Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kučanovo Pravo Na Kvart, Neboder I Dom

Postoje arhitekti čije zamisli, građevine i projekti izazivaju stanja poticajne kontradikcije. S jedne strane njihova arhitektura ne može biti ostvarena i tumačena izvan vremena i prostora u kojem nastaje, ali promatrana s druge strane, njihova djela mogu biti silno inspirativna te snažno utjecati na promišljanje suvremenosti. Taj slučaj, stanje arhitekture i specifičan fenomen, odnosi se na većinu zamisli i kuća arhitekta Ninoslava Kučana.

Počevši od projekta sa Vladimirom Turinom, legendarnog polivalentnog plivališta, hotela i parka na riječkoj Delti, preko shopping centra u staroj jezgri grada, kuća kao aparata društva i naprednih telekomunikacijskih uređaja, do stanova i nebodera kao velikih gradova namijenjenih životu i slobodnom vremenu radnika i stanovnika brzorastućeg grada, svaka od ovih arhitektonskih tipologija, preciznih zamisli predstavljaju način života i promišljanje davno napuštenog sustava i prošlog vremena.

Stambeno naselje Krnjevo i veliki stambeni neboder Vulkan koje danas predstavljam, projektirani su i zamišljani unutar sustava socijalnog stanovanja, radničkog samoupravljanja, stambenih interesnih zajednica SIZ, ali i vremena koje je jasno planiralo i sprovodilo odluke o razvoju grada te brinulo o njegovoj slici, kroz danas povijesnu disciplinu urbanizma i arhitekture, kakvu je u današnje vrijeme dosta teško zamisliti, te gotovo pa nemoguće sustavno sprovesti.

Rad na projektima za stambeno naselje Krnjevo i promišljanje novog stambenog tornja Ninoslav Kučan započinje 1971. godine prvonagrađenim radom na urbanističkom natječaju za novu stambenu zonu na zapadnom dijelu grada Rijeke. Na Krnjevu se postavljaju osnovne ideje i program “Usmjerene Stambena Izgradnje” iz 70-tih godina, kojima su se ubrzano rješavali problemi nedostatka stanova u Rijeci, čije je gospodarstvo kontinuirano registriralo porast potrebe za radnicima te izgradnju niza novih naselja visoke gustoće. Unutar jasnih parametara programa Kučan traži optimalna rješenja koja će iskoristiti sve prednosti kolektivnog stanovanja velike visine i visoke gustoće, na uštrb tada već početnih kritika i evidentiranih nepovoljnih karakteristika.

Njegov projekt s nizom tornjeva smještava danas nezamislivu brojku od 18.535 novih stanovnika u 10 nizova visine do 25 etaža, s centrom naselja u južnom dijelu, svim potrebnim pratećim sadržajima i infrastrukturom. Položaj zgrada na strmoj južnoj padini određen je jasnim praćenjem slojnica terena te njihovim izmicanjem u svrhu iskorištavanja osunčanja i pogleda prema Riječkom zaljevu. Prizemlja stambenih tornjeva realizacija su ideje o stambenoj pješačkoj ulici s javnim sadržajima, trgovinama i uslugama, okružene bogatim pješačkim površinama, koje prvenstveno imaju ulogu socijalne integracije svih stanovnika ovog novog kvarta. Stambene etaže tornjeva koncipirane su kao nizovi jednostavnih lamela, upravo da bi odgovarale principima fleksibilnosti i varijabilnosti, anticipaciji promjenjivih potreba korisnika.

Taj niz varijacija pokazuje mogućnost da se zgrada tokom izgradnje mijenja, u vremenu kada se još ne zna kome je namjenjana, ali i kada primi prve korisnike, građevina se prilagođuje upravo njihovim novim i ponekad neočekivanim potrebama. Projektom nebodera ostvareno je jasno shematizirano zoniranje s dijelovima stroge definiranosti, fleksibilnih margina i prostora slobodne interpretacije stanovanja unutar koje su ugradbom i izostavljanjem pregradnih stijena omogućene varijacije u ležajnim kapacitetima stana, od jedne do čak sedam osoba, strukturi i organizaciji različitog života u stanu.

