Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Dinko Peračić Razgovor, drugi dio

Drugio dio razgovora s  Dinkom Peračićem koji sam vodio za portal Vizkultura.hr

 

Idis: Između dva dijela našeg razgovora dogodio se po meni jedan veoma znakovit događaj. Jedna veoma šarolika, velika i mlada grupa, koja uključuje izmađu ostalih arhitekte, kolektiv Assemble dobili su “Turner prize for arts”, najprestižniju Britansku nagradu za umjetnost, za njihov predan i hvalevrijedan rad na malim arhitektonskim zahvatima. Očito ovakav rad, kojeg si i ti započeo prije 15 godina, postaje mainstream?

Dinko: Neki umjetnici to komentiraju kao smrt umjetnosti. Uloga žirija takve nagrade je da odredi koja je uloga umjetnosti u određenom trenutku u svijetu. Očito su htjeli poručiti da ono je ono što je danas važno bazirano na djelovanju za zajednicu. Ne zanimaju ih nova visoko intelektualna estetska iskustva. Istaknuli su da umjetnost treba biti aktivna i od značaja za ljude i prostore s kojima radi. Assemble su i sami iznenađeni ulogom u koju su dovedeni, ali, koliko vidim, ne obaziru se na ove komentare jer raspravu o tome što je umjetnost, a što nije, smatraju i onako previše akademskom. Po meni oni ne rade nikakvu alternativu, nego jednostavno ono što treba napraviti u svom kontekstu, bilo kojim sredstvima koja su im na raspolaganju. U njihovom slučaju to je vrlo kreativno i dosljedno. Ovo je i poruka arhitektima da ako rade na način koji je relevantan za društveni kontekst, njihov rad može izaći iz okvira discipline i postati značajniji.

Idis: Kako objašnjavaš situaciju da je takav pristup sad odjednom postao jako važan? Prošlih desetljeća tu su bili mega zvijezde, milioneri Antony Gormley, Damien Hirst, a do prije samo neku godinu eletini eksperimentatori perfomancea, videa i zvuka Susan Philipsz, Laure Prouvost, Duncan Campbell?
Dinko: Možemo to tumačiti zasićenjem elitnom kulturom i često mistificiranim pozicijama umjetnosti, ali i arhitekture. U zapadnim razvijenim društvima visoka umjetnost je dio tržišta luksuza, često nedostupna i nerazumljiva, odvojena od onog što obične ljude stvarno zanima. Ipak, skloniji sam ideji da se radi o traženju nove pozicije za umjetnost, u kojoj ona postaje dio svakodnevnice velikog broja ljudi. Creative Time iz New Yorka naš rad na Domu mladih objavili su u knjizi “Living as FormSocially Engaged Art from 1991-2011”. Ovakve prakse dugo su poznate i imaju već razvijen vlastiti diskurs. Sada one postaju nova “bojišnica”, kako kaže Aravena. Polažu se nade da se tu mogu stvoriti značajne nove vrijednosti.

 

Idis: Koje su to uloge, poruke i ciljevi takve umjetnosti?

Dinko: Kroz ovakve radove ocrtavaju se moguće nove uloge pojedinca u zajednici, nove kolektivne dinamike, drugačiji odnosi prema javnoj domeni. Kroz ovaj format brzo se provjerava i preslaguje suvremena pozicija pojedinca u svijetu. I ja se tu slažem, to arhitektura treba raditi. Naravno, uvijek će biti genijalnih autonomnih i intimnih radova koji nas ostavljaju bez daha, ali u ovom trenutku postalo je važnije napraviti nešto s društvom koje se rasipa.

 

Idis: Je li to unaprijed izgubljena bitka? Je li ova nagrada, i takav ustupak nervoznoj, nestrpljivoj i nezaposlenoj masi umjetnika, designera, arhitekata i mladih kreativaca kako ih se danas naziva, poruka da i oni svi ipak imaju šanse? Je li to predah dok se ne nađu nove peradigme?

Dinko: Nezaposleni i nestrpljivi – to je sigurno problem. i ja bih volio znat što ćemo s time i ima li što arhitektura za reći po tom pitanju. U filmu Interstellar, glavni glumac u jednom trenutku kaže: “it/s like we’ve forgotten who we are. Exploreres, pioneers, not caretakers…We are not ment to save the world. We are ment to leave it.” Zadnjih 15 godina briga i njega su mainstream. Težimo konceptima kao što su održivi razvoj, obnovljivi izvori energije, ekološki otisak -0-, zelena gradnja, zdrava hrana, život u harmoniji s prirodom i društvom.

 

Idis: Slažem se, ali sa druge strane digitalno, medijsko, biotehnološko i energetsko okruženje snažno mijenja naš okoliš?

Dinko: Istovremeno događaju se sustavi globalne kontrole nevjerojatnih razmjera i priprema nova tehnološka revolucija. Kao i u svim situacijama do sada kada koincidiraju tehnologije i velike ideje uspostavlja se novi poredak. Mislim da se nećemo brzo preseliti na neko novo umjetno nebesko tijelo, kao u filmu, ali bi mogli doživjeti novo stanje u kojem su pojedinci povezani, suprisutni i intezivno međuovisni, na nekoj novoj razini. Facebook revolucije smo već vidjeli, a stvar se razvija dalje. Društvo je novi svemir. Kao što su arhitekti sedamdesetih bili fascinirani revolucijom materijala i svemirskih tehnologija, tako i mi danas moramo dati odgovore na digitalni i umreženi svijet koji preslaguje društvo. Jesmo li otišli predaleko?…..vratimo se na zemlju.

