Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razgovor Dani Orisa 2014, prvi dio

Danas donosim razgovor kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris.  Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam jučer održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu.

MM: Pokušajmo ocrtati kontekst za razgovor. Današnji trenutak možemo opisati kao krizni, od aktualne ekonomske krize, preko krize javne domene i političkog života do preoblikovanja društvenih vrijednosti i fokusa interesa pojedinca. No, kriza je period koji potiče na preispitivanje i može se produktivno iskoristiti. Kako vi vidite suvremeni trenutak?

 

IT: Svatko tko ima imalo arhitektonske i opće inteligencije nalazi se u nekoj vrsti konstantne krize, naročito u posljednjih 50 godina. Svaka naša ideja konstantno trpi promjene, kritike, podložna je agresiji. Kriza je naša svakodnevica. I u doba Albertija i njegovog nikad završenog Tempia Malatestiana, Plečnika, Venturija, Koolhaasa pa i danas u doba Mason Whitea (Lateral Office) i Liam Younga, arhitekt koji misli koristi krizno i fragilno stanje u okolici te ga mijenja. Radovi Superstudia i Archizooma također govore o jednoj vrsti krize. Ako govorimo o utjecaju aktualne ekonomske krize, povezanosti arhitekture i kapitala, to je druga tema, na tu vrstu krize arhitekti ne mogu utjecati. Arhitekti nisu prihvatili neo-liberalni kapitalizam zato što su oni to htjeli, nego jednostavno nisu imali izbora, mogli su samo odustati od rada. Arhitektura ja posljedica politike i društva, a kriza je posljedica kapitalizma, i njegova konstantna paranoja i nestabilnost je samo jedan od konteksta u kojem trenutačno djelujemo.

PV: Često govorite da je današnji trenutak predivan. Što to konkretno znači za arhitektonsku disciplinu?

 

IT: Volim reći da je svijet uvijek predivan u svojem bogatstvu mogućnosti, izazova, utjecaja i nepredvidivosti konteksta u kojem djelujemo. Arhitektonska inteligencija i vještine daju nam razne mogućnosti djelovanja. Živimo u vremenu kada su tehnološke i medijske tekovine Moderne potpuno realizirane. Utopijsko promišljanje svakog zadatka, od urbanizma do arhitekture, moguće je i dapače, čini mi se potpuno legitimnim. Istovremeno, suočavamo se s nevjerojatnom količinom šumova i kontradiktornosti tih sloboda i otvorenih mogućnosti. Realnost je dobra, ona je nepredvidiva, ona je kaotična, ali ima nevjerojatan potencijal. Ja govorim o krizi i nestabilnosti kao vrsti pozitivnog sukoba koji se ne miri s postojećim stanjem. Ako arhitektura predstavlja medij kroz kojega možemo kanalizirati takav izazov i želju napretka, to uvijek izaziva krizno stanje, ali jamči i predivna moguća nova rješenja i iskustva.

 

PV: Mnogi se ne bi složili s ovakvim vašim tezama.

 

IT: Problem nastaje veoma rano, u fazi odrastanja i stasanja. Arhitekti su u posljednjih 50-70 godina školovani na dogmama da arhitekt mijenja svijet. No, budimo sasvim otvoreni, o arhitektu ne ovisi gotovo ništa, on postaje potreban tek kada se pojavi određen problem, izazov kojeg zajednica, društvo ili snažni pojedinac želi s njime riješiti. Arhitekt mora samo biti spreman za takav tren. To rješavanje problema može bit predivno, napredno, ali može biti i potpuni fijasko.

 

MM: Kako arhitektura može prodrijeti do stvarnosti i koji su alati i načini djelovanja koji omogućuju da arhitektura djeluje kao sredstvo boljitka? Kažete da je stvarnost polazište, koji su to elementi stvarnosti kojima se bavite? To ne mora nužno uvijek biti neki projektantski postupak, to može biti neka druga vrsta djelovanja.

 

IT: Uslijed demokratizacije društva, standardizacije proizvoda i elemenata u graditeljstvu danas svatko može napraviti kuću sam, mislim da je to jedna oslobađajuća stvar. Arhitekti više nisu zaduženi za dizajniranje garaža, vikendica, štala, vulkanizerskih radnji, klubova, birtija… Ponekad nas pozovu da i to napravimo, ali to je zapravo postala opća stvar. Naravno, u tom trenutku se postavlja pitanje čime se mi to bavimo. Arhitektonsku disciplinu karakterizira strukturiran način razmišljanja, projektiranje neke vrste kulture. Arhitekt strukturira i modelira teritorije, prostorne odnose, odnose između materijala, to je zapravo univerzalno. Taj način mišljenja se poput specifičnog oblika građenja može preseliti i u dizajn kulture, ekologije, dizajn infrastrukture, dizajn medija i projektiranje društvenih odnosa. Mogu se kombinirati misli, djela i strategije i tu arhitekti imaju novo polje djelovanja. Kudikamo je uzbudljivije projektirati procese koji rezultiraju oblicima, a ne same oblike.

 

MM: Možeš navesti kakav primjer?

 

IT: Evo  jedan jako banalan primjer, tako će svima biti jasno. Kanye West  je projekt, čisti mainstream projekt, ali i ubojita projektirana stvarnost koja manipulira dobro i loše s milijunima ljudi. To nije slučajnost, kao ni to da mu paviljon za projekcije i nastup projektira AMO-OMA. Projektiranje ulazi i u područja manipulacije, dobre ili loše, bez nje danas nema ničega. Ja sam rođeni arhitekt, mene silno uzbuđuje kada vidim oblike, i obožavam kada projekt rezultira nekom vrstom materijalizacije, ali iskreno hoću i inzistiram da ta materijalizacija transcendentira kroz misao, kroz proces, kroz sukobe kontradiktorne stvarnosti, društva, medija, politike i ekonomije koja nas okružuje.

 

MM: Mislim da je jako važno da arhitekt aktivno uđe u pitanje programiranja, da sudjeluje u formiraju zadataka, a ne da samo daje prostorni okvir već definiranim i normiranim zadacima.

 

IT: Arhitekti posljednjih 50 godina bježe iz politike, bježe iz mogućnosti upravljanja, bježe i iz odluka velikih kompanija, a zapravo je nevjerojatno koliko se bitne odluke donose već u najmanjoj lokalnoj samoupravi, ili nekoj velikoj korporaciji. Ako se tu donese dobra odluka, to otvara mogućnost za arhitekturu, ali arhitekti kao da žele doći na kraj, oduzeti si pravo sudjelovanja u politici i donošenja odluke. Primjerice, izdavanje građevinskih dozvola može biti užasno važno, ali to se ne percipira.

