Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Produlji, Skrati, Useli

“Objekt novih stanova VP (vojne pošte) Pula arhitekta Kazimira Ostrogovića potpuno je dovršen tek ove, 1956. godine. Valja reći da su u tek dovršene stanove još tijekom protekle godine ušle mnoge obitelji pridošle u Pulu. Dio stanova je useljen i prije dovršetka svih dijelova građevine i izvođenja završnih radova. To nas nikako ne čudi jer je to već uobičajena praksa u izgradnji naše porušene zemlje. Nestašica stambenog prostora uslovljuje takva etapna rješenja, dok razvoj zemlje mora dalje nesmetano dalje teći.” Z.K. Stambena zgrada u Puli, Arhitektura br. 9, 1956. god. Zagreb

Probajte na čas zamisliti da vam netko danas predloži ili naredi da uđete u svoj novi stan, a da su još u toku građevinski radovi. Dok sa svojom obitelji ručate na velikom stolu u susjedstvu bruji miješalica koja proizvodi beton, izvode se hidroizolaterski radovi krova, a radnici liče zid na kojem se upravo montiraju vaša ulazna vrata. Osim što je danas nešto takvo teško zamislivo, možda i neizvodivo, jednako je nemoguće planirati, organizirati i graditi društvene, socijalne stanove. Kolektivna višestambena izgradnja potpuno se izgubila u sveopćoj individualizaciji i apartmanizaciji tržišne izgradnje gradova. Svaka donekle slična višestambena građevina prodaje se, proziva i marketinški predstavlja suvremenom “urbanom vilom”. Ta dosta čudna, i za neke možda bizarna razlika u poimanju društva i načina operiranja sustavom izgradnje stanova, njihove prodaje, useljavanja i načina korištenja, dogodila se u samo pedesetak godina.

Višestambena zgrada u Puli izvedena je na prostoru obalnog krila bivše tvornice duhana u Puli, porušenom u ratnom bombardiranju. Kazimir Ostrogović projektira ovu višestambenu kuću, vojne stanove namijenjene podoficirima, oficirima i zaposlenicima te mnogoljudne organizacije, velikog i masivnog aparata, sa šezdeset i osam novih stanova. Za razliku od do tada projektiranih višestambenih građevina, koje su mahom derivacija koncepta dva, tri ili četiri stana organiziranih oko unutarnje stubišne jezgre, u Puli susrećemo jedan od prvih poslijeratnih primjera galerijskog tipa stambene zgrade, s glavnim stubištem i liftovima postavljenim u zasebnom volumenu izvan korpusa građevine.

Prilikom projektiranja ove dugačke kuće kao “gradotvorne mase” vodilo se također računa o iskorištavanju prije postavljenih temeljnih šipova porušene tvornice duhana. Novo bi fundiranje građevine i promjena njezina oblika  tražila znatno povećanje troškova i bitno usložnila izgradnju. Ovaj jasan i racionalan ulazni podatak uvjetovao je osovinski raster nosivih poprečnih zidova, na udaljenosti od 7 metara. Stanovi su projektirani po tadašnjim normativima za trosobni stan od 70 m2, (7×10).  Spavaće sobe i dnevni boravak orijentirani su prema moru, dok su kuhinja i kupaonica položeni uz pješačku galeriju. Ostrogović postavlja glavno pročelje na sjeveroistok, kako bi orijentirao stanove na more i luku te urbanistički formirao čvrstu gradsku fasadu koja s istočne strane završava pulskom Arenom. Ograničenja uvjetovana oblikom parcele i njezinom malom dubinom, problemi oko temelja, te imperativ smještavanja što većeg broja jednakih stambenih jedinica, rezultirali su izduženom i elegantnom građevinom. U prizemlju građevine smješteni su lokali, kavana s natkrivenom terasom, parobrodska čekaonica s blagajnom, dućan prehrane, dok je s dvorišne strane u kontaktu s parkom planiran dječji vrtić.

