Fiume, 4. XI. 1942.

Draga Božica i Nenić!

Za hranu sam ti uglavnom javio, uostalom sve po prilici i odgovara. Za robu bi te svakako molio ako možeš doći do toplog rublja, majice imamo doma, samo bi trebalo i duge gaće (tople). Sada spadam pod vojni sud (tribunale di guerra) i želja im je samo da ostanem tu do rasprave. Ne moram ti ponovo pisati da sam dobro raspoložen i da si ne brineš brige. Piši mi malo o vama i o mojem malom Neniću, koji nije našao tateka kad se vratio od nona i deda. Mislim da će te se ti i Krsto snaći u uredu, ako što trebate možete mi pisati, a kad budem ispitan i od suca možda će ti napisati colokvij. Od poslova trebalo bi završiti obračun nadoplataka za građevinsko poduzeće, za skelu, jer na to imaju pravo prema ugovoru, i završite projekt za dijelove stana na Pećinama. Kad se vratim moramo pogledati ogradu za kuću u Žurkovu.

Ovo je preslika i prijepis pisma arhitekta Kazimira Ostrogovića zatvorenog u talijanskom vojnom pritvoru upućenog supruzi Božici i malom sinu Nenu. Pismo je pisano rukom na malom papiru u vremenu okupacije Rijeke od strane fašista. Početkom devedesetih godina intenzivno sam  istraživao njegov životni put, radove i projekte koji su samo potvrđivali nevjerojatnu energiju i odlučnost ovog iskrenog i fokusiranog pregaoca arhitekture naših prostora. Njegov Sušački i Riječki opus snažno me se dojmio još za vrijeme studentskih dana, te je moje višegodišnje istraživanje rezultiralo i knjigom o njegovom radu, pod uredništvom kolegice Vere Grimmer i izdanju Udruženja Hrvatskih Arhitekata iz 2008. godine.

Kazimir Ostrogović rođen je 7. travnja. 1907. godine na Otoku Krku, u malom selu Sveti Vid pored Malinske. Uslijed velike neimaštine i neizvjesne budućnosti cijela porodica početkom I. svjetskog rata odlazi u Koprivnicu. O malom Kazimiru skrbništvo preuzima lokalna grofovska familija. Kazimir iz Koprivnice odlazi na fakultet u Zagreb, gdje od 1927. do 1932. godine studira na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Diplomirao je 27. lipnja. 1934. godine s projektom modernog hotela u Zagrebu, a pod mentorstvom Eda Šena. U Zagrebu za vrijeme studija ponovo susreće buduću suprugu i glavnog suradnika Božicu Janeš, iz Koprivnice, koja je htjela upisati matematiku ali ju on nagovara da upiše arhitekturu.

Za vrijeme studija i neposredno nakon diplome Ostrogović od 1931. godine radi u birou Stanka Kliske, gdje sudjeluje na natječaju i realizaciji zgrade Banovinske bolnice na Sušaku. U birou susreće se sa prijateljem iz Koprivnice arhitektom Slavkom Lowyem, te s kolegom iz ranih studentskih dana Zdenkom Kolacijem, rodom iz Rijeke,  tih se godina intenzivno druži i radi na natječajima. Odmah po završetku fakulteta odlazi na odsluženje vojnog roka u Maribor i započinje s privatnom praksom na Sušaku, tako da već 1935. godine realizira svoju prvu građevinu, vilu Koch u Malinskoj. U periodu od 1936. godine do odlaska u partizane i oslobođeni teritorij, živi i radi na Sušaku, u kući Kauzlarić, gdje s vlasnikom građevine usluge svog projekta i nadzora kompenzira jednosobnim stanom i terasom s predivnim pogledom na Kvarner. U tom stanu rađa mu se i prvo dijete sin Neno.

