Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Od Misli Do Građenja I Natrag, Gumno House

Arhitektura se misli, arhitektura se crta i piše, arhitektura se gradi. Arhitektura koja se misli potiče arhitekturu crtanja i pisanja. Pisanje preispituje i artikulira misli arhitekture. Crtanje i pisanje arhitekture trajno inspiriraju i moderiraju građenje. Arhitektura građenja potvrđuje misli arhitekture.

Građena i crtana arhitektura ponekad inspirira pisanu arhitekturu. Pisanje o arhitekturi potiče čitanje arhitekture, jasno strukturira misli arhitekture. Čitati arhitekturu nije isto kao i misliti arhitekturu. Čitati arhitekturu možemo crtajući. Misliti arhitekturu ponekad znači crtati, pisati arhitekturu.

Pisanje arhitekture može biti nalik crtanju. Crtati se može kao da se piše. Pisati možemo kao da gradimo. Ponekad građenje doživljavamo kao neku vrstu pisanja, skriptiranje filmskog scenarija. Crtanje arhitekture ne znači a priori sigurno građenje. Građenje arhitekture potiče na novo crtanje, pisanje i mišljenje arhitekture.

Graditi arhitekturu možemo samo pod uvjetom da crtamo i pišemo arhitekturu. Graditi znači konstantno misliti arhitekturu. Građenjem misli arhitekture stavljamo na konačnu i otvorenu kušnju. Crtanje i pisanje arhitekture oblikuju, skriptiraju i moderiraju građenje. Građenje ponekad utječe na pisanje arhitekture. Misli arhitekture dodatno oblikuje, a ponekad i mijenja jedinstveno iskustvo građenja.

Misliti, pisati i crtati arhitekturu možemo (i) sami, graditi arhitekturu možemo jedino u društvu. Građenje ne ovisi o našim dobrim željama, talentu, plemenitim namjerama ili potrebi za novim iskustvima i nepoznatim iskušenjima, one se samo i isključivo podrazumijevaju. Za gradnju je potrebno minimalno troje. Građenje je strast.

Misliti arhitekturu možemo sjedeći, hodajući, putujući, sanjajući. Pisanje arhitekture se preporučuje u miru i samoći čistoga stola, u bjelini praznog ekrana. Građenje arhitekture podrazumijeva različita kontradiktorna stanja i nepredvidive odnose. Građenje arhitekture je proces. Uzbudljivo trajanje čije neočekivane događaje i akcije u vremenu nije moguće, niti ih je potrebno apsolutno definirati.

Da bi arhitektonska misao postala konkretan prostor, arhitekturu je prije građenja potrebno intenzivno pisati i crtati. Da bi misao postala konkretna arhitektura potrebno je da u jednom trenu postane dobrovoljni talac krize koju često nazivamo projekt. Pisanje i crtanje čine projekt. Projektirati znači misliti kroz pisanje i crtanje. Građenje arhitekture je konačna kontrole krize, proces sveopće obrane i zaštite misli arhitekture. Ljepota arhitekture građenja leži u vještini kontroliranja konstantne krize.

Arhitektura građenja pod kriznim podrazumijeva različita stanja i duboko kontradiktorne kontekste. Od jednostavnosti dubokog blata i prašine, preko sofisticirane tehnologije i medija, do pragmatičnosti administracije, prava i atesta. U onome koji misli arhitekturu građenje izaziva stanje čudne skromnosti. Iako je sve unaprijed opisano i iscrtano uspjeh nije zagarantiran.

Građenje arhitekture podrazumijeva isovremenu elitnu sofisticiranost, prozaičnu dosjetljivost, banalnu tjelesnost, jednostavnu odlučnost, kompenzirajuću upornost, pragmatičnu rutiniranost, neizvjesnu napetost, talentiranu spretnost, impulzivnu reaktivnost, programiranu ludost, nejasnu kontradiktornost, i poneku lukavost odgode. Predah.

