Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razgovor Bez Povoda, Leo Modrčin, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora s Leom Modrčinom. Kao i prošlog tjedna donosim niz pitanja i odgovora koja sam postavio Leu, te si tako pojasnio neke otvorene dileme o kojima u posljednje vrijeme razmišljam. Danas ih, evo dijelim, sa svima vama.

IT: Kako vidiš arhitektonsku edukaciju. Obojica se bavimo ovim silno intersantnim i odgovornim poslom. Što bi bilo korisno i dobro podučavati studente? Pričao si mi više puta o različitim nivoima i oblicima prakse. Arhitektura zapravo ima niz paralelnih svjetova. Ovaj moj “projektantski” svijet je samo jedna od niša u našem djelovanju. Mislim da bi to trebalo malo jasnije i glasnije reći studentima. Osloboditi ih od grižnje savjesti “savršenstva” u kojoj ponekad rastu. Djelovanje i promišljanje koje traži strpljivost i svakodnevno donašanje “malih” ali važnih odluka.

LM: Edukaciju vidim kao emancipirani i središnji oblik arhitektonske prakse i što idem dalje vidim da bi bilo bolje “oguliti” sve ostale oblike. U mojem prijašnjem iskustvu u SAD-u edukacija je zapravo bila jedini vitalni okvir prakse koji pomaže formirati vlastiti svjetonazor. Građenje to svakako nije bilo, jer je trebalo jako dugo čekati za tu priliku. Mislim da je izuzetna privilegirana situacija kod nas kad se možemo  formirati kroz građenje, no sad kad takvih prilka baš i nema, pa alternativni oblici arhitektonske prakse, a prvenstveno edukacija, dolaze u prvi plan. Ne želim se kao papiga stalno referirati na negdje drugdje, jer je fokus arhitektovog djelovanja na rad sa studentima, na edukaciji, uvijek bio najviši oblik djelovanja i kod nas, i kod naših profesora. To navodim više kao motivaciju samome sebi.

 

IT: Posljednjih par godina imao sam nekoliko intersantnih razgovora i debata s kolegama na fakultetu arhitekture u Splitu. Na diplomskim radovima zastupam tezu da taj posljednji  rad ne mora nužno simulirati stvarnost. Ponekad je ta stvarnost banalna, očigledno trivijalna. Što je najbolje, čini mi se da su toga i sami studenti svjesni, ali jednostavno odrađuju stvar. Ima kolega koji misle upravo potpuno suprotno. Prema takvim stavovima više sam puta u šali rekao da “Voluntary Prisoners of Architecture” ne bi bio praktično moguć ili potreban? Danas se mladi kolege po mom mišljenju vrlo dobro, čak i predobro znaju snaći u realnosti. Realnost rješavaju veoma pragmatično. No pitanje koje mene interesira je, spremamo li ih, pomažemo li im, da mogu suvereno provcirati drugačije stavove, generirati nova i neistražena područja ili pak moderirati, mjenjati stvarnost oko sebe? Kako tome podučavati?

LM: Opisuješ jedan jako preživjeli model pedagogije koja cilja na neku stvarnost koja više i ne postoji, na primjer tržište rada u struci, i bez obzira na trenutnu ekonomiju gdje ispada da odgajamo arhitekte za neka druga tržišta.  Umjesto da shvatimo da je arhitektura temelj jedne kulture i način kako se ona obnavlja i stječe vrlo dragocijena znanja i bez obzira kako se to može fiskalno opravdati. Na nama je da objasnimo poreznim obveznicima, a možda prvo sebi samima,  što to oni zapravo dobivaju kroz edukaciju arhitekata. Tu je taj paradoks da učiš previše stvari koje ni trebaju, ali si na neki način prepariran i spreman za sve izazove. Specijalistička znanja uvijek možes steći , a možda se postaviš i u opoziciju vlastitim krutim temeljima, pa otkriješ nešto stvarno originalno. Ovo važi i za studente i profesore, i studiranje i pedagogija moraju biti osobni projekt, što podrazumijeva zauzimanje prostora slobode odnosno definiranje vlastitog puta. Pokušavam to potaknuti kod svojih studenata i shvatiti koje su to nove vrijednosti koje su njima generacijski dostupne, ili kako bi digitalni kulturolog Steven B. Johnson rekao kako je svo zlo današnjice zapravo dobro za nas. No iako odbijam da su današnje generacije puno konzervativnije od nas, nisam otkrio još koja su to nova znanja.

IT: Ovih dana svjedočimo o meni iskreno dragim događajima, gdje se potvrđuje da je potreban izvjestan period da nečije u startu vrlo radikalne ideje i stavovi sa godinama počinju biti vrlo priznati i “etablirani mainstream”. Oduševili su me posljednji “uspjesi”  Marina Abramović metode i Lady Gaga terapija za bolji duh i tijelo. Znam da se to tebi neće svidjeti i znam također da to mnogi preziru i doživljavaju kao Marinin kraj, ali ja u svemu tome vidim nešto jako dobro. Cijeli svijet sada živi ono što je 70-ih sa Ulayem provocirala?…

LM: Vidis, meni je  to etabliranje avant-garde ponekad i tužno, bliži mi je onaj modernistički poklik da svako vrijeme donosi neku novu industrijsku revoluciju. Jednu takvu PC/www sam proživio u epicentru, pa sam mislio da se može i nastaviti u manjem mjerilu i ovdje, no to još čekamo. Nisam vizionar, odnosno ne bavim se projektiranjem vizija već sam više analitički tip, pa se nadam da se iz promišljanja biti stvari, rastavljanja stvari na komponente u uvida kako one rade, kako računaju, mogu pronaći i novi modeli prostora . Interesira me izvorni kod. Rađe bih htio pisati kodove nego biti u stanju  pomoću njih simulirati velebne objekte.

Meni ti je nekako žalosno da nešto poput teorije relativnosti prihvaćam onako paušalno, bez stvarnog razumijevanja stvari, iako neki relativni pojam odnosa prostora i vremena kao arhitekt mogu prihvatiti  kao nešto blisko.  Možda je i to definicija arhitekture: nadomjestak za neka znanja koja su nam nedostupna, translacija neshvatljivog u nešto što možemo izravno osjetiti. Pretvaranje znanja u tjelesno kako bi ti možda rekao.

 

IT: Sjećam se da je u vrijeme dok si bio u NY tvoje trajna opsesija bila neka vrsta digitalne tehnika niske rezolucije. Ima tu neke vrste kaskanja i onog šta ti kažeš “biti pratilac”. Meni se čini da je to ponekad u konceptualiziranju arhitekture jako dobro. Neki arhitektonski Tetris?

