Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Second Life i City Skylines Kao Novi Urbanizam?

Jednog hladnog jutra, šetajući šumom, šestogodišnji Norvežanin Hans Jorgen Olsen i njegova starija sestra iznenada su se našli u neočekivanoj i opasnoj situaciji, pred njima se odjednom stvorio razjareni sob. U trenutku kada je bilo jasno da se napad velike životinje ne može izbjeći, mali Hans Jorgen Olsen odlučio je primijeniti tehniku koju je naučio u kompjutorskoj igrici World of Warcraft. “Glumeći smrt “, baš kao što se to radi u igri, na razini 30, primjenjujući vještinu “Feigning Death”, igrač-avatar pada na zemlju, zbunjuje neprijatelja simulirajući trenutačnu smrt.

Sob, koji inače nije poznat kao najmudrije šumsko stvorenje, pomislio je da se radi o mrtvom dječaku i njegovoj sestri, te je nezainteresirano otišao s mjesta potencijalnog sukoba. Koliko god stariji i malodušni kritičari vidjeli veliku opasnost u odgoju djece koje intenzivno igraju kompjuterske igrice, ovaj slučaj i konkretan primjer ilustrativno govori o vještinama i sposobnostima koje se sele iz virtualnog prostora u svakodnevno, realno okruženje.

Poput ove istinite i inspirativne priče, često svjedočimo brojnim primjerima u kojima se navike i rutine iz virtualnog –  cyber okruženja transformiraju ili transgresiraju u nove pojave i rutine svakodnevnog svijeta. Primjeri idu, naravno, i u suprotnom smjeru, brojni slučajevi govore o snažnom utjecaju običnog, svakodnevnog te stvaranju navika u aktivnostima i životu direktno vezanog uz paralelni svijet društvenih mreža i virtualnu stvarnost.

U potrazi za informacijama, prisjetimo se, ljudi su do jučer odlazili isključivo u prostore knjižnica. Manje više uslužni knjižničari pomagali bi da se što brže pronađe tražena informacija. Iako knjižnice nisu, niti mogu potpuno nestati, prvenstveno zbog svog jasnog i nepotrošivog društvenog i socijalnog učinka u javnom prostoru, Internet i njegov svijet uspijevaju preuzeti ulogu glavnog pretraživača, gdje mozak “gospodina Googlea” rađa novog knjižničara, pretraživača koji pronalazi podatke u roku od samo nekoliko sekundi.

Jednako tako jasno i uvjerljivo danas ratujemo na platformama digitalnih igara. Neovisno o tome je li netko militantni tip ili iskreno prezire ratovanje, većina ljudi opušta se igricama te zaneseno ubijaju svoje avatar-neprijatelje.

Poznato je da je WikiLeaks razotkrio stravične slike svakodnevnih ubijanja izvedenih helikopterima. Nadalje, opremljeni digitalnim kamerama i strojnicama, mali dronovi svakodnevno lete i ubijaju. Anonimni vojnik-geek udobno zavaljen u naslonjaču vojne baze upravlja ubojitim rafalima na ratištima udaljenim tisućama kilometara od mjesta okidanja digitalnog obarača. Vještine virtualnog pomažu u ovoj okrutnoj stvarnosti, te u nekom čudnom i pomalo perverznom obratu transformiraju igru u rat, ali i obrnuto.

Novac i materijalne vrijednosti iz svakodnevnog života poprimaju potpuno druge oblike vrijednosti unutar virtualnog prostora. Čak se i Lego kockice osmišljavaju motivima virtualnog svijeta World of Warcrafta. Slike velikih kućnih LCD ekrana, te svakodnevni pogledi na kristalno bistre slike Smartphonea, veoma “prirodno” i potpuno očekivano inspiriraju svakodnevicu, te tako i “ispravljaju” tmurnu atmosferu smogom natopljenog Pekinga postavljanjem velikih gradskih ekrana s motivima zelenila i plavog neba.

Ako se prisjetimo početka 20-og stoljeća sjetit ćemo se napretka u konstrukciji i graditeljstvu velikih infrastruktura i tehnologije, koji su potpuno transformirali arhitekturu i urbanizam CIAM-a, pa sve do 60-ih godina kada je ubrzani razvoj tehnologije dizala, eskalatora, klimatizacije i rasvjete otvorio nove prostorne mogućnosti zatvorenog, kondicioniranog prostora grada. Jednako tako Pop-kultura te njezin “Learning From Las Vegas” sindrom, te tematski parkovi zabave i turizma, pobrkali su stara shvaćanja javnog i privatnog, te inaugurirali nova pravila medijskog praćenja i potrošačkog života grada 90-ih. Danas digitalno, s iskustvom društvenih mreža, te otvoreni pogledi iz do jučer nemogućih perspektiva, omogućuju “hodanja”, traženja i projektiranja u novom kontekstu koje duboko mijenjaju pogled na grad, načine korištenja, upravljanja i gradnje teritorija, ulogu, pojam i estetiku urbanog.

