Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razgovor Iva Letilović i Igor Pedišić, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora sa Ivom Letilović i Igorom Pedišićem. Razgovor sadrži djelove koji nisu integralno objavljeni u časopisu Oris, a nastali su u direktnom i spontanom razgovoru nakon službenog dijela intervjua.

 

IT: Dotaknimo se sada teme koja se usko nadovezauje na rekonstrukciju Kneževe plače. Na temu i odnose arhitekture i prošlosti, arhitekture i zaštite spomenika, arhitekture i graditeljskog nasljeđa, nečeg što u našim krajevima, a i šire, možemo nazvati novi romantizam, ili još radikalnije novi konzervativizam. Kako vidite razvoj arhitekture i slobodne misli u kontekstu tako postavljene zaštite?

 

IL: Sasvim sigurno živimo u trenutku velikih preslagivanja,  trenutku kada se redefiniraju postojeći odnosi, uspostavljaju nove veze i stvaraju neki novi sustavi vrijednosti. Zapravo živimo u trenutku velike tranzicije u svijetu. Stare forme izgubile su vezu sa sadržajem, a nove nisu stvorene ili ih nemamo snage prihvatiti. Novi romantizam, konzervativizam ili tradicionalizam su zapravo iracionalni pokušaj da se zaustavi tok povijesti. Ja sam porpilično nesentimentalna kada je u pitanju baština, bit arhitekture zapravo je nespojiva s idejom konzervacije.

 

IT: Sigurno si svjesna da se s ovim našim tezama jako puno ljudi ne slaže?

 

IL: Da, ali iskreno, meni je najuzbudljivije na Sv. Donatu gledati dijelove rimskih hramova, dijelove njegovih profiliranih stupova, greda u podnožju njegovih vanjskih zidova. Upravo fino klesani kameni blokovi rimskih hramova korišteni za temelje starokršćanske crkvice govore o onome što arhitektura doista jest, a ponajprije o činjenici da ona ima neki svoj vijek trajanja, da ima svoje rođenje i smrt, zatim da je nesavršena i da postoji u vremenskom kontinuitetu. Konzervatorstvo pokušava kuću lišiti njezinih arhitektonskih svojstava, da bi je pretvorila u spomenik. Sigurno da postoji neki broj građevina koje zaslužuju biti izuzete iz života, kako bi postali spomenici nekih prošlih vremena, a druge treba prepustiti procesima koji su im nužni da bi ostale u stvarnosti.

 

IT: Čini mi se da se većina ljudi uplašila nevjerojatne snage i beskrajnih mogućnosti koju suvremenost donosi. Paradoksalno, ali istinito, u trenutcima kada je tehnološki i informacijski moguće gotovo sve, printaju se kuće i ljudski organi, s druge strane zatvaramo se u sebe, te tumačimo povijest i neko davno izgubljeno vrijeme kao jedinu baštinu i temelj koji imamo. Primjeri  Bajamontijeve fontane u Splitu kao jedan primjer, te bezidejne zaštite i glorifikacije industrijske baštine  Rijeke kao drugi, jasno govore o ovim procesima.

 

IP: Konzervacija oblika je istovremeno konzervacija procesa. To je bit zaštite naslijeđa koja je na djelu, naslijeđe tretiramo kao Madelein kolačiće koji nas podsjećaju na neko prošlo vrijeme. I naravno, bolje vrijeme.

Strast za prošlošću i taj romantičarski zanos koji je neuništiv možda se najbolje vide na primjeru Bajamontijeve fontane koju si spomenuo, kada su Splićani nevoljko pristali na destrukciju filmske inscenacije fontane zaostale nakon snimanja serije Velo Misto.

Potpuno nekreativni sustav zaštite naslijeđa, koji se iscrpljuje na faksimilskoj obnovi i čuvanju svega i svačega, jednostavno nije kompatibilan sa suvremenim procesima u arhitekturi. Onog trenutka kada povijest i suvremenost postanu ravnopravni u domeni legislative, tek tada je moguće govoriti o afirmaciji arhitekture ovog vremena.Bez obzira je li se radi u povijesnim cjelinama ili o pojedinim zgradama, pa i o sve više aktualnom naslijeđu  industrijske arhitekture.

 

IT: Mislite li da je projekt Kneževe palače s vašim “Krletkama” gotova priča? Ja mislim da je to gotov projekt, konačno rješenje, “la storia e finita”. To je zapravo jedna izdevastirana, teško ranjena kuća, koja je imala bogatu, ali sada teško povrativu prošlost, životnu priču zauvijek izgubljenu u vremenu, bombardiranju i vatri rata. Ova je vaša intervencija upravo ono što ona sad je i mora biti. Jasan, precizno umetnuti novi okvir za novi život i događaje.

S druge strane svjestan sam također da paralelno s mojim stavom postoji jasan, nostalgični, povjesničarski i umjetnički pogled na život misli i vidim da je to samo privremeno rješenje. Njima se sve ovo iskreno ne sviđa. Što mislite o tome? Hoće li se jednog dan,a uz jasna znanstvena obrazloženja, vratiti umjetne dekoracije, svodovi, lukovi, stupovi, štukature?

 

IL: Smrt je istovremeno i neki novi život. Povijest grada Zadra obilježena je razaranjima, prekidima kontinuiteta. Tijekom razaranja 1991. i 1992. godine Kneževa palača pogođena je s osam projektila visokog kalibra i njezin život je prestao. Kada se nakon 2. svjetskog rata pristupilo obnovi Zadra odlučeno je na se ne upotrijebi princip faksimilske obnove, već da se na postojećoj urbanoj matrici izgrade nove zgrade. Gotovo sedam desetljeća kasnije traži se faksimilska obnova klasicističkog sloja palače koja nastaje u 13. stoljeću. U sadašnjem trenutku Kneževa palača je građevinski kostur koji vrlo slikovito pokazje njezinu bogatu povijest, koja je daleko snažnija i zanimljivija od bilo kojeg njezinog sloja ponaosob. Zatečeno ogoljelo stanje i lucidna arhitektonska intervencija stvorili bi puno uzbudljiviji prostor od drugorazrednog klasicističkog interijera.  U kontekstu čitave povijesti te palače zapravo se konzervatorska odluka da se obnovi baš interijer iz doba klasicizma čini vrlo arbitrarna.

 

IP : Ako shvatimo izvedbu krletki kao performans, onda intervencija planirano ima ograničeni vijek trajanja.  Bez materijalnog traga. Ostat će fotodokumentacija, mala knjižica i spisak aktivnosti održanih od nastanka krletki do njihovog  rušenja, nešto što je uobičajeno za konceptualnu umjetnost.

