Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Marnehuizen, Urbana Diorama Rata

U gradu Mernehuizenu pokušali smo predvidjeti sve buduće katastrofe i potencijalne sukobe naših gradova. Sve se ovo radi i poduzima kako bi se pripremili za učinkovit odgovor na ova neočekivana stanja. Unutar sigurnih granica našeg grada vlada iluzija potpune i dobro uvježbane kontrole. Ipak moramo znati da je sve ovo samo igra ….. Dr. Pieter van Vollenhoven, Duch Royal House, Dutch Safety Board. predgovor knjige Playground, fotograf Joren Hofman, Amsterdam, 2011. god.

Marnehuizen nije klasičan grad. Marnehuizen zapravo nije niti jedan poznati grad, on samo sadrži sve moguće gradove i njihove karakteristične dijelove. Marnehuizen predstavlja dijelove Amsterdama, Rotterdama, Utrechta, Maastrichta ili Haarlema, njihove trgove za prosvjede, ulice za masovna okupljanja, kvartove i kuće u kojima se vode vatrene borbe. Marnehuizen sadrži otvorena raskršća i nasipe uz pruge, autoputove, mostove, supermarkete, kolodvore i stanice, banke, skladišta, pa čak i pravi kanalizacioni sustav u kojem se svakodnevno dešavaju incidenti, nesreće i poplave. Kroz polja, pašnjake i šumarke, raznolikim i potpuno projektiranim krajolikom Marnehuizena voze se oklopna vozila, slijeću helikopteri, jure tenkovi, pucaju samohotke.

U zbirci slika Joren Hofmana pod nazivom Playground, prikazuje se Marnehuizen, svima nama potpuno nepoznati svijet. Skriven, dobro osiguran i javnosti nedostupan grad prepun je događaja, to je grad akcije, grad konstantnog incidenta. Na slikama grada vidimo vatrogasce u akciji, interventnu policiju u borbi sa prosvjednicima, specijalne vojne postrojbe u zaštitnim odjelima koji rastavljaju paklene mašine, gase zapaljene avione i brodove, spašavaju taoce iz otetih zrakoplova, kidnapiraju vođe narko kartela. Unutar jasnih i sigurnih granica Marnehuizena živi se iluzija koja je zapravo igra, a svakodnevni trening simulacija stvarnosti.

Fotografije Joren Hofmana nisu klasične umjetničke fotografije koje simuliraju, predviđaju ili komentiraju svijet. One ne predstavljaju svijet promatran i izveden za potrebe umjetničke ekspresije, one nisu izgrađene s ciljem da bi predstavili umjetnikov pogled na naš svijet. Hofmanov svijet s fotografija zapravo nije njegov svijet. Ove slike i prizori su ono što je on samo pronašao, snimio i prenio svima nama nakon što je od vlasti dobio dozvolu za fotografiranje svih tih nama nevidljivih vježbi.

Na Hofmanovim fotografijama svjedočimo čistoj, jasnoj i nepatvorenoj realnosti. Svaka scena, svaki događaj je istinit, dio svakodnevnih rutina, dio svakodnevnih planiranih akcija različitih aktera i strana u projektiranim incidentima. Ovakve precizne slike nisu mašta, a još manje distopična vizija. Zahvaljujući ovim snažnim slikama ovaj specifičan grad na trenutke doživljavamo kao mjesto koje ne postoji (utopia), dok nam se istovremeno čini da egzistira, ali negdje drugdje (heterotopija). On na momente djeluje poput filmskog seta, poput predstave, filma ili poznatog videa “No church in the wild”. Fotografije i sam grad Marnehuizen ipak su istina koju ne možemo poreći. Istina koja se za sada dešava nekom drugom, ali se jednako tako može svakom od nas dogoditi. Prizori s fotografija nalaze se svakodnevno u Parizu, Ateni ili Kairu, potencijalno u svakom gradu svijeta.