 

MM: To je u neku ruku i političko pitanje.

 

IT: Apsolutno. Gradska uprava je prama važećim pravilima (a čini mi se da će u sljedećim godinama tako ostati) mjesto gdje se može kreirati novi grad, može se direktno utjecati na stvarnost, ali to ljudima treba reći. Kada sam shvatio da ćemo srušiti školu u Krku i napraviti novu, uvidio sam veoma plastično koju poziciju imamo, a veoma je rijetko koristimo. Ali trebate imati partnere u lokalnoj vlasti i onda shvatite da je sve moguće. To je aktivizam par excellance: idemo srušiti postojeće i graditi novo, bolje.

NB: Kriza je globalno ugrozila tradicionalnu arhitektonsku poziciju u društvu, proizvela je manjak posla, ali je proizvela novi prostor mišljenja. Čini se da suvremena arhitektura umjesto ekonomskog prilagođavanja krizi sve više tendira krizu prilagoditi sebi, što nužno dovodi do novih praksi. Trenutak dekompozicije vrijednosti, dosadašnjih pravila, socijalnih kodova, pa čak i zakonskih regulativa, na neki se način preklapa s vašim osobnim senzibilitetom i estetikom.

 

IT: Doktorat i neke tekstove koje sam paralelno razvijao nazvao sam “Arhitektura gotovih elemenata”, to se može tumačiti pojednostavljeno artistički kao Duchampove ReadyMade, ali nije u tome cijela istina. Shvatio sam da u arhitekturi postoje neki fiksirani elementi koji zapravo više nisu predmet projektiranja. To su fragmenti koji mogu biti rezultat općeg društvenog, graditeljskog, regulativnog standarda, konsenzusa, oni također mogu biti rezultat jasne selekcije bitnih elemenata, prethodne analize nekog projektnog zadatka koja izdvaja nesporno, opće prihvaćeno i standardizirano. Način na koji se, po mom mišljenju, stvari u arhitekturi danas slažu, više su stvar programskog modeliranja, gdje su prostor i oblik posljedica jasnih i racionalnih odluka akcije, programa, i ostalih brzo promjenjivih parametara. Sve ostalo je stvar neke vrste hardvera, okvira nepromjenjivih elemenata, u neku ruku gotovih, spremnih, svima znanih elemenata arhitekture.

 

NB: Kako projektirati nesigurnost i kroz nesigurnost? Ako govorimo o arhitektonskom mišljenju, umjesto materijala i klasične konstrukcije, upravo nesigurnost postaje materija kojom se i kroz koju se operira. To je polje koje zahtijeva nove teorijsko-metodološke postavke, a koje ne proizlaze nužno iz arhitekture.

 

IT: U ranim 90-ima sam prvi put vidio i shvatio princip rad elektro banda Prodigy  koji sviraju kroz muzički sintesajzer, stroj u kojem su spremljene, arhivirane muzičke teme, semplovi koji se u toku sviranja, komponiranja ili nastupa nadodaju, izobličuju, potpuno dekonstruiraju, lome i ponovo slažu, kopiraju i stapaju u novu, neočekivanu pjesmu. Pomislio sam da bi tako trebalo projektirati. U jednom trenu imaš niz tema, gotovih elemenata koje napinješ, moduliraš, distorziraš, prilagođuješ novoj ideji, cijelo vrijeme prepoznaješ osnovnu temu, ali ju istovremeno dovodiš u neko potpuno novo stanje. Te promjene u našem slučaju mogu biti rezultat banalnog pragmatičnog kompromisa s programom ili s klijentom, mogu biti rezultat datosti parcele, mogu biti rezultat svojevrsne fizičke agresije na projekt kroz promjene u konstrukciji, namjeni, oblozi, načinu gradnje, ali s druge strane ti utjecaji rezultiraju novim prostornim odnosima, stapaju se u nove oblike, stvarajući neočekivane i u startu neplanirane zaključke. Tako i grad raste, on je također tvorevina koja nastaje paralelnim utjecajem niza elemenata, i taj rast je teško kontrolirati. Postoje elementi poput topografije i infrastrukture koji definiraju bazu, ali sve oko toga raste i stapa se u neko tijelo koje slijedi vlastita pravila, s različitim funkcijama organa, s nizom odluka koje egzistiraju i djeluju jedna pored druge.

 

 

MM: Modernizam je iznjedrio utopijsku vjeru u normirani i kontrolirani planski razvoj, i u urbanizmu i u politici. Ali i prije i nakon modernizma ne možemo govoriti o ultimativnom planu, možemo govoriti o procesima koji se mogu moderirati. Na razini arhitekture, upravljanje gotovim elementima upućuje na metodu kolaža. U jednom momentu otkrivate činjenicu da već raspolažete s repertoarom i oblika i funkcionalnih rješenja i ulazite u novu projektantsku fazu hibridiziranja, sklapanja, gdje su ključni spojevi i međuodnosi. Mislim da se na školi u Puli ta metoda koda vas cjelovito provedena.

 

IT: Moj interes za kolaž počeo je još dok sam proučavao Cristiana Marclaya, njegove filmove, kolaže s raznim vinilnim pločama Doors-iana, i Louis Kahna, naročito njegov nerealizirani projekt za samostan Dominikanskih sestara gdje su ključni prijelazni elementi. Škola u Puli je bila idealan zadatak za testiranje potencijala greške. Zadatak na mjestu potpune katarze, gdje je u samo nekoliko sati stara škola izgorjela. Postojala je šumu koju nisam htio dirati, rupu gdje je bio postojeći opožareni objekt, stari košarkaški teren i još jednu rupu koja je bila neizgrađena. Uvidio sam da su ta tri mjesta idealna za početak i postav prvih gotovih elemenata i ta sam mjesta odmah iskoristio. Takvo novo stanje definiralo je sljedeći korak. Na arhipelagu položenih elemenata počeo je rasti novi organizam prirodnom logikom koja je rezultat topografije i funkcionalnih datosti škole. Organi-gotovi elementi počinju dobivati oblik novog tijela. Ubrzo nakon tog projekta shvatio sam da ova metoda može biti opisana, racionalizirana kao osobna metoda, princip rada.

 

MM: Čini mi se da je tako je naprimjer i obiteljska kuća Gumno vertikalni kolaž?

 

IT: Da, model testiran u Puli prebačen u presjek. Svi legitimni ali i na prvi pogled kontradiktorni zahtjevi programa, materijala, slika o budućem životu klijenta, pa na kraju i staro gumno koje se nalizilo na parceli stopljeni su u jedno tijelo, prostorni kolaž.