U trenutku kada se projekt obnove Kneževe palače realizira, ostat će zabilježeno da je njena gradnja trajala više od 700 godina, negdje zapisano kao broj na  panou, dok se dramatičan protok vremena ovog trenutka čita na njenim trenutačno vidljivim temeljima i zidovima, može se opipati, može se fizički osjetiti vrijeme. A to je nemjerljivo iskustvo koje kod promatrača pobuđuje posebne osjećaje. Nažalost, pojam kreativnog konzervatorstva nije nikada saživio, pa tako nije zastupljen niti  na primjeru Kneževe palače i svi ti sada itekako dostupni povijesni slojevi biti će prekriveni slojem kartona i gipsa.

 

IT: Čini mi se da danas ljudi puno mirnije žive uz svoj dragi “kameni zid” izveden iz gipsa i plastike, sigurniji su uz drvene grede koje su patinirane i glume stoljetnu tradiciju, te im je drago slikati se u sobama s neobaroknim štukaturama i kopijama murano lustera. Čini mi se da u tom kontekstu treba gledati i pojavu suvremenih klapa i tamburaša. Neka vrsta čudnog acid-romantizma, ecstasy-regionalizma?

 

IL: Ovoga časa svjedoci smo jedne vrlo začudne i ubrzane transformacije grada. Nekada se proces apartmanizacije odvijao u slabo izgrađenim i neurbaniziranim prostorima. Gotovo istovremeno kada taj proces dobiva svoj legalitet, ali time i završetak, započinje novi gotovo subverzivan trend: proces apartmanizacije gradova. Dok je prijašnji vidljivo razarao krajolike, ovaj novi poput crvotočine sumanuto brzo nagriza gradove. Gradovi naizgled ostaju isti, ali zapravo se mijenja njihova bit. Danas se u Zadru trend urbane apartmanizacije nezaustavljivo širi, poput kancerogenog tkiva, potaknut je od jedne vrlo krhke i promjenjive činjenice, a to je da su low costeri odabrali baš ovaj grad za svoje uporište. Sve se ovo dešava zahvaljujući demokratičnim internetskim booking siteovima, koji na istoj stranici ravnopravno nude i hotelske resorte i netom preuređene stanove.

U tom kontekstu narodno poduzetništvo nastalo upravo zahvaljujući infrastrukturi današnjice, a koje na koncu završi s kamenim ziđem od plastike i gipsa, djeluje u prvi mah poprilično shizofreno. S druge strane meni se često učini i da suvremena arhitektura koja se danas gradi ne prihvaća činjenicu da se svakodnevni život rastače u mnoštvo procesa i veza, i da oblik prestaje biti važan. Mnoge kuće koje gledamo po arhitektonskim siteovima imaju samo oblik i njegovu ovojnicu, a tako nekako danas i narod gradi, samo su ti oblici i materijali iz nekog drugog vremenskog seta.

 

IT: Ali, s druge strane gledano, kada ovom svemu nadodamo apartmanski turizam kao veoma realan izvor prihoda, neku vrstu legitimnog i održivog rasta, rada ljudi, te legalizaciju bespravne gradnje, dobivamo neku suvremenu “reinterpretaciju” Froinderaichove knjige “Kako narod gradi”. Živite i radite u Zadru i okolici. Nekoliko kilometar od Vira, što mislite o tom meni silno intrigantnom fenomenu?

 

IP: U tvom prethodnom pitanju, a i ovom drugom, razlikujem nekoliko tema. Najprije nesporna tema kiča kao stila života ili stanja duha. To je opća pojava koja rezultira bajcanim gredama i fugiranim kamenim zidom umjesto već legendarnih, pomalo zapostavljenih lukova, posijanih po cijelom priobalju. Luk različite napetosti kao rezultat višekratnog iskorištavanja i posudbe oplate, od susjeda do susjeda. Piva klapa ispod volta je samo logični slijed koji daje i zvučni opis hinjenom povratku u prošlost.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća su se pisale doktorske disertacije na temu turizma, Zimmer frei, kao čimbenika poboljšanja higijenskih navika domorodaca, a isto tako danas postoje ozbiljne teorije o apartmanizaciji kao spasitelju ovdašnjeg stanovništva od izumiranja ili iseljavanja. Čak i od naših kolega.

Na Viru me puno više od graditeljske kakofonije intrigira maštovitost stanovnika u odabiru kipića, čuvara okućnice, od vrtnih patuljaka, lavova, orlova, labudova i ne znam kojih egzotičnih primjeraka faune. Država je ionako sve legalizirala .

 

IT: Da se za kraj vratim malo na pitanja i teze s početka razgovora, i neke druge projekte. Da se prisjetimo moje teze, čini mi se da Vi imate jasnu podjelu na dvije vrste projekata i načina promišljanja. Imamo ove prve koji su dijagramsko programatski “ne crtani” projekti, a s druge strane imamo natječaj za Lipu, kojeg sam i ja radio, i projekt Cromaris, koji su neka vrsta prostorno-oblikovne skulpturalno-scenografske intervencije. Bez ikakve namjere da im dadem manju vrijednost, one su drugačije. Čini mi se da su ta dva načina potpuno odvojena, jako različita. Objasnite mi ovaj drugi, onog kojeg isčitavam u projektu Lipa.

 

IP : To što su ovi projekti na prvi pogled jako divergentni nije rezultat naše nekonzistentnosti u projektiranju, već su oni primjeri dva oprečna pristupa u rješavanju arhitektonskih zadaća.

IL: Mislim da su baš Lipa i Cromaris ponajmanje arhitektonski projekti od svih koje smo dosad napravili. Oba projekta u sebi sadrže jako puno scenografskih elemenata: čelični konstrukt u obliku ježa vrlo deskriptivno opisuje strahotu stradanja i zadnja su, pomalo i patetična postaja precizno izrežiranog kretanja kroz izložbeni prostor, dok je ovojnica Cromarisa zapravo lažna kulisa, iza koje se sakrivaju sofisticirani pogoni. Lipa i Cromaris sasvim su suprotan pol Krletkama i Silbi, a naš preostali arhitektonski rad stoji razapet između ta dva pola.

 

IT: Radi se o nekom paralelizmu, dijagramske jasnoće ideje i gotovo romantični, umjetnički način oblikovanja linija, ploha i ritmova. Ovaj drugi, paralelni, jednako legitimni pristup, sadrži jednu drugu snažnu dimenziju. Kao na primjeru muzeja Lipa, te šipke i veliki paviljon koji se po meni nalazi negdje između scenografije i snažnog tjelesnog doživljaja prostorne geste, koja u konačnici zapravo stvara osjećaj neke iskonske arhitekture, arhitekture nevezane uz sadržaj i namjenu. S druge strane postoji i ova prva metoda, jedna nepatvorena, čista, arhitektonska misao. Natječaj za Lipu se mogao raditi i na ovaj način. Samo mi se čini da postoje u vama te dvije vrlo jasne podjele. Odluke u kojem smjeru ići, dijagramskom ili gestualnom. Možda to ovako vidim jer sam izvana i iskreno neopterećen.