Idis: Možemo se onda vratiti malo ovdje, kod nas u Hrvatsku. Izgleda da smo se pogubili i da se pomalo perverzno zabavljamo sami sa sobom, kao da nas ove globalne teme ne zanimaju, ili još bolje neznamo za njih. Obojica smo dijelom povezani s nastajanjem novih društveno-kulturnih centara, ja u Rijeci, ti u Splitu. Koji je tvoj stav ovim kulturnim centrima, njihovim akterima, o čemu se tu zapravo radi?
Dinko: Jedno od pitanja koje se postavljaju je: koja je razlika između postojećih kvartovskih ili mjesnih domova kulture i društvenih centara i takozvanih novih društveno-kulturnih centara. Točno je da mogu završiti isto, ali imaju šansu da budu nešto novo i zanimljivo. Razlika se događa na tri razine: na prostorima, programima i organizacijskim modelima. Programski, radi se velikim dijelom o društveno kritičkom ili angažiranom sadržaju i eksperimentiranju s različitim oblicima rada, otvorenim participativnim procesima i slično. Na organizacijskog razini stvaraju se načini zajedničkog upravljanja i suradnji. Prostori gdje se ova kultura događa su uglavnom stare neprilagođene zgrade, u kojima arhitektura treba odgovoriti na način koji odgovara dinamičnom načinu korištenja od strane više aktera. Kao što je građanski sloj na kraju 19. stoljeća trebao Opere, tako mi danas trebamo takva mjesta. To su nove institucije koje nastaju, ne u smislu velikih zgrada sa puno zaposlenih već kao hibridni centri koji odgovaraju suvremenom društvu i kulturi.

Idis: Je li to dio vašeg nastupa na Bijenalu? Upravo ste ušli u prostor napuštene zgrade u tvorničkom komplaksu Rikard Benčić, radite i bilježite proces nastanka nove institucije, ali i novi pristup u prisvajanju odgovornosti za postupak i akciju. kako inaugurirati nove institucije, nove načine operiranja, ovi do sad frustriraju svih?
Dinko: Svakako će se raditi o sastavljanju novih mjesta za kulturu, sa više strana. Arhitektura je jedna od njih. Do sada su se prostori za kulturu radili na vrlo visokoj razini, bez obzira na njihov objektivan društveni značaj. Danas smo u situaciji da ih trebamo napraviti za petinu nekadašnjeg budžeta. Moramo se fokusirati na najvažnije. I naravno treba sasvim drugačije upravljati svim aspektima projekta. U ovakve projekte nema smisla ulaziti ako ne vjeruješ da to oni imaju šireg smisla, a Muzej u kompleksu Benčiću je važan i za Rijeku i za novu paradigmu rada u kulturi. Slaven Tolj sigurno bolje moće objasniti što to znači za samu instituciju.

 

Idis: Dosta je narvoze u kulturnim krugovima, ljudi su nestrpljivi i očekuju odgovore od gradova, lokalne samouprave, nezavisne scene?

Dinko: Već smo spomenuli, milslim da ovaj prostor umjetnici i građani trebaju. Počeli su ga koristiti kroz pojedinačne projekte. Sada treba osigurati da se ove aktivnosti nastave. Muzej, koji je naravno institucija, koristi pristup koji se počeo razvijati među vaninstitucionalnim organizacijama. Veća otvorenost i usmjerenost širokoj publici, dinamički suradnički projekti, stvaranje velikog kruga uključenih akterea, društveno kritičke i angažirane teme i prostor koji se razvija zajedno s programom i institucijom. Muzej ima i svoje druge razine, ali ovdje je naglasak na stvaranju novog sadržaja i programa koje prati drugačiji odnos prema prostoru. Gledamo izgradnju novog modela rada u kulturi, bilo da ona nastaje konsolidacijom nezavisnih ili prilagođavanjem postojećih institucija.

Idis: Kako vidiš razvoj Kulturnih centara? Planiraju se mnogi, svi računaju na EU sredstva. Desetak godina pratim način djelovanja, proces aplikacije i provedbe programa u kulturi. većinom sve se svodi na aplikaciju i provedbu tema i zadataka koji su potpuno iskontrolirani i određeni EU politikama. Gotovo da nema šanse da se misli drugačije i specifično. Čak i ako se misli stvari se pokušavaju zamotati, upakirati u specifičnu retoriku i zadane teme i likove?
Dinko: Ovo je složeno pitanje kulturne politike. Ja bih volio vidjeti i mogućnosti podrške za autonomne neprilagođene projekte i dinamičnu scenu koja je prepoznatljiva i koja gradi svoje institucije, publiku, prostore i slično. Volio bih i da prije desetak godina nije praktično ukinuto kulturno vijeće za arhitekturu koje je financiralo istraživačke i kritičke projekte u arhitekturi. Slažem se da bi mogli imati i bolje sustave, odnosno da bi oni mogli biti senzitivniji i zainteresiraniji prema sadržaju. Puno energije se troši na administraciju i komunikaciju, a premalo na radove. Problem je mnoštvo, neartikulirana gomila ponude, koja ispire koncetraciju publike i stvara nervozu onima koji stvaraju. Milslim da ćemo se morati ozbiljnije pozabaviti sustavima vrijednosti. Teško ćemo se vratiti na samo izdvajanje izvrsnosti, jer to implicira stabilne autoritete i kompaktno društvo. Danas su svi sve. Ujutro pjevaš ma misi, nastaviš ispred u klapi, popodne probe u punk bendu, odeš na koncert elektronike i završiš na cajkama. Jako cijenim one koji rone duboko u svom sadržaju. Nemam odgovor kako im osiguarati da to nastave raditi i da imaju publiku. U arhitekturi bi koristilo da imamo više kritičara i formata za razgovor o vrijednostima pojedinih aktualnih radova.
Idis: Mogu li Kulturni centri biti nove paradigme?
Dinko: Mogu. Prilična količina inovativnosti i entuzijazma je uložena u stvaranje njihovih sustava. Na njihovim prostorima se testiraju dinamične rekonstrukcije, one koje se odvijaju u puno malih faza i razvijaju zajedno s programom. Uspostavljaju se civilno-javna partnerstva, s proaktivnim pozicijama građana u odnosu prema državi ili gradu, koje mogu biti primjer i za sva ostala područja. Programi se rade kroz vrlo zanimljive i šire primjenjive formate. Naravno tu još ima puno mogućnosti za razvoj.

