Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Punta Umag, Ekvilajzeri Turizma

Umaška Punta je prirodni poluotok i hotelsko naselje smješteno uz sjeverni rub grada, nastalo i raslo u vremenu intenzivnog razvoja istarskog turizma druge polovice 20. stoljeća. Danas, kao i na nekim drugim jadranskim destinacijama, tamo zatičemo prostor velikog građevinskog potencijala s potpuno zapuštenom, ali solidno građenom hotelskom infrastrukturom, te romantičnu ljepotu pejzaža, kombinaciju spontano rasle prirode i naivne parkovne arhitekture starog turističkog resorta. Punta Umag je mjesto zastalo u nekom davno prošlom vremenu, inspirativno mjesto i stanje koje daje priliku za drugačiji pogled na turizam, standarde i pravila razvoja, mjesto i stanje koje se neminovno i brzo mijenja.

U godinama stagnacije lokalnog turističkog razvoja svjetski standardi planiranja u turizmu kao nove, brzo rastuće globalne ekonomije, vrtoglavo su se mijenjali i razvijali. Uspostavili su se jasni kriteriji turističkog planiranja, metode i principi projektiranja i djelovanja jasno umreženi u globalne organizacije turističke proizvodnje. Poput jasnih postavki i pravila ponašanja u arhitekturi shoppinga, u želji da se smanji svaki dodatni rizik i nepredvidivost ulaganja, intenzivno se razvijaju i jasno profiliraju pravila, standardi i obveze koje suvremene hotelske tipologije moraju zadovoljiti.

Pravila su to koja grade novi sustav, sustav koji proizlazi iz mreže utjecaja operatora turizma, politike i medija, te jasno uspostavljene procedure pragmatične birokratske kategorizacije, temeljene na donesenim zakonima i pravilnicima. Ovako postavljena pravila i posloženi akteri u konačnici računaju i planiraju turistički razvoj. Razvoj i napredak postavljen na emocijama hijerarhije, certificiranja, kategorizacije, uspjeha, te strastvenoj želji za zvjezdanim statusom baš svakog, velikog, malog, pa tako i najmanjeg hotela.

Punta Umag promišlja projekt u kojem će se kvaliteta arhitekture osjetiti ne toliko u predvidivom uređenju soba, produkt dizajnu svih mogućih pokretnih i nepokretnih dijelova hotela, već predlaže arhitekturu koja upravlja i projektira sustavima, konkretnu arhitekturu gotovih, unaprijed pripremljenih elemenata. Arhitekturu koja manipulira slikama dokolice, javnim i privatnim prostorom, kategorizacijom, pravilima i standardima turizma, te modeliranjem sustavima unutar zatečene gradnje, prirode, ekologije i energije mjesta.

Pozicija i metoda projektiranja Punte Umag ne kreće od rušenja postojećeg stanja kao najčešćeg i lako objašnjivog početka nove turističke izgradnje. Projekt Punta Umag prepoznaje i uvodi tri sloja, tri odvojena načina intervencije unutar postojećeg hotelskog naselja. Prvi sloj odnosi se na postojeće stanje, zatečeni graditeljski “turistički hardware”, drugi sloj čine specifični arhitektonski implanti i proteze kao pojačivači kategorizacije, precizno razmješteni i projektirani “software” razmješten prema lokalnim potrebama, ta kao treće, Punta Umag uvodi novu matricu, arhipelag bio-otoka, različitih priroda i ekologija mjesta kao generatora, izmjenjivača energije i novih prostornih osjećaja. Generatora drugačijeg odnosa prirode, infrastrukture, javnog prostora i turizma.

Projekt Punta Umag unosi u postojeće stanje konkretne arhitektonske elemente, pojačivače kategorizacije, ekvilajzere turizma, pretvarače novih prostornih i administrativnih mogućnosti hotela. Projekt jasno definira takve nove elemente, te ih razlikuju po veličini, mjestu upotrebe i načinu korištenja. Prostorni pojačivači kategorizacije rezervirani su za nove građevinske elemente koji u sebi sadrže balkone, loggie, sanitarije, sunčeve kolektore i skupljače vode, kao najčešće elemente nedostataka kategorizacije, i energetske učinkovitosti građevine. Ovi elementi apliciraju se poput proteza ili implanta na postojeću arhitekturu hotela.

