Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitekt Netanyahu i Novi “Srednjovjekovni” Gradovi

Ako želimo saznati kako izgleda suvremeni grad utjelovljen na jasnom i dugotrajnom konfliktu politika, ako zaželimo spoznati kako nastaje, raste te veoma održivo pulsira mjesto sukoba religija, otiđimo do Zapadne Obale i Palestine. Zapadna obala, taj svima dobro poznati prostor permanentnog sukoba, danas je jasno definirani teritorij kojeg čini 2.100 četvornih kilometara pitoresknih brežuljaka, s dvjestotinjak manjih i većih židovskih naselja raspoređenih unutar Palestinskog područja. Precizno i brižno projektirani gradovi, okruženi sigurnosnim ogradama, nastali su u predasima, nakon intenzivnih valova ratovanja. Građeni u fazi pregovora između Palestinaca i Izraelaca, rasli u toku prividnog primirja zaraćenih strana, razvijani su i naseljavani u kontinuiranom zastoju i otvaranju dijaloga. Danas ovi novi gradovi, raspršeni u prostoru Zapadne Obale, broje nešto više 350.000 stanovnika.

U dugogodišnjem i permanentnom sukobu između Izraela i Palestine, na prostorima između jugoistočnog Mediterana i Afrike, gdje se Židovi i Muslimani desetljećima bore za svoj teritorij, stvara se niz mjesta i novih naselja koja svojim izgledom, organizacijom te načinom života uvjetovanog jasnim granicama i čvrstim ogradama, podsjećaju na srednjovjekovne utvrđene gradove.

Gradovi Eli, Modiin Illit, Bruchin, Efrat i Har Homa neki su od takvih zapanjujuće zanimljivih, organiziranih i jasno održivih gradova. Građeni u periodu od 1997. godine do danas predstavljaju nove punktove u teritoriju, snažna i prepoznatljiva uporišta izraelskog življa. Gradovi na Zapadnoj Obali svojevrsne su utvrde suvremenog doba, gradovi koji striktno definiraju teritorij, utjelovljuju pripadnost grupi, nose i izražavaju jasna obilježja mjesta, nedvosmisleno govore o arhitekturi grada precizno projektiranog oblika.

Ovih je dana New York Times donio jedan zanimljivi prilog u kojem njihovi dobro informirani novinari bilježe interesantne događaje te donose zanimljive fotografije i podatke o ovim novim gradovima. Kako pišu novinari Jodi Rudoren i Jeremy  Ashkenas na ulasku u grad Eli stoji velika tabla na kojoj jasno piše “Eli: Veliko mjesto za novi rast.” Glavni arhitekt i planer ovih suvremenih gradova nije nitko drugi do gospodin Netanyahu, Izraelski premijer koji ovih dana ide u političku borbu za svoj novi, četvrti mandat.

Njegov osobnu urbanistički projekt, precizan arhitektonski plan izvedbe novih naselja, ujedno je i središnji element nesporazuma te problematičnog odnosa s Washingtonom. Ovi novi gradovi i specifičan urbanizam konflikta, uz brojne probleme na globalnoj sceni te niz otvorenih tema i izazova (koji idu od pitanja kako se nositi s Putinom, do tema kako razriješiti pitanja Iranskog nuklearnog programa) predstavljaju samo još jedan od nerješivih zadataka američke administracije. Izgradnja na West Banku jednako je tako i u centru europske kritike Izraela, ona predstavlja gotovo pa nerješiv administrativno urbanistički problem i svima neočekivani čin građenja kao osigurača pregovora i jasnog oblikovanja politike.

Stalan rast i ubrzani razvoj ovih novih naselja, koja nastaju širom okupirane Zapadne Obale i Istočnog Jeruzalema, većina svjetskih lidera smatra kršenjem međunarodnog prava. Gradogradnja i urbanizacija kompliciraju stvaranje održive i mirne Palestine, te predstavljaju nerješiv izazov u rješavanju otvorenog pitanja statusa Izraelaca, koji su sada na tim mjestima podigli drugu i treću generaciju svojih potomaka.

Najveće i najbrže rastuće naselje u ovom području je Modiin Illit. Tijekom 2009. godine, ova izdvojena ultra-ortodoksna zajednica, zabilježila je nevjerojatnih 60 porođaja tjedno, tako da danas ovaj ograđeni grad ima više od 60.000 stanovnika. Har Homa, drugo po veličini ograđeno naselje na brežuljku, koje danas ima više od 25.000 stanovnika, živi u brižljivo projektiranim kamenim stambenim zgradama ograđenim zidovima i modernim igralištima, ali i marketinški jasno privučenim većim stambenim prostorima za manje novca nego na drugim mjestima u gradu. Oglas za peterosobni stan s dva balkona u ovom dijelu grada, i tražena cijena od 611.000 $, uključuje “pogled na Betlehem” kao glavni “tržišni target” i presudni psihološki poen kao jasan motiv za kupnju te stvarni dokaz vrijednosti nekretnine. Na fotografijama Tomasa Munita vidimo ozračje gotovo pa blaženog života, atmosferu idile u gradovima nastalim u kontekstu kontinuiranog sukobu.