 

IP : U nekom prethodnom pitanju si postavio retoričko pitanje “ da li bi klijent to shvatio “ a odnosilo se na jedan od dva projekta koje smještaš u čistu arhitektonsku misao. To pitanje nije bez veze jer naš rad treba imati dozu odgovornosti prema klijentu, u ovom slučaju posjetiocima muzeja i svima onima koji se muzejom bave. Iako Lipa ima elemente scenografije, ona na njima ne završava, moraš ući u tu strukturu da bi je osjetio, što nije slučaj kod klasične scenografije, koja je uglavnom pasivna. Pokušali smo dati treću dimenziju jednom broju, u ovom slučaju broju žrtava. Gledanjem tih čelična struktura, ništa ne kaže već djeluje pomalo enigmatski. Kod Lipe se ne radi se o prostornoj gesti koja je sama sebi dovoljna i koja kao takva može biti površna ili u najmanju ruku banalna.

 

IL: Ne trebaju, niti mogu svi projekti imati jednaki diskurs. Možda je na poetičnoj lokacija u Ninu, tromeđi na kojoj se susreću more, polja soli i srednjovjekovne zidine, potrebnija jedna lijepo oblikovana hala nego čista arhitektonska misao. Možda nam je u Lipi bilo važnije stvoriti osjećaj tjeskobe, nelagode i snažnog tjelesnog doživljaja posjetitelja. Kada projektiramo, odabrani smjer nam se čini najbolji mogući odgovor koji u tom trenutku na zadani problem možemo dati i nekako je baš dobro protezati se između ta dva pola. Ali, unatoč toj podcrtanoj bipolarnosti, ipak ti projekti imaju nešto što ih povezuje, mislim da u njima postoji ideogramska jasnoća ideje, bez obzira je li prvo smišljena ili nacrtana.

 

IT: Igore, za kraj, kratko bi se vratio na onu zanimljivu tezu s početka. Tema strasti i erosa u arhitekturi. Kako se to vidi na kući? Osjeća li se ti  uopće u projektu? Možda imaš koji primjer…..

 

IP: Tvoja reakcija na moju tezu, da od žena s kojima surađuješ koristiš samo njihovu inteligenciju, samo znači da svi ne funkcioniramo na isti način. Moj stav, da u odnosu muško ženskog partnerstva mora postojati doza erosa, a priori ne isključuje suradnju muške i ženske inteligencije. Dapače. A razmjena erosa stvara okvir u kojem se i strast prema arhitekturi pojačava, stvara se jače povjerenje u onog drugog, a isto tako se oslobađa hrabrost u promišljanju arhitekture. Mnoge umjetničke ili arhitektonske veze, ljubavno-poslovne, su se raspale nestankom erosa. Otprilike sve.

Arhitektura nastala bez strasti je generička arhitektura, koja promatrača pa i korisnika ostavlja ravnodušnim. Postojanje strasti u projektiranju nije samo programatska floskula već fizički osjećaj uzbuđenja kada napraviš nešto za što znaš da je dobro. Doslovno.

 

IT: Za kraj jedno pitanje tebi Iva. Silno me interesira zašto u suvremenom, globalno umreženom, otvorenom svijetu žene u arhitekturi još uvijek nisu značajnije izašle u prvu liniju i vodeća mjesta u složenoj i bogatoj arhitektonskoj praksi. Moje iskustvo govori da, malo ću to pojednostavniti pa reći da “ženski” pristup arhitekturi zna biti puno kvalitetniji, kompleksniji i duhovitiju od muškog. Još uvijek vidim jednu potpuno besmislenu, u krajnoj liniji beskorisnu neemancipiranost u ovom ipak muškom svijetu.

 

IL: Za praktično bavljenje arhitekturom moraš biti osposobljen onim vještinama koje su svojstvene muškom arhetipu, pogotovo u onim poslovima koji prethode početku rada na projektu, ali i po njegovom dovršetku. Ženski pristup arhitekturi nastupa početkom rada na projektu i prestaje kada se on počinje izvoditi. Faze prije i poslije zahtijevaju neki drugi tip inteligencije, snalažljivosti i socijalnih vještina koje žene najčešće nemaju. Uza sve to žene imaju i svoje vrlo jako biološko određenje koje u nekim segmentima života postaje i ograničenje. Ali upravo u toj različitosti i jest ljepota, a zazivanje emancipacije jest zapravo zazivanje potpunog izjednačavanja, što znači brisanje razlika, a onda od ženskog pristupa ne bi baš ostalo mnogo.

Bez obzira na osobne senzibilitete, umjetnost, pa time i arhitektura ne poznaje spol, pa je na koncu, iz pozicije umjetnosti, spol autora potpuno nebitan.

Razgovor Iva Letilović i Igor Pedišić, prvi dio

Danas donosim prvi dio razgovora s Ivom Letilović i Igorom Pedišićem, organiziranog od strane redakcije časopisa Oris. Ovaj intervju zamišljen je kao tematski i teoretski okvir kojim bi se u najnovijem izdanju predstavili njihovi recentni radovi i način promišljanja arhitekture. Poznavajući od prije njihove samostalne i zajedničke projekte, odlučio sam otvoreno i bez zadrške popričati o nekim temama koje su me uvijek zanimale, a vezane su uz njihov način rada i suradnju; realizacije Kapetanove kuće na Silbi, “Krletke” u Kneževoj plači, recentnim projektima i natječajima, o edukaciji, te odnosu muškarca i žene u arhitekturi. Pitanja koja sam im postavio bila su unapred smišljena, napisana, te izrečena direktno na razgovoru kojeg sam vodio s kolegom Antom Nikšom Bilićem u prostorijama uredništva časopisa Oris.

 

IT: Za početak jedno pitanje koje nama veze sa vašim veoma zanimljivim radovima, ali me iskreno intersira i intrigira, oboje ste imali uspješnu, neovisnu arhitektonsku karijeru, kako je započela Vaša suradnja?

 

IL: Naša suradnja nastala je iz konteksta koji nije arhitektonski, ali nas je taj kontekst stavio u isti arhitektonski prostor. Naša suradnja nije projekt i nema nikakav cilj, ona je neprekinuti radni proces iz kojeg izrastaju projekti. Trajanjem, a ne programatski ona poprima oblik.