Desetak godina kasnije, za istog investitora, samo ovoga puta za vojnu poštu Rijeka, Ostrogović gradi nove vojne stanove za rukovodeći, oficirski i kontraobavještajni kadar. Ostrogović u Rijeci primjenjuje identični tretman oblikovanja južnog pročelja, s blago isturenim parapetnim zidom, te trakom prozora i zidova rezerviranih za klizanje drvenih brisoleja. Bijela terabona parapeta, te crvena terabona i svijetlo zeleni prozori s rebrenicama brisoleja oblikuju glavni korpus građevine.

Ostrogović izvodi dvije kuće, koje djeluju kao dvije izrezane kriške, izrezane fete dugačkog niza s Pulske rive. Poput kakvog predgotovljenog projekta, gotove recepture za oblikovanje pročelja, Ostrogović koristi svoje unaprijed spremne “ gotove elemente”. To je jasna i precizno složene zbirka koncepata, motiva i elemenata, arhitektonskih i graditeljskih sklopova koje sklapa, kopira, lijepi i slaže u stalno nove i drugačije projekte. U slučaju Rijeke, dvije nove višestambene građevine s tridesetak stanova “umeću” se poput idealno pripasanih komada u postojeću višestambenu izgradnju Pećina, u kvart i prepoznatljivu zonu višestambenih najamnih kuća, vila i poznatih gradskih plaža, koja je nastala između dva svjetska rata, gdje Ostrogović gradi svoju poznatu predratnu, najamnu zgradu Kauzlarić.

“Politika komuna u izgradnji stanova naših gradova i naseljenih mjesta trebala bi biti jednoznačna: tj. otvarati mogućnost izgradnje većih i većih naselja, gdje su principi ekonomske izgradnje realni. Tu postoji mogućnost organizacije i racionalne izgradnje stanova te će takav način gradnje i planiranja postati pretežan. Paralelno s tim pojavit će se i potreba izgradnje pojedinih objekata u već postojećim ambijentima s određenim urbanističkim i arhitektonskim zahtjevima.” Kazimir Ostrogović: Stambena zgrada u Rijeci- ulica Polić-Kamova, Arhitektura br.87, 1965. Zagreb

 

Prostor Pećina određuje regulatorna osnova slobodno položenih zgrada unutar zelenila, omeđenih dvjema uzdužnim ulicama. Ostrogović projektira pravokutnu građevinu koja se svojim gabaritom i visinom uklapa u morfologiju Pećinskih prijeratnih vila i najamnih kuća. Pad terena i razlika u nivoima iskorišteni su za skladno uklapanje građevine unutar konteksta, tako da je ulaz s gornje ceste izveden u razini trećeg kata.

Uz neke nedoumice oko tlocrtne organizacije stanova, gdje Ostrogović prateći tadašnje jasne normative i broj traženih ležajeva po stanu, zanemaruje prostore dnevnog boravka s lijepim pogledom na Kvarnerski zaljev, nesporno projektira izuzetno elegantno i skladno pročelje s nizom rafiniranih detalja i brižno usklađenih odnosa materijala. Oblikujući građevinu na sjevernom i južnom pročelju, projektira poluzatvorene i otvorene lože koje nadopunjuju kvalitetu stambenog prostora. One predstavljaju prošireno gospodarstvo, kao prirodno hlađeni i ventilirani prostor, ili pak zasjenjenu terasu s pogledom na more. Također loggie osiguravaju fasadi potreban ritam punih i praznih ploha, te daju potrebnu dinamiku prvog i drugog plana pročelja. Glavni i pregnantni oblikovni element pročelja čine prije spomenuti karakteristični horizontalni parapetni zidovi, obrađeni bijelom terabonom povučeni po cijeloj dužini pročelja te reljefno izvučeni u odnosu na liniju fasadnog platna.

