Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Svi smo mi Chuck Yeager

Jednog jutra, davne 1748. godine, kada je nakon višegodišnjeg rada geometar Gianbattista Noli konačno nacrtao kartu Rima, pogled na ovaj grad i svijet oko njega potpuno se izmijenio. Iscrtan je i ostvaren novi, drugačiji pogled na mjesto i arhitekturu grada, te dat novi smisao svemu onome što se dotad nazivalo Gradom. Izveden je pogled koji okuplja i kondenzira sve podatke, znanje o konkretnom mjestu, te donosi i pruža priliku za nove zaključke i spoznaje.

Pedeset godina nakon objave velike karte Rima, arhitekt Giovanni Battista Piranesi crta svoju kartu Rima. To je složeni kolaž, rekonstrukcija drevnog grada, s precizno iscrtanom arhitekturom velikog carstva. Piranesi koristi kopiju Nollijevog plana za izradu svog projekta. Linije i crte tih dvaju planova su gotovo pa identične, poklapaju se u cijelosti, ali Piranesi donosi svoju kartu, precizni projekt s 402 objekta, kolaž rimskih građevina sa 402 različita tlocrta sklopljenih u novi inspirativni kolaž.

Sredinom dvadesetog stoljeća, u uvijek otvorenom Parizu, Gy Debord i Asger Jorn šetaju gradom. Hodaju, lutaju, ali i precizno crtaju svoju kartu Naked City-a. Crtaju kartu koja jasno prikazuje drugačiji pogled i novu metodu mapiranja, gledanja i označavanja grada. Vadeći isječke gradskih struktura neovisnih od bulevara, ulica i trgova koji ih dotad povezuju, definiraju drugačiji gradski prostor. Njihov grad postaje i jeste mapa, pravi nepatvoreni projekt sastavljen od precizno odabranih insula. Entiteti gradskih isječaka povezuju se linijama i strelicama, trajektorijama i putovima, promenadama i osobnim putanjama, definirajući pritom novi, neočekivani sustav, drugačiji poredak za novi grad. Jak osjećaj za geografiju teritorija, te dinamično i promišljeno spajanje na prvi pogled nespojivih, individualnih i intimnih dijelova grada, stvara neočekivane zone u pokretu. Grad kao arhipelag fluktuirajućih emocija i specifičnih mjesta.

Tijekom 1963. godine, tada već opće priznati umjetnik Constant Nieuwenhuys, u sklopu svog projekta New Babylon projektira svoju viziju Pariza. Nastavljajući se na Naked City, Constant precizno i jasno postavlja svoju gradsku konstrukciju, veliki prostorni aparat i rešetku kojom intenzificira postojeći Pariz. U njegovom projektu jasno je da on provocira stanje u kojem čovjek kao individua može slobodno koristiti svoje vrijeme, ići gdje želi, kako želi, i kada želi. Jasno je da se takav način života ne može u potpunosti iskoristiti u svijetu u kojem vladaju sat i fiksno boravište. Mobilnost i  neprekidna fluktuacija stanovništva, kao logične posljedice nove slobode, stvaraju drugačiji odnos između grada i naselja. Bez poštivanja rasporeda, bez hijerarhije i bez fiksnog prebivališta, ljudsko biće preuzima prema Constantu nomadski način života, u ovom novom, umjetnom, potpuno “izgrađenom” okolišu. Novi Babilon završava nikuda (s obzirom na to da je zemlja okrugla), ona ne poznaje granice (jer nema više nacionalnih ekonomija) ili kolektivnosti (s obzirom na to da čovječanstvo fluktuira). Svako mjesto dostupno je jednome i svima.