 

PV: Govorimo o metodama razumijevanja i analize grada koje su naglašeno procesualne. Zanimljivo je vidjeti kako to utječe na projektiranje. Primjerice, koliko kontrolirate iscrtavanje?

 

IT: Vrlo malo, ali precizno znam kakav proces hoću. Radim dijagrame, sheme, kombinacije crteža, ali prvo mi projekt i njegova ideja, priča, moraju biti jasni. Započinjem od koncepta ili nekoliko koncepata i onda ga kroz crtanje, makete, 3d modeliranje razvijam dalje, napuštam ili ga ponovo prihvaćam. Od 1989-te kada sam počeo s arhitektonskom praksom i radom na interijerima kafića crtao sam “sam”, jednostavno jer sam i bio sam. Od 1990-91 kad sam počeo suradnju sa Sašom Randićem uvijek smo imali čovjeka koji crta, od tada ne crtam. Nismo htjeli da ičija skica “pobjedi”, a razgovor o projektu puno mi je potrebniji nego crtanje. Ja znam crtati, i jedan sam od onih koji se preko crtanja zarazio arhitekturom, ali sam vrlo mlad vidio kod Igora Emilija da što više crtaš ulaziš u formalizme, proizvodio je gomilu crteža, i u jednom trenu je postao njihov talac.

 

PV: Što vam konkretno donosi takav način rada?

 

IT: Većina arhitekata je vezana isključivo na crtež jer su geometrija i ljudska perspektiva u njihovoj prostornoj percepciji jedino što imaju. Kad se oslobodiš medija klasičnog crteža, klasičnog očišta i klasične perspektive onda si u stanju i trenutku kada se možeš iznenaditi. Klasična parspektiva koju crtaš rukom predodređuje previše toga. Nema iznenađenja, nema mogućnosti na novi pogled, niti  iznenađenja neočekivanom programskom, prostornom, konstruktivnom senazcijom. Perspektivom koju virtuozno crtaš i pritom fasciniraš laike, sve je već definirano, isprojektirano, prelijepo iscrtano. Kad crtaš ti već unaprijed znaš kako kuća izgleda, znaš gdje ide cijeli proces projakta i gradnje. Meni to iskreno ne paše, nevolim fiksirati stvari zuvijek, zato volim raditi sa različitim ljudima, suradnicima, a na kraju ni jedna mi kuća ne izgleda isto. Kroz različite medije, dugačke procese, kontradiktorne postupke uvijek si dam mogućnost da samog sebe iznenadim. Samo crtanje preko crteža, gledanje isključivo crteža je za mene poput junk fooda, samo jedeš i piješ, što više jedeš manje osjećaš, a pretilost ti ne daje da budeš okretan i brz.

 

MM: Takva dinamika unutar studija upućuje na fenomen kolektivne kreativnosti, dobra referenca je Andy Warhol i Factory. Warhol je crpio od ljudi i okoline, ali je poanta da je on sam stvorio, projektirao i održavao tu okolinu. To su recipročni odnosi.

 

IT: Factory i Andy su možda moj najveći uzor, najinteligentnije i briljantno organizirano okruženje radnog i kreativnog procesa za koje znam. Treba znati da su se u takvom okruženju dnevno proizvodile razne nove ideje popularne kulture, slikarstva, filma, muzike i medija. U Factoryu je napravljeno genijalnih stvari, ali zamislite samo koliko je tamo na dnevnoj bazi proizvedeno glupih, jednostavno loših stvari, trasha. Tu dolazimo do za mene jako važne teme. Ne mora svaki projekt biti genijalan, jednostavno priroda posla je takva da ne ovisi sve o nama. Dobra namjera i želje nekad nisu dovoljne, stvar ispada loše. Dobar omjer kvaliteta projekta je da od 10 radova možda 3 uspiju u takvoj mjeri da ste potpuno zadovoljni. Treba pobijediti pasivni strah od greške, nesavršenstva. Volim proizvoditi greške, biti ih svjestan i odbacivati ih, to me oslobađa i vodi u novim nepoznatim smjerovima. Puno puta nekontrolirani “trash” iz nekog projekta postaje inspiracija, motiv, koncept za nešto drugo. Imam cijelu banku podataka “trash Gotovih elemenata”…

 

NB: Govorite da se neki elementi i u gradu i u kućama, naglašavaju, ekvilajzeriraju, nekad i hipertrofiraju da bi se proizveli fenomeni koji se na nikakav drugačiji način ne mogu proizvesti.  Na koji način se greška može riješiti, ali i dovesti do stanja apsurda koji generira nešto novo? Vaš odnos s greškom koketira s estetikom trasha, vidljiv je i u maketama i u dizajnu vašeg bloga i načina na koji se on kontinuirano producira. Blog postovi su jako česti, tekstovi nisu akademski, ali nisu bez istraživačkog potencijala, i sami funkcioniraju kao kolaži različitih tema i vizualija. Zanima me vaša metoda samoinicirane tekstualne multiprodukcije koja nije tvornička nego vrlo osmišljena.

 

IT: Moj blog je dnevnik, teretana ideja, odraz stanja u kojem mislim i radim. Multiprodukcija je iskrena i nije vezana na to da uspostavi idealno vrednovanje, okrutna selekcija dobrog ili lošeg ne postoji dok se traži rješenje. Ta metoda vodi prema otkivanju nesvjesnog, neočekivanog. Generacijski sam vezan uz početke Nick Cave-a i njegovih bandova Birthday Party-a i Bad Seeds-a. Cave je u svojim počecima bio čista greška, on je prošao put od neartikuliranog punkera do vrhunskog pjesnika. Sonic Youth i Gordon Matta Clark destrukcijom zvuka i prostora stvaraju novo. To su umjetnici koji kosite neartikulirane tonove, disonantne zvukove, napuštene, urušene, dekonstruirane prostore da bi ostvarili novo. Shvatio sam da se može krenuti od dna, iz neke vrste neartikuliranosti, neke vrste metaforičkog punka, iz poruke i njezine estetike koja je puna pozitivne srdžbe, nezadovoljstva postojećim okruženjem, i da se u svemu tome može biti pametan, precizan, fokusiran i stvarati dobre stvari za druge. Ostavljaš mogućnost da to netko ne prihvati ali to nije važno. Kad nešto radim ostavljam mogućnost da je to možda krivo, ali je otvoreno i pošteno.

