Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Grad, Luka, Shopping

Kada se na jednom mjestu spoje grad, luka, rad, shopping i socijalističko samoupravljanje 70-ih godina dvadesetog stoljeća, dobivamo neočekivani arhitektonski konstrukt, u ovom slučaju Robnu Kuću RI arhitekta Ninoslava Kučana. U vremenu kada stege komunističkog sustava bivše Jugoslavije popuštaju, a ideali države predstavljeni u slobodi, radu i jednakosti nadopunjuju se zavodljivošću trgovine, zabave i turizma, kada većina Riječana barem jedno mjesečno shoppingira u obližnjem Trstu, političko i privredno rukovodstvo Rijeke odlučuje se na radikalan i pomalo neočekivani urbanističko-arhitektonski potez. Odlučuju se za izgradnju velikog shopping centra koji će spojiti grad i luku, odgovoriti na potrebe i nove zahtjeve radnika brzorastuće Rijeke.

Za razliku od vremena ranog socijalizma, kada su među prioritetima društvenog razvoja i gradnje urbane strukture bili komiteti Saveza komunista, gradske vijećnice, sudovi, ponekad i radnička sveučilišta, “katedrale” najnovijega doba nisu više hramovi duhovne i ideološke obnove, kao ni sjedišta vlasti i uprave, već to mjesto zauzimaju robne kuće, svetišta tek stvorenog naraštaja potrošača. Kako se sedamdesetih godina živi bitno bolje nego u vremenu poslijeratne obnove, pa se i “potrošačka groznica” širi veoma brzo, projekt Robne kuće Rijeka postao je stoga bespogovorna društvena i politička zadaća.

Planovi za izgradnju velike robne kuće ranih 70-ih godina mobilizirali su vodeće političke, društvene i trgovačke snage grada. Osnovano je posebno poduzeće koje će voditi ovaj opsežan i mnogima potpuno nepoznat projekt. Brojne delegacije i organizirane grupe u kojima su sudjelovali direktori trgovačkih poduzeća zainteresiranih da svoju djelatnost prošire na prvi shopping-centar, arhitekti, stručnjaci za marketing, trgovinu, instalacije klimatizacija i rasvjete, obilazile su u nekoliko studijskih putovanja robne kuće u Ljubljani, Mariboru i Beogradu. Također, u nekoliko su navrata, posjetili su neke od najatraktivnijih robnih kuća u Italiji, Austriji i Njemačkoj, dok se za tim glavnih arhitekata i suradnika projekta organiziralo i studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Pripreme za gradnju buduće riječke robne kuće RI postale su veoma ambiciozne, ona postaje pravi gradski prioritet.

Snaga projekta, polet i ambicija gradskih planera te jasan arhitektov stav o potrebi povezivanja starog rada, Korza i luke do samoga mora, rezultirale su odlukom da nova robna kuća zauzima prostor kroz dva gradska bloka, da premošćuje ulicu, da prelazi glavnu prometnu osovinu između Korza i Rive. Odlučeno je da se ulica nadgradi blokom robne kuće te sprovede pješački tok ljudi iz grada do luke prolazom kroz ljepotu i zavodljivost shoppinga.

Arhitekt Ninoslav Kučan kroz svoje tekstove, i brojne izjave za medije koji intenzivno prate kapitalni gradski projekt, jasno govori o važnosti prilike da se u Rijeci stvori arhitektonski presedan koji hrabro gleda u budućnost. “ Mi samo želimo ostaviti trag svojeg vremena. O ambijentalnim vrijednostima Rijeke itekako vodimo računa. Nismo htjeli kopirati, ponavljati staru arhitekturu, nego smo željeli pomnim odabiranjem materijala, proporcija i oblika kuće asocirati na tu arhitektonsku prošlost. Inspiraciju smo našli u jednom obliku života presudnom za Rijeku, u luci. Lučke manipulacije, dizalice, jarboli, signalizacija i infrastruktura, uvukli su se kao presudni likovni činilac u oblikovanju tog dijela Rijeke. Tehnika, pokret i manipulacija znak su našega vremena, glavni činilac našega rezona. Oblikovna zamisao ovoga objekta totalno je originalna. Proizlazi iz naših analiza, koncepcija i shvaćanja.” riječi su arhitekta i njegovog tima kojeg su pored Ninoslava Kučana činili arhitekti Boris Babić i Leo Tončinić.