LM: Da to je neka moja doslovna translacija iz linijskog i plošnog u digitalni prostor, koja je i danas prisutna, s ambicijom da se prostorne dimenzije svakih par godina povećavaju do maksimalno 10, što je trenutno doseg svijesti, ako se ne varam. Sad sam još negdje na 3D.  Možda je to bila i neka emigrantska potreba da ne zaboravim svoje korijene, uz koje je ipak vezana prva upotreba računala u umjetnosti i arhitekturi u Zagrebu iz dalekih 70tih godina i Novih tendencija. To je jako ugodna pomisao kad si u stranom svijetu.

IT: Tvoj projekt za kuću na Oštru, koji je objavio GA, mi se čini upravo na tragu tih ideja. Neka dobra kombinacije strukturalizma i arhitekture “niske rezolucije”. Utjecaj digitalnog je očigledan, a također tu je i sloj elementarnog i veoma organskog građenja, stapanja sa terenom.

LM: Da, a to su crteži rukom koji zapravo slijede logiku strojnog crtanja i doslovno je pretvaraju u tektoničku strukturu, konstrukciju same kuće. Način reprezentacije prostora kroz digitalnu sliku postaje sama prezentacija, materijalna prisutnost. A poslije su moji suradnici u NY bacilli tu Štenglovu drvenu rajšinu u smeće,  jer nisu znali što je to, mislili su da je taj moj Stradivari koji sam donio iz Zagreba uzorak drva koji mi više ne treba.

IT: Gdje misliš da je nova niša za otvaranje novih tema koje će utjecati na ljudsku kulturu sljedećih 30 godina? Je li to tehnologija, biologija, genetski inženjering, digitalna neurologija, i sve što proizlazi iz ovih silno interesantnih tema? Praktički, danas je definitivno moguće i mnogi to već rade, prostorno isprintaju kućanske elemente, oruđa, alat, svoju novu kuću.

LM: Već je predvidivo da su digitalna fabrikacija organske i anorganske tvari do razine “novih bića” budućnost, a dobrim dijelom su već i stvarnost. Sada kada nam je to sve dostupno, bez obzira gdje smo, pitanje više nije kada ćemo i mi biti dio toga već je li nam naša specifična kulturna situacija omogućuje neko specifični doprinos na tu temu. Kao pripadnika marginalne kulture me zanima da pohvatam suštinske elemente, nekakvo temeljno razumijevanje fenomena, neke anticipacije koje su više dostupne nama zbog specifičnih uvjeta,  pa čak i na nivou etike. Zvučim kao nekakav arhitektonski nacionalist, što je nadam se zadnja stvar koja bih mogao biti. Na osobnom planu kao arhitekta me veseli da smo s tim tehnologijama još malo bliži kontroli proizvoda, od projekta do realizacije, jer nam to daje mogućnost da djelujemo bez organizacije. Sloboda solo arhitekta do finalnog proizvoda. Nešto što je skroz na skroz i potpuno suprotno od formata arhitektonskog kolektiva. Arhitekt se u takvom okruženju vraća elementarnom i potpuni je subjekt svoje arhitektonske prakse.

 

IT: S druge pak strane postoje stvari koje se ne mogu, ali i ne trebaju nanovo projektirati. Kao takve su savršeno univerzalne i vanvremenske. Treba ih samo koristiti kao “gotove elemente” te njima graditi novi svijet. Najbolji je primjer električna gitara. 50-ih godina Fender Stratocaster i Gibson Firebird dizajnirani su od strane ljudi koji su oblikovali automobile, frižidere i niz drugih kućanskih uređaja i elemenata svakodnevne potrošnje u Americi. Danas nikom ne pada na pamet da to mijenja. Bilo je pokušaja, ali jednostavno nije uspjelo. Čini mi se da je isto tako sa nekim Mies-ovim kućama. Nakon slučaja Seagram i Fransworth sve je rečeno. To je arhitektura koja je dovedena do nekog svog kraja. Gotovo da ne treba i da ne možemo (bar ja nemogu) bolje od toga.

LM: Ono što je avangardno je ujedno i jako konzervativno, jer ih spajaju kriteriji vrednovanja, kontinuitet. Što se tiče arhitekture, ona je uvije  klasična materijalna proizvodnja prostora, bez obzira na medij u kojem se ostavaruje…. Krug se nekako danas zatvorio. Sve je mahom poznato i na dohvat ruke. Prednost našeg prostora i djelovanja ovdje i sada je taj što sada, kao i većim dijelom u povijesti, ponovo nismo predvodnici nego gotovo neki korektiv, kao neko Čistilište civilizacije.  Ali smo istovremeno potencijalno veoma avangardni, jer smo lišeni svake proizvodnje, odnosno očistili smo sve zastarjele tehnologije pa smo spremni za preskok paradigmi,  kao u Africi, gdje možda nije bilo nikad telefona, ali su odmah dobili i prešli na mobitele. Zato je sada samo pitanje pomaka u glavi. Shvatiti da realno možemo i imamo sve. Kriza trenutka je mogućnost novog preokreta.

IT: Danas laptop, pad i smartphone mogu doslovno sve. Od komunikacija do produkcije i realizacije, pokrivaju sve. Svima je jasno da je bilo što nacrtali u SketchUp-moguće “izvesti”, isprintati u 3-d prostor. Gotovo da je ostvarena neka vrsta potpune slobode u direktnoj komunikaciji zamisli, ideje i prostorne materijalizacije. To ima reperkusije da svako može projektirati, izvoditi i legalizirati sve što hoće. To neke naše kolege izluđuje. Više nisu (nismo) “ekskluzivni”. Meni se čini da to omogućuje neviđene nove slobode i drugačije mogućnosti. Naravno nisam naivan… još uvijek ćemo neko vrijeme graditi ciglom i oblagati kuće glupim stiroporom, kako bi postigli ciljani energetski certifikat i energetski razred političk(n)e održivosti…Hehehehe….kao što ćemo još neko vrijeme ipak voziti aute na naftu.

LM: Mene ti iskreno interesira kako tu tehnologiju oko nas perpetuirati u kulturu koja eliminira kompleks manje vrijednosti, tj. da nije direktno povezana s proizvodnjom i tržištem tehnologija, koja kod nas jednostavno nije moguća zbog malog mjerila. Stvaranje vrijednost od ničega, gotovo alkemija, da se ne dešavaju ove trivijalne i vulgarne stvari koje spominješ. Npr. naša arhitektura je bila oduvijek održiva dok neke druge baš i nisu, pa nam možda i ne treba netko sa strane soliti pamet o tome. Ti pomaci u razumijevanju su, za rubne kulture kao naša, jako važni. Pojam “male kulture” je konceptualno potpuno “passe”, ali meni je ipak to jako važno. Očigledno je to povezano i s izborom mjesta djelovanja, jer koliko god je moguće biti globalno prisutan, naša je profesija ipak ukorijenjena i kao arhitekt se moraš negdje usidriti.

