat će itekako relevantne za društveni, politički i ekonomski život. No u uvjetima sve intenzivnije planetarne urbanizacije proces urbanog rasta ovisi o operativnom pejzažu na razini cijelog planeta čiji se i najsitniji obrisi duboko mijenjaju kako bi podržali i priopćili različite oblike urbanizma, arhitekture teritorija i njihovih novih teorija i praksi. U suvremenim uvjetima upravljanje gradovima, točnije upravljanje urbanizacijom, i upravljanje planetom u cijelosti, nisu samo neodvojivo povezani nego i istovjetni.

Second Life i City Skylines Kao Novi Urbanizam?

Jednog hladnog jutra, šetajući šumom, šestogodišnji Norvežanin Hans Jorgen Olsen i njegova starija sestra iznenada su se našli u neočekivanoj i opasnoj situaciji, pred njima se odjednom stvorio razjareni sob. U trenutku kada je bilo jasno da se napad velike životinje ne može izbjeći, mali Hans Jorgen Olsen odlučio je primijeniti tehniku koju je naučio u kompjutorskoj igrici World of Warcraft. “Glumeći smrt “, baš kao što se to radi u igri, na razini 30, primjenjujući vještinu “Feigning Death”, igrač-avatar pada na zemlju, zbunjuje neprijatelja simulirajući trenutačnu smrt.

Sob, koji inače nije poznat kao najmudrije šumsko stvorenje, pomislio je da se radi o mrtvom dječaku i njegovoj sestri, te je nezainteresirano otišao s mjesta potencijalnog sukoba. Koliko god stariji i malodušni kritičari vidjeli veliku opasnost u odgoju djece koje intenzivno igraju kompjuterske igrice, ovaj slučaj i konkretan primjer ilustrativno govori o vještinama i sposobnostima koje se sele iz virtualnog prostora u svakodnevno, realno okruženje.

Poput ove istinite i inspirativne priče, često svjedočimo brojnim primjerima u kojima se navike i rutine iz virtualnog –  cyber okruženja transformiraju ili transgresiraju u nove pojave i rutine svakodnevnog svijeta. Primjeri idu, naravno, i u suprotnom smjeru, brojni slučajevi govore o snažnom utjecaju običnog, svakodnevnog te stvaranju navika u aktivnostima i životu direktno vezanog uz paralelni svijet društvenih mreža i virtualnu stvarnost.

U potrazi za informacijama, prisjetimo se, ljudi su do jučer odlazili isključivo u prostore knjižnica. Manje više uslužni knjižničari pomagali bi da se što brže pronađe tražena informacija. Iako knjižnice nisu, niti mogu potpuno nestati, prvenstveno zbog svog jasnog i nepotrošivog društvenog i socijalnog učinka u javnom prostoru, Internet i njegov svijet uspijevaju preuzeti ulogu glavnog pretraživača, gdje mozak “gospodina Googlea” rađa novog knjižničara, pretraživača koji pronalazi podatke u roku od samo nekoliko sekundi.

Jednako tako jasno i uvjerljivo danas ratujemo na platformama digitalnih igara. Neovisno o tome je li netko militantni tip ili iskreno prezire ratovanje, većina ljudi opušta se igricama te zaneseno ubijaju svoje avatar-neprijatelje.

Poznato je da je WikiLeaks razotkrio stravične slike svakodnevnih ubijanja izvedenih helikopterima. Nadalje, opremljeni digitalnim kamerama i strojnicama, mali dronovi svakodnevno lete i ubijaju. Anonimni vojnik-geek udobno zavaljen u naslonjaču vojne baze upravlja ubojitim rafalima na ratištima udaljenim tisućama kilometara od mjesta okidanja digitalnog obarača. Vještine virtualnog pomažu u ovoj okrutnoj stvarnosti, te u nekom čudnom i pomalo perverznom obratu transformiraju igru u rat, ali i obrnuto.

Novac i materijalne vrijednosti iz svakodnevnog života poprimaju potpuno druge oblike vrijednosti unutar virtualnog prostora. Čak se i Lego kockice osmišljavaju motivima virtualnog svijeta World of Warcrafta. Slike velikih kućnih LCD ekrana, te svakodnevni pogledi na kristalno bistre slike Smartphonea, veoma “prirodno” i potpuno očekivano inspiriraju svakodnevicu, te tako i “ispravljaju” tmurnu atmosferu smogom natopljenog Pekinga postavljanjem velikih gradskih ekrana s motivima zelenila i plavog neba.

