Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Andrija Čičin-Šain, Drugačiji Pogled Na Turizam

U povijesti arhitekture čest je slučaj da neki projekti ili realizacije poznatih arhitekata ostaju daleko od očiju javnosti  i stručne kritike. Takvi radovi skriveni su u sjeni uspjeha nekih njihovih poznatijih, medijski bolje praćenih, ili pak od struke priznatijih i lakše vrednovanih ostvarenja. Upravo takvu sudbinu doživljava dio opusa arhitekta Andrije Čičin Šaina, većini javnosti poznatog po izvedbama legendarnog hotela Libertas i Palace u Dubrovniku. Danas, pedesetak godina nakon njihovog projektiranja ili izvedbe, donosim neke druge, manje poznate i analizirane projekte ovog vrsnog arhitekta. S kolegom Čičin Šainom imao sam priliku družiti se u više navrata tijekom 2004. godine, digitalizirati dio njegovog manje znanog, a osobno mi vrlo inspirativnog opusa turističke arhitekture, te u suradnji s Društvom Arhitekata Rijeke-DAR organizirati jedno iznimno inspirativno predavanje.

Arhitekt Andrija Čičin-Šain živio je i radio Rijeci, te je u suradnji s kolegom Žarkom Vincekom ostvario značajan doprinos razvoju turizma i turističke arhitekture 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Pored poznatih i danas često prisutnih slika iz prošlosti, preko kojih se propituje i analizira razvoj turizma, po strani je ostavljen niz projekata i studija hotelskih naselja koje ovaj arhitekt izvodi za potrebe turističkih poduzeća Istre, Primorja i Dalmacije. Andrija Čičin-Šain promišlja drugačije viđenje hotela, uvodi neke nove poglede na hotelsku tipologiju, donoseći pritom neočekivane osvrte na mogućnosti turizma, drugačije poglede na temu dokolice, mjesta odmora i zabave.

1964. godine,  u malom mjestu Punat na otoku Krku, u suradnji sa Žarkom Vincekom i Borisom Tomašićem, Andrija Čičin-Šain projektira turističko naselje “hotela-sojenice”, kao pratećeg objekta prve nautičke marine u Kvarnerskoj regiji. Hotelsko naselje i restoran u potpunosti su smješteni na vodi, te nizom mostova povezani s obalom. Svaka soba ima izoliranu terasu-sunčalište, te vlastitu barku, kojom gost individualno pristupa svojoj “hotelskoj sobi”, malim stubama preko karakteristične “bokaporte” ulazi iz plovila u svoju privremenu kuću.

Recepcija i pomoćni pogoni hotela smješteni su na obali i oblikovani u pejzažu kao prostorna derivacija krčke gromače. U sklopu hotela na vodi, kao zasebni entitet, predviđen je i “sojenica-restoran”, podvodni bar i akvarij. Ovaj originalni projekt, koji bi i danas predstavljao znatan otklon od arhitektonskih i urbanističkih konvencija, jasno pokazuje kako Čičin-Šain ne projektira u granicama postojećeg. On anticipira drugačije, iznalazi nove i neočekivane odnose arhitekture i prirode, čovjeka i mora, drugačiji i specifičan pogled na mjesta i turističku ponudu.

Iste godine, paralelno s izradom krčkog projekta, ali sada na samom jugu Jadrana, na poluotoku Sustjepanu u Cavtatu, Andrija Čičin-Šain radi još jedan “rastavljeni” hotel, u kojem ponovo jasno individualizira sobu, razdvajajući je od pratećih servisa, usluga i centralnih sadržaja hotela. Odgovarajući jasno i precizno na potrebe intenzivnog razvoja dubrovačkog turizma, projektira turističko naselje koje bi obuhvaćalo samostojeće apartmane, nekoliko restorana, barova, te objekte za zabavu, sportske terene i dječja igrališta.