Iako je konkretan projekt stambenih tornjeva u nizu Krnjava iznenada zaustavljen, ideje, koncept i rad na fleksibilnim stanovima Kučan izvodi na istočnom dijelu grada, na prostoru između remontnog brodogradilišta Viktor Lenac te rezidencijalne zone i gradskih plaža na Pećinama. Stambeni toranj Vulkan, namijenjen radnicima obližnje tvornice za lijevanje i obradu metala, ubrzo je izveden te su brojne porodice novih došljaka u Rijeku pronašle svoj novi, fleksibilan i dobro projektirani stan. Poput kakvog samoupravnog “Malevičevskog Arhitektona” toranj se stepenasto uvija i raste od velike baze do krovne terase. Otvara poglede na more, oblikuje istočni ulaz u lučki grad, oblikuje jasnu sliku stanovanja i društva kojeg predstavlja.

Nakon izvedbe Vulkanova tornja Kučan se kroz razna idejna rješenja od 1973. do 1975. godine vraća na projekt Krnjevo. Političke i upravne strukture u Samoupravnoj Interesnoj Zajednici za društveno usmjerenu stambenu izgradnju donose odluku o reduciranju visine stambenih zgrada i odluku o izradi novog projekta za naselje Krnjevo. Nakon provedbe detaljnog urbanističkog plana smanjene su visine tornjeva na samo 9 nadzemnih etaža te je pred arhitektom Kučanom novi izazov. Nova je to mogućnost za realizaciju velikog broja stanova, ali u ovom slučaju manje katnosti, na izduženim parcelama i konceptu naselja s unutarnjom ulicom. Tako nastaje stambena zgrada kao svojevrsni “položeni toranj”, izduženi kvart, sa stanovima okrenutim moru i unutarnjoj vrevi stambenog susjedstva.

Centralni element novog naselja Krnjevo je ulica, stambena ulica koja riješava problem dječje zaštite, dnevne opskrbe, problem društvene participacije u društvenim organizacijama, najnužnijih obrtničkih servisa, “da ima “samoposluživanje, ugostiteljske lokale” i druge usluge. Kako navodi Ervin Dubrović u monografiji Ninoslava Kučana, unutrašnja je ulica kompleksa isključivo pješačka a, iako je javna, zamišljena je prije svega da “omogući zajednički život svojih stanovnika”, da ljudi “ne moraju bježati iz spavaonica, već u svojoj sredini mogu biti društveno aktivni”. Takav je pristup Kučan u svojim tekstovima i javnim nastupima prezentacije projekta nazvao “humanizacijom življenja”.

Kučan je u projektu Krnjevo spontano osjetio i sakrivani problem “osamljenika”, individua koje također žive i stanuju, društvenih kategorija koje ne ulaze u vidokrug socijalističkih stambenih planera, usmjerenih ka rješavanju prioriteta dugih stambenih lista čekanja. Stan se tada dobiva ispunjavanjem kriterija koji pogoduje jedino zbrinjavanju obitelji kao “osnovnih jedinica” stanovanja. Kučan i “ostale”, mlade i stare, hoće uključiti u svoje urbane zajednice, u kojima osmišljava prostorno iznijansiran niz stambenih jedinica, od garsonijera do velikih stanova. Sastavio je svojevrsnu zbirku stanova i s njom obilazio riječka poduzeća, poput 3. maja, Luke i Jugolinije, objašnjavajući radnicima kvalitetu svoga prijedloga stanovanja na Krnjevu.

Na kraju, najbolji opis ozračja davno prošlog vremena, ali i otvorenog potencijala u kojem projekt nastaje su Kučanove riječi : “Inzistiram na tome da prizemni stanovi budu najkvalitetniji. Poklonio sam im vrt s vlastitom ogradom. Istina, vrt je malen, ima širinu stana i pet metara u dubinu, ali može biti ozelenjen, stanar ima terasu, ima, ako hoćete, kamo smjestiti ležaljku, ima, na neki način, mogućnost produženja svog dnevnog boravka sadeći cvijeće, ili mrkvu!”

Zahvaljujem Vjeri i Mari Kučan na slikama i tekstovima o svome suprugu, tati i vjernom suradniku u projektiranju.

Grad, Luka, Shopping

Kada se na jednom mjestu spoje grad, luka, rad, shopping i socijalističko samoupravljanje 70-ih godina dvadesetog stoljeća, dobivamo neočekivani arhitektonski konstrukt, u ovom slučaju Robnu Kuću RI arhitekta Ninoslava Kučana. U vremenu kada stege komunističkog sustava bivše Jugoslavije popuštaju, a ideali države predstavljeni u slobodi, radu i jednakosti nadopunjuju se zavodljivošću trgovine, zabave i turizma, kada većina Riječana barem jedno mjesečno shoppingira u obližnjem Trstu, političko i privredno rukovodstvo Rijeke odlučuje se na radikalan i pomalo neočekivani urbanističko-arhitektonski potez. Odlučuju se za izgradnju velikog shopping centra koji će spojiti grad i luku, odgovoriti na potrebe i nove zahtjeve radnika brzorastuće Rijeke.