Fotografije Playgrounda dodatno su digitalno manipulirane, eksponirane, izoštrene, te na trenutak izgledaju kao potpuno umjetne. Fotografije i svjetlo na fotografijama drugačiji su od onih koju očekujemo, uvjerljive su poput neke fantazije. U jednom trenu one počinju biti zavodljive, počinju djelovati previše uvjerljivo. Sva brutalna istina, nasilje i akcija izbijaju u prvi plan. Svijet i ulice Marnehuizena surealno istinita su diorama rata, kolaž slika različitih istina sukoba i incidenta. Marnehuizen teror izvodi u prvi plan, ne ostavljajući baš ništa za maštu. Istina na ovim slikama i u ovakvom gradu jednostavno postoji.

Marnehuizen je za neke čista i pragmatična rutina, nasušna potreba zbog svima neizvjesne i nestabilne svakodnevice. Za razliku od simulacije nekog idealnog grada, ili iscrtane utopijske vizije, Marnehuizen ne dozvoljava nikakvu mogućnost interpretacije, u njemu zapravo nema prostora za maštu, psihološki teror grada doveden je na površinu ne ostavljajući ništa slučaju. Jedini odmak od situacije su vizure fotografija snimane s krana koje nas bar na čas odmiču od istine koja se dešava dolje ispod naših nogu.

Marnehuizen u neku ruku predstavlja još jedan od mnoštva zatvorenih resorta, nastao kao derivat današnjeg podvojenog i podijeljenog društva. Poput kakvog tematskog parka Marnehuizen je kolažirani krajolik svih mogućih urbanih, prirodi bliskih i autohtono prirodnih sredina. Neovisno kako ga doživljavamo i tumačimo sigurno je da Marnehuizen možemo gledati kao scenu daleku od nas, možemo ga doživjeti kao još jednu od mnoštva slika na društvenim mrežama koje nam se svakodnevno nude. Jednako tako svjesni smo da ovaj “lažni grad” postoji izvan stvarnosti samo do onog trena dok on zastupa tu istu stvarnost. Dovoljan je samo trenutak, odluka, želja ili nečiji plan da nam scena iz grada Marnehuizena bude predstavljena kao prava istina, potreba i željeno stanje uključivo sa svim akterima i stranama u konfliktu našeg dragog grada.

Tornjevi Nove Prirode I Društva

U vremenu kada slobodno koristimo i otvoreno primijenjujemo sve tehnološke, elektroničke i medijske tekovine globalne modernizacije, te brojnim pomagalima i uređajima nesputano oblikujemo i komuniciramo svoju društvenu, kulturnu i medijsku prisutnost, čini mi se ponekad kao da se ipak malo bojimo, ili u najmanju ruku ne osjećamo previše udobno u okruženju njezine snažne i sveprisutne infrastrukture.

Jednako kao što su u doba rane industrijalizacije ljudi nevoljko gledali u zadimljene tvorničke dimnjake, zbunjeno šetali uz brze ceste i nadvožnjake, plašili se glomaznih kranova, vjetrenjača, i električnih centrala, te jasnim zoniranjem i planom namjena površina pokušavali udaljiti ili sakriti industriju od stanovanja, danas svjedočimo sličnom stanju, otvorenom skrivanju, potajnom presvlačenju, mimikrijskom prikrivanju infrastrukture mobilnih operatera, njihovih antena ili stupova, kao novih simbola digitalnog doba.

Upotreba crkvenih tornjeva, visokih križeva, jarbola za zastave, reklamnih tornjeva, ali i vitkih i visokih stabala palmi, jele ili bora kao tornjeva antena mobilnih operatera, stvaraju za većinu ljudi u najmanju ruku čudno, neočekivano stanje i apsurdnu sliku suvremenosti u kojoj živimo. Ovi primjeri, osim što svojom visinom, geometrijom i konstruktivnim zahtjevima u potpunosti odgovaraju uvjetima tehnologije, jednako tako precizno govore o suptilnom i potajnom korištenju laži u otvorenoj i iskrenoj službi stvarnog. Laži i prijetvora koji u neku ruku svima trebaju, blaže rečeno potajno prikrivanje koje kao da je moguće tolerirati.

