Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Andrija Čičin-Šain, Drugačiji Pogled Na Turizam, 2. dio

Početkom ljeta, potaknut nadolazećom turističkom sezonom, razvojem nekih konkretnih projekata na kojima smo analizirali turizam i nelegalnu gradnju, propitivali sveopću apartmanizaciju kao našu novu ekonomiju, ideologiju i čudno održivu ekologiju, te neke konkretne projekte gdje jasno i otvoreno predlažemo drugačiji pogled na hotelske tipologije i razvoj lokalnog turizma, donio sam također i osvrt na turističku arhitekturu Andrije Čičin Šaina. Danas donosim drugi dio manje znanih projekata, prenosim razmišljanje arhitekta, ali i jasnu sliku društvenog, političkog i sociološkog konteksta sredine dvadesetog stoljeća na prostoru Jadranske obale i ovog dijela Mediterana.

U svim radovima, realizacijama i razmišljanjima Andrije Čičin Šaina, vidimo snažan i otvoren odmak od klasične funkcionalističke moderne, svjedočimo otvorenom i hrabrom iskoraku promišljanja arhitekture turizma kao nove kulture zabave i dokolice te nagovještaj svega onoga čemu danas svjedočimo u globalnom turizmu. Projektiranju destinacije, stvaranju specifične turističke priče, začetak ciljane manipulacije tradicijom, autohtonim i vernakularnim elementima i tipologijama arhitekture, koji istovremeno bez zadrške i otvoreno kombiniraju postmoderno i tehnološki osviješteno sa suvremenim dizajnom i medijskom manipulacijom globalnog turizma koji se odvija u neprekinutom 7/24 vremenskom i prostornom kontinuumu.

 

 

U ovoj jednostavnoj, umjereno bizarnoj priči o Čičin Šainovom hotelu Libertas, kroz koju nas vodi lik i riječ Relje Bašića, vidimo neskrivenu i veoma osviještenu potrebu za pričanjem priče, početak i zametak življenja nekog drugačijeg života i mjesta u kombinaciji s tradicijom, kulturom, zabavom, shoppingom u vremenu i prostoru “između” socijalističkog turizma i svedolazeće medijske i kapitalističke globalizacije.

Pred nama je projektirani svijet, okvir stvoren rukom Andrije Čičin Šaina, za kojeg su soba, apartman i javni dijelovi hotela, restorani, slastičarnice, barovi i klubovi otvoreno kolažirani svjetovi. Kombinacija je to slika i priča, neočekivani sklopovi elemenata dekoracije, ornamenta, primijenjene umjetnosti i dizajna. Čičin Šain u suradnji s Raulom Goldonijem, i tadašnjim studentima likovne akademije Eugenom Kokotom i Fadilom Vejzovićem u periodu od 1968.-1974. projektira, izvodi i oblikuje hotele Libertas, i manje znani hotel Lero, začudne postmoderne prostore koji otvoreno kombiniraju slike arhitektonskog brutalizma izvedenog u čistom betonu, kićene interpretacije glamoura Varner Panton-ovske pop kulture 70-ih godina, socijalističke ruralne neposrednosti, s blagim dahom kapitalističke dekadence.

Čičin Šainovo kreativno manipuliranje arhitekturom vernakulara, te transponiranje povijesnih i lokalnih arhitektonskih elemenata u suvremenu turističku sliku, počinje još davne 1966. godine, na otoku Krku u Njivicama gdje izvodi hotel Jadran. U suradnji s dugogodišnjim partnerimam Žarkom Vincekom i Borisom Tomašićem radi na projektu kojim se sjeverno od Njivica predviđa izgradnja turističko-rekreativnog naselja Beli Kamik.