Za razliku od vremena ranog socijalizma, kada su među prioritetima društvenog razvoja i gradnje urbane strukture bili komiteti Saveza komunista, gradske vijećnice, sudovi, ponekad i radnička sveučilišta, “katedrale” najnovijega doba nisu više hramovi duhovne i ideološke obnove, kao ni sjedišta vlasti i uprave, već to mjesto zauzimaju robne kuće, svetišta tek stvorenog naraštaja potrošača. Kako se sedamdesetih godina živi bitno bolje nego u vremenu poslijeratne obnove, pa se i “potrošačka groznica” širi veoma brzo, projekt Robne kuće Rijeka postao je stoga bespogovorna društvena i politička zadaća.

Planovi za izgradnju velike robne kuće ranih 70-ih godina mobilizirali su vodeće političke, društvene i trgovačke snage grada. Osnovano je posebno poduzeće koje će voditi ovaj opsežan i mnogima potpuno nepoznat projekt. Brojne delegacije i organizirane grupe u kojima su sudjelovali direktori trgovačkih poduzeća zainteresiranih da svoju djelatnost prošire na prvi shopping-centar, arhitekti, stručnjaci za marketing, trgovinu, instalacije klimatizacija i rasvjete, obilazile su u nekoliko studijskih putovanja robne kuće u Ljubljani, Mariboru i Beogradu. Također, u nekoliko su navrata, posjetili su neke od najatraktivnijih robnih kuća u Italiji, Austriji i Njemačkoj, dok se za tim glavnih arhitekata i suradnika projekta organiziralo i studijsko putovanje u Sjedinjene Američke Države. Pripreme za gradnju buduće riječke robne kuće RI postale su veoma ambiciozne, ona postaje pravi gradski prioritet.

Snaga projekta, polet i ambicija gradskih planera te jasan arhitektov stav o potrebi povezivanja starog rada, Korza i luke do samoga mora, rezultirale su odlukom da nova robna kuća zauzima prostor kroz dva gradska bloka, da premošćuje ulicu, da prelazi glavnu prometnu osovinu između Korza i Rive. Odlučeno je da se ulica nadgradi blokom robne kuće te sprovede pješački tok ljudi iz grada do luke prolazom kroz ljepotu i zavodljivost shoppinga.

Arhitekt Ninoslav Kučan kroz svoje tekstove, i brojne izjave za medije koji intenzivno prate kapitalni gradski projekt, jasno govori o važnosti prilike da se u Rijeci stvori arhitektonski presedan koji hrabro gleda u budućnost. “ Mi samo želimo ostaviti trag svojeg vremena. O ambijentalnim vrijednostima Rijeke itekako vodimo računa. Nismo htjeli kopirati, ponavljati staru arhitekturu, nego smo željeli pomnim odabiranjem materijala, proporcija i oblika kuće asocirati na tu arhitektonsku prošlost. Inspiraciju smo našli u jednom obliku života presudnom za Rijeku, u luci. Lučke manipulacije, dizalice, jarboli, signalizacija i infrastruktura, uvukli su se kao presudni likovni činilac u oblikovanju tog dijela Rijeke. Tehnika, pokret i manipulacija znak su našega vremena, glavni činilac našega rezona. Oblikovna zamisao ovoga objekta totalno je originalna. Proizlazi iz naših analiza, koncepcija i shvaćanja.” riječi su arhitekta i njegovog tima kojeg su pored Ninoslava Kučana činili arhitekti Boris Babić i Leo Tončinić.

Kao dobrodošla mogućnost uklapanja — interpoliranja u baštinjeni prostor, Kučanu se nametnula i kreativno otvorila slika i ambijent luke. Ona se više uklapala u njegove oblikovne koncepcije nego historicističko-secesijski ambijent okolnih blokova. Uvjeren da je tehnološki razvoj arhitekture njena budućnost, zalaže se za korištenje niza standardiziranih “prefabriciranih” elemenata koji će se na gradilištu samo montirati i instalirati “suhom izvedbom”, a neće se morati graditi zastarjelim “lijepljenjem blata” kako je to cinično govorio Kučan, starinskim zidanjem, betoniranjem i žbukanjem.