Razgovor Iva Letilović i Igor Pedišić, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora sa Ivom Letilović i Igorom Pedišićem. Razgovor sadrži djelove koji nisu integralno objavljeni u časopisu Oris, a nastali su u direktnom i spontanom razgovoru nakon službenog dijela intervjua.

 

IT: Dotaknimo se sada teme koja se usko nadovezauje na rekonstrukciju Kneževe plače. Na temu i odnose arhitekture i prošlosti, arhitekture i zaštite spomenika, arhitekture i graditeljskog nasljeđa, nečeg što u našim krajevima, a i šire, možemo nazvati novi romantizam, ili još radikalnije novi konzervativizam. Kako vidite razvoj arhitekture i slobodne misli u kontekstu tako postavljene zaštite?

 

IL: Sasvim sigurno živimo u trenutku velikih preslagivanja,  trenutku kada se redefiniraju postojeći odnosi, uspostavljaju nove veze i stvaraju neki novi sustavi vrijednosti. Zapravo živimo u trenutku velike tranzicije u svijetu. Stare forme izgubile su vezu sa sadržajem, a nove nisu stvorene ili ih nemamo snage prihvatiti. Novi romantizam, konzervativizam ili tradicionalizam su zapravo iracionalni pokušaj da se zaustavi tok povijesti. Ja sam porpilično nesentimentalna kada je u pitanju baština, bit arhitekture zapravo je nespojiva s idejom konzervacije.

 

IT: Sigurno si svjesna da se s ovim našim tezama jako puno ljudi ne slaže?

 

IL: Da, ali iskreno, meni je najuzbudljivije na Sv. Donatu gledati dijelove rimskih hramova, dijelove njegovih profiliranih stupova, greda u podnožju njegovih vanjskih zidova. Upravo fino klesani kameni blokovi rimskih hramova korišteni za temelje starokršćanske crkvice govore o onome što arhitektura doista jest, a ponajprije o činjenici da ona ima neki svoj vijek trajanja, da ima svoje rođenje i smrt, zatim da je nesavršena i da postoji u vremenskom kontinuitetu. Konzervatorstvo pokušava kuću lišiti njezinih arhitektonskih svojstava, da bi je pretvorila u spomenik. Sigurno da postoji neki broj građevina koje zaslužuju biti izuzete iz života, kako bi postali spomenici nekih prošlih vremena, a druge treba prepustiti procesima koji su im nužni da bi ostale u stvarnosti.

 

IT: Čini mi se da se većina ljudi uplašila nevjerojatne snage i beskrajnih mogućnosti koju suvremenost donosi. Paradoksalno, ali istinito, u trenutcima kada je tehnološki i informacijski moguće gotovo sve, printaju se kuće i ljudski organi, s druge strane zatvaramo se u sebe, te tumačimo povijest i neko davno izgubljeno vrijeme kao jedinu baštinu i temelj koji imamo. Primjeri  Bajamontijeve fontane u Splitu kao jedan primjer, te bezidejne zaštite i glorifikacije industrijske baštine  Rijeke kao drugi, jasno govore o ovim procesima.

 

IP: Konzervacija oblika je istovremeno konzervacija procesa. To je bit zaštite naslijeđa koja je na djelu, naslijeđe tretiramo kao Madelein kolačiće koji nas podsjećaju na neko prošlo vrijeme. I naravno, bolje vrijeme.

Strast za prošlošću i taj romantičarski zanos koji je neuništiv možda se najbolje vide na primjeru Bajamontijeve fontane koju si spomenuo, kada su Splićani nevoljko pristali na destrukciju filmske inscenacije fontane zaostale nakon snimanja serije Velo Misto.

Potpuno nekreativni sustav zaštite naslijeđa, koji se iscrpljuje na faksimilskoj obnovi i čuvanju svega i svačega, jednostavno nije kompatibilan sa suvremenim procesima u arhitekturi. Onog trenutka kada povijest i suvremenost postanu ravnopravni u domeni legislative, tek tada je moguće govoriti o afirmaciji arhitekture ovog vremena.Bez obzira je li se radi u povijesnim cjelinama ili o pojedinim zgradama, pa i o sve više aktualnom naslijeđu  industrijske arhitekture.

 

IT: Mislite li da je projekt Kneževe palače s vašim “Krletkama” gotova priča? Ja mislim da je to gotov projekt, konačno rješenje, “la storia e finita”. To je zapravo jedna izdevastirana, teško ranjena kuća, koja je imala bogatu, ali sada teško povrativu prošlost, životnu priču zauvijek izgubljenu u vremenu, bombardiranju i vatri rata. Ova je vaša intervencija upravo ono što ona sad je i mora biti. Jasan, precizno umetnuti novi okvir za novi život i događaje.

S druge strane svjestan sam također da paralelno s mojim stavom postoji jasan, nostalgični, povjesničarski i umjetnički pogled na život misli i vidim da je to samo privremeno rješenje. Njima se sve ovo iskreno ne sviđa. Što mislite o tome? Hoće li se jednog dan,a uz jasna znanstvena obrazloženja, vratiti umjetne dekoracije, svodovi, lukovi, stupovi, štukature?

 

IL: Smrt je istovremeno i neki novi život. Povijest grada Zadra obilježena je razaranjima, prekidima kontinuiteta. Tijekom razaranja 1991. i 1992. godine Kneževa palača pogođena je s osam projektila visokog kalibra i njezin život je prestao. Kada se nakon 2. svjetskog rata pristupilo obnovi Zadra odlučeno je na se ne upotrijebi princip faksimilske obnove, već da se na postojećoj urbanoj matrici izgrade nove zgrade. Gotovo sedam desetljeća kasnije traži se faksimilska obnova klasicističkog sloja palače koja nastaje u 13. stoljeću. U sadašnjem trenutku Kneževa palača je građevinski kostur koji vrlo slikovito pokazje njezinu bogatu povijest, koja je daleko snažnija i zanimljivija od bilo kojeg njezinog sloja ponaosob. Zatečeno ogoljelo stanje i lucidna arhitektonska intervencija stvorili bi puno uzbudljiviji prostor od drugorazrednog klasicističkog interijera.  U kontekstu čitave povijesti te palače zapravo se konzervatorska odluka da se obnovi baš interijer iz doba klasicizma čini vrlo arbitrarna.

 

IP : Ako shvatimo izvedbu krletki kao performans, onda intervencija planirano ima ograničeni vijek trajanja.  Bez materijalnog traga. Ostat će fotodokumentacija, mala knjižica i spisak aktivnosti održanih od nastanka krletki do njihovog  rušenja, nešto što je uobičajeno za konceptualnu umjetnost.