Poznati američki pisac i novinar, Tom Wolfe, jedan od utemeljitelja i pionira New Journalisma 1979. godine piše svoju poznatu knjigu The Right Stuff. U knjizi donosi razgovore i citate lucidnih teza Chuck Yeagera, borbenog pilota, čovjeka koji je prvi probio zvučni zid. Wolfe veoma plastično i inspirativno prenosi Yeagerove osjećaje i tjelesnu obuzetost koju letenje, ekstremni uvjeti borbe, “dogfighta” , i probijanja zvučnog zida stvara. Stanja i osjećaj dimenzije, odnosno specifične percepcije prostora, nisu povezani s klasičnim svjedočenjima prostora i njegovih autoriteta poput onih na zemlji. Gore i dolje, naprijed i nazad, teško i lagano, ili pravocrtna linija kretanja tu ne postoji. Definira se stanje drugačijeg shvaćanja prostora. U stanju zračne borbe, svjedoči Yeager, krećemo se i spoznajemo prostor poput metka, gotovo balistički. Sva su pravila spoznaje svijeta sa zemlje potpuno bespotrebna i pogrešna. Ništa nije unaprijed predvidivo pa je stoga teško išta opisati ili definirati. Prostor je potpuno kinetičko polje, otvoreni sustav bez klasične prostorne hijerarhije. Vaše tijelo i avion u jenom trenu postaju jedno, tijelo i metalni kokpit letjelice kao “Full Metal Jacket”.

Potaknut ovom knjigom Sanford Kwinter 1996. godine piše svoj poznati esej “Flying the Bullet Or When Did the Future Begin” gdje nadahnuto opisuje metodu rada Rema Koolhaasa u kontekstu sveprisutne globalizacije, ubrzanog vremena, infrastrukture, te novih rasporeda ekonomskih snaga, režima i medija 90-ih. Za Kwintera je prostor arhitekture kinetičko polje poput neba Chuck Yeagera. Iako pretežna percepcija društva i arhitekture nudi predvidivi rezultat i osjećaje koji daju viđene slike i oblici proizašli iz klasične perspektive, novi urbani prostor za Kwintera je otvorena mreža unutar koje sve egzistira. Arhitekt se unutar takvog kontroliranog kaosa vremena rukovodi čas pravilima politike, čas ekonomije, čas infrastrukture, čas medija, ali nikako više prema pravilima crteža ili očekivanjima našega pogleda i perspektive. Perspektiva predodređuje iznenađenje. Bilo šta može biti bilo gdje i bilo kada. Iznenađenje i neizvjesnost ugrađeno je u sam sustav.

Da su nove perspektive i pogledi na svijet u potpunosti izmijenjeni, svima je danas jasno. Hodajući Googleovim mapama, istražujući viđeno i neviđeno, dnevno posjećujemo i gledamo razna mjesta i prostore. Leteći kartama i prostorom Google Eartha tražimo razna mjesta i točke.

Obavijesti i poruke na Googleu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz Cyberculture, te slobodne informacije sabrane iz drugih profesija i disciplina, postaju nova praksa i način djelovanja. Obrada, selekcija, i prikupljanje podataka postaju nova metoda projektiranja, metoda koja će biti prilagodljiva novim okolnostima i drugačijem mjestu. Zato gledajući bazene, polja, nuklearne reaktore, stadione, brodove, brda, doline, proplanke, jezerca, rijeke i ceste očima Jenny Odell vidimo da sami možemo vrlo jednostavno i uzbudljivo kreirati novu i osobnu realnost, koja ima malo drugačiji pogled na stvari koje nam se svakodnevno nude i prikazuju.

S druge strane u suvremenoj poljoprivredi, šumarstvu, industriji vode, energetici, infrastrukturi i obavještajnoj zajednici svakodnevno se rabe alati koji masivno i otvorenu rastvaraju nove vidike. Pritom se definiraju drugačiji pogledi i novi horizonti  teritorija, koji nisu  rezervirani samo za gradove i urbana područja.