Neovisno o tome je li netko misli, čita, piše ili crta, o građenoj arhitekturi baš svako ima svoj stav. Dobar ili loš, zao ili drag, svaki stav o izgrađenoj arhitekturi je potreban. Građena arhitektura izaziva jasne, izravne i veoma tjelesne osjećaje, potiče i provocira direktne misli arhitekture. Konačna materijalizacija arhitekture potvrđuje ili opovrgava početnu misao. Misao arhitekture stavlja se na test kroz jasnu emociju prostornog doživljaja.

Bez konkretnog bivanja i boravljenja u arhitekturi pisanje o arhitekturi gubi na vjerodostojnosti, snaga pisanja kopni, a misli o arhitekturi postaju usamljene i same sebi svrha. Boravak u arhitekturi potiče razmišljanje o arhitekturi. Pisanje o boravku, prolaženju, izlaženju i ulaženju u arhitekturu potiče misao, inspirira druge, stvara neočekivane slike, nove prilike za crtanje i misli arhitekture.

Arhitektura se misli, arhitektura se crta i piše, arhitektura se gradi. Arhitektura koja se misli potiče arhitekturu crtanja i pisanja. Pisanje preispituje misli arhitekture. Crtanje i pisanje arhitekture inspirira građenje. Arhitektura građenja konačno potvrđuje misli o arhitekturi.

Gumno House, Fotografije Ivan Dorotić i Maja Bosnić, dron Igor Crnković

 

 

Punta Umag, Ekvilajzeri Turizma

Umaška Punta je prirodni poluotok i hotelsko naselje smješteno uz sjeverni rub grada, nastalo i raslo u vremenu intenzivnog razvoja istarskog turizma druge polovice 20. stoljeća. Danas, kao i na nekim drugim jadranskim destinacijama, tamo zatičemo prostor velikog građevinskog potencijala s potpuno zapuštenom, ali solidno građenom hotelskom infrastrukturom, te romantičnu ljepotu pejzaža, kombinaciju spontano rasle prirode i naivne parkovne arhitekture starog turističkog resorta. Punta Umag je mjesto zastalo u nekom davno prošlom vremenu, inspirativno mjesto i stanje koje daje priliku za drugačiji pogled na turizam, standarde i pravila razvoja, mjesto i stanje koje se neminovno i brzo mijenja.

U godinama stagnacije lokalnog turističkog razvoja svjetski standardi planiranja u turizmu kao nove, brzo rastuće globalne ekonomije, vrtoglavo su se mijenjali i razvijali. Uspostavili su se jasni kriteriji turističkog planiranja, metode i principi projektiranja i djelovanja jasno umreženi u globalne organizacije turističke proizvodnje. Poput jasnih postavki i pravila ponašanja u arhitekturi shoppinga, u želji da se smanji svaki dodatni rizik i nepredvidivost ulaganja, intenzivno se razvijaju i jasno profiliraju pravila, standardi i obveze koje suvremene hotelske tipologije moraju zadovoljiti.

Pravila su to koja grade novi sustav, sustav koji proizlazi iz mreže utjecaja operatora turizma, politike i medija, te jasno uspostavljene procedure pragmatične birokratske kategorizacije, temeljene na donesenim zakonima i pravilnicima. Ovako postavljena pravila i posloženi akteri u konačnici računaju i planiraju turistički razvoj. Razvoj i napredak postavljen na emocijama hijerarhije, certificiranja, kategorizacije, uspjeha, te strastvenoj želji za zvjezdanim statusom baš svakog, velikog, malog, pa tako i najmanjeg hotela.

Punta Umag promišlja projekt u kojem će se kvaliteta arhitekture osjetiti ne toliko u predvidivom uređenju soba, produkt dizajnu svih mogućih pokretnih i nepokretnih dijelova hotela, već predlaže arhitekturu koja upravlja i projektira sustavima, konkretnu arhitekturu gotovih, unaprijed pripremljenih elemenata. Arhitekturu koja manipulira slikama dokolice, javnim i privatnim prostorom, kategorizacijom, pravilima i standardima turizma, te modeliranjem sustavima unutar zatečene gradnje, prirode, ekologije i energije mjesta.