Ostrogović se nakon završenog studija i vojske vraća u rodni kraj, otok Krk i Sušak da bi se veoma promišljeno i spretno prihvatio odgovornog i složenog posla nadzora nad gradnjom Hrvatskog Kulturnog Doma, legendarnog projekta arhitekta Pičmana i Albinia. Ta reprezentativna moderna građevina koja u sebi sadrži hotel, poslovni prostor, stanove i kazališnu dvoranu s pratećim sadržajima govori o ambiciji i snazi razvoja ovog malog grada. Sušak je 1919. godine proglašen samostalnim gradom, te nakon mirovnog ugovora dobiva jedan dio Riječke luke te s postojećom jakom željezničkom infrastrukturom prerasta u glavnu Jugoslavensku luku. Nakon prestanka talijanske okupacije 1923. godine počeo se naglo razvijati te je postao i značajan turistički centar i najznačajnija tranzitna stanica za Hrvatsko primorje i Dalmaciju. Nagli razvoj grada kao rezultat dobrih ekonomskih prilika građana i općine rezultirali su podatkom da je Sušak bio jedini grad u tadašnjoj Jugoslaviji koji je usprkos značajnim investicijama na kapitalnim izdacima završavao svaku godinu sa buđetskim viškovima.

Svojim angažmanom na gradilištu Hrvatskog Kulturnog Doma (HKD) Ostrogović ostvaruje mogućnost paralelnog rada na realizacijama nekih započetih projekata na Krku, ali bez financijske neizvjesnosti osigurane stalnim mjesečnim primanjima u nadzoru HKD-a. Ovim dobrim spletom okolnosti okretni i talentirani arhitekt nameće se u novoj sredini gdje realno nema adekvatne konkurencije, i predstavlja prvog pravog školovanog arhitekta u duhu moderne na ovim prostorima. Započevši svoju projektantsku praksu na Sušaku, Ostrogović vremenom stječe veliko povjerenje lokalne uprave i gradskog ureda za planiranje. Povjerava mu se tekođer projektiranje druge kapitalne javne građevine Sušaka, pomorske stanice Jadranske plovidbe. Ostrogović izrađuje kompletnu izvedbenu dokumentaciju ali do gradnje ne dolazi zbog početka ratnih gibanja. U samo nekoliko godina izvodi velik broj građevina i kuća za odmor, ing.Oskara Kocha, (1934-35), Einwalter, (1938) i hotel Malin u Malinskoj na otoku Krku,(1938), kuću Dr. Majnarića u Crikvenici,(1936-37), obiteljsku kuću Danice Radonić,(1937-38), i Danire Prosen,(1938-39), te višestambenu zgradu Albin i Dionizija Kauzlarić, na Sušaku,(1938-39), i obiteljski ljetnikovac Mohović, Sušak, Kostrena-Žurkovo, (1939-40).

U toku okupacije Sušaka od strane Italije više je puta uhapšen i pritvaran zbog otvorene suradnje s partizanima, i lijevih političkih stavova. Zahvaljujući permisivnosti dobronamjernog talijanskog časnika u istražnom zatvoru, koji je također bio arhitekt, nije ozbiljnije proganjan već bi se nakon svake provedene istrage vraćao svakodnevnim obavezama, što se veoma jasno vidi iz preslike pisma. Dolaskom Njemačkih okupatora i kapitulacijom Italije, sigurnosno stanje se znatno pogoršava te riskirajući goli život odlazi na oslobođeni teritorij. U toku NOB-a intenzivno radi na organiziranju struke i kulture uopće te piše brojne tekstove i referate. Od 25.-27. lipnja 1944. godine sudjeluje na I. kongresu kulturnih radnika Hrvatske u Topuskom gdje drži referat «O arhitekturi» gdje iznosi svoje stavove, viđenje arhitekture, i položaj struke u novom vremenu koje dolazi.