Ovom realizacijom vidljivo je da se uz masovnu socijalnu izgradnju koju karakteriziraju standardizacija i ekonomičnost izgradnje, stroga pravila i normativi, pojedine vrijednije interpolacije unutar postojećeg gradskog tkiva grade većim buđetom, povećanom brigom za detalj i solidnijom izvedbom. Ovaj primjer, uz Galićevu kuću na Svačićevom trgu, i Iblerovu interpolaciju u Zagrebu, Albinijevu stambena zgrada u Zadru te Perkovićeve primjere iz Splita, potvrđuju tezu o posebnoj pažnji planiranju i projektiranju višestambenih građevina unutar zadanog-zatečenog urbanog konteksta.

Emilijev Stari Grad

Gradovi nastaju i nestaju. Gradovi se grade i ruše. Gradovi rastu i stagniraju. Gradovi se razvijaju i erodiraju. Gradovi se zapuštaju i rekonstruiraju. Gradovi primaju i odbijaju ljude. Gradovi su planirani i kaotični. Gradovi su programirani i spontani. Gradovi se misle i crtaju. Gradove zamišljamo i dodirujemo. Gradovi su dosadni i uzbudljivi. Gradovi su svijetli i tamni. Gradovi se vole i mrze. Gradove ponekad projektiraju arhitekti.

U periodu od 1955. do 1980. godine arhitekt Igor Emili promišljao je, planirao, crtao i gradio riječki Stari Grad. Emilijevo arhitektonsko djelovanje događalo se na uskom riječkom i kvarnerskom području, na periferiji, daleko od tadašnjih središta kulture i arhitekture. U Rijeci, u “necentru”, (kako ga u svom tekstu iz 1990. “Napetost centar-necentar”, definira Ivo Maroević) prednost arhitektonskog djelovanja je u mogućnosti biranja, čekanja „da se nešto dogodi”, da se zatim to precizno komunicira, interpretira, zabilježi u manjem mjerilu ili opsegu, u različitom formatu, na drugačijem terenu.

Prednost ovakvog djelovanja prema Maroeviću ostvaruje se na osnovi stanovite “pozitivne retardacije”, odabira nesigurnog puta, izabiranja i gledanja u ono što se već potvrdilo, ali i vjerovanja u ono što je već steklo pravo građanstva.

Emili kroz 25 godina planira, projektira i izvodi riječki Stari Grad. Izrađuje planove, skicira, misli, piše i izvodi niz konkretnih građevina. Od prve zgrade Konzervatorskog odjela u Rijeci iz ranih 50-ih, zatim poslovne zgrade Kraš na korzu, preko vlastitog biroa GPZ, robne kuće Varteks pa do zgradi banaka iz kasnih 70-ih godina, Emili sistematski i promišljeno zapunjava porušeni grad. Liječi rane obamrlog, izranjavanog grada. Otvara nove mogućnosti i drugačiji život grada.

Riječki Stari grad, Cittavechia, jedan je od nekoliko starih urbanih jezgri iz kojih nastaje današnja Rijeka, razvijen i planiran u doba Rimskog carstva, kada počinje izgradnja antičke Tarsatice. Grad preživljava raspad Carstva, a od 13-og stoljeća postaje Terra Fluminis Sancti Viti, vlasništvo knezova Devinskih. Feudalni gospodari, vlasnici zemlje, podižu kaštel na najvišoj točki nekadašnjega antičkog areala Tarsatice. Ispod feudalnog kaštela srednjovjekovno je podgrađe i u njemu komun Rečki – slobodna gradska općina.

U vrijeme vladavine Venezije zabranjuje se riječka pomorska trgovina, plijene se riječki jedrenjaci, te se grad 1509. i 1511. godine. sistematski pali i ruši. U nizu uništavanja i ponovnog podizanja Rijeke, kroz požare, bombardiranja s mora, poplave, i potrese, u gradu nije ostala niti jedna neoštećena zgrada.