Naselje je izvorno projektirano kao rahla organička struktura koja se sastoji od nekoliko hotela, vikend-naselja, autokamps, restorana, kavana, amfiteatra za priredbe i pretećim sadržajima. U konačnici je izveden samo hotel Jadran te restoran Plava terasa, koji je zapravo obuhvaćao adaptaciju starih zidina postojeće ruševne građevine te uređenje plaža s restoranom i noćnim klubom. Hotel Jadran smješten je nadomak mora, a visinom od 3 i 4 etaže te oblikovanjem pročelja u obliku niza zasebnih stambenih jedinica s različitom artikulacijom krova, prozora i bojanih pročelja, podsjećajući na mediteranske ambijente. U Njivicama Andrija Čičin Šain odbacuje temeljne postulate racionalizma kojeg većina arhitekata do tada rabi, radi potpunog podređivanja mediteranskom ambijentu gradi hotel koji postavlja, oblikuje i gradi kao staru gradsku strukturu sastavljene od niza kuća, različitih volumena i prostornih konfiguracija, koja će se ubrzo preuzeti i dalje razvijati na nekim drugim primjerima turističke gradnje kao što su Uvala Scott u Kraljevici, Igora Emilija iz 1968., i naselja  Haludovo s ribarskim selom u malinskoj, Borisa Magaša i Darka Turata iz 1972. godine.

Sljedećih nekoliko godina, sada već uhodani tim arhitekata, radi na raznim projektima turističkih naselja od Crikvenice, preko mjesta Punat na otoku Krku, pa sve do Jablanca gdje promišljaju i razrađuju razna turistička naselja, grade i oblikuju arhitekturu snažnog vernakularnog pečata, koji će kulminirati na realizaciji turističkog naselja Polari, Villas Rubin u Rovinju, kojeg sam objavio u prošlom prilogu. Odvijaju se godine snažnog turističkog zamaha, stvara se i upražnjava duh koji mješa kapitalistički turizam advartising marketinga i socijalistički kolektivitet. Zavisno o potrebama i mogućnostima postoje i osmišljavaju se razne tipologije i  hoteli za svih i za svakoga koji poželi doći.

 

 

Smješten stotinjak metara ispod jadranske magistrale, nedaleko grada Crikvenice u malom mjestu Smokvica, predviđala se tijekom 1967. izgradnja naselja „Mirta“, turističkog naselja od 400 stambenih jedinica i 800 ležajeva. Postojeći mediteranski vrtovi, vinogradi i maslinici s voćkama unutar gromača inicirali su ideju o atrijskom naselju, koja će zadržati prirodne kvalitete autohtonog ambijenta. Svaka stambena jedinica uz dvokrevetnu sobu ima sanitarni čvor i vlastiti vrt – sunčalište, koji služi i kao intimni boravak u zelenilu. U glavnoj ulici naselja, zapravo nizu povezanih trgova mediteranskog karaktera, nalazi se restoran za 500 posjetilaca, kavana s 250 mjesta, a uz samo more je u nekoliko nivoa smješten bar s 200 mjesta.

Gotovo istovremeno s naseljem Polari, Villas Rubin kako se danas zovu, Andrija Čičin-Šain 1971. godine projektira Alan-grad, turistički grad u Stinici kraj Jablanca, koji nikada nije realiziran. Surov i pust kraj mjesta Stinice smještene na moru, s planinskim masivom Velebita u zaleđu, potaknuo je arhitekta Čičin-Šaina na stvaranje slikovite turističke aglomeracije. Alan-grad je nudio „humanu viziju“ turističkog naselja, koja je koncepcijski, pa i izvedbeno, bila veoma slična naselju Polari. Iznova se težilo najjeftinijoj izvedbi, štoviše, projekt je rađen u suradnji s Otom Mojzešom, direktorom instituta za ekonomiku turizma iz Zagreba, te je proglašen jugoslavenskim prototipom turističkog objekta za domaće i inozemne goste „manje dubokog džepa“, odnosno najjeftinijim turističkim naseljem u Jugoslaviji, s najjeftinijim boravkom, uz bezbroj atrakcija.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, odlaskom u mirovinu, arhitekt Čičin-Šain posvećuje se posljednjoj arhitektonskoj kreaciji, za njega tada avangardnom konceptu „plivajućeg“ hotelskog kompleksa na morskoj pučini. Projekt izrađuje bez narudžbe i bez očekivanja realizacije, jednostavno ima potrebu da svoju profesionalnu karijeru, najvećim dijelom usmjerenu upravo na turističku arhitekturu, zaključi vizijom idealnog turističkog objekta. Kružni hotelski kompleks omogućuje ravnopravno uživanje u prirodnim ljepotama, gdje svaka hotelska soba ima jednakovrijedan pogled na pučinu. Smještajem sadržaja zabavnog karaktera ispod razine mora Čičin-Šain propituje granice moderne arhitekture i gura progres turizma u njemu specifičnom smjeru veselja života, kreativnosti i vedre svakodnevnice. Zahvaljujući njemu, njegovom otvorenom i komunikativnom duhu, predavanju kojeg je održao 2004. godine u DAR-u, njegovoj kćeri, također arhitektici koja je prikupila i obradila očevu slikovnu ostavštinu, Muzeju grada Rijeke i ravnatelju Ervinu Dubroviću, danas imam priliku podijeliti sa svima Vama ove meni silno važne i drage radove.