Novi elementi za dopunu, pojačavanje i ujednačavanje standarda turističke ponude prepoznaje i standardnu, prefabriciranu sobu; jedinicu sobe kao gotovi element sa svim potrebnim sadržajima. Jedinice se slažu, kombiniraju i postavljaju u raznim prostornim i organizacionim scenarijima. Slobodno položena u parku ili uz more postaje mobile-home jedinica, složena u jednostavnu gomilu ili položena u promjenjivu tepih-strukturu, zavisno i prema konkretnoj potrebi nadograđuje hotel ili postaje autonomna depandansa.

Od novih elemenata, prepoznatih kao ekvilajzere turističke ponude, uvode se i arhetipski elementi arhitekture prepoznati kao hotelski trijem, loggia i stoa. Bilo da se radi o plažnim objektima, spremištima brodica i rekvizita, paviljonima za ugostiteljstvo, sjenovitim strehama za okupljanja i provode, ovakvi elementi postavljaju se na promišljenim mjestima gdje u kombinaciji s postojećim građevinama, morem ili nekim drugim prirodnim fenomenom stvaraju karakteristične ambijente i jasna mjesta.

Kao svaki jasan, održivi sustav, tako i Punta Umag gradi svoju prepoznatljivu prostorno funkcionalnu matricu. Punta je premrežena jasnim sustavom kružnih biotopa, različitih i složenih prostornih jedinica, jasno projektiranih tematskih cjelina, održivih, prepoznatljivih energetskih i ekoloških otoka koji tvore arhipelag mjesta spojenih u novi održivi parkovni, plažni, parkirni, i energetski eko-sustav.

Punta Umag u svom živopisnom parku kombinira sustave Bijele, Crvene i Sive Istre, karakterističnih i specifičnih biotičkih i abiotičkih svojstava, zelene otoke parkinga i priručnih skladišta, otoke različitih mogućnosti iskorištavanja crnih i bijelih voda, mora, sunčeve energije, i biološkog otpada hotelskog kompleksa.

Ovakav raznolik prirodni ambijent stvara različita mjesta, različite ugođaje i karakteristične prostorne fenomene uklopljene u svakodnevne potrebe, tehničke i infrastrukturne zahtjeve turističkog kompleksa. Ovakav koncept također uvodi dugoročnu stabilnost, tehničku i materijalnu održivost arhitekture , gdje ovako specifično shvaćeni arhitektonski i infrastrukturni elementi počinju biti ekvilajzeri pravne, ekološke, energetske, i kulturne potrebe društva, duboko ukorijenjenih u legalne zahtjeve svog vremena.

Gradovi Šatora

Kada je davne 1957. godine Gy Debord konstatirao da arhitektura treba napredovati i razvijati se, uzimajući za predmet svog djelovanja više uzbudljive situacije, nego uzbudljive oblike, postalo je svima jasno da se polje našeg djelovanja konačno oslobodilo vječnog bremena objekta kao jedinog cilja arhitektonskog djelovanja.

Danas često svjedočimo događajima kojim organizacija konkretnog trenutka traži oslobađanje od isključivo umjetničkog načina djelovanja arhitekta. Taj specifični trenutak, kada određeni događaj dolazi u stanje kritične mase kojem treba jasna organizacija prostora, započinje prava arhitektura. To je početak konkretne akcije, početak projekta koji definira precizne odnose, uvodi novu, specifičnu hijerarhiju. Niz precizno skriptiranih postupaka izvedeni alatima i mehanizmima jednostavne gradnje, kroz jasne i nedvosmislene modele organizacije prostornih parametara, u trenu stvaraju jasnu i nedvosmislenu arhitekturu. Arhitekt u takvoj prilici postaje potreban, tražen i koristan.

Neovisno o veličini teritorija ili prostora koje akcija zauzima, te neovisno o namjeni i konkretnom prostornom okruženju, trenutak definira okvir konkretne i specifične arhitekture. Arhitekture koja spaja događaj s mjestom, stavljajući pritom jasnu i konkretnu aktivnost u drugačiji odnos sa zatečenim stanjem, postojećim elementima prirode, gradnje i infrastrukture.