Ako se složimo da utjecaj virtualnog mijenja navike i svakodnevna ponašanja, postavlja se pitanje: Može li i kako utječe iskustvo Second Life platforme na planiranje, organizaciju i gradnju grada i arhitekture današnjice? Danas svima poznata virtualna platforma Second Life, osmišljena i inaugurirana 2007. od strane Linden Laba, svima koji imaju PC omogućila je drugačiji, paralelni, osobni i zajednički virtualni svijet.

Prije točno osam godina, kada je na predstavljanju igre nastupio neizbježni Jay-Z, kada su političari držali govore, a poslovni ljudi već tada bili svjesni dobre zarade,  nisam siguran koliko su u Linden Labu bili svjesni uzročno-posljedičnog efekta kojeg će njihova otvorena platforma pustiti na nove generacije mladih “arhitekata” Second Lifea. Danas, nakon nešto manje od desetljeća, neki od zaigrane djece SL-igre, postaju pravi arhitekti, urbani planeri, gradonačelnici, ili novi stručnjaci za urbanu ekonomiju ili sociologiju. Ako ništa drugo, oni su sigurno novi studenti arhitekture, pravi svjedoci novih mogućnosti, istraživanja i primjene igre u stvarnost urbanizma i arhitekture.

Živimo u vremenu kada platforme nalik Second Lifeu, ili bilo koja slična igra, postaju “ozbiljna i stvarna”, direktno primjenjiva platforma kojom u kombinaciji s društvenim mrežama, kreativnim oglašavanjem i dizajnom novih energetskih infrastruktura i elemenata arhitekture, služi urbanizmu globalnog svijeta, ali učinkovito rješavaju jasni i otvoreni problemi lokalne zajednice.

 

 

Prostorni planovi koji će se ubrzo raditi u 3D svijetu, poput “nove igre” City Skylines, otvoreno će se primati prijedloge građana, kreirati virtualne, ali u ovom slučaju, sada super-stvarne objekte, lako izvedive spomenike, građevine i složenije javne prostore koji će u javnim raspravama, debatama i prijedlozima biti direktno implementirani, građeni, rušeni te nanovo postavljani. Ono što Second Life i svakodnevne virtualne platforme donose je, s jedne strane, oslobađajuća jednostavnost primjene, lakoća i demokratičnost odluke svakog aktera, ali s druge strane pojednostavljena i do kraja predvidiva prostorna banalnost koja nije simptom ničeg većeg ni boljeg, već jasno sadrži klicu silno zavodljive jednostavnosti koja postaje otvoreni problem. Problem, ali i izazov kojeg arhitekt jasno vidi i osjeća.

Ono što je svima koji razumiju jasno, u ovoj igri stvarnosti i stvarnoj igri postoje već unaprijed gotovi elementi. Predgotovljene klupe, stabla, parkovi, prozori, vrata, kuće, njihovi krovovi, ograde, stubišta, zidovi, ceste i mostovi. Oslobađajuća ljepota ready.madea dovedena do jasne i otvorene platforme upotrebe. Kreativnost i odgovor za takav novi urbani raspored leže u novoj metodi, drugačijem radu te, ne zaboravimo, u novoj estetici i pojmu sklada i lijepog. Planiranje i projektiranje oslobađa se nebitnih i suvišnih tema. Otvara se lakše manipuliranje elementima infrastrukture, oblikovanje izgrađenog i neizgrađenog, te sklapanja i spajanja do jučer nespojivog. Što zbog drugačije perspektive i pogleda koji se stvara pred nama, što zbog jasnog i brzog zaključivanja, pretapanja i superponiranja različitih informacija, dolazi do novih odnosa, prostora, drugačijih krajolika. Priroda i artificijelno ovim novim medijem sagledani uvjetuju i stvaraju nova sučelja, digitalno i oportuno preneseno iz medija i popularne kulture stvara nove konsenzuse, pa onda i nove odnose. Na kraju i nove oblike. Novu ljepotu grada i krajolika oko svih nas.

