Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Ninoslav Kučan, Zagrebačke Godine

Među arhitektima koji su obilježili drugu polovicu dvadesetog stoljeća, te ostavili snažan trag na Rijeku i njezinu urbanu matricu, posebno mjesto zauzima arhitekt Ninoslav Kučan. Pored njegovih znanih građevina Robne Kuće RI, nebodera na Pećinama, stambenog naselja na Krnjevu te upečatljivih telekomunikacijskih centara u Rijeci, Puli i Umagu, manje je znana njegova plodna, rana faza, vezana uz Zagreb i Arhitektonski fakultet. Kučan je diplomirao 10.veljače 1951. godine na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta te je u sklopu iste institucije, sa svojim kolegama i prijateljima Borisom Magašem i Aleksandrom Dragomanovićem, u periodu od 1954. do 1966. radio kao asistent. Također je, u početku zajedno s uglednim profesorima Zdenkom Strižićem, Vladimirom Turinom i Antunom Urlichom, a onda i samostalno, izradio mnoštvo natječajnih radova i neka posebno zapažena arhitektonska ostvarenja.

Već sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, odmah nakon što je zavrišio fakultet, Ninoslav Kučan sudjeluje na arhitektonskim natječajima za neke od ključnih zgrada Zagreba tog vremena. Zajedno s Radovanom Nikšićem 1955. godine pobijedio je na natječaju za Radničko sveučilište (danas Pučko otvoreno učilište), za koje je i nagrađen Nagradom Grada Zagreba (za 1961. godinu). Jednako tako je pobijedio i na natječaju za Palaču Pravde (zgradu pravosuđa i sudova, 1961.), za koju je osvojio i Nagradu Zagrebačkog salona 1970. godine. Oba ova značajna objekta i reprezentativna zdanja ostvarena su u današnjoj Ulici grada Vukovara u Zagrebu, koja je u to doba bila ključno poprište suvremenog urbanizma i arhitekture.

U prvim javnim istupima, projektima i ranim godinama prakse rad ovog mladog arhitekta zapažen je izvedbom izložbenog paviljona na Zagrebačkom velesajmu. Stakleni paviljon, izgrađen za ambicioznu i progresivnu izložbu “Porodica i domaćinstvo” organiziranu 1958. godine, za koju brojne paviljone izvode i drugi poznati arhitekti, Kučan projektira s dugogodišnjim prijateljem Aleksandrom Dragomanovićem. Taj je stakleno-metalni montažno-demontažni paviljon na stupovima trebao prikazati i predstaviti jednostavnost izvedbe i gradnje, a nastao je pod utjecajem američke arhitekture trgovačkih centara. Projektiran je s prozračnim prizemljem na tankim čeličnim stupovima, s otvorenim trijemom te zatvorenim prostorima i naglašenim stubištem koje vodi do glavnih sadržaja na katu paviljona.

Nakon izložbe taj je, osnovnim oblikom vrlo jednostavan prizmatični paviljon, s Velesajma preseljen u Prašku ulicu, nadomak središnjeg zagrebačkog trga, tadašnjeg Trga Republike, današnjeg Jelačićevog placa. Tako je sajamski paviljon jednostavno postavljen, zapravo ubačen na poveće ispražnjeno mjesto srušene sinagoge (današnje parkiralište Hotela Dubrovnik) gdje je jednostavno “postao” Modna Kuća. Odjednom se prozračni stakleni paviljon zatekao u vrlo složenom kontekstu, s povjesnim, masivnim zgradama u okolini. Krhak, staklen i proziran, uvučen u odnosu na liniju ulice, paviljon je izazivao veću pažnju nego među sličnim paviljonima na Velesajmu.

Kao ni sinagoga, ni Modna kuća smještena na ovoj specifičnoj parceli nije imala dug vijek – izgorjela je, a njezini ostaci su uklonjeni te se i danas traži kvalitetan odgovor za izgradnju na ovom specifičnom i povješću bremenitom mjestu.

Kučan i Dragomanović radili su tih godina brojne idejne projekte, studije i natječajne radove. Jedan od posebno interesantnih i karakterističnih projekata ovog, tada već uhodanog projektantskog tandema, u kojem se osjeća Kučanov snažan potez i Dragomanovićeva rafiniranost konstrukcije, je manje poznati natječajni rad za servisnu građevinu u sklopu Glavnog kolodvora u Zagrebu, iz 1960. godine. Kučanov i Dragomanovićev rad je otkupljen te nije nikada doživio svoju daljnju razradu i gradnju.