Satelitski podaci koji se dnevno rabe, omogućuju naprimjer novi način praćenja podzemnih vodonosnika u poljoprivrednim regijama. Znanstvenici sa Stanforda osmislili su, a danas je već u masovnoj upotrebi, pragmatično korištenje satelita koji s milimetarskom preciznošću ispituju, detektiraju i informiraju o vlažnosti tla, te stanju usjeva na poljoprivrednim farmama. Kada uoče nedostatak vode, grešku ili slabo navodnjavanje ili hranjenje poljoprivrednih kultura, umreženi kompjuterski sustav geokodiranih točaka polja i sustav cjevovoda milimetarskom preciznošću kontrolira i obrađuje usjeve. Isto tako umreženi i navođeni traktori ili male letjelice dolaze do konkretnog mjesta uočenog na satelitu, te vrše dodatnu kontrolu, sjetvu, okopavanje plodova ili potreban iskop. Navođeni traktor, hranjen i punjen preciznim i nedvosmislenim satelitskim informacija geokodirano prati stanje polja, monitoring i transport usjeva, te milimetarskom preciznošću dovodi farmera i njegov radni tim na točno izabrano, kontrolirano i unaprijed definirano mjesto.

Stefanie Grundner i njezine kolege iz RapidEye, geo-prostorno-informacijske tvrtke iz Brandenburgua, brzo i konkretno mijenjaju poglede u suvremenom svijetu. RapidEye posjeduje pet autonomnih satelitskih mreža koje omogućuju paralelno snimanje u pet grupa elektromagnetskog spektra. Njihovi dragocjeni i sofisticirani podaci informiraju  klijente sa svih krajeva zemaljske kugle. Od proizvođača pamuka u Sjevernoj Karolini, preko uzgajivača “lucerka djeteline” u zapadnoj Kanadi, do Kazahstanskih proizvođača pšenice, svi međusobno otvoreno komuniciraju. Korištenjem slika stvorenih ovim preciznim optičkim instrumentima, od kojih je svaki osjetljivi na određene grupe toplinskog ili vizualnog elektromagnetskog spektra, poljoprivrednicima, geolozima, rudarima i ribarima u realnom vremenu isporučuje detaljan zemljovid sa traženim podacima. Opremljen GPS-om, traktorom, brodom, letjelicom ili nekim drugim navođenim prometalom, te dobrom voljom i željom za radom, suvremeni seljaci protagonisti su vrtoglavog razvoja u planiranju i organizaciji prostora.

Ovakve danas svima dostupne informacije, otvorena inteligencija i podaci koje možemo koristiti u novoj arhitekturi teritorija otvaraju nove mogućnosti za kreativnost. Ako se samo prisjetimo nekih događaja iz bliske prošlosti kada su se snimke iz zraka koristile u legalizaciji bespravne gradnje, do snimki iz satelita koje otkrivaju nevidljive dijelove svijeta, potvrđuju nam da upotreba i kontrola podataka pri izvođenju novih prostornih projekata može biti silno uzbudljiva. Voda, kopno, planine, pustinje, šume otvorena su mreža, otvoreno polje za djelovanje i drugačiju kreativnost. Kreativnost koja više ne kreće od pješačke perspektive, ulice i drvoreda, trgova i pjaca, te prelazi i nalazi se već negdje drugdje. Prostor je čisto kinetičko polje, no ovog puta ne samo i isključivo za vojne borbene pilote poput Yeagera, već je to polje, otvorena mreža dostupna svima nama. Reći će netko, svi smo mi danas Chuck Yeager.

Next Vojak

Next Vojak je projekt nastao u sklopu natječaja “d3 housing tomorrow 2013” kojim se promišlja mogućnost drugačijeg razvoja suvremenog urbanog teritorija te se analiziraju i predlažu mogući scenariji stanovanja budućnosti, u kontekstu “grada nakon oblika”. Projekt koji je nastao u suradnji s Idom Križaj otvoreno propituje drugačiji pristup razvoju gradova, kritičan i kreativan pogled na tehnologije, infrastrukturu, energiju i prirodu oko nas.