Potpuna dostupnost, otvorenost prostorne mreže i probojnost suvremenih teritorija uklanja grad kao jedino odredište i mjesto događanja ljudi. Taj oslobađajući podatak stvara stanje unutar kojeg su mogući različiti utjecaji i metode organizacije. Koncentracije i planiranja progresivne mreže događaja ili kontrolnih organizama mogu se dogoditi, jasno organizirati bilo kada, i bilo gdje. Dovoljan je i nužan samo jasan povod, odluka za konkretnu akciju, te jasna želja za prisustvovanjem, konsenzus skupine ili društva, s jasno reguliranim odnosima.

Ove postavke pokazuju se očitima kroz različite primjere. Od masovnih političkih ili vjerskih skupova, prisilnog okupljanja ljudi prognanih iz svojih kuća uslijed ratnih razaranja, pa sve do dokonog i veselog uživanja u umjetnosti, teatru ili popularnoj muzici, na različite i veoma inspirativne načine oblikuju specifična mjesta zajedništva i drugačije odnose među ljudima. Rađaju se, i nastaju nova mjesta, projektirana i osmišljena za različite povode i bogate akcije.

Slučaj i primjer privremenog šatorskog grada Mina za 3 milijuna ljudi najbolje pokazuje održivost iznesenih teza. Mina je golemi, masivni, nepregledni šatorski grad u Saudijskoj Arabiji koji se podiže i uklanja svake godine kada milijuni hodočasnika tijekom zadnjeg mjeseca lunarnog islamskog kalendara posjećuju Meku.

Taj izuzetno precizno ustrojen i jasno dizajniran sustav sa svom potrebnom sanitarnom, prometnom i komunalnom infrastrukturom stvara konkretne uvjete za organizaciju događaja. Šatori su potpuno standardizirani, jasno projektirani da se kvalitetno ventiliraju i spriječe eventualni požar ili sličnu havariju. Najzanimljivija konstrukcija u šatorskom gradu Minu je Jamarat Bridge. Most koji je izgrađen kako bi se olakšalo kretanje vjernika koji dolaze iz različitih smjerova i zemalja. Jamarat Bridge ima 24 pristupna puta i 11 vrata koji ga povezuju s planinom. Trenutno postoji 5 razina mosta koje se u budućnosti trebaju proširiti na 12. Dimenzije mosta su 100 metara širine i 800 metara duljine.

Pored snažne volje za zajedništvom koje gradi drugačije prostore i uzbudljive međuljudske odnose,  nažalost veoma često i “efikasno”, ljude okupljaju ratovi, trauma ili strah. Brojni primjeri od srednjovjekovnih gradova, koncentracijskih kampova, podjeljenih i ograđenih gradova poput Berlinskog zida, veoma jasno pokazuju da traume mogu rezultirati silno inspirativnim i drugačijim pogledima na razvoj gradova, organizaciju zajedništva i urbanih prostora. Primjer jedne izrazito traumatične i depresivne slike prisilnog okupljanja ljudi u dubokoj nevolji je Sirijski izbjeglički kamp Zaatari.

Ono što se može vidjeti na fotografijama je novi dom, novi grad za preko 160.000 izbjeglica protjeranih brutalnim ratom i diktaturom Bashara al-Assada. Nevjerojatno, ali istinito, 6.000 ljudi dnevno je pristizalo u izbjeglički kamp u Jordanu, koji je tim neželjenim događajem postao peti najveći grad zemlje. Na pretrpanih 2,8 kvadratnih kilometara, bez ijednog stabala ili grma usred pustinje nepregledne i opasne šikare koja je preventivno očišćena i prekopana za zaštitu od zmija i škorpiona, niknuo je novi grad. Grad s novim trgom, nizom ambulanti, vrtića, škola i društvenih domova, te sportskih terena za rekreaciju i zaborav na veliku traumu rata. Svaki se dan u Zaatariju rodi 12 do 15 nove djece. Nova djeca u novom i neočekivanom gradu šatora.

S druge strane zemaljske kugle, u centru Velike Britanije, primjer Glastonbury festivala veoma nam plastično pokazuje kako jedan opušteni hippy-događaj iz 70-ih godina nadrasta svoje početne ambicije, te u duhu novoga vremena poprima oblik novog privremenog grada. Grada nastalog na farmi u Piltonu koji jednom na godinu raste i nastaje za stotine tisuća stanovnika smještenih u različite šatore, kamp kućice i mobilne kućice. U organizaciji gospodina Michael Eavis-a već 40 godina događa se specifičan i osebujan grad događaj, grad festival.