 

IT: Gledajući sa moje strane čisto programski, ja sam u proteklih dvadesetipet godina još od studentskih dana pa do danas radio uglavnom s raznim suradnicima, jakim autorima i individuama, te u principu ne volim raditi sam. Ne inzistiram da sada idete u precizno vrednovanje u to što je bilo prije, a što je sada, nego da mi u kratko opišete kakva je razlika u odnosu na rad prije i sad? Čisto na nivou osjećaja i metode.

 

IL: Smisao suradnje nije samo adiranje kvaliteta ili mana koje osoba koje surađuju imaju zajedno. Suradnja treba proizvesti neku novu energiju, stvoriti dodanu vrijednost. Suradnici u svojem zajedničkom djelovanju stvaraju vlastite i samo njima svojstvene principe i okvire rada. S Moranom radni alat bio je pretežno razgovor, a s Igorom pretežno crtež, bilo kompjuterski bilo ctež rukom.

 

IT: Igore kada se uđe u vaš, a nekad prije samo tvoj ured u Zadru, prilazeći stolu u desnom dijelu sobe koju dijeliš sa Ivom osjeti se snažan osjećaj arhitekta vještog crtaćeg mislioca arhitekture. Snažni individualac. Kakav je bio tebi osjećaj rada sa partnericom?

 

IP: Početak timskog rada za mene je, koji sam dugi niz godina radio sam, bio svojevrsni šok. Trebalo je u sebi savladati dozu egocentrizma i naučiti  projektirati u dijalogu. Srećom je ovaj period adaptacije  kratko trajao i zajednički rad se pokazao puno bolji i neuporedivo brži način dolaženja do konačnog projekta. Autopropitivanje intuitivnog može biti dugi put sa neizvjesnim završetkom, često pogrešnim. Nezahvalno je biti  arbitar u srazu svoje intuicije i svojeg ratia i zato je sudjelovanje onog drugog neprocjenjivo.

Kada se radi o muško ženskoj suradnji mislim da u tom slučaju mora postojati i doza erosa, a ukoliko on nestne zajednički rad više nema smisla.

 

IT: Jako zanimljivo. Vidiš ja sam često radio sa ženama, ali ja sam tu potpuno drugačiji. Sa ženama u arhitekturi nisam nikad osjećao niti imao potrebu za razmjenom erosa. Za arhitekturu bila mi je potrebna (dovoljna) njihova predivna ženska inteligencija. Ona traje dulje i silno mi je važna u arhitekturi, hehehehe….. Igore i Iva ovome bi se vratio u drugom dijelu razgovora.

 

IP, IL: Dapače.

IT: Pređimo sada malo na temu metode vašeg rada. Oduvijek mi se činilo da su vaše dvije realizacije Kneževe “krletke” i Pet kućica na Silbi zapravo prvo precizno i inteligentno smišljene, a onda crtane. Mislim da je to neka vrsta skriptiranja projekta, dijagramskog razmišljanja, programatskog kalkuliranja. Čini mi se kao da je nedvosmislen i jasan problem koji je bio uzrok i početak projekta prvo jasno dijagnosticiran, a u tom istom trenutku konceptualno promišljen, razrješen preciznom odlukom. Ta dva projekta mi se uopće ne uklapaju u neke druge vaše projekte.

 

IL: Ako je odlika suvremenosti da je misao, koncept iznad oblika, onda ta dva projekta jesu suvremena. Ono što im je zajedničko jest da oba nastaju na našu inicijativu, da se realiziraju u našoj organizaciji, da su morali biti osmišljeni i izvedeni u vrlo kratkom vremenu s vrlo malim ili nikakvim budžetom. Izostavljanje je postalo važnije od onog što se unosilo u projekte. Oko te praznine oni su se gradili, dokidajući oblik, a oslanjajući se na misao. Razlika između ta dva projekta je u tome što krletke imaju i jednu dodatnu razinu, a to je razina društvene angažiranosti. Naime, prostor Kneževe palače čitavo desetljeće, bio je izuzet iz života grada. Ovom arhitektonskom, možda čak i artističkom, intervencijom koja je realizirana donacijama u radu i materijalu lokalnih tvrtku, te radom civilnih pa čak i navijačkih udruga stvoren je jedan urbani džep vrlo intenzivnog života.  Krletke su potaknule proces daljnjeg nastanjivanja Kneževe palače, te tako u njoj u ovom trenutku egzistiraju i žive još dva izložbena prostora. Možda zvuči preuzetno, ali ja vjerujem da je kreativni implus stvorio novu energiju koja je potaknula daljnje procese koji još uvijek traju.

 

IT: Iskreno mi se čini da vi imate dvije vrste projekata, dvije metode rada. Ova dva projekta su smišljeni, a onda realizirani i imaju tu snažnu suvremenost baš u tom promišljenom smislu projektiranja bez crtanja. Oblik i materijal kao posljedica programiranja.

 

IP : Silba i Krletke su projekti per se, bez uzora ili proživljenosti. Tu bih se složio da je projekt nastao nakon promišljanja, istina vrlo kratkog. Oba su projekta nastala kao materijalizirana misao. Njihova posebnost je razlog  zašto nisu mogli biti produkt  skiciranja i crtanja pa čak ni kao rezultat intuicije .

Kneževe krletke su materijalizirano kretanje kroz vrijeme. Izvedene su na način da se skupljao  odbačeni materijal  sa gradilišta i da su se od njega slagale  staze i platoi, formirao kostur  od cijevne skele i sve zajedno se obuklo u žičano pletivo.

 

IT: Čini mi se da se upravo takav način rada danas usljed birokratiziranog administrativnog rada i ponekad apsurdnog legislativnog procesa projekta, izjeda esencija akcije arhitekta u realnom vremenu. Propisi i pravila nekad onemogućuju direktan rad, jasno fizičko djelovanje, savjetovanje i razvoj projekta paralelno sa izvedbom, djelovanje u okolini koje je prije samo pedesetak godina bilo uobičajeno.

 

IP: Nije  tu bilo  puno crtanja, krenulo se u izvođenje pa se projekt oblikovao  uglavnom na licu mjesta uz značajnu participaciju tesara i nekvalificiranih  radnika sa gradilišta. Improviziralo se. Uvijek u susretu sa ova dva projekta, Silba i Krletke, osjetim uzbuđenje, a za mene je to  znak da se radi o dobrim projektima. Inače mislim da arhitektura treba izazivati emocije kod promatrača ili kod korisnika. Pa i njena izvrsnost bi se trebala mjeriti po tome koliko je uspješna da kod korisnika ili promatrača izazove emociju, a ne samo da se iscrpi na deskripciji.

