Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kučanova Telekomunikacijska Kućišta

U vremenu kada najveće društvene mreže grade nepregledne podatkovne centre, kada se izvode nove non-stop server sobe globalnih pretraživača on-line informacija te se ubrzano pune i prazne velika skladišta distributivnih centara, poučno je i korisno prisjetiti se nekih povijesnih, a lokalnih primjera arhitekture prvih velikih podatkovnih i komunikacijskih centara. Arhitekt Ninoslav Kučan, koji je svima nama ostao dobro zapamćen po svojim legendarnim izvedbama Robne kuće RI u Rijeci, Palači Pravde i RANS-u Moša Pijade u Zagrebu, u sjeni ovih vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture ostavio je danas manje znana djela na kojima se intenzivno bavio arhitekturom i dizajnom infrastrukture telekomunikacija.

Na širem prostoru Rijeke i Istre Ninoslav Kučan u vremenu od 1974. do 1982. godine izvodi i kreira specifičnu i dotad potpuno nepoznatu arhitekturu telefonskih i telegrafskih centara. U to doba nazivani TTC Centri, predstavljali su visoko sofisticirane građevine za smještaj i organizaciju telekomunikacijskih uređaja i opreme. Dolazak novih tehnologija, njihov ubrzani razvoj i potreba umrežavanja i povezivanja svih dijelova industrije i turizma Istarske i Riječke regije, s dolazećim globalizacijskim procesima, postavila je pred Kučana neočekivani izazov u promišljanju specifične arhitekture telekomunikacijskih građevina.

Kučanove telekomunikacijske građevine nisu klasične arhitektura, zadivljujuća prostorna senzacija ili pak poezija prostornih odnosa. Njegova telekomunikacijska infrastruktura ne bavi se klasičnim odnosom arhitektonske plastike, projektiranjem svjetla i sjene, ne traži idealan odnos služenog i služećeg prostora. Građevine nisu osmišljene i projektirane da bi prolaskom i boravkom doživljavali stanja prostornih ushita. One su uredna i precizno projektirana regalna skladišta za smještaj visoke tehnologije. Otvori i perforacije kuće služe i isključivo funkcioniraju u smislu provjetravanja, hlađenja i rada tehnologije. Zidovi, stupovi i pregrade građevine pragmatična su odluka prilagođena funkciji komponenti koje se ugrađuju te je samo mali dio građevine rezerviran za ljude, zaposlenike, rad na serviranju, opsluživanju i kontroli rada napredne tehnologije. Odnos vanjske pojavnosti i unutarnje organizacije komponenata definira ove kuće kao gradske uređaje, pragmatična, ali nadahnuta urbana čvorišta napredne tehnologije. Poput projektantskih izazova i zadatka, kojim se u tim godinama susreću dizajneri i arhitekti, prvih PC kompjutera, rješavajući zadatke oblikovanja, ali i stvaranja zavodljive pojavnosti kućišta kompjutera legendarnih Xerox, IBM, Commodore Atari i Apple računala, Ninoslav Kučan projektira gradska Telekomunikacijska Kućišta.

Prvi u nizu Telegrafsko-telefonskih centara izveden je u Puli 1974. godine. Drugi TTC centar realiziran je u Rijeci, smješten u blizini gradske autoceste i groblja na Kozali, te je građen u periodu od 1974. do 1976. godine. Treći centar smješten je na Sušaku, u naselju Vojak, izveden 1976. godine, dok je posljednji projektiran i građen tijekom 1982. godine u Umagu. Kučanovi TTC Centri nastali su u razmaku od svega nekoliko godina, no svojim su oblikovanjem postali njegov zaštitni znak i najosobnija prepoznatljivost kojom se jasno razlikuje od ostalih arhitekata Jugoslavije i suvremenika 70-ih godina prošlog stoljeća.

