Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

O Muzeju Apoksiomena

O Kontradikciji

 

Muzej Apoksiomena je muzej sa samo jednim eksponatom. Muzej se nalazi u Palači Kvarner, u kući koja se kroz vrijeme intenzivno dograđivala, pregrađivala i razgrađivala, u kući s četiri kata koja su se sukladno konzervatorskim uvjetima smjela ukloniti, ali se apsolutno intaktnim moralo zadržati njeno pročelje i puno oplošje građevine.

 

GIF-MAKETE

 

O Konceptu

 

Muzej Apoksiomena koncipiran je kao Kuća u kući. Umetnuti izložbeni arhitekton, koji je postavljen unutar oplošja stare građevine, s jedne strane stvara prostor izložbe i artikulira ceremoniju prolaska kroz tematske sobe, dok s druge strane definira i oblikuje prostorne šupljine nastale između izložbenog arhitektona i zidova stare palače. Ovi javni prostori muzeja, otvoreni sadržaji i prostorni isječci, funkcioniraju neovisno od programa i aktivnosti Muzeja.

 

 

apox turato glava

 

 

O Apoksiomenu

 

Apoksiomen je stari antički kip, predivni artefakt, fenomen, mit i snažan motiv lošinjskog identiteta. Ovu karizmatičnu brončanu statuu, koja je po prvi puta došla u Mali Lošinj tek u ožujku 2016. godine, lokalna je zajednica od dana pronalaska, preko njegovog vađenja, kroz proces restauriranja i u vremenu njegovih putovanja i izlaganja širom svijeta, prigrlila kao svog, stvorila jasan simbol mjesta. Apoksiomen je danas hotel, gastronomski “gurme” meni, aromatska terapija, krema i masaža, podvodni ronilački park, pizza, med, čaj, kolač, krokant, traper jeans, majica, maskota, slika, glavni akter maškarane grupe, slika uz turističke proizvode. Simbol nastao bez marketinga, bez brendiranja i predvidivih propagandnih akcija. Apoksiomen je prirodni fenomen organski srastao s pukom, globalno poznat, lokalno priznat.

 

 

idis6001

 

 

O Muzeju

 

Muzej je nastao kroz proces skriptiranja scenarija prolaska kroz tematske cjeline muzeja. Poput Kubrickovskih scena i slika muzej se, poput ritmičnog filma, otvara pred svojim posjetiteljima. Muzej ima 9 scena, 9 različitih prostora, 9 taktilnih, zvučnih, haptičkih cjelina i osjećajnih sekvenci koje definiraju specifična mjesta i unikatna tjelesna iskustva. Svaka od 9 sekvenci posvećena je jednoj od tema muzeja: fazi dolaska, ceremoniji ulaza, upoznavanja s poviješću, gledanju filma, prolaženju kroz zvučne tunele, upoznavanju s medijskim naslagama Apoksiomena, svjedočenju o mišu i biljkama pronađenih u tijelu skulpture, prisan i veoma blizak kontakt sa Apoksiomenom, te na kraju grad Mali Lošinj, kao artefakt muzeja u sobi s pogledom na uvalu. Od povijesti do današnjice, sve se pratapa kroz sekvence, hodajući sobama svjedočimo različitostima fenomena Apoksiomena.

 

Apoksiomen_bijelo 2

 

O Arhitekturi

 

Arhitektura je spora, projekt Muzeja Apoksiomena traje od 2009. godine do danas. Sporost i neizvjesnost u ovom konkretnom slučaju je pozitivna, inspirativno provokativna. Projekt se mijenjao, rušio, gradio, mrzio, ljubomorno opstruirao, licemjerno hvalio, besmisleno prezentirao, veličao i kudio. Pored svega, samo je nekolicina aktera iskreno vjerovala, zbilja bila na mjestu muzeja, svjedočila procesu, burama, ekstazama, strahovima, konfliktima, mijenama i zahvatima na projektu. Arhitektura je superiorna drugim disciplinama samo kroz svoju nepredvidivu i teško kontroliranu tromost, neizvjesnu sporost. To je teško objašnjivo današnjem ubrzanom društvu, jedino je spoznatljivo i razumljivo isključivo kroz osobno iskustvo, ili poneko iznuđeno svjedočenje aktera.