 

IT: Rijeka danas. Evo druge slike kao pitanja. Brod Jugolinije i Rijeka iz 70-ih. Rijeka spava i lagano se provincijalizira. Nije više lučki, industrijski grad. Nedostaje joj onog prljavog, robusnog, nepredvidivog ali snažno urbanog. Naravno, taj kolaps je dio puno šire i složenije priče od lokalnih poduzeća, ljudi i metoda operiranja. Sve je polako prešlo u neku umivenu zonu, post industrijsku “baštinu” koja bi trebala služiti tercijaru, ali zašto? Ne razumijem…ili je to samo predah dok ne dođemo pameti?

LM: Nakon što se netko usudi nakon skoro 300 godina brodogradnje u Kraljevici to ukinuti, stvarno sumnjam u tu našu pamet. To nije kao da se više ne rade vinilne LP jer se promijenila cijela tehnološka paradigma, nego se brodovi naravno rade i to još kakvi. Mene je npr. euforija oko nogometa u Rijeci ovih dana silno oduševila. To događanje grada me povezuje na 11. rujna u New Yorku, naravno na suprotan način, jer to nije sloga u nevolji nego neki tračak nade, pa mi je žao da ta euforija nije zbog neke druge ljudske aktivnosti kao npr. arhitekture. Meni je grad kao enciklopedija, Rijeku zapravo još uvijek ne poznam do kraja i potreban je svojevrstan arhitektonski staž da se savlada svaki njen element, i spomenike i ispunu. Interesantno je što postoje grupe projekata, grupe arhitekata koji nisu predvodioci. Oni ispod radara kojeg u jednom trenutku u Rijeci definira trijumvirat Emili, Kučan i Magaš. Na primjer, arhitekt kojeg detektivski otkrivam, Pavoković, pa Žigman, Čičin Šain koji je i rodonačelnik nekih sad jako važnih tema u arhitekturi (Hotel Libertas), no nikad prije nisam povezao s njime ove neke elementarne projekte koji ispunjavaju ovaj grad i koji s jednim ili dva detalja stvaraju autorski rukopis.

 

IT: Andro Čičin Šain je jedan nevjerojatno zanimljiv i veliki arhitekt. Negdje je iz sjene radio, posljednjih godina njegovog života imao sam sreću družiti se njime, te mi je dao svoju fototeku radova. Silno dobra arhitektura. Arhitekt ispod radara kako ti kažeš.

IT: Za kraj evo još jedne slike. Serpentine pavilion 2013 i Teglenica, Pavilion HR 2010. godine. Očigledno je da je Fujimoto inspiriran našim radom. Šta se tebi čini?Oduševio sam se kad sam to vidio. Ima nekog paralelizma u ove dvije realizacije. Drago mi je da su se neke naše ideje i njegove misli o“slaganju” prostornih elemenata u neprekinutu strukturu koju godinama istražuje posložile u novu realizaciju. Ona počinje i nastavlja se jedna drugu. Iskreno vjerujem u arhitekturu kao prenašanje ideja i poruka. Arhitektura se po meni uči i nastavlja na druge. Kod ova dva paviliona taj je odnos i proces očigledan.

 

LM: Misliš da nije moguće da je on do toga došao bez znanja o našem paviljonu?

IT: Ne znam. Zato te i pitam. Siguran sam da je vidio naš paviljon. To je sigurno.

LM: Po meni njegov je možda bliži Sol Levittu ili konstrukcijama Ivana Picelja, jer osim 3d matrice naš paviljon je rezultat jednog puno dubljeg procesa, zapravo jednog doslovnog sukoba interesa, ali ima i narativnu matricu koja je i dovela do nečeg tako grubog, a tako sublimnog. Ali je zanimljivo da je kod nas percepcija tog projekta automatski povezana s našim projektom kod ljudi koji teglenicu poštuju, a kod onih koji je ne “kuže”, da ne kažem ne podnašaju, ta očigledna formalna veze se i ne spominje. Tih napetosti u Serpentini nema, to mi je kao nekakav vrtni salon. I imaš pravo kad ga gledaš u kontinuitetu arhitektovog istraživanja, tu ima smisla.

IT: Iskreno, meni su tih par mjeseci rada na projektu, realizacija, boravak u Kraljevici, Rijeci, Veneziji, te pad i rušenje paviljona najdraže životno iskustvo. Nevjerojatna energija, iskustvo veće od arhitekture same, ali i istovremeno veoma specifično arhitektonska priča. Gotovo pa neka vrsta rekapitulacije arhitekture kao načina života. U mom je slučaju baš tako jer arhitekturu ne doživljavam kao posao ili umjetnički izraz. Arhitekturom rješavam svakodnevicu, arhitekturom komuniciram s društvom. Zato je ta priča prepuna kreativnosti, strasti, neizvjesnosti, uspjeha, neuspjeha, sigurnosti i nesigurnosti, kolapsa, vjere i povjerenja, laži i licemjerja, napuštanja i konačnog odlaska nekih ljudi. Prava životna priča. Hvala ti što sam bio dio toga.

LM: Molim lijepo, ne bih sebi davao takve zasluge, bio je to projekt koji je nadrastao sve nas skupa. To je još uvijek jedna velika neispričana priča koju treba ispričati sa svim svojim slojevima i mislim da ju je potrebno ispričati u nekom drugom mediju, recimo filmu ili nečim što se u literature naziva veliki roman, Mannov Čarobni brijeg ili roman složne obitelji Buddenbrookovi , definitivno ne kratka novela Smrt u Veneciji. Hehehe….

Bio je to potpuno neautorski projekt, od 10 oblika praksi u autorskoj skupini nisu sve bile prilagodljive i spremne za ovakav projekt. Ako si za nešto mogu pripisati zasluge, onda bi to bilo to. Kad se to završilo život se nastavio, ali neki tragovi su sigurno ostali. Od konceptualnih postavki, materijalnosti i prostornosti, do filozofskih aspekata odnosno čak i naznaka jedne nove arhitekture koju spominje Michael Hayes s Harvarda kada kroz paviljon oblak Diller-Scofidia, dlakavi paviljon ureda Mos u PS1, katedralu sjemenja Thomas Heatherwicka i naš paviljon, sugerira neki novi oblik i smjer razvoja arhitekture. No to su te paralelne stvarnosti, a kako živim i radim u Kraljevici gdje je teglenica za brodogradilište bila zadnja uspješno završena novogradnja, još uvijek ne mogu biti arogantan pa reći da upravo teglenica predstavlja jedan od najznačajnijih trenutaka suvremene hrvatske arhitekture. Možda malo drukčije arhitekture koja se nadam se naslućuje i u ovom razgovoru. Prolaznost, prostor i vrijeme, sve je u njoj zadržano. Apstrakcija i poetičnost, low-tech, rudimentarnost prostora i kompleksna priča, manifest i materijalizacija. Šegvićevska erudicija, Lebbeusovski eksperiment…. I to će tek dobiti svoju priču….