Andrija Čičin-Šain, Drugačiji Pogled Na Turizam

U povijesti arhitekture čest je slučaj da neki projekti ili realizacije poznatih arhitekata ostaju daleko od očiju javnosti  i stručne kritike. Takvi radovi skriveni su u sjeni uspjeha nekih njihovih poznatijih, medijski bolje praćenih, ili pak od struke priznatijih i lakše vrednovanih ostvarenja. Upravo takvu sudbinu doživljava dio opusa arhitekta Andrije Čičin Šaina, većini javnosti poznatog po izvedbama legendarnog hotela Libertas i Palace u Dubrovniku. Danas, pedesetak godina nakon njihovog projektiranja ili izvedbe, donosim neke druge, manje poznate i analizirane projekte ovog vrsnog arhitekta. S kolegom Čičin Šainom imao sam priliku družiti se u više navrata tijekom 2004. godine, digitalizirati dio njegovog manje znanog, a osobno mi vrlo inspirativnog opusa turističke arhitekture, te u suradnji s Društvom Arhitekata Rijeke-DAR organizirati jedno iznimno inspirativno predavanje.

Arhitekt Andrija Čičin-Šain živio je i radio Rijeci, te je u suradnji s kolegom Žarkom Vincekom ostvario značajan doprinos razvoju turizma i turističke arhitekture 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Pored poznatih i danas često prisutnih slika iz prošlosti, preko kojih se propituje i analizira razvoj turizma, po strani je ostavljen niz projekata i studija hotelskih naselja koje ovaj arhitekt izvodi za potrebe turističkih poduzeća Istre, Primorja i Dalmacije. Andrija Čičin-Šain promišlja drugačije viđenje hotela, uvodi neke nove poglede na hotelsku tipologiju, donoseći pritom neočekivane osvrte na mogućnosti turizma, drugačije poglede na temu dokolice, mjesta odmora i zabave.

1964. godine,  u malom mjestu Punat na otoku Krku, u suradnji sa Žarkom Vincekom i Borisom Tomašićem, Andrija Čičin-Šain projektira turističko naselje “hotela-sojenice”, kao pratećeg objekta prve nautičke marine u Kvarnerskoj regiji. Hotelsko naselje i restoran u potpunosti su smješteni na vodi, te nizom mostova povezani s obalom. Svaka soba ima izoliranu terasu-sunčalište, te vlastitu barku, kojom gost individualno pristupa svojoj “hotelskoj sobi”, malim stubama preko karakteristične “bokaporte” ulazi iz plovila u svoju privremenu kuću.

Recepcija i pomoćni pogoni hotela smješteni su na obali i oblikovani u pejzažu kao prostorna derivacija krčke gromače. U sklopu hotela na vodi, kao zasebni entitet, predviđen je i “sojenica-restoran”, podvodni bar i akvarij. Ovaj originalni projekt, koji bi i danas predstavljao znatan otklon od arhitektonskih i urbanističkih konvencija, jasno pokazuje kako Čičin-Šain ne projektira u granicama postojećeg. On anticipira drugačije, iznalazi nove i neočekivane odnose arhitekture i prirode, čovjeka i mora, drugačiji i specifičan pogled na mjesta i turističku ponudu.