Poluotok Sustjepan nalazi se preko puta samog centra Cavtata, pa naselje gradi isključivo skriveno u zelenilu kako ne bi konkuriralo gradu. Restoran, kao centralni fokus ove razvedene i disperzirane strukture, je u ovom projektu trebao biti smješten na najužem dijelu poluotoka, ukopan u zemlji, tako da mu je krovna zelena terasa povezana s prirodom i lokalnim pejzažem. Smještajne jedinice koncipirane su kao zasebni apartmani, kuće u prirodi s vlastitim terasom i pogledom na more, građeni suhozidima izvedenog iz lokalnog kamena, lako dostupnim materijalom toga kraja.

Njegove analize, studije i projekti koji propituju organizaciju hotela kao rastočenu, disperziranu i rahlu strukturu, gdje se svaka smještajna jedinca pretvara u autonomnu kuću, mjesto odmora, ali i generatora zajedništva, artikuliranog javnim prostorom poput malog primorskog gradića, dobivaju svoju konačnu materijalizaciju 1969. godine u Turističkom naselju Polari (danas Villas Rubin), u Rovinju, gdje Čičin-Šain sve do 1979. godine, i pred sam odlazak u mirovinu, kontinuirano gradi svoju posljednju turističku realizaciju.

Turističko naselje Polari smješteno je u neposrednoj blizini grada Rovinja, na praznoj parceli uz samo more okruženoj starim maslinicima. Gotovo ravan teren bez većih uzvisina zahtijevao je niske, isključivo jednokatne i dvokatne objekte koji neće svojom vizurom i siluetom konkurirati starom gradu. Projektiranje naselja Polari osmišljeno je kao “grad u malom”, mjesto sa svim potrebnim sadržajima, infrastrukturom i komunikacijama. Čičin-Šain uvodi središnju pješačku komunikaciju koja se pruža od recepcije smještene u centru naselja, preko dva manja trga, pa sve do same morske obale. Kuće hotela okružene su maslinicima organiziranih oko pješačke ulice u centru naselja, dok je obalna zona, šetnica uz more, namijenjena isključivo dnevnom boravku, rekreaciji i razonodi gostiju na plažama, bazenima i igralištima.

Čičin-Šain u naselju Polari projektira nekoliko tipiziranih kuća. Od slobodnostojećih, kuća u nizu, preko prizemnih do katnih, kuće su većinom atrijskog tipa, s vlastitim vrtom ograđen visokim zidom koji jamči potpunu izolaciju od ulice i vreve naselja. Kuće u nizu organizirane su na jednoj, dvije, iznimno tri etaže, s kojih se pruža pogled na Rovinj, te takvom složenom organizacijom kompenziraju nedostatak vrta i intimnost parcele. Naselje u cijelosti nosi pečat primorskog gradića. Kosi krovovi prekriveni kupama kanalicama, vanjske stube i trijemovi, lođe, natkriveni prolazi, pergole s vinovom lozom, kameno popločenje, tek su neki od oblikovnih motiva koji manipuliraju suvremenošću, slikama povijesti i tradicijskom gradnjom.

S umjetnicima Raulom Goldonijem i Eugenom Kokotom, Andrija Čičin-Šain uređuje interijere, i predlaže specifičnu kolorističku viziju novog naselja. Odabir fasadnih boja te njihov učinak na cjelokupan doživljaj naselja Polari otvara i danas mogućnosti za nove interpretacije. Pastelno žuta, oker, ljubičasta, plava i venecijanski crvena, kao pet osnovnih boja istarske arhitekture na zapadnoj obali, našle su svoje mjesto i u naselju Polari. Ova veoma promišljena, konceptualno održiva, jednostavna, ekonomična i silno duhovita gradnja ostat će sigurno trajni poticaj za promišljanje suvremene arhitekture i svakodnevne gradnje.

Arhitektura Uzbuđenja, Arhitekti Užitka

U teoriji i praksi suvremene arhitekture užitak, strast i tjelesna uzbudljivost koju arhitektura može pružiti, nisu često razmatrani, a još manje racionalno i znanstveno analizirani. Kao što Roland Barthes u svojoj knjizi “Užitak u tekstu” navodi “Užitak se ne podaje spremno analizi”, tjelesni se užitak arhitekture ne otvara tek tako, ne podaje svoje najdublje osjećaje lako.