Aaron David Miller, savjetnik šest američkih državnih tajnika za Bliski istok za izgradnju tih novih gradova kaže da su oni rasli i građeni su u ozračju kontinuirane “hitnosti i panike”. Prema precizno iznesenim spoznajama te čvrstim dokazima, fotografijama i satelitskim snimkama razvoja gradova, u periodu od 1997. godine do danas gospodin Miller je pratio fenomen panike kao generatora nove urbane i gradotvorne mase. Kroz gradnju ovih gradova opisana je atmosfera konstantne užurbanosti, hitnoće i brzine gradnje kao čvrstog temelja politike, jasnog osigurača u definiranju novog teritorija. Hitnost i panika postali su glavni strateški alat za okupljanje ljudi i gradnju gradova.

Analiza planiranja, izgradnje, kontinuiranog rasta stanovništva te podaci o potrošnji u protekla dva desetljeća, pokazuje da je gospodin Netanyahu kao glavni “agresivni graditelj”, spretni prostorni planer i urbanist konflikata tijekom svog prvog mandata iz davne 1990. godine zabilježio otprilike tri puta više doseljenog stanovništva od ukupne izraelske stope rasta stanovništva. Danas, u novoj političkoj kampanji, gospodin Netanyahu sigurno “plovi” između njegovog izazivača lijevog centra Isaaca Herzoga, koji je obećao zamrznuti gradnju izvan tzv. naselja blokova Izraela prije 1967. godine, i oponenata s desnice koji kažu da premijer nije izgradio niti izbliza dovoljno koliko je smio, trebao ili pak mogao projektirati.

 

Marnehuizen, Urbana Diorama Rata

U gradu Mernehuizenu pokušali smo predvidjeti sve buduće katastrofe i potencijalne sukobe naših gradova. Sve se ovo radi i poduzima kako bi se pripremili za učinkovit odgovor na ova neočekivana stanja. Unutar sigurnih granica našeg grada vlada iluzija potpune i dobro uvježbane kontrole. Ipak moramo znati da je sve ovo samo igra ….. Dr. Pieter van Vollenhoven, Duch Royal House, Dutch Safety Board. predgovor knjige Playground, fotograf Joren Hofman, Amsterdam, 2011. god.

Marnehuizen nije klasičan grad. Marnehuizen zapravo nije niti jedan poznati grad, on samo sadrži sve moguće gradove i njihove karakteristične dijelove. Marnehuizen predstavlja dijelove Amsterdama, Rotterdama, Utrechta, Maastrichta ili Haarlema, njihove trgove za prosvjede, ulice za masovna okupljanja, kvartove i kuće u kojima se vode vatrene borbe. Marnehuizen sadrži otvorena raskršća i nasipe uz pruge, autoputove, mostove, supermarkete, kolodvore i stanice, banke, skladišta, pa čak i pravi kanalizacioni sustav u kojem se svakodnevno dešavaju incidenti, nesreće i poplave. Kroz polja, pašnjake i šumarke, raznolikim i potpuno projektiranim krajolikom Marnehuizena voze se oklopna vozila, slijeću helikopteri, jure tenkovi, pucaju samohotke.

U zbirci slika Joren Hofmana pod nazivom Playground, prikazuje se Marnehuizen, svima nama potpuno nepoznati svijet. Skriven, dobro osiguran i javnosti nedostupan grad prepun je događaja, to je grad akcije, grad konstantnog incidenta. Na slikama grada vidimo vatrogasce u akciji, interventnu policiju u borbi sa prosvjednicima, specijalne vojne postrojbe u zaštitnim odjelima koji rastavljaju paklene mašine, gase zapaljene avione i brodove, spašavaju taoce iz otetih zrakoplova, kidnapiraju vođe narko kartela. Unutar jasnih i sigurnih granica Marnehuizena živi se iluzija koja je zapravo igra, a svakodnevni trening simulacija stvarnosti.

Fotografije Joren Hofmana nisu klasične umjetničke fotografije koje simuliraju, predviđaju ili komentiraju svijet. One ne predstavljaju svijet promatran i izveden za potrebe umjetničke ekspresije, one nisu izgrađene s ciljem da bi predstavili umjetnikov pogled na naš svijet. Hofmanov svijet s fotografija zapravo nije njegov svijet. Ove slike i prizori su ono što je on samo pronašao, snimio i prenio svima nama nakon što je od vlasti dobio dozvolu za fotografiranje svih tih nama nevidljivih vježbi.