Iako se radi o projektima koji svoj glavni izazov i poticaj vide u projektiranju tehnologije i njezinog pakiranja u prepoznatljiva kućišta, analizom TTC arhitekture shvaćamo da Kučan suptilno, ali veoma precizno, razlikuje arhitekturu i specifičnu urbanost svojih kuća. U centru povijesnog grada Pule telekomunikacijsko kućište odgovara na okolni povijesni grad, prilagođava se i oblikuje sukladno silnicama arhitekture grada. U Rijeci, na Kozali, to je prepoznatljivi riječki neboder, visoka vitka kanelirana betonska vertikala, gotovo pa svjetionik – simbol tehnologije. Drugi riječki TTC objekt položen je u denivelaciju strmo padajućeg terena karakterističnog za Trsatski brijeg i Sušak te ga arhitekt postavlja i uklapa u arhitekturu predratnih stambenih zgrada i novoizvedenih nebodera Vojaka i Krimeje. Posljednji primjer Umaškog centra oblikuje složenu kuću, koja se svojom geometrijom uspinje i dominira vertikalom visokog stupa s telekomunikacijskim antenama, kao simbola i znaka nove tehnologije, prepoznatljivog i jasno prihvaćenog znaka.

Kako precizno konstatira Ervin Dubrović u knjizi i katalogu izložbe “Arhitekt Ninoslav Kučan” iz 2006. godine, takav stav i odnos dešava se ponajprije zato što Kučanu izrazito odgovara tehnički karakter ovakvih zgrada. Već je na samom početku sedamdesetih na Robnoj kući Ri isprobao pristup “arhitekturi kao proizvodu suvremene tehnologije”, a ovi su izraziti infrastrukturni objekti, kako ih doživljava i tadašnja kritika, bili još pogodniji za primjenu njegovih zamisli o arhitekturi kao sklopu sastavljenom od prefabriciranih i industrijski proizvedenih elemenata, tehnološki već posve primjerenih sedamdesetim godinama.

U tom su sklapanju ili, točnije rečeno, montiranju zgrade, veću ulogu trebali imati montažeri, radnici u prefabrikaciji, sklapanju i slaganju komponenti građevina, nego tradicionalni građevinari, tesari i zidari. lako se zamisao o arhitekturi kao ogranku “industrijske proizvodnje” razvija već pri gradnji Robne kuće Ri, tehnološki najzahtjevnijem Kočanovu ostvarenju, pri projektiranju telegrafsko-telefonskih centara mogao se pomnije posvetiti potrazi za naročito pogodnim industrijskim materijalima. Vizualno atraktivnim plasticitetom i efektnim strukturama dinamizira mahom vrlo jednostavna i prostorno nerazvedena pročelja tih zgrada. Glavnina telegrafsko-telefonskih centara ostala je do danas vizualno upečatljivi orijentir u prostoru, kao i vizualno najatraktivniji amblem Kučanove arhitektonske izražajnosti.

 

 

Andrija Čičin Šain I Stan Za Milijun Dinara

Jednog hladnog subotnjeg jutra, davne 1956. godine, ispijajući jutarnju kavu i listajući svježe izdanje sarajevskog Oslobođenja, arhitekt Andrija Čičin-Šain ugledao je interesantan novinski oglas. Nepoznata porodica iz Rijeke traži zamjenu njihovog dvosobnog stana za isti takav, uređen i odmah useljiv, u Sarajevu. Bivajući tada, po radnoj obvezi, već punih deset godina u Sarajevu, intenzivno radeći na poslijeratnoj obnovi Bosne i Hercegovine, te afirmirajući se u potpunosti kao mladi i nadolazeći arhitekt, osjećao je već duže vremena potrebu za promjenom. Splićanin po rođenju, mediteranski tip zaljubljenika u more i sunce, zaputio se sa suprugom već idućeg vikenda u obilazak Rijeke i na sastanak s vlasnicima stana. Sunčan i topao dan, galebovi na riječkoj rivi, barke u riječkom Mrtvom Kanalu, gužva na Fiumari, čakavski dijalekt koji se miješa s talijanskim, te poneki šarmantni bosanski vic i pozdrav radnika u luci, šarmirao ga je u trenu. Odlučuje se na selidbu iz Sarajeva u Rijeku. Rijeka postaje i ostaje njegov trajni izbor, novi dom gdje će punu polovicu stoljeća živjeti i raditi. Ovdje će u suradnji s kolegom Vincekom izvesti svoja kapitalna dijela turističke izgradnje.

