Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Požara

Sigurnost građevine te sposobnost arhitekta da kroz projekt predvidi i apsorbira sve moguće nesreće i potencijalne katastrofe, snažno definira kontekst u kojem djelujemo. Atesti, pravilnici, naprave, uređaji i građevinski elementi koji pretpostavljaju i definiraju siguran život unutar građevine, lišen svake, pa i najmanje moguće nepredvidivosti, počinju biti uvjeti svakog arhitektonskog projekta. Rođen je novi mit o apsolutno sigurnom i svima preporučenom načina korištenja i korektnog ponašanja u kućama.

Jedan od najvećih strahova suvremene arhitekture i društva je požar.

Potaknuti objektivnim opasnostima suvremenog društva, stvarnim i prirodnim katastrofama te novim paranojama medijatiziranog svijeta, kristaliziraju se i konačno oblikuju specifična pravila ponašanja u arhitekturi požara. Stvaraju se drugačiji prostorni odnosi, neočekivana konstruktivna rješenja, alternativna materijalnost kuća, ali i nove vještine projektiranja, prevencije i ponašanja unutar specifičnih uvjeta gorućih građevina. Kako bi uvjerili sebe, ali i druge da se mogućnost katastrofalnog požara može svesti na najmanju moguću mjeru, da možemo predvidjeti, upoznati sve opasnosti koje požar donosi te obučiti građanstvo i specijaliste u borbi protiv požara, izvedena je kuća koja apsorbira i predviđa sve katastrofe uzrokovane vatrom.

U malom mjestu Glattbrugg pored Zuricha tijekom 2008. godine izvedena je jedna nova betonska kuća. Na prvi pogled ova se građevina gotovo pa idealno uklapa u estetiku i poruku suvremene švicarske arhitekture. Betonska konstrukcija, minimalizam oblikovanja, racionalnost materijala, jasan i dobro promišljen konstrukt položen je u centar velike parcele. Ono što ova skladna građevina vješto skriva, te fenomen same kuće i mjesta čini dodatno zanimljivim, je podatak da ova građevina u sebi anticipira i prikazuje očitim sve moguće prostorne scenarije uzrokovane katastrofom požara. Nazvana Brandhaus II ili Kuća Požara II kako je lokalno stanovništvo naziva, najsuvremeniji je svjetski trening centar za izučavanje požara u kućama i obuku vatrogasaca.

Ono što prvenstveno razlikuje Brandhaus II od ostalih stambenih zgrada u Glattbruggu je podatak da na kući nedostaju ostakljeni prozori, te da njena arhitektura i konstrukcija posjeduje specifičnu sposobnost da bude zapaljena nekoliko puta na dan. Da bi dodatno potencirali trening vatrogasaca te uvježbali njihove požarne procedure do apsolutnog automatizma, planovi, tlocrtna organizacija, arhitektura pregrada, stropova i otvora kuće, dizajnirani su tako da onemoguće ili bar dodatno otežaju jednostavno snalaženje u prostoru. Osnovni cilj tlocrtne organizacije kuće je bilo otežati bijeg, onemogućiti lagani izlazak njenih trenirajućih “stanovnika”. Kuća je projektirana kako bi vatrogasce naviknula na stanje požarnog stresa, te omogućila cjelodnevno treniranje i snalaženje u prostoru dima, vatre, buke, strujanja zraka i kaosa izazvanog požarom.

Ova nova betonska zgrada, odnosno suvremeni požarni konstrukt, zamijenio je trideset godina staru konstrukciju u Glattbruggu koja više nije mogla odgovoriti na nove sigurnosne zahtjeve vatrogasaca u obuci. Unutar konstrukcije nove građevine ugrađene su suvremene instalacije plina vođenog kroz zamršene sustave cijevi i kanala položenih u čelične i betonske zidove, definirajući pritom novi i veoma sofisticirani sustav “kontrolirane vatre”.

