Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

LaDar Pogled U ScanLAB Svijet

Kada je tijekom 2009. godine tvrtka Faro ustupila jedan od svojih uređaja za lasersko snimanje i digitalnu reprodukciju 3D slika prestižnom Bartlett School of Architecture u Londonu, nitko nije mogao naslutiti u kojem će se smjeru razviti mogućnost drugačijeg gledanja i shvaćanja suvremenog okoliša. Mladi i ambiciozni studenti arhitekture Matthew Shaw i William Trossell u ovim su uređajima i aplikacijama za trodimenzionalno snimanje prostora otkrili silan potencijal te su počeli istraživati i svojim specifičnim slikama prikazivati drugačiji, potpuno skriveni svijet oko nas.

Odmah nakon diplome, tijekom 2011. godine, Matthew i William pri svojoj školi osnivaju istraživački laboratorij pod nazivom ScanLab. Studentski projekt prerastao je u vodeću svjetsku platformu za izradu 3D laserskih skenova i snimaka nevidljivih ili teško pristupačnih dijelova svijeta. Opremljeni visokom tehnologijom za virtualnu prostornu reprodukciju bilo kojeg mogućeg mjesta ili predmeta, od arheologije starih gradova i njegovih nevidljivih podzemnih tunela, preko ledenih santi u bespućima ledenjaka sjevera, do muzeja i galerija, ova dvojica mladih arhitekata stvaraju svoj novi projekt; 3D svijet sastavljen od milijarda milimetarski precizno snimljenih točkica u prostoru.

Lasersko skeniranje ili LaDar  kako ga većina stručnjaka naziva, koristi se već desetljećima u području vojne industrije, geodezije, arheologije i geologije. Naziv ove specifične tehnike snimanja spaja riječi “laser” i “radar”. Putem ova dva svima poznata i bliska pojma odmah se nudi i zaključak kako ovaj sustav radi i funkcionira. Masivni 3D skener, postavljen na tronožac, pušta infracrveni laser u prostor. Dobivši pritom odraz puštenog traga, u djeliću sekunde mjeri udaljenost od uređaja do mjerene točke, vršeći ovu veoma prostu radnju nevjerojatnih milijun puta u sekundi. Ovako dobivene mjere stvaraju sustav prostorne mreže i točaka koje čine “oblak točaka” visoke rezolucije, stvarajući jasnu 3D sliku mjesta, apsolutno savršen prikaz površina, digitaliziranu 3D rekonstrukciju bilo kojeg objekta ili predmeta na kugli zemaljskoj.

U proteklim godinama je Scan Lab razvio ovu jedinstvenu vještinu i usavršio majstorstvo svog neobičnog, ali veoma traženog i upotrebljivog obrta, primijenivši ga na različitim i neočekivanim područjima. Tijekom 2011. godini putovali su Arktikom te su s istraživačima sa Sveučilišta Cambridge koristili lasersko skeniranje kako bi dokumentirali klimatske promjene na ledenim santama udaljenog kontinenta. Između ostalog, u suradnji s forenzičkim arheolozima, radili su na skeniranju koncentracionih logora u Bosni snimajući barake i stratišta u Omarski, s povjesničarima i novinarima BBC-a otkrivali su arheologiju i skriveno podzemlje Rima, dok su s Vivienne Westwood radili na prvom svjetskom laserskom snimanju modne kampanje.

Tijekom prošle godine, ScanLab je snimio i istražio nevidljivi, te mnogima potpuno nepoznati podzemni svijet London Post Office Railwaya. Mail Rail, kako ga stanovnici Londona nazivaju, bio je automatizirani sustav za prijevoz pošte i transport paketa ispod grada od davne 1927. pa sve do 2003. godine. Na svom je vrhuncu Mail Rail prevozio do 4 milijuna pošiljki dnevno. Njezinih 35 kilometara zatvorenih tunelskih staza položenih na dubinama i do 20 metara ispod grada, stvaraju nevjerojatan, potpuno skriven i nejasan svijet. Tijekom prošle godine, British Postal Museum & Archive dobio je dozvolu za uključivanje jednog dijela staza u javne i društvene namjene. Podzemni tuneli biti će tako dio novog poštanskog muzeja te se tijekom 2017. godine predviđa njegovo useljenje.