Stambena arhitektura u Starome gradu je skromna, dok se malobrojne palače koncentriraju oko trgova i uz glavne ulice. Palače najčešće nastaju spajanjem i nadograđivanjem nekoliko manjih kuća, kojima se prevlači zajedničko ulično pročelje. Ostale gradske prostore u ispremiješanim blokovima ispunjavale su manje kuće, jednokatnice, često s balaturom i shodom za ulaz na kat.

Polovicom 18.stoljeća odlučeno je da se gradi novi dio grada, smješten između Staroga grada i mora. Rijeka postupno mijenja tradicionalnu kulturu mediteranske urbane zajednice i postaje industrijskim gradom. To će uzrokovati fizičko odvajanje Grada od mora lučkim uređajima i industrijskim pogonima, skladištima, željeznicom, iako Grad nastavlja živjeti od mora. Patriciji i trgovci preselili su iz Civitavecchije u nove blokove uz more, prepuštajući grad i siromašnije stanovnike laganom stagniranju.

Između dvaju ratova izvode se radovi „sventramenta“, rušenja staroga i nezdravoga, što Italija provodi kao sanacijsko čišćenje, otvaranje kaverna u već bolesnom i zapuštenom organizmu grada. Savezničko, angloameričko bombardiranje potkraj Drugog svjetskog rata pogađa najsiromašniji svijet u Rijeci i Staromu gradu – Gomilu, kada u zrak lete luka, industrijski pogoni i brodogradilište. Nakon oslobođenja 1945. sve se postupno obnavlja, no ne i Stari grad. On i dalje propada zbog nebrige, odlaska starosjedilaca, izmjene stanovnika, siromaštva i opće neimaštine.

O Staromu gradu Emili počinje razmišljati u sklopu tek osnovanog Urbanističkog Instituta Rijeka, gdje je svijest o potrebi njegova očuvanja oblikovana u novi Prostorni Plan. Institut u to doba predvode Zdenko Kolacio i Zdenko Sila, koji su ovaj složeni zadatak povjerili mladom Emiliju. U tom trenutku javlja se jasna zamisao da se Stari grad potpuno poruši, te da se na očišćenu prostoru podigne 12 novih stambenih nebodera. Toj zamisli primjerenoj ondašnjoj društvenoj imaginaciji, Emili suprotstavlja idejom kontinuiteta, idejom obnove Starog Grada na tragovima i obrisima devastiranog i zapuštenog grada.

Svojim idejama, entuzijazmom i energijom Emili je privukao ne samo suradnike, nego i mnoge starosjedioce grada koji su u toj sveopćoj zbrci u kojoj se Stari grad nalazio, pomogli u prikupljanju raznih dragocjenih podataka. Anketa o stanovništvu koju su proveli 1955.-1956. otkrila je dugo skrivanu istinu da je od 3.048 stanovnika koji u trenutku anketiranja živjeli u Starom gradu, samo njih 554 tu živjelo i prije Drugog svjetskog rata.

„Nitko nema namjeru da tu trajno ostane, nitko nema osjećaj da je to njegovo, a nije niti tuđe.“ poznata je Emilijeva rečenica iz plana koja najbolje oslikava stanje u poslijeratnoj Rijeci.

Plan Starog Grada rađen je na osnovi opsežne, i za ono doba neuobičajene, novoustanovljene dokumentacije, Konzervatorske Podloge. Tom je dokumentacijom novoformirana služba za zaštitu spomenika ustanovila da u Staromu gradu ima 6% objekata spomeničke i 34% objekta ambijentalne vrijednosti. Osnovna pretpostavka proizašla iz plana bila je da Stari grad treba sačuvati, da treba postati pješačka zona, s precizno projektiranom namjenom pojedinih dijelova aglomeracije. Većina je zgrada predviđena za kreativnu “Emilijevsku” rekonstrukciju – metodu i princip projektiranja koji transponira vernakularno u moderno. Regionalni, mediteranski pečat i pučka arhitektura postaju poticaj za novu kreativnu mogućnost.

