Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razgovor o stanovanju

Danas donosim dio razgovora kojeg sam vodio u Malom salonu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci s kolegama Dinkom Peračićem i Mirandom Veljačić, te kratki video s odgovorima na pitanja koja se dotiču organizacije, financiranja i projektiranja suvremenog stanovanja. Razgovor je održan nakon tribine pod nazivom “Kako stanujemo” na kojoj je sudjelovala i arhitektica Iva Marčetić, a sve u sklopu programa Urbanistička početnica, te istoimene organizacije koju čine udruge iz područja nezavisne kulture, Art radionica Lazareti, BLOK, KA-MATRIX, Drugo more, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.  

Dinko: Što za tebe znači stanovanje, kako danas stanujemo i je li danas uopće možemo govoriti o pravu na stan?

Idis: U proteklih 25 godina bavljenja arhitekturom, nisam imao priliku razgovarati, niti me je itko pitao za stručno mišljenje o problemu stanovanja unutar kategorije održivog i neprofitnog bavljenja stanogradnjom kao egzistencijalnog i svima potrebnog prava na stan. Stanovanje danas, kao rezultat i alat tržišne ekonomije i medijske estradizacije globalnog svijeta, stanogradnju vidi kao proizvod, prostor i mogućnost za dodatnu dobit. Posljednjih 25 godina stanovanje je iz socijalne kategorije premješteno u tržišno, ulagačko, špekulativno, statusno i nekretninsko polje djelovanja. Arhitektura se u tom prelasku pokazala kao veoma jako i djelotvorno oružje.

Miranda: Na prostoru uz obalu, ovdje na Kvarneru i riječkom prstenu, gdje ima puno stanova, kuća za odmor i slobodnih parcela, prostor stana shvaća se i kao ulog, plasman kapitala.

Idis: Možda najbolji primjer koji oslikava sve mogućnosti nekretninskog tržišta bio je vlastiti primjer male kuće, koju smo 90-ih godina projektirali za jednog dragog prijatelja iz djetinjstva. Porodično nasljedstvo, tiha i lijepa parcela koje je cijelo stoljeće stajala na periferiji grada, nakon što je ishođena dozvola, a projekt prikazan kao djelo poznatih arhitekata, u trenu je prodan za višestruku cijenu. Projekt koji je samo trebao obitelji riješiti obično i normalno stanovanje prerastao je u tržišni, nekretninski proizvod. Da ne duljim i lamentiram, uz svu socijalnu i društvenu osviještenost mog dragog prijatelja, za cijenu koju je postigao prodajom kuće na djedovini, kupljen je stan i ostalo je novaca za preuređenje, život i neka druga ulaganja.

Dinko: Koji su to novi i alternativni oblici stanogradnje?

Idis: Novi oblici stanogradnje nastat će u trenutku kada se preslože i redefiniraju odnosi i pravila igre unutar postojeće ekonomije i politike stanovanja. Drugačija gradnja stanova, nove organizacije i oblici mogu nastati samo u sustavnoj promjeni paradigme. U trenutku kada bi se barem dio stanovanja odvojilo od tržišne ekonomije, komfora, marketinga i medijske manipulacije nekretninama moglo bi se očekivati i drugačija rješenja. Alternativno kao termin nije mi osobno drag, radi se ipak samo o mogućoj primjeni nekih znanih, danas malo zaboravljenih metoda i principa stambenog udruživanja ljudi. Možda će neka vrsta novih kooperativa, zadruga za stanovanje koje će pokrenuti privatni sektor, ljudi i stručnjaci nezadovoljni postojećim politikama. Oni mogu biti potpuno slobodni i vezati se uz neke neočekivane i danas nekima neshvaćene načine života i gradnje.

Miranda: Gdje možemo tražiti inovacije u stanogradnji?