IT: Iskreno po meni potpuno je nebitno kako nešto, i netko izgleda. One betonske kućice na Silbi mogle su izgledati bilo kako. Mogle su biti od cortena, cigle, lima, bez krova, s ravnim krovom, drvene, plastične…..Ali ideja je toliko jasna da je jača od bilo kojeg crteža, puno jača od materijala i same pojavnosti. Čini mi se da ti projekti ne trebaju i nemogu, pa i nesmiju izaći iz skice, crtanja. Projekti su toliko precizno smišljeni da je potpuno svejedno kako izgledaju.

 

IL: Da tu si potpuno u pravu, kućice na Silbi nisu određene materijalom niti oblikom, one su određene idejom. Isto tako bi krletke mogle postojati u nekom tehnološki sofisticiranom muzeju kao na primjer staklene sobe povezane crnim metalnim tunelima. Kao i u životu, ako je ideja jasna ona može postojati u različitim oblicima. Ja za sebe smatram da nisam osobito vješt arhitekt i da na probleme ne gledam potpuno arhitektonski, odnosno isključujem mnoge layere koje bi jedan suvisli arhitekt trebao imati uključene. Ponekad je to moja mana, a ponekad prednost. Možda baš radi tog svog nedostatka jako volim projekte na kojima ne treba dizajnirati detalje i u kojima misao ili koncept prekrije i zacijeli sve slabosti i nedostatke.

 

IT: Još je jedna meni veoma važna tema ako govorimo o Silbi, trebalo bi reći, vi ste i projektant i investitor. To je zanimljiva stvar. Rijetka u našoj arhitekturi.

 

IP: Kupili  smo staru kapetansku kuću, krajnju u povezanom  nizu kuća, koja je imala  nekoliko soba i to je sve. Nije imala vodovod, nije imala kanalizaciju, nije imala ni kupaonicu ni kuhinju, nije imala uvjete za suvislo korištenje a zahtijevala je temeljitu rekonstrukciju za koju nije bilo ni vremena a ni novaca.

5 nedostajućih funkcija smo materijalizirali u  slobodnom dijelu dvorišta, silbenjanskog dvora, stvarajući novi prostorni odnos prema susjednoj kući i ujedno štiteći intimu našeg dvora. Svaka funkcija je dobila svoj volumen za razliku od uobičajenog  koncepta kuće u arhitekturi kada je kuća zbir  funkcija pod jednim krovom. Imenica krov u simboličkom značenju.

Disperzija funkcija unutar dvora uopće nije hendikep u normalnom korištenju nego daje određenu draž inače monotonim svakodnevnim ritualima.

 

IL: Pristup je zatečenoj strukturi je isti kao i u mnogim našim projektima gdje interveniramo u postojeće, u krletkama, arheološkom muzeju, projektu Muzeja 2 palače: gotovo da se ne dotičemo postojećeg, njega ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli, kao neku okaminu prošlih života sa svim njegovim manama i nesavršenostima. Na Silbi umećemo kućice, u Kneževu palaču krletke, na prvi kat Kauzlarićevog muzeja čeličnu splav s vitrinama, kroz krovove Providurove palače provlačimo tehnološki i komunikacijski stakleni hodnik, pa čak I u projektu Trga kralja Tomislava u Puli u postojeći kontekst umećemo sasma divergenti element. I zatečeno i novo su samostalne i zaokružene cjeline koje ulaze u ravnopravan dijalog s postojećim i stvaraju, nadam se, neku novu vrijednost. Mene ovaj pristup podsijeća na rad Dalibora Martinisa DM 1978 razgovara s DM 2010 u kojem autor odgovara na vlastita pitanja u razmaku od koja tri desetljeća. U našem slučaju različiti autori razgovaraju o istim temama s velikim vremenskim odmakom.

IT: Ja ne bih nikad preuredio tu Kapetansku kuću. Ona mora ostati ovakva. To je moje mišljenje. Vi ste zapravo napravili programatsku intervenciju, tako da ja to ne vidim kao kuću. Vidim to kao uređaj, arhitektonski aparat koji definira ono što je meni u arhitekturi najvažnije, a to su proces i događaj. Vi ste zapravo s pet elemenata izdefinirali sve moguće kombinacije, beskonačne životne iteracije. Točno se vidi da ste to radili za sebe bez trunke kompromisa. To je kuća za čovjeka koji razumije procese, razumije prostor i razumije elemente s kojima gradimo život. Spoznaja životnih procesa kao konačno zadovoljstvo u arhitekturi. Mislite li da bi taj projekt bio moguć za nekog “običnog” klijenta. Iskreno se pitam; dali bi “on” to mogao shvatiti?

 

IL: Gotovo zvuči paradoksalno ali ovaj projekt reinterpretira one vjekovne, vrlo tjelesne i životne graditeljske principe ovih podneblja kada se dvorišni prostori nemilice izgrađuju, prigrađuju i dogređuju mahom služećim prostorima osnovnoj stambenoj jedinici. Vjerujem da bi pomisao na taj arhetip nekom klijentu bila vrlo odbojna. Na koncu i mi jesmo, potpuno dadaistički, nasred dvora stavili zahod i sada svi mi ovdje o tome jako ozbiljno pričamo. Ali ljeti, kada sunce putujući od jutra prema noći od tih statičnih betonskih blokova stvara dinamičan mobil, kada se živi pod vedrim nebom i kada se isprepliću svi zvukovi života susjednih dvorava, 5 kućica su organski i neodvojivi dio cjeline, a to osjete i nearhitekti.

 

IP: Kada ste sami sebi investitor izbjegavate sve zamke koje se pojavljuju u odnosu klijent-arhitekt i neopterećeni krećete u projekt u koji vjerujete. Kada se projekt realizira vi ga provjeravate in vivo i to je osjećaj koji u klasičnom odnosu klijent-projektant nikada ne osjetite u svoj njegovoj punini.

U ovom slučaju dosljedno realizirani projekt 5 kućica  u sinergiji sa starom kućom rezultira gotovo ludističkim veseljem u svakodnevnom korištenju. Adaptacijom stare  kapetanske kuće koncept bi doista izgubio snagu pa i smisao, postao bi surogat.

 

Nastavak slijedi……

Razgovor Bez Povoda, Leo Modrčin, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora s Leom Modrčinom. Kao i prošlog tjedna donosim niz pitanja i odgovora koja sam postavio Leu, te si tako pojasnio neke otvorene dileme o kojima u posljednje vrijeme razmišljam. Danas ih, evo dijelim, sa svima vama.