 

Arhitektura Atletske Estetike

Brojni umjetnici, dizajneri i arhitekti danonoćno preplavljuju internet različitim sadržajima. Tumblri, portali i društvene mreže non-stop se pune i ažuriraju novim sadržajem. Projekti, kuće, prostorne instalacije, namještaj, brojni događaji… sve to kontinuirano traži, priziva i mami novu publiku. Razlog ovoj općoj poplavi leži u besplatnoj, otvorenoj i beskonačnoj mogućnosti objavljivanja slobodnih i otvorenih sadržaja. Uslijed tako postavljenih odnosa možemo otvoreno i jasno reći; naš rad je nemoguć, on zapravo i ne postoji bez kontinuiranog izlaganja i objave.

Jednako kao što su se drastično promijenili uvjeti prisutnosti i prikazivanja rada, temeljito su se promijenili pogledi i pažnja naše publike. Paralelno pojavljivanje, egzistiranje i pregledavanje više priloga na zaslonu tableta ili kompjutora ne fiksira samo jedan ažurirani status, jednu sliku, jednu informaciju o projektu. Gledatelji i publika lete sa sadržaja na sadržaj. Razlog tome je velik broj paralelnih priloga i veličina sučelja koja, ako sadrži više od 140 znakova, većini predstavlja opterećenje za čitanje.

 

U slučajevima poput Tumblra i Facebooka informacije se konstantno gomilaju, te u svakom novom protoku gledatelja i njihovih komentara gotovo pa automatski se suština projekta ili vijesti stavlja na dno “podatkovnog bunara”. Vijest brzo stari, podatak koji je u jednom trenu i danas bio važan, već nestaje. Sutra ga jednostavno nitko više ne vadi iz dubokog i nepreglednog blata informacija. Za održavanje jasnog i prijeko potrebnog općeg pregleda stvari i događaja nužnog za stvaranje specifičnog uzorka, moramo njegovati kulturu i sposobnost preciznog “rasporeda ravnodušnosti”. Biti precizno ravnodušan je stanje stalnog vjerovanja da je svaka stvar jednako važna kao i bilo koja druga, te da ima potencijal velike i silno važne stvari.

Brzina i kulturni sindrom “what’s next” mijenjaju u temeljima sustav rada, gledanja, praćenja i vrednovanja stvari u umjetnosti i arhitekturi. Početak ovog nezaustavljivog procesa potaknut je već davno kroz Duchampov ready-made, kao jasne refleksije početka masovne proizvodnje, te Warhol-ovske celebrity kulture “svatko je zvijezda”. Postavljanjem svima dostupne i otvorene medijske mreže umjetnički čin i njegov produkt dovedeni su u potpuno drugačiju poziciju, te se nedvosmisleno mijenja njeno povijesno značenje. Svjedočimo trenutku u kojem umjetnički sadržaj, arhitektura i njezina poruka,, koja je stoljećima težila idealu i remek djelu, dosegla svoju punu i potpunu antitezu.

 

Umjetnici, dizajneri i arhitekt postaju kulturni producenti koji spajaju rad i kontemplativnu energiju projekta kroz neposrednu, masovnu i ubrzanu proizvodnju vijesti i događaja. Također, važno je napomenuti da sve objave na internetu definiraju nedvosmisleno stanje kompetitivne on-line pozornosti, gusto preklopljene i ispremrežene kroz šumu podataka i projekata. Da bi dobio potrebnu, željenu i vrednovanu gledanost i odobravanje svog rada, umjetnik arhitekt i dizajner radi i mukotrpno vježba, “bilda” poput kakvog atlete svoje postove i radove. Ovakav fenomen, metodu rada i samog radnika mladi umjetnik Brad Troemel naziva Atletskim Estetičarem.

 

 

Atletska Estetika je nusproizvod umjetnosti, stanje novog posredovanog okruženja. Svi smo mi, svatko na svoj način, natjecatelji za online pozornost usred ogromne količine informacija. Korištenjem društvenih mreža i  medija pojam “rada” iz serije izoliranih projekata i idealnih umjetničkih djela, pretvoren je u stalno emitiranje, non-stop prisutnost umjetničkog identiteta, prepoznatljivog, često zloupotrebljavanog, ali svima poznatog kao jedinstvenog branda. Ono što je umjetnik jednom davno postizao izradom slike, izgradnjom kuće, izvedbom performancea kao potpuno samostalnog artefakta, sada se postiže tijekom i uzastopnom samo-komodifikacijom, pretvaranjem sebe samog u proizvod masovne potrošnje.