Projekt snimke Mail Raila sadrži 223 laserskih skenova, marljivo i precizno prikupljenih tijekom četiri radna dana. Svakom skenu trebalo je od 10 minuta do pola sata rada da završi svoje snimanje. Nakon što je terenski rad bio učinjen, ostao je rad u laboratoriju, rad s programom koji prebacuje pojedinačne skenove u “3D oblake” nastale spajanjem točaka snimljenog dijela ili prostornog isječka. Skeniranje Mail Raila se sastoji od više od 11 milijardi točaka, koristeći više od 1 terabajta prostora za svaku pohranu. ScanLab je ovom prilikom, paralelno s puštanjem laserskog snopa, fotografirao zatečeni prostor. Tako snimljene slike kasnije su korištene za dodavanje boja i tekstura na plohe snimljenog i generiranog 3D modela. Iako postojeća tehnologija već sadrži mogućnost automatske aplikacije fotografija, ScanLab ipak voli svoje tehnike, živopisne boje grupnih skenova dio su njihove tajanstvene čarolije.

Kada bolje pogledamo što ScanLab proizvodi, ne možemo se oteti dojmu da gledamo neku vrstu umjetničkog djela. Ovo se djelo otvoreno predaje svima nama da hodamo, letimo i plivamo kroz skenirani svijet, u jedinstvenom osjećaju spoznaje i oduševljenja slojevima prostora, njegovim poznatim, mogućim, ali jednako tako i nemogućim perspektivama. Scan Lab proizvodi neku vrstu volumetrijske fotografije, inspirativnu sliku “x-zraka” izgrađenog okoliša kojom ne samo da shvaćamo i spoznajemo površinu i oblike, već nas ona navodi na nova razmišljanja otvarajući pritom čitave (i nove) količine prostora u svoj svojoj skrivenoj cjelini.

Kada su Shaw i Trossel tijekom 2011. godine osnovali ScanLab, dobar i prosječan laserski skener koštao je koliko i kuća u nekim svjetskim gradovima poput LA-a, Londona ili Milana. Danas ovakav uređaj možete dobiti za cijenu jednog dobrog, luksuznog automobila. Kako kaže Geoff Manaugh, utemeljitelj arhitektonske stranice BLDG blog: “ScanLab su uvijek bili spremni zloupotrijebiti skupocjenu opremu te je to zapravo, s distance od nekoliko godina od početka rada i istraživanja s ovim tehnologijama, bio i njihov središnji uspjeh. Shaw i Trossell su kao dva dobra prijatelja koja su preko noći ukrali skupocjeni Ferrari, ali ne zbog snobovskog prestiža i glamoura u javnosti, već iz jedine želje da postanu najbolji svjetski akrobatski vozači, istraživači brzina i uzbuđenja vožnje nepoznatim prostorima i neistraženim tunelima.”

Prostori Soli, Vrijeme Litija I Novi Krajolici

Od pamtivijeka je sol bila strateški važan i nezaobilazan element, sastojak životnog opstanka, ali i jasna poluga vladanja. Bilo da služi kao konzervans, nezaobilazna namirnica ili začin bez ove, na prvi pogled proste praškaste tvari, život praktično nije moguć. Vađena iz mora, skupljana u isušenim pustinjama ili kopana u dubini zemljine kore, oduvijek je bila presudna rezerva, faktor vladanja, prevlasti i opstanka brojnih, danas nekih davno zaboravljenih carstva, država i gradova.

Danas, tisućama godina nakon početka eksploatacije ove dragocjene tvari, zalihe ove dragocjene materije nisu upitne. Potrebe i strateške količine smiruju i najveće paničare i dušobrižnike za svjetsku stabilnost. Ipak sol, odnosno njezina eksploatacija naglo se povećala zbog iznenadne i mnogima neočekivane potrebe za litijem, važnom kovinom, metalom koji se dobiva vađenjem i preradom slane vode u dalekim i zabitim slanim pustinjama na nedostupnim visoravnima Amerike, Argentine, Bolivije i Čilea.