Kao dobrodošla mogućnost uklapanja — interpoliranja u baštinjeni prostor, Kučanu se nametnula i kreativno otvorila slika i ambijent luke. Ona se više uklapala u njegove oblikovne koncepcije nego historicističko-secesijski ambijent okolnih blokova. Uvjeren da je tehnološki razvoj arhitekture njena budućnost, zalaže se za korištenje niza standardiziranih “prefabriciranih” elemenata koji će se na gradilištu samo montirati i instalirati “suhom izvedbom”, a neće se morati graditi zastarjelim “lijepljenjem blata” kako je to cinično govorio Kučan, starinskim zidanjem, betoniranjem i žbukanjem.

U duhu montiranja, prefabrikacije i industrijske proizvodnje, koja zamjenjuje klasično zidanje, zgrada je potpuno montažna. Pročelja su u prizemnom dijelu obložena velikim staklenim izlozima, dok su gornji katovi potpuno zatvoreni, bez prozora, prostori u potpunosti klimatizirani, obloženi okomito postavljenim uskim prefabriciranim betonskim elementima. Kompletno pročelje robne kuće na kraju je presvučeno i obloženo aluminijskom rešetkom, čipkom štapova spojenih u konstruktivnu arabesku namijenjenu postavljanju gigantskih reklamnih panoa koji danas doista prekrivaju velike dijelove pročelja robne kuće RI.

I unutrašnjost kuće potpuno je prefabricirana, montažna i pomno oblikovana u duhu vremena, naročito veličinom otvorenih prostora katova, visinom prizemlja i otvorenim stropovima u kojima se naziru instalacije. izravna veza s lukom (u to vrijeme u punom pogonu i najvećoh u bivšoj državi, uz koju se uklapa i jedna od tada najvećih robnih kuća u Jugoslaviji!) terasa je kavane na prvom katu uz južno pročelje. Terasa je doista luku približavala nadomak Robnoj kući, te je pružala jedinstven pogled, koji prije izgradnje nije bio moguć niti s jednog drugog mjesta na riječkoj Rivi.

Kako navodi Ervin Dubrović u svojoj knjizi o arhitektu Ninoslavu Kučanu, Robna Kuća RI nažalost nikada nije izvedena do kraja. Najvrednija Kučanova arhitektonsko-urbanistička zamisao da izgradi atraktivan i prometan pješački put koji bi s prostora lučke obale s Rivom doista izravno i snažno povezao Korzo, središnju gradsku ulicu, i Stari grad ostala je za “kasniju fazu”. Bila je to jedna od najintimnijih, i nikada ostvarenih želja lgora Emilija, Kučanova vršnjaka i dobrog prijatelja s fakulteta. U svakom slučaju, unatoč mnogim dvojbama i raspravama, neizvedenim i planiranim idejama, Kučanovu veliku Robnu kuću Ri, na dan je otvorenja, u četvrtak 14. studenoga 1974., posjetilo gotovo nevjerojatnih tridesetpet tisuća posjetitelja, građana i radnika koji su oduševljeno prihvatili novu zgradu, te je godinama smatrali prekrasnim darom grada, mjestom susreta i druženja za svih.

 

Kučanova Telekomunikacijska Kućišta

U vremenu kada najveće društvene mreže grade nepregledne podatkovne centre, kada se izvode nove non-stop server sobe globalnih pretraživača on-line informacija te se ubrzano pune i prazne velika skladišta distributivnih centara, poučno je i korisno prisjetiti se nekih povijesnih, a lokalnih primjera arhitekture prvih velikih podatkovnih i komunikacijskih centara. Arhitekt Ninoslav Kučan, koji je svima nama ostao dobro zapamćen po svojim legendarnim izvedbama Robne kuće RI u Rijeci, Palači Pravde i RANS-u Moša Pijade u Zagrebu, u sjeni ovih vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture ostavio je danas manje znana djela na kojima se intenzivno bavio arhitekturom i dizajnom infrastrukture telekomunikacija.

Na širem prostoru Rijeke i Istre Ninoslav Kučan u vremenu od 1974. do 1982. godine izvodi i kreira specifičnu i dotad potpuno nepoznatu arhitekturu telefonskih i telegrafskih centara. U to doba nazivani TTC Centri, predstavljali su visoko sofisticirane građevine za smještaj i organizaciju telekomunikacijskih uređaja i opreme. Dolazak novih tehnologija, njihov ubrzani razvoj i potreba umrežavanja i povezivanja svih dijelova industrije i turizma Istarske i Riječke regije, s dolazećim globalizacijskim procesima, postavila je pred Kučana neočekivani izazov u promišljanju specifične arhitekture telekomunikacijskih građevina.

