Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Razglednice Iz Turistopije, Le Grande Motte

Često slušamo teze kako bi turizam trebao postati glavni pokretač ekonomskog i društvenog razvoja, nestrpljivo isčekujući trenutak ukazanja slike idilične simbioze dobrih turističkih politika, arhitekture i prirodnih resursa naših otoka, mora i Jadrana. Turizam danas, kao jedna od glavnih grana globalne tržišne ekonomije, jasno reprezentira najpropulzivnije i najmnogoljudnije migracijske tokove na kugli zemaljskoj, ostavljajući pritom snažan otisak u prostoru urbanih, socijalnih, društvenih i političkih interakcija, koje neskriveno moderira.

Turizam, osim što reprezentira sustav specifičnih ekonomija i organizacija, također pretpostavlja specifičan način rada u pripremi, planiranju i izgradnji turističke infrastrukture snažno uvjetovanih nepredvidivim političkim, sigurnosnim, klimatskim i ekološkim zahtjevima trenutka. Kako bi plastično shvatili važnost planiranja u turizmu te specifičnost utjecaja turizma na ekonomske i društvene tokove, dobro je posegnuti za nekim danas pomalo zaboravljenim primjerima poslijeratnog turističkog razvoja na Mediteranu.

Planiranje turizma, njegov infrastrukturni, ekonomski i politički utjecaj u godinama nakon drugog svjetskog rata najbolje se odražava kroz živuće primjere herojske izgradnje i planiranja turističke infrastrukture na području Francuske Azurne obale, Languedoc-Roussillon. Turističko naselje, grad turizma Le Grande Motte, nastao je iz ničega. Na prostorima teško pristupačne obale, u močvari i šašu prepunim komaraca, u samo nekoliko godina prema projektu arhitekta Jean Balladura niknuo je novi grad turizma, prva realizacija europske utopije turizma. Ovaj projekt bio je dio velike strategije, radno nazvane Misija Racine, koja je imala zadatak izgraditi novi turistički raj Europe. “Francuska Florida”, kako su je tada neki nazivali, stasala je u prepoznatljivu turističku destinaciju, mjesto koje tijekom cijele godina privlači i zadržava turiste iz sjeverne Europe i cijele Francuske.

Ovaj opsežan državni i politički projekt prvenstveno je trebao ojačati ekonomsku vitalnost Francuske obale te omogućiti infrastrukturni i prometni razvoj šire regije. Politička i ekonomska podrška generala De Gaullea, tada Predsjednika Republike, i njegovog premijera Georgesa Pompidoua, osiguravala je potpunu podršku velikom državnom projektu. Zamisao je bila da se angažiraju najbolji francuski arhitekti toga vremena, koji bi svaki sa svojim timom, osmislili, razvili i isprojektirali jedan dio francuske obale. Jasan cilj projekta bilo je stvaranje 500 000 turističkih kreveta, izgradnja nekoliko stotina hotela, marina i kampova, ukupne vrijednosti 3 milijarde francuskih franaka.

Projekt započinje tijekom 1961. godine, otkupom privatnih parcela i objedinjavanjem dijelova pomorskog dobra francuske obale, od Provanse do Katalonije na granici sa Španjolskom. Tijekom 1962. godine država Francuska razvija i usvaja Prostorni plan razvoja obalnog područja, te uz nesebičnu političku, administrativnu, pravnu i tehničku podršku ministra graditeljstva Republike Francuske Pierrea Sudreaua, arhitekt Jean Balladur u samo šest godina u potpunosti mijenja izgled dijela priobalja mediteranske Europe. Tijekom 24. listopada 1967. godine General de Gaulle dolazi u svečani posjet Languedoc, a njegov helikopter slijeće u centar grada La Grande Motte. Prvi hoteli i apartmani u potpunosti su spremni da prihvate prve turiste i goste novog grada turizma.

Arhitekt Jean Balladur razvio je master plan, te u potpunosti isprojektirao sve kuće u gradu turizma, smještenog na 750 hektara zemljišta, uključujući 450 hektara čvrste zemlje i 300 hektara isušene i sanirane močvare. Grad uključuje planiranje i izgradnju kompletne prometne infrastrukture, izgradnju gradskog centra, područja za kampiranje, marinu i gradski park. Ballar gradi za to vrijeme unikatne građevine terasaste tipologije, koje inspiraciju vuku iz kombinacije motiva pretkolumbijskih piramida Teotihuacana i Meksika, te modernističke arhitekture Brazila, posebice arhitekture Oscara Niemeyera.