Osim ljubitelje suvremene glazbe festival ugošćuje, prikazuje i tematizira ples, komediju, kazalište, cirkus, cabaret i druge izvedbene umjetnosti. Prvih godina festivala, tada besplatna manifestacija, ugošćavala je ljude istih svjetonazora, iste pripadnosti jednoj hippy generaciji. Ljudi oslobođeni razlika, predrasuda, klasnih, rodnih i rasnih podjela slobodno su se družili uz umjetnost. Godinama kako se festival razvijao te mjesto postajalo sve poznatije, a broj ljudi sve veći, segregacija ljudi počela je biti sve veća i očiglednija. Od 70 ih godina, kada su svi spavali, ležali i slušali muziku zavaljeni na travnatom amfiteatru, vremenom se prostor za boravak počeo odvajati od prostora za praćenje koncerta. Razlozi sigurnosti i komercijalnog oblikovanja festivala počeli su uvoditi hijerarhiju i podjele unutar prostora Glastonbury festivala. Danas zatičemo inspirativan grad-kolaž. Kolaž kojeg čini postojeća priroda, parkovna i landscape infrastruktura, tisuće različitih šatora, kamp kućica uhvaćenih u novom odnosu i novoj hijerarhiji masovnog događaja. Pred nama je kolaž novih odnosa, novih prostornih, funkcionalnih i društvenih entiteta podijeljenih poput klasičnog grada. Privremeni grad sa svim svojim elementima, kvartovima različitih šatora, od skromnih do luksuznih, od onih za mlade, do onih za malo starije, od hipstera do gospode i pustolova, od jeftino građenih do skupo dizajniranih i klimatiziranih. Svi skupa položeni su unutar velikog privatnog imanja, projektiranog za zajedništvo i društvenost sa svim svojim proturječjima i složenostima koje čini svaki pravi grad poželjnim.

The Hall Story

The Hall Story je film o ljudima koji su gradili gradsku i školsku dvoranu u Krku. Film kroz niz otvorenih i iskrenih razgovora s glavnim akterima gradnje prikazuje njihovo viđenje arhitekture grada, proces, razvoj i složenost projekta te specifičan odnos slojeva urbane arheologije, tokova grada i nove dvorane.

Film na neposredan i direktan način progovara o procesu rada i različitim načinima suradnje. U razgovoru s akterima gradnje oslikavaju se snažni osjećaji zajedništva, dijeljenja sudbine projekta, iskušenja realizacije kompleksnog programa, te ljudski odnos naspram arhitekture i emocije projekta koju on neizbježno donosi. Film je posvećen ljudima i djelatnicima GP Krk-a, bez kojih ovaj projekt ne bi bio moguć.

 

 

 

Ilija Pavlović, majstor zidar, najstariji je član male, ali složne skupine građevinskih radnika GP Krk-a, koji je od prvog dana izvođenja arheoloških istraživanja, zidanja i gradnje dvorane s trgom nesebično “živio” gradnju. Kao prvi susjed dvorane, stanovnik Starog Grada Krka, doslovno je danonoćno bio prisutan u njezinom konačnom izvođenju. Ponekad strog, ponekad konfliktan, ali ipak tako jednostavno topao i iskren. Uvijek je na svoj specifičan, neposredan i direktan način bio prisutan u većini projekta koje sam posljednjih deset godina izvodio s GP Krkom. Vlastitim je rukama proizveo stotine i stotine kvadratnih metara prefabricirane gromače.

 

Vedran Mirković, mladi inženjer s netom završenim građevinskim fakultetom, bio je šef gradilišta, i izgradnja gradske-školske dvorane s trgom bio mu je prvi veći projekt u karijeri. U početku radova došao je (vjerojatno nevoljko) kao zamjena glavnog inženjera gradilišta, ali je zato ostao do samog kraja. Rođen je u Krku, i prije samo nekoliko godina pohađao je školu osnovnu školu Fran Krsto Frankopan za koju je sada dobio priliku da izvodi sportsku dvoranu. Čovjek urbanog načina razmišljanja, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju po specifičnom zvuku mobilnog telefona s gitarskim rifom “No One Knows”, mojom omiljenom pjesmom. Time me je jednostavno odmah zaveo i ja sam mu vjerovao.