Ovaj globalni fenomen među prvima je uočio, te precizno istražio i slikom evidentirao fotograf Robert Voit. On je strpljivo i uporno od 2003. godine bilježio i fotografirao mjesta i specifične lokacije na kojima su privremeno ili stalno smješteni antenski tornjevi mobilnih operatera. Za razliku od nekih dijelova svijeta gdje se takova tehnologije i pripadajuća joj infrastruktura otvoreno prikazuju, postoje mjesta i države u kojima se njihovo skrivanje, i precizna kamuflaža, gotovo pa podrazumijevaju. U svojoj neskrivenoj, ali veoma suptilnoj ironiji naspram ovakve stvarnosti, Voit otvoreno prikazuje pozadinu suvremene verbalne komunikacije pametnih telefona, i njihovu jasnu i sveprisutnu vizualnu domenu i oblikovanje u prostoru naše svakodnevice.

Njegov precizni slikovni inventar, koji je nastao strpljivim i preciznim istraživanjem i bilježenjem lokacija od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Južne Afrike, Korea, Italije i Portugala, posvećen je izrazito površnoj i gotovo zadivljujuće praznovjernoj potrebi ljudi za prikrivanjem ili bar umanjenju vizualnih tenzija suvremenosti i globalnog konteksta. Svojevrsna vizualna kompenzacija koja nedvosmisleno i neprikriveno izviruje iz svih njegovih primjera i konkretnih mjesta elektroničkog zagađivanja otvoreno i nedvosmisleno prikazuju potrebu ljudi za stvaranjem svojevrsnih “čarobnih prekrivača”. Oni jasno prikrivaju istinu i otvoreno simuliraju prirodu kako bi se njihovo vizualno ukazanje elektronku pejzažu približilo i stopilo s lokalnom vegetacijom. Široki spektar primjene i nebrojne mogućnosti kamuflaže, od individualnih kaktusa u američkim pustinjama, preko visokih i vitkih jela i borova Europe, preko egzotičnih palmi Mediterana ili LA-a, pa sve do listopadnih stabala i raznih sorti topola, breza i kestena, sve vrste i podskupine umjetnog bilja ravnomjerno su zastupljene.

Kao što je u nekom drugom vremenu, i u povijesti slikarstva, krajolik s vegetacijom i crkvenim tornjevima bio i djelovao samo kao pozadina za ljude i simbole, u 17. stoljeću umjetnik Pieter Molijn započinje sa stvaranjem slike pomoću koje krajolik postaje središte subjekta, bit prikazivanja i objekt slijepog vjerovanja. Pejzaži i poruke slika učile su ljude da cijene krajolik isključivo i samo po svojoj ljepoti. I danas svjedočimo veoma sličnom stanju, izgradnji antenskih stupova mobilnih operatera preobučenih u umjetna stabla, jarbole sa zastavama, crkvene križeve… Kako infrastruktura ne bi pokvarila krajolik i narušila privid ljepote okoliša, stabilnost društvenih normi te dovela u pitanje vjerovanje, potajnim presvlačenjem i mimikrijom stvara se i razvija se umjetna, Nova Priroda i Društvo.

Ovi jasni i vjerodostojni primjeri otvoreno prikazuju, s jedne strane prostor apsurdnog dinamizma svakodnevice, njezine prijetvorne istine i svakodnevno nove prikrivene laži. U takvom stanju ova stabla, tornjevi i stupovi, kao nositelji i protagonisti tradicionalnih vrijednosti i značenja, mutiraju u pomalo groteskne ludosti neke duboko potisnute samoće i prikrivene čežnje. S druge strane ovakvo stanje, nekima će biti čudna, pomalo nejasna, ali siguran sam da otvaraju prostor i elemente za nove mogućnosti. Uvode nas u polje umjetne prirodnosti, mogućnost projektiranja, transponiranja elemenata i značenja prirode i društva u suvremenu arhitekturu, u projektiranje uvijek potrebnom čežnjom, očekivanjima i značenjima.

