Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Tornjevi Nove Prirode I Društva

U vremenu kada slobodno koristimo i otvoreno primijenjujemo sve tehnološke, elektroničke i medijske tekovine globalne modernizacije, te brojnim pomagalima i uređajima nesputano oblikujemo i komuniciramo svoju društvenu, kulturnu i medijsku prisutnost, čini mi se ponekad kao da se ipak malo bojimo, ili u najmanju ruku ne osjećamo previše udobno u okruženju njezine snažne i sveprisutne infrastrukture.

Jednako kao što su u doba rane industrijalizacije ljudi nevoljko gledali u zadimljene tvorničke dimnjake, zbunjeno šetali uz brze ceste i nadvožnjake, plašili se glomaznih kranova, vjetrenjača, i električnih centrala, te jasnim zoniranjem i planom namjena površina pokušavali udaljiti ili sakriti industriju od stanovanja, danas svjedočimo sličnom stanju, otvorenom skrivanju, potajnom presvlačenju, mimikrijskom prikrivanju infrastrukture mobilnih operatera, njihovih antena ili stupova, kao novih simbola digitalnog doba.

Upotreba crkvenih tornjeva, visokih križeva, jarbola za zastave, reklamnih tornjeva, ali i vitkih i visokih stabala palmi, jele ili bora kao tornjeva antena mobilnih operatera, stvaraju za većinu ljudi u najmanju ruku čudno, neočekivano stanje i apsurdnu sliku suvremenosti u kojoj živimo. Ovi primjeri, osim što svojom visinom, geometrijom i konstruktivnim zahtjevima u potpunosti odgovaraju uvjetima tehnologije, jednako tako precizno govore o suptilnom i potajnom korištenju laži u otvorenoj i iskrenoj službi stvarnog. Laži i prijetvora koji u neku ruku svima trebaju, blaže rečeno potajno prikrivanje koje kao da je moguće tolerirati.

Ovaj globalni fenomen među prvima je uočio, te precizno istražio i slikom evidentirao fotograf Robert Voit. On je strpljivo i uporno od 2003. godine bilježio i fotografirao mjesta i specifične lokacije na kojima su privremeno ili stalno smješteni antenski tornjevi mobilnih operatera. Za razliku od nekih dijelova svijeta gdje se takova tehnologije i pripadajuća joj infrastruktura otvoreno prikazuju, postoje mjesta i države u kojima se njihovo skrivanje, i precizna kamuflaža, gotovo pa podrazumijevaju. U svojoj neskrivenoj, ali veoma suptilnoj ironiji naspram ovakve stvarnosti, Voit otvoreno prikazuje pozadinu suvremene verbalne komunikacije pametnih telefona, i njihovu jasnu i sveprisutnu vizualnu domenu i oblikovanje u prostoru naše svakodnevice.

Njegov precizni slikovni inventar, koji je nastao strpljivim i preciznim istraživanjem i bilježenjem lokacija od Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Južne Afrike, Korea, Italije i Portugala, posvećen je izrazito površnoj i gotovo zadivljujuće praznovjernoj potrebi ljudi za prikrivanjem ili bar umanjenju vizualnih tenzija suvremenosti i globalnog konteksta. Svojevrsna vizualna kompenzacija koja nedvosmisleno i neprikriveno izviruje iz svih njegovih primjera i konkretnih mjesta elektroničkog zagađivanja otvoreno i nedvosmisleno prikazuju potrebu ljudi za stvaranjem svojevrsnih “čarobnih prekrivača”. Oni jasno prikrivaju istinu i otvoreno simuliraju prirodu kako bi se njihovo vizualno ukazanje elektronku pejzažu približilo i stopilo s lokalnom vegetacijom. Široki spektar primjene i nebrojne mogućnosti kamuflaže, od individualnih kaktusa u američkim pustinjama, preko visokih i vitkih jela i borova Europe, preko egzotičnih palmi Mediterana ili LA-a, pa sve do listopadnih stabala i raznih sorti topola, breza i kestena, sve vrste i podskupine umjetnog bilja ravnomjerno su zastupljene.

Kao što je u nekom drugom vremenu, i u povijesti slikarstva, krajolik s vegetacijom i crkvenim tornjevima bio i djelovao samo kao pozadina za ljude i simbole, u 17. stoljeću umjetnik Pieter Molijn započinje sa stvaranjem slike pomoću koje krajolik postaje središte subjekta, bit prikazivanja i objekt slijepog vjerovanja. Pejzaži i poruke slika učile su ljude da cijene krajolik isključivo i samo po svojoj ljepoti. I danas svjedočimo veoma sličnom stanju, izgradnji antenskih stupova mobilnih operatera preobučenih u umjetna stabla, jarbole sa zastavama, crkvene križeve… Kako infrastruktura ne bi pokvarila krajolik i narušila privid ljepote okoliša, stabilnost društvenih normi te dovela u pitanje vjerovanje, potajnim presvlačenjem i mimikrijom stvara se i razvija se umjetna, Nova Priroda i Društvo.

Ovi jasni i vjerodostojni primjeri otvoreno prikazuju, s jedne strane prostor apsurdnog dinamizma svakodnevice, njezine prijetvorne istine i svakodnevno nove prikrivene laži. U takvom stanju ova stabla, tornjevi i stupovi, kao nositelji i protagonisti tradicionalnih vrijednosti i značenja, mutiraju u pomalo groteskne ludosti neke duboko potisnute samoće i prikrivene čežnje. S druge strane ovakvo stanje, nekima će biti čudna, pomalo nejasna, ali siguran sam da otvaraju prostor i elemente za nove mogućnosti. Uvode nas u polje umjetne prirodnosti, mogućnost projektiranja, transponiranja elemenata i značenja prirode i društva u suvremenu arhitekturu, u projektiranje uvijek potrebnom čežnjom, očekivanjima i značenjima.