Iste godine, paralelno s izradom krčkog projekta, ali sada na samom jugu Jadrana, na poluotoku Sustjepanu u Cavtatu, Andrija Čičin-Šain radi još jedan “rastavljeni” hotel, u kojem ponovo jasno individualizira sobu, razdvajajući je od pratećih servisa, usluga i centralnih sadržaja hotela. Odgovarajući jasno i precizno na potrebe intenzivnog razvoja dubrovačkog turizma, projektira turističko naselje koje bi obuhvaćalo samostojeće apartmane, nekoliko restorana, barova, te objekte za zabavu, sportske terene i dječja igrališta.

Poluotok Sustjepan nalazi se preko puta samog centra Cavtata, pa naselje gradi isključivo skriveno u zelenilu kako ne bi konkuriralo gradu. Restoran, kao centralni fokus ove razvedene i disperzirane strukture, je u ovom projektu trebao biti smješten na najužem dijelu poluotoka, ukopan u zemlji, tako da mu je krovna zelena terasa povezana s prirodom i lokalnim pejzažem. Smještajne jedinice koncipirane su kao zasebni apartmani, kuće u prirodi s vlastitim terasom i pogledom na more, građeni suhozidima izvedenog iz lokalnog kamena, lako dostupnim materijalom toga kraja.

Njegove analize, studije i projekti koji propituju organizaciju hotela kao rastočenu, disperziranu i rahlu strukturu, gdje se svaka smještajna jedinca pretvara u autonomnu kuću, mjesto odmora, ali i generatora zajedništva, artikuliranog javnim prostorom poput malog primorskog gradića, dobivaju svoju konačnu materijalizaciju 1969. godine u Turističkom naselju Polari (danas Villas Rubin), u Rovinju, gdje Čičin-Šain sve do 1979. godine, i pred sam odlazak u mirovinu, kontinuirano gradi svoju posljednju turističku realizaciju.

Turističko naselje Polari smješteno je u neposrednoj blizini grada Rovinja, na praznoj parceli uz samo more okruženoj starim maslinicima. Gotovo ravan teren bez većih uzvisina zahtijevao je niske, isključivo jednokatne i dvokatne objekte koji neće svojom vizurom i siluetom konkurirati starom gradu. Projektiranje naselja Polari osmišljeno je kao “grad u malom”, mjesto sa svim potrebnim sadržajima, infrastrukturom i komunikacijama. Čičin-Šain uvodi središnju pješačku komunikaciju koja se pruža od recepcije smještene u centru naselja, preko dva manja trga, pa sve do same morske obale. Kuće hotela okružene su maslinicima organiziranih oko pješačke ulice u centru naselja, dok je obalna zona, šetnica uz more, namijenjena isključivo dnevnom boravku, rekreaciji i razonodi gostiju na plažama, bazenima i igralištima.

Čičin-Šain u naselju Polari projektira nekoliko tipiziranih kuća. Od slobodnostojećih, kuća u nizu, preko prizemnih do katnih, kuće su većinom atrijskog tipa, s vlastitim vrtom ograđen visokim zidom koji jamči potpunu izolaciju od ulice i vreve naselja. Kuće u nizu organizirane su na jednoj, dvije, iznimno tri etaže, s kojih se pruža pogled na Rovinj, te takvom složenom organizacijom kompenziraju nedostatak vrta i intimnost parcele. Naselje u cijelosti nosi pečat primorskog gradića. Kosi krovovi prekriveni kupama kanalicama, vanjske stube i trijemovi, lođe, natkriveni prolazi, pergole s vinovom lozom, kameno popločenje, tek su neki od oblikovnih motiva koji manipuliraju suvremenošću, slikama povijesti i tradicijskom gradnjom.

S umjetnicima Raulom Goldonijem i Eugenom Kokotom, Andrija Čičin-Šain uređuje interijere, i predlaže specifičnu kolorističku viziju novog naselja. Odabir fasadnih boja te njihov učinak na cjelokupan doživljaj naselja Polari otvara i danas mogućnosti za nove interpretacije. Pastelno žuta, oker, ljubičasta, plava i venecijanski crvena, kao pet osnovnih boja istarske arhitekture na zapadnoj obali, našle su svoje mjesto i u naselju Polari. Ova veoma promišljena, konceptualno održiva, jednostavna, ekonomična i silno duhovita gradnja ostat će sigurno trajni poticaj za promišljanje suvremene arhitekture i svakodnevne gradnje.

