Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Zdravko Bregovac, Arhitekt Turizma, 2. dio

Trideset i pet izvedenih hotela arhitekta Zdravka Bregovca, prikupljenih i prikazanih kroz knjigu Ivane Nikšić Olujić, jasno oslikavaju fascinantan i danas teško ponovljiv arhitektonski opus. Kvaliteta i dosljednost koncepta, te dotad neviđena inovativnost u kombiniranju umjetnosti neoavangarde grupe Exat 51 i turizma, danas 50 godina nakon nastanka i dalje su veoma su inspirativni i poučni. Djelovanjem i projektiranjem kroz različite tipologije, veličine i organizacije , bez obzira dali se hotel nalazio na obali Jadranskog mora ili je pak položen u gustu šumu Like i planine Slovenije, Bregovac stvara dotad neviđene turističke konstrukte, prostore koji boravak gosta u hotelu pretvaraju u nezaboravna iskustva.

Sustav paviljonske izgradnje koje smo već prikazali u prošlom prilogu i primjerima Rapca, Bregovac spretno koristi sredinom 60-ih godina prošloga stoljeća za organizaciju hotela Bellevue i Jezero na Plitvičkim jezerima. Dvokatni paviljoni s hotelskim sobama spojeni su centralnim paviljonom u kojem se nalazi ulazni hall i ugostiteljski sadržaji. Hotelske paviljone Bregovac smještava u vrtače i prostore prorijeđene šume, nastojeći volumenima i gabaritima hotela izbjeći konkuriranje prirodi i topografiji zatečenog terena. Bregovac se na ovim hotelima također veoma vješto i izdašno koristi drvom za gradnju i unutrašnje uređenje, dok velikim dvostrešnim krovovima položenim na čiste bijele kubuse, postiže očekivani i od turista željeni planinski ugođaj.

U pismu profesoru Strižiću koji je tih godina u egzilu izvan Jugoslavije, inače izrađivaču plana za Nacionalni Park Plitvice i njegovom profesoru s fakulteta u Zagrebu, Zdravko Bregovac piše: “Spomenuli ste Plitvice. Znam da je to Vaša simpatija odavna i sjećam se dijapozitiva s predavanja i respekta kojeg ste nam svima prenijeli prema tom području i toj ljepoti. Nadam se da Vas nisam iznevjerio, onim što sam tamo učinio. Sagradio sam tamo jedan hotel Bellevue, paviljonski, sav u drvu u eksterijeru i interijeru, a za taj sam objekt 1963. dobio Saveznu nagradu za Arhitekturu, kao najbolji projekt i realizacija.”

Početkom 70-ih godina na Plitvicama se otvara i hotel Jezero, drugi Bregovčev hotel koji je izniman spoj paviljonskog i atrijskog tipa, gdje se na centralnu zgradu u kojoj se nalaze sve uslužne prostorije, ali i hotelske sobe, naslanjaju dva isključivo smještajna paviljona. Razni sadržaji smješteni su ispod razine terena, uklopljeni i smješteni u prirodnu vrtaču, tako da su dvorana za konferencije, zatvoreni bazen i parkiralište orijentirani na upušteni atrij, čime je maksimalno iskorišten teren i spriječena dodatna devastacija šume.

Tijekom 1967. godine Bregovac projektira i izvodi hotel Golf na Bledu. U to doba to najluksuzniji hotel u Sloveniji i bivšoj državi, koji se nametnuo svojim bogatim rješenjima interijera te bio mjesto okupljanja, prezentacije i velikih političkih i privrednih skupova. Kako u svojoj knjizi navodi Ivana Nikšić Olujić sjedeće garniture i kompletan interieur s opremom, sada izveden od uvoznih materijala, dobivaju na udobnosti i veličini, grubo tkanje i nerafinirani detalji obrtnika koji se polako prilagođuju višim standardima turizma zamjenjuje pliš i kvalitetnija koža, zastori su tanji, finiji, a kvaliteta tapisona i kamenih obloga sve bolja. Osim zimskog vrta, koji daje poseban ugođaj, u interijeru je i puno zelenila. Hotel se poput rješenja za hotel Ambasador u Opatiji soliterno polaže u okoliš s velikom i prostranom bazom koja okuplja sve sadržaje i usluge hotela od ulaznog halla, kafića, restorana, pa sve do bazena. Sobe su smještene u vertikali hotela, okupljene oko centralne jezgre s liftovima.

