Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Heizerov Grad, The City

Ako se već silno trudite i pokušavate napraviti dobru skulpturu, zašto ne napraviti jedno jasno umjetničko djelo koje bi se moglo mjeriti s Boeingom 747, Empire State Buildingom ili Golden Gate Bridgeom?

Michael Heizer

 

Ima jedan Grad i zove se The City. To je projekt Grada u pustinji Nevada. Ovaj Grad nema stanovnika i nije rađen sukladno odredbi nekog urbanističkog plana uređenja. Za ovaj Grad i njegovu gradnju nije provedena niti jedna javna rasprava, niti upriličeno javno izlaganje. Ovaj Grad je dugačak dva kilometra i širok pola kilometra. Grad je sagrađen iz zemlje, pustinjskog pijeska, kamenja i betona. Grad se nalazi 156 milja od Las Vegasa, 40 milja od najbližeg susjeda i dva sata vožnje do prve asfaltirane ceste. Grad – The City, je krenuo nastajati tijekom 1972. godine, gradio se 44 godine te se ubrzo planira njegov konačni završetak. Grad ima samo jednu prilaznu cestu, okružen je privatnim parcelama te se do njega ne može doći bez dozvole njegovog vlasnika, projektanta i jedinog stanovnika – umjetnika Michael Heizera.

 

Ja gradim ovaj Grad za vremena koja dolaze. Interesira me umjetničko djelo i gradnja koje će predstavljati apsolutna dostignuća civilizacije do trenutka njezinog nastanka.

Michael Heizer

 

Tijekom 1970. godine, tada malo poznati land-art umjetnik Michael Heizer, nakon izvedbe svoje prve umjetničke gradnje “Double Negative”, angažirao je pilota Roberta De Nira iz Las Vegasa, da mu pomogne pri letenju i pri pronalaženju kvalitetne parcele u srcu pustinje Nevada. Jedini uvjet i kriterij odabira lokacije bila je njezina kolosalna dimenzija, mnoštvo pijeska i šljunka, tekuća voda iz potoka, apsolutna izolacija od ostatka svijeta, te kao posljednje i najvažnije, da parcela bude jako jeftina. U to doba gotovo 90% prostora Nevade bilo je javno zemljište koje se nije moglo otkupiti. Nakon dugog traženja Michael Heizer postupno je zagospodario zemljištem otkupljenim za samo 30 $ po jednom ralu, a posljednju parcelu isplatilo je 2010 godine. Tijekom 1972. godine započinje kopanje snažnim bagerima, razarenje stijenske mase TNT ekspozivom, gradnja grada od pjeska, blata i zemlje. Gradnja kolosalne skulpture -The City.

 

 

Snažan umjetnički čin ostavlja ljude bez daha, zapanjeni su i često bez riječi kada stanu ispred mojih skulptura. Oni se zapravo osjećaju i pomalo ojađeni, gotovo pa uzrujani. Zapravo, uopće ne razumiju to što ja radim.

 

Mislim da je veličinu najteže izraziti kroz klasičan umjetnički repertoar, prvenstveno zato što iziskuje posvećenost i vrijeme. Po meni to je za umjetnost najjači alat. Veličinom jednostavno dobivaš prostor i atmosferu koja postaje volumen. U jednom trenutku jednostavno stojiš u obliku.

Michael Heizer

 

nevada-001

 

Točan položaj i lokaciju Grada nitko desetljećima nije znao, gradnja i projekt bili su obavijeni velom potpune tajnosti i mistike. Heizer nije nikoga primao, niti pozivao medije i kuratore da svjedoče njegovom projektu. Godinama nitko nije mogao, niti znao pronaći ovo teško dostupno i zabito mjesto u pustinji. Lokacija Grada, njegova mističnost i tajnovitost postala je ubrzo predmetom tračeva te prerasla u predmet brojnih špekulacija. Tek nakon punih dvadeset godina od početka gradnje, objavljen je prvi članak u New York Timesu, gdje se izričito, i na zahtjev umjetnika, odbija spomenuti precizna lokacija projekta The City. Oskudni članci i samo nekoliko fotografija koji su objavljivani o ovom projektu tijekom 2000-ih, navodili su da se projekt nalazi u ruralnom području Lincoln County, Nevada. Na temelju takvih i drugih informacija koje su počele biti objavljene na internetu, te konačnom komercijalnom upotrebom Google Mapsa, tek je nedavno postalo moguće pronaći i precizno locirati Heizerov dobro čuvani Grad.