Idis: Ako pogledamo teme koje prihvaća kultura, arhitektura i dizajn, često se navodi tema subverzivnosti, neki festivali se i tako nazivaju, pišu se akademski članici, rade razgovori u teatru. Kako biti takav u ovakvom strogo kontroliranom, nadziranom i predvidivom kontekstru. Zamislimo ovu situaciju, mladi umjetnik Andy Warhol javlja se gradskoj upravi grada New Yorka sa idejom da aplicira svoje programe u kulturi, i zahtjevom da mu grad ustupi napušteni prostor tvornice koju će nazvati Factory? Malo zvuči bizarno, ali to je ono što umjetnici u nemoći danas rade, ovise o politici, lokalnoj i globalnoj mašini. Dali takva kultura uopće može pokretati novo i drugačije?

Dinko: U Evropi smo stalno u dijalogu s državom, u Americi s tržištem. Subverzivno u Americi bi bilo recimo brisanje bankovnih računa. U Evropi je to radikalno preispitivanje ideologija. Dok je Amerika imala Warholove pop ikone, Evropa je imala Beuysa i njegove “socijalne skulpture”. Nije čudno da kod nas svaka umjetnost prije ili kasnije dođe u odnos s javnom domenom. Problem je naravno, kad postane neproduktivna, kad više “ne daje struju”. Država i umjetnici bi trebali biti bezobrazniji prema pasivnima sa druge strane.

 

Idis:  Podrazumijeva li djelovanje u kulturi preuzimanje vodećih pozicija, odgovornosti i politike?

Dinko: Najbolju komunikaciju o prostorima za umjetnost sam vidio u Amsterdamu, koji ima mali gradski ured koji pronalazi umjetničke i društvene inicijative koje okupiraju prazne prostore i pomaže im da se ustroje, preuzmu odgovornost i rizike, srede prostor i ojačaju svoje programe. Ako se pokaže da nemaju zdravu osnovu, od njih odustaju. Tako su napravili oko 60 novih mjesta za kulturu u Amsterdamu, s jasnim ciljem da Amsterdam ostane grad koji biraju umjetnici, mladi i kreativni. Svako od ovih mjesta napravljeno je po svojoj mjeri, neka su vrlo komercijalna i popularna, neka vrlo izolirana ali samooodrživa.

Idis: Vratimo se načas na temu normalizacija i normizacija. Sve oko nas kreće se u smjeru predvidivosti, komfora i sigurnosti, te se i namanji rizik i nepoznata tema pokušava svesti na minimum. Kako unutar toga i takvog konteksta biti kreativan. Najbolja potvrda ove teze je znakovit podatak da u vremenu snažnog tehnološkog razvoja čovječanstva ljudska noga, nakon Mjeseca, nije stupila niti na jednu planetu sunčevog sustava. Razlog tome je vrlo prozaičan i banalan; nije administriran i pravno uobličen adekvatan model ugovora s astronautom koji bi predvidio i prihvatio sve moguće rizike.
Dinko: Tako je. Moj prijatelj koji vodi firmu od 50 programera kaže da su postali eksperti u administraciji i rješavanju raznih zakonskih obaveza. Usput proizvode i softver. Tako je i kod nas u arhitekturi. Samo preuzmi odgovornost, a što radiš, nije važno. Pravnici, zaštitari svake vrste i osiguravatelji su hiperproduktivni. Osvojili su velike udjele u investicijama i svakom kreativnom poslu. Naravno da su imobilizirali cijelo polje inicijativa. Dok smo mi pričali o kompozicijama i konceptima, oni su se ugradili. Sad smo svi uredni i normalizirani i moramo biti kreativni u zadanim okvirima. Jedino ozbijno smanjenje budžeta i povećanje potreba može ovaj sustav dovesti u pitanje.
Ako govorimo o projektima koji su na “bojišnici”, koji žele pomaknuti stvari s mjesta, što redovito uključuje povećani rizik, ovakvi uvjeti su velika prepreka, ali s tim se treba nositi. Jedino što me zabrinjava je što kod studenata vidim da su pomireni s sustavom onakav kakav je. Vole da je sve na svom mjestu, predvidljivo, komforno i sigurno, bez nekakvih eksperimenata. Valjda je to prirodna reakcija na traženja prethodnih generacija, ali eto djeluje mi neprirodno.