Unutar globalnog poretka novih tehnologija, danas je praktično nemoguće zamisliti i jedan električni automobil, pametni telefon ili kompjutor koji u sebi ne sadrži svoju snažnu, izdržljivu bateriju. Ona omogućuje vožnju do neslućenih granica, danonoćni rad te beskonačno surfanje i komunikaciju s dalekim sugovornicima. Glavni sastojak baterija koje daje, pogoni i prenosi energiju ovim globalnim i, priznajmo, neizbježnim alatima, čini upravo litij.

Litij, kada se nalazi u metalnom obliku predstavlja vrstu srebra i najlakši je od svih poznatih metala. Većina nas sjeća ga se iz školskih lekcija kemije, kada u pokusima nekontrolirano pišti, prska i pljuska uokolo, nakon što ga se naglo uroni ili baci u vodu. Reakcija je toliko snažna da neugledni metal u djeliću sekunde postaje potpuno užaren. Litij je metal s vrlo korozivnim učinkom te se može veoma lako samozapaliti.

Prvu komercijalnu litij-ionsku bateriju 1991. godine izradio je Sony, čime je globalno revolucionirao potrošačku elektroniku. Litij-ionske baterije pune se tlakom litijeve soli otopljene u organskom otapalu, obično u eteru, spojene s dvije elektrode i separatorom izrađenim od nevodljive mikro perforirane plastike postavljene u sendviču između. Kada je dio kruga, litij se kreće od negativne elektrode izrađene od ugljika (anoda) do pozitivne elektrode (katoda), dobivenog iz litij kobalt oksida, oslobađajući elektrone koje zatim putuju oko kruga, stvarajući električnu snagu.

Danas nove tehnologije i drugačiji pogledi na zemljinu površinu, koje nam omogućuju google-ove satelitske kamere, dronovi i njihove nadzorne kamere, otkrile su nam skrivenu i do sada teško vidljivu ljepotu slanih pustinja i specifičnih mjesta eksploatacije ovih dragocjenih tvari. Od “kamenih kotlova” u Senegalu kao jedinog i stoljetnog izvora soli za preživljavanje siromašnog stanovništva, brižno skupljanoga u malim kružnim bazenima, preko Paških solana, Australskih polja soli, pa sve do rudnika soli u Boliviji te slanih jezera i mjesta za vađenje i eksploataciju litija u Južnoj Americi, otkriva nam se novi, neočekivano živopisni krajolik.

Vađenje ovog dragocjenog i danas veoma traženog metala, njegove jednostavne tehnike eksploatacije, prerade te oblici i načini tehnološke organizacije, bili su do sada manje znani. Danas svima vidljive, analizirane fotografijama i video zapisima lebdećih kamera, zasigurno stvaraju nove zaključke te potiču i inspiriraju na promišljanja drugačijih krajolika. Ovaj jasan tehnološki proces i pragmatična organizacija teritorija definirali su sa zatečenim krajolikom novu sliku prirode, drugačiji oblik jesne i korisne infrastrukture. Polja i bazeni slane vode Bolivije, Perua, Čilea i Amerike, iz kojih se vadi ovaj vrijedni metal, stvaraju potpuno neočekivane boje, motive, oblike i teritorije nalik starim filmovima znanstvene fantastike.

Velika bijela mrlja koja se može vidjeti na danas dostupnim satelitskim snimkama, lako se može pobrkati i zamijeniti s nekim čudnim i zaboravljenim ledenjakom zarobljenim u bespućima južnoameričkog kontinenta. To je golema i nesaglediva slana pustinja Salar de Uyuni, najveća, svjetski poznata zaliha soli, potpuno bijela i kristalično svjetlucava zaravan soli s više od deset milijardi tona ovog traženog i vrijednog rudnog bogatstva.