Dolaskom u Rijeku Andrija Čičin-Šain zapošljava se u građevinskom poduzeću Jadran. Odmah preuzima mjesto direktora projektantskog ureda najvećeg građevinskog poduzeća na Primorju. Prihvaća se projektiranja i praćenja izvođenja stambenih zgrada i vrtića u Fažani, te poslovne zgrade Brodomaterijala na riječkom Korzu. Ipak najveći izazov, te temelj kreativnosti i stabilnosti projektnog ureda, predstavlja zamah stambene izgradnje, glavnog pokretača društvenog, socijalnog i prostornog razvoja grada. Intenzivan priljev novog stanovništva sa svih krajeva Jugoslavije koji u riječkoj luci, brodogradilištima i njihovim pratećim industrijama pronalaze sigurno radno mjesto, odgovara programiranom izgradnjom novih kvartova i novim kvadratima stambenog prostora, jeftinim ali i veoma racionalnim stanom, novim “Stanom Od Milijun Dinara”.

Na nekoliko tipskih objekata, analizom idealnog tlocrta i konstrukcije, preciznim promišljanjem i razradom jednostavne tehnologije gradnje u razdoblju od 1956. do 1963. Andrija Čičin-Šain široko primjenjuje akumulirana znanja i direktna iskustva gradnje. U suradnji s kolegama Zdenkom Silom, Vojislavom Karlavarisom, lgorom Emilijem i Adom Felice iz građevnog poduzeća Primorje, na brojnim natječajima i gradnji naselja Turnić, Ogranak, Pećine i Kozala, postavlja temelje razvoja gradnje koje će kasnije rezultirati promišljenim rješenjima gradnje za nadolazeće riječke stambene nebodere. Te kuće i stanove karakterizira preciznost funkcije, racionalnost pristupa organizaciji tlocrta te ekonomičnost izvedbe. Čičin-Šain se u tom razdoblju potpuno posvećuje temi; kako sa što manje uloženih sredstava osigurati što više stambenih jedinica, uz nužno zadržavanje prosječne kvalitete stanovanja.

Stambene zgrade za komunalno poduzeće Voplin iz Rijeke, građene tijekom 1959. godine, svojevrstan su eksperiment kojim se nastojalo otkriti kolika je najmanja moguća cijena jednog svima prihvatIjivog, prefabriciranog i standardnog dvosobnog stana. Istraživanjima Andrije Čičin-Šaina pridružuje se i građevinski inženjer Boris Sodnik, koji u periodu od godinu i pol dana, u suradnji s brojnim izvođačima i kooperantima poduzeća Jadran, izrađuju brojne prototipove s pripadajućim uzorcima fasada, stubišta, prozora, ograda, dopunjeni preciznim kalkulacijama i troškovnicima. Svaki je element građevine projektiran u nizu varijanti. Za svaku varijantu rađena je detaljna analiza, te je odabirana ona najjeftinija, ali i ona koja ne ide na umanjenje tražene kvalitete. Za vrata i prozore u radionici su izrađeni prototipovi s najboljom karakteristikama i iskoristivošću drveta od kojeg su izrađeni. Za bravariju i stolariju rađene su precizne analize brzine i učinkovitosti rada temeljene na broju rezova, spojeva ili varova. Za instalacije vode, kanalizaciju i električne instalacije utrošak je rada i materijala sveden na najmanju moguću mjeru.

Zastarjeli sustav gradnje punom ciglom i spororastućim masivnim betonskim konstrukcijama zamijenjen je polumontažnom gradnjom šupljim betonskim bloketima, poznatih pod komercijalnim nazivom “Rosa Cometa”. Ovaj jednostavan građevinski patent i stroj za proizvodnju betonskih blokova, uvezen iz Italije, izvorno se primjenjivao za izradu stambenih dvokatnica. Čičin-Šain sa svojim inženjerima i graditeljima promišlja ojačanja konstrukcije, te jednostavnim ispunjavanjem šupljih blokova šipkama armature, uvodi potrebna ojačanja i vertikalne serklaže građevine. Ovakva ojačanja s križno armiranim armiranobetonskim pločama, te prefabriciranim horizontalnim serklažima i nadvojima, omogućila su izgradnju građevina sa 7 etaža. Sama proizvodnja bloketa izvodila se direktno na gradilištu ili u obližnjoj improviziranoj proizvodnji na otvorenom. Friško proizvedeni blokovi nekoliko su dana sušeni, te tako netom očvrsli ugrađivani u konstrukciju brzorastuće zgrade. Jednostavna i jeftina proizvodnja s priučenom radnom snagom, miješalicama i kalupima blokova proizvodila je metre i kubike novog stambenog prostora.

