Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Gradovi Šatora

Kada je davne 1957. godine Gy Debord konstatirao da arhitektura treba napredovati i razvijati se, uzimajući za predmet svog djelovanja više uzbudljive situacije, nego uzbudljive oblike, postalo je svima jasno da se polje našeg djelovanja konačno oslobodilo vječnog bremena objekta kao jedinog cilja arhitektonskog djelovanja.

Danas često svjedočimo događajima kojim organizacija konkretnog trenutka traži oslobađanje od isključivo umjetničkog načina djelovanja arhitekta. Taj specifični trenutak, kada određeni događaj dolazi u stanje kritične mase kojem treba jasna organizacija prostora, započinje prava arhitektura. To je početak konkretne akcije, početak projekta koji definira precizne odnose, uvodi novu, specifičnu hijerarhiju. Niz precizno skriptiranih postupaka izvedeni alatima i mehanizmima jednostavne gradnje, kroz jasne i nedvosmislene modele organizacije prostornih parametara, u trenu stvaraju jasnu i nedvosmislenu arhitekturu. Arhitekt u takvoj prilici postaje potreban, tražen i koristan.

Neovisno o veličini teritorija ili prostora koje akcija zauzima, te neovisno o namjeni i konkretnom prostornom okruženju, trenutak definira okvir konkretne i specifične arhitekture. Arhitekture koja spaja događaj s mjestom, stavljajući pritom jasnu i konkretnu aktivnost u drugačiji odnos sa zatečenim stanjem, postojećim elementima prirode, gradnje i infrastrukture.

Potpuna dostupnost, otvorenost prostorne mreže i probojnost suvremenih teritorija uklanja grad kao jedino odredište i mjesto događanja ljudi. Taj oslobađajući podatak stvara stanje unutar kojeg su mogući različiti utjecaji i metode organizacije. Koncentracije i planiranja progresivne mreže događaja ili kontrolnih organizama mogu se dogoditi, jasno organizirati bilo kada, i bilo gdje. Dovoljan je i nužan samo jasan povod, odluka za konkretnu akciju, te jasna želja za prisustvovanjem, konsenzus skupine ili društva, s jasno reguliranim odnosima.

Ove postavke pokazuju se očitima kroz različite primjere. Od masovnih političkih ili vjerskih skupova, prisilnog okupljanja ljudi prognanih iz svojih kuća uslijed ratnih razaranja, pa sve do dokonog i veselog uživanja u umjetnosti, teatru ili popularnoj muzici, na različite i veoma inspirativne načine oblikuju specifična mjesta zajedništva i drugačije odnose među ljudima. Rađaju se, i nastaju nova mjesta, projektirana i osmišljena za različite povode i bogate akcije.

Slučaj i primjer privremenog šatorskog grada Mina za 3 milijuna ljudi najbolje pokazuje održivost iznesenih teza. Mina je golemi, masivni, nepregledni šatorski grad u Saudijskoj Arabiji koji se podiže i uklanja svake godine kada milijuni hodočasnika tijekom zadnjeg mjeseca lunarnog islamskog kalendara posjećuju Meku.

Taj izuzetno precizno ustrojen i jasno dizajniran sustav sa svom potrebnom sanitarnom, prometnom i komunalnom infrastrukturom stvara konkretne uvjete za organizaciju događaja. Šatori su potpuno standardizirani, jasno projektirani da se kvalitetno ventiliraju i spriječe eventualni požar ili sličnu havariju. Najzanimljivija konstrukcija u šatorskom gradu Minu je Jamarat Bridge. Most koji je izgrađen kako bi se olakšalo kretanje vjernika koji dolaze iz različitih smjerova i zemalja. Jamarat Bridge ima 24 pristupna puta i 11 vrata koji ga povezuju s planinom. Trenutno postoji 5 razina mosta koje se u budućnosti trebaju proširiti na 12. Dimenzije mosta su 100 metara širine i 800 metara duljine.

Pored snažne volje za zajedništvom koje gradi drugačije prostore i uzbudljive međuljudske odnose,  nažalost veoma često i “efikasno”, ljude okupljaju ratovi, trauma ili strah. Brojni primjeri od srednjovjekovnih gradova, koncentracijskih kampova, podjeljenih i ograđenih gradova poput Berlinskog zida, veoma jasno pokazuju da traume mogu rezultirati silno inspirativnim i drugačijim pogledima na razvoj gradova, organizaciju zajedništva i urbanih prostora. Primjer jedne izrazito traumatične i depresivne slike prisilnog okupljanja ljudi u dubokoj nevolji je Sirijski izbjeglički kamp Zaatari.