Teorije i prakse modernog urbanizma posljednjih su se godinama mahom bavile ekstenzivnim razvojem grada baziranom na aktivnom konzumiranju teritorija, pripadajuće mu infrastrukture i ekonomije. Važno je također napomenuti da se u vremenu kada je došlo do snažnog i ubrzanog razvoja gradova, uzbudljivog nastanka novih urbanih struktura niknulih u pustinjama, močvarama, prašumama, i deltama rijeka, urbanizam počeo gubiti kao klasična i priznata disciplina. Kao da je potrošen i nestao u birokratsko-ekonomskim manipulacijama, dok se urbanist kao stručnjak potpuno umorio u traženju novih oblika, tehnika, i predvidivih formi tako postavljenih pravila grada.

Razlog gubitka novih urbanih paradigmi, svježih pogleda na razvoj i progres, te svojevrsni zamor ljudi od krivo interpretirane modernosti, treba tražiti prvenstveno u kontekstu ekstenzivne i silno atomizirane gradnje-trgovine stanovima, osobnog “krova nad glavom”, koja dotiče i brine svih. Nemilice se troše svi resursi, od materijalnih do emotivnih, a snažna i masivna medijatizacija društva stvara dodatni zamor, sumnju i nepovjerenje prema ponuđenim pravilima uspjeha, teorijama razvoja i mogućnostima prosperiteta suvremenog grada.

U tom kontekstu Next Vojak sebe ne pozicionira unutar kritike i nezadovoljstva postojećim dosezima gradogradnje, već naprotiv, otvoreno i kreativno projektira tehnologijama, znanstvenim dostignućima i alatima suvremenog društva. Next Vojak predlaže redefiniranje pogleda, preslagivanje odnosa u planiranju i projektiranju grada, drugačiji pogled na gradnju, urbanizam, elemente infrastrukture, izvore energije, ekologiju i nepotrošive društvenosti čovjeka u suvremenom medijatiziranom društvu.

Next Vojak u tom kontekstu predlaže i artikulira drugačiju, osviještenu i logičnu strategiju rasta suvremenog grada kao “nove prirode”, grada organski aritkuliranog, rastućeg kroz vrijeme kao autonomnog energetskog, tehnološkog i ekološkog sustava, potpuno neovisnog, samosvjesnog, samodostatnog sustava, pogodnog za razvoj suvremenog stanovanja.

Next Vojak promatra i projektira prostor Sušaka u Rijeci, njegov kvart Vojak, planiran i građen od sredine 60-ih do početka 70-ih godina prošlog stoljeća. Sušak je u cjelini novi dio grada Rijeke koji se snažno i brzo razvija početkom prošlog stoljeća kao politička, ekonomska i infrastrukturna protuteža talijanskog dijela grada, Fiume. Sušak je nastao od malog naselja položenog uz ušće i kanjon rijeke Rječine, te se razvijao kao novi urbani centar regije i glavna luka Kraljevine Jugoslavije. U samo tridesetak godina grad udeseterostručuje svoju površinu, te nastaje nova prepoznatljiva urbana matrica grada. Zavojita ulica, zvana Boulevard, prometna, infrastrukturna i urbana serpentina koja se penje uz brdo, od mora i luke do Trsatskog samostana s crkvom, generirala je prepoznatljivi urbani tok sa zgradama na kosom terenu i zelenilu, koje su okrenute jugu s pogledom na Kvarnerski zaljev.

Rast grada Sušaka ne staje kroz vrijeme, te se i za vrijeme drugog svjetskog rata na području Vojaka grade stambene zgrade, Deksa. Interesantno je napomenuti da se urbanistički planovi i projekti rađeni za ovo područje, nastali početkom stoljeća, za vrijeme različitih političkih uprava, koriste i nadograđuju kako talijanski fašist, tako i komunisti u poslijeratnom razvoju grada za gradnju novog, sada radničkog naselja u FNR Jugoslaviji. Vojak svoju današnju fizionomiju i konačni urbani otisak temelji na urbanističkom planu arhitekata Sile i Kolacija, s tipičnim CIAM urbanizmom, gdje su unutar postojeće matrice predratnih, poratnih radničkih nastambi i privatnih obiteljskih građevina umeću visoki neboderi i horizontalno položeni kvadri mahom višestambenih građevina. Uz stambenu infrastrukturu izvedena je lokalna škola, vrtić, opskrbni-trgovački i društveni centar, toplana koja opskrbljuje energijom cijeli kvart i veliki projektirani centralni park.