U trenutku kada se projekt obnove Kneževe palače realizira, ostat će zabilježeno da je njena gradnja trajala više od 700 godina, negdje zapisano kao broj na  panou, dok se dramatičan protok vremena ovog trenutka čita na njenim trenutačno vidljivim temeljima i zidovima, može se opipati, može se fizički osjetiti vrijeme. A to je nemjerljivo iskustvo koje kod promatrača pobuđuje posebne osjećaje. Nažalost, pojam kreativnog konzervatorstva nije nikada saživio, pa tako nije zastupljen niti  na primjeru Kneževe palače i svi ti sada itekako dostupni povijesni slojevi biti će prekriveni slojem kartona i gipsa.

 

IT: Čini mi se da danas ljudi puno mirnije žive uz svoj dragi “kameni zid” izveden iz gipsa i plastike, sigurniji su uz drvene grede koje su patinirane i glume stoljetnu tradiciju, te im je drago slikati se u sobama s neobaroknim štukaturama i kopijama murano lustera. Čini mi se da u tom kontekstu treba gledati i pojavu suvremenih klapa i tamburaša. Neka vrsta čudnog acid-romantizma, ecstasy-regionalizma?

 

IL: Ovoga časa svjedoci smo jedne vrlo začudne i ubrzane transformacije grada. Nekada se proces apartmanizacije odvijao u slabo izgrađenim i neurbaniziranim prostorima. Gotovo istovremeno kada taj proces dobiva svoj legalitet, ali time i završetak, započinje novi gotovo subverzivan trend: proces apartmanizacije gradova. Dok je prijašnji vidljivo razarao krajolike, ovaj novi poput crvotočine sumanuto brzo nagriza gradove. Gradovi naizgled ostaju isti, ali zapravo se mijenja njihova bit. Danas se u Zadru trend urbane apartmanizacije nezaustavljivo širi, poput kancerogenog tkiva, potaknut je od jedne vrlo krhke i promjenjive činjenice, a to je da su low costeri odabrali baš ovaj grad za svoje uporište. Sve se ovo dešava zahvaljujući demokratičnim internetskim booking siteovima, koji na istoj stranici ravnopravno nude i hotelske resorte i netom preuređene stanove.

U tom kontekstu narodno poduzetništvo nastalo upravo zahvaljujući infrastrukturi današnjice, a koje na koncu završi s kamenim ziđem od plastike i gipsa, djeluje u prvi mah poprilično shizofreno. S druge strane meni se često učini i da suvremena arhitektura koja se danas gradi ne prihvaća činjenicu da se svakodnevni život rastače u mnoštvo procesa i veza, i da oblik prestaje biti važan. Mnoge kuće koje gledamo po arhitektonskim siteovima imaju samo oblik i njegovu ovojnicu, a tako nekako danas i narod gradi, samo su ti oblici i materijali iz nekog drugog vremenskog seta.

 

IT: Ali, s druge strane gledano, kada ovom svemu nadodamo apartmanski turizam kao veoma realan izvor prihoda, neku vrstu legitimnog i održivog rasta, rada ljudi, te legalizaciju bespravne gradnje, dobivamo neku suvremenu “reinterpretaciju” Froinderaichove knjige “Kako narod gradi”. Živite i radite u Zadru i okolici. Nekoliko kilometar od Vira, što mislite o tom meni silno intrigantnom fenomenu?

 

IP: U tvom prethodnom pitanju, a i ovom drugom, razlikujem nekoliko tema. Najprije nesporna tema kiča kao stila života ili stanja duha. To je opća pojava koja rezultira bajcanim gredama i fugiranim kamenim zidom umjesto već legendarnih, pomalo zapostavljenih lukova, posijanih po cijelom priobalju. Luk različite napetosti kao rezultat višekratnog iskorištavanja i posudbe oplate, od susjeda do susjeda. Piva klapa ispod volta je samo logični slijed koji daje i zvučni opis hinjenom povratku u prošlost.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća su se pisale doktorske disertacije na temu turizma, Zimmer frei, kao čimbenika poboljšanja higijenskih navika domorodaca, a isto tako danas postoje ozbiljne teorije o apartmanizaciji kao spasitelju ovdašnjeg stanovništva od izumiranja ili iseljavanja. Čak i od naših kolega.

Na Viru me puno više od graditeljske kakofonije intrigira maštovitost stanovnika u odabiru kipića, čuvara okućnice, od vrtnih patuljaka, lavova, orlova, labudova i ne znam kojih egzotičnih primjeraka faune. Država je ionako sve legalizirala .

 

IT: Da se za kraj vratim malo na pitanja i teze s početka razgovora, i neke druge projekte. Da se prisjetimo moje teze, čini mi se da Vi imate jasnu podjelu na dvije vrste projekata i načina promišljanja. Imamo ove prve koji su dijagramsko programatski “ne crtani” projekti, a s druge strane imamo natječaj za Lipu, kojeg sam i ja radio, i projekt Cromaris, koji su neka vrsta prostorno-oblikovne skulpturalno-scenografske intervencije. Bez ikakve namjere da im dadem manju vrijednost, one su drugačije. Čini mi se da su ta dva načina potpuno odvojena, jako različita. Objasnite mi ovaj drugi, onog kojeg isčitavam u projektu Lipa.

 

IP : To što su ovi projekti na prvi pogled jako divergentni nije rezultat naše nekonzistentnosti u projektiranju, već su oni primjeri dva oprečna pristupa u rješavanju arhitektonskih zadaća.

IL: Mislim da su baš Lipa i Cromaris ponajmanje arhitektonski projekti od svih koje smo dosad napravili. Oba projekta u sebi sadrže jako puno scenografskih elemenata: čelični konstrukt u obliku ježa vrlo deskriptivno opisuje strahotu stradanja i zadnja su, pomalo i patetična postaja precizno izrežiranog kretanja kroz izložbeni prostor, dok je ovojnica Cromarisa zapravo lažna kulisa, iza koje se sakrivaju sofisticirani pogoni. Lipa i Cromaris sasvim su suprotan pol Krletkama i Silbi, a naš preostali arhitektonski rad stoji razapet između ta dva pola.