Osim svima poznatog, uzvišenog, na trenutke predvidivog i patetičnog povijesno umjetničkog tumačenja osjećajnosti prostora koja se pruža pred korisnikom, te svojim apstraktnim kodom pobuđuje stanja produhovljenog otkrića, arhitektura uzbuđenja i zavodljive tjelesnosti rijetko se tumačila.

Arhitekt Adolf Loos sa svoja dva manje poznata i analizirana projekta, spavaćom sobom za svoju mladu devetnaestogodišnju suprugu Linu, te nikad izvedenim projektom kuće za Josephine Baker, intenzivno se bavio temama tjelesne osjećajnosti, ritualima zavođenja, voajerskog odnosa i strastvene putenosti arhitekture.

Početkom 1903. godine u samom centru Beča, zoni Kärtner Ringa, arhitekt uređuje svoj mali stan. Loos zadržava prethodni raspored prostorija i položaj nosivih zidova, sa spavaćom sobom, dnevnim boravkom i kuhinjom. U novi stan s jedne strane postavlja veliki i masivni kamin s bibliotekom, dok s druge strane projektira osjećajnu, uzbudljivu snježno bijelu spavaću sobu za svoju mladu suprugu Linu. Zidovi spavaće sobe bojani su sedefasto bijelom bojom i presvučeni naboranom bijelom svilom. Podovi su pokriveni bijelim angora tepihom koji se penje uz bokove kreveta. Krevet je prekriven bijelim svilenim prekrivačem, a kroz zavjese na prozorima prodire difuzno, mliječno bijelo svjetlo – senzualan i vrlo delikatan intiman okvir arhitekture potpune tišine, mira i erotično uzbudljivoga stanja. Bijela spavaća soba “obučena” u bijelu svilu, te obložena bijelim krznom mekanih zečića, izazivaju uzbudljiv tjelesan osjećaj. U jednom trenu čini nam se da se cijela soba može razodjenuti, polako skidati u slojevima, otvarati se nekim novim tjelesnim iskustvima i erotiziranim ritualima zavođenja.

Ova rijetko uzbudljiva scena u potpunom je kontrastu u odnosu na javni dio stana s dnevnim boravkom i golemim kaminom koji odaje dojam sigurnosti, topline ali i muške “mišičavosti”, dodane snage ovog malog stana za dvoje. Kamin je velik i za to vrijeme hipertrofiranih dimenzija, koji ujedno predstavlja potpunu novinu i neočekivani element Bečkog stana, kao direktnog arhitektonskog importa motiva iz Engleske i Amerike.

Ovaj jasan, precizno projektiran i tjelesno snažan sukob dviju oprečnih i neočekivanih prizora i soba, slika, crnog i bijelog, tvrdog i mekanog, snažnog i krhkog, javnog i intimnog, mjesta za svakog do mjesta za samo nekog, senzualnih motiva i slika preuzetih iz nekih drugih mjesta kolažiranih osjećajima iz nekih poznatih intimnih priča, u novom okruženju stvara nove odnose i poprimaju novo značenje.

Dvadesetpet godina nakon ovog projekta, nakon dva neuspjela braka, Adolf Loos boravi i radi u Parizu gdje završava kuću za Tristana Tzaru. Obilazeći noćima pariške klubove i kabaree, fasciniran je ljepotom i zavodljivom strasti jedne plesačice. Ime joj je Josephine Backer. Arhitekt joj odlučuje posvetiti projekt kuće. Radi nacrte i maketu crno bijele prugaste kuće, koja će u sebi utjeloviti senzualnost vlasnice, energiju uzbuđenja i erosa koju prenaša na arhitekta, njene goste, te jasno oblikuje temu prostornog voajerizma kao nadopune arhitektovog koncepta raum-plana.