Pozicija i metoda projektiranja Punte Umag ne kreće od rušenja postojećeg stanja kao najčešćeg i lako objašnjivog početka nove turističke izgradnje. Projekt Punta Umag prepoznaje i uvodi tri sloja, tri odvojena načina intervencije unutar postojećeg hotelskog naselja. Prvi sloj odnosi se na postojeće stanje, zatečeni graditeljski “turistički hardware”, drugi sloj čine specifični arhitektonski implanti i proteze kao pojačivači kategorizacije, precizno razmješteni i projektirani “software” razmješten prema lokalnim potrebama, ta kao treće, Punta Umag uvodi novu matricu, arhipelag bio-otoka, različitih priroda i ekologija mjesta kao generatora, izmjenjivača energije i novih prostornih osjećaja. Generatora drugačijeg odnosa prirode, infrastrukture, javnog prostora i turizma.

Projekt Punta Umag unosi u postojeće stanje konkretne arhitektonske elemente, pojačivače kategorizacije, ekvilajzere turizma, pretvarače novih prostornih i administrativnih mogućnosti hotela. Projekt jasno definira takve nove elemente, te ih razlikuju po veličini, mjestu upotrebe i načinu korištenja. Prostorni pojačivači kategorizacije rezervirani su za nove građevinske elemente koji u sebi sadrže balkone, loggie, sanitarije, sunčeve kolektore i skupljače vode, kao najčešće elemente nedostataka kategorizacije, i energetske učinkovitosti građevine. Ovi elementi apliciraju se poput proteza ili implanta na postojeću arhitekturu hotela.

Novi elementi za dopunu, pojačavanje i ujednačavanje standarda turističke ponude prepoznaje i standardnu, prefabriciranu sobu; jedinicu sobe kao gotovi element sa svim potrebnim sadržajima. Jedinice se slažu, kombiniraju i postavljaju u raznim prostornim i organizacionim scenarijima. Slobodno položena u parku ili uz more postaje mobile-home jedinica, složena u jednostavnu gomilu ili položena u promjenjivu tepih-strukturu, zavisno i prema konkretnoj potrebi nadograđuje hotel ili postaje autonomna depandansa.

Od novih elemenata, prepoznatih kao ekvilajzere turističke ponude, uvode se i arhetipski elementi arhitekture prepoznati kao hotelski trijem, loggia i stoa. Bilo da se radi o plažnim objektima, spremištima brodica i rekvizita, paviljonima za ugostiteljstvo, sjenovitim strehama za okupljanja i provode, ovakvi elementi postavljaju se na promišljenim mjestima gdje u kombinaciji s postojećim građevinama, morem ili nekim drugim prirodnim fenomenom stvaraju karakteristične ambijente i jasna mjesta.

Kao svaki jasan, održivi sustav, tako i Punta Umag gradi svoju prepoznatljivu prostorno funkcionalnu matricu. Punta je premrežena jasnim sustavom kružnih biotopa, različitih i složenih prostornih jedinica, jasno projektiranih tematskih cjelina, održivih, prepoznatljivih energetskih i ekoloških otoka koji tvore arhipelag mjesta spojenih u novi održivi parkovni, plažni, parkirni, i energetski eko-sustav.

Punta Umag u svom živopisnom parku kombinira sustave Bijele, Crvene i Sive Istre, karakterističnih i specifičnih biotičkih i abiotičkih svojstava, zelene otoke parkinga i priručnih skladišta, otoke različitih mogućnosti iskorištavanja crnih i bijelih voda, mora, sunčeve energije, i biološkog otpada hotelskog kompleksa.

Ovakav raznolik prirodni ambijent stvara različita mjesta, različite ugođaje i karakteristične prostorne fenomene uklopljene u svakodnevne potrebe, tehničke i infrastrukturne zahtjeve turističkog kompleksa. Ovakav koncept također uvodi dugoročnu stabilnost, tehničku i materijalnu održivost arhitekture , gdje ovako specifično shvaćeni arhitektonski i infrastrukturni elementi počinju biti ekvilajzeri pravne, ekološke, energetske, i kulturne potrebe društva, duboko ukorijenjenih u legalne zahtjeve svog vremena.