Ubrzo nakon početka turističkog života u Le Grande Motte, tijekom 1969. godine, izvodi se prvi trgovački centar “Forum”, s 31 trgovinom, caffe barovima i restoranom. Također, u centru novoga grada izvodi se i prvi vrtić koji je u danoma svog otvaranja primao 70 djece različitog uzrasta. U međuvremenu je izgrađena cijela stambena i apartmanska infrastruktura, koja je objedinjena i markirana velikom piramidom, stepenastim betonskim neboderom visokom 15 katova, kao glavnog prostornog repera Le Grande Motte grada.

U srpnju 1975. godine, postavlja se kamen temeljac prve sakralne građevine u gradu, crkve Svetog Augustina, kao novog i svima potrebnog centra duhovnosti te mjesta okupljanja turista, ali i prvih stalnih stanovnika novoga grada. Za nove žitelje turističke utopije, za njihove nove obitelji, tijekom iste godine izvodi se prva škola. Ubrzo nastaje i novo, isključivo stambeno susjedstvo koje se razvija prema zapadu, koje predstavlja novi kvart u oblasti Mauguio, grad za stalne stanovnike turističkog resorta.

Otvara se prvi kongresni centar, a tijekom 1974. godine grad dobiva svoju prvu gradsku upravu, da bi tijekom 1984. prema tadašnjem prvom popisu stanovništva, La Grande Motte udomio oko 4000 stalnih stanovnika. Na periferiji grada poznati arhitekt golf terana Roberta Trent Jones dizajnira prestižan golferski park, izvodi se nova spa-tallasoterapija, a već 1987. godine Le Grand Motte dobiva prvi koledž kojeg pohađaju stranci, ali i dio stalnih stanovnika grada turizma. Na periferiji grada početkom novog stoljeća izvodi se i prvo komunalno groblje.

Sudbina je neumoljivo i okrutno htjela da jedan od prvih stanovnika “grada mrvih” u Gradu Turizma bude njegov arhitekt. Tijekom sunčanog poslijepodneva 15. lipnja 2002. godine, nakon iznenadne smrti u Parizu, groblje Le Grande Motte vječno je udomilo na posljednji počinak Jean Balladura – svog stvoritelja, idejnog začetnika i oca Grada Turizma.

Danas, pedeset i pet godina od početka planiranja i izgradnje grada Le Grande Motte, za razliku od primjera s naše obale, gdje su turistička naselja iz tog istog vremena pretvorena u “Betonske Spavače”, zarobljena u nekom davno prošlom vremenu i spremna na gotovo pa romantizirajući pogled arhitekata i struke, Le Grand Motte živi i dalje. “Betonski Budnik” s Azurne obale, prima i dalje svoje goste, pljeneći pažnju arhitekata i turista, zauvijek živeći duh generala De Gaullea, premijera Georgesa Pompidoua i arhitekta Jean Balladura.

Heizerov Grad, The City

Ako se već silno trudite i pokušavate napraviti dobru skulpturu, zašto ne napraviti jedno jasno umjetničko djelo koje bi se moglo mjeriti s Boeingom 747, Empire State Buildingom ili Golden Gate Bridgeom?

Michael Heizer

 

Ima jedan Grad i zove se The City. To je projekt Grada u pustinji Nevada. Ovaj Grad nema stanovnika i nije rađen sukladno odredbi nekog urbanističkog plana uređenja. Za ovaj Grad i njegovu gradnju nije provedena niti jedna javna rasprava, niti upriličeno javno izlaganje. Ovaj Grad je dugačak dva kilometra i širok pola kilometra. Grad je sagrađen iz zemlje, pustinjskog pijeska, kamenja i betona. Grad se nalazi 156 milja od Las Vegasa, 40 milja od najbližeg susjeda i dva sata vožnje do prve asfaltirane ceste. Grad – The City, je krenuo nastajati tijekom 1972. godine, gradio se 44 godine te se ubrzo planira njegov konačni završetak. Grad ima samo jednu prilaznu cestu, okružen je privatnim parcelama te se do njega ne može doći bez dozvole njegovog vlasnika, projektanta i jedinog stanovnika – umjetnika Michael Heizera.