Privatopia

Dođite u naš Grad, dođite u Sun City, i živite u savršenom redu i miru. Dođite u Grad u kojem stalno sunce sja, dođite u Grad gdje je klima ugodna, gdje kiša nikada ne pada. Dođite u Grad gdje su ljudi uvijek nasmiješeni i gdje nama vriske neposlušne djece. Dođite u Grad savršenog spokoja, mjesto gdje nema buke automobila, nema tuluma i razuzdanih noćnih partya. Dođite u Grad gdje nema nereda, nema nepristojnih ljudi, dođite u Grad gdje je sve čisto i uredno. Dođite u Grad gdje na trgovima i ulicama nema smeća i opušaka, gdje na zidovima nema grafita, i gdje su sve kuće bijele boje. U našem Sun Cityu nema nasilja, Gradom vlada sloga, pravda, vjera i blagostanje. U našem Gradu pronaći ćete svoj novi dom, svoju crkvu, svoj azurni bazen, bolnicu, knjižnicu, shopping centar, golf igralište, veliko udobno kino, razne restorane i kafiće. U Sun Cityu sve je u savršenom skladu i spremno čeka na Vas. Dođite, ostvarite svoje snove, kupite svoje mjesto u Gradu i budite stanovnici Sun Citya, prvog privatnog grada na svijetu.

Već više od pedeset godina, dvadeset i pet kilometara sjeverozapadno od Phoenixa, nalazi se Sun City, jedan od najimpresivnijih društvenih eksperimenata u povijesti čovječanstva. Sun City je prototip za stotine sličnih gradova širom Amerike, privatni grad ili, kako ga tehnički i pravno nazivaju, “Ugovorna-Planirana Zajednica”. To je mjesto za život ljudi u kasnijoj dobi, starijih obitelji bez djece, mjesto bez javnih institucija. To je Grad u kojem vladaju zakoni i pravila kojeg pišu stanovnici Zajednice. Tako napisani i propisani zakon provode sami stanovnici Sun Citya, sankcionirajući i penalizirajući svako kršenje ugovora i zakona.

U Sun City-u živi oko 46.000 ljudi. Smješten na zapadnom rubu Phoenixa, izgradio ga je 1960. godine developer Del Webb i njegova specijalizirana grupacija i zajednica. To je Planirana Zajednica umirovljenika, zajednica ljudi treće dobi, koji su osnovni pokretač, katalizator i glavni dio tržišta ovakvih specifičnih nekretnina u Americi. Odlazak u jednu od tih zajednica (s vremenom je izgrađeno desetak mjesta s istim imenom) je postala gotovo pa rutina za većinu američkih pripadnika srednje dobi. Osnovni uvjet za ulazak i boravak u jednom od tih gradova u svom pravilniku udruge propisuje i uvjetuje da najmanje jedna osoba u svakoj kući mora biti stara 55 ili više godina, i ne smije uključivati djecu.

Pravno gledano, Planirana Zajednica postoji kroz okvir organiziranog udruživanja potencijalnih stanovnika u udrugu, Home-Owner Associations: gdje kupac kuće, s pripadajućim mirom i spokojem, postaje članom udruge koja posjeduje zajedničke prostorije, plaća trošarine i prihvaća pravila života u projektiranom i nadziranom gradu. Danas postoji i egzistira oko 20.000 jedinica, zadruga, udruga i planiranih zajednica koje pružaju smještaj za preko 10 milijuna ljudi. Zajednice su to koje su potpuno pravno administrativno i društveno zatvorene, izdvojene iz države, okoliša i grada u kojem se nalaze. Stanovnici Planiranih Zajednica kupuju kataloški standardizirane, prefabricirane i uniformirane kuće različitih kvadratura, od kojih najjeftinija stoji stotinjak tisuća dolara. Cijena kuće ukazuje nam da se ne radi o nikakvom elitnom stanovanju, već o jasnoj potrebi za segregacijom, odvajanjem od ostatka svijeta.