 

IT: Radi se o nekom paralelizmu, dijagramske jasnoće ideje i gotovo romantični, umjetnički način oblikovanja linija, ploha i ritmova. Ovaj drugi, paralelni, jednako legitimni pristup, sadrži jednu drugu snažnu dimenziju. Kao na primjeru muzeja Lipa, te šipke i veliki paviljon koji se po meni nalazi negdje između scenografije i snažnog tjelesnog doživljaja prostorne geste, koja u konačnici zapravo stvara osjećaj neke iskonske arhitekture, arhitekture nevezane uz sadržaj i namjenu. S druge strane postoji i ova prva metoda, jedna nepatvorena, čista, arhitektonska misao. Natječaj za Lipu se mogao raditi i na ovaj način. Samo mi se čini da postoje u vama te dvije vrlo jasne podjele. Odluke u kojem smjeru ići, dijagramskom ili gestualnom. Možda to ovako vidim jer sam izvana i iskreno neopterećen.

 

IP : U nekom prethodnom pitanju si postavio retoričko pitanje “ da li bi klijent to shvatio “ a odnosilo se na jedan od dva projekta koje smještaš u čistu arhitektonsku misao. To pitanje nije bez veze jer naš rad treba imati dozu odgovornosti prema klijentu, u ovom slučaju posjetiocima muzeja i svima onima koji se muzejom bave. Iako Lipa ima elemente scenografije, ona na njima ne završava, moraš ući u tu strukturu da bi je osjetio, što nije slučaj kod klasične scenografije, koja je uglavnom pasivna. Pokušali smo dati treću dimenziju jednom broju, u ovom slučaju broju žrtava. Gledanjem tih čelična struktura, ništa ne kaže već djeluje pomalo enigmatski. Kod Lipe se ne radi se o prostornoj gesti koja je sama sebi dovoljna i koja kao takva može biti površna ili u najmanju ruku banalna.

 

IL: Ne trebaju, niti mogu svi projekti imati jednaki diskurs. Možda je na poetičnoj lokacija u Ninu, tromeđi na kojoj se susreću more, polja soli i srednjovjekovne zidine, potrebnija jedna lijepo oblikovana hala nego čista arhitektonska misao. Možda nam je u Lipi bilo važnije stvoriti osjećaj tjeskobe, nelagode i snažnog tjelesnog doživljaja posjetitelja. Kada projektiramo, odabrani smjer nam se čini najbolji mogući odgovor koji u tom trenutku na zadani problem možemo dati i nekako je baš dobro protezati se između ta dva pola. Ali, unatoč toj podcrtanoj bipolarnosti, ipak ti projekti imaju nešto što ih povezuje, mislim da u njima postoji ideogramska jasnoća ideje, bez obzira je li prvo smišljena ili nacrtana.

 

IT: Igore, za kraj, kratko bi se vratio na onu zanimljivu tezu s početka. Tema strasti i erosa u arhitekturi. Kako se to vidi na kući? Osjeća li se ti  uopće u projektu? Možda imaš koji primjer…..

 

IP: Tvoja reakcija na moju tezu, da od žena s kojima surađuješ koristiš samo njihovu inteligenciju, samo znači da svi ne funkcioniramo na isti način. Moj stav, da u odnosu muško ženskog partnerstva mora postojati doza erosa, a priori ne isključuje suradnju muške i ženske inteligencije. Dapače. A razmjena erosa stvara okvir u kojem se i strast prema arhitekturi pojačava, stvara se jače povjerenje u onog drugog, a isto tako se oslobađa hrabrost u promišljanju arhitekture. Mnoge umjetničke ili arhitektonske veze, ljubavno-poslovne, su se raspale nestankom erosa. Otprilike sve.

Arhitektura nastala bez strasti je generička arhitektura, koja promatrača pa i korisnika ostavlja ravnodušnim. Postojanje strasti u projektiranju nije samo programatska floskula već fizički osjećaj uzbuđenja kada napraviš nešto za što znaš da je dobro. Doslovno.

 

IT: Za kraj jedno pitanje tebi Iva. Silno me interesira zašto u suvremenom, globalno umreženom, otvorenom svijetu žene u arhitekturi još uvijek nisu značajnije izašle u prvu liniju i vodeća mjesta u složenoj i bogatoj arhitektonskoj praksi. Moje iskustvo govori da, malo ću to pojednostavniti pa reći da “ženski” pristup arhitekturi zna biti puno kvalitetniji, kompleksniji i duhovitiju od muškog. Još uvijek vidim jednu potpuno besmislenu, u krajnoj liniji beskorisnu neemancipiranost u ovom ipak muškom svijetu.

 

IL: Za praktično bavljenje arhitekturom moraš biti osposobljen onim vještinama koje su svojstvene muškom arhetipu, pogotovo u onim poslovima koji prethode početku rada na projektu, ali i po njegovom dovršetku. Ženski pristup arhitekturi nastupa početkom rada na projektu i prestaje kada se on počinje izvoditi. Faze prije i poslije zahtijevaju neki drugi tip inteligencije, snalažljivosti i socijalnih vještina koje žene najčešće nemaju. Uza sve to žene imaju i svoje vrlo jako biološko određenje koje u nekim segmentima života postaje i ograničenje. Ali upravo u toj različitosti i jest ljepota, a zazivanje emancipacije jest zapravo zazivanje potpunog izjednačavanja, što znači brisanje razlika, a onda od ženskog pristupa ne bi baš ostalo mnogo.

Bez obzira na osobne senzibilitete, umjetnost, pa time i arhitektura ne poznaje spol, pa je na koncu, iz pozicije umjetnosti, spol autora potpuno nebitan.

Razgovor Iva Letilović i Igor Pedišić, prvi dio

Danas donosim prvi dio razgovora s Ivom Letilović i Igorom Pedišićem, organiziranog od strane redakcije časopisa Oris. Ovaj intervju zamišljen je kao tematski i teoretski okvir kojim bi se u najnovijem izdanju predstavili njihovi recentni radovi i način promišljanja arhitekture. Poznavajući od prije njihove samostalne i zajedničke projekte, odlučio sam otvoreno i bez zadrške popričati o nekim temama koje su me uvijek zanimale, a vezane su uz njihov način rada i suradnju; realizacije Kapetanove kuće na Silbi, “Krletke” u Kneževoj plači, recentnim projektima i natječajima, o edukaciji, te odnosu muškarca i žene u arhitekturi. Pitanja koja sam im postavio bila su unapred smišljena, napisana, te izrečena direktno na razgovoru kojeg sam vodio s kolegom Antom Nikšom Bilićem u prostorijama uredništva časopisa Oris.

 

IT: Za početak jedno pitanje koje nama veze sa vašim veoma zanimljivim radovima, ali me iskreno intersira i intrigira, oboje ste imali uspješnu, neovisnu arhitektonsku karijeru, kako je započela Vaša suradnja?