Gradovi Šatora

Kada je davne 1957. godine Gy Debord konstatirao da arhitektura treba napredovati i razvijati se, uzimajući za predmet svog djelovanja više uzbudljive situacije, nego uzbudljive oblike, postalo je svima jasno da se polje našeg djelovanja konačno oslobodilo vječnog bremena objekta kao jedinog cilja arhitektonskog djelovanja.

Danas često svjedočimo događajima kojim organizacija konkretnog trenutka traži oslobađanje od isključivo umjetničkog načina djelovanja arhitekta. Taj specifični trenutak, kada određeni događaj dolazi u stanje kritične mase kojem treba jasna organizacija prostora, započinje prava arhitektura. To je početak konkretne akcije, početak projekta koji definira precizne odnose, uvodi novu, specifičnu hijerarhiju. Niz precizno skriptiranih postupaka izvedeni alatima i mehanizmima jednostavne gradnje, kroz jasne i nedvosmislene modele organizacije prostornih parametara, u trenu stvaraju jasnu i nedvosmislenu arhitekturu. Arhitekt u takvoj prilici postaje potreban, tražen i koristan.

Neovisno o veličini teritorija ili prostora koje akcija zauzima, te neovisno o namjeni i konkretnom prostornom okruženju, trenutak definira okvir konkretne i specifične arhitekture. Arhitekture koja spaja događaj s mjestom, stavljajući pritom jasnu i konkretnu aktivnost u drugačiji odnos sa zatečenim stanjem, postojećim elementima prirode, gradnje i infrastrukture.

Potpuna dostupnost, otvorenost prostorne mreže i probojnost suvremenih teritorija uklanja grad kao jedino odredište i mjesto događanja ljudi. Taj oslobađajući podatak stvara stanje unutar kojeg su mogući različiti utjecaji i metode organizacije. Koncentracije i planiranja progresivne mreže događaja ili kontrolnih organizama mogu se dogoditi, jasno organizirati bilo kada, i bilo gdje. Dovoljan je i nužan samo jasan povod, odluka za konkretnu akciju, te jasna želja za prisustvovanjem, konsenzus skupine ili društva, s jasno reguliranim odnosima.

Ove postavke pokazuju se očitima kroz različite primjere. Od masovnih političkih ili vjerskih skupova, prisilnog okupljanja ljudi prognanih iz svojih kuća uslijed ratnih razaranja, pa sve do dokonog i veselog uživanja u umjetnosti, teatru ili popularnoj muzici, na različite i veoma inspirativne načine oblikuju specifična mjesta zajedništva i drugačije odnose među ljudima. Rađaju se, i nastaju nova mjesta, projektirana i osmišljena za različite povode i bogate akcije.

Slučaj i primjer privremenog šatorskog grada Mina za 3 milijuna ljudi najbolje pokazuje održivost iznesenih teza. Mina je golemi, masivni, nepregledni šatorski grad u Saudijskoj Arabiji koji se podiže i uklanja svake godine kada milijuni hodočasnika tijekom zadnjeg mjeseca lunarnog islamskog kalendara posjećuju Meku.

Taj izuzetno precizno ustrojen i jasno dizajniran sustav sa svom potrebnom sanitarnom, prometnom i komunalnom infrastrukturom stvara konkretne uvjete za organizaciju događaja. Šatori su potpuno standardizirani, jasno projektirani da se kvalitetno ventiliraju i spriječe eventualni požar ili sličnu havariju. Najzanimljivija konstrukcija u šatorskom gradu Minu je Jamarat Bridge. Most koji je izgrađen kako bi se olakšalo kretanje vjernika koji dolaze iz različitih smjerova i zemalja. Jamarat Bridge ima 24 pristupna puta i 11 vrata koji ga povezuju s planinom. Trenutno postoji 5 razina mosta koje se u budućnosti trebaju proširiti na 12. Dimenzije mosta su 100 metara širine i 800 metara duljine.