 

Uspostavljen je novi način prepoznavanja uzorka. Mi više ne možemo graditi kuću po kuću, strpljivo slikati sliku po sliku, pisati tekst po tekst, ići sporo korak po korak, jer instant komunikacija osigurava da svi čimbenici okoliša i iskustva koegzistiraju u stanju aktivne istovremene on-line međuigre. Ideja pamćenja slika i pojmova iz povijesti umjetnosti i arhitekture koje pokazuju i reprezentiraju majstorstvo kanona sada i s ove današnje perspektive čini nam se kao čudan podsjetnik na vrijeme kada su radovi puno više značili od samog tekućeg odnosa između njih samih.

U našem svijetu arhitekture i dizajna Designboom ili Dezeen najbolji su primjer Atletsko-Estetskog pristupa, svojevrsnog novog kustoskog pristupa arhitekturi i dizajnu. Njihove Facebook stranice i web portali dnevno postavljaju 10-ak novih primjera iz područja arhitekture, umjetnosti i dizajna. Tipova rada koji se objavljuju pridržava bez posebnog formalnog ili konceptualnog interesa, u rasponu od obiteljskih kuća, tenisica, stolica, automobila, pa sve do skulptura suvremene umjetnosti. Dnevno izlijevanje sadržaja obara tradicionalno razumijevanje kustoske prakse selekcije, arbitraže te ne pruža sažet izbor. Poput ostalih esteta-atleta, oni postaju veletrgovci sadržaja, dozvoljavajući svojim Facebook prijateljima odabrati put i baviti sa slikama koje smatraju najrelevantnijim, pojačavajući svakodnevno svoju predanost dijeljenja, bez obzira je li materijal popularan ili nema mnogo znakova odobravanja.

 

Ovo društveno-medijski inducirano natjecanje nije bez svojih kritičara i klevetnika. Medijski teoretičar Geert Lovink nedavno je za Adbusters izjavio kako se danas psihopatologija otkriva sve jasnije kao socijalna epidemija. Preciznije rečeno, ona je društveno-komunikacijska bolest suvremenog trenutka. Ako želite preživjeti morate svakodnevno biti konkurentni, a ako želite biti konkurentni, morate biti povezani, primati i obrađivati kontinuirano ogromnu i rastuću količinu vijesti i podataka. To izaziva kontinuirani stres, radikalno smanjenje vremena raspoloživog za efektivnost. Ako ovu analizu primijenimo na internet, društvene mreže i cyberspace, vidimo dva značajna i evidentna pokreta – širenje skladištenja i spremanja podataka i kompresiju vremena – online život i posao postaju intenzivno stresni, šizofreno nepredvidivi.

Na kraju, možemo krenuti ka nekoj vrsti zaključka. Prije toga, promislimo i zapitajmo se. S obzirom na našu osnovnu djelatnost arhitekata, umjetnika i dizajnera, te u odnosu na naše apsolutno opipljivo i realno gospodarsko i tržišno okruženje u kojem se svakodnevno veoma tjelesno nalazimo neovisno od virtualnog svijeta, koja je jasna i nedvosmislena korist od svega toga?

 

Pozornost koja je stečena u novim medijima može utjecati na prodaju više manje klasičnih, tradicionalnih, ali većini slučajeva veoma oskudnih dobara i usluga. Neke od njih poznate su svima, te ih jasno i nedvosmisleno prepoznajemo zavisno od struke kojom se bavimo, kao edukaciju, plaćenu reklamu ili predavanje, izložbu, koncert ili knjigu. Samo mali broj arhitekata ili dizajnera dobit će temeljem virtualne priznatosti konkretan, nedvosmislen i jasan projekt. Naš rad kao Estete-Atlete postaje zapravo neodvojiv od teatra kontinuiranog rada kao načina života, jedine prave i otvorene mogućnosti. Ako je oduvijek tražena i rijetko pronađena vrijednost remek-djela u njegovoj bezvremenosti i materijalnoj specifičnosti, Estet-Atletova ambicija je da on i njegovo djelo postoji najpotpunije u ograničenom vremenu i beskrajnom prostoru gledanosti, tisućama lajkova kojim se može uvijek hvaliti.