Kučanove telekomunikacijske građevine nisu klasične arhitektura, zadivljujuća prostorna senzacija ili pak poezija prostornih odnosa. Njegova telekomunikacijska infrastruktura ne bavi se klasičnim odnosom arhitektonske plastike, projektiranjem svjetla i sjene, ne traži idealan odnos služenog i služećeg prostora. Građevine nisu osmišljene i projektirane da bi prolaskom i boravkom doživljavali stanja prostornih ushita. One su uredna i precizno projektirana regalna skladišta za smještaj visoke tehnologije. Otvori i perforacije kuće služe i isključivo funkcioniraju u smislu provjetravanja, hlađenja i rada tehnologije. Zidovi, stupovi i pregrade građevine pragmatična su odluka prilagođena funkciji komponenti koje se ugrađuju te je samo mali dio građevine rezerviran za ljude, zaposlenike, rad na serviranju, opsluživanju i kontroli rada napredne tehnologije. Odnos vanjske pojavnosti i unutarnje organizacije komponenata definira ove kuće kao gradske uređaje, pragmatična, ali nadahnuta urbana čvorišta napredne tehnologije. Poput projektantskih izazova i zadatka, kojim se u tim godinama susreću dizajneri i arhitekti, prvih PC kompjutera, rješavajući zadatke oblikovanja, ali i stvaranja zavodljive pojavnosti kućišta kompjutera legendarnih Xerox, IBM, Commodore Atari i Apple računala, Ninoslav Kučan projektira gradska Telekomunikacijska Kućišta.

Prvi u nizu Telegrafsko-telefonskih centara izveden je u Puli 1974. godine. Drugi TTC centar realiziran je u Rijeci, smješten u blizini gradske autoceste i groblja na Kozali, te je građen u periodu od 1974. do 1976. godine. Treći centar smješten je na Sušaku, u naselju Vojak, izveden 1976. godine, dok je posljednji projektiran i građen tijekom 1982. godine u Umagu. Kučanovi TTC Centri nastali su u razmaku od svega nekoliko godina, no svojim su oblikovanjem postali njegov zaštitni znak i najosobnija prepoznatljivost kojom se jasno razlikuje od ostalih arhitekata Jugoslavije i suvremenika 70-ih godina prošlog stoljeća.

Iako se radi o projektima koji svoj glavni izazov i poticaj vide u projektiranju tehnologije i njezinog pakiranja u prepoznatljiva kućišta, analizom TTC arhitekture shvaćamo da Kučan suptilno, ali veoma precizno, razlikuje arhitekturu i specifičnu urbanost svojih kuća. U centru povijesnog grada Pule telekomunikacijsko kućište odgovara na okolni povijesni grad, prilagođava se i oblikuje sukladno silnicama arhitekture grada. U Rijeci, na Kozali, to je prepoznatljivi riječki neboder, visoka vitka kanelirana betonska vertikala, gotovo pa svjetionik – simbol tehnologije. Drugi riječki TTC objekt položen je u denivelaciju strmo padajućeg terena karakterističnog za Trsatski brijeg i Sušak te ga arhitekt postavlja i uklapa u arhitekturu predratnih stambenih zgrada i novoizvedenih nebodera Vojaka i Krimeje. Posljednji primjer Umaškog centra oblikuje složenu kuću, koja se svojom geometrijom uspinje i dominira vertikalom visokog stupa s telekomunikacijskim antenama, kao simbola i znaka nove tehnologije, prepoznatljivog i jasno prihvaćenog znaka.

Kako precizno konstatira Ervin Dubrović u knjizi i katalogu izložbe “Arhitekt Ninoslav Kučan” iz 2006. godine, takav stav i odnos dešava se ponajprije zato što Kučanu izrazito odgovara tehnički karakter ovakvih zgrada. Već je na samom početku sedamdesetih na Robnoj kući Ri isprobao pristup “arhitekturi kao proizvodu suvremene tehnologije”, a ovi su izraziti infrastrukturni objekti, kako ih doživljava i tadašnja kritika, bili još pogodniji za primjenu njegovih zamisli o arhitekturi kao sklopu sastavljenom od prefabriciranih i industrijski proizvedenih elemenata, tehnološki već posve primjerenih sedamdesetim godinama.