Razgovor Bez Povoda, Leo Modrčin, prvi dio

Danas donosim razgovor s mojim arhitektonskim prijateljem, Leom Modrčinom. Nakon Hrvoja Njirića i Gorana Rake, gdje su razgovori vođeni kao “javni intervjui” u sklopu nastave na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, Lea sam pozvao i primio u svom uredu da bi mu postavio niz ciljanih pitanja. Pitanja su unaprijed smišljena, ali nisu najavljena sugovorniku. Cilj ovog razgovora bio je pojasniti i javno objaviti neke osobne dileme i pitanja koja mi se čine bitnim, a direktno su povezana sa životnim iskustvom kolege Modrčina.

IT: Leo, dobar dan. Drago mi je da si pristao na ovaj razgovor. Tvoja prva ideja nakon što sam ti predložio razgovor bila je da komuniciramo Skypom u formi chata. Nažalost nije išlo. Pokazalo se, u mom slučaju, neučinkovito, pa je propala ova, čini mi se, odlična forma komunikacije i razgovora. Iskreno, ukrast ću ti ideju sa Skypeom i s jednim od budućih sugovornika napravit i taj eksperiment. Evo postavio bi ti par pitanja, bez povoda, prvenstveno da sebi pojasnim neke dileme i pitam te javno ono što nisam nikad privatno.

LM: Razgovor bez povoda, to mi se sviđa. Obično je razlog za razgovor uvijek neka knjiga, projekt. Ali ti si “nabrijan” i to vidiš kao projekt, znam te, meni je to samo normalni radni dan, i iskreno, meni je drago da se i ovom prilikom mogu fokusirati na kratki razgovor i na teme do kojih mi je stalo.  Ovo sa Skypeom je zapravo moj način vođenja ureda. Tako imam dnevnik svih trivijalnih konverzacija koji se odnose na izrade nacrta, uvezivanje fascikala, dnevne obaveze, pa sve do dubokih arhitektonskih misli…hehehehe.

IT: Pa evo, ovaj moj blog neka bude jedini pravi razlog i povod za razlog. On mi dođe kao još jedan projekt pored klasičnih arhitektonskih projekata. Neka vrsta arhitektonsko konceptualne mantre u kojoj donosim tjedna razmišljanja, dileme, inspiracije i radove.

Krenimo sa prvim pitanjem, tj. pokazt ću ti jednu sliku. To je fotografija s kojom bi počinjao svoja predavanja 90-ih kada si bio u New Yorku. To su neboderi blizanci i brod Jugolinije. To je oslikavalo tebe u tom kontekstu. Danas nema ničeg od toga. Jugolinija propala, neboderi su pali. Pokaži mi jednu sliku koja bi oslikavala tvoje današnje stanje i okolinu.

 

LM: Evo, ovo je moja današnja okolina. Riječki neboderi, Kantrida. To je sraz tipologija koje nemaju vezu jedan sa drugom, doima se “randomski”, a opet se čita kao jedina moguća kombinacija elemenata i definicija mjesta.

IT: Nakon New Yorka ova današnja slika je dosta različita, no po meni jednako slojevita i specifična. Priča o nekoj drugačijoj složenosti, vremenu i prostoru “između”. Tipično za Rijeku. To znači da se i tvoj odnos s gradom i urbanim temama također promjenio. Što radiš trenutačno, o čemu trenutačno razmišljaš?

LM: Radim na projektima izvan Rijeke, upoznajem nove sredine. Praksa je u mom slučaju potpuno akcidentalna, ali zanimljivo je to osvajanje, upoznavanje novih gradova, novih sredina. Volim sredine o kojima iskreno nisam imao pojma, to je zauzimanje teritorija, i silno je intersantno. Projektom istražujem nepoznato, što nije povezano samo s kućom, tipologijom… Volim taj proces upoznavanja novog grada i ne želim ga pokvariti svojom arhitekturom. Moram ga nekako i u nekom smislu unaprijediti. To je iskreno humanistički. To mi je silno važno, ali tu je svakako prisutan veliki strah da nešto ne pogriješim….

IT: Uuuu? Silno zanimljiva tema. Mene iskreno realizacija kuće u gradskom kontekstu silno uzbuđuje. Gotovo da imam adrenalinske napadaje kada projektiram, a onda nakon nekog vremena hodam gradilištem kuće u nastajanju. O strahu nisam nikad razmišljao, tj. nisam ga u tom kontekstu, ali i u toj formi osjetio, doživio. Znam samo da za neke odluke treba vrijeme i dobro je kad odluke ne trebaš donijeti na brzinu. Reci nešto o tvom strahu?

LM: To je pokušaj da se priča o nečem o čemu se ne priča često. Nemam stotine projekata koje mogu izvaditi iz ladice, nego projektiram “od projekta do projekta”. To nije strah od tehničkih problema ili problema da krov curi. Svaku zgradu i projekt vidim kao svijet za sebe, pa tako i činjenicu da projekt mora nastaviti i pojačati vrijednost mjesta.  Ne projektira se ništa manje ambiciozno u Kraljevici ili u New Yorku.

IT: U dvadesetak godina bavljenjem arhitekturom gotovo da nikad nisam gradio kuću na “tabuli rasi”. Ne znam, ali nije mi zanimljivo ako nemam nešto na šta se hvatam, oslanjam. Kako ti vidiš djelovanje u prostoru danas, gdje vidiš arhitekturu i njezinu mogućnost daljnjeg intrigantnog i plodnog razvoja?

LM: Gotovo svi moji recentni projekti su rekonstrukcije pa u tome prepoznajem potencijal za arhitekturu u cjelini. Recikliranje onoga što imamo je potpuno održivo stanje i konceptualni izazov, iako je puno jeftinije i jednostavnije sve srušiti i graditi ispočetka. Teže je obnoviti i udahnuti novi život. Svi naši gradovi, pa tako i Rijeka, traže specifične projekte i definiranje problema koje arhitektura može riješiti kroz strpljivi proces rekonstrukcije. Banalna forma i materijal su jedino što ostaje arhitektu kad je odluka brza, a traženje procesa je za mene jako važno. Komforan sam kada je projektiranje organičko, zanatski dorađeno, gotovo na način Štefa Planića.