IT: Kako vidiš arhitektonsku edukaciju. Obojica se bavimo ovim silno intersantnim i odgovornim poslom. Što bi bilo korisno i dobro podučavati studente? Pričao si mi više puta o različitim nivoima i oblicima prakse. Arhitektura zapravo ima niz paralelnih svjetova. Ovaj moj “projektantski” svijet je samo jedna od niša u našem djelovanju. Mislim da bi to trebalo malo jasnije i glasnije reći studentima. Osloboditi ih od grižnje savjesti “savršenstva” u kojoj ponekad rastu. Djelovanje i promišljanje koje traži strpljivost i svakodnevno donašanje “malih” ali važnih odluka.

LM: Edukaciju vidim kao emancipirani i središnji oblik arhitektonske prakse i što idem dalje vidim da bi bilo bolje “oguliti” sve ostale oblike. U mojem prijašnjem iskustvu u SAD-u edukacija je zapravo bila jedini vitalni okvir prakse koji pomaže formirati vlastiti svjetonazor. Građenje to svakako nije bilo, jer je trebalo jako dugo čekati za tu priliku. Mislim da je izuzetna privilegirana situacija kod nas kad se možemo  formirati kroz građenje, no sad kad takvih prilka baš i nema, pa alternativni oblici arhitektonske prakse, a prvenstveno edukacija, dolaze u prvi plan. Ne želim se kao papiga stalno referirati na negdje drugdje, jer je fokus arhitektovog djelovanja na rad sa studentima, na edukaciji, uvijek bio najviši oblik djelovanja i kod nas, i kod naših profesora. To navodim više kao motivaciju samome sebi.

 

IT: Posljednjih par godina imao sam nekoliko intersantnih razgovora i debata s kolegama na fakultetu arhitekture u Splitu. Na diplomskim radovima zastupam tezu da taj posljednji  rad ne mora nužno simulirati stvarnost. Ponekad je ta stvarnost banalna, očigledno trivijalna. Što je najbolje, čini mi se da su toga i sami studenti svjesni, ali jednostavno odrađuju stvar. Ima kolega koji misle upravo potpuno suprotno. Prema takvim stavovima više sam puta u šali rekao da “Voluntary Prisoners of Architecture” ne bi bio praktično moguć ili potreban? Danas se mladi kolege po mom mišljenju vrlo dobro, čak i predobro znaju snaći u realnosti. Realnost rješavaju veoma pragmatično. No pitanje koje mene interesira je, spremamo li ih, pomažemo li im, da mogu suvereno provcirati drugačije stavove, generirati nova i neistražena područja ili pak moderirati, mjenjati stvarnost oko sebe? Kako tome podučavati?

LM: Opisuješ jedan jako preživjeli model pedagogije koja cilja na neku stvarnost koja više i ne postoji, na primjer tržište rada u struci, i bez obzira na trenutnu ekonomiju gdje ispada da odgajamo arhitekte za neka druga tržišta.  Umjesto da shvatimo da je arhitektura temelj jedne kulture i način kako se ona obnavlja i stječe vrlo dragocijena znanja i bez obzira kako se to može fiskalno opravdati. Na nama je da objasnimo poreznim obveznicima, a možda prvo sebi samima,  što to oni zapravo dobivaju kroz edukaciju arhitekata. Tu je taj paradoks da učiš previše stvari koje ni trebaju, ali si na neki način prepariran i spreman za sve izazove. Specijalistička znanja uvijek možes steći , a možda se postaviš i u opoziciju vlastitim krutim temeljima, pa otkriješ nešto stvarno originalno. Ovo važi i za studente i profesore, i studiranje i pedagogija moraju biti osobni projekt, što podrazumijeva zauzimanje prostora slobode odnosno definiranje vlastitog puta. Pokušavam to potaknuti kod svojih studenata i shvatiti koje su to nove vrijednosti koje su njima generacijski dostupne, ili kako bi digitalni kulturolog Steven B. Johnson rekao kako je svo zlo današnjice zapravo dobro za nas. No iako odbijam da su današnje generacije puno konzervativnije od nas, nisam otkrio još koja su to nova znanja.

IT: Ovih dana svjedočimo o meni iskreno dragim događajima, gdje se potvrđuje da je potreban izvjestan period da nečije u startu vrlo radikalne ideje i stavovi sa godinama počinju biti vrlo priznati i “etablirani mainstream”. Oduševili su me posljednji “uspjesi”  Marina Abramović metode i Lady Gaga terapija za bolji duh i tijelo. Znam da se to tebi neće svidjeti i znam također da to mnogi preziru i doživljavaju kao Marinin kraj, ali ja u svemu tome vidim nešto jako dobro. Cijeli svijet sada živi ono što je 70-ih sa Ulayem provocirala?…

LM: Vidis, meni je  to etabliranje avant-garde ponekad i tužno, bliži mi je onaj modernistički poklik da svako vrijeme donosi neku novu industrijsku revoluciju. Jednu takvu PC/www sam proživio u epicentru, pa sam mislio da se može i nastaviti u manjem mjerilu i ovdje, no to još čekamo. Nisam vizionar, odnosno ne bavim se projektiranjem vizija već sam više analitički tip, pa se nadam da se iz promišljanja biti stvari, rastavljanja stvari na komponente u uvida kako one rade, kako računaju, mogu pronaći i novi modeli prostora . Interesira me izvorni kod. Rađe bih htio pisati kodove nego biti u stanju  pomoću njih simulirati velebne objekte.

Meni ti je nekako žalosno da nešto poput teorije relativnosti prihvaćam onako paušalno, bez stvarnog razumijevanja stvari, iako neki relativni pojam odnosa prostora i vremena kao arhitekt mogu prihvatiti  kao nešto blisko.  Možda je i to definicija arhitekture: nadomjestak za neka znanja koja su nam nedostupna, translacija neshvatljivog u nešto što možemo izravno osjetiti. Pretvaranje znanja u tjelesno kako bi ti možda rekao.

 

IT: Sjećam se da je u vrijeme dok si bio u NY tvoje trajna opsesija bila neka vrsta digitalne tehnika niske rezolucije. Ima tu neke vrste kaskanja i onog šta ti kažeš “biti pratilac”. Meni se čini da je to ponekad u konceptualiziranju arhitekture jako dobro. Neki arhitektonski Tetris?

LM: Da to je neka moja doslovna translacija iz linijskog i plošnog u digitalni prostor, koja je i danas prisutna, s ambicijom da se prostorne dimenzije svakih par godina povećavaju do maksimalno 10, što je trenutno doseg svijesti, ako se ne varam. Sad sam još negdje na 3D.  Možda je to bila i neka emigrantska potreba da ne zaboravim svoje korijene, uz koje je ipak vezana prva upotreba računala u umjetnosti i arhitekturi u Zagrebu iz dalekih 70tih godina i Novih tendencija. To je jako ugodna pomisao kad si u stranom svijetu.