“Umjetnost je uvijek znala najbolje i s najviše metodičnosti analizirati samu sebe. Kada se tako radi, onemogući se ustaljene sisteme da joj prišivaju neke svoje vrijednosti i ideologije”. Catherine Millet

Crvena sjena na Peristilu

Jučer je Peristil osvanuo crveno obojen, što je izazvalo zaprepaštenje i revolt građana. Mnogi su pomislili da je trg obojen zbog snimanja nekog filma. Njegov izgled, međutim, izmijenila su osmorica mladića koji su još prije dva mjeseca donijeli plan o tome. To su 21-godišnji Slaven Sumić, student pedagoške akademije likovnog smjera, Pavle Dulčić, pok. Krste, student likovnog smjera iste akademije, Radovan Kogej, bez zaposlenja, te još petorica mladića od kojih su trojica učenici Škole za primijenjenu umjetnost, a dvojica studenti pedagoške akademije. Trojica spomenutih stanuju već nekoliko mjeseci u napuštenom potkrovlju u Ulici Andrije Alešija broj 6. Prije dva mjeseca sastali su se u napuštenom potkrovlju i donijeli plan o izmjeni izgleda kulturno-historijskih spomenika čija je boja po njihovom mišljenju “postala monotona i dosadna za prolaznike i umjetnike”. Prije tri dana kupili su 30 kilograma boje. U srijedu navečer, nekoliko sati prije bojadisanja Peristila, na lesonitu u svom potkrovlju ispisali su svečanu izjavu ispod koje su se svi potpisali. Uvečer oko 23 sata pošto su postavili stražu, razlili su boju po Trgu i metlama je razvukli. Sve je trajalo nekoliko minuta. Jedan građanin koji je naišao upitao ih je što rade? “Spremamo trg za snimanje filma”, odgovorili su. Povjerovavši, prolaznik je otišao. Pola sata kasnije naišao je milicioner pozornik Đuro Filipović i o tom događaju izvijestio dežurnu službu Javne sigurnosti SUP-a. Već jučer ujutro pronađen je jedan od studenata, a ubrzo su pronađeni i ostali. Kako saznajemo, protiv njih će biti podnesena krivična prijava Općinskom javnom tužilaštvu zbog oštećenja kulturno-historijskih spomenika i prijava sucu za prekršaje zbog zagađivanja javnih površina.

Slobodna Dalmacija 12. siječnja 1968. godine

Postoje mjesta i događaji o kojima svatko ima jasan i određen stav, a rasprava o konkretnoj temi se odmah pokrene. Rezultati su redovito kontradiktorni, prepuni emocija, suprotstavljenih mišljenja, slobodne interpretacije te zrače aurom mita i kontroverze, ali i iskrama nove kreativne energije. Bilo da se radi o promišljenom, planiranom ili potpuno slučajnom događaju, fotografija ili neki grafički zapis koja bilježi konkretan trenutak ponekad je jedini autentični dokument vremena. Takva slika prerasta u ikonu i trajni je poticaj za daljnje promišljanje projekata i akcija, beskonačni izvor novih mogućnosti. Četiri dijapozitiva fotografa Zvonimira Buljevića koji pokazuju Crveni Peristil u ranim jutarnjim satima 11. siječnja 1968. godine primjer su takve zauvijek zamrznute, pohranjene i zapečaćene energije mjesta i trenutka.

Konkretni događaj zabilježen oskudnim brojem dijapozitiva 45 godina se analizira i razmatra u kontekstu kulturološko-civilizacijskih obilježja modernog grada i duhovne situacije u Splitu 1968. godine. Teorijski se raspravlja o utjecajima kulture, nacije i ideologije na društvenu i duhovnu stvarnost, te općenito o gradu kao mjestu suživota arhitekture, običaja i ljudi. Temeljem brojnih, i u takvim slučajevima kontradiktornih i površnih izvora, analizira se akcija bojanja Peristila. Raspravlja se o načinu izvođenja akcije, dodaju i brišu biografije “zaslužnih” umjetnika koji su u njoj sudjelovali.