 

 

Ja nisam dogmatično-puristički psihopat, te nisam ludo i neprijateljski raspoložen tip kako se često tumači. Ja sam zapravo veoma nježna i osjetljiva persona. Moj posao jednostavno nije komercijalan, te u njemu nema preciznog rasporeda rada, nema rokova niti utvrđenih termina. U mojoj umjesnosti nema žurbe.

 

Veličina stvari nije neki trik, niti skretanje pažnje kroz brzu dosjetku. Veličina je jedina i prava bit mog rada. Frank Gehry primjerice voli zamišljati svoje zgrade kao skulpture. Ja za razliku od njega volim zamišljati svoje skulpture kao čistu i jasnu arhitekturu.

Michael Heizer

 

Heizer i danas, kao i od početka gradnje, živi sam u svom Gradu. Rijetko ga napušta, a goste gotovo da i ne prima. U skromnoj kući s velikim rančem živi mirno i spokojno. Kuća je prizemna i izvedena iz drvene konstrukcije. Grije se i kuha sa štednjacima na drva. U dnevnom boravku nalazi se velika televizija sa satelitskim programom, masivni namještaj te nekoliko Remington skulptura različitih veličina i motiva. Na policama u prostranoj kuhinji nalazi se mnoštvo knjiga, među kojima se odmah uočavaju “Shrubs of the Great Basin” i “Weeds of the West“. Pored kuće nalazi se niz sporednih građevina s energanom, generatorom i solarnim panelima, te radionica gdje umjetnik u društvu svojih bliskih suradnika Mary Shanahan i Jennifer Mackiewicz provodi većinu svog vremena. Još se ni danas ne zna kada će se Grad, The City, otvoriti za svoje prve goste i posjetitelje…..

 

Ja nisam akademski umjetnik, ja ne primam i ne uzimam znanja iz knjiga. Ja sam se samoobrazovao kroz povijesne primjere gradnje koja je slična mom umjetničkom radu. Moje reference nisu iz New York-art scene, niti iz Europskih galerija.

 

Ja nisam nikada bio, niti mogao biti političan da pišem priloge i tekstove o sebi, niti da odlazim na umjetnička zabave primanja i koktele. Zato ne samo da je moja umjetnost često prisvajana, a intelektualno vlasništvo brutalno kradeno, nego su moj cjelokupni rad i djelovanje potpuno krivo interpretirani.

Michael Heizer

Alteration to a Suburban House

Dan Graham je jedan od rijetkih umjetnika koji je snažno utjecao na razvoj i promišljanje suvremene arhitekture i dizajna, a da je istovremeno svoje brojne radove, inspiraciju i poticaj na rad temeljio na arhitekturi samoj. U svojim je razgovorima i pisanim dokumentima otvoreno priznao da su na njega, i na njegov rad, ponajviše utjecale kuće Mies Van der Rohea i razmišljanja o suburbanoj arhitekturi Roberta Venturia. Ova, na prvi pogled nemoguća i teško spojiva kombinacija utjecaja, ponajbolje će se razumjeti i jasno prikazati u njegovom ranom radu iz 1978. godine “Alteration to a Suburban House”.

U ovom projektu-maketi umjetnik s tipične američke suburbane kuće uklanja njeno glavno ulično pročelje. Drvenu, umjereno dekoriranu fasadu zamjenjuje s velikim staklom, transparentnim pročeljem nalik Miesovim Farnsworth ili Tugendhat House. Unutar jednostavne i skromne kuće, na nasuprotnom zidu, postavlja veliko ogledalo koje prekriva zid jednakih dimenzija i proporcija kao ono na pročelju. Takav reflektirajući zid – kućno ogledalo, skriva sobe, garderobe i kupaonice, zaklanja privatni dio kuće koje se nalaze na stražnjoj strani građevine. Stakleni i reflektirajući zid u kombinaciji transparencije i refleksije prikazuje u potpunosti kuhinju, blagovaonicu, ulazni hodnik i dnevni boravak koji se nalazi u prednjem dijelu.

Ogledalo koje se poklapa sa staklenom fasadom i ulicom ne odražava samo unutrašnjost kuće, nego prikazuje ulicu i okoliš izvan kuće. Pojavljuju se reflektirajuće slike s fasadama i dijelovima dviju sličnih kuća koje se nalaze preko puta, okružene vanjskim travnjakom, stazom i dijelom ulice. U određenom trenutku reflektirajuća slika, otvoreni dnevni boravak i okoliš, ali i refleksija gledatelja samog, prikazuju se na zidu kuće dok on hoda ulicom ili se vozi automobilom. Pogled kroz prozor postaje metaforički pano, ali i jasan prikaz neiluzionističkog pogleda. Pogled je to na tipičnu, poželjnu, svakodnevno banalnu konvencionalnu kuću, okruženu parkovnim zelenilom.