Govoreći i pišući o svojoj metodi projektiranja Emili govori o nizovima zgrada „…koje nisu izrazito spomeničke vrijednosti, ali koje po mjerilu, po naivnoj iskrenosti likovnog izražaja, po ograničenom rješavanju funkcije, ipak postaju spomenik poštenju. Duhovnom i materijalnom. Poštenju prema porijeklu, prema samome sebi i dubokom shvaćanju vlastitih potreba i mogućnosti. Ljudi tih kuća bili su to ljudi s ovog krša i iz ovoga naroda. Onaj, koji nije u stanju priznati baš ništa od vlastite prošlosti, ne može stvarati prave nove vrijednosti. Onaj koji nema vlastitu prošlost, ili mora preuzeti nekakvu tuđu, ili će mu budućnost biti otužni slatko-slani plagijat.”

Izvedena Trećina

Mislite li da je moguće projektirati kuću na jednoj praznoj gradskoj parceli, koja se tijekom projekta seli na drugo mjesto, pa se u toku izvođenja kuća realizira samo u svojoj trećini, a projekt pritom ne gubi na svojoj snazi, jasnoći koncepta, urbanoj kvaliteti prostora kojeg definira i oblikuje?

Zvuči kao nekakav nemogući zadatak ili nagradno pitanje u nekom besmislenom kvizu za milijun dolara.

Jedan takav primjer, i danas za neke potpuno zaboravljeni slučaj, projekt je zgrade Narodnog odbora kotara Zagreb, arhitekta Kazimira Ostrogovića, danas poznate kao zgrade gradskog poglavarstva Zagreba.

Na vrhuncu svoje stvaralačke karijere 50-ih godina prošlog stoljeća Ostrogović dobiva priliku urbanistički artikulirati i arhitektonski projektirati centralnu zonu novog upravnog i administrativnog centra Zagreba, od željezničkog kolodvora na sjeveru do rijeke Save na jugu. Prva faza ovog grandioznoga projekta bio je urbanističko-arhitektonski natječaj na kojemu se tražila kompletna urbanistička razrada novoga gradskoga centra s arhitektonskim rješenjem zgrade Narodnog odbora Grada Zagreba.

O zadatku i projektu 1956. godine Ostrogović piše za ČIP, časopis Čovjek i Prostor : “Složenost zadatka koji proizlazi iz nedovoljne razrađenosti generalnoga plana Zagreba, te nedovoljno programski definiranog društvenog pojasa velikoga Zagreba, traži od natjecatelja posebne urbanističke sposobnosti, veliku rutiniranost i kreativnu snagu u oblikovanju ovako složene građevine.”

Ostrogović je u startu svjestan manjkavosti sustava i nestabilnosti urbanističko-arhitektonske realizacije velikih projekta. Projekt stoga mora biti postavljen kao sistem koji omogućuje rast i razvoj kroz vrijeme, generičan i otvoren princip rasta sastavljen od elemenata prilagodljivih sadržajima i namjenama modernog grada.

U suradnji s urbanistima Zdenkom Kolaciom i Zdenkom Silom predlažu rješenje koje polazi od ideje produženog Zrinjevca, zelene longitudinalne površine oko koje su postavljene građevine javnih sadržaja, koje prostorno definiraju i oblikuju slobodni zeleni pojas koji se nadopunjuje sadržajima dnevnog života, restoranima, uredima, kinima, muzejem, te stambenim građevinama na rubovima koje omogućuju postepeni prelaz u susjedne stambene zone.

Rješenje karakterizira tipično modernistički pristup jednostavnog, ali silno efikasnog i funkcionalnog oblikovanja prostora kombinacijom parkova, javnih površina i tri tipa kvadratičnih volumena kao prostornih okvira potrebne namjene. Plitki i plošni kvadri namijenjeni su građevinama otvorenih prizemlja, javnim sadržajima, velikim hallovima, dvoranama i kinima. Tu su također i izduženi štapićasti kvadri rezervirani za stambene i kancelarijske sadržaje. Na kraju zatičemo soliterne građevine, vertikalno postavljene kvadre, nebodere kao prostorno-fukcionalne akcente. Ovaj moderan urbanistički princip primijenjen je i u artikulaciji same zgrade Narodnog odbora kotara Zagreb, koju Ostrogović ovim natječajem također projektira.