 

 

 

 

Liquid Modernity

Sjedeći u udobnoj stolici velikog jumbo-jet aviona, na visini od 10 000 metara, letite uobičajenom brzinom krstarenja od 919 kilometara na sat. Dok ispijate gutljaje tople kave listate reklamni časopis avio kompanije s prilogom o gastronomiji i kulturnim događajima grada u kojega ćete za koji sat sletjeti. Razmišljate o ugodnoj destinaciji, nepoznatom gradu, večeri, ali i o napornom i stresnom poslovnom sastanku koji je neminovno pred vama. Pored vas sijedi umiljato dijete koje zaneseno igra kompjutersku igricu, dok njegova vidno zabrinuta majka, na svojem novom tabletu, kontrolira mejlove i tablice računa u excelu. Neki putnici šeću avionom, kontroliraju stvari u prtljazi, odlaze do sanitarija, neki slušaju muziku s iPoda, neki pričaju, većina putnika udobno spava u svojim naslonjačima.

U jednom trenu s razglasa aviona dopire ugodan ženski glas koji vas informira o stanju leta, temperaturi zraka i vremenu. Osvrčući se oko sebe shvaćate da glas koji dopire do vaših ušiju nije glas žive stjuardese, već davno snimljena poruka, kompjuterski program u kojem se ažuriraju i ubacuju svježe dobiveni podaci o destinaciji, vremenu i mjestu slijetanja. Pogled vam letimično prelazi na pilotsku kabinu, uviđate da je pilotovo sjedište prazno. Avion leti prema naputcima autopilota koji vas vodi kroz bespuća zračnog prostora. Jednako tako zabrinjavajuće, aerodrom na koji ćete ubrzo sletjeti nema građevinsku, niti uporabnu dozvolu korištenja, jer je projektiranje još u tijeku, a davno urudžbirani zahtjev za izdavanje dozvole zastao je u svima nejasnoj birokratskoj proceduri radi neriješenih vlasničkih odnosa parcele. U djeliću sekunde shvaćate da zapravo nitko nema kontrolu nad situacijom u kojoj se upravo nalazite. Ova zastrašujuća spoznaja zapravo je mali, ali precizan oris stanja i trenutka u kojem svakodnevno živimo.

Zygmunt Bauman, “No one is in control” The Guardian- YouTube Chanel, Sep. 6, 2011.

Ovo jasno prikazano globalno stanje, te fragilno vrijeme u kojem je sve moguće, gdje je svaki scenarij života i akcije spreman na uspjeh i neuspjeh, kada je jedina konstanta potpuna nepredvidivost, strah, podvojenost i krhkost odnosa između globalnih snaga, moći i lokalnih odnosa politika, sociolog Zygmunt Bauman naziva Liquid Modernity.

Za razliku od davno prošlog vremena rane modernosti, kada su vrijeme i društvo promišljani i projektirani u ime, i za osvajanja novog prostora, ekstenzivno planiranje teritorija, stvaranje nove vrijednosti, te je više manje glavno sredstvo moći i dominacije bila sila odgovorna za kontrolu ljudi u prostoru gradova i država usmjerena na distribuciju i kontrolu ponašanja materijalnih stvari i tijela, danas svjedočimo potpunoj promjeni paradigme. Moć i kontrola izmjestile su se iz lokalnog prostora i fizičkog u virtualno i nematerijalno. S jedne strane snažni mediji, market-economy, burzovne špekulacije, GPS nadzor, big-data i njihova ogromna snaga i vlast postale su lebdeće i neuhvatljive, gotovo pa da egzistiraju izvan realnog svijeta u cyberspaceu. S druge strane politika je ostala lokalna, vezana uz nacionalne države, potpuno nemoćna, nevezana i bez utjecaja na snage i vlasti globalnog svijeta. U tom procjepu i stanju potpunog diskontinuiteta između snage i politika dešava se stanje nepredvidive stvarnosti, stanje gdje ništa i nitko nije pod kontrolom.

Vrijeme i prostor “Tekuće Modernosti” gdje snažni mediji ističu i stavljaju pojedinca, njegove želje, ambicije i predodžbe o svijetu u prvi plan, ali pritom veoma jasno govore, pokazuju i svjedoče o stanju osjećaja nesigurnosti i privatizacijske ambivalencije. “Tekuća Modernost” je vrsta kaotičnog nastavka modernosti, gdje se osoba može pomaknuti iz jednog društvenog položaja na drugi poput svima nam znane tekućine, ali ne nudeći pritom sigurnost i vječnost uspostavljenih odnosa. U jednom trenu shvaćamo da neka vrsta novog “nomadskog” način života postaje temeljno obilježje tekuće-modernog čovjeka. On ubrzano prolazi kroz vlastiti život stalno mijenjajući identitet, mijenjajući mjesta života, radno mjesto, supružnike, vrijednosti te političke ili seksualne orijentacije, isključujući pritom sebe (svjestan toga ili ne) od tradicionalnih mreža podrške.