 

IT: Intersantno, pred neki dan je na televiziji bila repriza dokumentarca o njemu. U toku emisije nazvao me Mrle i pitao jel’ gledam? Konstatirao je da takve tople i produhovljene “običnosti” danas gotovo pa nema. Ili se rijetko sreće.

LM: Očigledno smo gledali istu emisiju i super je to reagiranje na čistu iskrenost. Planić je bio javni arhitekt bogate i plodne karijere u kojoj je napravio 600 projekata. Ogroman opus, od predratnih aktivnosti do inauguracija moderne, tornjeva džamije za vrijeme NDH, posljeratnog opusa…, ali je imao neku nevjerojatnu normalnost koja je meni sada, kada sam bio i s jedne i sa druge strane javne percepcije arhitektute, jako bliska. Mislim da mi je danas puno bliži i iskreno topliji odnos s ljudima, njihovo direktno i iskreno priznanje da im je arhitektura promjenili život. I čak da im samo prijatelji ili poznanici kažu: baš vam je lijepo to arhitekt napravio. To je smisao. Volim taj osjećaj da sam arhitekturom nekom pomogao spoznati neki potencijal u životu, građenje kao oblik pedagogije.
Sa druge strane, tu je kao potpuni opozit arhitektonski crtež, koji nema veze s gradnjom. Crtanje može biti samo sebi dovoljno i zaokruženo kao arhitektonski čin.
To su različiti formati arhitektonske prakse koji mogu biti simultani, ali mogu i isključiti jedan drugog. To upravo pokušavam definirati.

IT: Znao sam da ćeš to reći jer si ti ipak Lebbeusov đak. Sjećam se vrlo živo radionice Borderline koju si organizirao 1997. godine u tvojoj  rodnoj Kraljevici. Bili smo u velikom napuštenom kaštelu s puno stolova i mladih arhitekata. Bio si njegov dugogodišnji suradnik i s njime si izradio neke meni jako važne projekte. Projekt Light Metrical Instrument  je najbolji primjer gdje je prostorni “crtež maketom” poput neke nadnaravne materijalizirane energije. Nevjerojatno mi puno znače crteži i makete tog tipa. Reci mi nešto o crtanju.

 

LM: Lebbeus Woods je dio onog New Yorka sa slike  kojeg više nema, s kojim se nisam nikad oprostio, ali koji ostaje prisutan, uvijek tu. Još i danas klikam na njegov blog u nadi da će izaći neki novi post. U jednoj sam mu situaciji predložio da se izda knjiga samo s njegovim tekstovima. Čitanje njegove arhitekture, kroz superiorne crteže, odvlači pažnju od poruke. On je bio privilegiran jer je imao je taj izuzetan dar koji mu je omogućio da djeluje kao solo arhitekt kojem je crtež bio kompletan projekt. S druge strane bio je i pronicljiv i poticatelj drugih arhitekata. Također je i izvrsno pisao. Pisanje se manifestiralo kroz sve formate, od rječnika arhitektonskih pojmova do znanstvemog traktata, filmskog scenarija, pa i političkog manifesta. Govorimo o raznim oblicima pojavnostima arhitektonske prakse koje su danas gotovo norma bavljenja arhitekturom, a građenje je samo jedan od mogućih formata.

IT: Peter Eisenman u svojim predavanjima i tekstovima tvrdi pojednostavljeno rečeno da Rossi, Venturi, ili Woods ne bi uopće bili priznati u struci da nisu pisali svoje kritičke tekstove i programe, te radi jasnu razliku između arhitekture kao projekta i arhitekture kao prakse. Pred neki dan mi je jedna draga kolegica rekla da se ne slaže u potpunosti s tom tezom. Po njoj je Sejima najbolji primjer da ne treba puno pisati. Da arhitektura govori sama za sebe. Što misliš o tome?

LM: Naravno da je Kazuyo Sejima  jako dobra, pravi iskonski arhitekt.  Za biti dobar arhitekt moraš imat intuiciju. Arhitektonska intuicija je jako važna stvar. To je talent, prirodno urođena kvaliteta. Nju možeš poboljšati školovanjem ili vježbanjem, ali je ne možeš izmisliti. Ipak, po današnjim kriterijima intuicija nije dovoljna jer je arhitektura umrežena u sve pore kao kompleksna i multidisciplinarna disiplina, pa zahtjeva da unutar nje odrediš svoje mjesto.  Možeš djelovati na više frontova, ali moraš jasno izabrati samo par ili samo jedan.  Ne možeš biti svugdje. Iz osobnog iskustva znam da je ponekad loše previše razmišljati, odnosno da to koči. Loše je previše razmišljati, ali s druge strane to je imperativ. Ponekad zavidim arhitektima koji su samo intuitivni. Kao arhitekt definiraš svoje okruženje i projektiraš svoju praksu. Prilagodljivost je važna, ali alternativni oblici su su ponekad nužnost i tu smo zapravo sretni da smo arhitekti. Papir i olovka, ili laptop, svejedno, ali dovoljno.

IT: Čini mi se, da ako se vratimo na Lebbeusa, on kao da svjesno nije htio graditi. S druge strane kada gledam njegove crteže, to je sve, ali baš sve iscrtano, isprojektorano do kraja. Kao da je već izvedeno.

LM: Lebbeus je živio i radio kako da želi graditi, samo pod svojim uvjetima , a ne kao pružatelj usluge ili rješenja nekog problema.  U protivnom bi bio papirnati arhitekt. Prvo je isprojektirao ili definirao problem, a potom je projektirao kuće svojim crtežima i maketama do zadnjeg detalja. Sve što je pisao je isprojektirano. Sve šta je radio je potpuno isprojektirano.  Sve je upotrebljivo, nema smeća.

 

IT: Crtao je kao da je “bravarski” izvedeno. Lebbeusova meketa je nevjerojatno atmosferična, šta je njemu bila maketa??? Neke od meni najljepših si mu ti radio.

LM: Maketa njemu nije bila surogat, nego način građenja. U toj maketi se vidi gotova priča. Vide se materijalizacija i protok vremena, starenje. Sve je sam slikao, a fotografije su mi bile kao tehnički pregled. Početak života građevine. Fotografiranje je bila kao neka specijalna noćna seansa na krovu. Sve je sam slikao i  bilježio savršeno precizno. Njemu maketa nije testiranje stvarnosti, već konačni čin. Gledam tvoje makete na hodniku tvog ureda,one su potpuna suprotnost njegovima, čini mi se da tvoje makete imaju vrlo niski nivo arhitektonske rezolucije, tek će se kroz realizaciju artikulirati i deformirati i transformirati.