Idis: Dali bi trebalo usvojiti neke nove etike, morale i kodekse koji bi nas doveli do novih mogućnosti za istraživanja nepoznatog, preuzimanja rizika i ispitivanja Novog Morala, neke nove razine svijesti?
Dinko: Etiku u struci trebamo tražiti kroz mnoštvo pojedinačnih odnosa, ne kroz centralne autoritete. Kroz projekte za kulturu koje ćemo pokazati na Bijenalu u Veneciji, stalno preispitujemo što oni znače za njihove korisnike, za kontest i susjede, za grad, za postojeće građevine i njihov integritet. Navikli smo da arhitektura uvijek dolazi kao neka značajna nova gesta, ali zanimaju me i one situacije u kojima se arhitektura realizira kroz nastavljanje i usmjeravanje započetih situacija. Tu arhitektura prestaje biti autonomna i prelazi na razinu u kojoj sudjeluje u razmjeni većih razmjera. Sigurno trebamo neku novu razinu povjerenja da bi se pomakli iz današnjeg stanja. Previše je muljanja, finti i blefova, obmana, igara na sreću i vitoperenja stvarnosti. Iznenadilo me na putovanjima u Skandinaviju kako ljudi uglavnom govore istinu, bez uvijanja, ili šute. Moguće je da baš zbog toga žive bolje. Ako postoji povjerenje, otvara se bezbroj mogućnosti, pa tako i za veći rizik i avanture. razni spin-doktori su svojom praksom unijeli nepovjerenje i oni, kao i osiguravatelji, imobilizirali razvoj. Trebali bi imati neki spin-detektor, aplikaciju za smart phone, pa da se više ne mislimo ko nas mulja, a tko ne. Izuzetno je zanimljiva bila epizoda u kojoj Torcida stavlja na stol skupštine dioničara Hajduka Kodeks od preko 400 stranica. To govori više o drugoj strani, koja se očito izvitoperila do te mjere da im nekadašnji huligani trebaju pisati pravila ponašanja.

 

Idis: Ovo na kraju mi se čini kao dobar, dapače odličan kraj i zaključak. Hvala Dinko, i želim ti puno sreće!

 

Razgovor Dinko Peračić, Arhitektura treba imati otvorenu logiku

Danas donosim razgovor s Dinkom Peračićem kojeg sam vodio prošlog tjedna u Rijeci, za portal Vizkultura.hr

Pitanja koja sam mu postavio kreću se od općih, do vrlo osobnih, a zajedničko im je da žele dati odgovor na neke nerazjašnjene ili nedovoljno problematizirane dileme u struci. Dijalog s Dinkom Peračićem dotiče složene odnose akcija i objekta kao izvora arhitektonskog djelovanja, progovara o procesima i objektima u arhitekturi te društvenoj ulozi i angažiranosti arhitekta u vremenu tržišnih ekonomija globalnog društva. Dinko Peračić i njegovo djelovanje mogu nam ukazati i razjasniti na neke dileme koje su prisutne u društvu, zatim o ulozi, mogućnosti i utjecaju kulture te nezavisne scene čiji je Dinko, sa svojom partnericom Mirandom Veljačić i Platformom 9,81, aktivni djelatnik. Na kraju govorimo i o neizbježnom te uvijek intrigantnom Venezianskom Biennalu, riziku i izazovu kojeg je Dinko preuzeo sa svojim timom pri prezentiranju Hrvatske na ovoj prestižnoj svjetskoj izložbi, te sličnostima u metodi rada sa Alejandrom Aravenom, čileanskim arhitektom koji je ovogodišnji glavni umjetnički izbornik bijenala.

 

Idis: Dinko, evo pratim tvoj rad još od studentskih dana, kada sam gostovao na vašim okupljanjima i prvim akcijama Platforme 9,81. Radiš marljivo već 15 godina, a tek si dobio neke prve potvrde za svoj rad. Trebalo je 15 godina da se nekako prepozna tvoje djelovanje. Treba upornosti, treba bit strpljiv. Zahtijeva li arhitektura strpljenje, neku danas pomalo zaboravljenu karakteristiku?

Dinko: Nisam posebno strpljiv karakter, al nakon nekog vremena sam se pomirio s tim da je arhitektura spora disciplina. Ima projekata koji traju po deset godina i cijelo to vrijeme trebaš držati koncentraciju. Redovito su me vukli procesi nastajanja arhitekture, što samo po sebi ne može biti brzo. Kad si fokusiran na objekt mislim da možeš bit brže gotov s poslom. Kad si dio procesa, onda to zna potrajati.

Idis: Zašto si se već u studentskim danima odlučio da radiš na procesima, a manje na objektima? Danas je to gotovo pa dio općeg stava, participacija i akcija, upravljanje procesima?

Dinko: Arhitekturu vidim više kao usmjeravanje odnosa i značenja u prostoru, a manje kao definiranje gotove slike ili kompozicije. Čini me sretnijim kad vidim da određeni prostorni zahvat za sobom povede određene promjene u svom kontekstu. Zanima me što arhitektura može napraviti kao dio nekog složenijeg sustava. Tu se potroši dosta vremena.