Arhitektura Uzbuđenja, Arhitekti Užitka

U teoriji i praksi suvremene arhitekture užitak, strast i tjelesna uzbudljivost koju arhitektura može pružiti, nisu često razmatrani, a još manje racionalno i znanstveno analizirani. Kao što Roland Barthes u svojoj knjizi “Užitak u tekstu” navodi “Užitak se ne podaje spremno analizi”, tjelesni se užitak arhitekture ne otvara tek tako, ne podaje svoje najdublje osjećaje lako.

Osim svima poznatog, uzvišenog, na trenutke predvidivog i patetičnog povijesno umjetničkog tumačenja osjećajnosti prostora koja se pruža pred korisnikom, te svojim apstraktnim kodom pobuđuje stanja produhovljenog otkrića, arhitektura uzbuđenja i zavodljive tjelesnosti rijetko se tumačila.

Arhitekt Adolf Loos sa svoja dva manje poznata i analizirana projekta, spavaćom sobom za svoju mladu devetnaestogodišnju suprugu Linu, te nikad izvedenim projektom kuće za Josephine Baker, intenzivno se bavio temama tjelesne osjećajnosti, ritualima zavođenja, voajerskog odnosa i strastvene putenosti arhitekture.

Početkom 1903. godine u samom centru Beča, zoni Kärtner Ringa, arhitekt uređuje svoj mali stan. Loos zadržava prethodni raspored prostorija i položaj nosivih zidova, sa spavaćom sobom, dnevnim boravkom i kuhinjom. U novi stan s jedne strane postavlja veliki i masivni kamin s bibliotekom, dok s druge strane projektira osjećajnu, uzbudljivu snježno bijelu spavaću sobu za svoju mladu suprugu Linu. Zidovi spavaće sobe bojani su sedefasto bijelom bojom i presvučeni naboranom bijelom svilom. Podovi su pokriveni bijelim angora tepihom koji se penje uz bokove kreveta. Krevet je prekriven bijelim svilenim prekrivačem, a kroz zavjese na prozorima prodire difuzno, mliječno bijelo svjetlo – senzualan i vrlo delikatan intiman okvir arhitekture potpune tišine, mira i erotično uzbudljivoga stanja. Bijela spavaća soba “obučena” u bijelu svilu, te obložena bijelim krznom mekanih zečića, izazivaju uzbudljiv tjelesan osjećaj. U jednom trenu čini nam se da se cijela soba može razodjenuti, polako skidati u slojevima, otvarati se nekim novim tjelesnim iskustvima i erotiziranim ritualima zavođenja.

Ova rijetko uzbudljiva scena u potpunom je kontrastu u odnosu na javni dio stana s dnevnim boravkom i golemim kaminom koji odaje dojam sigurnosti, topline ali i muške “mišičavosti”, dodane snage ovog malog stana za dvoje. Kamin je velik i za to vrijeme hipertrofiranih dimenzija, koji ujedno predstavlja potpunu novinu i neočekivani element Bečkog stana, kao direktnog arhitektonskog importa motiva iz Engleske i Amerike.

Ovaj jasan, precizno projektiran i tjelesno snažan sukob dviju oprečnih i neočekivanih prizora i soba, slika, crnog i bijelog, tvrdog i mekanog, snažnog i krhkog, javnog i intimnog, mjesta za svakog do mjesta za samo nekog, senzualnih motiva i slika preuzetih iz nekih drugih mjesta kolažiranih osjećajima iz nekih poznatih intimnih priča, u novom okruženju stvara nove odnose i poprimaju novo značenje.

Dvadesetpet godina nakon ovog projekta, nakon dva neuspjela braka, Adolf Loos boravi i radi u Parizu gdje završava kuću za Tristana Tzaru. Obilazeći noćima pariške klubove i kabaree, fasciniran je ljepotom i zavodljivom strasti jedne plesačice. Ime joj je Josephine Backer. Arhitekt joj odlučuje posvetiti projekt kuće. Radi nacrte i maketu crno bijele prugaste kuće, koja će u sebi utjeloviti senzualnost vlasnice, energiju uzbuđenja i erosa koju prenaša na arhitekta, njene goste, te jasno oblikuje temu prostornog voajerizma kao nadopune arhitektovog koncepta raum-plana.