 

No One Knows

We get some rules to follow

That and this

These and those

No one knows

We get these pills to swallow

How they stick

In your throat

Taste like gold

Oh, what you do to me

No one knows

 

Goran Ožbolt, terrazzo majstor, koji je punih 90 zimskih dana proveo u napornom i mukotrpnom brušenju, poliranju i glađenju terrazzo fasadnih elemenata, te završnom oblikovanju velikih, 20 tona teških monolita Vertikalnog Terrazza. Također, Goran je marljivo i predano kroz 45 vrućih ljetnih dana obrusio 350 kvadratnih metara terrazzo podnih ploča, te pritom oblikovao crveni školski i gradski trg. Koristeći grube, pa fine kamenarske bruseve i svoj teški stroj za terrazzo, ‘zagladio’ je kuću i trg do nevjerojatnog svilenkastog sjaja. Grubi betonski prefabrikat svojim je rukama pretvorio u podatne i predivno ugodne elemente, idealne za glađenje i diranje. Danas đaci i djeca često leže na trgu kojeg je Goran svojim rukama nesebično polirao.

 

Ivan Mujo Dokić, Nikola Dokić i Nikola Filić su tesari, predradnici koji su radili na polaganju i montaži betonskih prefabrikata, terrazzo ploča trga. Svojim su rukama i malom dizalicom položili i izgradili krovni pokrov dvorane izveden kamenom gromačom. Uvijek nasmiješeni i spremni za šalu. Neki ljudi kažu da za marendu mogu pojesti cijelu tablu slanine. Nisam provjerio tu anegdotu, ali, osim što Ivan Mujo stalno ima čačkalicu u ustima, u jedno sam siguran, imaju silnu pozitivnu energiju.

 

Ljupče i Željko Filić, otac i sin, vjerni i predani radnici. Ljupče kao glavni komunikator i medijator projekta je strpljivo i marljivo radio na motiviranju radnika, građana i vanjskih suradnika. Čovjek širokih pogleda na život, otvoren i komunikativan, često je objašnjavao i tumačio projekt svima koji su ga htjeli slušati. Uvijek prisutan od jutra do mraka, čuvao je ključeve gradilišta i vodio svoj tim dragih ljudi i bliskih rođaka. Od radova na arheologiji, temeljenju dvorane, pa sve do polaganja krovnih elemenata, Ljupče i Željko bili su prisutni i koncentrirani. Od građana, prolaznika, turista, političara, kolega arhitekata, ravnatelja škole, preko gradonačelnika, pa sve do velečasnog i samog biskupa, Ljupče je svima strpljivo objašnjavao sve faze gradnje, izazove arheologije, povijesti mjesta, tehnologije gradnje, i uvodio ih na gradilište (iako to ne bi smio) nesebično i otvoreno pokazivao proces gradnje .

 

Petar Kopanica, je zaposlenik gradskog komunalnog poduzeća Vecla, voditelj dvorane koji se u posljednjim mjesecima izgradnje dvorane i trga priključio našem timu kako bi se upoznao s dvoranom, nadzirao kvalitetu rada za konačnog korisnika, kontrolirao i preuzimao opremu i veliku crvenu penjačku stijenu. Pero, kako ga svi zovu, čovjek je kojeg na otoku svi poznaju. Komunikativan, drag i uporan radnik, trener stolnog tenisa i jedrenja. Dnevno prati funkcioniranje dvorane, od malih školaraca do sportaša i vanjskih korisnika, svi su podređeni Perinom rasporedu. Košarkaši, streličari, stolnotenisači, slobodni penjači ili odbojkašice, svi su uredno raspoređeni i posloženi u Perinom dnevniku. Pero je također izvršni urednik i pokretač lokalnog glasila “Krčki Val” koji je, između ostalog, brižljivo medijski pratio izgradnju dvorane i trga.

 

Ovaj film osmislili su i proizveli Ivan Dorotić, Maja Bosnić i Ana Štulina, muziku i grafiku za film autorski je oblikovala Nora Turato. Bez njih ovog filma ne bi bilo. Svima im puno i iskreno hvala.