Graditeljska praksa, te istraživački napori u primjeni materijala i elemenata gradnje, rezultirali su cijenom stana od samo milijun dinara. Da bi shvatili napor i konkretan doprinos tržišnom planiranju, organizaciji gradnje i poznavanju materijala, ova cijena i princip gradnje bili su dvostruko jeftiniji od tadašnje prosječne cijene jedne stambene jedinice. Prema troškovniku bila je to najjeftinija stambena zgrada ne samo u Rijeci, već u čitavoj Jugoslaviji. U novinskim člancima Novog Lista uslijedili su i tada svima čudni, pomalo podozrivi i senzacionalistički naslovi: “Stan za milijun dinara” ili “Riječki eksperiment pred ostvarenjem?”.

Danas, samo pola stoljeća nakon ovih događaja, ova istinita priča, događaj o kojem je s posebnim žarom na svojim predavanjima svjedočio kolega Andrija Čičin-Šain, govori nam s jedne strane o univerzalnim i uvijek sličnim izazovima arhitektonske prakse, njezinoj uvijek cijenjenoj brzini i cijeni gradnje. Ipak, s druge strane, bitna razlika između današnjeg trenutka i ovih ne tako davnih vremena, najbolje se ogleda kroz društvenu jednakost, jednostavnost u pristupu izvedbe, te specifičnim ponosom na jeftini i racionalni način gradnje bez dodatnog profita i marketinške manipulacije. Danas, sve su ove kvalitete jednog vremena jednostavno i precizno zamijenjene drugačijim vrijednostima, individualnim, jedinstvenim, ekskluzivnim, glamuroznim i visoko personaliziranim stanovanjem. Jednostavno rečeno, živimo u vremenu gdje jeftino i skromno jednostavno nije “Cool”.

Bosanski Opus Andrije Čičin Šaina

Karijere arhitekata često su uvjetovane neočekivanim događajima, moderirane brojnim neplaniranim situacijama i slučajevima. Takvi neočekivani trenutci, stanja neizvjesnosti i nesigurnosti, iako u počecima izazivaju nevjericu, često generiraju plodnu i veoma inspirativnu arhitektonsku produkciju. Jedan takav primjer, naglog, gotovo pa iznuđenog prelaska u drugu sredinu, ali veoma predanog rada u nepoznatim okolnostima i ambijentima, slikovito opisuje i predstavlja bosanski opus arhitekta Andrije Čičin Šaina. Arhitekt koji je u Hrvatskoj, a i šire, poznat po svojoj virtuoznoj i veoma utjecajnoj turističkoj arhitekturi 70-ih godina dvadesetog stoljeća, ostavio je iza sebe snažan, ali široj javnosti slabije poznat arhitektonski trag, nastao u posljeratnoj obnovi i izgradnji porušenog prostora Bosne i Hercegovine.

U kasnu jesen 1938. godine Andrija Čičin-Šain odlazi iz rodnog Splita na studij arhitekture u Ljubljanu. Tamo se priključuje klasi profesora Jože Plečnika, gdje je veliki učitelj obučavao svoje studente, pa tako i mladog Čičin Šaina, sveobuhvatnom pristupu arhitekturi, upornosti i strpljivosti u rješavanju zadataka, “zicflajšu” – kako je sam nazivao ovu svoju specifičnu metodu, protkanu ljubavlju prema detalju i jasnom podvrgavanju oblika materijalu. Bezbrižno školovanje prekinuto je surovošću Drugog Svjetskog rata, te se Čičin-Šain tijekom 1941. godine vraća u Split. Priključuje se partizanima i oslobodilačkom pokretu, a koncem 1944. godine dodijeljeno mu je mjesto šefa Odjela za građevinske radove ZAVNOH-a. Nakon oslobođenja seli u Zagreb, gdje radi u Ministarstvu Građevina, a tek 1948. godine završava prekinuti studij na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu.