Kućom zapravo upravlja snažni kompjuter sa specijalno izrađenim softverom i programom kojim upravlja operater, smješten u kontrolnoj sobi susjedne građevine. Iz ove udobne i sigurne prostorije trenažni vatrogasac, specijalist za protupožarnu obuku, programira i upravlja mrežom i organizacijom za simulacije požara. On prema točno određenim uvjetima, procedurama, na specifičnim mjestima i samo njemu znanim vremenskim intervalima, uključuje i simulira stanje požarne katastrofe.

Zgrada požara organizirana je oko dva potpuno različita sigurnosna stubišta, s dva odvojena sustava komunikacija i prolaženja kroz građevinu. Prostor između jezgri rezerviran je za simulacije požara po cijeloj visini građevine, dok je u cijeloj površini poda i stropa građevina “obložena” tehničkom opremom potrebnom da bi prenijeli vatru na sve dijelove i najudaljenije kuteve prostorija. Stvorena je praznina “vatrene sobe”, jasan tehnički okvir za udomljavanje požara, strogo projektirani prostor koji gori i bukti koliko, kada i kako želimo.

Vatreni jezici, velike goruće buktinje, vode se iz kontrolne sobe preko zidova do namještaja, od vratiju do kreveta, od stolova do sofe i stolica, preko stropova do ormara, a sve prema zadanoj proceduri centralno nadziranog kompjutora. Sve se može zapaliti i sve se može jednako tako u trenutku zagasiti. Kuća, sobe, koridori i sve  pomoćne prostorije, podrum i garaža s automobilima – apsolutno baš sve može gorjeti. Zahvaljujući različitim krovnim oblicima, olucima, nagibima te krovnim oblogama, visinama kuća koje odgovaraju standardu gradnje u gradu Zürichu, mnoge se nepredvidive situacije izazvane požarom mogu simulirati i na pročelju same kuće. Svaka vanjska stuba, hodnik, nadzemni i prizemni trijem dio su klasičnih i standardiziranih elemenata arhitektura preuzetih iz okoline. Kuća je kolaž prostornih, geometrijskih, oblikovnih i funkcionalnih sklopova arhitekture Zürich Kantona.

Kuća požara Brandhaus II s arhitektonskog stajališta izuzetno je zanimljiv i kreativno poticajan slučaj. On kreće od fenomena katastrofe, od požara i nepredvidivosti događaja, ka novoj arhitekturi. Ovaj specifičan projekt kreće od same posljedice razornog požara, kreće od prostorne simulacije kaosa, destrukcije i jasne nelagode uzrokovane vatrom, stvarajući pritom neočekivane prostorne oblike, novu arhitekturu slaganu elementima pragmatične sigurnosti i zaštite. Ponuđena je nova mogućnost, drugačiji okvir tumačenja protupožarnog programa, stvoren je stambeni prostor definiran i generiran iz potpuno drugačije i svima neočekivane perspektive. Svjedočimo projektiranju i građenju arhitekturom vatre i požara. Projektiranje strahom od katastrofe.

Hotel Na Preluci

Preluka je mjesto gdje Jadransko more najdublje ulazi u Kvarnerski zaljev, mirna uvala u kojoj se spajaju Rijeka i Opatija. Na ovom specifičnom mjestu, gdje je tijekom 19. stoljeća iskopano golemo brdo, te je istim kamenim materijalom građen brzorastući grad Rijeka i njegova masivna lučka infrastruktura, godinama su se susretali i miješali Liburnijski turizam, industrija i urbana kultura Riječkog prstena.

Na Preluci je godinama kreiran urbani duh regije, stvaran i rastao kroz brojne akcije i događaje utjelovio je specifična mjesta i različite tipove privremenih i stalnih građevina. Od poznate kružne staze i prateće infrastrukture za auto, karting i moto utrke Svjetskog Moto Kupa, do prostranog platoa za putujuće sajmove, izložbe, koncerte i cirkus s centralnim poslovno trgovačkim paviljonom, ta otvorena praznina u podnožju brda generirala je brojne događaje. Uz razvedenu obalu i akvatorij uvale Preluka izveden je jedan od prvih autokampova regije, s prostranim restoranom i plažom za ranojutarnji polazak surfera i kitera regije. Preluka je sa svojim gostima i lokalnim stanovnicima Matulja i Opatije godinama strpljivo gradila specifičan prostor vezan uz lokalne ribarske klubove, ljetne zabave i kupanje na stjenovitoj obali.