Događaj i akcija prilika su također za iskazivanje nesuglasice oko motiva bojanja Peristila, gdje jedni smatraju da je to bio umjetnički, a drugi ideološko-politički čin. Brojne su rasprave i mitovi vezani i uz samu boju, njezinu poruku i simboliku, koja je po nekima trebala biti narančasta kao revolucionarna boja tadašnjeg Zapada, anarhistička kombinacija crvenog i crnog, crveno bijela kao Hrvatska šahovnica te, naposljetku, crvena, kojom je intervencija izvedena, kao simbolični napad na postojeći politički sustav komunizma.

U stručnim povjesničarsko-umjetničkim krugovima prevladava stav da Crveni Peristil nije neutralni apstraktni komentar, intimna individualna priča ili djelo “lude mladeži”, nego reakcija stanja građanske svijesti, nezadovoljstva i reakcija na postojeći sustav vrijednosti i odnosa u društvu, napose u kulturi i politici. Nakon Crvenog Peristila grupa je kratko djelovala, a smrt Pavle Dulčića i Tome Čalete, koji su izvršili samoubojstvo, te uz kontradiktorna svjedočanstva nesvjesno su pridonijeli jačanju mita, popularne neizvjesnosti i zavodljive inspirativnost o Crvenom Peristilu.

Na kraju, ne mogu se oteti dojmu da se arhitektu Nevenu Šegviću zasigurno svidjela Buljevićeva fotografija njegove bijele banke položena na “crveni tepih”, tepih Crvenog Peristila u ranom jutru 11. 01. 1968. Možda je ponekad pomislio, kao i ja, da bi Peristil oduvijek i zauvijek trebao biti crven.

Riječka Delta je nasipani, nikad nastanjeni i rijetko posjećeni teritorij grada Rijeke. Trokutastog je oblika, nastala kroz burna stoljeća razvoja Rijeke i Sušaka.  ”Izrezana” je od kopna tokom rijeke Rječine, Mrtvim Kanalom i Jadranskim morem. Nalazi se u samom epicentru Rijeke te još uvijek predstavlja “prostor između”: između Rijeke i Sušaka, između rijeke i mora, između luke i grada, između politike i infrastrukture, između namjena i uvjeta korištenja… Prostor između čežnje i mita, u pravom smislu tipično riječki “In Between” teritorij. Svakog jutra ulazim na ovaj teritorij, na putu do svog arhitektonskog biroa na adresi Delta 5, koji se nalazi u starom skladištu i tvornici vina “Istravino”. Često pritom pomislim i pitam se: “ Da je možda nekim čudom izveden legendarni Turinin projekt plivališta na Delti ovaj se hangar s betonskim tankovima za skladištenje vina nikada ne bi izveo, ja ne bih imao priliku ovdje boraviti, a tko zna kako bi moja Rijeka izgledala?”.

Ovih dana objavljen je razgovor kojeg sam vodio s Davidom Kabalinom, rođenim Riječaninom, članom uredništva legendarnog časopisa Čovjek i Prostor – ČIP, časopisa o arhitekturi koji danas izlazi u “on-line” izdanju, uz kojeg sam 70-ih i 80-ih godina dvadesetog stoljeća odgojen i rastao. Razgovor me potaknuo da danas pokažem neke priloge i slike koje imam u svojoj arhivi, a u cilju razmjenjivanja nekih davno prošlih, za neke nepoznatih, za neke zaboravljenih, a za neke pak nikad objašnjenih vremena i događaja.

Prošireno ušće vodotoka Rječine, poznato po toponimu Delta, više je stoljeća predmet brojnih urbanističkih analiza i razmatranja. Delta je danas tek neznatno modificirana i nadosipana te se koristi dijelom za parkiranje vozila, dijelom kao lučko skladište drva i kamena. Posljednjih dvadesetak godina traje apsurdan urbanistički presedan gdje Luka i Lučka uprava neovisno od Grada razvijaju “developerski” projekt izgradnje Delte i Porto Baroša. U nedostatku konkretnih ideja i vizije, daleko od očiju javnosti, početkom 90-ih na Delti je izgrađen glavni gradski kolektor i pročišćivač fekalija za koga je nasipan dio novog kopna i izvedena prikladna građevina s upravnom zgradom Vodovoda i kanalizacije.