 

Idis: Svi znamo da živimo u vremenu oblika, forme, gdje sadržaj nije u prvom planu. Što po tebi manjka arhitektima u tom, mogli bi ga nazvati “objektnom pristupu”?

Dinko: Ništa, samo se ne osjećam dobro kad su previše definirani, odnosno kad su njihove interpretacije ili načini korištenja previše predodređeni. Mislim da arhitektura treba imati otvorenu logiku. Treba omogućiti da ju se nastavlja, i da ona bude sredstvo stvaranja novih entiteta. Da kod nas postoji urbanizam, možda bi se više njime bavio. Više od objekta tražim ambijent, kad ukupan dojam prostora nadraste racionalne strukture. Neko vrijeme sam se trudio raditi kroz dijagrame ili kompozicije, jer su me tako učili. Shvatio sam da to nije za mene, odnosno da je to samo mali dio palete.

Idis: Misliš da arhitekti previše inzistiraju na formi, ili ih tržišna ekonomija i medijatiziranost društva koje traži novo i novo, sili na nove i drugačije oblike?

Dinko: Da, vjerujem da smo opsjednuti oblicima, za velik broj situacija to je dobro, ali često od toga ne vidimo druge mogućnosti. Nekad treba formom riješiti prostor, a ponekad se treba prepustiti, uroniti u događanja na lokaciji pa ih usmjeravati i tijekom vremena dovoditi nekom obliku.

Idis: Imaš li neki svoj primjer?

Dinko Peračić: Prvo mi pada na pamet tržnica u Vodicama. Njena osnovna struktura su ritam krovova i osi. Prvi projekt bio je značajno drugačiji, ali je s vremenom on reduciran i izrezivan kako je trebalo. Rezultirajući tlocrtni oblik je neuredan, ali stvar i dalje funkcionira jer se zadržalo ono što je bitno. U nekim drugim materijalima ne bi dobili tako optimističan ambijent, ali bi projekt i dalje funkcionirao.

 

 

Idis: Može li se takav pristup podučavati, prenijeti ga kao znanje?

Dinko: Nadam se da može! Zanimaju me metode kako studentima otvoriti dimenzije upravljanja sadržajem, značenjem i društvenom komponentom arhitekture. Dizajn programa je izuzetno važan, a često smo dovedeni u situaciju da crtamo što nam kažu. Sviramo napisane partiture. Moramo se uključiti u nastajanje arhitekture dok ona postoji kao problem, a ne kad je već definiran projekt, a za to nam trebaju nova i šira znanja.

Idis: Već kao student bavio si se društvenom komponentom u arhitekturi, a sada ćeš na Araveninom bijenalu u Veneciji to pokazati na visokoj međunarodnoj razini. Od kuda taj interes za društveno, akciju, participativni pristup arhitekturi?

Dinko: Još na faksu smo napravili Platformu 9,81. Nije nam bilo dovoljno ono što su nam pričali, već smo tražili što bi to bilo važno za arhitekturu, da ona bude zanimljiva i nekom izvan arhitektonskog kruga. Vidjeli smo da arhitekturu ljudi trebaju i da žele u njoj sudjelovati, da žele bit dio procesa stvaranja i da žele u njoj imati svoj udio. Mislim da arhitektura treba biti zaprljana s više ruku, a da arhitekt u tome treba osigurati da konačan rezultat ima svoj integritet. Koncept bijenala koji je Aravena napisao govori upravo o tome. Gdje su nova polja arhitekture na kojima ona može ponovno stvoriti svoj društveni značaj? Nakon neobuzdanog građenja i površnosti, krize i poricanja krize pa povlačenja u mjere štednje, došlo je valjda vrijeme da promislimo koja je naša uloga. Teme kojima smo se na Platformi 9,81 godinama bavili sada je Aravena izvukao kao bitne.

 

Idis: Moram opet o ovoj temi. I kod Aravene i kod tebe vidim jednu nikako lošu, ali veoma prisutnu podvojenost. Ona se vidi iz radova, čita se između radova arhitekta u arhitektonskom studiju i člana nezavisne organizacije koja se bavi temama prostora. Zanimljiva podudarnost? Zašto ova dva različita pristupa držite nekako odvojeno?

Dinko: To je problem struke, da se djelovanje arhitekta gleda primarno kao na poduzetništvo i sudjelovanje u procesu građenja. Humanistička komponenta se gotovo izgubila. Kako može djelovati arhitekt koji želi doprinijeti svom kontekstu, a da ne bude odmah prozvan da od toga želi izvući neki svoj poduzetnički interes? Imamo puno kvalitetnih pojedinaca koji imaju potrebu doprinijeti, ali to rade samostalno, volonterski, ili kroz Društva arhitekata koja su nedovoljno fokusirana i nehomogena. Iz takvih pozicija ponekad zvuče kao donkihotski, uz previše dociranja ili uz prečesto: “trebalo bi nešto…”. Druga opcija je da se povuku i crtaju što im daju. Mene zanima i projektiranje i doprinos nekom kulturnom kontekstu, ne samo građenjem. Nisam našao načina da spojim ova dva načina rada u jedan format. Zato radim kroz oba….uz sve kritike s obje strane.

Idis: Misliš da kroz samo projektiranje nije moguće odraditi i svoju društvenu ulogu? Iskreno, ono što sam radio u Krku s Dvoranom trgom i školom, ili s Pastoralnim centrom na Trsatu isto je društvena uloga arhitekta, ali zbog mojih specifičnih oblika mene ne doživljavaju kao “društvenog”?