Ono što se može vidjeti na fotografijama je novi dom, novi grad za preko 160.000 izbjeglica protjeranih brutalnim ratom i diktaturom Bashara al-Assada. Nevjerojatno, ali istinito, 6.000 ljudi dnevno je pristizalo u izbjeglički kamp u Jordanu, koji je tim neželjenim događajem postao peti najveći grad zemlje. Na pretrpanih 2,8 kvadratnih kilometara, bez ijednog stabala ili grma usred pustinje nepregledne i opasne šikare koja je preventivno očišćena i prekopana za zaštitu od zmija i škorpiona, niknuo je novi grad. Grad s novim trgom, nizom ambulanti, vrtića, škola i društvenih domova, te sportskih terena za rekreaciju i zaborav na veliku traumu rata. Svaki se dan u Zaatariju rodi 12 do 15 nove djece. Nova djeca u novom i neočekivanom gradu šatora.

S druge strane zemaljske kugle, u centru Velike Britanije, primjer Glastonbury festivala veoma nam plastično pokazuje kako jedan opušteni hippy-događaj iz 70-ih godina nadrasta svoje početne ambicije, te u duhu novoga vremena poprima oblik novog privremenog grada. Grada nastalog na farmi u Piltonu koji jednom na godinu raste i nastaje za stotine tisuća stanovnika smještenih u različite šatore, kamp kućice i mobilne kućice. U organizaciji gospodina Michael Eavis-a već 40 godina događa se specifičan i osebujan grad događaj, grad festival.

Osim ljubitelje suvremene glazbe festival ugošćuje, prikazuje i tematizira ples, komediju, kazalište, cirkus, cabaret i druge izvedbene umjetnosti. Prvih godina festivala, tada besplatna manifestacija, ugošćavala je ljude istih svjetonazora, iste pripadnosti jednoj hippy generaciji. Ljudi oslobođeni razlika, predrasuda, klasnih, rodnih i rasnih podjela slobodno su se družili uz umjetnost. Godinama kako se festival razvijao te mjesto postajalo sve poznatije, a broj ljudi sve veći, segregacija ljudi počela je biti sve veća i očiglednija. Od 70 ih godina, kada su svi spavali, ležali i slušali muziku zavaljeni na travnatom amfiteatru, vremenom se prostor za boravak počeo odvajati od prostora za praćenje koncerta. Razlozi sigurnosti i komercijalnog oblikovanja festivala počeli su uvoditi hijerarhiju i podjele unutar prostora Glastonbury festivala. Danas zatičemo inspirativan grad-kolaž. Kolaž kojeg čini postojeća priroda, parkovna i landscape infrastruktura, tisuće različitih šatora, kamp kućica uhvaćenih u novom odnosu i novoj hijerarhiji masovnog događaja. Pred nama je kolaž novih odnosa, novih prostornih, funkcionalnih i društvenih entiteta podijeljenih poput klasičnog grada. Privremeni grad sa svim svojim elementima, kvartovima različitih šatora, od skromnih do luksuznih, od onih za mlade, do onih za malo starije, od hipstera do gospode i pustolova, od jeftino građenih do skupo dizajniranih i klimatiziranih. Svi skupa položeni su unutar velikog privatnog imanja, projektiranog za zajedništvo i društvenost sa svim svojim proturječjima i složenostima koje čini svaki pravi grad poželjnim.

The Hall Story

The Hall Story je film o ljudima koji su gradili gradsku i školsku dvoranu u Krku. Film kroz niz otvorenih i iskrenih razgovora s glavnim akterima gradnje prikazuje njihovo viđenje arhitekture grada, proces, razvoj i složenost projekta te specifičan odnos slojeva urbane arheologije, tokova grada i nove dvorane.

Film na neposredan i direktan način progovara o procesu rada i različitim načinima suradnje. U razgovoru s akterima gradnje oslikavaju se snažni osjećaji zajedništva, dijeljenja sudbine projekta, iskušenja realizacije kompleksnog programa, te ljudski odnos naspram arhitekture i emocije projekta koju on neizbježno donosi. Film je posvećen ljudima i djelatnicima GP Krk-a, bez kojih ovaj projekt ne bi bio moguć.