Ostrogović zgradu Narodnog odbora kotara smještava s istočne strane trga, na mjestu današnje koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Kompleks građevina sadrži niski volumen položen uz glavni gradski trg, s vijećničkim dvoranama, velikom aulom, pripadajućim dvoranama, garderobama te pratećim sadržajima. Okomito na prostor trga i zgradu vijećnice projektirana je upravna zgrada, oblikovana kao izduženi blok s unutarnjim atrijima oko kojega su postavljene kancelarije. Paralelno s glavnom «gradskom autocestom», kao akcent cijeloga kompleksa i glavni prostorni reper, položen je visoki neboder s dvadeset katova gradskih instituta i ustanova.

Ovdje uočavamo paralelnost projektiranja grada i kuće: korištenje svojevrsne banke podataka. “gotovih elemenata”, unaprijed pripremljenih i spremljenih sklopova, plastično oblikovanih elemenata. Arhitektonski manual za manipulaciju, gradnju, promjenu i prilagodbu sustava neočekivanim i novonastalim situacijama i potrebama.

Već u nastavku projekta, nakon dobivenog natječaja, uočava se njegova evidentno fleksibilna i slobodna priroda, prilagodljivost koncepta novim promjenama i zahtjevima. Kompletna građevina seli se na suprotnu stranu trga, gdje Ostrogović u potpunosti zadržava koncept nagrađenog natječajnog rada za Narodni odbor, te manipulira, prilagođava i dorađuje plastičnu kompoziciju svog projekta koji se poput otvorene mreže, matične ploče s kućama kao elementima prilagođuje, otvara i mijenja u novi otvoreni sustav.

Kompleks zgrada i dalje sadrži niski volumen vijećnice s dvoranama, centralni blok kancelarija uprave te elegantnu vertikalu nebodera sa zavodima i institutima. Dvorane s vijećnicom i ulaznim vestibulom definiraju istočnu fasadu trga te otvorenim prizemljem i gradskom knjižnicom na uglu građevine osiguravaju aktivnost javnog gradskoga prostora.

Tokom izvođenja nestaju sredstva za dovršetak cijelog kompleksa, te se realizacija nebodera i zgrade vijećničkih dvorana ostavlja se za neko bolje vrijeme koje, kako vidimo, još nije stiglo. Čudno je da Grad Zagreb 90-ih godina, kada postaje glavni centar nove države, nije za svoje službe i vijećnike realizirao Ostrogovićev projekt. To bi sigurno bilo isplativije i ekonomičnije nego držati službe, poduzeća, vjećničke dvorane, dvorane za sastanke i primanja raspršene po gradu. Danas ostaje izvedena trećina projekta, prekrasna, jasno i precizno projektirana građevina, koja mi i dan danas govori teško oborivu istinu da univerzalni koncept modernističkog promišljenija prostora, s progresom kao trajnom idejom vodiljom, garantira stabilan i operativan sistem rada, te promišljen sustav arhitektonskih vrijednosti.

Ponekad se pitam što nam je trebalo da taj sustav dovedemo u pitanje i srušimo? Koja je pozadina odustajanja od promišljenih i univerzalnih principa, metoda gradnje i projektiranja koji su uistinu bili opće primjenjivi, globalno upotrebljivi, prihvaćeni, i na ovom primjeru dokazano, životno održivi. S ove današnje vremenske distance, zabrinjava me najviše lakoća odluke i lakonska opuštenost u napuštanja snažnog uporišta i konceptualnog sidra, a da prije novo nismo jasno osmislili ili pronašli.