Kučanov rad zapažen je i na drugim važnim projektima. Još jedan kvalitetan i značajan projekt vezan je uz sudjelovanja na natječaju za urbanističko, arhitektonsko i skulptorsko rješenje velikoga kompleksa spomenika žrtvama logora u Jajincima kod Beograda iz 1957. godine, na kojem su uz Kučana radili kipar Dušana Džamonja te arhitekti Bernardi, Dragomanović i Nikšić.

Njihov je zajednički projekt osvojio treću nagradu, a kasnije je Kučanova suradnja s Džamonjom nastavljena te su zajednički razrađivali natječaje prijedloge za spomenik logorašima u Auschwitzu iz 1958. godine, a kasnije, tijekom 1959., za spomenik žrtvama logora u Dachauu, na kojem su osvojili jednu od šest ravnopravnih prvih nagrada.

Kučan je 1960. samostalno projektirao spomenik u Kamenskom, preuzevši u ovom radu i ulogu skulptora-kipara. Zanimljivo jest da je, za razliku od stroge ortogonalne organizacije prethodnih spomeničkih kompleksa, spomenik u Kamenskom posve organičan, slobodnog poteza i slojeva, lišen tada uobičajenih ravnih ploha i ortogonalnih prostornih odnosa. Spomeničko mjesto nepravilno je zaokruženo i formirano; na nepravilnoj parceli i zakošenom zemljištu omeđenom obodnim zidom, uzdiže se središnja skulptorski modelirana okomica, okružena uokolo razbacanim „stećcima“.

Ovi nikada ostvareni spomenici ostali su samo epizoda u opusu arhitekta Kučana te su vjerojatno iz tog razloga rijetko navedeni u bogatoj biografiji arhitekta.

Glavno Kučanovo samostalno ostvareno zagrebačko djelo je Palača Pravde, koja je projektirana i građena u periodu od 1961. do 1970. godine, također u Vukovarskoj ulici, tada novom dijelu grada Zagreba. Kučan je narudžbu osvojio pobjedom na natječaju te je bio posebno nestrpljiv u očekivanju ostvarenja svoje zgrade, koja u velikom dijelu nikada niti nije niti izgrađena u potpunosti, prema zamišljenoj natječajnoj prostornoj kompoziciji od više građevina.

Palača Pravde projektirana je s tri zasebna krila – bloka, od kojih je prvi postavljen paralelno s ulicom, a drugi poravnat s prvim no pomaknut prema zapadu kako bi polovica zgrade imala jasan ulaz, vizuru i potrebanu prozračnost. U pozadini nižeg dijela trebao je biti izgrađen tlocrtno najmanji, ali prostorno najizdašniji, visoki poslovni toranj. Naime, u neposrednoj je blizini ove građevine, dijagonalno nasuprot budućoj pravosudnoj palači, podignuta Gradska Vijećnica arhitekta Kazimira Ostrogovića, koja je također koncipirana s tri autonomna djela, ali je na kraju također izvedena u trećini zamisli i volumena. Kod obje građevine, Vijećnice i Palače Pravde, izveden je samo uzdužni, kancelarijski blok.

Čudna identična sudbina ovih kuća u susjedstvu, sudbina ustanova na raskršću prostora i vremena, koje su trebale prezentirati progres, pravdu i politiku samopupravnog sustava.

Berlin: A Green Archipelago, Grad U Gradu

Gradovi rastu, gradovi stagniraju. Na mjestima gdje se do prije samo nekoliko desetljeća grad nije mogao niti zamisliti, nastaju novi svjetski centri. S druge strane, neki važni, i do jučer veoma živi gradovi, gube svoje stanovništvo i urbani duh. Jedan radikalan, ali vrlo poučan primjer odumiranja grada unutar svoje specifične urbanističke, geopolitičke i društvene paradigme dešavao se na očigled svih nas tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća u Berlinu. Arhitekt Oswald Mathias Ungers, u suradnji sa tada mladim arhitektima Rem Koolhaasom, Peter Riemannom, Hans Kollhofom, i Arthurom Ovaskom opisao je takvo specifično stanje, te iz njega osmislio neočekivano relevantan mainfest i inspirativan projekt,  Berlin: A Green Archipelago.