Na Hofmanovim fotografijama svjedočimo čistoj, jasnoj i nepatvorenoj realnosti. Svaka scena, svaki događaj je istinit, dio svakodnevnih rutina, dio svakodnevnih planiranih akcija različitih aktera i strana u projektiranim incidentima. Ovakve precizne slike nisu mašta, a još manje distopična vizija. Zahvaljujući ovim snažnim slikama ovaj specifičan grad na trenutke doživljavamo kao mjesto koje ne postoji (utopia), dok nam se istovremeno čini da egzistira, ali negdje drugdje (heterotopija). On na momente djeluje poput filmskog seta, poput predstave, filma ili poznatog videa “No church in the wild”. Fotografije i sam grad Marnehuizen ipak su istina koju ne možemo poreći. Istina koja se za sada dešava nekom drugom, ali se jednako tako može svakom od nas dogoditi. Prizori s fotografija nalaze se svakodnevno u Parizu, Ateni ili Kairu, potencijalno u svakom gradu svijeta.

Fotografije Playgrounda dodatno su digitalno manipulirane, eksponirane, izoštrene, te na trenutak izgledaju kao potpuno umjetne. Fotografije i svjetlo na fotografijama drugačiji su od onih koju očekujemo, uvjerljive su poput neke fantazije. U jednom trenu one počinju biti zavodljive, počinju djelovati previše uvjerljivo. Sva brutalna istina, nasilje i akcija izbijaju u prvi plan. Svijet i ulice Marnehuizena surealno istinita su diorama rata, kolaž slika različitih istina sukoba i incidenta. Marnehuizen teror izvodi u prvi plan, ne ostavljajući baš ništa za maštu. Istina na ovim slikama i u ovakvom gradu jednostavno postoji.

Marnehuizen je za neke čista i pragmatična rutina, nasušna potreba zbog svima neizvjesne i nestabilne svakodnevice. Za razliku od simulacije nekog idealnog grada, ili iscrtane utopijske vizije, Marnehuizen ne dozvoljava nikakvu mogućnost interpretacije, u njemu zapravo nema prostora za maštu, psihološki teror grada doveden je na površinu ne ostavljajući ništa slučaju. Jedini odmak od situacije su vizure fotografija snimane s krana koje nas bar na čas odmiču od istine koja se dešava dolje ispod naših nogu.

Marnehuizen u neku ruku predstavlja još jedan od mnoštva zatvorenih resorta, nastao kao derivat današnjeg podvojenog i podijeljenog društva. Poput kakvog tematskog parka Marnehuizen je kolažirani krajolik svih mogućih urbanih, prirodi bliskih i autohtono prirodnih sredina. Neovisno kako ga doživljavamo i tumačimo sigurno je da Marnehuizen možemo gledati kao scenu daleku od nas, možemo ga doživjeti kao još jednu od mnoštva slika na društvenim mrežama koje nam se svakodnevno nude. Jednako tako svjesni smo da ovaj “lažni grad” postoji izvan stvarnosti samo do onog trena dok on zastupa tu istu stvarnost. Dovoljan je samo trenutak, odluka, želja ili nečiji plan da nam scena iz grada Marnehuizena bude predstavljena kao prava istina, potreba i željeno stanje uključivo sa svim akterima i stranama u konfliktu našeg dragog grada.

Tornjevi Nove Prirode I Društva

U vremenu kada slobodno koristimo i otvoreno primijenjujemo sve tehnološke, elektroničke i medijske tekovine globalne modernizacije, te brojnim pomagalima i uređajima nesputano oblikujemo i komuniciramo svoju društvenu, kulturnu i medijsku prisutnost, čini mi se ponekad kao da se ipak malo bojimo, ili u najmanju ruku ne osjećamo previše udobno u okruženju njezine snažne i sveprisutne infrastrukture.

Jednako kao što su u doba rane industrijalizacije ljudi nevoljko gledali u zadimljene tvorničke dimnjake, zbunjeno šetali uz brze ceste i nadvožnjake, plašili se glomaznih kranova, vjetrenjača, i električnih centrala, te jasnim zoniranjem i planom namjena površina pokušavali udaljiti ili sakriti industriju od stanovanja, danas svjedočimo sličnom stanju, otvorenom skrivanju, potajnom presvlačenju, mimikrijskom prikrivanju infrastrukture mobilnih operatera, njihovih antena ili stupova, kao novih simbola digitalnog doba.