U vrijeme masovne izgradnje turističkih naselja 70-ih godina, na obali od Piranskog zaljeva, Istre, u okolici Zadra, Makarskoj, pa sve do Dubrovačkog i Crnogorskog primorja započinje razvoj velikih hotelskih resorta, Bregovac u suradnji sa Antonom Turinom radi kompleks Maslinicu u Rapcu kojim obzirnije pristupa ambijentu i zatečenom okolišu. Kompleks čine hoteli Mimoza, Hedera i Narcis s kaskadama hotelskih soba i jakim horizontalama s loggiama na vrhu. Hoteli su sagrađeni u jednoj od zapadnih uvala mjesta, tik do najstarijeg maslinika na tom području. Struktura hotela sa svojim terasama prati nagib brda i doline, odmičući se od plaže bez zatvaranja uvale, otvarajući dolinu javnim sadržajima i kampu s pratećim sadržajima.

Tijekom 1970 godine, na periferiji Zadra, u naselju Borik, Bregovac u suradnji sa Ivanom Filipčićem otvara novi koncept hotela. Novi projekt prilika je da izravno suprotstavlja i paralelno razvija dvije različite, ali dobro studirane tipologije hotela: već znani i primjenjeni atrijski hotel Park i novi, strukturalistički kasetirani hotel Barbara na kojem istražuje nove načine organizacije hotela i modele učinkovitog i brzog građenja. Za izvedbu konstrukcije korišten je sistem velikih glatkih oplata za armiranobetonske stijene, dok su podovi i stropovi veliki montažni elementi, čime je izbjegnuto dodatno žbukanje i sušenje građevine koja se mora otvoriti na točno planirani datum. Hotel Barbara sagrađen je u samo sedam mjeseci, te je i danas jedan od najbrže izgrađenih hotela na Jadranu. Ovdje dobro razrađenu tipologiju razvijat će i dalje na hotelima Karolina i Eva na Rabu kojeg radi u suradnji s Darkom Turatom, te na hotelima Apolo i Fortuna u Rapcu.

Ova dva Bregovčeva hotela Radovan Ivančević nazvao je antitetičkim parom. To je za njega trenutak opraštanja s klasičnim funkcionalizmom šezdesetih i početak nove tipologije. Zahtjevi turističkog tržišta sve su viši, a i mogućnosti gradnje pojavljuju se novi materijali, nova konstruktivna rješenja. Željka Čorak u svojim analizama i tekstovima o Bregovčevim hotelima smatra te specifične i prepoznatljive fasade vrlo uspješnima, igre svjetla i sjene posebno rafinirane. Posebno ističe rabački hotel Apolo, čiji su razmjeri i ritam loggia-balkona usklađeni s mjerilom okolnih malih zdanja, gdje dosljedna asimetrija stvara dojam spontanosti.

Tijekom 1970. godine Zdravko Bregovac odlučuje svoja bogata iskustva podijeliti s mlađom, dolazećom generacijom turističkih djelatnika, te postaje izvanredni profesor na Hotelijerskom fakultetu Sveučilišta “Vladimir Bakarić” u Rijeci. Ovdje će godinama do svoje mirovine predavati predmet Objekti u turizmu — planiranje, izgradnja i opremanje. Znanja, iskustva projektiranja i organizacije sustava koji neočekivano spajaju arhitekturu, umjetnost, turizam i ekonomiju gotovo su pa idealno preklopljeni, složeni u građevinama koja trajno inspiriraju današnja promišljanja i istraživanja u arhitekturi turizma.