 

Ja gradim ovaj Grad za vremena koja dolaze. Interesira me umjetničko djelo i gradnja koje će predstavljati apsolutna dostignuća civilizacije do trenutka njezinog nastanka.

Michael Heizer

 

Tijekom 1970. godine, tada malo poznati land-art umjetnik Michael Heizer, nakon izvedbe svoje prve umjetničke gradnje “Double Negative”, angažirao je pilota Roberta De Nira iz Las Vegasa, da mu pomogne pri letenju i pri pronalaženju kvalitetne parcele u srcu pustinje Nevada. Jedini uvjet i kriterij odabira lokacije bila je njezina kolosalna dimenzija, mnoštvo pijeska i šljunka, tekuća voda iz potoka, apsolutna izolacija od ostatka svijeta, te kao posljednje i najvažnije, da parcela bude jako jeftina. U to doba gotovo 90% prostora Nevade bilo je javno zemljište koje se nije moglo otkupiti. Nakon dugog traženja Michael Heizer postupno je zagospodario zemljištem otkupljenim za samo 30 $ po jednom ralu, a posljednju parcelu isplatilo je 2010 godine. Tijekom 1972. godine započinje kopanje snažnim bagerima, razarenje stijenske mase TNT ekspozivom, gradnja grada od pjeska, blata i zemlje. Gradnja kolosalne skulpture -The City.

 

 

Snažan umjetnički čin ostavlja ljude bez daha, zapanjeni su i često bez riječi kada stanu ispred mojih skulptura. Oni se zapravo osjećaju i pomalo ojađeni, gotovo pa uzrujani. Zapravo, uopće ne razumiju to što ja radim.

 

Mislim da je veličinu najteže izraziti kroz klasičan umjetnički repertoar, prvenstveno zato što iziskuje posvećenost i vrijeme. Po meni to je za umjetnost najjači alat. Veličinom jednostavno dobivaš prostor i atmosferu koja postaje volumen. U jednom trenutku jednostavno stojiš u obliku.

Michael Heizer

 

nevada-001

 

Točan položaj i lokaciju Grada nitko desetljećima nije znao, gradnja i projekt bili su obavijeni velom potpune tajnosti i mistike. Heizer nije nikoga primao, niti pozivao medije i kuratore da svjedoče njegovom projektu. Godinama nitko nije mogao, niti znao pronaći ovo teško dostupno i zabito mjesto u pustinji. Lokacija Grada, njegova mističnost i tajnovitost postala je ubrzo predmetom tračeva te prerasla u predmet brojnih špekulacija. Tek nakon punih dvadeset godina od početka gradnje, objavljen je prvi članak u New York Timesu, gdje se izričito, i na zahtjev umjetnika, odbija spomenuti precizna lokacija projekta The City. Oskudni članci i samo nekoliko fotografija koji su objavljivani o ovom projektu tijekom 2000-ih, navodili su da se projekt nalazi u ruralnom području Lincoln County, Nevada. Na temelju takvih i drugih informacija koje su počele biti objavljene na internetu, te konačnom komercijalnom upotrebom Google Mapsa, tek je nedavno postalo moguće pronaći i precizno locirati Heizerov dobro čuvani Grad.

 

 

Ja nisam dogmatično-puristički psihopat, te nisam ludo i neprijateljski raspoložen tip kako se često tumači. Ja sam zapravo veoma nježna i osjetljiva persona. Moj posao jednostavno nije komercijalan, te u njemu nema preciznog rasporeda rada, nema rokova niti utvrđenih termina. U mojoj umjesnosti nema žurbe.

 

Veličina stvari nije neki trik, niti skretanje pažnje kroz brzu dosjetku. Veličina je jedina i prava bit mog rada. Frank Gehry primjerice voli zamišljati svoje zgrade kao skulpture. Ja za razliku od njega volim zamišljati svoje skulpture kao čistu i jasnu arhitekturu.

Michael Heizer

 

Heizer i danas, kao i od početka gradnje, živi sam u svom Gradu. Rijetko ga napušta, a goste gotovo da i ne prima. U skromnoj kući s velikim rančem živi mirno i spokojno. Kuća je prizemna i izvedena iz drvene konstrukcije. Grije se i kuha sa štednjacima na drva. U dnevnom boravku nalazi se velika televizija sa satelitskim programom, masivni namještaj te nekoliko Remington skulptura različitih veličina i motiva. Na policama u prostranoj kuhinji nalazi se mnoštvo knjiga, među kojima se odmah uočavaju “Shrubs of the Great Basin” i “Weeds of the West“. Pored kuće nalazi se niz sporednih građevina s energanom, generatorom i solarnim panelima, te radionica gdje umjetnik u društvu svojih bliskih suradnika Mary Shanahan i Jennifer Mackiewicz provodi većinu svog vremena. Još se ni danas ne zna kada će se Grad, The City, otvoriti za svoje prve goste i posjetitelje…..