U podzemnom dijelu Vojaka također se uslijed snažnog infrastrukturnog razvoja luke, željeznice i prateće industrije vremenom razvio cijeli podzemni grad. Nevidljivi grad koji se sastoji od impresivnog spiralnog tunela ukopanog u masivnoj stijeni brda, s prugom koja vodi željeznicu do mora i luke. Također je izveden niz podzemnih skladišta, skloništa i manjih tunela i prolaza nastalih za potrebe skladištenja robe, zbrinjavanja ljudstva u slučajevima raznih razaranja i prirodnih kataklizmi.

Next Vojak predlaže novi razvoj unutar površine postojećeg formiranog kvarta uvođenjem i postavljanjem novih slojeva, tematskih, energetskih, ekoloških, agrikulturnih i poljoprivrednih platoa novog grada kao “nove prirode”. Svi novi slojevi i projektirani platoi polja Next Vojak-a građeni su da predstavljaju i koriste dostignuća suvremenog tehnološkog, znanstvenog i infrastrukturnog aparata. Kao takav, Next Vojak je prostorni i društveni entitet prepoznatljive fizionomije i karaktera nastalog taloženjem slojeva suvremenog grada izraslog poput prirode, spontano i održivo projektirani slojevi preklopljeni i položeni slojevi održivih sistema koji garantiraju razvoj u vremenu, autonomiju života i rasta populacije.

Slojevi Next Vojaka se nižu od podzemlja s rekonstruiranim i dodatno izvedenim tunelima i podzemnim gradom, prelaze preko postojećeg prizemlja, te se penju i rasprostiru od petog do desetog kata postojećih nebodera. Slojevi Next Vojaka sadrže autonomne, projektirane energetske i ekološke sustave.

Prvi nadzemni sloj položen iznad prizemlja Vojaka je sloj wetland-a, s nizom obiteljskih kuća rasprostrenih oko jezera, tj. bazena sa skupljenom i filtriranom vodom. U drugom, suhom sloju, rezerviranom mahom za suhe kulture, aeroponike i porozni kamenjar – drystone sloj, izvedena je tipična infrastruktura, stanovanje i poloprivredne kulture karakteristične za porozni kraški teren i priobalje. Treći, najviši sloj Next Vojaka, rezerviran je za veliki parking na kojem se smještavaju brojna vozila stanovništva, gostiju i lokalnih poduzeća. U sklopu parkinga postavljeno je polje solarnih kolektora, electricity sloj koji opskrbljuje kvart energijom.

Ovi novi gradski slojevi sadrže projektirane, ali i spontano nastale tankove, lokve i jezera skupljene vode koja se sustavom odvodnje i kontroliranog dovoda distribuiraju kroz slojeve Next Vojaka. Od morske vode koja se sakuplja i vodi do next Vojaka podzemnim tunelima, do skupljene podzemne vode i kišnice, voda se upotrebljava za navodnjavanja poljoprivrede, za stočarstvo, te rad strojeva izmjenjivača topline i toplinskih pumpi. Također, voda se koristi za navodnjavanje “podzemnog” grada u tunelima i skloništima, te prokopanih prostorija ispod zemlje, gdje se proizvode gljive i ostale vrste rasle u mraku i vlažnom okruženju, a namijenjene su prehrani stanovništva novog kvarta.

Svaki od novih slojeva na svoj specifičan način predstavlja novu kontroliranu prirodu, projektiranu infrastrukturu, energetsku, agrikulturnu autonomnu oblast namijenjenu svakodnevnom životu, proizvodnji i daljnjoj razmjeni, trženju ili prodaji.