 

 

 

Ilija Pavlović, majstor zidar, najstariji je član male, ali složne skupine građevinskih radnika GP Krk-a, koji je od prvog dana izvođenja arheoloških istraživanja, zidanja i gradnje dvorane s trgom nesebično “živio” gradnju. Kao prvi susjed dvorane, stanovnik Starog Grada Krka, doslovno je danonoćno bio prisutan u njezinom konačnom izvođenju. Ponekad strog, ponekad konfliktan, ali ipak tako jednostavno topao i iskren. Uvijek je na svoj specifičan, neposredan i direktan način bio prisutan u većini projekta koje sam posljednjih deset godina izvodio s GP Krkom. Vlastitim je rukama proizveo stotine i stotine kvadratnih metara prefabricirane gromače.

 

Vedran Mirković, mladi inženjer s netom završenim građevinskim fakultetom, bio je šef gradilišta, i izgradnja gradske-školske dvorane s trgom bio mu je prvi veći projekt u karijeri. U početku radova došao je (vjerojatno nevoljko) kao zamjena glavnog inženjera gradilišta, ali je zato ostao do samog kraja. Rođen je u Krku, i prije samo nekoliko godina pohađao je školu osnovnu školu Fran Krsto Frankopan za koju je sada dobio priliku da izvodi sportsku dvoranu. Čovjek urbanog načina razmišljanja, koji će mi zauvijek ostati u sjećanju po specifičnom zvuku mobilnog telefona s gitarskim rifom “No One Knows”, mojom omiljenom pjesmom. Time me je jednostavno odmah zaveo i ja sam mu vjerovao.

 

No One Knows

We get some rules to follow

That and this

These and those

No one knows

We get these pills to swallow

How they stick

In your throat

Taste like gold

Oh, what you do to me

No one knows

 

Goran Ožbolt, terrazzo majstor, koji je punih 90 zimskih dana proveo u napornom i mukotrpnom brušenju, poliranju i glađenju terrazzo fasadnih elemenata, te završnom oblikovanju velikih, 20 tona teških monolita Vertikalnog Terrazza. Također, Goran je marljivo i predano kroz 45 vrućih ljetnih dana obrusio 350 kvadratnih metara terrazzo podnih ploča, te pritom oblikovao crveni školski i gradski trg. Koristeći grube, pa fine kamenarske bruseve i svoj teški stroj za terrazzo, ‘zagladio’ je kuću i trg do nevjerojatnog svilenkastog sjaja. Grubi betonski prefabrikat svojim je rukama pretvorio u podatne i predivno ugodne elemente, idealne za glađenje i diranje. Danas đaci i djeca često leže na trgu kojeg je Goran svojim rukama nesebično polirao.

 

Ivan Mujo Dokić, Nikola Dokić i Nikola Filić su tesari, predradnici koji su radili na polaganju i montaži betonskih prefabrikata, terrazzo ploča trga. Svojim su rukama i malom dizalicom položili i izgradili krovni pokrov dvorane izveden kamenom gromačom. Uvijek nasmiješeni i spremni za šalu. Neki ljudi kažu da za marendu mogu pojesti cijelu tablu slanine. Nisam provjerio tu anegdotu, ali, osim što Ivan Mujo stalno ima čačkalicu u ustima, u jedno sam siguran, imaju silnu pozitivnu energiju.

 

Ljupče i Željko Filić, otac i sin, vjerni i predani radnici. Ljupče kao glavni komunikator i medijator projekta je strpljivo i marljivo radio na motiviranju radnika, građana i vanjskih suradnika. Čovjek širokih pogleda na život, otvoren i komunikativan, često je objašnjavao i tumačio projekt svima koji su ga htjeli slušati. Uvijek prisutan od jutra do mraka, čuvao je ključeve gradilišta i vodio svoj tim dragih ljudi i bliskih rođaka. Od radova na arheologiji, temeljenju dvorane, pa sve do polaganja krovnih elemenata, Ljupče i Željko bili su prisutni i koncentrirani. Od građana, prolaznika, turista, političara, kolega arhitekata, ravnatelja škole, preko gradonačelnika, pa sve do velečasnog i samog biskupa, Ljupče je svima strpljivo objašnjavao sve faze gradnje, izazove arheologije, povijesti mjesta, tehnologije gradnje, i uvodio ih na gradilište (iako to ne bi smio) nesebično i otvoreno pokazivao proces gradnje .