Ako se prisjetimo početka 20-og stoljeća sjetit ćemo se napretka u konstrukciji i graditeljstvu velikih infrastruktura i tehnologije, koji su potpuno transformirali arhitekturu i urbanizam CIAM-a, pa sve do 60-ih godina kada je ubrzani razvoj tehnologije dizala, eskalatora, klimatizacije i rasvjete otvorio nove prostorne mogućnosti zatvorenog, kondicioniranog prostora grada. Jednako tako Pop-kultura te njezin “Learning From Las Vegas” sindrom, te tematski parkovi zabave i turizma, pobrkali su stara shvaćanja javnog i privatnog, te inaugurirali nova pravila medijskog praćenja i potrošačkog života grada 90-ih. Danas digitalno, s iskustvom društvenih mreža, te otvoreni pogledi iz do jučer nemogućih perspektiva, omogućuju “hodanja”, traženja i projektiranja u novom kontekstu koje duboko mijenjaju pogled na grad, načine korištenja, upravljanja i gradnje teritorija, ulogu, pojam i estetiku urbanog.

Ako se složimo da utjecaj virtualnog mijenja navike i svakodnevna ponašanja, postavlja se pitanje: Može li i kako utječe iskustvo Second Life platforme na planiranje, organizaciju i gradnju grada i arhitekture današnjice? Danas svima poznata virtualna platforma Second Life, osmišljena i inaugurirana 2007. od strane Linden Laba, svima koji imaju PC omogućila je drugačiji, paralelni, osobni i zajednički virtualni svijet.

Prije točno osam godina, kada je na predstavljanju igre nastupio neizbježni Jay-Z, kada su političari držali govore, a poslovni ljudi već tada bili svjesni dobre zarade,  nisam siguran koliko su u Linden Labu bili svjesni uzročno-posljedičnog efekta kojeg će njihova otvorena platforma pustiti na nove generacije mladih “arhitekata” Second Lifea. Danas, nakon nešto manje od desetljeća, neki od zaigrane djece SL-igre, postaju pravi arhitekti, urbani planeri, gradonačelnici, ili novi stručnjaci za urbanu ekonomiju ili sociologiju. Ako ništa drugo, oni su sigurno novi studenti arhitekture, pravi svjedoci novih mogućnosti, istraživanja i primjene igre u stvarnost urbanizma i arhitekture.

Živimo u vremenu kada platforme nalik Second Lifeu, ili bilo koja slična igra, postaju “ozbiljna i stvarna”, direktno primjenjiva platforma kojom u kombinaciji s društvenim mrežama, kreativnim oglašavanjem i dizajnom novih energetskih infrastruktura i elemenata arhitekture, služi urbanizmu globalnog svijeta, ali učinkovito rješavaju jasni i otvoreni problemi lokalne zajednice.

 

 

Prostorni planovi koji će se ubrzo raditi u 3D svijetu, poput “nove igre” City Skylines, otvoreno će se primati prijedloge građana, kreirati virtualne, ali u ovom slučaju, sada super-stvarne objekte, lako izvedive spomenike, građevine i složenije javne prostore koji će u javnim raspravama, debatama i prijedlozima biti direktno implementirani, građeni, rušeni te nanovo postavljani. Ono što Second Life i svakodnevne virtualne platforme donose je, s jedne strane, oslobađajuća jednostavnost primjene, lakoća i demokratičnost odluke svakog aktera, ali s druge strane pojednostavljena i do kraja predvidiva prostorna banalnost koja nije simptom ničeg većeg ni boljeg, već jasno sadrži klicu silno zavodljive jednostavnosti koja postaje otvoreni problem. Problem, ali i izazov kojeg arhitekt jasno vidi i osjeća.

Ono što je svima koji razumiju jasno, u ovoj igri stvarnosti i stvarnoj igri postoje već unaprijed gotovi elementi. Predgotovljene klupe, stabla, parkovi, prozori, vrata, kuće, njihovi krovovi, ograde, stubišta, zidovi, ceste i mostovi. Oslobađajuća ljepota ready.madea dovedena do jasne i otvorene platforme upotrebe. Kreativnost i odgovor za takav novi urbani raspored leže u novoj metodi, drugačijem radu te, ne zaboravimo, u novoj estetici i pojmu sklada i lijepog. Planiranje i projektiranje oslobađa se nebitnih i suvišnih tema. Otvara se lakše manipuliranje elementima infrastrukture, oblikovanje izgrađenog i neizgrađenog, te sklapanja i spajanja do jučer nespojivog. Što zbog drugačije perspektive i pogleda koji se stvara pred nama, što zbog jasnog i brzog zaključivanja, pretapanja i superponiranja različitih informacija, dolazi do novih odnosa, prostora, drugačijih krajolika. Priroda i artificijelno ovim novim medijem sagledani uvjetuju i stvaraju nova sučelja, digitalno i oportuno preneseno iz medija i popularne kulture stvara nove konsenzuse, pa onda i nove odnose. Na kraju i nove oblike. Novu ljepotu grada i krajolika oko svih nas.