Tijekom 1927. godine Loos odabire parcelu na uglu Avenue Bugeaud i Rue de la Pompe u Parizu, gdje smješta crno-bijelu uglovnicu za fatalnu “brončanu Veneru”. Arhitekt otvoreno traži načine i graditeljske elemente kojima bi stanje zavođenja, tjelesne uzbuđenosti i erotskog maštanja pretočio u konkretnu arhitekturu. Loos gradi trokatnu kuću gdje se prolaženje kroz katove, hodanje sobama i koridorima pretvara u čin prostornog zavođenja. Direktan i tjelesno uzbudljiv čin erotskog odnosa između posjetitelja i vlasnice kuće.

Centralni element kuće oko koje se otvara i skida arhitektonska promenada je veliki ostakljeni bazen. Kuća se gradi, slaže i podastire posjetitelju od velikog cilindričnog ulaznog vestibula, koji se poput klasične rimske vile ili renesansne palače otvara na “vodeni atrij” s velikim ekranima-prozorima bazena. U velikom masivnom bazenu, koji se proteže kroz dvije etaže građevine, uprizoruje se gola plivačica Josephine Baker, koja tim činom prima goste i uvodi ih u svoje intimne odaje. Posjetitelji, gosti i obožavatelji koji prolaze kućom svjedoče veoma uzbudljivom prizoru, gledaju Josephinine pokrete tijela koja pliva i roni u plavičastoj vodi, uokvirena u velike pokretne slike na zidovima bazena. Nikada realizirani projekt u sebi sadrži sve elemente erotskog uzbuđenja i putenosti, poput spavaće sobe u bijeloj svili i nercu za svoju nikad prežaljenu ljubav Linu.

Adolf Loos nikada nije uručio projekt tamnoputoj starleti, te se skrhan velikim pedofilskim skandalom koji se oko njega vodio, vraća u svoj stari stan u Beču gdje se još jednom ženi 35 godina mlađom kćerkom svojih klijenata, fotografkinjom Claire Beck. Ubrzo nakon vjenčanja, već 1932. godine, još se jednom nesretno rastaje, te umire već sljedeće godine, u 62 godini, siromašan i potpuno zdravstveno slomljen u bečkom sanatoriju Kalksburg.

Tijekom 1029. godine, paralelno s ovim burnim događajima i uzbudljivim projektima Adolfa Loosa, tada već najpoznatiji svjetski arhitekt Le Corbusier odlazi na opušteno krstarenje do Južne Amerike. Putuje luksuznim prekooceanskim putničkim brodom Lutetia. Na putovanju kreće sa svojim velikim društvom među kojem je i zvijezda pariške celebrity scene Josephine Baker. Arhitekt osim opuštenog druženja na brodu radi neke od svojih poznatih skica projekta za Rio de Janeiro, te piše svoju poznatu knjigu “Precisions on the Present State of Architecture and City Planning”. Tijekom putovanja arhitekt se intenzivno druži s Josephine, te radi crteže i portrete zavodljive starlete, zabavljajući se sa simpatičnom djevojkom na brodskim tulumima.

Na jednom organiziranom maskirnom balu veliki arhitekt sjedi pored zavodljive starlete. Le Corbusier za večernji maskenbal odijeva crno-bijelu prugastu masku, zapravo potpuno je odjeven u Loosovu kuću za Josephine Backer. Nikada isporučeni projekt za nikada ostvarenu kuću, uzbudljivi projekt za nikada uzvraćenu strast, cinično je odjenula i maskirno prekrila tijelo mršavog arhitekta. Potpuno siguran u svoje stavove i politiku koju provodi, samouvjeren u svoju arhitekturu i svijet kojim vlada, izmamljuje u tom trenu čudan osmjeh s lica tamnopute ljepotice. Neki dobro upućeni suvremenici i zajedljivi zlobnici kažu da draga i zavodljiva Josephine nije niti znala za Loosov karizmatični projekt.