 

Petar Kopanica, je zaposlenik gradskog komunalnog poduzeća Vecla, voditelj dvorane koji se u posljednjim mjesecima izgradnje dvorane i trga priključio našem timu kako bi se upoznao s dvoranom, nadzirao kvalitetu rada za konačnog korisnika, kontrolirao i preuzimao opremu i veliku crvenu penjačku stijenu. Pero, kako ga svi zovu, čovjek je kojeg na otoku svi poznaju. Komunikativan, drag i uporan radnik, trener stolnog tenisa i jedrenja. Dnevno prati funkcioniranje dvorane, od malih školaraca do sportaša i vanjskih korisnika, svi su podređeni Perinom rasporedu. Košarkaši, streličari, stolnotenisači, slobodni penjači ili odbojkašice, svi su uredno raspoređeni i posloženi u Perinom dnevniku. Pero je također izvršni urednik i pokretač lokalnog glasila “Krčki Val” koji je, između ostalog, brižljivo medijski pratio izgradnju dvorane i trga.

 

Ovaj film osmislili su i proizveli Ivan Dorotić, Maja Bosnić i Ana Štulina, muziku i grafiku za film autorski je oblikovala Nora Turato. Bez njih ovog filma ne bi bilo. Svima im puno i iskreno hvala.

 

Jedan Dan U Dvorani

Atmosferu arhitekture, njezinu prostornu složenost, osjećajnu heterogenost jedino, i u potpunosti doživljavamo tjelesnim prolaženjem i bivanjem u prostoru samom. Fotografija samo prenosi dio prostorne atmosfere, interpretira stvarnost, te je presudno povezana s karakterom i načinom opažanja čovjeka koji je snima, bilježi i stvara.

Trenutno korištenje prostora, različita doba dana, godišnja doba, ljudi i posjetioci koji se koriste konkretnom arhitekturom, mogu doprinijeti da jedan te isti prostor veoma različito doživimo. Fotografija takve različite trenutke može prenijeti, ali i veoma snažno manipulirati osjećajima, doživljajem mjesta bez obzira na to jesmo li boravili na odrađenom mjestu. Fotografije su ponekad jedini svjedoci mjesta i specifičnog događaja, ali konkretnu akciju povezanu s mjestom često je gotovo i nemoguće snimiti jednom fotografijom.

Doba dana ili godine, vremenski uvjeti, različiti režimi korištenja, ili pak različiti cilj i svrha posjete određenom mjestu, ostavljaju bogatu i slojevitu mogućnost spoznaje i doživljaja konkretnog mjesta. Zavisno je li se prostor doživljava dnevnim i permanentnim korištenjem, povremenim posjetama ili možda svjedočimo slučajnom susretu i posjeti, spoznaja arhitektonskog fenomena može biti potpuno neočekivana i različita.

Danas donosim fotografije, Jure Živkovića, Domagoja Blaževića i Sandra Lendlera, te njihov osoban i specifičan pogled na interieur dvorane u Krku, snimanog tijekom jednog običnog radnog dana.

Od ranog jutra do kasnih noćnih sati prostor polivalentne dvorane u Krku sa svoja dva osnovna prostorna elementa, ulaznim halom i polivalentnim parterom udomljuje brojne sadržaje. Arhitektonskom promenadom koja preko tunela, mosta, tribine, stijene za penjanje, do stubišta i rampe spaja dvoranu i ulazni hal u jedinstveni uporabno-organizacijski sklop različito pulsira i bogato komunicira s gradom, svojim korisnicima i posjetiteljima.

Školska i gradska dvorana u Krku svoj intenzivni dnevni ritam počinje ranim jutrom i dolaskom đaka u školu. Ulazak u dvoranu omogućen je đacima prolaženjem kroz podzemni tunel u podrumu škole, ili u prizemlju preko gradske šetnice – Krčke kale. Korisniku se već pri samom susretu s dvoranom, jednostavnim ulaženjem, jasno sugerira mogućnost drugačije i bogate upotrebe mjesta. Ova jednostavna prostorno-funkcionalna višeznačnost kako kod ulaženja, tako i kod korištenja ove gradske i školske infrastrukture, otvara mogućnost različitih programa i načina korištenja. Žuti prostori ulaznog hala s jedne strane, i podzemnog tunela s druge, ostvaruje  potpuno drugačiji tjelesni doživljaj ulaska u prostor.

Ulazni hal je specifičan, heterogen i višeslojan prostor koji svojom ljevkastom geometrijom stropa, poda i blagom rampom uvodi korisnike, šetače i prostor ulice u dvoranu. Uvodi, kanalizira, te navodi betonskim zidom i signalizacijom u centar ulaznog prostora, do mjesta velike i mekane klupe, sastavljene od malih stolica-taburea. Ispred posjetitelja otvara se pogled na staklenu stijenu i prostorni otisak arheologije crkvene apside starog samostana koji je oblikovao i jasno definirao geometriju i oblik ulaza dvorane.