 

IL: Naša suradnja nastala je iz konteksta koji nije arhitektonski, ali nas je taj kontekst stavio u isti arhitektonski prostor. Naša suradnja nije projekt i nema nikakav cilj, ona je neprekinuti radni proces iz kojeg izrastaju projekti. Trajanjem, a ne programatski ona poprima oblik.

 

IT: Gledajući sa moje strane čisto programski, ja sam u proteklih dvadesetipet godina još od studentskih dana pa do danas radio uglavnom s raznim suradnicima, jakim autorima i individuama, te u principu ne volim raditi sam. Ne inzistiram da sada idete u precizno vrednovanje u to što je bilo prije, a što je sada, nego da mi u kratko opišete kakva je razlika u odnosu na rad prije i sad? Čisto na nivou osjećaja i metode.

 

IL: Smisao suradnje nije samo adiranje kvaliteta ili mana koje osoba koje surađuju imaju zajedno. Suradnja treba proizvesti neku novu energiju, stvoriti dodanu vrijednost. Suradnici u svojem zajedničkom djelovanju stvaraju vlastite i samo njima svojstvene principe i okvire rada. S Moranom radni alat bio je pretežno razgovor, a s Igorom pretežno crtež, bilo kompjuterski bilo ctež rukom.

 

IT: Igore kada se uđe u vaš, a nekad prije samo tvoj ured u Zadru, prilazeći stolu u desnom dijelu sobe koju dijeliš sa Ivom osjeti se snažan osjećaj arhitekta vještog crtaćeg mislioca arhitekture. Snažni individualac. Kakav je bio tebi osjećaj rada sa partnericom?

 

IP: Početak timskog rada za mene je, koji sam dugi niz godina radio sam, bio svojevrsni šok. Trebalo je u sebi savladati dozu egocentrizma i naučiti  projektirati u dijalogu. Srećom je ovaj period adaptacije  kratko trajao i zajednički rad se pokazao puno bolji i neuporedivo brži način dolaženja do konačnog projekta. Autopropitivanje intuitivnog može biti dugi put sa neizvjesnim završetkom, često pogrešnim. Nezahvalno je biti  arbitar u srazu svoje intuicije i svojeg ratia i zato je sudjelovanje onog drugog neprocjenjivo.

Kada se radi o muško ženskoj suradnji mislim da u tom slučaju mora postojati i doza erosa, a ukoliko on nestne zajednički rad više nema smisla.

 

IT: Jako zanimljivo. Vidiš ja sam često radio sa ženama, ali ja sam tu potpuno drugačiji. Sa ženama u arhitekturi nisam nikad osjećao niti imao potrebu za razmjenom erosa. Za arhitekturu bila mi je potrebna (dovoljna) njihova predivna ženska inteligencija. Ona traje dulje i silno mi je važna u arhitekturi, hehehehe….. Igore i Iva ovome bi se vratio u drugom dijelu razgovora.

 

IP, IL: Dapače.

IT: Pređimo sada malo na temu metode vašeg rada. Oduvijek mi se činilo da su vaše dvije realizacije Kneževe “krletke” i Pet kućica na Silbi zapravo prvo precizno i inteligentno smišljene, a onda crtane. Mislim da je to neka vrsta skriptiranja projekta, dijagramskog razmišljanja, programatskog kalkuliranja. Čini mi se kao da je nedvosmislen i jasan problem koji je bio uzrok i početak projekta prvo jasno dijagnosticiran, a u tom istom trenutku konceptualno promišljen, razrješen preciznom odlukom. Ta dva projekta mi se uopće ne uklapaju u neke druge vaše projekte.

 

IL: Ako je odlika suvremenosti da je misao, koncept iznad oblika, onda ta dva projekta jesu suvremena. Ono što im je zajedničko jest da oba nastaju na našu inicijativu, da se realiziraju u našoj organizaciji, da su morali biti osmišljeni i izvedeni u vrlo kratkom vremenu s vrlo malim ili nikakvim budžetom. Izostavljanje je postalo važnije od onog što se unosilo u projekte. Oko te praznine oni su se gradili, dokidajući oblik, a oslanjajući se na misao. Razlika između ta dva projekta je u tome što krletke imaju i jednu dodatnu razinu, a to je razina društvene angažiranosti. Naime, prostor Kneževe palače čitavo desetljeće, bio je izuzet iz života grada. Ovom arhitektonskom, možda čak i artističkom, intervencijom koja je realizirana donacijama u radu i materijalu lokalnih tvrtku, te radom civilnih pa čak i navijačkih udruga stvoren je jedan urbani džep vrlo intenzivnog života.  Krletke su potaknule proces daljnjeg nastanjivanja Kneževe palače, te tako u njoj u ovom trenutku egzistiraju i žive još dva izložbena prostora. Možda zvuči preuzetno, ali ja vjerujem da je kreativni implus stvorio novu energiju koja je potaknula daljnje procese koji još uvijek traju.

 

IT: Iskreno mi se čini da vi imate dvije vrste projekata, dvije metode rada. Ova dva projekta su smišljeni, a onda realizirani i imaju tu snažnu suvremenost baš u tom promišljenom smislu projektiranja bez crtanja. Oblik i materijal kao posljedica programiranja.

 

IP : Silba i Krletke su projekti per se, bez uzora ili proživljenosti. Tu bih se složio da je projekt nastao nakon promišljanja, istina vrlo kratkog. Oba su projekta nastala kao materijalizirana misao. Njihova posebnost je razlog  zašto nisu mogli biti produkt  skiciranja i crtanja pa čak ni kao rezultat intuicije .

Kneževe krletke su materijalizirano kretanje kroz vrijeme. Izvedene su na način da se skupljao  odbačeni materijal  sa gradilišta i da su se od njega slagale  staze i platoi, formirao kostur  od cijevne skele i sve zajedno se obuklo u žičano pletivo.

 

IT: Čini mi se da se upravo takav način rada danas usljed birokratiziranog administrativnog rada i ponekad apsurdnog legislativnog procesa projekta, izjeda esencija akcije arhitekta u realnom vremenu. Propisi i pravila nekad onemogućuju direktan rad, jasno fizičko djelovanje, savjetovanje i razvoj projekta paralelno sa izvedbom, djelovanje u okolini koje je prije samo pedesetak godina bilo uobičajeno.

 

IP: Nije  tu bilo  puno crtanja, krenulo se u izvođenje pa se projekt oblikovao  uglavnom na licu mjesta uz značajnu participaciju tesara i nekvalificiranih  radnika sa gradilišta. Improviziralo se. Uvijek u susretu sa ova dva projekta, Silba i Krletke, osjetim uzbuđenje, a za mene je to  znak da se radi o dobrim projektima. Inače mislim da arhitektura treba izazivati emocije kod promatrača ili kod korisnika. Pa i njena izvrsnost bi se trebala mjeriti po tome koliko je uspješna da kod korisnika ili promatrača izazove emociju, a ne samo da se iscrpi na deskripciji.