Ovako projektirani i stvoreni sustav, osim što omogućuje i stvara autonomni i održivi kvart Vojak, on neposredno formira i pravi sloj 96% prirode u prizemlju postojećeg grada, od kojeg je sve i započelo. Priroda onakvu kakvu je svi poznajemo iz priča i povijesti stvara se kroz vrijeme i cikluse svakodnevnog življenja u otvorenom prizemlju Vojaka. Ta tako stvorena priroda, s postojećim kućama i ulicama, oblikuje se za buduće vrijeme i buduće generacije stanovnika. Takva budućnost generirana je i stvorena na ekstenzivnom planiranju i projektiranju gornjih slojeva kvarta, kontrolirane i artificijelne prirode, genetski modificirane prirode i njezinih modificiranih vrsta, umjetne inteligencije, energije i infrastrukture koja je kreativno, socijalno i društveno osviještena, a upotrebljava se i koristi za dobro sutrašnjice. Nex Vojak čini projektiran, kontroliran i visoko dizajniran sustav za povratak iskonskoj prirodi, koju danas (osim u pričama) gotovo da i ne poznajemo.

 

 

 

Transgresija, Transformacija, Drugačija Upotreba

Važan element u spoznaji i tumačenju suvremene arhitekture grada je njezina inspirativna i bogata slojevitost. Heterogenost slojeva koje je kroz ubrzani urbani razvoj nataložilo prošlo stoljeće, snažno definira kontekst u kojemu danas djelujemo i radimo.

Arhitektura zato može, i treba tražiti nove poticaje unutar redefinicije postojeće gradske mase, recikliranja, drugačije i neočekivane upotrebe mjesta.

Također, zatečene ili novo stvorene urbane infrastrukture, moraju i trebaju moći transgresirati u neočekivana stanja, transponirati se u nove urbane oblike te redefinirati ili drugačije upotrebljavati postojeću supstancu građevine ili gradskog tkiva. Tako prepoznate i selektirane sklopove, koje nalazimo oko nas, u svakodnevnom djelovanju tumačim kao svojevrsne “gotove elemente”, unaprijed pripremljene i spremljene fragmente, elemente novog i drugačijeg programiranja i korištenja.

Na primjeru drugačije upotrebe baseball stadiona u Osaki, koji u jednom trenu svog trajanja postaje shopping centar, prelazi u polukružni isječak gradića s malim kućama i mutira u kvartovski parking, potvrđuje se teza o održivoj reciklaži i nadogradnji gradotvorne strukture te potrebi složenijeg i promišljenijeg projektiranja građevina kao razvojne i nadogradive infrastrukture.

U kontekstu tako zatečenih “gotovih elemenata” grada i njegovih dijelova svjedočimo trenutku i procesu kada se zauvijek napušta jedno stanje, i jedan način korištenja, dok novo još nije sigurno i poznato, a još manje jednoznačno priznato. Ulazimo u stanje i fazu “između”, gdje procesi i mjesto prihvaćaju nove mogućnosti. Taj trenutak, važno je reći, nikako ne smije izazivati strah od novog, strah od gubitka prošlog vremena ili sustava. Takav trenutak prelaznog stanja u susretu s novim često rezultira neizbježnom, ali potpuno beskorisnom romantikom nostalgije, zamućujući pritom vidike i fokus novoga pogleda.

Nostalgija nikako ne može i ne treba biti shvaćena i površno tumačena kao memorija. Memoriju jedino i isključivo shvaćam i prihvaćam kao vrijeme i stanje koje je upravo prošlo, trenutak neposredno prije “sada”, sagledavajući je u cjelini, i u kontekstu trajanja. Memorija stoga mora biti shvaćena poput kreativnog i iskustvenoga (ka)taloga gotovih i unaprijed pripremljenih elemenata za nove pokušaje. Jedina kreativna i poticajna konstantna je stalna mijena, i njezina kreativna neizvjesnost koja provocira uzbudljiva stanja. Alat i metoda za taloženje i usložnjavanje poticajne urbane strukture.