Netom diplomirani arhitekt Čičin Šain dekretom Ministarstva Građevina preko noći biva mobiliziran te sukladno radnoj obvezi seli u Sarajevo. Njegove brojne kolege zadesila je ista sudbina, Slavko Löwy odlazi u Skoplje, Kazimir Ostrogović seli u Beograd, a neki poput arhitekta Božidara Rašice pokušavaju bijegom preko granice izbjeći mobilizaciju. Andrija Čičin-Šain ovakvo neočekivano stanje gleda i prihvaća s pozitivne, pragmatične strane. Zagreb je grad sa snažnom arhitektonskom tradicijom, mnoštvom arhitekata, jakom konkurencijom, te se do projekata ne dolazi lako. Mlađoj generaciji prijeti dugogodišnji rad u sjeni i stezi starijih kolega. Andrija Čičin-Šain vidi Sarajevo i mobilizaciju kao priliku koja će mu omogućiti lakše djelovanje i bolju priliku za konkretno projektiranje. Dolaskom u Sarajevo zapošljava se u Zemaljskom Projektnom Birou, a 1952. prelazi u novoosnovani Projektantski Zavod Grada Sarajeva. Ubrzo nakon dolaska, tijekom 1953. godine, postaje i asistent profesora Juraja Neidhardta na Tehničkom fakultetu u Sarajevu.

U ratom opustošenoj Bosni tijekom 1951. godine raspisuju se prvi otvoreni i javni arhitektonski natječaji. Ambiciozni i mladi Čičin-Šain odlučuje sudjelovati na svakom, pa tako koristi svaku otvorenu priliku za rad i plasman svojih ideja. Uz svakodnevnu radnu obavezu predlaže i crta svoj nacrt Kulturno-društvenog centara u Sarajevu. Zadatak je bio dostaviti idejne skice za rekonstrukciju bivšega židovskog hrama u kulturni centar s reprezentativnom kino-dvoranom, klupskim, izložbenim prostorijama, kavanom i barom te manjim stambenim prostorima. Od osamnaest prijavljenih radova, među kojima su i radovi Haberlea i Bauera, Čičin-Šain u suradnji s arhitektom Vinkom Jurićem osvaja treću nagradu. Natječajnim zadatkom, uz arhitektonsko, zahtijevalo se i urbanističko rješenje okolnog prostora kao novog javnog trga. U tome se rad Čičin-Šaina izdvaja od drugih, te pokazuje iznimno kvalitetnim i inovativnim uvlačeći trg u zgradu uzdignutu na stupove, stvarajući time jedinstvenu i kontinuiranu pješačku zonu Kulturnog centra.

Tijekom zahuktale posljeratne obnove u malom bosanskom mjestu Konjic, uz strmo korito rijeke Neretve, u proljeće 1952. započinje ubrzana stambena izgradnja. Nova stambena infrastruktura trebala je pratiti izgradnju nove hidrocentrale u Jablanici, te zbrinuti i udomiti novopridošle radnike sa svih krajeva porušene zemlje. U okviru urbanističke regulacije profesora Jurja Neidhardta predviđena je izgradnja stambenog niza. Andrija Čičin-Šain, kao njegov prvi asistent, dobiva priliku izgraditi kuću koja je potpuno podređena prirodnom i tradicijskom ambijentu. Kuća za zaposlenike hidrocentrale preuzima formu tradicionalnog bosanskog doksata — konzolno izbočene lođe ili dijela kata položenog na konzole. Promišljena je i izvedena kuća s naglašeno horizontalnim kubičnim formama, četverostrešnim krovom i prizemljem od velikih kamenih oblutaka izvađenih iz korita obližnje Neretve.

Funkcionalnost i krajnja pročišćenost linije, te govor materijala karakteristike su koje Čičin-Šain crpi iz lokalnog, modernog, ali i nedvojbeno snažnog utjecaja Juraja Neidhardta i njegove planinarske kuće na Trebeviću iz 1948. godine. U jeku i snažnom prodoru moderne arhitekture koja se uvlači u sve pore društva i obnove, i vremenu kada se bilo kakav regionalizam a priori interpretira kao nepotrebno romantiziranje i zaostajanje za suvremenim trendovima, Čičin-Šain vidi napredak suvremene arhitekture kroz jasno uvažavanje tradicijske gradnje. Uvažavanje ljudskog elementa i mjerila u arhitekturi, te njegovanje Neidhardtovog “kulta komšiluka” koji nalaže poštovanje susjedova prava na pogled, poštovanje njegova doma, vrta i svakidašnjih navika, snažno determinira Čičin Šainov regionalizam. Obiteljska kuća u Konjicu prepoznata je i kao jasno programatsko djelo nove Jugoslavenske arhitekture, te je u funkciji njezine promocije izložena na nekoliko internacionalnih izložbi arhitekture u Haagu, Londonu, i Glasgowu.