Ovo čudnovato prostranstvo gotovo je 40 puta veće od Singapura, prostranstvo od punih 10.500 četvornih kilometara površine. Ova nepregledna slana pustinja nalazi se u pokrajinama Potosi i Oruro u jugozapadnoj Boliviji te se proteže ispod vrha Anda, na visini od 3.656 metara iznad srednje razine mora. To nepregledno prostranstvo, pokriveno s nekoliko metara debelom korom čiste soli, sigurno pokriva i čuva 50 do 70% svjetskih rezervi litija. Ovaj element, globalno bijelo zlato, kako ga neki nazivaju, mogao bi učiniti Boliviju silno bogatom. Kako ova najveća zemljana ravnica soli sadrži najveće rezerve litija na planeti, iznenadno postavlja ovu južnoameričku zemlju kao strateški važnu zonu u novoj hijerarhiji svjetskog poretka moći. Cijena za ovaj dragocjeni metal već je skočila do 400% tijekom posljednjih nekoliko godina te stalno, ubrzano i nezaustavljivo raste.

Danas, veoma očigledno, ova začudna prostranstva nezaustavljivo i sigurno plove ka nekom novom prostorno-vremenskom rasporedu moći i kapitala. Ova nova strateška mjesta, zalihe novog dragocjenog metala, soli novog doba, čine snažne poluge vladanja i predstavljaju nove utege prevlasti svjetske organizacije. Kada ubrzo svjetske naftne zalihe budu iscrpljene, ili njihova količina ne bude osigurala miran i stabilan raspored moći energije, litij bi mogao igrati vodeću ulogu u novoj, kažu svi, čistoj i održivoj energiji. To bi moglo pretvoriti u stvarnost opis i konturu trokutastog teritorija litija omeđenog granicama Čilea, Argentine i Bolivije kao nove prepoznatljive i snažne “Saudijske Arabije litija”.

Arhitekt Netanyahu i Novi “Srednjovjekovni” Gradovi

Ako želimo saznati kako izgleda suvremeni grad utjelovljen na jasnom i dugotrajnom konfliktu politika, ako zaželimo spoznati kako nastaje, raste te veoma održivo pulsira mjesto sukoba religija, otiđimo do Zapadne Obale i Palestine. Zapadna obala, taj svima dobro poznati prostor permanentnog sukoba, danas je jasno definirani teritorij kojeg čini 2.100 četvornih kilometara pitoresknih brežuljaka, s dvjestotinjak manjih i većih židovskih naselja raspoređenih unutar Palestinskog područja. Precizno i brižno projektirani gradovi, okruženi sigurnosnim ogradama, nastali su u predasima, nakon intenzivnih valova ratovanja. Građeni u fazi pregovora između Palestinaca i Izraelaca, rasli u toku prividnog primirja zaraćenih strana, razvijani su i naseljavani u kontinuiranom zastoju i otvaranju dijaloga. Danas ovi novi gradovi, raspršeni u prostoru Zapadne Obale, broje nešto više 350.000 stanovnika.

U dugogodišnjem i permanentnom sukobu između Izraela i Palestine, na prostorima između jugoistočnog Mediterana i Afrike, gdje se Židovi i Muslimani desetljećima bore za svoj teritorij, stvara se niz mjesta i novih naselja koja svojim izgledom, organizacijom te načinom života uvjetovanog jasnim granicama i čvrstim ogradama, podsjećaju na srednjovjekovne utvrđene gradove.

Gradovi Eli, Modiin Illit, Bruchin, Efrat i Har Homa neki su od takvih zapanjujuće zanimljivih, organiziranih i jasno održivih gradova. Građeni u periodu od 1997. godine do danas predstavljaju nove punktove u teritoriju, snažna i prepoznatljiva uporišta izraelskog življa. Gradovi na Zapadnoj Obali svojevrsne su utvrde suvremenog doba, gradovi koji striktno definiraju teritorij, utjelovljuju pripadnost grupi, nose i izražavaju jasna obilježja mjesta, nedvosmisleno govore o arhitekturi grada precizno projektiranog oblika.

Ovih je dana New York Times donio jedan zanimljivi prilog u kojem njihovi dobro informirani novinari bilježe interesantne događaje te donose zanimljive fotografije i podatke o ovim novim gradovima. Kako pišu novinari Jodi Rudoren i Jeremy  Ashkenas na ulasku u grad Eli stoji velika tabla na kojoj jasno piše “Eli: Veliko mjesto za novi rast.” Glavni arhitekt i planer ovih suvremenih gradova nije nitko drugi do gospodin Netanyahu, Izraelski premijer koji ovih dana ide u političku borbu za svoj novi, četvrti mandat.