Zahvaljujem kolegici Ivani Nikšić Olujić, te emisiji Trikultura, urednici Ana Mariji Habijan, organizatorici Kristini Burdelj i scenaristici Tamari Bjažić Klarin.

Zdravko Bregovac, Arhitekt Turizma, 1. dio

Trideset i pet izvedenih hotela te preko dvadesetpet projekata za razna turistička naselja, u samo 25 godina intenzivnog rada, čini arhitektonski opus Zdravka Bregovca fascinantnim, i teško ponovljivim. Kvaliteta i dosljednost koncepta te inovativnost u kombiniranju arhitekture neoavangarde i turizma, kroz različite tipologije hotela kao dolazeće i gotovo pa neistražene grane i djelatnosti nove globalne ekonomije, potpuno je promjenila poglede, pravila i navike arhitektovog djelovanja na našim prostorima. Pionirski eksperimenti u komponiranju i artikulaciji hotelskih funkcija, dijagramska preciznost i organizacija građevina, programatska dosljednost svakog od hotela, te lakoća projektiranja, odluka i brzine djelovanja, čini i danas arhitekturu Zdravka Bregovca inspirativnom i poticajnom za rad i stvaranje.

Izložbu cijelovitog arhitektonskog opusa arhitekta koji je svojim realizacijama hotela i turističkih naselja snažno oblikovao arhitekturu jadranske obale 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, mogli smo ovih dana pogledati u Muzeju Arhitekture, a njegove brojne radove upoznati kroz brojne fotografije i nacrte temeljito predstavljene u knjizi autorice Ivane Nikšić Olujić, u nakladi Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti. Danas donosim i djelove emisije emitirane 18. lipnja 2015. u sklopu redovitog programa kulture HRT 3. kanala, pod nazivom Trikultura, koju je uredila Ana Marija Habijan, organizirala Kristina Burdelj, a scenarij napisala Tamara Bjažić Klarin.

 

 

Zdravko Bregovac rodio se 4. ožujka 1924. godine u selu Dinjevcu kraj Đurđevca. Po završetku prvog razreda gimnazije seli se s obitelji iz Bjelovara u Zagreb, gdje otac, profesor matematike, napreduje i postaje viši školski inspektor Ministarstva nastave. Nakon što je 1942. maturirao na Trećoj muškoj realnoj gimnaziji, Bregovac upisuje elektrotehnički smjer Strojarskog odsjeka Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, da bi nakon prvog semestra, uz dozvolu tadašnjeg dekana Frana Bošnjakovića, prešao na Arhitektonski odjel. Profesor Juraj Denzler u početku je bio protiv prelaska novog studenta no kasnije je i sam priznao kako mu je drago da je pogriješio. Diplomirao je 15. veljače 1949. na zagrebačkom Tehničkom fakultetu u generaciji s Vjenceslavom Richterom, Josipom Vidakovićem, Vladimirom Zarahovićem i Srđanom Baldasarom.

Početak njegove arhitektonske karijere vezan je uz Zagreb, gdje se s Božidarom Rašicom, Bernardom Bernardijem, Zvonimirom Radićem, Vladimirom Zarahovićem i Vladom Kristlom  tijekom 1951. godine priključuje jezgri grupe EXAT 51, eksperimentalnom atelijeru, koju su dotad činili Vjenceslav Richter, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec, te s njima potpisuje i manifest grupe. Nakon sedam eksperimentalnih i istraživačkih zagrebačkih godina seli se u Opatiju i zapošljava u Građevno-projektnom zavodu u Rijeci, da bi već 1961. godine osnovao vlastiti arhitektonski biro Opatija-projekt, koji će postati jedan od vodećih u turističkoj izgradnji Hrvatske.