Andrija Čičin Šain ovom se realizacijom izdvaja na arhitektonskoj sceni, te ubrzo dobiva prilike za nove natječaje, realizacije i prijedloge. Radi projekte za tipske stambene zgrade, društvene domove i škole, od Mostara, preko Travnika, sve do sela Drinići pokraj Bosanskog Petrovca. Tamo gdje je za vrijeme NOB-a bila smještena tiskara Borba, trebalo je podići školu s manjim memorijalnim muzejom. Na natječaj raspisan 1953. prijavljeno je trinaest radova. Prva je nagrada, jednoglasnom odlukom žirija, dodijeljena arhitektu Andriji Čičin-Šainu čiji se rad istaknuo originalnim i jasnim rješenjem. Zamišljen je objekt atrijskog tipa koji objedinjuje i udomljuje dvorazrednu školu s pomoćnim prostorijama, salon za kulturne priredbe (koristi se i kao gimnastička dvorana) te polukružno izdvojen prostor muzeja unutar atrija.

Iskustva izgradnje u Konjicu i lokalna tradicija, moderiraju i definiraju promišljanje novog izazovnog i veoma osjetljivog zadatka za stambeni kompleks u Sarajevu. Pored džamije na Điđikovcu, Andrija Čičin-Šain gradi tri stambena objekta. Dva niža stambena objekta kubična oblika s četverostrešnim krovom, polukružno povezana rustičnim kamenim prizemljem koje prema ulici preuzima funkciju ogradnog zida, stilski se oslanjaju na tradicijsku gradnju i izvedeni arhitektonski vokabular s kuća u Konjicu. Treći objekt, višestambeni neboder, daje vertikalni akcent čitavom kompleksu, čistog stereometrijskog oblika bez stilskih referencija, artikuliran jedino horizontalnim nizovima prozora i balkona. Spoj đamije i gradske strukture, suvremeno programiranje i pretapanje stambenog i sakralnog dvorišta generira unikatan i veoma upečatljiv ambijent. Tradicija i moderno, lokalno i progresivno, društveno i privatno, u snažnoj su i jedinstvenoj interakciji vremena obnove i bolje budućnosti.

Arhitektu Čičin-Šainu, sada priznatom mladom arhitektu, Muzej grada Sarajeva 1954. godine povjerava prvu direktnu narudžbu, projekt redizajna i prenamjene zgrade bivše Sudačko-šerijatske škole u blizini Baščaršije s reprezentativnim atrijem u novi Muzej Grada. Inspiriran zatečenim ambijentom Čičin-Šain se pri oblikovanju glavne izložbene dvorane odlučuje za aktiviranje i rekonstrukciju postojećeg atrija kao glavnog prostora muzejske zbirke. Središnju ostakljenu vitrinu koja snažno i nedosmisleno probija strop kuće okružuje plosnatim nosačima i kontinuiranim nizom ugradbenih staklenih vitrina, dok bočne izložbene prostorije smještene uz povijesni atrij oblikuje po uzoru na tradicionalne bosanske mahale (uličice) s kamenim popločenjem i drvenim konstrukcijama za izlaganje etnografskih eksponata, što u cijelosti neodoljivo podsjeća na ambijent Baščaršije. Za Čičin-Šaina prostor muzeja nije neutralno mjesto koje se distancira od eksponata, već prostor koji aktivno sudjeluje u kreiranju novih iskustava.

Za realizaciju Muzeja grada Sarajeva A. Čičin-Šainu i M. Baldasaru je 1955. dodijeljena godišnja “Šestoaprilska Nagrada Grada Sarajeva” za najbolje djelo iz područja umjetnosti i kulture. Ovom nagradom kao konačnom javnom potvrdom kvalitete rada i izvrsnosti arhitekture, potvrđuje se i iznuđena odluka, korisna trauma prelaska iz Zagreba u Sarajevo. Ubrzo nakon ovih događaja Čičin-Šain odlazi u nove izazove, traži nove sredine, projekte i mogućnosti djelovanja, te se seli u zahuktalu Rijeku.