Dinko Peračić: Koliko znam u Krku ti nisi samo crtao što su ti zadali, već si imao dugotrajan dijalog što uopće tamo treba napraviti. Na kraju sve bude projekt, ali ako se ne baviš širim kontekstom projekta, on ostaje zakinut za brojne slojeve koji ga mogu napraviti korisnijim, prilagođenijim, smislenijim u određeno vrijeme na odleđenom mjestu. U situacijama u kojima se spoje ova dva pristupa postaje zanimljivo jer se pokazuje da se arhitektura može raditi i brojnim drugim sredstvima i metodama. Kad to napraviš više puta, onda te ljudi počinju po tome prepoznavati.

Idis:Kako?

Dinko: Kod urbanističkih planova je danas na primjer jasno. Nema više onog: “Evo vam plan kako ćete postupati“. Odmah ti kažu: “Da, to je tvoj plan, al to nije naš plan.” Tako je i sa složenijom arhitekturom. Ako misliš nešto smisleno napraviti, trebaš ući u sve procese pregovaranja i njima se baviti. Ako pritom samo gledaš kako ćeš realizirati neki oblik, onda je to dosta niska razina.

 

Idis: Robert Venturi je, čini mi se, sve to najavio kada je prikazao crteža i slike kuće Duck i barake koja nosi natpis “I am a Monument”. Meni se ova druga uvijek sviđala. Što ti se čini koju od ovih dviju metafora i poruka danas živimo? Duck ili baraka s reklamom?

Dinko: Živimo ovu drugu, Decorated shed, ali ja sam više za Duck. Volim kad se pokažu stvari onakve kakve jesu, koliko god debilno izgledale. Uljepšane barake su naravno područje ogromne slobode u izražavanju. Sve može postati bilo što, spremno za Facebook i ArchDaily. Carstvo slika smo osvojili, sada je ono na svom vrhuncu. Duck – tupavi oblik koji pokazuje koliko je banalan i iznutra, je sirov i iskren. Tu se krije priličan potencijal, tu ima puno prostora za stvarno novo.

 

 

Idis: Vratimo se na Aravenu. On u svojoj praksi radi i “spomenike”, monumentalne građevine, proizvodi zavodljive oblike… nije sve samo u društveno osjetljivom i siromašnom. Formalno se iskazuje kao revolucionar, nepretenciozni, opušteni i ležerno raščupani mladić, ali ipak znamo svi sudjeluje u igri moći. Uostalom, da ne sudjeluje, ne bi bio kurator Bijenala?

Dinko: Nekad je odgovor i spomenik, naravno. Sve dok si uronjen u stvarnost i odgovoran prema svom kontekstu, odgovor može biti bilo što. Na primjer u favelama u Caracasu javna škola treba bit ikona, a stanovanje u Zurichu može biti i u kontejnerima. Arhitektonski odgovor treba biti pošten – ponovno ovaj Venturijev Duck.
Ne znam što bi danas značilo biti revolucionar. Sustav je previše fleksibilan, ima već predviđeno mjesto i za revolucionare. Bitno je da si protagonist, da nisi samo kotačić sistema. Nisam još osobno upoznao Aravenu, zanima me kako koristi svoju poziciju. Ako je fokusiran na društvene granice arhitekture, idem za njim.

Idis: Aravena traži od tebe i svih sudionika izvještaj s prve linije fronte, izvještaj s bojišnice, izvještaj s mjesta gdje se definiraju i oblikuju prave stvari. Kako to iščitavaš? Mislim da će mladima ovaj gotovo pa “revolucionarni” naziv biti poticajan, ali čini mi se da tu ima nečeg puno važnijeg. Nije cilj biti na prvoj liniji u toku borbe, pa preuzeti vlast, nego tamo biti stalno i to shvaćati kao zadatak, zar ne? Kako vidiš tu temu?

Dinko: Valjda je morao staviti tako pretenciozan naziv. Bojišnica zvuči kao neko izvanredno stanje. Mislim da tu trebamo govoriti o redovnom stanju u kojem arhitektura ispunjava svoju humanističku misiju. Možda je ciljao na entuzijastičan duh koji želi pokrenuti svoj kontekst. To je stanje koje trebamo, uloga arhitekta iz koje može puno napraviti.

 

Idis: U Veneciju ideš s jednim veoma riskantnim projektom. U trenu kada si izabran za selektora odlučio si sa Slavenom Toljom okupirati Blok Benčić u Rijeci, izvesti Muzej i taj proces do ljeta završiti i pokazati u Veneciji. Veoma riskantno i odgovorno? Je li preuzimanje odgovornosti zapravo prva linja borbe?