Premda je prostor same Delte neizgrađen, uz obje obale vodotoka Rječine postoje najraniji tragovi protourbanih naselja koji datiraju već iz paleolita i neolita, poput keltskog naselja Tarsatica na trsatskom brijegu i naselja Tarsata ilirskog plemena Liburna u prirodnoj luci uz obalu, na mjestu današnjeg Mrtvog kanala. U kasnijem razvoju, u doba rimskog cara Cezara Oktavijana, započinje urbani razvoj antičkog  grada. Poput ranijeg liburnijskog naselja, antički grad razvio se uz zapadnu obalu Rječine i to na prostoru današnjeg Starog grada, a Delta je ponovo ostala neizgrađen prostor premda se uz kopnenu obalu današnjeg Mrtvog kanala smjestila antička luka. Takvo stanje uglavnom se zadržalo sve do današnjih dana, čak i nakon intenzivne izgradnje Rijeke i Sušaka kroz stoljeća.

Proglašenjem slobodne plovidbe Jadranom 1717. godine, Karlo VI unio je snažan zamah u razvoj jadranskih luka. Grad i luka Rijeka bilježe početak svog razvoja kao moderne trgovačke luke od 1719. godine kada ju Karlo VI proglašava slobodnom lukom. Važan je utjecaj merkantilističke ideje i strategije – bogatstvo države stvara se gomilanjem novca koji je generiran kroz izvoz roba u druge države, nasuprot ideje o prodaji na domaćem tržištu. Takav razvoj dodatno je potaknut Patentom iz 1725. godine, kojim se odobravaju nove carinske olakšice za vanjskotrgovinska kretanja preko luke Rijeka. Kćer Karla VI Marija Terezija nastavila je takvu razvojnu politiku u duhu merkantilizma, te je donijela niz akata u funkciji poticanja razvoja trgovine i pomorstva.

Nakon Austrougarske nagodbe 1867. godine i stvaranja dvojne monarhije, kao posljedice burnih političkih događanja sredinom 19. stoljeća, riječka luka postaje glavni vanjskotrgovinski pravac za ukupno Mađarsko gospodarstvo. Dolaskom riječke luke pod Mađarsku vlast počinje vrijeme snažnog i ubrzanog razvoja koje traje sve do Prvog svjetskog rata, a ovo razdoblje može se smatrati jednim od najuspješnijih u ukupnom povijesnom razvoju. U tom periodu dolazi do prenamjene djela korita Rječine u prostor Mrtvog kanala i kanaliziranjem toka rijeke uz istočnu sušački obalu. Ovim je infrastrukturnim zahvatom stvoren teritorij Delte.

Događaj koji je pridonio unapređenju lučke djelatnosti u Rijeci bio je proboj Sueskog kanala 1869. godine. Prvi svjetski rat, te posljedično zatvaranje Otrantskog prolaza, snažno su negativno utjecali na riječku luku, a vrlo je nepovoljna bila i poslijeratna makroekonomska i politička situacija nastala raspadom Austrougarske monarhije. Raspad Austrougarske monarhije za riječku se luku najviše negativno očitovao kroz nedostatak dotadašnjeg politički homogenog zaleđa, što je u ekonomskom smislu dovelo do izoliranosti luke u odnosu na vlastito prirodno zaleđe. Značenje riječke luke i pomorskog gospodarstva zamire pod talijanskom upravom, no sušački lučki bazeni Delta i Baroš u sastavu kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca preuzimaju dotadašnju važnost jedinstvene riječke luke te se grad Sušak intenzivno razvija. Drugi svjetski rat ponovno je snažno negativno utjecao na riječku luku, a nakon njega uslijedile su dvije faze obnove do 1960. godine, te buran daljnji razvoj u složenim političkim i ekonomskim odnosima toga vremena.