Gledajući gradove i sredine u kojima je klasični urbani razvoj stao u vremenu, svjesni smo da će novi život ovisiti o transformaciji i drugačijoj upotrebi danas (za)napuštenih područja i građevina. Poput garaže-teatra u Detroitu, klasična obnova i revitalizacija nikako nije odgovor na ovaj neočekivani izazov. Potrebno je stvar sagledati iz drugoga kuta, s druge točke gledišta. Dijelovi grada i građevna masa su i okvir za stvaranje nove gradske prirode, neočekivanog organizma koji se postepeno ili pak neočekivano naglo stvara kroz intenzivnu drugačiju upotrebu, te promjenom kriterija vrednovanja i upražnjavanja društvenih navika.

Urbana kultura, te njezina pripadajuća struktura prepoznata u svojim klasičnim i univerzalnim elementima grada koji definiraju ulicu, raskršće, trijemove, prolaze, trgove, piazze i gradske kulise na primjeru Tahrir Square-a, i njegovom drugačijem načinu korištenja, govore o važnosti uvažavanja drugačijih i neočekivanih upotreba mjesta. Njihova specifičnost i dovršenost za jedno vrijeme i jednu namjenu, jednostavnim korištenjem u svrhu okupljanja i protesta, transformira se u nešto potpuno drugačije, neočekivano, ali snažno održivo i zauvijek zabilježeno. Ovako precizno potvrđeno i djelotvorno organizirano mjesto ostaje trajno u memoriji, kao snažan fenomen u kombinaciji sa specifičnim slikom, oblikom i urbanom formom izvedene privremenim, ali isto tako univerzalnim elementima namjene prostora i akcije. Press centar, kamp, bolnica, pozornica, apoteka, prodavaonica, vrtić, džamija, izložbena galerija odlagalište otpada, sve je organizirano i pretopljeno s postojećom strukturom grada. Grad i njegovi gradbeni elementi, ulice, rotor i park, udomljuju akciju i novu funkciju. Akcija i protest poprima oblik i pulsira u obrisima gradske infrastrukture. Oblik i sadržaj u novom, neočekivanom, nepredvidivom stanju, transgresiranoj namjeni, transponiranom obliku suvremenog grada.

Arhitektova intervencija u ovakvim slučajevima podrazumijeva iščitavanje postojećih “gotovih elemenata”, njihov društveni, urbani, konstruktivni, oblikovni, prostorni i osjećajni kod, te potenciranje ovako analiziranih elemenata do krajnjih granica nove akcije, konstruktivne i upotrebne vrijednosti. Erozija ili rastvaranje gradbenog tkiva koja dovode stanje strukture, pridodane mu aktivnosti i sadržaja do pred sam kolaps.

Legitimna i svakako učinkovita mogućnost je konstantno i prekomjerno nadodavanje i adiranje novog i neočekivanog programa. Nova struktura koja utjelovljuje novi program mora preuzeti iz postojećeg “gotovog elementa” prepoznatljivu logiku i strukturu organizacije koja se može upregnuti u novo stanje. Novi dijelovi i elementi imaju ulogu prostornih implanata koji se stapaju s postojećom strukturom, te s novonastalim kontekstom i redefiniranja pravila organizacije, garantirajući pritom i izazivajući procese nove i drugačije upotrebe. Oni nisu cilj, nego sredstvo u kojemu se kroz proces u vremenu definira novi arhitektonski sklop.