 

Procjene smanjivanja broja stanovnika Berlina tokom 1977. godine bile su poražavajuće, govorilo se i demografski dokazivalo da će ovaj poznati grad do 1980. godine izgubiti više od deset posto stanovništva, spustivši se s 2 na 1,7 milijuna stanovnika. Krenuvši od ove pretpostavke trebalo je znati da odlazak stanovništva može prelaziti procijenjeno smanjenje, te razultirati puno bržim odumiranjem. Bez radikalno poboljšane ponude kvalitete života nitko nije htio doći u Berlin, a oni koji su otišli nisu se htjeli tamo više vratiti. Za Osvalda Matheasa Ungersa i njegov tim, sva buduća planiranja za Berlin trebala bi polaziti od problema grada koji se ubrzano smanjuje. Budući da su površina i oblik Berlina bili fiksni, te je politička realnost pokazivala da se on ne može smanjivati, niti povećati, sve buduće strategije morale su biti osmišljene da omoguće kontrolirano smanjenje gustoće naseljenosti, bez ugrožavanja opće kvalitete urbanog okoliša. Mišljenje koje (danas a i tada) prevladava u urbanizmu te kreće od teze da se povijesni dijelovi grada mogu spasiti i popraviti svoju povijesnu supstancu i konfiguraciju samo kroz dodatnu i dopunsku izgradnju, proizlazi iz potpuno pogrešnih pretpostavki, te ih je potpuno iluzorno smatrati uspješnim i relavantnim. Teoriju i praksu tradicijskog urbanog dizajna, prema Ungersu, treba u slučaju Berlina izbjegavati kako na teoretskom, tako i na operativnom planu, prvenstveno zbog njegove iluzorne naravi.

 

01_berlin

 

Programi i projekti koji urbanu obnovu vide u gradnji rezultat su pogrešnog vala nostalgije. U Berlinu, teorija urbanog popravka, u smislu povijesne rekonstrukcije, bila bi posebno štetna, jer bi neumoljiv proces depopulacije bio samo kamufliran, a sve poduzete radnje kako bi se poboljšala stvarnost bile bi bespredmetno odgođene do nesagledive posljedične štete za grad u cjelini. U većini velikih njemačkih gradova, tendencija 70-ih godina bila je izrazito regresivna. Kao i u Americi migracija na periferiju bila je dio općeg trenda. Posljedica ovog konstantnog egzodusa je opće osiromašenje, ali u široj perspektivi raspad centra grada uvjetovanog uvjetima promijenjenog načina života. Život na selu, čini se, nudi više atrakcija. Automobil i televizija imaju važnu ulogu u tom pogledu, te već dulje vrijeme odlazak na selo ne znači više bježati od društva. Uz poboljšanja sredstva komuniciranja, prostorne i psihološke udaljenosti unutar urbanog teritorija znatno su smanjene.

 

Suočeni s ovim zadatkom, urbanisti su danas nepripremljeni i svakako nesposobni za rješavanje ovakvih problema. Berlin koji ima takve radikalne idiosinkratične značajke, posebno je pogodan da djeluje kao laboratorij ovog neočekivanog i većini arhitekata nepoznatog skupa problema. Glavno obilježje Berlina i njegove potpuno erodirane matrice izraženo je u mogućnosti za ponovnim razvitakom zona koje više nisu zadovoljavajuće na tehničkim, društvenim i strukturalnim razinama. Istovremeno, one zone koje zaslužuju biti sačuvane treba identificirati i njihove karakteristike bi trebalo svakako naglasiti ili, ako su nepotpune, dovršiti ih do nivoa nove prepoznatljivoati. Te enklave oslobođene anonimnosti grada će njihovu kvalitetu kvazi otoka tvoriti zeleni urbani arhipelag u prirodnoj laguni.

 

combine_3i5

 

Ideja ovakovog Grada u Gradu osnovni je koncept budućeg urbanističkog modela Berlina. To je nova urbana supstanca pokrenuta u slici Berlina kao “grada-arhipelaga”. Urbani otoci imaju identitet u skladu s njihovom povijesti, društvenom strukturom i obilježjima okoliša. Grad kao cjelinu čine federacije svih tih urbanih cjelina s različitim strukturama, razvijenih na antietičan i potpuno nehijerarhijski način. Odlučujući kriterij za odabir tih otoka treba biti stupanj jasnoće i čitljivosti njihovih temeljnih ideja i koncepata. Prvi korak koji treba poduzeti, treba identificirati i odabrati one četvrti u gradu koje posjeduju jasno prepoznatljive značajke koje bi mogle opravdati njihovo očuvanje i isticanje. Ti takozvani “identiteti prostora” ne bi trebali biti izabrani na temelju određenog ukusa ili estetskih koncepcija. Drugi korak prema ponovnom razvoju je završetak fragmenata koje treba sačuvati koje će u tijeku tog procesa, dobiti svoj konačni arhitektonski i urbanistički oblik.