Produlji, Skrati, Useli

“Objekt novih stanova VP (vojne pošte) Pula arhitekta Kazimira Ostrogovića potpuno je dovršen tek ove, 1956. godine. Valja reći da su u tek dovršene stanove još tijekom protekle godine ušle mnoge obitelji pridošle u Pulu. Dio stanova je useljen i prije dovršetka svih dijelova građevine i izvođenja završnih radova. To nas nikako ne čudi jer je to već uobičajena praksa u izgradnji naše porušene zemlje. Nestašica stambenog prostora uslovljuje takva etapna rješenja, dok razvoj zemlje mora dalje nesmetano dalje teći.” Z.K. Stambena zgrada u Puli, Arhitektura br. 9, 1956. god. Zagreb

Probajte na čas zamisliti da vam netko danas predloži ili naredi da uđete u svoj novi stan, a da su još u toku građevinski radovi. Dok sa svojom obitelji ručate na velikom stolu u susjedstvu bruji miješalica koja proizvodi beton, izvode se hidroizolaterski radovi krova, a radnici liče zid na kojem se upravo montiraju vaša ulazna vrata. Osim što je danas nešto takvo teško zamislivo, možda i neizvodivo, jednako je nemoguće planirati, organizirati i graditi društvene, socijalne stanove. Kolektivna višestambena izgradnja potpuno se izgubila u sveopćoj individualizaciji i apartmanizaciji tržišne izgradnje gradova. Svaka donekle slična višestambena građevina prodaje se, proziva i marketinški predstavlja suvremenom “urbanom vilom”. Ta dosta čudna, i za neke možda bizarna razlika u poimanju društva i načina operiranja sustavom izgradnje stanova, njihove prodaje, useljavanja i načina korištenja, dogodila se u samo pedesetak godina.

Višestambena zgrada u Puli izvedena je na prostoru obalnog krila bivše tvornice duhana u Puli, porušenom u ratnom bombardiranju. Kazimir Ostrogović projektira ovu višestambenu kuću, vojne stanove namijenjene podoficirima, oficirima i zaposlenicima te mnogoljudne organizacije, velikog i masivnog aparata, sa šezdeset i osam novih stanova. Za razliku od do tada projektiranih višestambenih građevina, koje su mahom derivacija koncepta dva, tri ili četiri stana organiziranih oko unutarnje stubišne jezgre, u Puli susrećemo jedan od prvih poslijeratnih primjera galerijskog tipa stambene zgrade, s glavnim stubištem i liftovima postavljenim u zasebnom volumenu izvan korpusa građevine.

Prilikom projektiranja ove dugačke kuće kao “gradotvorne mase” vodilo se također računa o iskorištavanju prije postavljenih temeljnih šipova porušene tvornice duhana. Novo bi fundiranje građevine i promjena njezina oblika  tražila znatno povećanje troškova i bitno usložnila izgradnju. Ovaj jasan i racionalan ulazni podatak uvjetovao je osovinski raster nosivih poprečnih zidova, na udaljenosti od 7 metara. Stanovi su projektirani po tadašnjim normativima za trosobni stan od 70 m2, (7×10).  Spavaće sobe i dnevni boravak orijentirani su prema moru, dok su kuhinja i kupaonica položeni uz pješačku galeriju. Ostrogović postavlja glavno pročelje na sjeveroistok, kako bi orijentirao stanove na more i luku te urbanistički formirao čvrstu gradsku fasadu koja s istočne strane završava pulskom Arenom. Ograničenja uvjetovana oblikom parcele i njezinom malom dubinom, problemi oko temelja, te imperativ smještavanja što većeg broja jednakih stambenih jedinica, rezultirali su izduženom i elegantnom građevinom. U prizemlju građevine smješteni su lokali, kavana s natkrivenom terasom, parobrodska čekaonica s blagajnom, dućan prehrane, dok je s dvorišne strane u kontaktu s parkom planiran dječji vrtić.

Desetak godina kasnije, za istog investitora, samo ovoga puta za vojnu poštu Rijeka, Ostrogović gradi nove vojne stanove za rukovodeći, oficirski i kontraobavještajni kadar. Ostrogović u Rijeci primjenjuje identični tretman oblikovanja južnog pročelja, s blago isturenim parapetnim zidom, te trakom prozora i zidova rezerviranih za klizanje drvenih brisoleja. Bijela terabona parapeta, te crvena terabona i svijetlo zeleni prozori s rebrenicama brisoleja oblikuju glavni korpus građevine.