 

Arhitektura Atletske Estetike

Brojni umjetnici, dizajneri i arhitekti danonoćno preplavljuju internet različitim sadržajima. Tumblri, portali i društvene mreže non-stop se pune i ažuriraju novim sadržajem. Projekti, kuće, prostorne instalacije, namještaj, brojni događaji… sve to kontinuirano traži, priziva i mami novu publiku. Razlog ovoj općoj poplavi leži u besplatnoj, otvorenoj i beskonačnoj mogućnosti objavljivanja slobodnih i otvorenih sadržaja. Uslijed tako postavljenih odnosa možemo otvoreno i jasno reći; naš rad je nemoguć, on zapravo i ne postoji bez kontinuiranog izlaganja i objave.

Jednako kao što su se drastično promijenili uvjeti prisutnosti i prikazivanja rada, temeljito su se promijenili pogledi i pažnja naše publike. Paralelno pojavljivanje, egzistiranje i pregledavanje više priloga na zaslonu tableta ili kompjutora ne fiksira samo jedan ažurirani status, jednu sliku, jednu informaciju o projektu. Gledatelji i publika lete sa sadržaja na sadržaj. Razlog tome je velik broj paralelnih priloga i veličina sučelja koja, ako sadrži više od 140 znakova, većini predstavlja opterećenje za čitanje.

 

U slučajevima poput Tumblra i Facebooka informacije se konstantno gomilaju, te u svakom novom protoku gledatelja i njihovih komentara gotovo pa automatski se suština projekta ili vijesti stavlja na dno “podatkovnog bunara”. Vijest brzo stari, podatak koji je u jednom trenu i danas bio važan, već nestaje. Sutra ga jednostavno nitko više ne vadi iz dubokog i nepreglednog blata informacija. Za održavanje jasnog i prijeko potrebnog općeg pregleda stvari i događaja nužnog za stvaranje specifičnog uzorka, moramo njegovati kulturu i sposobnost preciznog “rasporeda ravnodušnosti”. Biti precizno ravnodušan je stanje stalnog vjerovanja da je svaka stvar jednako važna kao i bilo koja druga, te da ima potencijal velike i silno važne stvari.

Brzina i kulturni sindrom “what’s next” mijenjaju u temeljima sustav rada, gledanja, praćenja i vrednovanja stvari u umjetnosti i arhitekturi. Početak ovog nezaustavljivog procesa potaknut je već davno kroz Duchampov ready-made, kao jasne refleksije početka masovne proizvodnje, te Warhol-ovske celebrity kulture “svatko je zvijezda”. Postavljanjem svima dostupne i otvorene medijske mreže umjetnički čin i njegov produkt dovedeni su u potpuno drugačiju poziciju, te se nedvosmisleno mijenja njeno povijesno značenje. Svjedočimo trenutku u kojem umjetnički sadržaj, arhitektura i njezina poruka,, koja je stoljećima težila idealu i remek djelu, dosegla svoju punu i potpunu antitezu.

 

Umjetnici, dizajneri i arhitekt postaju kulturni producenti koji spajaju rad i kontemplativnu energiju projekta kroz neposrednu, masovnu i ubrzanu proizvodnju vijesti i događaja. Također, važno je napomenuti da sve objave na internetu definiraju nedvosmisleno stanje kompetitivne on-line pozornosti, gusto preklopljene i ispremrežene kroz šumu podataka i projekata. Da bi dobio potrebnu, željenu i vrednovanu gledanost i odobravanje svog rada, umjetnik arhitekt i dizajner radi i mukotrpno vježba, “bilda” poput kakvog atlete svoje postove i radove. Ovakav fenomen, metodu rada i samog radnika mladi umjetnik Brad Troemel naziva Atletskim Estetičarem.

 

 

Atletska Estetika je nusproizvod umjetnosti, stanje novog posredovanog okruženja. Svi smo mi, svatko na svoj način, natjecatelji za online pozornost usred ogromne količine informacija. Korištenjem društvenih mreža i  medija pojam “rada” iz serije izoliranih projekata i idealnih umjetničkih djela, pretvoren je u stalno emitiranje, non-stop prisutnost umjetničkog identiteta, prepoznatljivog, često zloupotrebljavanog, ali svima poznatog kao jedinstvenog branda. Ono što je umjetnik jednom davno postizao izradom slike, izgradnjom kuće, izvedbom performancea kao potpuno samostalnog artefakta, sada se postiže tijekom i uzastopnom samo-komodifikacijom, pretvaranjem sebe samog u proizvod masovne potrošnje.