Tijekom 1927. godine Loos odabire parcelu na uglu Avenue Bugeaud i Rue de la Pompe u Parizu, gdje smješta crno-bijelu uglovnicu za fatalnu “brončanu Veneru”. Arhitekt otvoreno traži načine i graditeljske elemente kojima bi stanje zavođenja, tjelesne uzbuđenosti i erotskog maštanja pretočio u konkretnu arhitekturu. Loos gradi trokatnu kuću gdje se prolaženje kroz katove, hodanje sobama i koridorima pretvara u čin prostornog zavođenja. Direktan i tjelesno uzbudljiv čin erotskog odnosa između posjetitelja i vlasnice kuće.

Centralni element kuće oko koje se otvara i skida arhitektonska promenada je veliki ostakljeni bazen. Kuća se gradi, slaže i podastire posjetitelju od velikog cilindričnog ulaznog vestibula, koji se poput klasične rimske vile ili renesansne palače otvara na “vodeni atrij” s velikim ekranima-prozorima bazena. U velikom masivnom bazenu, koji se proteže kroz dvije etaže građevine, uprizoruje se gola plivačica Josephine Baker, koja tim činom prima goste i uvodi ih u svoje intimne odaje. Posjetitelji, gosti i obožavatelji koji prolaze kućom svjedoče veoma uzbudljivom prizoru, gledaju Josephinine pokrete tijela koja pliva i roni u plavičastoj vodi, uokvirena u velike pokretne slike na zidovima bazena. Nikada realizirani projekt u sebi sadrži sve elemente erotskog uzbuđenja i putenosti, poput spavaće sobe u bijeloj svili i nercu za svoju nikad prežaljenu ljubav Linu.

Adolf Loos nikada nije uručio projekt tamnoputoj starleti, te se skrhan velikim pedofilskim skandalom koji se oko njega vodio, vraća u svoj stari stan u Beču gdje se još jednom ženi 35 godina mlađom kćerkom svojih klijenata, fotografkinjom Claire Beck. Ubrzo nakon vjenčanja, već 1932. godine, još se jednom nesretno rastaje, te umire već sljedeće godine, u 62 godini, siromašan i potpuno zdravstveno slomljen u bečkom sanatoriju Kalksburg.

Tijekom 1029. godine, paralelno s ovim burnim događajima i uzbudljivim projektima Adolfa Loosa, tada već najpoznatiji svjetski arhitekt Le Corbusier odlazi na opušteno krstarenje do Južne Amerike. Putuje luksuznim prekooceanskim putničkim brodom Lutetia. Na putovanju kreće sa svojim velikim društvom među kojem je i zvijezda pariške celebrity scene Josephine Baker. Arhitekt osim opuštenog druženja na brodu radi neke od svojih poznatih skica projekta za Rio de Janeiro, te piše svoju poznatu knjigu “Precisions on the Present State of Architecture and City Planning”. Tijekom putovanja arhitekt se intenzivno druži s Josephine, te radi crteže i portrete zavodljive starlete, zabavljajući se sa simpatičnom djevojkom na brodskim tulumima.

Na jednom organiziranom maskirnom balu veliki arhitekt sjedi pored zavodljive starlete. Le Corbusier za večernji maskenbal odijeva crno-bijelu prugastu masku, zapravo potpuno je odjeven u Loosovu kuću za Josephine Backer. Nikada isporučeni projekt za nikada ostvarenu kuću, uzbudljivi projekt za nikada uzvraćenu strast, cinično je odjenula i maskirno prekrila tijelo mršavog arhitekta. Potpuno siguran u svoje stavove i politiku koju provodi, samouvjeren u svoju arhitekturu i svijet kojim vlada, izmamljuje u tom trenu čudan osmjeh s lica tamnopute ljepotice. Neki dobro upućeni suvremenici i zajedljivi zlobnici kažu da draga i zavodljiva Josephine nije niti znala za Loosov karizmatični projekt.