Za pješaka, prolaznika i zalutalog putnika na prvi pogled to je kuća sa staklenom fasadom koja jasno i nedvosmisleno otkriva interijer kuće, te ga prikazuje kao da je u kakvom izlogu prodavaonice. Međutim, zrcalo koje je smješteno iza stakla, otkriva i vanjskog promatrača unutar njegovog konvencionalnog prigradskog okruženja. U trenutku se stvara  obrat, nastaje slika koja je zasigurno snažnija te potpuno neočekivana vidljivost privatne polovice stana napada javni prostor ispred posjedovne linije parcele.

U brojnim primjerima klasičnih suburbanih kuća, ograničen pogled na unutrašnjost osiguran je klasičnom “slikom prozorom”, dajući pritom promatraču jasnu i očekivanu sliku opće prihvaćene, konvencionalne i očekivane normalnosti. Ostali uobičajeni ukrasi, mobilijar, predmeti u stanu i namještaj koji se u ovom obratu stavljaju ispred kuće jasno izražavaju identitet vlasnika kuće u prvi plan. “Alteration to a Suburban House”, mijenjajući stvarno mjesto konvencionalnih znakova, lišava kuću njenog “osobnog” identiteta definiranog od strane zajednice. Projekt se može čitati kao arhitektura građena i osmišljena od strane arhitekta, kao arhitektonski projekt smišljen i organiziran od strane javnosti, ali i kao “uradi sam” intervencija vlasnika koji, eto, ugrađuje novi, moderan i potpuno transparentan kućni element.

Interesantan je podatak da je Dan Graham inspiraciju za “Alteration to a Suburban House”, kao i medij njene prezentacije putem makete, dobio gledajući izložbu arhitekata “The New York Five”, analizirajući modele ranih radova Michaela Gravesa i Petera Eisenmana. Više je puta Graham navodio kako mu se izložba i sami projekti uopće ne sviđaju, ali da je putem njih shvatio kako mu medij arhitektonskog modela, s jednostavnim opisom, daje nevjerojatnu slobodu i mogućnost interpretacije njegovih specifičnih projekata.

Teme istraživanja, prezentacije i tumačenja životnog stila ljudi u suburbanim kućama Dan Graham započinje tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljeća, kada se upoznaje s istraživanjima Robert Venturia i Denise Scott Brown predstavljenih na izložbi “Signs of Life : Symbols in the American City”, iz 1976. godine u Renwick Gallery of the National Collection of Fine Arts, u Washingtonu, te kroz vlastiti projekt “Peeping in the Suburbs” gdje prikazuje svima znane, ali redovito skrivane životne rutine obične američke porodice. Dan Graham izlaže maketu kuće i crtež s opisom koji objašnjava projekt. Na ulaznom prostoru ispred tipične kuće na periferiji Santa Barbare u Californiji postavlja veliki televizor. Na njemu, zavisno od doba dana i biranja kanala od strane ukućana, prikazuje se crtani film, filmska sapunica u nastavcima, reklamni prilog, kviz ili porno-film.

Ovim projektom i site specific instalacijom Dan Graham pokazuje da veza između intime doma i javnosti koja se u prošlosti vodila putem otvora na fasadi, prozora ili trijema, danas biva komunicirana pomoću zaslona i pokretnih tv-slika. Razbijanje društvenih konvencija, koje se obično čini kroz otvoreni prikaz intimnih dijelova kuće, ovim se projektom prezentiraju putem televizora postavljenom na travnjaku ulaznog dijela kuće. Sve je putem zaslona postavljenog pored nogostupa izloženo i pokazano svakom prolazniku. Susjedi dobivaju na uvid privatnost članova porodice, upoznaju njihove tajne, interese, shvaćajući način na koji provode svoje vrijeme. Poput obrnute sigurnosne kamere, privatnost je dovedena u pitanje, ne iz razloga da bi ih se špijuniralo i pratilo, već upravo da bi njihov intimni ukus izložen javnosti bio u cijelosti pokazan i otkriven.