Idis: Inovacije mogu i trebaju nastati prvenstveno izvan stanogradnje kakvu danas poznajemo. Tipologija i organizacija stanova kod nas nije se puno mijenjala od 60-ih godina prošlog stoljeća, samo je izmijenjen način financiranja. Mislim da novo, kao i uvijek u povijesti, dolazi u trenucima jasnog i artikuliranog nezadovoljstva s postojećim, te jasnim i konstruktivnom redefiniranjem uvriježenih principa. Inovacije mogu doći od onih koji baš sada traže novi stan, rade na tom problemu, osjećaju snažno nezadovoljstvo s postojećim, te vlastitim primjerom žele pokazati novu mogućnost. S udrugom Molekula, koje sam i ja član, i sa vašm urbanističkom početnicom predložit ćemo i pokrenuti ubrzo temu planiranja i izgradnje novih stanova u nekim zapuštenim i neiskorištenim dijelovima Rijeke.

Dinko: Da li se stanovanje odnosi samo na stanove?

Idis: Odlično pitanje! Stanovati se može i izvan stanova kakve znamo ili koje po inerciji projektiramo. Transgresija kao fenomen i način djelovanja u arhitekturi danas je pomalo zaboravljena. Ako pogledamo kroz povijest dvadesetog stoljeća mnogo se kuća i građevina koje su korištene u jednoj namjeni danas koriste potpuno drugačije. Vojarne su pretvorene u škole, bolnice su postale upravne zgrade, poslovne zgrade postale su fakulteti, tvornice i elektrane danas su prestižni muzeji. Naprimjer vila poznatog pjevača i selebritija 60-ih godina dvadesetog stoljeća Ive Robića u Ičićima pored Opatije, danas je crkva. Dakle, stanovati se može svugdje, treba samo drugačije stanovati. Za to nam je potrebna grupa istomišljenika, to ne možemo sami.

Miranda: Da li se može stanovati u kući / skućiti se u stanu?

Idis: Još prije desetak godina izveli smo jednu kuću u centru grada Rijeke. Na vrhu građevine napravili smo mali kvart s kućama i ulicama koje stvaraju gustu gotovo pa mediteransku strukturu uličica i kala, sa stanovima kao individualnim kućama. U ovom slučaju stanujemo u stambenoj zgradi izvedenu iz niza individualnih kuća. Drugi primjer je stambena zgrada u Portugalskom mjestu Silves. U tom projektu 6 kuća je spojeno u jednu stambenu zgradu, svatko ima svoj ulaz i stan, zajedništvo se stvara i generira na krovu gdje se kombiniraju i različito koriste sportski, društveni i zabavni sadržaji. Upravo takvo pridodavanje stambenoj zgradi osjećaja života u individualnoj kući, te davanje kućama duha društvenosti, kolektiviteta karakterističnih za višestambene zgrade, mislim da može biti jedna od mogućnosti za novu promjenu.

Dinko: Što danas čini razliku između grada i periferije, između urbanog i neurbanog stanovanja?

Idis: Pitanje što je danas urbano? Možda je to samo jedan od mitova, ili davno zaboravljena kategorija? Urbano je više stanje duha i kultura života nego neki specifičan i prepoznatljivi arhitektonski ambijent. Danas kada je nastalo selo, kada periferija i izgradnja individualnih kuća služe za život, ali i u turističke svrhe, mijenja se pojam urbanoga, svjedočimo i novom načinu života i pojmu urbanog stanovanja. Stanovanje u gradu mnogima kažu više nije praktično, nekima je previše stresno jer je povezano s poslom koji se također veže uz gradove. Svjedočimo stanju gdje ljudi rade u modernom, digitaliziranom poslovnom prostoru, a žive u pseudo-mediteranskim kućicama s roštiljem, malim betoniranim bazenom i palmom iz obližnjeg “Bauhausa”??

Miranda: Da li kvalitetno stanovanje omogućuje kvalitetno zapošljavanje ili obrnuto, zapošljavanje omogućuje stanovanje?