Svjedočimo stanju gdje pojedinac u “Tekućoj Modernosti”, za razliku od klasične modernosti, biva uključen u jasne grupe i podjele, postavljen u poziciju prividne mogućnosti biranja, jasno kanaliziran medijima i modom. Ulazak u pojedinu grupu ili društvo na prvi pogled otvoren je i blizak svima onima sa stavom i sposobnosti da ga jasno financiraju, te ga na neki način precizno obeštećuju ili plaćaju. Rezultat svega je česta pojava predvidivog i normativnog ponašanja kao privremena zamjena za svoj stari klasični identitet, koji se mijenja u novi-stil, poželjnu sliku, formalnu kulturu, poželjni način i mjesto života, zavodljiv komfor i prijeko potrebnu sigurnost da se pozicija ne bi gubila, dovodeći pritom prema svojevrsnom zatvoru, nemogućnosti izražavanja, poticajne prezentacije vlastite egzistencije stvaranja.

Singularnost i jedinstvenost pojedinca, koje se konstantno nameću, veoma jasno i neizbježno zamjenjuju protok potrebe klasične grupe, kao jasnog i legitimnog modela ujedinjavanja slobodoumnih modernista. Uspostavlja se sustav koji se u našem suvremenom svijetu čini i ponaša poput roja. Rojevi, kao što znamo, donose svoje jedinke zajedno, raspršuju se i skupljaju ponovo, od prilike do prilike, svaki put neizostavno iz drugih razloga, privlačeni promjenjivim ciljevima. Iz tog razloga pojedinac trenutno jedinstvo prolazećeg roja pokretanog prolaznom strujom smatra kao ispravno poduzetu odluku. Dimenzija odluke impregnirana je prividnom sigurnošću slobodnog i optimalnog izbora, jer je to ipak izbor velikog broja ljudi. Od Facebook grupa, do resorta u turizmu, gated-community kvartova za mlade i stare, bogate i siromašne, čak i favela, preko boljih i gorih dijelova grada, shoppinga, tematskih parkova zabave, turističkih destinacija, sve se kontrolirano i svojevoljno pakira u jasne podijeljene grupe, pakirana jednoumlja, stvarajući novi društveni, socijalni, prostorni arhipelag likvidnih monofunkcija.

Na kraju ovog kratkog osvrta svima je jasno kako Baumanov “Liquid Modernity” karakterizira svakodnevnicu našeg društva i pripadajućeg mu prostora. Valja još napomenuti i podsjetiti da su modernost i njezin uvijek prisutan progres oduvijek karakterizirali ambivalentni dualiteti odnosa naspram prirode. S jedne strane moderno društvo u velikoj mjeri karakterizira potreba za pripitomljavanjem, kategorizacijom i racionalizacijom svijeta s jasnim ciljem da bi ga se moglo kontrolirati, predvidjeti i napraviti razumljivim. S druge strane, modernost uvijek karakteriziraju radikalne promjene, koje podrazumijevaju stalno rušenje tradicije i tradicionalnih oblika politike, gospodarstva, kulture i njihovih odnosa. Gledajući stvari i kroz ovu prizmu glavni problem današnjeg društva nastaje upravo zbog neuspjeha u racionaliziranja svijeta i pojačavanja svojih kapaciteta za prihvat stalne i potrebne promjene.

Ono što je sigurno, preselili smo se iz razdoblja u kojem smo se shvaćali i doživljavali kao “hodočasnici” u potrazi za dubljim smislom, do ovog današnjeg stanja u kojem se svi više manje ponašamo kao “turisti” u potrazi za više kratkotrajnih socijalnih iskustava. Jedino što nam ostaje kao otvoreno pitanje jest:  “Hoće li možda čvrste institucije lokalnih politika, urbanizma, edukacije, jednom riječju svih klasičnih poluga za implementaciju prethodnog moderniteta, biti samo ostatak, privid uvijek potrebne i ljudima drage tradicije, odnosno svima jasan aparat i medij za konstantno ukazanje potencijala same modernosti”? Modernost i njezini klasični politički aparati ostati će kao svima potreban individualno određujući predmet modernosti, da svima, ako ništa drugo, daje makar iluziju da je “stvar ipak pod kontrolom”, ili da sve ipak ima smisla.