Na vrhu brda, iznad velikog kratera Preluke, iskopanog u živoj stijeni, nalazi se Motel Sljeme, poznato djelo arhitekta Ivana Vitića. Godinama je bio mjesto prvog susreta domaćih ljudi i turista koji putuju iz Zapadne Europe na jug Jadrana. U podnožju brda, uz samo more Preluke, nalazi prostor danas napuštenog i porušenog kluba “Milde Sorte”, mjesta gdje su godinama odgajale generacije mladih ljubitelja muzike i popularne kulture riječke regije.

Zapuštena i urušena građevina starog disco kluba, te kuća bivše spalionice smeća i klaonice, bile su temelj za rekonstrukciju i izgradnju novog hotela na Preluci. Hotel oblikuje i predstavlja arhitekturu jasnog odnosa i interpretacije važećih turističko-urbanističkih parametara, pravilnika i normi u ugostiteljstvu, te promišlja drugačije viđenje hotelske tipologije unutar predvidivih i čvrsto postavljenih pozicija, stvarajući neočekivanu, sasvim drugačiju nišu u turističkoj ponudi regije.

Hotel na Preluci nije mjesto koje ugošćuje zalutalog turista i slučajnog putnika namjernika. O njemu se zna, u njega se dolazi ciljano, u njemu se uživa, i svakako mu se vraća. Ovaj hotel ja kuća doživljaja, događaj mjesta utjelovljen u kuću specifičnog životnog stila. Hotel na Preluci ne prima i ne ugošćuje standardiziranom ponudom, te ne ostavlja dojam uniformiranosti hotelskih lanaca koji danas u globalnom svijetu izgledaju predvidivo isto. S druge strane, on nije klasični boutique hotel, to nije mjesto koje se razbacuje zamornom ekskluzivnošću i predvidivim hedonizmom. Hotel na Preluci je poput druge kuće – mjesto na morskoj stijeni koje pruža ugodan smještaj svih ljudi spremnih na novo iskustvo kulture turizma.

 

Hotel na Preluci, za razliku od davno prošlih vremena kada su funkcija, oblik i idealan prostorni odnosi definirali kontekst kvalitetnog turističkog projekta, kada su arhitektura i njezin odnos naspram prirode bili jedini važeći i respektirani parametri, danas svjedoči promjeni paradigme, drugačijem stanju i trenutku. Važeća urbanistička pravila te propisi vezani uz termine i režime rekonstrukcije postojećih građevina, nezaobilazni i obvezatni pravilnici o minimalnim tehničkim uvjetima za izgradnju turističkih i ugostiteljskih građevina nedvosmisleno i presudno definiraju oblik, gabarit i položaj hotela. Pored ovih jasnih i nezaobilaznih pravila, lokalni parametri topografije, gradnje i logike organizacije građevine, koja je ukopana i urezana u samu stijenu, definiraju osnovni koncept i način gradnje arhitekture hotela na Preluci.

Topografija mjesta, okruženje prirodne uvale sa strmom i nepristupačnom kamenom obalom, važeći urbanistički parametri te obavezeni parametri minimalnih tehničkih uvjeta za izgradnju turističkih i ugostiteljskih građevina definiraju modul sobe i pratećih sadržaja kao glavni organizacijski i oblikovni parametar kuće. Položaj, dimenzija i organizacija hotelske sobe kao jedinog čvrstog-uvjetovanog parametra gradnje pretvara jedinicu za smještaj kao osnovni gradbeni element hotela.

Gradbena jedinica – “kutija” hotelske sobe, postaje osnovni element kojim se gradi i oblikuje topografija kuće, definira njezin odnos sa zatečenom prirodom i prometnom infrastrukturom. Hotelskim sobama, koje definiraju različite šupljine u visokoj kamenoj stijeni, postavlja se osnovna organizacija i dispozicija hotela, definiraju se tipovi soba i apartmana, te se precizno uvažavaju pravila, minimalni standardi i tražena funkcija hotela.