U vremenu nakon drugog svjetskog rata, nakon ujedinjena Rijeke i Sušaka arhitekt Vladimir Turina u suradnji s Radićem, Kučanom i Seifertom izrađuje idejni projekt “Kombiniranog plivališta” na Delti u Rijeci. Donosim dio teksta i obrazloženja vizije arhitekta Turine s osvrtom na šport i arhitekturu, te presliku svih priloga i integralnog teksta iz dvobroja 7-8, časopisa Arhitektura iz 1950. godine.

Turina i šport

Od godine 1946. na ovamo mnogi su studirali problem športske arhitekture, kao područje u idejnom smislu elastično i oslobođeno mnogog balasta tradicionalnog i historijskog. Pod balastom ne misli se ni u kojem slučaju na one vrednote, koje svaki arhitekt može crpiti iz riznice ranijeg arhitektonskog stvaranja. Misli se ovdje svakako na elemente kompilatorskih izvora i oblike lišene svake izvornosti. U tom smislu interpretirana, ova se športska arhitektonika može u kreativnom pravcu protegnuti dalje od prosječnog shvaćanja arhitektonskog oblika današnjice. Ona može da ode dalje s razloga nedefiniranosti ideje športa u arhitekturi, područja, koje tek zrije, premlado da bi moglo imati uže granice i neki svoj limes. Svakako, da se gornje odnosi i na sva ostala područja arhitektonske kreacije, ali mislim da je područje športa ipak prilično zahvalno za svaki novi eksperiment.

Gledano da stanovišta arhitekta-kreatora, ovo područje može da bude i predmet ličnog interesa pojedinca i smisla razvijenog u tom pravcu. Sve su to elementi koji formuliraju i okupljaju snage oko izvjesnih područja i predmeta s manje ili više entuzijazma.Ono elastično, vitalno i novo u toj problematici, ono naglašeno povezivanje s prirodnim ambijentom i ona dinamika, koja prožima prostore svakog športskog objekta, to su bili glavni nosioci interesa vezanih za ovo područje suvremene arhitekture.

Pored gotovo izvjesnog zanosa za velike športske arene i njihovu problematiku, plivalište na Riječkoj delti pobuđivalo je dosta rano znatan interes. Ovaj se interes kretao oko delte kao prostora, koji je danas još potpuno neriješen, i koji već dosta dugo vremena vapi za jednim jasnim kirurškim zahvatom. Taj prostor riječnog nanosa između dva snažna urbanistička tijela treba da zbaci sa sebe sav teret stihijskog dezurbanizma, treba da se zaodjene plaštem zelenila i slobodnih prostora za rekreaciju, da oslobodi gornju Rječinu industrije, koja zagađuje vodu fekalnim izljevima i da postane »plućima grada«.

Turina i Arhitektura

Novi sadržaji traže i nove forme u arhitektonskoj misli. Dinamika svladavanja prostora i integracija arhitektonskih subjekata, daju nove mogućnosti i nove priloge arhitektonskoj materiji funkcionalno i formalno. Naše iz osnova novo rješenje koristi samo tri elemenata : kvadrat, krug i pravokutnik. Time smo željeni pokazati da novi i suvremeni oblici izražavanja ne traže ekstravaganciju u formalnom oblikovanju. Ti oblici žive samo drugim životom, životom novoga društva i nove tehničke stvarnosti. U tome leži njihova istina i njihovo opravdanje. Nismo zaboravili poeziju novoga vremena koja se ogleda u čovjeku subjektu za koga stvaramo, u čistoći funkcije, dinamici konstrukcije i formi. Nadalje, u elementarnoj snazi prirodnog ambijenta bez kojega nije moguće zamisliti funkciju života.

Ovaj studijski prilog novoj športskoj arhitektonici neka posluži kao karika u daljnjem razvoju problematike športskog objekta s funkcionalne i formalne strane. Neka isto tako ostane pobuda za pronalaženje sve novih putova izražavanja na kompleksnom području arhitektonske kreacije. Tako shvaćen, on neće promašiti svoj cilj. On će biti stimulans za eksperimentalno prilaženje zadacima suvremene arhitekture, bez koje metode nema progresa na nijednom području stvaranja.