Ostrogović izvodi dvije kuće, koje djeluju kao dvije izrezane kriške, izrezane fete dugačkog niza s Pulske rive. Poput kakvog predgotovljenog projekta, gotove recepture za oblikovanje pročelja, Ostrogović koristi svoje unaprijed spremne “ gotove elemente”. To je jasna i precizno složene zbirka koncepata, motiva i elemenata, arhitektonskih i graditeljskih sklopova koje sklapa, kopira, lijepi i slaže u stalno nove i drugačije projekte. U slučaju Rijeke, dvije nove višestambene građevine s tridesetak stanova “umeću” se poput idealno pripasanih komada u postojeću višestambenu izgradnju Pećina, u kvart i prepoznatljivu zonu višestambenih najamnih kuća, vila i poznatih gradskih plaža, koja je nastala između dva svjetska rata, gdje Ostrogović gradi svoju poznatu predratnu, najamnu zgradu Kauzlarić.

“Politika komuna u izgradnji stanova naših gradova i naseljenih mjesta trebala bi biti jednoznačna: tj. otvarati mogućnost izgradnje većih i većih naselja, gdje su principi ekonomske izgradnje realni. Tu postoji mogućnost organizacije i racionalne izgradnje stanova te će takav način gradnje i planiranja postati pretežan. Paralelno s tim pojavit će se i potreba izgradnje pojedinih objekata u već postojećim ambijentima s određenim urbanističkim i arhitektonskim zahtjevima.” Kazimir Ostrogović: Stambena zgrada u Rijeci- ulica Polić-Kamova, Arhitektura br.87, 1965. Zagreb

 

Prostor Pećina određuje regulatorna osnova slobodno položenih zgrada unutar zelenila, omeđenih dvjema uzdužnim ulicama. Ostrogović projektira pravokutnu građevinu koja se svojim gabaritom i visinom uklapa u morfologiju Pećinskih prijeratnih vila i najamnih kuća. Pad terena i razlika u nivoima iskorišteni su za skladno uklapanje građevine unutar konteksta, tako da je ulaz s gornje ceste izveden u razini trećeg kata.

Uz neke nedoumice oko tlocrtne organizacije stanova, gdje Ostrogović prateći tadašnje jasne normative i broj traženih ležajeva po stanu, zanemaruje prostore dnevnog boravka s lijepim pogledom na Kvarnerski zaljev, nesporno projektira izuzetno elegantno i skladno pročelje s nizom rafiniranih detalja i brižno usklađenih odnosa materijala. Oblikujući građevinu na sjevernom i južnom pročelju, projektira poluzatvorene i otvorene lože koje nadopunjuju kvalitetu stambenog prostora. One predstavljaju prošireno gospodarstvo, kao prirodno hlađeni i ventilirani prostor, ili pak zasjenjenu terasu s pogledom na more. Također loggie osiguravaju fasadi potreban ritam punih i praznih ploha, te daju potrebnu dinamiku prvog i drugog plana pročelja. Glavni i pregnantni oblikovni element pročelja čine prije spomenuti karakteristični horizontalni parapetni zidovi, obrađeni bijelom terabonom povučeni po cijeloj dužini pročelja te reljefno izvučeni u odnosu na liniju fasadnog platna.

Ovom realizacijom vidljivo je da se uz masovnu socijalnu izgradnju koju karakteriziraju standardizacija i ekonomičnost izgradnje, stroga pravila i normativi, pojedine vrijednije interpolacije unutar postojećeg gradskog tkiva grade većim buđetom, povećanom brigom za detalj i solidnijom izvedbom. Ovaj primjer, uz Galićevu kuću na Svačićevom trgu, i Iblerovu interpolaciju u Zagrebu, Albinijevu stambena zgrada u Zadru te Perkovićeve primjere iz Splita, potvrđuju tezu o posebnoj pažnji planiranju i projektiranju višestambenih građevina unutar zadanog-zatečenog urbanog konteksta.