U Rijeci i Opatiji tada rade brojni hrvatski arhitekti, između ostalog i specijalizirani za turističku izgradnju; lgor Emili, Ninoslav Kučan, Boris Magaš, Zdenko Sila, Andrija Čičin-Šain i Darko Turato. Kao izrazito društvena i komunikativna osoba s jakim menadžerskim impulsom, Bregovac izabire područje rada koje je odgovaralo njegovu temperamentu i svjetonazoru, te započinje profesionalnu aktivnost isključivo u području turističke izgradnje.

Period 60-ih i 70-ih godina intenzivnog Bregovčeva djelovanja koincidira s dekadom hrvatske arhitekture 20. stoljeća koja je dominantno u znaku turističke izgradnje. Nakon poratne obnove te masovne izgradnje stambenih objekata i zgrada socijalnog standarda, škola i zdravstvenih ustanova, turistička izgradnja relativno je novo područje, dok potreba za turističkim objektima raste iz godine u godinu. Grade se hoteli za strane turiste, otvaraju se granice te započinje izgradnja Jadranske magistrale koja je 1959. godine stigla do Zadra. Koliki je bio zamah turističke izgradnje, najbolje ilustrira podatak da je uz magistralu do 1961. bila predviđena izgradnja 24 motela s 2.000 kreveta.

Tijekom 1960. godine Bregovac projektira hotele u Lovranu, Mošćeničkoj Dragi, Opatiji i Malom Lošinju te turistička naselja u Poreču, Medveji i Mošćeničkoj Dragi. Za turističko naselje Molindrio u Poreču predlaže sedam različitih tipova bungalova za 440 ljudi. Pozvan je na interni natječaj za hotel Lipovica u istoimenoj uvali u Opatiji (preteči hotela Ambasador i Golf, gotovo istih gabarita). Također iste godine dovršava hotel Helios u Malom Lošinju, niski paviljonski objekt uklopljen u prirodu i borovu šumu koji se brojnim strehama, pergolama i prolazima stapa sa lokalnim terenom.

Iako je djelovao i gradio punih dvanaest godina nakon diplome, 3. lipnja 1961.godine Bregovac polaže stručni ispit te je tako prvi puta službeno pozvan kao glavni arhitekt i projektant na uže natječaje za turistička naselja u Medveji i Mošćeničkoj Dragi. Također odaziva se na pozivni natječaj za hotel Ambasador u Opatiji na kojem osvaja I. nagradu, iza kojeg slijedi realizacija tada najreprezentativnijeg i najvećeg novog hotela. Taj će hotel obilježiti njegovu karijeru, i postati novi znak opatijskog i Jugoslavenskog turizma.

 

Paviljonska hotelska izgradnja bila je prvi oblik izgradnje turističkih zgrada te ju u svojim počecima koristi i Bregovac. Paviljoni su imali isključivo smještajne kapacitete i prema potrebi su se multiplicirali po dostupnoj i planiranoj lokaciji. Ugostiteljski i dopunski sadržaji nalazili bi se u zasebnom paviljonu. Primjenjujući, analizirajući i istražujući taj model, Bregovac realizira paviljonsko turističko naselje Sant Andrea u Rapcu koje čine četiri trokatna paviljona — spavaonica i zasebni paviljon sa zajedničkim iskIjučivo ugostiteljskim i zabavnim sadržajem.