U tom su sklapanju ili, točnije rečeno, montiranju zgrade, veću ulogu trebali imati montažeri, radnici u prefabrikaciji, sklapanju i slaganju komponenti građevina, nego tradicionalni građevinari, tesari i zidari. lako se zamisao o arhitekturi kao ogranku “industrijske proizvodnje” razvija već pri gradnji Robne kuće Ri, tehnološki najzahtjevnijem Kočanovu ostvarenju, pri projektiranju telegrafsko-telefonskih centara mogao se pomnije posvetiti potrazi za naročito pogodnim industrijskim materijalima. Vizualno atraktivnim plasticitetom i efektnim strukturama dinamizira mahom vrlo jednostavna i prostorno nerazvedena pročelja tih zgrada. Glavnina telegrafsko-telefonskih centara ostala je do danas vizualno upečatljivi orijentir u prostoru, kao i vizualno najatraktivniji amblem Kučanove arhitektonske izražajnosti.

 

 

Andrija Čičin Šain I Stan Za Milijun Dinara

Jednog hladnog subotnjeg jutra, davne 1956. godine, ispijajući jutarnju kavu i listajući svježe izdanje sarajevskog Oslobođenja, arhitekt Andrija Čičin-Šain ugledao je interesantan novinski oglas. Nepoznata porodica iz Rijeke traži zamjenu njihovog dvosobnog stana za isti takav, uređen i odmah useljiv, u Sarajevu. Bivajući tada, po radnoj obvezi, već punih deset godina u Sarajevu, intenzivno radeći na poslijeratnoj obnovi Bosne i Hercegovine, te afirmirajući se u potpunosti kao mladi i nadolazeći arhitekt, osjećao je već duže vremena potrebu za promjenom. Splićanin po rođenju, mediteranski tip zaljubljenika u more i sunce, zaputio se sa suprugom već idućeg vikenda u obilazak Rijeke i na sastanak s vlasnicima stana. Sunčan i topao dan, galebovi na riječkoj rivi, barke u riječkom Mrtvom Kanalu, gužva na Fiumari, čakavski dijalekt koji se miješa s talijanskim, te poneki šarmantni bosanski vic i pozdrav radnika u luci, šarmirao ga je u trenu. Odlučuje se na selidbu iz Sarajeva u Rijeku. Rijeka postaje i ostaje njegov trajni izbor, novi dom gdje će punu polovicu stoljeća živjeti i raditi. Ovdje će u suradnji s kolegom Vincekom izvesti svoja kapitalna dijela turističke izgradnje.

Dolaskom u Rijeku Andrija Čičin-Šain zapošljava se u građevinskom poduzeću Jadran. Odmah preuzima mjesto direktora projektantskog ureda najvećeg građevinskog poduzeća na Primorju. Prihvaća se projektiranja i praćenja izvođenja stambenih zgrada i vrtića u Fažani, te poslovne zgrade Brodomaterijala na riječkom Korzu. Ipak najveći izazov, te temelj kreativnosti i stabilnosti projektnog ureda, predstavlja zamah stambene izgradnje, glavnog pokretača društvenog, socijalnog i prostornog razvoja grada. Intenzivan priljev novog stanovništva sa svih krajeva Jugoslavije koji u riječkoj luci, brodogradilištima i njihovim pratećim industrijama pronalaze sigurno radno mjesto, odgovara programiranom izgradnjom novih kvartova i novim kvadratima stambenog prostora, jeftinim ali i veoma racionalnim stanom, novim “Stanom Od Milijun Dinara”.

Na nekoliko tipskih objekata, analizom idealnog tlocrta i konstrukcije, preciznim promišljanjem i razradom jednostavne tehnologije gradnje u razdoblju od 1956. do 1963. Andrija Čičin-Šain široko primjenjuje akumulirana znanja i direktna iskustva gradnje. U suradnji s kolegama Zdenkom Silom, Vojislavom Karlavarisom, lgorom Emilijem i Adom Felice iz građevnog poduzeća Primorje, na brojnim natječajima i gradnji naselja Turnić, Ogranak, Pećine i Kozala, postavlja temelje razvoja gradnje koje će kasnije rezultirati promišljenim rješenjima gradnje za nadolazeće riječke stambene nebodere. Te kuće i stanove karakterizira preciznost funkcije, racionalnost pristupa organizaciji tlocrta te ekonomičnost izvedbe. Čičin-Šain se u tom razdoblju potpuno posvećuje temi; kako sa što manje uloženih sredstava osigurati što više stambenih jedinica, uz nužno zadržavanje prosječne kvalitete stanovanja.