U radovima Dan Grahama mi gledamo sebe i svijet oko nas, gledamo objekte, gledamo druge ljude i njihove rutine, gledamo kako drugi gledaju i promatraju, gledamo sami sebe kako promatramo. Graham putem svojih staklenih paviljona pronalazi idealan medij da stvori ovakovu vrstu svijesti neizbježnom, svima lako dostupnom i jasno tumačenom. Stakla, okviri i ogledala koja su različito prozirna ili reflektirajuća prisiljavaju publiku na jasnu participativnu ulogu. Neovisno o vlastitom htijenju ili želji, jasno smo uključeni u arhitekturu samosvijesti. U Dan Graham-ovim paviljonima, svi smo mi oči. Ponekad vidimo reflektirajuću sliku, drugi put vidimo oblik figure preko refleksije ili prozirnog stakla, dok u jednom trenu uočavamo odraz ili sjenu vlastitog lika. Proces neočekivanog prebacivanja razumijevanja jedan je od načina jasnog mjerenja gubitka i ponovnog otkrivanja sebe, ali i drugih, tako da ova spoznaja postaje središnje mjesto u iskustvenom podražaju Grahamovih paviljona.

Ninoslav Kučan, Zagrebačke Godine

Među arhitektima koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća, te ostavili snažan trag na Rijeku i njezinu urbanu matricu, posebno mjesto zauzima arhitekt Ninoslav Kučan. Pored njegovih znanih građevina Robne Kuće RI, nebodera na Pećinama, stambenog naselja na Krnjevu te upečatljivih telekomunikacijskih centara u Rijeci, Puli i Umagu, manje je znana njegova plodna, rana faza, vezana uz Zagreb i Arhitektonski fakultet. Kučan je diplomirao 10.veljače 1951. godine na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta te je u sklopu iste institucije, sa svojim kolegama i prijateljima Borisom Magašem i Aleksandrom Dragomanovićem, u periodu od 1954. do 1966. radio kao asistent. Također je, u početku zajedno s uglednim profesorima Zdenkom Strižićem, Vladimirom Turinom i Antunom Urlichom, a onda i samostalno, izradio mnoštvo natječajnih radova i neka posebno zapažena arhitektonska ostvarenja.

Već sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, odmah nakon što je zavrišio fakultet, Ninoslav Kučan sudjeluje na arhitektonskim natječajima za neke od ključnih zgrada Zagreba tog vremena. Zajedno s Radovanom Nikšićem 1955. godine pobijedio je na natječaju za Radničko sveučilište (danas Pučko otvoreno učilište), za koje je i nagrađen Nagradom Grada Zagreba (za 1961. godinu). Jednako tako je pobijedio i na natječaju za Palaču Pravde (zgradu pravosuđa i sudova, 1961.), za koju je osvojio i Nagradu Zagrebačkog salona 1970. godine. Oba ova značajna objekta i reprezentativna zdanja ostvarena su u današnjoj Ulici grada Vukovara u Zagrebu, koja je u to doba bila ključno poprište suvremenog urbanizma i arhitekture.

U prvim javnim istupima, projektima i ranim godinama prakse rad ovog mladog arhitekta zapažen je izvedbom izložbenog paviljona na Zagrebačkom velesajmu. Stakleni paviljon, izgrađen za ambicioznu i progresivnu izložbu “Porodica i domaćinstvo” organiziranu 1958. godine, za koju brojne paviljone izvode i drugi poznati arhitekti, Kučan projektira s dugogodišnjim prijateljem Aleksandrom Dragomanovićem. Taj je stakleno-metalni montažno-demontažni paviljon na stupovima trebao prikazati i predstaviti jednostavnost izvedbe i gradnje, a nastao je pod utjecajem američke arhitekture trgovačkih centara. Projektiran je s prozračnim prizemljem na tankim čeličnim stupovima, s otvorenim trijemom te zatvorenim prostorima i naglašenim stubištem koje vodi do glavnih sadržaja na katu paviljona.

Nakon izložbe taj je, osnovnim oblikom vrlo jednostavan prizmatični paviljon, s Velesajma preseljen u Prašku ulicu, nadomak središnjeg zagrebačkog trga, tadašnjeg Trga Republike, današnjeg Jelačićevog placa. Tako je sajamski paviljon jednostavno postavljen, zapravo ubačen na poveće ispražnjeno mjesto srušene sinagoge (današnje parkiralište Hotela Dubrovnik) gdje je jednostavno “postao” Modna Kuća. Odjednom se prozračni stakleni paviljon zatekao u vrlo složenom kontekstu, s povjesnim, masivnim zgradama u okolini. Krhak, staklen i proziran, uvučen u odnosu na liniju ulice, paviljon je izazivao veću pažnju nego među sličnim paviljonima na Velesajmu.