 

Ja nisam akademski umjetnik, ja ne primam i ne uzimam znanja iz knjiga. Ja sam se samoobrazovao kroz povijesne primjere gradnje koja je slična mom umjetničkom radu. Moje reference nisu iz New York-art scene, niti iz Europskih galerija.

 

Ja nisam nikada bio, niti mogao biti političan da pišem priloge i tekstove o sebi, niti da odlazim na umjetnička zabave primanja i koktele. Zato ne samo da je moja umjetnost često prisvajana, a intelektualno vlasništvo brutalno kradeno, nego su moj cjelokupni rad i djelovanje potpuno krivo interpretirani.

Michael Heizer

Alteration to a Suburban House

Dan Graham je jedan od rijetkih umjetnika koji je snažno utjecao na razvoj i promišljanje suvremene arhitekture i dizajna, a da je istovremeno svoje brojne radove, inspiraciju i poticaj na rad temeljio na arhitekturi samoj. U svojim je razgovorima i pisanim dokumentima otvoreno priznao da su na njega, i na njegov rad, ponajviše utjecale kuće Mies Van der Rohea i razmišljanja o suburbanoj arhitekturi Roberta Venturia. Ova, na prvi pogled nemoguća i teško spojiva kombinacija utjecaja, ponajbolje će se razumjeti i jasno prikazati u njegovom ranom radu iz 1978. godine “Alteration to a Suburban House”.

U ovom projektu-maketi umjetnik s tipične američke suburbane kuće uklanja njeno glavno ulično pročelje. Drvenu, umjereno dekoriranu fasadu zamjenjuje s velikim staklom, transparentnim pročeljem nalik Miesovim Farnsworth ili Tugendhat House. Unutar jednostavne i skromne kuće, na nasuprotnom zidu, postavlja veliko ogledalo koje prekriva zid jednakih dimenzija i proporcija kao ono na pročelju. Takav reflektirajući zid – kućno ogledalo, skriva sobe, garderobe i kupaonice, zaklanja privatni dio kuće koje se nalaze na stražnjoj strani građevine. Stakleni i reflektirajući zid u kombinaciji transparencije i refleksije prikazuje u potpunosti kuhinju, blagovaonicu, ulazni hodnik i dnevni boravak koji se nalazi u prednjem dijelu.

Ogledalo koje se poklapa sa staklenom fasadom i ulicom ne odražava samo unutrašnjost kuće, nego prikazuje ulicu i okoliš izvan kuće. Pojavljuju se reflektirajuće slike s fasadama i dijelovima dviju sličnih kuća koje se nalaze preko puta, okružene vanjskim travnjakom, stazom i dijelom ulice. U određenom trenutku reflektirajuća slika, otvoreni dnevni boravak i okoliš, ali i refleksija gledatelja samog, prikazuju se na zidu kuće dok on hoda ulicom ili se vozi automobilom. Pogled kroz prozor postaje metaforički pano, ali i jasan prikaz neiluzionističkog pogleda. Pogled je to na tipičnu, poželjnu, svakodnevno banalnu konvencionalnu kuću, okruženu parkovnim zelenilom.

Za pješaka, prolaznika i zalutalog putnika na prvi pogled to je kuća sa staklenom fasadom koja jasno i nedvosmisleno otkriva interijer kuće, te ga prikazuje kao da je u kakvom izlogu prodavaonice. Međutim, zrcalo koje je smješteno iza stakla, otkriva i vanjskog promatrača unutar njegovog konvencionalnog prigradskog okruženja. U trenutku se stvara  obrat, nastaje slika koja je zasigurno snažnija te potpuno neočekivana vidljivost privatne polovice stana napada javni prostor ispred posjedovne linije parcele.