Stambene zgrade za komunalno poduzeće Voplin iz Rijeke, građene tijekom 1959. godine, svojevrstan su eksperiment kojim se nastojalo otkriti kolika je najmanja moguća cijena jednog svima prihvatIjivog, prefabriciranog i standardnog dvosobnog stana. Istraživanjima Andrije Čičin-Šaina pridružuje se i građevinski inženjer Boris Sodnik, koji u periodu od godinu i pol dana, u suradnji s brojnim izvođačima i kooperantima poduzeća Jadran, izrađuju brojne prototipove s pripadajućim uzorcima fasada, stubišta, prozora, ograda, dopunjeni preciznim kalkulacijama i troškovnicima. Svaki je element građevine projektiran u nizu varijanti. Za svaku varijantu rađena je detaljna analiza, te je odabirana ona najjeftinija, ali i ona koja ne ide na umanjenje tražene kvalitete. Za vrata i prozore u radionici su izrađeni prototipovi s najboljom karakteristikama i iskoristivošću drveta od kojeg su izrađeni. Za bravariju i stolariju rađene su precizne analize brzine i učinkovitosti rada temeljene na broju rezova, spojeva ili varova. Za instalacije vode, kanalizaciju i električne instalacije utrošak je rada i materijala sveden na najmanju moguću mjeru.

Zastarjeli sustav gradnje punom ciglom i spororastućim masivnim betonskim konstrukcijama zamijenjen je polumontažnom gradnjom šupljim betonskim bloketima, poznatih pod komercijalnim nazivom “Rosa Cometa”. Ovaj jednostavan građevinski patent i stroj za proizvodnju betonskih blokova, uvezen iz Italije, izvorno se primjenjivao za izradu stambenih dvokatnica. Čičin-Šain sa svojim inženjerima i graditeljima promišlja ojačanja konstrukcije, te jednostavnim ispunjavanjem šupljih blokova šipkama armature, uvodi potrebna ojačanja i vertikalne serklaže građevine. Ovakva ojačanja s križno armiranim armiranobetonskim pločama, te prefabriciranim horizontalnim serklažima i nadvojima, omogućila su izgradnju građevina sa 7 etaža. Sama proizvodnja bloketa izvodila se direktno na gradilištu ili u obližnjoj improviziranoj proizvodnji na otvorenom. Friško proizvedeni blokovi nekoliko su dana sušeni, te tako netom očvrsli ugrađivani u konstrukciju brzorastuće zgrade. Jednostavna i jeftina proizvodnja s priučenom radnom snagom, miješalicama i kalupima blokova proizvodila je metre i kubike novog stambenog prostora.

Graditeljska praksa, te istraživački napori u primjeni materijala i elemenata gradnje, rezultirali su cijenom stana od samo milijun dinara. Da bi shvatili napor i konkretan doprinos tržišnom planiranju, organizaciji gradnje i poznavanju materijala, ova cijena i princip gradnje bili su dvostruko jeftiniji od tadašnje prosječne cijene jedne stambene jedinice. Prema troškovniku bila je to najjeftinija stambena zgrada ne samo u Rijeci, već u čitavoj Jugoslaviji. U novinskim člancima Novog Lista uslijedili su i tada svima čudni, pomalo podozrivi i senzacionalistički naslovi: “Stan za milijun dinara” ili “Riječki eksperiment pred ostvarenjem?”.

Danas, samo pola stoljeća nakon ovih događaja, ova istinita priča, događaj o kojem je s posebnim žarom na svojim predavanjima svjedočio kolega Andrija Čičin-Šain, govori nam s jedne strane o univerzalnim i uvijek sličnim izazovima arhitektonske prakse, njezinoj uvijek cijenjenoj brzini i cijeni gradnje. Ipak, s druge strane, bitna razlika između današnjeg trenutka i ovih ne tako davnih vremena, najbolje se ogleda kroz društvenu jednakost, jednostavnost u pristupu izvedbe, te specifičnim ponosom na jeftini i racionalni način gradnje bez dodatnog profita i marketinške manipulacije. Danas, sve su ove kvalitete jednog vremena jednostavno i precizno zamijenjene drugačijim vrijednostima, individualnim, jedinstvenim, ekskluzivnim, glamuroznim i visoko personaliziranim stanovanjem. Jednostavno rečeno, živimo u vremenu gdje jeftino i skromno jednostavno nije “Cool”.