IT: Pogodio si savršeno precizno, meni iskreno maketa služi da provocira ideju, tjera me na različite zaključke i sudjeluje u procesu rada, zapravo ona započinje gradnju. Maketa kao početak i pomoć za nove ideje, nevidljive i nove odnose. Medij za komunikaciju s kolegama suradnicima. Ponekad iz modela izvučem nešto što mi u startu projekta nije bilo ni na kraju pameti.

 

LM: Kod njega je ta atrofija povezana sa Borhesovskim pripovjedanjem. To se odnosi na rane projekte koji su se bavili gradovima. To su 80-e. Pričanje priče o gradovima na način Itala Calvina, gdje je arhitekt pomalo romantični karakter  Byronovskog tipa. Kasniji projekti su egzistencijalni i povezani su s našim prostorima i zbivanjima, Zagreb, Sarajevo devedesetih. Tu je Lebbeus uspio naše lokalne priče, koje mi kao arhitekti nismo bili u stanju ispričati, pretočiti u arhitektonske emocije i vjeru u bolja sutra, ali i nove oblike, i arhitekture i  arhitektonske prakse. Najnoviji projekti su pak apstrakna polja energetskih silnica, dematerijalizacija prostora i materije prevedena u čisto znanje. Arhitektura kao samosvojni oblik ljudskog znanja.

IT: Jesu li ti modeli nastajali s dozom poticajne nepredvidivosti? To me iskreno interesira, jer me oduvijek zanimao fenomen i proces gdje se jako pouzdajem u intuiciju, dok s druge strane imam predumišljaj i jasnu, spremnu misao koju provodim direktno. Je li to kod njega slučano ili je precizno planirano?

LM: Tu se ponovo vraćamo na predhodnu temu definiranja medija vlastite arhitektonskke prakse, koja se mora temeljiti  prvenstveno na instinktu arhitekta, i koja je osobni projekt, a  ne neki korporativni model. Modeli odnosno makete – a model je puno bolja riječ jer testira neku tezu kao npr. matematički model, a ne predstavlja simulaciju stvarnosti. Makete su za Lebbeusa građevine, i to od konvencionalnih kuća, koje doduše negiraju gravitaciju pa lete zrakom, do prikaza neke plazme, opredmećene energije. Zapravo to je čisto inženjerstvo. On je odrastao u duhu američke tehničke kulture.  Lebbeus je pravi američki arhitekt, inventor svjetova. Jak je utjecaj na njega imao Heinz von Foerster, austrijski kibernetičar i anticipator digitalne revolucije. Neuronske mreže i kraj hijerarhije. Lebbeus je bio toliko dobar da mu ne treba kompjuter, anticipirao je na ruke mnoge primjene  novih  tehnologija u produkciji arhitekture. Mogao je nacrtati virtualni svijet i potpunu simulirati  prirodu. No tu je jako važno napomenuti da je svjesno zauzimao nove teritorije arhitektonske misli  iako se to ponekad doima kao crtačka intuicija. U tom je zauzimanju protora ideja definitivno bio predvodnik.

 

IT: Ovo što mi sada radimo je isto neka vrsta zauzimanja teritorija misli, tu možemo puno od njega naučiti. Danas se jasno vidi da su njegovi tekstovi, crteži, a posebno makete, bili konceptualna sidra, polazišta arhitekture koja je kasnije, 20 godina nakon, izvedena. Thom Mayne, Steven Holl, Zaha Hadid, sve su to Lebeusova djeca. Zato je silno važno da postoje takvi ljudi.

LM: Imao sam biti sreću biti svjedokom tog vremena, tog kruga istomišljenika. Ili pak slijepi putnik. Kao oni hrvatski arhitekti na brodu CIAM-a. To se u svim drugim situacijama zove kultura, pokret. Svi su pokreti bliski, i svi protagonisti unutar grupe zauzimaju svoje mjesto. Čak je, mogu reći, ta pozicija teoretskog gurua, crtača arhitekture koji će netko drugi realizirati u stvarnom svijetu, hranila Lebbeusovu nezasitnu potrebu za stvaranjem,  za otkrivanjem novih prostora koje će netko drugi izgraditi. Tu je bio nestrpljiv, nije mogao savladati sporost konvencionalne arhitekture . Ali je pokušavao tom arhitektonskom suživotu s kolegama dati i formalni okvir. Svi mi iskreno priželjkujemo da smo solisti, ali želimo biti i dio neke šire cjeline.

Nastavak slijedi…..

Razgovor s Goranom Rakom, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora i javnog dijaloga s Goranom Rakom održanog u sklopu redovite nastave osmog semestra Master Radionice 3, zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta te u njegovom birou “Radionica Arhitekture”.

IT: Sempliranje i citiranje su kao tema opće poznati u elektronskoj muzici, primijenjenim umjetnostima, znanosti i tehnologijama koje jednostavno nadograđuju stare i poznate ideje, projekte i modele. Jedan od tvojih meni najboljih projekata je nagrađeni projekt za kongresni centar u Nari u Japanu. Tu nadograđujete i mogli bismo reći suvremenim rječnikom “semplirate” ili “upgradeate” jedan stari projekt Turine i Magaša. Ja se sjećam da si imao problema s prof. Magašem koji je to shvatio kao plagijat. Meni bi iskreno bilo drago da ti neki moj projekt staviš u svoj, da ga nadopuniš, nadogradiš. Meni taj projekt govori o 90-ima i dolasku nekog novog vremena, ali ne u kontekstu postmodernih teorija, već kao tema koja mene jako interesira – tema re-upotrebe, re-aranžiranja, re-cikliranja…općenito tema “RE”. Korištenje “gotovih elemenata” silno mi je interesantna.

GR: Nije to bilo baš tako strašno…Da, stavili smo projekt za radnički teatar u Zenici Magaša i Turine u naš projekt kongresnog centra u Nari, jer smo taj projekt obožavali. Doslovno smo ga stavili, bez izmjena. Precrtali smo ga u cijelosti, tlocrte, presjeke i ”obukli” ga novom eliptičnom opnom. Iskreno, žiri je upravo taj dio Magaševog i Turininog citata dvorane s kosim dijelom dvorane kritizirao jer se današnji kongresni centri ne rade amfiteatralno. Meni najdraži dio nije bio funkcionalan u kontekstu današnjice.

IT: On je gotovo pa romantična reciklaža. Sjetni pogled za davno prošlo vrijeme.

GR:  Tako je. Stavili smo ga jer smo to htjeli, obožavali smo ljepotu tog projekta i pritom jasno napisali da smo to učinili.

IT: A zašto je u drugim zanimanjima, recimo u medicini, biotehnologiji, fizici, robotici, dizajnu, muzici to moguće i lako, u popularnoj kulturi i marketingu se samo tako kroz posljednjih 20 godina i radi. Zašto su arhitekti takvi?