Pored snažne volje za zajedništvom koje gradi drugačije prostore i uzbudljive međuljudske odnose,  nažalost veoma često i “efikasno”, ljude okupljaju ratovi, trauma ili strah. Brojni primjeri od srednjovjekovnih gradova, koncentracijskih kampova, podjeljenih i ograđenih gradova poput Berlinskog zida, veoma jasno pokazuju da traume mogu rezultirati silno inspirativnim i drugačijim pogledima na razvoj gradova, organizaciju zajedništva i urbanih prostora. Primjer jedne izrazito traumatične i depresivne slike prisilnog okupljanja ljudi u dubokoj nevolji je Sirijski izbjeglički kamp Zaatari.

Ono što se može vidjeti na fotografijama je novi dom, novi grad za preko 160.000 izbjeglica protjeranih brutalnim ratom i diktaturom Bashara al-Assada. Nevjerojatno, ali istinito, 6.000 ljudi dnevno je pristizalo u izbjeglički kamp u Jordanu, koji je tim neželjenim događajem postao peti najveći grad zemlje. Na pretrpanih 2,8 kvadratnih kilometara, bez ijednog stabala ili grma usred pustinje nepregledne i opasne šikare koja je preventivno očišćena i prekopana za zaštitu od zmija i škorpiona, niknuo je novi grad. Grad s novim trgom, nizom ambulanti, vrtića, škola i društvenih domova, te sportskih terena za rekreaciju i zaborav na veliku traumu rata. Svaki se dan u Zaatariju rodi 12 do 15 nove djece. Nova djeca u novom i neočekivanom gradu šatora.

S druge strane zemaljske kugle, u centru Velike Britanije, primjer Glastonbury festivala veoma nam plastično pokazuje kako jedan opušteni hippy-događaj iz 70-ih godina nadrasta svoje početne ambicije, te u duhu novoga vremena poprima oblik novog privremenog grada. Grada nastalog na farmi u Piltonu koji jednom na godinu raste i nastaje za stotine tisuća stanovnika smještenih u različite šatore, kamp kućice i mobilne kućice. U organizaciji gospodina Michael Eavis-a već 40 godina događa se specifičan i osebujan grad događaj, grad festival.

Osim ljubitelje suvremene glazbe festival ugošćuje, prikazuje i tematizira ples, komediju, kazalište, cirkus, cabaret i druge izvedbene umjetnosti. Prvih godina festivala, tada besplatna manifestacija, ugošćavala je ljude istih svjetonazora, iste pripadnosti jednoj hippy generaciji. Ljudi oslobođeni razlika, predrasuda, klasnih, rodnih i rasnih podjela slobodno su se družili uz umjetnost. Godinama kako se festival razvijao te mjesto postajalo sve poznatije, a broj ljudi sve veći, segregacija ljudi počela je biti sve veća i očiglednija. Od 70 ih godina, kada su svi spavali, ležali i slušali muziku zavaljeni na travnatom amfiteatru, vremenom se prostor za boravak počeo odvajati od prostora za praćenje koncerta. Razlozi sigurnosti i komercijalnog oblikovanja festivala počeli su uvoditi hijerarhiju i podjele unutar prostora Glastonbury festivala. Danas zatičemo inspirativan grad-kolaž. Kolaž kojeg čini postojeća priroda, parkovna i landscape infrastruktura, tisuće različitih šatora, kamp kućica uhvaćenih u novom odnosu i novoj hijerarhiji masovnog događaja. Pred nama je kolaž novih odnosa, novih prostornih, funkcionalnih i društvenih entiteta podijeljenih poput klasičnog grada. Privremeni grad sa svim svojim elementima, kvartovima različitih šatora, od skromnih do luksuznih, od onih za mlade, do onih za malo starije, od hipstera do gospode i pustolova, od jeftino građenih do skupo dizajniranih i klimatiziranih. Svi skupa položeni su unutar velikog privatnog imanja, projektiranog za zajedništvo i društvenost sa svim svojim proturječjima i složenostima koje čini svaki pravi grad poželjnim.