U duhu montiranja, prefabrikacije i industrijske proizvodnje, koja zamjenjuje klasično zidanje, zgrada je potpuno montažna. Pročelja su u prizemnom dijelu obložena velikim staklenim izlozima, dok su gornji katovi potpuno zatvoreni, bez prozora, prostori u potpunosti klimatizirani, obloženi okomito postavljenim uskim prefabriciranim betonskim elementima. Kompletno pročelje robne kuće na kraju je presvučeno i obloženo aluminijskom rešetkom, čipkom štapova spojenih u konstruktivnu arabesku namijenjenu postavljanju gigantskih reklamnih panoa koji danas doista prekrivaju velike dijelove pročelja robne kuće RI.

I unutrašnjost kuće potpuno je prefabricirana, montažna i pomno oblikovana u duhu vremena, naročito veličinom otvorenih prostora katova, visinom prizemlja i otvorenim stropovima u kojima se naziru instalacije. izravna veza s lukom (u to vrijeme u punom pogonu i najvećoh u bivšoj državi, uz koju se uklapa i jedna od tada najvećih robnih kuća u Jugoslaviji!) terasa je kavane na prvom katu uz južno pročelje. Terasa je doista luku približavala nadomak Robnoj kući, te je pružala jedinstven pogled, koji prije izgradnje nije bio moguć niti s jednog drugog mjesta na riječkoj Rivi.

Kako navodi Ervin Dubrović u svojoj knjizi o arhitektu Ninoslavu Kučanu, Robna Kuća RI nažalost nikada nije izvedena do kraja. Najvrednija Kučanova arhitektonsko-urbanistička zamisao da izgradi atraktivan i prometan pješački put koji bi s prostora lučke obale s Rivom doista izravno i snažno povezao Korzo, središnju gradsku ulicu, i Stari grad ostala je za “kasniju fazu”. Bila je to jedna od najintimnijih, i nikada ostvarenih želja lgora Emilija, Kučanova vršnjaka i dobrog prijatelja s fakulteta. U svakom slučaju, unatoč mnogim dvojbama i raspravama, neizvedenim i planiranim idejama, Kučanovu veliku Robnu kuću Ri, na dan je otvorenja, u četvrtak 14. studenoga 1974., posjetilo gotovo nevjerojatnih tridesetpet tisuća posjetitelja, građana i radnika koji su oduševljeno prihvatili novu zgradu, te je godinama smatrali prekrasnim darom grada, mjestom susreta i druženja za svih.

 

Kučanova Telekomunikacijska Kućišta

U vremenu kada najveće društvene mreže grade nepregledne podatkovne centre, kada se izvode nove non-stop server sobe globalnih pretraživača on-line informacija te se ubrzano pune i prazne velika skladišta distributivnih centara, poučno je i korisno prisjetiti se nekih povijesnih, a lokalnih primjera arhitekture prvih velikih podatkovnih i komunikacijskih centara. Arhitekt Ninoslav Kučan, koji je svima nama ostao dobro zapamćen po svojim legendarnim izvedbama Robne kuće RI u Rijeci, Palači Pravde i RANS-u Moša Pijade u Zagrebu, u sjeni ovih vrhunskih ostvarenja moderne arhitekture ostavio je danas manje znana djela na kojima se intenzivno bavio arhitekturom i dizajnom infrastrukture telekomunikacija.

Na širem prostoru Rijeke i Istre Ninoslav Kučan u vremenu od 1974. do 1982. godine izvodi i kreira specifičnu i dotad potpuno nepoznatu arhitekturu telefonskih i telegrafskih centara. U to doba nazivani TTC Centri, predstavljali su visoko sofisticirane građevine za smještaj i organizaciju telekomunikacijskih uređaja i opreme. Dolazak novih tehnologija, njihov ubrzani razvoj i potreba umrežavanja i povezivanja svih dijelova industrije i turizma Istarske i Riječke regije, s dolazećim globalizacijskim procesima, postavila je pred Kučana neočekivani izazov u promišljanju specifične arhitekture telekomunikacijskih građevina.