 

Polaritet između prirode i kulture, odnosno prirode i metropole, koji je uglavnom bio izgubljen ili kompromitiran, ovim bi novim konceptom dobio novi poticaj, te će ovakov novi sustav “prirode-kulture” morati biti temeljito osmišljen kao čisto sintetička priroda. Snažan kontrast prirode i kulture treba dodatno intenzivirati radije nego umanjiti njegov sukob u doživljaju metropole. U otvorenim zonama između urbanih otoka, projekti prigradske kvalitete treba realizirati prijedloge koji su već od prije poznati, kao što su izgradnja niske gustoće samostojećih individualnih jedinica, u skladu sa Hilberseimerovim preporukama za Chicago, ili izgradnja kompleksa privremenih stambenih područja s mobilnim kućicama kao alternativa životu u centru grada, koji će stimulirati život na otvorenom i način života orijentiran prema slobodnom vremenu. Također zgrade za sport, odmor i rekreaciju treba smjestiti u umjetne krajolike, te zabavne zone tipa Disneylanda i nacionalne parkove za ljubitelje prirode.

 

02_building-structure

 

Koncept Ungersovog “grada-arhipelaga” i danas je veoma svjež, on jasno odgovara na niz temeljnih urbanih zahtjeva, pronalazi rješenja za problem smanjenja urbanog tkiva koja ide ruku pod ruku s poboljšanjem u kvaliteti, za razliku od gubitka u kvaliteti koja je istodobna stalnom rastu i neograničenom širenju. Poboljšanje urbane kvalitete nudi raznolika i svestrana mjesta za život, stvara mogućnost otvaranja pluralističkog sustava neriješenih proturječja, umjesto tromog, jedinstvenog i centraliziranog sustava razvoja. Green Archipelago nudi vraćanje identiteta u urbane prostore, jasno uspostavljanje uske povezanost između grada, države i današnjeg globalnog svijeta, što znači jasnu obnovu temeljnog odnosa između urbane kulture i prirode. Grad U Gradu podrazumijeva intenziviranje mjesta, uz očuvanje kolektivnog pamćenja i povijesne svijesti, shvaćanje kao kontinuitet prostora i vremena. Ovakav grad je individualizacija arhitekture, istovremeno on je sustav koji poboljšava prilagodljivost željama i očekivanjima njegovih stanovnika kao osnovnog pokretačkog resursa.

 

berlin-green-archipelago-turato

Riječke Arhitektice, Ada Felice i Nada Šilović

Žene su u arhitektonsku profesiju, kao i u mnoge druge javne djelatnosti, ušle puno kasnije od muškaraca. Premda od 19. stoljeća češće susrećemo imena profesionalnih projektantica i teoretičarki arhitekture, žene su u ovoj struci postale zaista djelatne i priznate tek u drugoj polovici 20. stoljeća. Međaši razvoja svijesti o važnosti ženskog doprinosa na području arhitektonske prakse svakako su osnivanje Međunarodne udruge arhitektica (UIFA) u Parizu 1963., u čiji su se rad hrvatske arhitektice aktivno uključile ranih osamdesetih, predvođene Senom Sekulić-Gvozdanović te osnivanje Međunarodnog arhiva žena u arhitekturi (IAWA) 1985. godine na Sveučilištu u Virginiji u SAD-u, a potom i niza drugih organizacija koje istražuju „žensku liniju“ u povijesti zapadne arhitekture.

U Muzeju grada Rijeke tijekom prošle godine održana je izložba Ada Felice-Rošić i Nada Šilović – ženski trag u arhitekturi Rijeke. Autorica izložbe organizirane u suradnji s Društvom povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja, bila je Lidija Butković Mićin koja potpisuje i knjigu, a danas donosim dio predgovora ovog veoma interesantnog izdanja. Kada danas govorimo o suvremenoj (ne)ravnopravnosti žena u arhitektonskoj praksi, treba priznati kako i dalje prevladava osjetna neravnoteža između broja diplomiranih arhitektica i onih koje uspiju ostvariti uspješnu karijeru kao samostalne projektantice, ali je, jednako tako, njihova prisutnost postala samorazumljiva i neupitna.

U domaćim okvirima, prve studentice upisane na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu pratimo od 1920., samo godinu dana nakon osnivanja ove institucije. Od arhitektica školovanih između dva svjetska rata svojim su se djelovanjem istaknule Zoja Dumengjić, koja će postati naša vodeća stručnjakinja za projektiranje zdravstvenih ustanova, te Ksenija Grisogono, Le Corbusierova suradnica 30-ih godina i poslije uglavnom prisutna u pariškoj sredini.