 

 

GIF-instagram

 

 

O Ljudima

 

Arhitektonski projekt nije samo autorsko djelo arhitekata. On je puno više od nečije reference, predvidive arhitektonske ambicije, taštine i sklonosti samoreklami. Muzej Apoksiomena je kolektivno djelo nekolicine ljudi koji su vjerovali da je moguće dovršiti složen i specifičan projekt. Muzej Apoksiomena je djelo slučajnosti, sreće, politike, vremena, ronioca, kustosa, priučenih graditelja, varioca, limara, stolara, staklara, tapetara, električara, termotehničara, pravnika, ekonomista, modnih stilista, PR naturščika, fotografa, dizajnera i umjetnika. Sve je ovo snažno utjecalo na osjećajnost kuće, njezinu specifičnost i iskrenost. Za projekt je dobro što je većina bila nezainteresirano ravnodušna, nezanemariva manjina zlobno pakosna, a samo mala skupina ljudi bila je spremna na izazov, sa snažnim apetitom za rizik i uzbudljivo iskustvo projekta. Ana Kučić, Miljenko Domijan, Nicholas Riis, Hvala vam!

 

 

gif ODBROJAVANJE

 

 

O Umjetnosti

 

Na koncept, izvedbu, konačni izgled cjeline i njezinih fragmenata snažno je utjecala suvremena umjetnost, estetika filmova, poruke video umjetnosti, modni dizajn i konceptualna umjetnost. Alberto Burri, Enrico Castellani, Piero Manzoni, Yves Klein, Franz West, Oton Gliha, Igor Emili, Martin Margiela i Hermès, zauvijek su me oslobodili klasične arhitekture detalja, predvidive kompozicije, monotonije materijala i dosadnog neoplasticizma i bezidejnog minimalizma. Umjetnost i modni dizajn ovdje su poslužile kao pomoć pri bijegu od potpune nemoći arhitekata, njihovog straha od otvorene komunikacije, paranoje spram intuitivnog, istinskog nepoznavanja racionalnog kao glavnog kamena spoticanja u traženju drugačije tjelesnosti arhitekture.

 

 

600idis

 

 

O Građenju

 

Danas građevni materijali, kućne instalacije i komponente u graditeljstvu ne postoje bez atesta i kontrole kvalitete. Ekologija, tržišna ekonomija, održivi razvoj, medijska, digitalna i smart standardizacija mijenjaju pogled na funkcionalnost i upotrebnu vrijednost. Svjedočimo predvidivom selektiranju i načinu odabira materijala koji onemogućuje specifičnu upotrebu i drugačiji, neočekivani pogled na klasičnu gradnju. Prototip, poluproizvod, neizvjesno, neočekivano, nesigurno, nepatvoreno, nedovršeno i riskantno, kao termini i iskustva svakodnevne prakse, gotovo da su potpuno izbačeni iz graditeljstva. U projektu Muzeja Apoksiomena bili smo u mogućnosti da (možda po posljednji put) ispitamo i primjenimo mogućnosti suhog zidanja, mokrog ugrađivanja, recikliranja, varenja, maljanja, šivanja, pletenja, bodenja, paranja, rezanja, klepanja, lijepljenja, čavlanja, tesanja, kalanja, lomljenja, paljenja i topljenja materijala, davno zaboravljenih, nekima potpuno nepoznatih, sve rjeđe upražnjavanih procesa i rada u arhitekturi graditeljstvu. Drugačija gradnja za neočekivanu i slobodnu estetiku. Materijal i način gradnje kao otvorena, nepatvorena poruka arhitekture.

 

M-A-_-objekt-final_1

O Sporazumu

 

Idis Turato i Saša Randić sporazumno su se razišli još tijekom 2009. godine, ali su utvrdili da je projekt Muzeja Apoksiomena njihovo posljednje zajedničko autorsko djelo. Saša Randić je sukladno sporazumu iz 2012. godine prepustio vođenje projekta bivšem partneru i dugogodišnjem suradniku, te je suglasan da Idis Turato potpuno samostalno ugovara i izrađuje sve izmjene i dopune projekta i druge zahvate u prostor projekta. Idis Turato obavezuje se prilikom svakog isticanja projekta navesti kao koautora Sašu Randića.