IT: Tvoj projekt za kuću na Oštru, koji je objavio GA, mi se čini upravo na tragu tih ideja. Neka dobra kombinacije strukturalizma i arhitekture “niske rezolucije”. Utjecaj digitalnog je očigledan, a također tu je i sloj elementarnog i veoma organskog građenja, stapanja sa terenom.

LM: Da, a to su crteži rukom koji zapravo slijede logiku strojnog crtanja i doslovno je pretvaraju u tektoničku strukturu, konstrukciju same kuće. Način reprezentacije prostora kroz digitalnu sliku postaje sama prezentacija, materijalna prisutnost. A poslije su moji suradnici u NY bacilli tu Štenglovu drvenu rajšinu u smeće,  jer nisu znali što je to, mislili su da je taj moj Stradivari koji sam donio iz Zagreba uzorak drva koji mi više ne treba.

IT: Gdje misliš da je nova niša za otvaranje novih tema koje će utjecati na ljudsku kulturu sljedećih 30 godina? Je li to tehnologija, biologija, genetski inženjering, digitalna neurologija, i sve što proizlazi iz ovih silno interesantnih tema? Praktički, danas je definitivno moguće i mnogi to već rade, prostorno isprintaju kućanske elemente, oruđa, alat, svoju novu kuću.

LM: Već je predvidivo da su digitalna fabrikacija organske i anorganske tvari do razine “novih bića” budućnost, a dobrim dijelom su već i stvarnost. Sada kada nam je to sve dostupno, bez obzira gdje smo, pitanje više nije kada ćemo i mi biti dio toga već je li nam naša specifična kulturna situacija omogućuje neko specifični doprinos na tu temu. Kao pripadnika marginalne kulture me zanima da pohvatam suštinske elemente, nekakvo temeljno razumijevanje fenomena, neke anticipacije koje su više dostupne nama zbog specifičnih uvjeta,  pa čak i na nivou etike. Zvučim kao nekakav arhitektonski nacionalist, što je nadam se zadnja stvar koja bih mogao biti. Na osobnom planu kao arhitekta me veseli da smo s tim tehnologijama još malo bliži kontroli proizvoda, od projekta do realizacije, jer nam to daje mogućnost da djelujemo bez organizacije. Sloboda solo arhitekta do finalnog proizvoda. Nešto što je skroz na skroz i potpuno suprotno od formata arhitektonskog kolektiva. Arhitekt se u takvom okruženju vraća elementarnom i potpuni je subjekt svoje arhitektonske prakse.

 

IT: S druge pak strane postoje stvari koje se ne mogu, ali i ne trebaju nanovo projektirati. Kao takve su savršeno univerzalne i vanvremenske. Treba ih samo koristiti kao “gotove elemente” te njima graditi novi svijet. Najbolji je primjer električna gitara. 50-ih godina Fender Stratocaster i Gibson Firebird dizajnirani su od strane ljudi koji su oblikovali automobile, frižidere i niz drugih kućanskih uređaja i elemenata svakodnevne potrošnje u Americi. Danas nikom ne pada na pamet da to mijenja. Bilo je pokušaja, ali jednostavno nije uspjelo. Čini mi se da je isto tako sa nekim Mies-ovim kućama. Nakon slučaja Seagram i Fransworth sve je rečeno. To je arhitektura koja je dovedena do nekog svog kraja. Gotovo da ne treba i da ne možemo (bar ja nemogu) bolje od toga.

LM: Ono što je avangardno je ujedno i jako konzervativno, jer ih spajaju kriteriji vrednovanja, kontinuitet. Što se tiče arhitekture, ona je uvije  klasična materijalna proizvodnja prostora, bez obzira na medij u kojem se ostavaruje…. Krug se nekako danas zatvorio. Sve je mahom poznato i na dohvat ruke. Prednost našeg prostora i djelovanja ovdje i sada je taj što sada, kao i većim dijelom u povijesti, ponovo nismo predvodnici nego gotovo neki korektiv, kao neko Čistilište civilizacije.  Ali smo istovremeno potencijalno veoma avangardni, jer smo lišeni svake proizvodnje, odnosno očistili smo sve zastarjele tehnologije pa smo spremni za preskok paradigmi,  kao u Africi, gdje možda nije bilo nikad telefona, ali su odmah dobili i prešli na mobitele. Zato je sada samo pitanje pomaka u glavi. Shvatiti da realno možemo i imamo sve. Kriza trenutka je mogućnost novog preokreta.

IT: Danas laptop, pad i smartphone mogu doslovno sve. Od komunikacija do produkcije i realizacije, pokrivaju sve. Svima je jasno da je bilo što nacrtali u SketchUp-moguće “izvesti”, isprintati u 3-d prostor. Gotovo da je ostvarena neka vrsta potpune slobode u direktnoj komunikaciji zamisli, ideje i prostorne materijalizacije. To ima reperkusije da svako može projektirati, izvoditi i legalizirati sve što hoće. To neke naše kolege izluđuje. Više nisu (nismo) “ekskluzivni”. Meni se čini da to omogućuje neviđene nove slobode i drugačije mogućnosti. Naravno nisam naivan… još uvijek ćemo neko vrijeme graditi ciglom i oblagati kuće glupim stiroporom, kako bi postigli ciljani energetski certifikat i energetski razred političk(n)e održivosti…Hehehehe….kao što ćemo još neko vrijeme ipak voziti aute na naftu.

LM: Mene ti iskreno interesira kako tu tehnologiju oko nas perpetuirati u kulturu koja eliminira kompleks manje vrijednosti, tj. da nije direktno povezana s proizvodnjom i tržištem tehnologija, koja kod nas jednostavno nije moguća zbog malog mjerila. Stvaranje vrijednost od ničega, gotovo alkemija, da se ne dešavaju ove trivijalne i vulgarne stvari koje spominješ. Npr. naša arhitektura je bila oduvijek održiva dok neke druge baš i nisu, pa nam možda i ne treba netko sa strane soliti pamet o tome. Ti pomaci u razumijevanju su, za rubne kulture kao naša, jako važni. Pojam “male kulture” je konceptualno potpuno “passe”, ali meni je ipak to jako važno. Očigledno je to povezano i s izborom mjesta djelovanja, jer koliko god je moguće biti globalno prisutan, naša je profesija ipak ukorijenjena i kao arhitekt se moraš negdje usidriti.