IT: Iskreno po meni potpuno je nebitno kako nešto, i netko izgleda. One betonske kućice na Silbi mogle su izgledati bilo kako. Mogle su biti od cortena, cigle, lima, bez krova, s ravnim krovom, drvene, plastične…..Ali ideja je toliko jasna da je jača od bilo kojeg crteža, puno jača od materijala i same pojavnosti. Čini mi se da ti projekti ne trebaju i nemogu, pa i nesmiju izaći iz skice, crtanja. Projekti su toliko precizno smišljeni da je potpuno svejedno kako izgledaju.

 

IL: Da tu si potpuno u pravu, kućice na Silbi nisu određene materijalom niti oblikom, one su određene idejom. Isto tako bi krletke mogle postojati u nekom tehnološki sofisticiranom muzeju kao na primjer staklene sobe povezane crnim metalnim tunelima. Kao i u životu, ako je ideja jasna ona može postojati u različitim oblicima. Ja za sebe smatram da nisam osobito vješt arhitekt i da na probleme ne gledam potpuno arhitektonski, odnosno isključujem mnoge layere koje bi jedan suvisli arhitekt trebao imati uključene. Ponekad je to moja mana, a ponekad prednost. Možda baš radi tog svog nedostatka jako volim projekte na kojima ne treba dizajnirati detalje i u kojima misao ili koncept prekrije i zacijeli sve slabosti i nedostatke.

 

IT: Još je jedna meni veoma važna tema ako govorimo o Silbi, trebalo bi reći, vi ste i projektant i investitor. To je zanimljiva stvar. Rijetka u našoj arhitekturi.

 

IP: Kupili  smo staru kapetansku kuću, krajnju u povezanom  nizu kuća, koja je imala  nekoliko soba i to je sve. Nije imala vodovod, nije imala kanalizaciju, nije imala ni kupaonicu ni kuhinju, nije imala uvjete za suvislo korištenje a zahtijevala je temeljitu rekonstrukciju za koju nije bilo ni vremena a ni novaca.

5 nedostajućih funkcija smo materijalizirali u  slobodnom dijelu dvorišta, silbenjanskog dvora, stvarajući novi prostorni odnos prema susjednoj kući i ujedno štiteći intimu našeg dvora. Svaka funkcija je dobila svoj volumen za razliku od uobičajenog  koncepta kuće u arhitekturi kada je kuća zbir  funkcija pod jednim krovom. Imenica krov u simboličkom značenju.

Disperzija funkcija unutar dvora uopće nije hendikep u normalnom korištenju nego daje određenu draž inače monotonim svakodnevnim ritualima.

 

IL: Pristup je zatečenoj strukturi je isti kao i u mnogim našim projektima gdje interveniramo u postojeće, u krletkama, arheološkom muzeju, projektu Muzeja 2 palače: gotovo da se ne dotičemo postojećeg, njega ostavljamo onakvog kakvog smo i zatekli, kao neku okaminu prošlih života sa svim njegovim manama i nesavršenostima. Na Silbi umećemo kućice, u Kneževu palaču krletke, na prvi kat Kauzlarićevog muzeja čeličnu splav s vitrinama, kroz krovove Providurove palače provlačimo tehnološki i komunikacijski stakleni hodnik, pa čak I u projektu Trga kralja Tomislava u Puli u postojeći kontekst umećemo sasma divergenti element. I zatečeno i novo su samostalne i zaokružene cjeline koje ulaze u ravnopravan dijalog s postojećim i stvaraju, nadam se, neku novu vrijednost. Mene ovaj pristup podsijeća na rad Dalibora Martinisa DM 1978 razgovara s DM 2010 u kojem autor odgovara na vlastita pitanja u razmaku od koja tri desetljeća. U našem slučaju različiti autori razgovaraju o istim temama s velikim vremenskim odmakom.

IT: Ja ne bih nikad preuredio tu Kapetansku kuću. Ona mora ostati ovakva. To je moje mišljenje. Vi ste zapravo napravili programatsku intervenciju, tako da ja to ne vidim kao kuću. Vidim to kao uređaj, arhitektonski aparat koji definira ono što je meni u arhitekturi najvažnije, a to su proces i događaj. Vi ste zapravo s pet elemenata izdefinirali sve moguće kombinacije, beskonačne životne iteracije. Točno se vidi da ste to radili za sebe bez trunke kompromisa. To je kuća za čovjeka koji razumije procese, razumije prostor i razumije elemente s kojima gradimo život. Spoznaja životnih procesa kao konačno zadovoljstvo u arhitekturi. Mislite li da bi taj projekt bio moguć za nekog “običnog” klijenta. Iskreno se pitam; dali bi “on” to mogao shvatiti?

 

IL: Gotovo zvuči paradoksalno ali ovaj projekt reinterpretira one vjekovne, vrlo tjelesne i životne graditeljske principe ovih podneblja kada se dvorišni prostori nemilice izgrađuju, prigrađuju i dogređuju mahom služećim prostorima osnovnoj stambenoj jedinici. Vjerujem da bi pomisao na taj arhetip nekom klijentu bila vrlo odbojna. Na koncu i mi jesmo, potpuno dadaistički, nasred dvora stavili zahod i sada svi mi ovdje o tome jako ozbiljno pričamo. Ali ljeti, kada sunce putujući od jutra prema noći od tih statičnih betonskih blokova stvara dinamičan mobil, kada se živi pod vedrim nebom i kada se isprepliću svi zvukovi života susjednih dvorava, 5 kućica su organski i neodvojivi dio cjeline, a to osjete i nearhitekti.

 

IP: Kada ste sami sebi investitor izbjegavate sve zamke koje se pojavljuju u odnosu klijent-arhitekt i neopterećeni krećete u projekt u koji vjerujete. Kada se projekt realizira vi ga provjeravate in vivo i to je osjećaj koji u klasičnom odnosu klijent-projektant nikada ne osjetite u svoj njegovoj punini.

U ovom slučaju dosljedno realizirani projekt 5 kućica  u sinergiji sa starom kućom rezultira gotovo ludističkim veseljem u svakodnevnom korištenju. Adaptacijom stare  kapetanske kuće koncept bi doista izgubio snagu pa i smisao, postao bi surogat.

 

Nastavak slijedi……