Idis: Pojam i termini kao što su pravo na rad i mogućnost zapošljavanja danas nažalost spadaju u kategoriju potpuno neizvjesnog, rekli bi potpuno nesigurnog. Uvjeti i oblici rada i zapošljavanja potpuno su se izmjenili. Prije samo 30 godina ljudi su radili i provodili gotovo cijeli radni staž u jednom poduzeću. Planiranje i izdvajanje za stanovanje takvog poduzeća bilo je zato puno izvjesnije, radnik je računao na poduzeće i obrnuto, poslodavac je mogao ulagati u svog djelatnika kroz izdvajanja za stanogradnju. Tko danas može sa sigurnošću tvrditi i znati gdje će i kako raditi? Tu počinje i čini mi se završava pitanje prava na stan. Ako se 30 pametnih i osvještenih ljudi iz Udruge Molekula, koju sam prije spominjao, odluče na 35 godina zajedničkog rada, izgradnja prvog Molekula Kooperativa je gotovo pa sigurna.

Dinko: Koje su obaveze i odgovornosti lokalne uprave i/ili  budućih sustanara pri stvaranju novih stambenih tipologija?

Idis: Danas od država i lokalnih samouprava ne treba puno očekivati. Nema tu nikakve kritike, niti razočarenja postojećim stanjem politika. Jednostavno, stanje “tekuće modernosti” kako ga precizno definira Zigmund Bauman, govori o preraspodjeli moći i promjeni uloga u društvu. Snaga novca i aparati za vladanje preseljeni su iz polja država i gradova u globalno virtualno, u svijet financija, GPS nadzora, digitalnih tehnologija i medija. Oni zapravo, htjeli mi to sebi priznati ili ne, danas vladaju. No, stvar nije potpuno izgubljena. Na lokalnim samoupravama kao npr. u Rijeci leži mogućnost, i po meni jedini izlaz iz ovog stanja, da se u suradnji s građanima, novim udrugama, zadrugama, i stambenim kooperativima zajednički preustroji barem dio sustava, izgrade ili stvore nove stambene politike. Iz njih iznjedrit će se i nova stambena arhitektura.

foto: Darko Škrobonja video: Ida Skoko i Darko Škrobonja video koncept: Damir Gamulin

Razgovor s Tomislavom Pavelićem

U sklopu emisije “Stvarnost Prostora” koja se redovito emitira na Trećem programu Hrvatskog radija , prošlog sam tjedna imao priliku razgovarati s arhitektom Tomislavom Pavelićem. Razgovor je, prema njegovoj zamisli kao glavnog urednika i voditelja, upriličen bez prethodnih konzultacija i dogovora, a temeljen isključivo na odabranim prilozima koje objavljujem na svojem blogu.

U polusatnom razgovoru dotaknuli smo teme kojima se trenutno bavim, izazove arhitekture i vremena koji me okupiraju te otvorenim pitanjima kulture društva, na koja nemam jednoznačan i siguran odgovor. Kako je kolega Pavelić napomenuo u uvodu emisije, razgovor i odabrane teme tumače doba u kojem živimo i radimo, a konkretna djelovanja i projekti koje u razgovoru propitujemo gotovo da se poistovjećuju s vremenom i prostorom u kojem nastaju.

 

 

Razgovor s kolegom Pavelićem dotiče teme medijatizacije arhitekture i društva, analizira sustav i organizaciju medijskog praćenja umjetnosti i arhitekture, povezanosti djelovanja arhitekta i prezentacije slike rada u kontekstu društvenih mreža, te analizira moguće posljedice i kreativne izazove ovih otvorenih alata i medija.

Također, u razgovoru se dotičemo pojmova i pravila gradnje koja uvodi energetska učinkovitost, održivi razvoj, udobnost i sigurnost vremena i prostora, koji snažno redefiniraju današnju arhitekturu. Od same zamisli, gradnje i certificiranja, preko manipulacije medijima o potrebi “zelenije” gradnje, svjedočimo novoj društveno-političkoj korektnosti. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi ili pametne instalacije, zamijenili su klasičnu vjeru u arhitekturu i građenje, preuzeli svojevrsni nadzor nad promišljanjem i izvedbom kuća, te uveli neku novu kontrolu ponašanja u prostoru i načine projektiranja.

Razgovor Dani Orisa 2014, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris. Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu.