Sun City okružuje veliki masivni zid koji spriječava nekontrolirani ulaz, spriječava nepoželjne poglede, komunikaciju i miješanje stanovnika Phoenixa sa stanovnicima Planirane Zajednice Sun Citya. Osnovni razlog i poticaj za razvoj ovog privatnog grada je paranoidni strah od nasilja, koji se godinama usađivao u Amerikance. Strah od nasilja, strah od sukoba s nepoželjnim ljudima, od drugih rasa, paranoja od obračuna i pljački nepoznatih doseljenika, duboko je usađena u stanovnike ovog mnogoljudnog kontinenta. Strah i neizvjesnost koji dolaze u paketu ponude kasnog kapitalizma, u kombinaciji s fizičkom nelagodom od mogućeg stradanja, ostvarila je potrebu za bijegom u zatvorene i strogo kontrolirane resorte, zatvorene gradove, zatvorene zajednice istomišljenika, paranoidnih žitelja srednjeg sloja, preplašenih građana malograđanskog duha.

Kada je davne 1516. godine Thomas More uveo utopiju i utopijski način promišljanja u zapadnu civilizaciju, zamislio je svojevrsnu igru riječi koja je spajala Outopus, slobodno prevedena kao Ne-mjesto, i Eutopos shvaćenu kao Dobro mjesto. Utopija je osmišljena, i referira se na savršeno mjesto koje ne postoji, ali se sastoji od dviju bitnih pojmova. Prvi je izolacija, odvojenost od ostatka svijeta, dok je drugi važan temelj na kojem utopija počiva, nepostojanje konflikta, savršena platforma koja ne poznaje različitosti koje mogu potaknuti sukob. Utopija je osmišljena i građena na uvijek istom pravilu, po istom kodu, te ju lako možemo prepoznati, ma gdje se ona nalazila.

Gledajući Sun City, njegov na prvi pogled gotovo pa blaženi ideal na kojem raste, uočavamo jasnu utopijsku želju za brisanjem svih razlika. Jasno i precizno sprovođenje totalne izolacije temeljene na potpunom isključenju heterogene zajednice. Ugovorna Zajednica, ugovorno udruživanje istomišljenika, raste s jedne strane na privatnom kapitalu i udruživanju niza privatnih jedinki, s jasnom željom da ostvare svoj mir, dok su s druge strane red i sigurnost razlozi za isključivanjem od drugih, segregaciju od različitih, drugačijih i zato nepoželjnih te nas to dovodi do prve prave i posebne Privatopie.

Prevlast privatnog nad javnim, osobnog nad općim i društvenim, individualnog nad kolektivnim, pobjeda kontroliranog i anesteziranog nad nepredvidivim i poticajno neizvjesnim, dovela nas je svih danas na ovaj ili onaj način u neku vrstu potpune Privatopie. Ona nudi izuzetno učinkovit, pakleno zavodljiv, lako objašnjiv, ali i teško oboriv pravni lijek, temeljen na sublimaciji života u zajednici, nastalog kroz svojevrsnu negaciju industrijske metropole, i urbanog načina života grada kojeg svi pamtimo. Privatopia raste, hrani se i buja na temeljima zajednice u kojoj je razriješen pojam zaštite, sigurnosti i mira, u najboljem smislu Thomas Moreove Utopije učinkovito je sprovedeno brisanje razlika.

Privatopia nakon svega ponuđenog koristi i rabi izgovor socijalnog mira i sigurnosti kao jamstvo za zaštitu individualnosti. Sve se to sprovodi i implementira unutar zidova grada u kojem su jasno propisane i prihvaćene norme ponašanja. One postaju dio ugovora i pravnih protokola o načinu i smjeru budućeg življenja svakog stanovnika Sun Citya. Ulazimo u zonu neke vrste nove i potpune jednakosti kao konačnog trijumfa kontrole i introspekcije. U cijenu svakog, pa i najmanjeg stana i kuće koju plaćate ulaskom u Grad, uračunati su svi dijelovi i vrste ovih novih komocija i blagostanja suvremenog društva. Prirodni strah, paranoja stvarana svakodnevno otvorenim medijima, društvenim mrežama, te ksenofobična isključenost od različitosti i drugačijeg, u ovom su slučaju potpuno besplatni. Otvoreni i pravilno rasprostranjeni za svih, bili oni unutar ili van Sun Citya.