Dinko: Muzej moderne i suvremene umjetnosti u bloku Benčić je jedan od tri živa i otvorena projekta koja ćemo pokazati u Veneciji. Svaki će u ovom periodu imati neku svoju dinamiku koju ćemo Slaven Tolj, Miranda Veljačić, i ja pokazati na Bijenalu. Useljenje Muzeja u nekadašnju tvornicu je potreba Muzeja i Grada. Zajedno tražimo rješenja da se to stvarno realizira, iako okolnosti nisu baš naklonjene. Postoji i veliki entuzijazam od strane umjetnika. Nešto ćemo sigurno napraviti. U prostoru se povremeno već događaju neki programi. Očistilo ga se, kreće rušenje nepotrebnih dijelova, kad nas puste konzervatori zamijenit ćemo prozore i vrata, koliko se skupi para toliko ćemo prostor dovest u upotrebljivo stanje. Projekt je postavljen tako da ne treba biti završen da bi funkcionirao. Jedino što se mora dogoditi je da umjetnički program u njemu krene. Nema rizika u tome da se u Veneciji pokaže nedovršena arhitektura. Rizik bio bi da tamo glumimo da je sve ispolirano i besprijekorno završeno. Pokazat ćemo stvarni život prostora i arhitekture, sa svim usponima i padovima, bez fige u džepu.

nastaviti će se……

Razgovor o stanovanju

Danas donosim dio razgovora kojeg sam vodio u Malom salonu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci s kolegama Dinkom Peračićem i Mirandom Veljačić, te kratki video s odgovorima na pitanja koja se dotiču organizacije, financiranja i projektiranja suvremenog stanovanja. Razgovor je održan nakon tribine pod nazivom “Kako stanujemo” na kojoj je sudjelovala i arhitektica Iva Marčetić, a sve u sklopu programa Urbanistička početnica, te istoimene organizacije koju čine udruge iz područja nezavisne kulture, Art radionica Lazareti, BLOK, KA-MATRIX, Drugo more, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.  

Dinko: Što za tebe znači stanovanje, kako danas stanujemo i je li danas uopće možemo govoriti o pravu na stan?

Idis: U proteklih 25 godina bavljenja arhitekturom, nisam imao priliku razgovarati, niti me je itko pitao za stručno mišljenje o problemu stanovanja unutar kategorije održivog i neprofitnog bavljenja stanogradnjom kao egzistencijalnog i svima potrebnog prava na stan. Stanovanje danas, kao rezultat i alat tržišne ekonomije i medijske estradizacije globalnog svijeta, stanogradnju vidi kao proizvod, prostor i mogućnost za dodatnu dobit. Posljednjih 25 godina stanovanje je iz socijalne kategorije premješteno u tržišno, ulagačko, špekulativno, statusno i nekretninsko polje djelovanja. Arhitektura se u tom prelasku pokazala kao veoma jako i djelotvorno oružje.

Miranda: Na prostoru uz obalu, ovdje na Kvarneru i riječkom prstenu, gdje ima puno stanova, kuća za odmor i slobodnih parcela, prostor stana shvaća se i kao ulog, plasman kapitala.

Idis: Možda najbolji primjer koji oslikava sve mogućnosti nekretninskog tržišta bio je vlastiti primjer male kuće, koju smo 90-ih godina projektirali za jednog dragog prijatelja iz djetinjstva. Porodično nasljedstvo, tiha i lijepa parcela koje je cijelo stoljeće stajala na periferiji grada, nakon što je ishođena dozvola, a projekt prikazan kao djelo poznatih arhitekata, u trenu je prodan za višestruku cijenu. Projekt koji je samo trebao obitelji riješiti obično i normalno stanovanje prerastao je u tržišni, nekretninski proizvod. Da ne duljim i lamentiram, uz svu socijalnu i društvenu osviještenost mog dragog prijatelja, za cijenu koju je postigao prodajom kuće na djedovini, kupljen je stan i ostalo je novaca za preuređenje, život i neka druga ulaganja.

Dinko: Koji su to novi i alternativni oblici stanogradnje?

Idis: Novi oblici stanogradnje nastat će u trenutku kada se preslože i redefiniraju odnosi i pravila igre unutar postojeće ekonomije i politike stanovanja. Drugačija gradnja stanova, nove organizacije i oblici mogu nastati samo u sustavnoj promjeni paradigme. U trenutku kada bi se barem dio stanovanja odvojilo od tržišne ekonomije, komfora, marketinga i medijske manipulacije nekretninama moglo bi se očekivati i drugačija rješenja. Alternativno kao termin nije mi osobno drag, radi se ipak samo o mogućoj primjeni nekih znanih, danas malo zaboravljenih metoda i principa stambenog udruživanja ljudi. Možda će neka vrsta novih kooperativa, zadruga za stanovanje koje će pokrenuti privatni sektor, ljudi i stručnjaci nezadovoljni postojećim politikama. Oni mogu biti potpuno slobodni i vezati se uz neke neočekivane i danas nekima neshvaćene načine života i gradnje.

Miranda: Gdje možemo tražiti inovacije u stanogradnji?

Idis: Inovacije mogu i trebaju nastati prvenstveno izvan stanogradnje kakvu danas poznajemo. Tipologija i organizacija stanova kod nas nije se puno mijenjala od 60-ih godina prošlog stoljeća, samo je izmijenjen način financiranja. Mislim da novo, kao i uvijek u povijesti, dolazi u trenucima jasnog i artikuliranog nezadovoljstva s postojećim, te jasnim i konstruktivnom redefiniranjem uvriježenih principa. Inovacije mogu doći od onih koji baš sada traže novi stan, rade na tom problemu, osjećaju snažno nezadovoljstvo s postojećim, te vlastitim primjerom žele pokazati novu mogućnost. S udrugom Molekula, koje sam i ja član, i sa vašm urbanističkom početnicom predložit ćemo i pokrenuti ubrzo temu planiranja i izgradnje novih stanova u nekim zapuštenim i neiskorištenim dijelovima Rijeke.