Pero: Razni oblici djelovanja u javnoj domeni mogu imati osmišljene učinke. Kada ste započinjali studiju Delte – Rijeka u suradnji s Beogradskim arhitektonskim fakultetom, jeste li ciljali na eksponiranost u javnosti?

 

Idis: Sve što radimo u konačnici traži ili očekuje neku vrstu javnosti. Eksponiranost Delta Projecta i Studia Rijeka služilo je za više ciljeva i razloga. Prvi je taj da sam provjeravao kako mogu raditi u novoj sredini, sa stranim studentima, sa specifičnom i osjetljivom temom koju donesem iz svog grada. Drugo, dao sam sve od sebe da educiram ljude i dam im opća znanja koja na masteru moraju usvojiti. Treće, intuicija mi je govorila da će 20 slobodnomislećih studenata arhitekture iz Beograda dati uzbudljivije i bolje rezultate od svakog rada koji je bio na netom završenom anketnom urbanističkom natječaju za Deltu. Projekti Delte s natječaja možda su najbolja potvrda mentalne krize, a ona je jedna od onih kriza s početka razgovora u kojoj se nalazimo, ona je puno opasnija od ekonomske. Projekti Delte studenata iz Beograda govore o slobodi misli i nesputanosti novih mogućnosti koje mogu preispitivati teme koje su zakašnjeli developeri potpuno zaboravili ili zanemarili.

Pero: Možemo navesti neke izazove i teme?

 

Idis: Energija, infrastruktura i ekologija mjesta s pročistaćem fekalija koji se nalazi na četvrtini površine Delte, luka i lučka infrastruktura kao generator gradske strukture, kazalište s potrebama širenja radionica, soba za vježbanje i smještaj umjetnika, alternativno stanovanje u brodskim kontejnerima, iskorištavanje vode iz Rječine, mora i njegovih energetskih i bioloških raznolikosti, postavljanje pitanje tko bi to zapravo trebao živjeti i raditi na Delti, jeli Delta možda samo park… Te razne mogućnosti otvorene su pred nama, ali ih neki ne vide ili ne žele da se vide. Mislim da su kritike, sukobi, krize i neslaganja važne stvari, te se i njih može projektirati, moderirati, koristiti ih kao platforme za nove odnose, a preduvjet je uvažavanje različitog mišljenja i pravo na drugačije.

 

Pero: Radi se o studentima na masteru, ljudima koji će ubrzo biti novi inženjeri. Kako radite s njima?

 

Idis: Kroz edukaciju koju provodim želim studente na masteru dobro dovesti u stanje kreativne neizvjesnosti. Uglavnom, svi naši fakulteti u regiji jako dobro podučavaju nečem što je poznato, svi znaju dobro isprojektirati školu, kuću ili neboder, i s fakulteta izlaze zbilja vrsni inženjeri. No, nitko ne podučava o planiranju i projektiranju unutar nepredvidivog, unutar kontrole neizvjesnih odluka, što je danas jedna od osnovnih karakteristika društva. Fakulteti su danas idealni laboratoriji za takvo istraživanje.

Nikola: Studio Delta je specifičan oblik kritičkog djelovanja u kojem se ne dopušta da isključivo službeni sistem vodi igru, nego se arhitekt aktivno uključuje u debatu o prostoru, jer upravo se o tome radi – o debati. S jedne strane proveden je službeni natječaj, a s druge strane potpuno neovisna misaona vježba na istu temu. U končnici je zanimljivo vidjeti što je proizvelo veću intelektualnu amplitudu, edukacijsku vrijednost, vrijednost javne diskusije. Može li se reći da ste beogradski studio koristili kao svojevrsni device za uzburkavanje nekih dogovorenih, sigurnih ili nametnutih pravila i rješenja?