Upotreba crkvenih tornjeva, visokih križeva, jarbola za zastave, reklamnih tornjeva, ali i vitkih i visokih stabala palmi, jele ili bora kao tornjeva antena mobilnih operatera, stvaraju za većinu ljudi u najmanju ruku čudno, neočekivano stanje i apsurdnu sliku suvremenosti u kojoj živimo. Ovi primjeri, osim što svojom visinom, geometrijom i konstruktivnim zahtjevima u potpunosti odgovaraju uvjetima tehnologije, jednako tako precizno govore o suptilnom i potajnom korištenju laži u otvorenoj i iskrenoj službi stvarnog. Laži i prijetvora koji u neku ruku svima trebaju, blaže rečeno potajno prikrivanje koje kao da je moguće tolerirati.

Ovaj globalni fenomen među prvima je uočio, te precizno istražio i slikom evidentirao fotograf Robert Voit. On je strpljivo i uporno od 2003. godine bilježio i fotografirao mjesta i specifične lokacije na kojima su privremeno ili stalno smješteni antenski tornjevi mobilnih operatera. Za razliku od nekih dijelova svijeta gdje se takova tehnologije i pripadajuća joj infrastruktura otvoreno prikazuju, postoje mjesta i države u kojima se njihovo skrivanje, i precizna kamuflaža, gotovo pa podrazumijevaju. U svojoj neskrivenoj, ali veoma suptilnoj ironiji naspram ovakve stvarnosti, Voit otvoreno prikazuje pozadinu suvremene verbalne komunikacije pametnih telefona, i njihovu jasnu i sveprisutnu vizualnu domenu i oblikovanje u prostoru naše svakodnevice.

Njegov precizni slikovni inventar, koji je nastao strpljivim i preciznim istraživanjem i bilježenjem lokacija od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Južne Afrike, Korea, Italije i Portugala, posvećen je izrazito površnoj i gotovo zadivljujuće praznovjernoj potrebi ljudi za prikrivanjem ili bar umanjenju vizualnih tenzija suvremenosti i globalnog konteksta. Svojevrsna vizualna kompenzacija koja nedvosmisleno i neprikriveno izviruje iz svih njegovih primjera i konkretnih mjesta elektroničkog zagađivanja otvoreno i nedvosmisleno prikazuju potrebu ljudi za stvaranjem svojevrsnih “čarobnih prekrivača”. Oni jasno prikrivaju istinu i otvoreno simuliraju prirodu kako bi se njihovo vizualno ukazanje elektronku pejzažu približilo i stopilo s lokalnom vegetacijom. Široki spektar primjene i nebrojne mogućnosti kamuflaže, od individualnih kaktusa u američkim pustinjama, preko visokih i vitkih jela i borova Europe, preko egzotičnih palmi Mediterana ili LA-a, pa sve do listopadnih stabala i raznih sorti topola, breza i kestena, sve vrste i podskupine umjetnog bilja ravnomjerno su zastupljene.

Kao što je u nekom drugom vremenu, i u povijesti slikarstva, krajolik s vegetacijom i crkvenim tornjevima bio i djelovao samo kao pozadina za ljude i simbole, u 17. stoljeću umjetnik Pieter Molijn započinje sa stvaranjem slike pomoću koje krajolik postaje središte subjekta, bit prikazivanja i objekt slijepog vjerovanja. Pejzaži i poruke slika učile su ljude da cijene krajolik isključivo i samo po svojoj ljepoti. I danas svjedočimo veoma sličnom stanju, izgradnji antenskih stupova mobilnih operatera preobučenih u umjetna stabla, jarbole sa zastavama, crkvene križeve… Kako infrastruktura ne bi pokvarila krajolik i narušila privid ljepote okoliša, stabilnost društvenih normi te dovela u pitanje vjerovanje, potajnim presvlačenjem i mimikrijom stvara se i razvija se umjetna, Nova Priroda i Društvo.

Ovi jasni i vjerodostojni primjeri otvoreno prikazuju, s jedne strane prostor apsurdnog dinamizma svakodnevice, njezine prijetvorne istine i svakodnevno nove prikrivene laži. U takvom stanju ova stabla, tornjevi i stupovi, kao nositelji i protagonisti tradicionalnih vrijednosti i značenja, mutiraju u pomalo groteskne ludosti neke duboko potisnute samoće i prikrivene čežnje. S druge strane ovakvo stanje, nekima će biti čudna, pomalo nejasna, ali siguran sam da otvaraju prostor i elemente za nove mogućnosti. Uvode nas u polje umjetne prirodnosti, mogućnost projektiranja, transponiranja elemenata i značenja prirode i društva u suvremenu arhitekturu, u projektiranje uvijek potrebnom čežnjom, očekivanjima i značenjima.