Dinko: Da li se stanovanje odnosi samo na stanove?

Idis: Odlično pitanje! Stanovati se može i izvan stanova kakve znamo ili koje po inerciji projektiramo. Transgresija kao fenomen i način djelovanja u arhitekturi danas je pomalo zaboravljena. Ako pogledamo kroz povijest dvadesetog stoljeća mnogo se kuća i građevina koje su korištene u jednoj namjeni danas koriste potpuno drugačije. Vojarne su pretvorene u škole, bolnice su postale upravne zgrade, poslovne zgrade postale su fakulteti, tvornice i elektrane danas su prestižni muzeji. Naprimjer vila poznatog pjevača i selebritija 60-ih godina dvadesetog stoljeća Ive Robića u Ičićima pored Opatije, danas je crkva. Dakle, stanovati se može svugdje, treba samo drugačije stanovati. Za to nam je potrebna grupa istomišljenika, to ne možemo sami.

Miranda: Da li se može stanovati u kući / skućiti se u stanu?

Idis: Još prije desetak godina izveli smo jednu kuću u centru grada Rijeke. Na vrhu građevine napravili smo mali kvart s kućama i ulicama koje stvaraju gustu gotovo pa mediteransku strukturu uličica i kala, sa stanovima kao individualnim kućama. U ovom slučaju stanujemo u stambenoj zgradi izvedenu iz niza individualnih kuća. Drugi primjer je stambena zgrada u Portugalskom mjestu Silves. U tom projektu 6 kuća je spojeno u jednu stambenu zgradu, svatko ima svoj ulaz i stan, zajedništvo se stvara i generira na krovu gdje se kombiniraju i različito koriste sportski, društveni i zabavni sadržaji. Upravo takvo pridodavanje stambenoj zgradi osjećaja života u individualnoj kući, te davanje kućama duha društvenosti, kolektiviteta karakterističnih za višestambene zgrade, mislim da može biti jedna od mogućnosti za novu promjenu.

Dinko: Što danas čini razliku između grada i periferije, između urbanog i neurbanog stanovanja?

Idis: Pitanje što je danas urbano? Možda je to samo jedan od mitova, ili davno zaboravljena kategorija? Urbano je više stanje duha i kultura života nego neki specifičan i prepoznatljivi arhitektonski ambijent. Danas kada je nastalo selo, kada periferija i izgradnja individualnih kuća služe za život, ali i u turističke svrhe, mijenja se pojam urbanoga, svjedočimo i novom načinu života i pojmu urbanog stanovanja. Stanovanje u gradu mnogima kažu više nije praktično, nekima je previše stresno jer je povezano s poslom koji se također veže uz gradove. Svjedočimo stanju gdje ljudi rade u modernom, digitaliziranom poslovnom prostoru, a žive u pseudo-mediteranskim kućicama s roštiljem, malim betoniranim bazenom i palmom iz obližnjeg “Bauhausa”??

Miranda: Da li kvalitetno stanovanje omogućuje kvalitetno zapošljavanje ili obrnuto, zapošljavanje omogućuje stanovanje?

Idis: Pojam i termini kao što su pravo na rad i mogućnost zapošljavanja danas nažalost spadaju u kategoriju potpuno neizvjesnog, rekli bi potpuno nesigurnog. Uvjeti i oblici rada i zapošljavanja potpuno su se izmjenili. Prije samo 30 godina ljudi su radili i provodili gotovo cijeli radni staž u jednom poduzeću. Planiranje i izdvajanje za stanovanje takvog poduzeća bilo je zato puno izvjesnije, radnik je računao na poduzeće i obrnuto, poslodavac je mogao ulagati u svog djelatnika kroz izdvajanja za stanogradnju. Tko danas može sa sigurnošću tvrditi i znati gdje će i kako raditi? Tu počinje i čini mi se završava pitanje prava na stan. Ako se 30 pametnih i osvještenih ljudi iz Udruge Molekula, koju sam prije spominjao, odluče na 35 godina zajedničkog rada, izgradnja prvog Molekula Kooperativa je gotovo pa sigurna.

Dinko: Koje su obaveze i odgovornosti lokalne uprave i/ili  budućih sustanara pri stvaranju novih stambenih tipologija?

Idis: Danas od država i lokalnih samouprava ne treba puno očekivati. Nema tu nikakve kritike, niti razočarenja postojećim stanjem politika. Jednostavno, stanje “tekuće modernosti” kako ga precizno definira Zigmund Bauman, govori o preraspodjeli moći i promjeni uloga u društvu. Snaga novca i aparati za vladanje preseljeni su iz polja država i gradova u globalno virtualno, u svijet financija, GPS nadzora, digitalnih tehnologija i medija. Oni zapravo, htjeli mi to sebi priznati ili ne, danas vladaju. No, stvar nije potpuno izgubljena. Na lokalnim samoupravama kao npr. u Rijeci leži mogućnost, i po meni jedini izlaz iz ovog stanja, da se u suradnji s građanima, novim udrugama, zadrugama, i stambenim kooperativima zajednički preustroji barem dio sustava, izgrade ili stvore nove stambene politike. Iz njih iznjedrit će se i nova stambena arhitektura.

foto: Darko Škrobonja video: Ida Skoko i Darko Škrobonja video koncept: Damir Gamulin