 

sporazum5

Sav slikovni materijal vezan za Muzeja Apoksiomena, detaljne, nove i još neviđene slike muzeja i konteksta skulpture te još puno informacija koje će ubrzano dolaziti u danima prije i poslije svečanog otvaranja (koje je predviđeno za subotu 30. 04. 2016. godine) možete pogledati, pratiti i podijeliti preko sljedećih linkova na društvenim mrežama, od kuda je preuzeta većina gore pokazanih vizuala:

www.facebook.com/muzejapoksiomena/https:/

www.instagram.com/museumofapoxyomenos/https:/

twitter.com/mapoxyomenos

EPK Rijeka 2020 Prezentacijsko-Edukacijski Centar

U sklopu kandidature grada Rijeke za Europsku prijestolnicu kulture 2020. osmišljen je projekt “Luka Različitosti”. Putem osnovnih konceptualnih tema Voda, Rad i Migracije promišljaju se i stvaraju nove slike grada smještenog između neizvjesnosti izazova i trendova globalnog društva, te jasne mogućnosti da se kroz ovaj projekt omogući reinvencija lokalne osebujnosti temeljene na zatečenim povijesnim i kulturnim datostima mjesta.

U sklopu prezentacije programa rada, koji je povjerenstvu za ocjenu i evaluaciju kandidature prezentiran u obaveznoj formi “prijavne knjige”, prigodno je osmišljen prezentacijsko edukacijski centar, izveden u prostoru Malog Salona MMSU-a na riječkom Korzu. U ovom je specifičnom prostoru moguće dobiti informaciju o programu, analizirati poruke projekta “Luka Različitosti” te veoma tjelesno osjetiti prostornu energiju programa definiranog projektom Rijeka EPK 2020.

U suradnji s arhitekticom Idom Križaj Leko, te timom suradnika s kojima smo od samog početka kandidature osmišljavali koncept projekta, izveden je prostor koji ima za cilj završno osnažiti ambiciozni projekt izgradnje ljudskih kapaciteta, te jačanje građanskih inicijativa kao glavnog pokretača ovog specifičnog projekta. Prezentacijsko-edukacijski centar koji jasno predstavlja i prostorno materijalizira ideju projekta, ne udovoljava samo znatiželji javnosti, nego postaje prostor za izražavanje prava suradnika, građana i medija u završnom moderiranju i formiranju projekta.

 

GIF_elementi600

 

Prezentacijsko-edukacijski Centar Rijeka 2020 sastoji od tri zasebne cjeline, tri različite tematske sobe kroz koje se opisuje projekt, ali se i istovremeno otvara mogućnost za debatu o programu i njegovom utjecaju na lokalnu zajednicu. Prva prolazna soba nazvana je “Kuhinja”, te stvara prostor otvorenog i toplog doma za sve goste. Istovremeno ona osim  što preuzima naziv jednog od glavnih Programskih Pravaca projekta EPK Rijeka 2020, sama kroz različite prostorne odnose i događanja pojašnjava koncept, te otvara diskusiju o ponuđenom programu.

Na ulaznom dijelu “Kuhinje” postavljen je “work in progress” zid koji pokazuje fotografije, video zapise, zapisnike, skice i dijagrame svih faza osmišljavanja projekta. Zamišljeno je da se zid tijekom dvotjednih događanja u prostoru nadopunjava i dograđuje novim zapažanjima i zaključcima.

 

 

U drugoj sobi, prostornoj karti – trodimenzionalnom dijagramu, posjetitelji svjedoče programu direktno prebačenom u prostor. Hodajući ovom sobom spoznajemo dijagram i pravce zamišljenih projekata, te njihovu konkretnu povezanosti, koheziju i trajni utjecaju na prostor i vrijeme. Specifični projekti i događaji putem precizno definiranih mjesta, pokrenuti su jasnom idejom i konceptom, te izraženi kroz sedam programskih pravaca: Slatko i slano, Doba moći, Kuhinja – centar za kreativne migracije, Lungomare – Muzej u pokretu, 27 susjedstva, Dopolavoro – nestalna povijest rada i Ciglena kuća. Ovakvi jasno definirani pravci spajaju i umrežavaju prostor, stvarajući projektom EPK Rijeka trajnu mrežu, sustav raskršća i aktivnih točaka koje definiraju prepoznatljivi i trajni urbani arhipelag, disperzirani grad različitosti, prostor migracija i različitih mogućnosti korištenja.