S druge strane tunel, dugački, izduženi prostor jednake visine i širine, zatvoren i žut uvodi nas na stubište, te uvlači, ubacuje u ulazni prostor. Novi zid svlačionica sa zatečenim zidom stare crkve stvara uzak kanal, procjep između nove dvorane i postojećeg srednjovjekovnog samostana te stvara ljevkastu prostornu napetost usmjeravajući posjetitelja u prostorije dvorane.

Jutro u dvorani rezervirano je za djecu i njihov redoviti tjelesni odgoj. Dvorana za školsku gimnastiku ima crveni pod i crno obojanu vidljivu konstrukciju stupova, greda i rebrastih stropnih ploča. Svjetlo u dvoranu ulazi kroz snažne i jasne procjepe na zidovima i stropu dvorane, koji u dvoranu također uvode precizne poglede i kadrirane prizore crkvenog tornja, ulaznog portala, gotičkih prozora i zidova samostana. Atmosfera dvorane u jutarnjim satima stvara svilenkasti, lagano zamagljeni prostorni odsjaj, s nejasnim i fino raspršenim bridovima svjetlosnih otvora i prostornih izreza volumena dvorane.

Pored same dvorane i ulaznog hala, važan element u sagledavanju i drugačijem pogledu na mjesto ima prostor galerije. Na nju i do nje dovode dva različita stubišta koja po svojoj funkciji, obliku, korisnicima različito otvaraju i tumače prostor dvorane. Prvo jednokrako stubište teče paralelno s ulicom, te predstavlja prostorni refleks uličnog toka, udubljeni otisak prolaženja u kući. Prostorni i funkcionalni tok koji uvodi posjetitelje u prostor galerije, izduženi javni balkon, podignuti javni prostor dvorane namijenjen publici i posjetiocima.

Drugo stubište smješteno u samom prostoru dvorane prolazi i obilazi arheološki nalaz starog samostana, te spaja-razdvaja hodnike svlačionica i dvorene transparentnim švedskim ljestvama, stvarajući barijeru, prostor između javnog dijela dvorane i sporta. Neovisno o dobu dana, namjeni i akciji koja se odvija u samom prostoru dvorane, ova je arhitektonska promenada u potpunosti otvorena i prolazna za sve korisnike.

Dolaskom popodnevnih sati i prestankom rada škole, dvorana prima nove goste. Košarkaši, odbojkaši, stolnotenisači, te slobodni penjači sa svojim klubovima i udrugama koriste dvoranu vježbajući, družeći se, komentiraju dnevne događaje. Prvim dolaskom sumraka dvoranu posjećuju košarkašice i košarkaši lokalnog kluba, te pale rasvjetu dvorane. Staklene površine koje danju reflektiraju arhitekturu susjednih samostana i crkve postaju prozirne. Crvena boja poda, stijene za penjanje i djela zidova, potencirana crvenom fluo rasvjetom smještenom pod stropom dvorane počinje se “prelijevati” na gradski trg. Crvenilo dvorane poput nekog starog crkvenog lampiona ili svijećnjaka obasjava ulašteni terrazzo trg.

Košarkaši i stolnotenisači dolaskom sumraka otvaraju staklenu stijenu, rastvarajući pritom ugao dvorane prema javnom prostoru trga. Trg i dvorana počinju se pretapati, slagati i oblikovati nove mogućnosti za akciju i događanja. Gradski tok prelazi u dvoranu, sadržaj dvorane počinje se pretapati s gradom. Svježi zrak u sumrak prodire kroz dvoranu. Povjetarac struji preko galerije i tankog otvora na pročelju dvorane stvarajući pritom ugodnu atmosferu predvečerja. Svjetlo dvorane reflektira se u podu trga.

Trg je sada pun šetača i prolaznika. Mnogi od njih zastajkuju, te  promatraju događanja u dvorani. Djeca prolaznika zaviruju u dvoranu te sjedaju na rub između unutarnjeg borilišta i trga. U jednom trenu nekoliko dječaka igrajući mali nogomet izlaze na trg. Trg i dvorana stapaju se kroz neku čudnu igru i namjenu u novi složeniji, bogatiji prostor. Prostor za drugačiju i složeniju upotrebu. Prostor za drugačije, novo iskustvo.