 

Idis: Ako smo otvoreni i skroz iskreni moram reći da ta pravila nisu uopće sigurna, a pogotovo ne developerski projekt. On je po svojoj prirodi nepredvidiv, fragilan i ovisan o nizu parametara. Arhitekti često nemaju niti minimum samopouzdanja da shvate da je njihov projekt možda jednako ozbiljan i produktivan kao projekt nekog developera koji radi u kozultantskoj firmi. Zašto bi developer bio ozbiljniji od arhitekta koji radi svoj projekt? Moć i novac kojim oni raspolažu u nečije ime su krhki, fragilno nestabilni, potpuno nepredvidivi. U roku jedne minute novac koji je možda bio predviđen za neku investiciju na Delti ode u npr. Egipat ili Azerbejđan. I u jednom trenu se paradigma u potpunosti izmijeni. Ali uvijek treba ići s pozitivnim, ali i jako osvještenim stavom, poznavati sve slojeve odluke i upravljanja. Kada sam radio beogradski studio, nisam imao apsolutno nikakve negativne konotacije. Samo sam htio da se shvati kako postoji i drugi pogled, drugačija istina, jednako legitimna i moguća. Delta je dio grada koji će se kad tad pretvoriti u mjesto za svih, važno je biti svjestan te pozicije i mogućnosti.

Maroje: Delta je jedan sasvim specifični slučaj «prostora-spavača» o kojem se dosta govorilo, no u kojemu se ništa ne događa. No, u  izgrađenoj okolini se 90% graditeljskih aktivnosti odnosi na dvije krajnosti koje arhitektonska disciplina ne registrira. S jedne strane to su komercijalna generička stambena naselja, a drugi pol deregulirani teritorij gdje građani sami grade, uzimaju taj proces u svoje ruke. Da li se može nešto naučiti od projektiranog junk spacea ili od dereguliranog okoliša?

 

Idis: Iz tih fenomena se ne može izvući arhitektonska metoda jer su banalne, trivijalne, ali kao upravljiva masa, kao proces, su silno zanimljivi. Generička struktura gradnje u Hrvatskoj nije dovoljno golema, mi nemamo dovoljno mase koja bi bila prostorno i funkcionalno respektabilna da s njome možemo upravljati putem nekakvog prostornog, programskog ili društvenog ekvilajzera. Zato nam i gradovi i generička struktura izgledaju jednostavno neuredno. Ja mislim da se s tom generičkom masom može upravljati. I srednjovjekovni grad je također bio 90% generička masa, ali unutar zida, te su postojala jasna pravila kako raste takav grad, gdje je trg, loggia, crkva. Takav grad imao je jasnu fizičku granicu. Nje danas nema, ali pravila rasta, kontrole i upravljanja postoje. Danas postoje jasne granice pojedinih entiteta, arhipelag jasno određenih elemenata raspršenih po teritoriju. Svi se oni javljaju kao međusobno povezani “monofunkcionalni otoci”. Po meni u ovom trenutku presudno je važan prostor izvan grada, modificirana i obrađena priroda te mreže različitih infrastruktura. Upravljanje tim elementima je sigurno tema urbanizma, ali ne urbanizam oblika i zona, to je urbanizam odnosa, urbanizam nakon oblika i urbanizam nakon forme.

Maroje: Jedna od objava na vašem blogu je “Legalizirani grad”. Pokazujete zanimanje, pa i empatiju za enformel deregulirane izgrađene okoline kojim se malo tko strukturalno bavi, iako je formalno proveden proces legalizacije koja je jedna velika propuštena prilika. Ta okolina je sve samo ne lijepa u konvencionalnom smislu.

 

Idis: Ono što je mene fasciniralo kod legaliziranog grada jest prvo jedna vrsta potpune slobode, mogućnost individue da gradi dom kroz vlastiti skup pravila definiran materijalima i elementima kupljenih u lokalnom Pevecu, Bauhausu… Ima tu nečeg nevjerojatno oslobađajućeg. Drugo, ako zanemarimo špekulante kojih uvijek ima,  u većini slučajeva ta nelegalna kuća je jedino što su ljudi imali, to im je bila jedna vrsta ekonomske i društvene potvrđenosti. Treće, sav taj “legalizirani grad”, kako sam ga ja nazvao, je potpuno svjesno rađen. Svi su znali da su u prekršaju, i vlast i politika i uprava. Jako interesantan fenomen se na kraju jednim zakonom, jednom uplatom komunalnih davanja, legalizirao. Čudno, kontradiktorno i silno inspirativno, barem meni. Radi se o jasnom modusu operandi, o svjesnom procesu. Poput nekakvog čudnog tematskog grada grijeha, tematskog grada prevare i neke vrste svjesne laži svih aktera. Zato sam i napisao tekst Legalizirani grad gdje se nelegalni sustav potpuno ostvario, a nitko o tome ne želi pričati, a još manje pisati. Tim projektom otvorio sam mogućnost da o tome kreativno razmišljamo, a ne da budemo frustrirani ili razočarani. To je neka vrsta manifesta distopije našeg svakodnevnog okoliša ili mogućnost neke nove utopije.