GR:  Jer su arhitekti “pederi”? Naravno, ne mislim doslovno, ne fizički. Stalno traže nekakvo savršenstvo koje niti postoji, niti može postojati… Recimo, isprojektirati originalan, a dobar stan danas je gotovo nemoguće. Mi smo u naselju Sopnica jug upotrebljavali stan Renza Piana u Parizu, koji ima dnevni boravak s dvije loggie i rekli: da, to je stan od Piana, a mi ga koristimo jer je odličan! Takav dobar stan, takvu vilu nema nitko u Zagrebu… Je li bilo bolje “uzeti” ga i staviti u stambenjak ili staviti neki naš originalni, ali loš? Što bi rekao nepoznati budući korisnik?

IT: Pa i vrtić Šegrt Hlapić je svojevrsna derivacija, distorzija, mogli bi još preciznije reći mutacija jednotrakta. Reci mi nešto o samoj ideji i postupku.

GR: Potpuno se slažem. Vrtić je zaista jednotrakt savijen u “kiflu” i ništa drugo… A nastao je kao i mnogi drugi naši projekti, iz pitanja što nam je najvažnije na zadatku. Zaključili smo kako je najbitnije da sva djeca budu u prizemlju. I onda smo se toga držali. Zato smo vrtić savili kako bi stao na trokutastu parcelu, zato smo sjeverni dio podigli kako bi ispod njega uvalili gospodarstvo i upravu, zato je PVN amfiteatralan da bi se što bezbolnije povezali s terenom itd. Smatrali smo tu ideja vrijednom, da zbog nje žrtvujemo neke druge osobine zgrade. Iz te ideje proizašlo je sve ono što je dobro i loše na vrtiću. Dakle, svi su u prizemlju oko zajedničke livade.

IT: Ti uvijek radiš u suradnjama s raznim ljudima; Pecotić, Radonić, Franić, Kuzmanić, Marasović, Ravnić, Sabolić i drugi, ali u svim tim radovima ja iskreno (možda i griješim) uvijek vidim samo tebe i to vrlo precizno. Kakav je odnos s  ljudima s kojima radiš, kako ih  vidiš, za što ti oni “trebaju”? Shvati ovo kao vrlo osobno pitanje.

GR: Doživljavam ih kao suborce u zajedničkoj borbi. Oni su bili izuzetno važni i svi ti naši projekti bili bi drugačiji da sam ih radio sam. To zna kakvi bi bili… Prva ozbiljna i dulja suradnja bila je s Bojanom Radonićem, prije toga dugo sam radio sam. Tada sam, između ostalog, naučio kako se ono što se sviđa meni ne mora sviđati njemu. Meni se prelako zaljubiti u vlastitu skicu, ali njemu svaka moja skica nije bila svetinja. A i obrnuto! Ako bih napravio nekoliko različitih prijedloga, on bi puno lakše odlučio koji je najbolji… A partneri su, naravno, i ljudi pa se događaju i situacije kakve se već događaju među ljudima. No ako važi dogovor kako je ono nacrtano važnije od toga tko je to nacrtao, onda se može savršeno surađivati, što se i vidi na našim radovima, u njima baš i nema kompromisa, nego jedna opcija pobjeđuje. I nije to uvijek bila moja opcija…

IT: BI li ikada više radio sam? Jesi li o tome razmišljao? I zašto si na kraju nazvao ured “Radionica Arhitekture”, a ne naprimjer “Rako Arhitekti”?

GR: Više ne razmišljam o tome da radim sam. Čak ni u onom najuzbudljivijem razdoblju, “prapočetku” projekta, dok postoji samo novi zadatak na jednoj i prazan list papira na drugoj strani. Danas to najčešće radim sa Sabolićem, ali i s drugima iz ureda. I to mi nije teško jer znam da je projekt, odnosno kuća, ono što tražimo. Mislim da je i bez mene danas sasvim dovoljno ega u arhitekturi… A što se tiče imena, radije bi da se zovemo “Barcelona” nego “Messi i nogometaši”.

IT: Mnogo kvalitetnih i talentiranih mlađih ljudi je surađivalo s tobom, te se može reći da si i kao jak autor, a i kao profesor odgojio mnoge generacije. Spomenimo Ravnića, Marunicu, Silova… Kako vidiš odnos i ulogu mentora, ulogu uzora u suvremenom trenutku.

GR: Uh, to bi trebalo njih pitati, što oni misle o tome… Ali bilo je još ljudi s kojima sam uživao raditi, u svakoj generaciji ih ima, bez njih bi bilo jako teško raditi… Neću ih nabrajati, neke bih sigurno nepravedno zaboravio… Inače u ovih desetak godina bio sam mentor 77-orici diplomanata, to je cijela jedna generacija! I trenutno sam mentor još 6-orici… Dakle, mogu ti reći da sam se i sam iznenadio kada sam otkrio da mi to dosta dobro ide. Da moja pokojna mama, koja je bila učiteljica, zna kako se njen sin, poznat po tankim živcima, bavi prenošenjem znanja, ne bi mogla vjerovati… A sad ozbiljno. Prije svega nemam neko svoje viđenje budućeg projekta, nego potičem studente da sami nađu “tračnice” u koje će uskočiti njihov “vlak”. A kad stvari krenu nekim određenim smjerom, ukazujem im na karakteristike onog pravca kojeg su izabrali. Zatim ih pokušavam upozoriti na razlike između bitnog i manje bitnog, ukazujem na crne rupe u projektu, obično su to sporedni prostori, gospodarski trakt ili slično. Onima s treće godine pokušavam osnažiti krila, a ovima na diplomi malo krešem krila, pripremam ih za stvarnost… Ali daleko, daleko najvažnija njihova je želja da nešto nauče! Ako nje nema onda se svi samo mučimo…

IT: Ajmo u još jednu temu, na kratko. Odnos arhitekture i grada, arhitekture i teritorija suvremenog prostora. Meni se čini da je na onom tvom davnom projektu za obiteljsku kuću, vikendicu u Podgori, najbolje pokazano kakav je tvoj stav i odnos kuće (arhitekture) i teritorija. Ova kuća ja poput uređaja za prostor, Emil Jurcan bi rekao aparat, koji zapravo drži cijeli zaljev pred sobom i rezimira i parcelu i zelenilo, stapa sve i govori svemu. Daj mi reci kratko, odnos arhitekture i grada. Koliko kuća utječe na grad i taj odnos?