Za hotel Lanterna kojeg u Rapcu izvodi 1965. godine, često od autora spominjan kao njegov omiljeni projekt, po prvi puta se javlja centralni cortile, te koncipira hotel s unutrašnjim vrtom kojeg će i kasnije vješto i često varirati u brojnim projektima. U prizemlju hotela smješteni su razni društveni sadržaji (trgovine, restorani, bazen), a na dva kata hotelske sobe — manje prema unutrašnjem vrtu, a veće na vanjsku stranu. Atrijsku tipologiju i zelenilo koje prolazi kroz hotel posebno dolazi do izražaja na projektu hotela Bellevue na Lošinju kojeg završava tijekom 1966. godine. Na I. zagrebačkom salonu izlaže projekt netom otvorenog Motela Ičići, smještenog nad samim lungo mareom, sa sobama s loggiama orijentiranim na more i s osnovnim hotelskim sadržajima. Na ovom primjeru jasno je vidljivo koliko su se norme, pravila i standardi u hotelskoj izgradnji promijenile , dvokrevetna soba tog hotela danas bi bila jedva jednokrevetna. To je ujedno i prvi od pet izgrađenih Bregovčevih motela.

Nastavlja se…..

Arhitektura Noćnog Kluba

 

Nightclubbing we’re nightclubbing

We’re walking through town

Nightclubbing we’re nightclubbing

 

We walk like a ghost

We learn dances brand new dances

Like the nuclear bomb

 

When we’re nightclubbing

Bright white clubbing

Oh isn’t it wild

 

Nightclubbing, David Bowie and Iggy Pop, Idiot, (1977)

Ako su izumi eskalatora, lifta i klimatizacije jasno odredili arhitekturu non-stop grada konzumerizma, onda su sigurno tehnologije koje su nastale na temelju izuma Grahama Bella, John Logie Bairda i Michael Faradaya presudno oblikovale prostore noćnih klubova i društvo spektakla arhitekata neo-avangarde 60-ih godina dvadesetog stoljeća.

Noćni klubovi ili disko-klubovi, kako ih često nazivamo, tijekom 60-ih i ranih 70-ih godina bili su specifična i progresivna mjesta koja su značila mnogo više od običnog arhitektonskog programa. Za mlade osviještene arhitekte, zasićene predvidivošću galopirajućeg kapitalizma prostori noćne zabave igraju središnju ulogu u njihovom programskom profiliranju i stručnom emancipiranju. U nekim slučajevima tehnologija svjetla i zvuka te aparati za prijenos informacija i slika, postat će gotovo pa ključni motiv, ikone ideološke inspiracije za njihov uspješan svakodnevni rad i postojanje. Noćni klub za njih je način razmišljanja, novi i neistraženi dio arhitektonskog prostora, skriveni dio organiziranog grada oslobođenog predvidivosti zoniranja, inertnosti programa i akademske tromosti.

Prvi jasni pomaci u projektiranju, gradnji, istraživanju i promociji ovih novih tipologija započinju u Italiji, unutar klasičnog akademskog obrazovanja na Fakultetu Arhitekture, Sveučilišta u Firenci. U razdoblju od 1968. i 1969. godine profesor Leonardo Savioli organizira niz radionica na temu “Spazio di Coinvolgimento”. To su novi prostori “upletenosti-isprepletenosti”, prostori novih medija, zabave i spektakla na kojem Adolfo Natalini i Paolo Deganello, budući članovi Superstudia i Archizooma, s kolegom Pietrom Derossiem i Giorgiom Cerettiem, budućim članom skupine Strum 12, razrađuju zadane teme.

Među raznim programima posvećenim zabavi, medijima i spektaklu, obrađuju i projektiraju teme pod radnim nazivom “Piper”. Piper dolazi od imena lokalnog Piper kluba koji je 1965. godine otvoren u Rimu te je postao legendarno mjesto za sljedbenike filozofije života “Dolce Vita”. Smješten u bivšem kinu, Piper klub bio je ispunjen i oblikovan radovima pop-umjetnosti Andy Warhola te lokalnih umjetnika Piera Manzonia i Maria Cintolia, koji su prikazivali svoje pop-murale na zidovima kluba, dok su se svjetla stroboskopa, novog treptajućeg svjetla, projicirala na velikom plesnom podiju. Inspiracija i snažni utjecaj na mlade arhitekte ima i umjetnik Nicolas Schöffer, koji 1966. godine u St. Tropezu izvodi klub Voom Voom, koristeći reflektirajuće prizme, ogledala s tada veoma poznatim luminodinamičkim efektima.