 

Nikola: U dereguliranoj gradnji ljudi su kreirali kaotičan teritorij iz kojeg se ipak mogu iščitati neka pravila i obrasci. Ipak, oni nisu nužno arhitektonske prirode.  Štoviše, sve do nedavno taj je prostor pravno gledano bio nevidljiv. No, fascinantno je da on kroz proces legalizacije transformira zakonske regulative, i time utječe na buduće prostorne datosti. Magazin Volume je nedavno postavio tematsko pitanje mogu li se zakoni dizajnirati arhitektonskim metodama i obrnuto? Ukoliko je kaos dereguliranog grada u regiji promijenio zakone, mogu li sličnim procesima arhitekti promišljeno utjecati na buduće lagislative?

 

Idis: Mene je na temu legalizacjie potakla tema koja je u javnosti vrhunski medijski zataškana, što također govori o predivno projektiranim odnosima (smijeh). Ivica Mudrinić, direktor T-coma, bivši Predsjednik Udruge Poslodavaca, je znao da će se Člankom 2. Zakona o postupanju s nelegalno izgrađenim zgradama moći legalizirati građevine koje su evidentirane na zračnim snimkama Geodetske uprave prije 21. lipnja 2011.godine.  Na svojoj parceli, na otoku Žutu na Kornatima, napravio je realne makete krovova, niz od šest velikih konstrukcija kuća koje simuliraju izgradnju, ali i legaliziraju nepostojeće objekte. Vidi se veoma jasno kako odnos virtualnog i realnog utječe na urbanizam i grad. Ja mislim da će ti se upravo to odnosi iz virtualnog svijeta, manipulacije istinama, početi na ovaj ili sličan način materijalizirati. Mudrinić je u neku ruku vrlo kreativan, naravno s onu stranu zakona, ali nije često da su neke zabranjene individue, strane i metode vremenom postale opće prihvatljive.

Nikola: Ironija lažnog Mudrinićevog krova nataknutog na četiri štapa zapravo vrlo promišljeno operira kroz medij satelitske vizije prostora. Čini se da pogled odozgora postaje sve važnija tema. Ovdje ne govorimo o klasičnom tolocrtu ili pak o urbanističkom pogledu, već o produkciji prostora kroz kartografsku manipulaciju. Da autor projekta nije gosp. Mudrinić, gotovo da bi ovom projektu mogli pridati značajnu umjetničku dimenziju. Radi se dakle o reartikulaciji teritorija kroz prikaz, bez nužnih intervencija u konkretan prostor. Sama mapa tako postaje projekt koji može politički transformirati teritorij. Koji je vaš odnos prema teritoriju i kako se nove tehnologije mogu pozicionirati u povijesnom urbanom kontekstu?

 