GR: Mislim da je isprojektirati grad i isprojektirati kuću ili stan jedna vrlo slična stvar. Ne vidim nekakvu suštinsku razliku. Vrlo često u radu sa studentima koristim neke izraze koje su oni naučili na nekim drugim projektima. Recimo, kad su radili sportsku dvoranu, svi su shvatili prljavi i čisti hodnik. Čak i u gradu, u hotelu ili stanu možeš reći “ovo je prljavi, a ovo čisti hodnik ili zona”. I slično. Tko zna napraviti zaista dobar stan, može napraviti i bilo što drugo također dobro… Kada spominješ riječ aparat pada na pamet Le Corbusierov izraz “stroj za stanovanje”, a ja kao stari “postkorbizjeovac” očito svaku kuću vidim kao “stroj za življenje”.

IT: Ali uloga i društvena pozicija kuće i stana se dosta promijenila od tada? Danas većina ljudi bez obzira na edukaciju ili stupanj naobrazbe žele živjeti na periferiji i u vlastitoj kući s vrtom i roštiljem. Svi preziru kolektivno stanovanje. Što misliš o tome? Osim ako se ne radi o “ekskluzivnim urbanim vilama” kolektivno stanovanje kao socijalno pitanje potpuno je izgubljeno. Također, veoma važna razlika od vremena kada smo i ti i ja školovani, sve, ali baš sve je tržišno orjentirano.

GR: Koliko ja to razumijem, osnovna uloga stanovanja je i dalje vrlo slična onoj koju su imali prvi stanari špilja ili zemunica, prije svega imati zaklon od svih mogućih fizičkih i psiholoških ugroza. Samo se ugroze mijenjaju… Ako se ne varam, najveći arhitekti dvadesetog stoljeća intenzivno su se bavili upravo tom problematikom pokušavajući “cijepiti” individualno i kolektivno stanovanje. Sjetimo se samo “dupleksa” s vrtovima u “unite d*habitation”. Jedna takva tipologija, individualno-kolektivna, danas bi je nazvali “hibridna”, je i niz! Najrazvijeniji upravo u onim zemljama koje su daleko ispred ostalih po rješavanju stambenog prostora za svoje građene, a kod nas je toliko rijedak da se pitam da li je možda zabranjen? Za razliku od tog, u praksi stoput provjerenog tipa, kod nas se zahvaljujući GUP-ovima i DUP-ovima razvila tipologija tzv. urbane vile, što je u stvari obiteljska kuća s nekoliko stanova udaljena šest metara od sljedeće iste takve… A u roštilj molim te ne diraj…

IT: Kako vidiš suvremeni grad? Je li on još uvijek klasična tema ili je više neko stanje, sustav i prostor za život oko infrastrukture, medija, energije? Zapravo, oko nas je “nešto” što svi zovemo grad. Iako je umjetan, on je istovremeno poput neke nove prirode. Raste i sažima se poput neke prirodne pojave. Na tom tragu ja vidim mogućnost razvijanja neke nove arhitekture grada. To su neke “nove prirode” koje nisu klasično prirodne. Ali imaju logiku rasta, predvidivosti, razvoja kroz vrijeme poput “prave prirode”. Arhitektura danas i njezini sustavi kroz koje se može snažno djelovati imaju mogućnost stvaranja neke nove prirode. Grada nakon oblika.

GR: Složio bih se u potpunosti kako je grad sve više “prirodna” pojava i to pojava koju mi se čini da je nemoguće kontrolirati. Možda je i to jedan od razloga što pokušavamo, pogotovo u onim našim urbanističkim projektima reagirati elementarnom jednostavnošću, gotovo kirurški, da bar malo smanjimo kaos. Očito su se sve urbane formule pokazale ograničene pa više ovisimo o instinktu, nego o razumu… Ali ujedno je to i najzanimljivije, jer moramo stalno iznova tražiti nove “alate”.

IT:  Što bi trebalo učiti da bi se shvatilo da je grad poput neke nove prirode. Kako bi trebalo obučavati ljude da se znaju snalaziti u planiranju takvih sustava? Koja su znanja potrebna?

GR: Postavljaš mi pitanja na koja mi je sve teže odgovarati… Kako uhvatiti vlastiti rep? Meni ta situacija izgleda kao dio borbe za opstanak, bar za opstanak civilizacije kakvu znamo. U takvoj situaciji sva su znanja korisna i ništa nije jasno samo po sebi. Ne znam kako naučiti ljude da budu otvoreni za novo, da pristupaju problemima sa spoznajom da će možda morati promijeniti vlastiti stav. Da ne smiju prestati učiti, a pogotovo da se ne smiju ignorirati činjenice! Vjerovano ćemo se opametiti tek kad budemo na samom rubu… Oni koji danas planiraju prostor stalno igraju crnim figurama i samo pokušavaju smanjiti štetu. Dok pohvataju sve konce, već se igra neka nova varijanta.

IT: U tom kontekstu ili neovisno od predhodnog pitanja, odaberi sam, koji ti je klasični ili novi grad drag i zašto? I u kojem bi postojećem gradu volio živjeti i zašto?

GR: Pa recimo “stručno” mi je najdraži Pariz jer je velikim dijelom suprotan ovim spomenutim “metastaziranim” gradovima i uloga ljudske volje u njegovom oblikovanju još uvijek je vrlo vidljiva… A za živjeti – Rio de Janeiro! Osim svega ostalog, cijelu godinu možeš biti u majici kratkih rukava!

IT: Meni osobno, pored razmišljanja o apastraktnosti prostora i “nove prirode”, nema većeg zadovoljstva, “drive-a”, kad crtež, u tvom slučaju skica, prelazi u realni izvedeni objekt i počinje biti život za sebe. Baš je neki dan prof. Hržić rekao da je prolazio pored stana s otvorenim prozorom, iznutra je dolazio neki jako dobar i poznat miris. Nakon par sekundi shvatio je da je to miris svježe opituranog zida, miris betona, karton gipsa, netko nešto gradi. Gotovo prustovski osjećaj. Što je za tebe gradnja, gradilište, materijalizacija precizne skice?

GR: Naravno, veliko veselje… Ali i osjećaj kako nešto vrlo intimno i osobno to polako prestaje biti i postaje svačije. S jedne strane euforija, ako sve ide kako treba, s druge depresija kada ne ide. Nažalost ovaj drugi dio uopće nije rijedak… Ali tako je i sve drugo u životu.

IT: Reci mi za kraj, a vezano je za realizaciju i gradilište koje je u tijeku, nešto o projektu koji će po meni sigurno obilježiti sljedeću godinu, a i trajno ostati zabilježen u povijesti arhitekture, a to je tvoj muzej Vučedol. To je takav projekt koji spada u grupu projekata na koje sam “ljubomoran” da ga nisam ja napravio!

GR: Ajde ne pretjeruj…Ali zašto da ti pričam, zaletimo se do Vukovara jedan vikend pa možemo usput “popiti” po jedan čobanac…