 

IT: Rijeka danas. Evo druge slike kao pitanja. Brod Jugolinije i Rijeka iz 70-ih. Rijeka spava i lagano se provincijalizira. Nije više lučki, industrijski grad. Nedostaje joj onog prljavog, robusnog, nepredvidivog ali snažno urbanog. Naravno, taj kolaps je dio puno šire i složenije priče od lokalnih poduzeća, ljudi i metoda operiranja. Sve je polako prešlo u neku umivenu zonu, post industrijsku “baštinu” koja bi trebala služiti tercijaru, ali zašto? Ne razumijem…ili je to samo predah dok ne dođemo pameti?

LM: Nakon što se netko usudi nakon skoro 300 godina brodogradnje u Kraljevici to ukinuti, stvarno sumnjam u tu našu pamet. To nije kao da se više ne rade vinilne LP jer se promijenila cijela tehnološka paradigma, nego se brodovi naravno rade i to još kakvi. Mene je npr. euforija oko nogometa u Rijeci ovih dana silno oduševila. To događanje grada me povezuje na 11. rujna u New Yorku, naravno na suprotan način, jer to nije sloga u nevolji nego neki tračak nade, pa mi je žao da ta euforija nije zbog neke druge ljudske aktivnosti kao npr. arhitekture. Meni je grad kao enciklopedija, Rijeku zapravo još uvijek ne poznam do kraja i potreban je svojevrstan arhitektonski staž da se savlada svaki njen element, i spomenike i ispunu. Interesantno je što postoje grupe projekata, grupe arhitekata koji nisu predvodioci. Oni ispod radara kojeg u jednom trenutku u Rijeci definira trijumvirat Emili, Kučan i Magaš. Na primjer, arhitekt kojeg detektivski otkrivam, Pavoković, pa Žigman, Čičin Šain koji je i rodonačelnik nekih sad jako važnih tema u arhitekturi (Hotel Libertas), no nikad prije nisam povezao s njime ove neke elementarne projekte koji ispunjavaju ovaj grad i koji s jednim ili dva detalja stvaraju autorski rukopis.

 

IT: Andro Čičin Šain je jedan nevjerojatno zanimljiv i veliki arhitekt. Negdje je iz sjene radio, posljednjih godina njegovog života imao sam sreću družiti se njime, te mi je dao svoju fototeku radova. Silno dobra arhitektura. Arhitekt ispod radara kako ti kažeš.

IT: Za kraj evo još jedne slike. Serpentine pavilion 2013 i Teglenica, Pavilion HR 2010. godine. Očigledno je da je Fujimoto inspiriran našim radom. Šta se tebi čini?Oduševio sam se kad sam to vidio. Ima nekog paralelizma u ove dvije realizacije. Drago mi je da su se neke naše ideje i njegove misli o“slaganju” prostornih elemenata u neprekinutu strukturu koju godinama istražuje posložile u novu realizaciju. Ona počinje i nastavlja se jedna drugu. Iskreno vjerujem u arhitekturu kao prenašanje ideja i poruka. Arhitektura se po meni uči i nastavlja na druge. Kod ova dva paviliona taj je odnos i proces očigledan.

 

LM: Misliš da nije moguće da je on do toga došao bez znanja o našem paviljonu?

IT: Ne znam. Zato te i pitam. Siguran sam da je vidio naš paviljon. To je sigurno.

LM: Po meni njegov je možda bliži Sol Levittu ili konstrukcijama Ivana Picelja, jer osim 3d matrice naš paviljon je rezultat jednog puno dubljeg procesa, zapravo jednog doslovnog sukoba interesa, ali ima i narativnu matricu koja je i dovela do nečeg tako grubog, a tako sublimnog. Ali je zanimljivo da je kod nas percepcija tog projekta automatski povezana s našim projektom kod ljudi koji teglenicu poštuju, a kod onih koji je ne “kuže”, da ne kažem ne podnašaju, ta očigledna formalna veze se i ne spominje. Tih napetosti u Serpentini nema, to mi je kao nekakav vrtni salon. I imaš pravo kad ga gledaš u kontinuitetu arhitektovog istraživanja, tu ima smisla.

IT: Iskreno, meni su tih par mjeseci rada na projektu, realizacija, boravak u Kraljevici, Rijeci, Veneziji, te pad i rušenje paviljona najdraže životno iskustvo. Nevjerojatna energija, iskustvo veće od arhitekture same, ali i istovremeno veoma specifično arhitektonska priča. Gotovo pa neka vrsta rekapitulacije arhitekture kao načina života. U mom je slučaju baš tako jer arhitekturu ne doživljavam kao posao ili umjetnički izraz. Arhitekturom rješavam svakodnevicu, arhitekturom komuniciram s društvom. Zato je ta priča prepuna kreativnosti, strasti, neizvjesnosti, uspjeha, neuspjeha, sigurnosti i nesigurnosti, kolapsa, vjere i povjerenja, laži i licemjerja, napuštanja i konačnog odlaska nekih ljudi. Prava životna priča. Hvala ti što sam bio dio toga.

LM: Molim lijepo, ne bih sebi davao takve zasluge, bio je to projekt koji je nadrastao sve nas skupa. To je još uvijek jedna velika neispričana priča koju treba ispričati sa svim svojim slojevima i mislim da ju je potrebno ispričati u nekom drugom mediju, recimo filmu ili nečim što se u literature naziva veliki roman, Mannov Čarobni brijeg ili roman složne obitelji Buddenbrookovi , definitivno ne kratka novela Smrt u Veneciji. Hehehe….

Bio je to potpuno neautorski projekt, od 10 oblika praksi u autorskoj skupini nisu sve bile prilagodljive i spremne za ovakav projekt. Ako si za nešto mogu pripisati zasluge, onda bi to bilo to. Kad se to završilo život se nastavio, ali neki tragovi su sigurno ostali. Od konceptualnih postavki, materijalnosti i prostornosti, do filozofskih aspekata odnosno čak i naznaka jedne nove arhitekture koju spominje Michael Hayes s Harvarda kada kroz paviljon oblak Diller-Scofidia, dlakavi paviljon ureda Mos u PS1, katedralu sjemenja Thomas Heatherwicka i naš paviljon, sugerira neki novi oblik i smjer razvoja arhitekture. No to su te paralelne stvarnosti, a kako živim i radim u Kraljevici gdje je teglenica za brodogradilište bila zadnja uspješno završena novogradnja, još uvijek ne mogu biti arogantan pa reći da upravo teglenica predstavlja jedan od najznačajnijih trenutaka suvremene hrvatske arhitekture. Možda malo drukčije arhitekture koja se nadam se naslućuje i u ovom razgovoru. Prolaznost, prostor i vrijeme, sve je u njoj zadržano. Apstrakcija i poetičnost, low-tech, rudimentarnost prostora i kompleksna priča, manifest i materijalizacija. Šegvićevska erudicija, Lebbeusovski eksperiment…. I to će tek dobiti svoju priču….