U slučaju neuspjeha umeću se i analiziraju novi, i novi elementi. Važno je istaći da nova struktura ne mora služiti samo dobrom i skladnom rastu. Ova često sputavajuća arhitektonska dogma, i apriori težnja koja prihvaća i odabire samo “dobru” stranu ili metodu, može biti i otežavajući faktor koji ne dovodi stanje arhitektonske transformacije do svojih nepredvidivih rubnih stanja, stanja pred kolaps ili destrukciju koja garantira prijelaz, transgresiju postojećeg u novo stanje. U tijeku samog procesa i akcije struktura se podvrgava raznolikim utjecajima, ona je hibridna i svaki put ima svojstva prototipa koji se konstantno usavršava. Novonastali odnosi i pripadajući im oblici i forme mogu biti na prvi pogled mali i nedovoljno snažni u formalnom efektu nove strukture ili količini “arhitektonske” intervencije, ali (no) njihov društveni i socijalni pomak u odnosu na zatečeno, početno stanje može biti nemjerljiv.

Cilj je upotrijebiti energiju mjesta i konteksta u kojega se snažno ubacuje novi program. Poput Tschumievog poznatog opisa neočekivane akcije “skakača motkom u Sikstinskoj kapeli”, tako i ovdje program i arhitektonski okvir moraju biti u neočekivanom, brutalnom srazu i konfliktu s postojećim okruženjem. Samo takav pristup garantira kvalitetan i nepotrošiv proces u vremenu. Dakle, svečane sobe i saloni palače Cara Nikole II postavljanjem kreveta postaju raskošne bolnice, a velebni crkveni prostori protestantske crkve u Amsterdamu postaju Paradiso Club.

Ono o čemu nam svjedoči ovakav pristup više je od rehabilitacije stare građevine ili urbanog isječka, i potpuno drugačije od mutacije, te stvara pomak u shvaćanju i drugačiji pogled na prostor estetskog poimanja i čitanja mjesta. Poetika i energija mjesta ovim jednostavnim reprogramiranjem rađa nove odnose i rezultira drugačijom svakodnevicom i navikama ljudi, novim rutinama i drugačijim društvenim i socijalnim konsenzusima. Ovakvi primjeri mogući su kao vrlo svjestan i snažan poticaj u stvaranju drugačijeg arhitektonskoga koncepta, arhitekture i njezine projektirane strukture u svojoj punoj složenosti i bogatstvu nove inspiracije. Neovisno od odgovora i odabira evidentno je da postoje rekviziti i metode kojima se interveniranja u takvom kontekstu čine ispravnima i gotovo autohtonima, izmišljenima i upotrijebljenima upravo na tom i takvom specifičnom mjestu, rađenih i postavljenih ekskluzivno za poznato i planirano događanje.

Projekt planiran, slagan i organiziran ovim metodama kao takav nikad ne bi smio imati svoj kraj i konačni cilj, a još manje konačni oblik. To je prostor i okvir konstantnoga pulsiranja, prostor koji se definira vremenom i aktivnošću. Nikakva institucionalizacija mjesta nije poželjna, jer dovodi do mono funkcije i križanja istih elemenata i jedinki. Ovakav prostor i proces koji se konstantno “događa” mora, poput svih stvari koje nas okružuju (što u konačnici predstavlja i bit projektiranja), imati mogućnost pokretanja, premještanja, fleksibilnosti i nadopune-dograđivanja. Poput programa i usluga stvari, tako i arhitektonski prostor mora imati mogućnost mijenjanja identiteta, davanja različitih atributa, opisa i osjećaja. Poput mijenjanja prostornih avatara.

Stvari se moraju mijenjati, ali i stalno provocirati novo nastajanje. Baudrillard piše o toj razlici i sličnosti ili jednakosti koju čini nastajanje i mijenjanje. Stvari koje nastaju po njemu su rijetke i nisu shvaćene te tako često osuđene na nestajanje. Postojanje nije isto što i unijeti promjenu. Započeti promjenu, htjeti pod svaku cijenu staviti ljude pred imperativ promjene, što je u neku ruku geslo suvremene mode i marketinga, ne rješava bit stvari, pa tako ne rješava ni bit urbane promjene nekog grada ili teritorija. Promjena ne uzrokuje nužno da stvari nešto postanu. Stvari i događaji jednostavno moraju trajati i svakodnevno “biti”, pa tako živeći i ostavljajući osoben i plodan trag u vremenu bivaju ostvareni i realizirani.