Kao ni sinagoga, ni Modna kuća smještena na ovoj specifičnoj parceli nije imala dug vijek – izgorjela je, a njezini ostaci su uklonjeni te se i danas traži kvalitetan odgovor za izgradnju na ovom specifičnom i povješću bremenitom mjestu.

Kučan i Dragomanović radili su tih godina brojne idejne projekte, studije i natječajne radove. Jedan od posebno interesantnih i karakterističnih projekata ovog, tada već uhodanog projektantskog tandema, u kojem se osjeća Kučanov snažan potez i Dragomanovićeva rafiniranost konstrukcije, je manje poznati natječajni rad za servisnu građevinu u sklopu Glavnog kolodvora u Zagrebu, iz 1960. godine. Kučanov i Dragomanovićev rad je otkupljen te nije nikada doživio svoju daljnju razradu i gradnju.

Kučanov rad zapažen je i na drugim važnim projektima. Još jedan kvalitetan i značajan projekt vezan je uz sudjelovanja na natječaju za urbanističko, arhitektonsko i skulptorsko rješenje velikoga kompleksa spomenika žrtvama logora u Jajincima kod Beograda iz 1957. godine, na kojem su uz Kučana radili kipar Dušana Džamonja te arhitekti Bernardi, Dragomanović i Nikšić.

Njihov je zajednički projekt osvojio treću nagradu, a kasnije je Kučanova suradnja s Džamonjom nastavljena te su zajednički razrađivali natječaje prijedloge za spomenik logorašima u Auschwitzu iz 1958. godine, a kasnije, tijekom 1959., za spomenik žrtvama logora u Dachauu, na kojem su osvojili jednu od šest ravnopravnih prvih nagrada.

Kučan je 1960. samostalno projektirao spomenik u Kamenskom, preuzevši u ovom radu i ulogu skulptora-kipara. Zanimljivo jest da je, za razliku od stroge ortogonalne organizacije prethodnih spomeničkih kompleksa, spomenik u Kamenskom posve organičan, slobodnog poteza i slojeva, lišen tada uobičajenih ravnih ploha i ortogonalnih prostornih odnosa. Spomeničko mjesto nepravilno je zaokruženo i formirano; na nepravilnoj parceli i zakošenom zemljištu omeđenom obodnim zidom, uzdiže se središnja skulptorski modelirana okomica, okružena uokolo razbacanim „stećcima“.

Ovi nikada ostvareni spomenici ostali su samo epizoda u opusu arhitekta Kučana te su vjerojatno iz tog razloga rijetko navedeni u bogatoj biografiji arhitekta.

Glavno Kučanovo samostalno ostvareno zagrebačko djelo je Palača Pravde, koja je projektirana i građena u periodu od 1961. do 1970. godine, također u Vukovarskoj ulici, tada novom dijelu grada Zagreba. Kučan je narudžbu osvojio pobjedom na natječaju te je bio posebno nestrpljiv u očekivanju ostvarenja svoje zgrade, koja u velikom dijelu nikada niti nije niti izgrađena u potpunosti, prema zamišljenoj natječajnoj prostornoj kompoziciji od više građevina.

Palača Pravde projektirana je s tri zasebna krila – bloka, od kojih je prvi postavljen paralelno s ulicom, a drugi poravnat s prvim no pomaknut prema zapadu kako bi polovica zgrade imala jasan ulaz, vizuru i potrebanu prozračnost. U pozadini nižeg dijela trebao je biti izgrađen tlocrtno najmanji, ali prostorno najizdašniji, visoki poslovni toranj. Naime, u neposrednoj je blizini ove građevine, dijagonalno nasuprot budućoj pravosudnoj palači, podignuta Gradska Vijećnica arhitekta Kazimira Ostrogovića, koja je također koncipirana s tri autonomna djela, ali je na kraju također izvedena u trećini zamisli i volumena. Kod obje građevine, Vijećnice i Palače Pravde, izveden je samo uzdužni, kancelarijski blok.

Čudna identična sudbina ovih kuća u susjedstvu, sudbina ustanova na raskršću prostora i vremena, koje su trebale prezentirati progres, pravdu i politiku samopupravnog sustava.