 

Uspostavljen je novi način prepoznavanja uzorka. Mi više ne možemo graditi kuću po kuću, strpljivo slikati sliku po sliku, pisati tekst po tekst, ići sporo korak po korak, jer instant komunikacija osigurava da svi čimbenici okoliša i iskustva koegzistiraju u stanju aktivne istovremene on-line međuigre. Ideja pamćenja slika i pojmova iz povijesti umjetnosti i arhitekture koje pokazuju i reprezentiraju majstorstvo kanona sada i s ove današnje perspektive čini nam se kao čudan podsjetnik na vrijeme kada su radovi puno više značili od samog tekućeg odnosa između njih samih.

U našem svijetu arhitekture i dizajna Designboom ili Dezeen najbolji su primjer Atletsko-Estetskog pristupa, svojevrsnog novog kustoskog pristupa arhitekturi i dizajnu. Njihove Facebook stranice i web portali dnevno postavljaju 10-ak novih primjera iz područja arhitekture, umjetnosti i dizajna. Tipova rada koji se objavljuju pridržava bez posebnog formalnog ili konceptualnog interesa, u rasponu od obiteljskih kuća, tenisica, stolica, automobila, pa sve do skulptura suvremene umjetnosti. Dnevno izlijevanje sadržaja obara tradicionalno razumijevanje kustoske prakse selekcije, arbitraže te ne pruža sažet izbor. Poput ostalih esteta-atleta, oni postaju veletrgovci sadržaja, dozvoljavajući svojim Facebook prijateljima odabrati put i baviti sa slikama koje smatraju najrelevantnijim, pojačavajući svakodnevno svoju predanost dijeljenja, bez obzira je li materijal popularan ili nema mnogo znakova odobravanja.

 

Ovo društveno-medijski inducirano natjecanje nije bez svojih kritičara i klevetnika. Medijski teoretičar Geert Lovink nedavno je za Adbusters izjavio kako se danas psihopatologija otkriva sve jasnije kao socijalna epidemija. Preciznije rečeno, ona je društveno-komunikacijska bolest suvremenog trenutka. Ako želite preživjeti morate svakodnevno biti konkurentni, a ako želite biti konkurentni, morate biti povezani, primati i obrađivati kontinuirano ogromnu i rastuću količinu vijesti i podataka. To izaziva kontinuirani stres, radikalno smanjenje vremena raspoloživog za efektivnost. Ako ovu analizu primijenimo na internet, društvene mreže i cyberspace, vidimo dva značajna i evidentna pokreta – širenje skladištenja i spremanja podataka i kompresiju vremena – online život i posao postaju intenzivno stresni, šizofreno nepredvidivi.

Na kraju, možemo krenuti ka nekoj vrsti zaključka. Prije toga, promislimo i zapitajmo se. S obzirom na našu osnovnu djelatnost arhitekata, umjetnika i dizajnera, te u odnosu na naše apsolutno opipljivo i realno gospodarsko i tržišno okruženje u kojem se svakodnevno veoma tjelesno nalazimo neovisno od virtualnog svijeta, koja je jasna i nedvosmislena korist od svega toga?

 

Pozornost koja je stečena u novim medijima može utjecati na prodaju više manje klasičnih, tradicionalnih, ali većini slučajeva veoma oskudnih dobara i usluga. Neke od njih poznate su svima, te ih jasno i nedvosmisleno prepoznajemo zavisno od struke kojom se bavimo, kao edukaciju, plaćenu reklamu ili predavanje, izložbu, koncert ili knjigu. Samo mali broj arhitekata ili dizajnera dobit će temeljem virtualne priznatosti konkretan, nedvosmislen i jasan projekt. Naš rad kao Estete-Atlete postaje zapravo neodvojiv od teatra kontinuiranog rada kao načina života, jedine prave i otvorene mogućnosti. Ako je oduvijek tražena i rijetko pronađena vrijednost remek-djela u njegovoj bezvremenosti i materijalnoj specifičnosti, Estet-Atletova ambicija je da on i njegovo djelo postoji najpotpunije u ograničenom vremenu i beskrajnom prostoru gledanosti, tisućama lajkova kojim se može uvijek hvaliti.