 

ZIDOVI_svjetlo600

Treća soba predstavlja i prikazuje emociju projekta. Ova tamna soba, u koju se ulazi kroz pukotinu nastalu na spoju i dodiru prostorne karte i zatečenog zida galerije, uvodi nas u konkretan projekt. Ulazimo u predstavu održanu u prostoru napuštene energane u tvornici papira Hartera, smještene u kanjonu rijeke Rječine. Video projekcija i snažni audio snimak prikazuje fragmente predstave Kazališta Hotel Bulić, pod naslovom ‘Svršimo s božjim sudom, treći dio”. Osim tjelesnog osjećaja vibracija, zvuka i slika ova soba svojevrsni je prostorni zaključak, jasno pojašnjenje temelja nastanka, ali i nedvosmisleni smjerokaz kojim se putem kreće projekt EPK Rijeka 2020.

Prezentacijsko-edukacijski centar i program za Europsku prijestolnicu kulture 2020 “Luka Različitosti” pokazuje u samom procesu i postupku kandidature da ne želi biti nakupina događanja u kulturi, at-hoc kolekcija “evenata”, niti prilika za privremeni posjet ili rezidenciju kreativnih ljudi sa različitih strana Europe, već jasan i nedvosmislen projekt oslonjen na vlastitu kulturu, koji putem jasnih smjernica i pojmova Rada, Vode i Migracije trajno i jasno redefiniraju prostor, vrijeme i konkretne događaje Rijeke u vremenu do 2020. godine.

Rekonstrukcija Manifesta “Bedroom of my wife”

Početkom 1903. godine u samom centru Beča, u zoni Kärtner Ringa, arhitekt Adolf Loos uređuje svoj mali stan. Loos zadržava raspored konstruktivnih zidova i ritam otvora te projektira novu spavaću sobu, dnevni boravak i kuhinju. Skroman, ali precizno projektiran stan organizira kroz jednostavnu prostornu dihotomiju soba. S jedne strane postavlja dnevni boravak s velikim, masivnim, tamnim kaminom i bibliotekom, dok s druge nasuprotne strane projektira prozračnu, uzbudljivu snježno bijelu spavaću sobu za svoju mladu, devetnaestogodišnju suprugu Linu Loos.

Zidovi spavaće sobe bojani su bijelom bojom i presvučeni dugačkom zavjesom, krojenom i šivanom u bijeloj svili. Podovi su pokriveni bijelim nerc-angora tepihom koji se penje uz bokove kreveta. Krevet je prekriven bijelim svilenim prekrivačem, a kroz zavjese na prozorima prodire difuzno, mliječno bijelo svjetlo. Senzualan i vrlo delikatan, intiman okvir arhitekture potpune čistoće, blaženstva i erotike. Bijela spavaća soba “obučena” u bijelu svilu, te obložena bijelim krznom mekanog nerca, izazivaju uzbudljiv tjelesan osjećaj. U jednom trenu čini nam se da se cijela soba može razodjenuti, polako skidati u slojevima, otvarati se nekim novim tjelesnim iskustvima i erotiziranim ritualima zavođenja.

Ubrzo nakon što je Adolf Loos završio radove u svom novom stanu, urednik časopisa “Kunst” Peter Altenberg, Loosov intimni prijatelj, snimio je dvije fotografije spavaće sobe koje objavljuje u novom izdanju časopisa iz 1903. godine. Kratak opis koji prati dvije crno-bijele fotografije ubrzo je postao svojevrsni manifest arhitekta Adolfa Loosa. Ono što je u ovim fotografijama bilo jasno iskazano potpuno je novi način gledanja, razmišljanja i građenja prostora. Arhitektura proizvedena omotavanjem sobe u prozračni svileni plašt, krojenjem i šivanjem obloga podova i kreveta snježnobijelim nercom, ostat će cijelo stoljeće zabilježena i dugo pamćena pod jednostavnim nazivom“Bedroom of my wife”. Strast, užitak i tjelesna uzbudljivost odredili su temelje ovog neuobičajenog manifesta, te dugo razbuktavale maštu i strasti poznavalaca arhitekture Adolfa Loosa.