U brojnim primjerima klasičnih suburbanih kuća, ograničen pogled na unutrašnjost osiguran je klasičnom “slikom prozorom”, dajući pritom promatraču jasnu i očekivanu sliku opće prihvaćene, konvencionalne i očekivane normalnosti. Ostali uobičajeni ukrasi, mobilijar, predmeti u stanu i namještaj koji se u ovom obratu stavljaju ispred kuće jasno izražavaju identitet vlasnika kuće u prvi plan. “Alteration to a Suburban House”, mijenjajući stvarno mjesto konvencionalnih znakova, lišava kuću njenog “osobnog” identiteta definiranog od strane zajednice. Projekt se može čitati kao arhitektura građena i osmišljena od strane arhitekta, kao arhitektonski projekt smišljen i organiziran od strane javnosti, ali i kao “uradi sam” intervencija vlasnika koji, eto, ugrađuje novi, moderan i potpuno transparentan kućni element.

Interesantan je podatak da je Dan Graham inspiraciju za “Alteration to a Suburban House”, kao i medij njene prezentacije putem makete, dobio gledajući izložbu arhitekata “The New York Five”, analizirajući modele ranih radova Michaela Gravesa i Petera Eisenmana. Više je puta Graham navodio kako mu se izložba i sami projekti uopće ne sviđaju, ali da je putem njih shvatio kako mu medij arhitektonskog modela, s jednostavnim opisom, daje nevjerojatnu slobodu i mogućnost interpretacije njegovih specifičnih projekata.

Teme istraživanja, prezentacije i tumačenja životnog stila ljudi u suburbanim kućama Dan Graham započinje tijekom 70-ih godina dvadesetog stoljeća, kada se upoznaje s istraživanjima Robert Venturia i Denise Scott Brown predstavljenih na izložbi “Signs of Life : Symbols in the American City”, iz 1976. godine u Renwick Gallery of the National Collection of Fine Arts, u Washingtonu, te kroz vlastiti projekt “Peeping in the Suburbs” gdje prikazuje svima znane, ali redovito skrivane životne rutine obične američke porodice. Dan Graham izlaže maketu kuće i crtež s opisom koji objašnjava projekt. Na ulaznom prostoru ispred tipične kuće na periferiji Santa Barbare u Californiji postavlja veliki televizor. Na njemu, zavisno od doba dana i biranja kanala od strane ukućana, prikazuje se crtani film, filmska sapunica u nastavcima, reklamni prilog, kviz ili porno-film.

Ovim projektom i site specific instalacijom Dan Graham pokazuje da veza između intime doma i javnosti koja se u prošlosti vodila putem otvora na fasadi, prozora ili trijema, danas biva komunicirana pomoću zaslona i pokretnih tv-slika. Razbijanje društvenih konvencija, koje se obično čini kroz otvoreni prikaz intimnih dijelova kuće, ovim se projektom prezentiraju putem televizora postavljenom na travnjaku ulaznog dijela kuće. Sve je putem zaslona postavljenog pored nogostupa izloženo i pokazano svakom prolazniku. Susjedi dobivaju na uvid privatnost članova porodice, upoznaju njihove tajne, interese, shvaćajući način na koji provode svoje vrijeme. Poput obrnute sigurnosne kamere, privatnost je dovedena u pitanje, ne iz razloga da bi ih se špijuniralo i pratilo, već upravo da bi njihov intimni ukus izložen javnosti bio u cijelosti pokazan i otkriven.

U radovima Dan Grahama mi gledamo sebe i svijet oko nas, gledamo objekte, gledamo druge ljude i njihove rutine, gledamo kako drugi gledaju i promatraju, gledamo sami sebe kako promatramo. Graham putem svojih staklenih paviljona pronalazi idealan medij da stvori ovakovu vrstu svijesti neizbježnom, svima lako dostupnom i jasno tumačenom. Stakla, okviri i ogledala koja su različito prozirna ili reflektirajuća prisiljavaju publiku na jasnu participativnu ulogu. Neovisno o vlastitom htijenju ili želji, jasno smo uključeni u arhitekturu samosvijesti. U Dan Graham-ovim paviljonima, svi smo mi oči. Ponekad vidimo reflektirajuću sliku, drugi put vidimo oblik figure preko refleksije ili prozirnog stakla, dok u jednom trenu uočavamo odraz ili sjenu vlastitog lika. Proces neočekivanog prebacivanja razumijevanja jedan je od načina jasnog mjerenja gubitka i ponovnog otkrivanja sebe, ali i drugih, tako da ova spoznaja postaje središnje mjesto u iskustvenom podražaju Grahamovih paviljona.