Kučanove telekomunikacijske građevine nisu klasične arhitektura, zadivljujuća prostorna senzacija ili pak poezija prostornih odnosa. Njegova telekomunikacijska infrastruktura ne bavi se klasičnim odnosom arhitektonske plastike, projektiranjem svjetla i sjene, ne traži idealan odnos služenog i služećeg prostora. Građevine nisu osmišljene i projektirane da bi prolaskom i boravkom doživljavali stanja prostornih ushita. One su uredna i precizno projektirana regalna skladišta za smještaj visoke tehnologije. Otvori i perforacije kuće služe i isključivo funkcioniraju u smislu provjetravanja, hlađenja i rada tehnologije. Zidovi, stupovi i pregrade građevine pragmatična su odluka prilagođena funkciji komponenti koje se ugrađuju te je samo mali dio građevine rezerviran za ljude, zaposlenike, rad na serviranju, opsluživanju i kontroli rada napredne tehnologije. Odnos vanjske pojavnosti i unutarnje organizacije komponenata definira ove kuće kao gradske uređaje, pragmatična, ali nadahnuta urbana čvorišta napredne tehnologije. Poput projektantskih izazova i zadatka, kojim se u tim godinama susreću dizajneri i arhitekti, prvih PC kompjutera, rješavajući zadatke oblikovanja, ali i stvaranja zavodljive pojavnosti kućišta kompjutera legendarnih Xerox, IBM, Commodore Atari i Apple računala, Ninoslav Kučan projektira gradska Telekomunikacijska Kućišta.

Prvi u nizu Telegrafsko-telefonskih centara izveden je u Puli 1974. godine. Drugi TTC centar realiziran je u Rijeci, smješten u blizini gradske autoceste i groblja na Kozali, te je građen u periodu od 1974. do 1976. godine. Treći centar smješten je na Sušaku, u naselju Vojak, izveden 1976. godine, dok je posljednji projektiran i građen tijekom 1982. godine u Umagu. Kučanovi TTC Centri nastali su u razmaku od svega nekoliko godina, no svojim su oblikovanjem postali njegov zaštitni znak i najosobnija prepoznatljivost kojom se jasno razlikuje od ostalih arhitekata Jugoslavije i suvremenika 70-ih godina prošlog stoljeća.

Iako se radi o projektima koji svoj glavni izazov i poticaj vide u projektiranju tehnologije i njezinog pakiranja u prepoznatljiva kućišta, analizom TTC arhitekture shvaćamo da Kučan suptilno, ali veoma precizno, razlikuje arhitekturu i specifičnu urbanost svojih kuća. U centru povijesnog grada Pule telekomunikacijsko kućište odgovara na okolni povijesni grad, prilagođava se i oblikuje sukladno silnicama arhitekture grada. U Rijeci, na Kozali, to je prepoznatljivi riječki neboder, visoka vitka kanelirana betonska vertikala, gotovo pa svjetionik – simbol tehnologije. Drugi riječki TTC objekt položen je u denivelaciju strmo padajućeg terena karakterističnog za Trsatski brijeg i Sušak te ga arhitekt postavlja i uklapa u arhitekturu predratnih stambenih zgrada i novoizvedenih nebodera Vojaka i Krimeje. Posljednji primjer Umaškog centra oblikuje složenu kuću, koja se svojom geometrijom uspinje i dominira vertikalom visokog stupa s telekomunikacijskim antenama, kao simbola i znaka nove tehnologije, prepoznatljivog i jasno prihvaćenog znaka.

Kako precizno konstatira Ervin Dubrović u knjizi i katalogu izložbe “Arhitekt Ninoslav Kučan” iz 2006. godine, takav stav i odnos dešava se ponajprije zato što Kučanu izrazito odgovara tehnički karakter ovakvih zgrada. Već je na samom početku sedamdesetih na Robnoj kući Ri isprobao pristup “arhitekturi kao proizvodu suvremene tehnologije”, a ovi su izraziti infrastrukturni objekti, kako ih doživljava i tadašnja kritika, bili još pogodniji za primjenu njegovih zamisli o arhitekturi kao sklopu sastavljenom od prefabriciranih i industrijski proizvedenih elemenata, tehnološki već posve primjerenih sedamdesetim godinama.

U tom su sklapanju ili, točnije rečeno, montiranju zgrade, veću ulogu trebali imati montažeri, radnici u prefabrikaciji, sklapanju i slaganju komponenti građevina, nego tradicionalni građevinari, tesari i zidari. lako se zamisao o arhitekturi kao ogranku “industrijske proizvodnje” razvija već pri gradnji Robne kuće Ri, tehnološki najzahtjevnijem Kočanovu ostvarenju, pri projektiranju telegrafsko-telefonskih centara mogao se pomnije posvetiti potrazi za naročito pogodnim industrijskim materijalima. Vizualno atraktivnim plasticitetom i efektnim strukturama dinamizira mahom vrlo jednostavna i prostorno nerazvedena pročelja tih zgrada. Glavnina telegrafsko-telefonskih centara ostala je do danas vizualno upečatljivi orijentir u prostoru, kao i vizualno najatraktivniji amblem Kučanove arhitektonske izražajnosti.