Tijekom prošle godine, u sklopu izložbe “Josef Hoffman – Adolf Loos i njihov utjecaj”, postavljene u Muzeju primijenjene umjetnosti MAK u Beču, izložen je i prezentiran cjelokupni opus ovih pionira moderne arhitekture. Josef Hoffmann (1870-1956) i Adolf Loos (1870-1933) bili su najvažniji arhitekti i dizajneri Beča s početka 20-og stoljeća koji su kroz svoje brojne realizacije razvili dva potpuno suprotna pristupa izražavanja individualnosti i samoostvarenja njihovih naručitelja, klijenata, prijatelja i poznanika, strastvenih ljubitelja umjetnosti i arhitekture.

 

loos-#3

 

Josef Hoffmann u svom radu slijedi jasan, mogli bi reći revolucionaran put, koji jasno vodi do stvaranja novih utilitarnih objekata i arhitekture kao niza estetskih proizvoda u alternirajućem nizu projekata. Adolf Loos pak kroz svoj rad traži evolucijsku strategiju, koja gleda utilitarističke objekte i arhitekturu izvan umjetničke proizvodnje. Njegova arhitektura je diskretnu pozadina za različite životne stilove. Ova dva suprotna razmišljanja predstavljaju i temeljne interpretacijske mogućnosti modernih arhitekata i dizajnera, kao i različite pristupe modernom stilu života emancipiranih građana Beča.

U sklopu ove opsežne izložbe, uskrsnula je i pred name se polagano razotkriva blažena ljepota bijele sobe. Predstavljen kao jedan od eksponata velike izložbe, reinkarniran je manifest arhitekta Adolfa Loosa, davno ispisan i zauvijek zabilježen na fotografijama iz 1903. godine. Tako je izvedena, u potpunosti revitalizirana, do najsitnijeg elementa interieura reproducirana, te kroz brojne rafinirane detalje rekonstruirana bijela i uzbudljiva soba Loosove ljubavi Line.

Tijekom realizacije sobe otkriven se neočekivani i dugo vremena skriveni podatak. Na poleđini originalnih fotografija Petera Altenberga nalazi se rukom ispisani kratak tekst, uputstvo za upotrebu, koje kao da sugerira “podovi izvedeni u plavom”. Ova skrivena poruka, notacija koja je jasno shvaćala ograničenja crno-bijele fotografije, te ostavljala mogućnost za snažnu imaginaciju, otvorila je prostor za prezentaciju ljepote, prozračnosti i senzualnosti bijele sobe koja kao lebdi na podlozi kobaltno plave boje. Položena u potpunu prostornu bjelinu, u meku i putenu podatnost zidova i podova, uronjena je nova soba, realiziran manifest, izgrađena fotografija. Bijela vrata, bijeli prozori, bijele zavjese iza kojih probija sjajno difuzno svijetlo, kao da na tren vraćaju duh zaljubljenog para, duh ljubavi i erosa njihovog najintimnijeg mjesta.

Intimni prostor sobe izveden je i shvaćen istovremeno kao običan i svima potreban dio stana, ali i kao začudna, transponirana ideja ljubavi i uzbuđenja, uronjena u fotografski manifest “Bedroom of my wife”. Ova nevjerojatno uzbudljiva i nadasve apsolutno precizna rekonstrukcija, osim što je uspjela u svojoj osnovnoj prostornoj nakani, omogućila je i ostvarila blaženi osjećaj kojeg sa sobom donose dvije crno-bijele fotografije. Izvedba bijele sobe Line i Adolfa Loosa uspjela je povući i reinterpretirati njihovu snagu koja pomoću ove jasne rekonstrukcije teži da se apsolutno približi hipotetskoj ljepoti, nestaloj stvarnosti, davno prošloj, ali nikad zaboravljenoj ljubavi dvoje ljudi.