Hotelske “kutije” koje se slažu jedna preko druge, svojom površinom i oblikom te orijentacijom i unutarnjom organizacijom, moderiraju, prilagođavaju se i konačno oblikuju konture građevine. Ovakav položaj i smještaj soba rekonstrukcija je prirodnih elemenata stijena, slijed rekonstrukcije starih građevina, linija parcele, pravila urbanističkih planova, ali jasnih želja i programa turističkih djelatnika. Hotel na Preluci utjelovljuje parametre i pravila urbanizma, turizma i topografije, kroz jasnu i elementarnu betonsku strukturu hotela i njegovih soba. Hotel na Preluci betonirano je pravilo, okamenjena struktura turizma današnjice, mjesto s mnoštvom mirnih, sjenovitih te u stijenu uklesanih kućica za odmor.

 

 

 

 

 

 

 

Gumno House Video

Danas donosim video koji oslikava jedan od mogućih pogleda na projekt kuće Gumno, smještene u malom mjestu Risika na otoku Krku. Osnovna nit vodilja i jedini postavljeni uvijet autorima videa bio je realizirati svojevrsnu slikovnu reakciju na unaprijed zadanu glazbu, mantričnu zvukovnu matricu unutar koje se definira specifični kolaž pokretnih slika i filmova. Video je osobni pogled na mjesto i vrijeme, jasan postprodukcijski i prezentacijski kolaž lišen svake arhitektonske, funkcionalne, programske i klasične događajne naracije o konkretnom arhitektonskom konceptu.

 

 

O muzici

 

“Digitalno More” je glazba koja je nastala kao kreativni nastavak predstave “Svršimo s Božjim sudom 2 / Requiem za organe” Antonina Artauda koja jasno i eksplicitno donosi raznolika razmišljanja kako iz tijela treba odstraniti sve organe. Takvo specifično tijelo bez organa poistovjećuje se s konkretnim prostorom gdje se predstava i održavala, sa starom i napuštenom energanom u riječkoj tvornici papira, Harteri. Iz kuće koja je nekad proizvodila energiju tvornice isčupani su svi strojevi, te su nastale šupljine, praznine koje se ispunjavaju – plombiraju glasom i muzikom, svojevrsnom “digitalnom tekućinom”. U ovom konkretnom slučaju glazba je sintetička matrica, dok se unutar predstave matrici pridružuje živo sviranje bass gitare, te izgovaranje dijelova Artaudovog teksta u mantričkoj maniri.

 

Damir Martinović Mrle

 

O videu

 

Kolažiranjem vizualnih elemenata u videu spajaju se kontrapunkti stvarnog i nestvarnog, istine i laži, točnog i netočnog, tjelesnog i artificijelnog. Video istovremeno koristi generičke i autorske materijale, digitalno i analogno, režirano i slučajno. Dokumentarizam u videu ne postoji. Formula za sempliranje vizualnog materijala također ne postoji. Ne postoji okvir kadra, a fotografija postaje pokretna slika. Manipuliranjem impresijom i zabilježenim materijalom posljedično se sugerira percepcija samog objekta. Poput poremećenog slikovnog tetrisa u video se slažu fotografije, motivi, pokretne sekvence i zračne snimke, koje upadaju u pasante, oprečne kombinacije, diptihe, triptihe i kolaže. Ovakav proces stvara repetitivne slikovne narative koji mogu ilustrirati boravak i bivanje u kući, skrivenu observaciju kuće Gumno ili prejudiciranje scenarija njezinog korištenja. Dinamizam glazbe i arhitekture generira ritam mantričnih sekvenci, tvoreći reinterpretiranu varijantu kontradiktornosti inputa koje projektant navodi kao želje klijenata pri gradnji obiteljske kuće.

 

Maja Bosnić, Ivan Dorotić