Idis: Zadnjih desetak godina je aktivna diskusija o tome kako grada više nema u klasičnom smislu, Google earth karta Randstad-a u Nizozemskoj nam to slikovito pokazuje. Postoji samo nepregledna masa koja je negdje gušća, negdje rjeđa, negdje viša negdje niža, negdje spojena s prirodom, negdje s infrastrukturom, negdje sa zabavom i šopingom…. Sve je u nekom toku, neka vrsta nepregledne i teško raspoznatljive mase, poput slika Otona Glihe i Jacksona Pollocka. Arhitekt se više ne treba baviti samo fizičkim strukturama klasičnog grada, njihovim oblicima i skladnom komponiranju. Također moramo reći da i ono sve što je izvan grada godinama raslo i razvijalo se, također strogo kontrolirani i projektirani teritorij. Na Europskom kopnu gotovo da više i nema “stare prirode”, Osim Alpa, i nekih nedostupnih šuma i planina, centralna Europa je neka vrsta kultivirane, GMO preparirane,  satelitski kontrolirane poljoprivrede, sigurnosti, i kulture. Tu su i jasni tokovi prometne ili energetske infrastrukture, te teritoriji “pokriveni” nadzorom kamera, satelita, dronova, a sve u svrhu i ciljem transporta i dnevnih migracija ljudi i dobara, sigurnosti, tajnih službi ili medijski kontrolirane kulture. Dakle, osim grada koji je i nastao u povijesti, u svrhu kontrole i reda, sada svjedočimo i potpunoj kontroli teritorija, one naše stare prirode. Grad se rasplinjuje usporedno s prenošenjem kontrole na globalni teritorij. Infrastruktura i razni oblici networkinga omogućuje dostupnost i uspostavu novih hijerarhija i pravila. Treba uzeti u obzir i nove administrativne teme, zakone o medijima i privatnosti, nadzorne tehnike koje se uvode u stanove i gradove. Rađa se novi urbanizam, I-Urbanizam, informatizacijski, nadzirani, kontrolirani big-data urbanizam. I tu ima isto puno planiranja, oblikovanja, zoniranja ali ne onog bauhausovske ili CIAM- ovske prirode.

Maroje: Uslijed tehnoloških promjena manje se mijenja fizička okolina, tu nema radikalnih promjena na razini samih elemenata. No, za teritorij nije toliko bitna arhitektura koliko ono što drži cijeli sistem na okupu. Dakle govorimo o infrastrukturi, odnosima, organizaciji, to je novi tip teritorijalne arhitekture koji se pojavljuje kao tema u onom momentu kad je konvencionalni legislativni urbanizam krahirao. Arhitekti moraju naći alate djelovanja u realnosti, a to su vjerojatno aktivne diskusije sa svim akterima koji utječu na razvoj okoliša.

 

Idis: Danas teritorij svatko vidi drugačije, i u doslovnom smislu, više ne moraš biti arhitekt, kartograf, geometar da bi to shvaćao, danas i malo dijete GPS-om, aplikacijama i digitalno virtualnim mrežama sebe postavlja u prostorne odnose sa svojim društvom, školom, prijateljima. Putovanje, transport, virtualna stvarnost i dislokacija iz jednog u drugu prirodu rađa nevjerojatne odnose i tu dolazimo do pitanja prostornog planiranja, do pitanja upravljanja prostorom, do neke nove kontrole, nove održivosti i planiranja. Kombinacija pravila i navika iz virtualnog svijeta svakako će imati reperkusije na rutine u fizičkom teritoriju. Kao što su “Ne-Mjesta” bila svojevrsna utjelovljenje globalizacije 90-ih, te su proizvela i neke nove tipologije i arhitekture, danas ulazimo u prostor virtualne, informacijske  manipulacije. Kroz upravljanje otvorenim izvorima energije, kroz nove poljoprivrede, eko i GMO manipulacije u poljoprivredi, biologiji, medicini, infrastrukturi energije i transporta možeš na neki doslovan ili posredan način oblikovati prostor. Sve ono što je stoljećima bilo izvan grada počinje biti predmet novog interesa, dolazimo u fazu koja nije faza non-stop city-a, već non-stop teritorija. U njemu prelazimo iz zone u zonu koje nisu definirane klasičnim urbanizmima i planovima namjene. Tu je silno kreativno područje.

Pero: Da li je arhitektura globalno previše pristojna? Može li se negativnom kritikom izazvati neki pomak? Kad listaš ArchDaily to je ubitačno dosadno, jer je sve užasno pristojno, a nema ničega što iskače. Možemo se preseliti na prostor političke korektnosti arhitekture koja je birokratizirana što jako determinira arhitektonsku produkciju.