Od završetka Drugoga svjetskog rata do 1962. godine, kada se osamostaljuje Arhitektonski fakultet, diplomiralo je 317 kandidatkinja, odnosno svaki četvrti diplomirani student bila je žena, dok će taj udio do kraja 80-ih godina premašiti polovicu. Spomenuta Sena Sekulić-Gvozdanović zapošljava se na fakultetu kao asistentice 1946. godine, bilježeći još jedan miljokaz u analima povijesti žena u hrvatskoj arhitekturi. Poslije je bila i prva dekanica, profesor emeritus, a i autorica je knjige Žena u arhitekturi (Zagreb, 1998.), izvrsnog kompendija o ulozi žena kao naručitelja, kreatora i teoretičara arhitekture kroz povijest. Statistički podaci Vijeća arhitekata Europe (ACE) za 2012. godinu pokazuju da Hrvatska danas spada u red malobrojnih europskih zemalja s natpolovičnom većinom registriranih arhitektica u odnosu na muške kolege, u društvu Švedske, Bugarske i Grčke.

Diplomu zagrebačkoga Tehničkog fakulteta u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata stekle su i Nada Šilović te Ada Felice, pridruživši se mladoj generaciji arhitekata koji su, u skladu s „udarničkim“, kolektivističkim duhom toga vremena, trebali biti spremni svoje znanje izravno primijeniti na složenim zadacima poslijeratne obnove i izgradnje jugoslavenskih gradova i sela. Po završetku studija arhitekte se često planski, „po radnom zadatku“, odašiljalo u krajeve u kojima se osjećala potreba za školovanim kadrom tog profila. Zagrepčanka Nada Šilović po toj je liniji 1948. godine pristigla u Rijeku, dobivši radno mjesto u Građevno-projektnom zavodu, a godinu poslije pridružila joj se Ada Felice kojoj je, kao Vežičanki i sušačkoj gimnazijalki, to značilo povratak u rodni grad. Dočekala ih je teška poratna situacija: Rijeka se još uvijek oporavljala od ratnih šteta, a povrh toga suočavala se i s naglom emigracijom stanovništva talijanske narodnosti, među kojima i cijenjenih civilnih inženjera.

„Zbijanje redova“ malobrojnih profesionalaca u socijalno osiromašenome gradu vjerojatno je utjecalo i na egalitarniji odnos prema arhitekticama koje, u okolnostima dinamične obnove i širenja grada, dobivaju veće mogućnosti realizirati se u samostalnom radu. Felice i Šilović u tom su smislu „probile led“, Šilović osobito zastupljenošću narudžbi u svega nekoliko godina boravka u Rijeci (1948.–1956.), ali bilo bi nepravedno barem ne nabrojati ostale pionirke u riječkoj arhitekturi: Nadu Uhlik, Tatjanu Lučić, Milenu Frančić, urbanistkinju Miru Ružić te naposljetku Tamaru Kudiš s kojom smo već zašli u šezdesete.

Ada Felice-Rošić i Nada Šilović tijekom 50-ih godina u Građevno-projektnom zavodu projektirale su kvalitetne i suvremene stambene zgrade na istaknutim gradskim lokacijama, poput višekatnica uz nekadašnji Bulevar Marksa i Engelsa (danas potez Zvonimirova-Liburnijska), duž Ulice Janka Polića Kamova i Strossmayerove te interpolacijama u povijesno slojevitu strukturu Staroga grada i blokovsku izgradnju gradskog središta.

Nada Šilović potpisat će i adaptaciju zgrade bivše talijanske škole na Dolcu za potrebe Galerije likovnih umjetnosti i Naučne biblioteke, najveće kulturne investicije poratnih godina i do danas sjedišta tih institucija. Bilo je to ujedno i posljednje ostvarenje ove arhitektice na riječkom području jer se potom trajno nastanjuje u rodnom Zagrebu nastavivši karijeru u urbanističkim službama na području Općine Črnomerec, odnosno Urbanističkom zavodu grada Zagreba.

Ada Felice-Rošić će krajem 50-ih godina prijeći u projektni biro građevinskog poduzeća Primorje gdje će ostvariti raznovrstan opus do umirovljenja sredinom 70-ih godina. Od riječkih realizacija posebno treba spomenuti zgradu Trgovačke i tekstilne škole, jedini objekt namijenjen srednjoškolskom obrazovanju podignut u Rijeci nakon Drugoga svjetskog rata, te Robnu kuću Korzo, prvi od modernih trgovačkih centara otvorenih 70-ih godina. Njeni stambeni tornjevi na Kozali oblikovali su siluetu grada i za tisuće posjetitelja još uvijek su prvi vizualni doživljaj Rijeke. Nema sumnje, Ada Felice-Rošić i Nada Šilović ostavile su trajni, „ženski“, trag u urbanom tkivu grada na Rječini.