Njegov osobnu urbanistički projekt, precizan arhitektonski plan izvedbe novih naselja, ujedno je i središnji element nesporazuma te problematičnog odnosa s Washingtonom. Ovi novi gradovi i specifičan urbanizam konflikta, uz brojne probleme na globalnoj sceni te niz otvorenih tema i izazova (koji idu od pitanja kako se nositi s Putinom, do tema kako razriješiti pitanja Iranskog nuklearnog programa) predstavljaju samo još jedan od nerješivih zadataka američke administracije. Izgradnja na West Banku jednako je tako i u centru europske kritike Izraela, ona predstavlja gotovo pa nerješiv administrativno urbanistički problem i svima neočekivani čin građenja kao osigurača pregovora i jasnog oblikovanja politike.

Stalan rast i ubrzani razvoj ovih novih naselja, koja nastaju širom okupirane Zapadne Obale i Istočnog Jeruzalema, većina svjetskih lidera smatra kršenjem međunarodnog prava. Gradogradnja i urbanizacija kompliciraju stvaranje održive i mirne Palestine, te predstavljaju nerješiv izazov u rješavanju otvorenog pitanja statusa Izraelaca, koji su sada na tim mjestima podigli drugu i treću generaciju svojih potomaka.

Najveće i najbrže rastuće naselje u ovom području je Modiin Illit. Tijekom 2009. godine, ova izdvojena ultra-ortodoksna zajednica, zabilježila je nevjerojatnih 60 porođaja tjedno, tako da danas ovaj ograđeni grad ima više od 60.000 stanovnika. Har Homa, drugo po veličini ograđeno naselje na brežuljku, koje danas ima više od 25.000 stanovnika, živi u brižljivo projektiranim kamenim stambenim zgradama ograđenim zidovima i modernim igralištima, ali i marketinški jasno privučenim većim stambenim prostorima za manje novca nego na drugim mjestima u gradu. Oglas za peterosobni stan s dva balkona u ovom dijelu grada, i tražena cijena od 611.000 $, uključuje “pogled na Betlehem” kao glavni “tržišni target” i presudni psihološki poen kao jasan motiv za kupnju te stvarni dokaz vrijednosti nekretnine. Na fotografijama Tomasa Munita vidimo ozračje gotovo pa blaženog života, atmosferu idile u gradovima nastalim u kontekstu kontinuiranog sukobu.

Aaron David Miller, savjetnik šest američkih državnih tajnika za Bliski istok za izgradnju tih novih gradova kaže da su oni rasli i građeni su u ozračju kontinuirane “hitnosti i panike”. Prema precizno iznesenim spoznajama te čvrstim dokazima, fotografijama i satelitskim snimkama razvoja gradova, u periodu od 1997. godine do danas gospodin Miller je pratio fenomen panike kao generatora nove urbane i gradotvorne mase. Kroz gradnju ovih gradova opisana je atmosfera konstantne užurbanosti, hitnoće i brzine gradnje kao čvrstog temelja politike, jasnog osigurača u definiranju novog teritorija. Hitnost i panika postali su glavni strateški alat za okupljanje ljudi i gradnju gradova.

Analiza planiranja, izgradnje, kontinuiranog rasta stanovništva te podaci o potrošnji u protekla dva desetljeća, pokazuje da je gospodin Netanyahu kao glavni “agresivni graditelj”, spretni prostorni planer i urbanist konflikata tijekom svog prvog mandata iz davne 1990. godine zabilježio otprilike tri puta više doseljenog stanovništva od ukupne izraelske stope rasta stanovništva. Danas, u novoj političkoj kampanji, gospodin Netanyahu sigurno “plovi” između njegovog izazivača lijevog centra Isaaca Herzoga, koji je obećao zamrznuti gradnju izvan tzv. naselja blokova Izraela prije 1967. godine, i oponenata s desnice koji kažu da premijer nije izgradio niti izbliza dovoljno koliko je smio, trebao ili pak mogao projektirati.