 

Idis: Kroz birokratizaciju i zakone koje imamo u Europi, ljudi će se početi ponašati predvidivo, postat će potpuno umrtvljeni, anestezirani, a ponašanja predvidiva. Danas to već počinje biti i na nivou nesvjesnog, poput nekog stalno praćenog reality showa. To ide do tih granica da se medijima i zakonima projektiraju ponašanja i prostori svakodnevnog života, a održivi razvoj Sustainability počinje biti novi mit! Riječ i slogan koju morate izgovarati ako želite biti politički korektni. Nešto kao “bratstvo i jedinstvo” ovih naših teritorija i zemalja prije samo 30 godina.

Ja sam nedavno održao predavanje na jednom njemačkom sveučilištu. U sklopu diskusije utvrđeno je većina mojih kuća u Njemačkoj teško izvediva. Njihovi administrativno-pravni odnosi, pravila i atesti ne dozvoljavaju baš nikakvu nepredvidivost. Konzole na obiteljskim kućama nisu moguće, paneli iz betona moraju imati ateste masovne proizvodnje, suhozid se ne smije raditi jer se kamenje ne smije reciklirati, beton i čelik se ne smiju kombinirati na istoj konstrukciji, itd.

Pero: I politička nekorektnost koja nije uvredljiva nego je način brušenja ideja i stavova jednostavno izbačena iz konteksta sigurnog, a to je u neku ruku ono što zapravo može gurati priču naprijed.

Idis: Imam osjećaj kao da su se ljudi preplašili napretka, progresa. Zbog paranoje i nepredvidivosti kasnog kapitalizma ljudi se vraćaju povijesti, starim slikama, tumače ljepotu koja je davno prošla. Pogledajte Rijeku. Ja sam odgojen i rastao u potpuno drugačijem kontekstu, progres i novo bili su dio svakodnevice: novi brod, novi propeler, novi kran, novi traktor, novi stroj. Propašću svega toga, u nedostatku napredne industrije ljudi veličaju prigradska mala mjesta, stare zanate, ruralni razvoj, Volosko, Kastav, Čavle, Krasicu, mala sela, maškare, pučke običaje, ruralne teme iz kojih se ne mogu generirati novi stavovi. Imate masovnu proizvodnju kulturnih događanja koji su užasno konzervativni, više nema ničeg što ispituje budućnost, nego se ili referira na otužno predvidivu realnost ili se ide u turbo-folk prošlost, klape su možda najbolja metafora. Nitko trenutačno nema petlju gledati što je to novo. Prestrašili smo se sadašnjosti a budućnost je većini potpuno paranoidna.

Nikola: Suprotstavljanjem konzervacije i konstrukcije povijesti, posebno u mediteranskom okruženju, nanovo se izražava tek beskrajno manipulativna potencija povijesti. Umjesto rasprava oko konzervacije i konstrukcije, zanimljivijim se čini suprotstavljanje linearnog koncepta historijalnosti i transhistorijalnosti koja generira slobodnije i progresivnije odnose među specifičnim povijesnim slojevima. Koji je vaš odnos prema povijesti?

 

Idis: Mislim da je jedna od najljepših knjiga Architettura della Città, Alda Rossia. To je jedno univerzalno znanje o gradu i njegovim prostornim i ljudskim tekovinama. Grad se možda više neće nikad tako doslovno planirati, graditi, ali arhitekti će se na ovaj ili onaj način baviti tim univerzalnim prostornim odnosima. Tu ne mislim na simuliranje i kolažiranje povijesnih oblika, već o primjeni nekih univerzalnih gradskih elemenata, gotovih elemenata. Čak i u mom projektu “Legalizirani grad” doći će ponovo do Rossijevskog ili Colin Roweovog ili Venturijevog pogleda, prostora koji su u suštini univerzalni i vanvremenski urbani, arhitektonski, fizički prostori. Prostori razmjene društvenosti, zajedništva. Hoćemo li ih zvati trgom ili piazzom, to nije uopće važno, ali gradu će trebati takvi elementi. Puno-prazno grada, odnosi prostora koji izlaze iz gotovo klasičnih odnosa visina, širina, svjetla, orijentacije, u to iskreno vjerujem.