Godine 1968. časopis Domus objavljuje poseban tematski broj o toj novoj specifičnost arhitekture, te tamatski članak pod naslovom “Divertimentifici” slobodno prevedeno kao “zgrade zabave”. U sklopu tog izdanja prikazane su nove realizacije klubova Piper u Torinu i Altro Mondo iz Riminija, grupe Strum 12. Slijedeće godine, u prostoru potpljenog i u poplavi (koja 1969. zahvaća centar Firenze) razorenog podruma zgrade skupina Superstudio izvodi klub Mach 2. Ideja zatvorene kutije, spremnika svih mogućih efekata – zvukova, svjetla, pare – ovdje se nastavlja i dalje razrađuje. Kabeli, skele, reflektori, konstrukcije i zvučnici označavaju identitet projekta veličajući superiornu tehničku infrastrukturu.

Tih godina svima je već jasna i dokazana moć prostora zabave. Upotreba prostora novih slika noći, zvukova klubova, tehnologije novog vremena, zabave inspirirane kroz neo-avangardu Italije kasnih 60-ih, na prostoru Amerike biva uhvaćena i renterpretirana unutar ponešto drugačijeg konteksta. Paviljon za kompaniju Pepsi, izgrađen u Osaki tijekom World Expo 1970. godine, osobito je značajan događaj u tehnološkom eksperimentiranju i aplikaciji arhitekture zabave i spektakla.

Direktor Pepsi marketinga David Thomas, poziva tvrtku Experiments in Art and Technology te vlasnika poznatog noćnog kluba u New Yorku, Electric Circus, da mu dostave prijedloge za paviljon koji bi, prema njegovoj zamisli, trebao biti utjelovljenje neke vrste “velikog disco-multimedijalnog-kluba”, kombinacija umjetnosti i znanosti za stvaranje prostora nove društvenosti, spektakla i zabave.

 

 

Popis ljudi koji su bili uključeni u projekt je beskrajan i uključuje više od četrdeset inženjera i dvadeset umjetnika. Između inženjeringa i umjetnosti, arhitekt tako postaje neka vrsta komunikacijskog sučelja. Njegov rad, od tog trena, postjae apsolutno posvećen akciji, skriptiranju i kreiranju događaja, sklapanju različitih medija, prostora i slika. Pepsi Paviljon je u potpunosti mjesto novog iskustva za gledatelja. Svjetlo, zvuk i taktilni osjeti definiraju specifično okruženje, oni konačno zamijenjuju i transformiraju shvaćanje i percepciju građene arhitekture.

Za razliku od klasičnog bavljenja prostornim fenomenima arhitekture Disco-Club i novi paviljoni zabave postaju novo mjesto u kojem se projektira, oblikuje i pamti događaj. Arhitektura ovakvih mjesta ne rezultira samo novim formalnim rezultatom, ona donosi slijed iskustava te veoma snažan i dobro pamćen set percepcijskih podražaja. Osim formalnog aspekta, arhitekturu ovih eksperimentalnih projekata karakterizira izgradnja umjetnih atmosfera, koje se mijenjaju kroz tehnološke uređaje i njihove utjecaje na okoliš.

Ovaj jasan i veoma precizno određen prijenos uloge arhitekture izgrađenog objekta na proživljeno iskustvo neminovno mjenja ulogu arhitekta, korisnika, njihovo gledanje na prostor i vrijeme. Kako kaže povjesničarka umjetnosti Carlotta Darò u svom seseju “Night-clubs et discothèques, visions d’architecture” disco-club kao novi receptivni objekt uronjen je u multimedijalnu sredinu, te postaje, u urbanim vizijama nekih arhitekata neoavangarde 60-ih godina, glavni programer mjesta svakodnevnog života.