Privatopia

Dođite u naš Grad, dođite u Sun City, i živite u savršenom redu i miru. Dođite u Grad u kojem stalno sunce sja, dođite u Grad gdje je klima ugodna, gdje kiša nikada ne pada. Dođite u Grad gdje su ljudi uvijek nasmiješeni i gdje nama vriske neposlušne djece. Dođite u Grad savršenog spokoja, mjesto gdje nema buke automobila, nema tuluma i razuzdanih noćnih partya. Dođite u Grad gdje nema nereda, nema nepristojnih ljudi, dođite u Grad gdje je sve čisto i uredno. Dođite u Grad gdje na trgovima i ulicama nema smeća i opušaka, gdje na zidovima nema grafita, i gdje su sve kuće bijele boje. U našem Sun Cityu nema nasilja, Gradom vlada sloga, pravda, vjera i blagostanje. U našem Gradu pronaći ćete svoj novi dom, svoju crkvu, svoj azurni bazen, bolnicu, knjižnicu, shopping centar, golf igralište, veliko udobno kino, razne restorane i kafiće. U Sun Cityu sve je u savršenom skladu i spremno čeka na Vas. Dođite, ostvarite svoje snove, kupite svoje mjesto u Gradu i budite stanovnici Sun Citya, prvog privatnog grada na svijetu.

Već više od pedeset godina, dvadeset i pet kilometara sjeverozapadno od Phoenixa, nalazi se Sun City, jedan od najimpresivnijih društvenih eksperimenata u povijesti čovječanstva. Sun City je prototip za stotine sličnih gradova širom Amerike, privatni grad ili, kako ga tehnički i pravno nazivaju, “Ugovorna-Planirana Zajednica”. To je mjesto za život ljudi u kasnijoj dobi, starijih obitelji bez djece, mjesto bez javnih institucija. To je Grad u kojem vladaju zakoni i pravila kojeg pišu stanovnici Zajednice. Tako napisani i propisani zakon provode sami stanovnici Sun Citya, sankcionirajući i penalizirajući svako kršenje ugovora i zakona.

U Sun City-u živi oko 46.000 ljudi. Smješten na zapadnom rubu Phoenixa, izgradio ga je 1960. godine developer Del Webb i njegova specijalizirana grupacija i zajednica. To je Planirana Zajednica umirovljenika, zajednica ljudi treće dobi, koji su osnovni pokretač, katalizator i glavni dio tržišta ovakvih specifičnih nekretnina u Americi. Odlazak u jednu od tih zajednica (s vremenom je izgrađeno desetak mjesta s istim imenom) je postala gotovo pa rutina za većinu američkih pripadnika srednje dobi. Osnovni uvjet za ulazak i boravak u jednom od tih gradova u svom pravilniku udruge propisuje i uvjetuje da najmanje jedna osoba u svakoj kući mora biti stara 55 ili više godina, i ne smije uključivati djecu.

Pravno gledano, Planirana Zajednica postoji kroz okvir organiziranog udruživanja potencijalnih stanovnika u udrugu, Home-Owner Associations: gdje kupac kuće, s pripadajućim mirom i spokojem, postaje članom udruge koja posjeduje zajedničke prostorije, plaća trošarine i prihvaća pravila života u projektiranom i nadziranom gradu. Danas postoji i egzistira oko 20.000 jedinica, zadruga, udruga i planiranih zajednica koje pružaju smještaj za preko 10 milijuna ljudi. Zajednice su to koje su potpuno pravno administrativno i društveno zatvorene, izdvojene iz države, okoliša i grada u kojem se nalaze. Stanovnici Planiranih Zajednica kupuju kataloški standardizirane, prefabricirane i uniformirane kuće različitih kvadratura, od kojih najjeftinija stoji stotinjak tisuća dolara. Cijena kuće ukazuje nam da se ne radi o nikakvom elitnom stanovanju, već o jasnoj potrebi za segregacijom, odvajanjem od ostatka svijeta.

Sun City okružuje veliki masivni zid koji spriječava nekontrolirani ulaz, spriječava nepoželjne poglede, komunikaciju i miješanje stanovnika Phoenixa sa stanovnicima Planirane Zajednice Sun Citya. Osnovni razlog i poticaj za razvoj ovog privatnog grada je paranoidni strah od nasilja, koji se godinama usađivao u Amerikance. Strah od nasilja, strah od sukoba s nepoželjnim ljudima, od drugih rasa, paranoja od obračuna i pljački nepoznatih doseljenika, duboko je usađena u stanovnike ovog mnogoljudnog kontinenta. Strah i neizvjesnost koji dolaze u paketu ponude kasnog kapitalizma, u kombinaciji s fizičkom nelagodom od mogućeg stradanja, ostvarila je potrebu za bijegom u zatvorene i strogo kontrolirane resorte, zatvorene gradove, zatvorene zajednice istomišljenika, paranoidnih žitelja srednjeg sloja, preplašenih građana malograđanskog duha.

Kada je davne 1516. godine Thomas More uveo utopiju i utopijski način promišljanja u zapadnu civilizaciju, zamislio je svojevrsnu igru riječi koja je spajala Outopus, slobodno prevedena kao Ne-mjesto, i Eutopos shvaćenu kao Dobro mjesto. Utopija je osmišljena, i referira se na savršeno mjesto koje ne postoji, ali se sastoji od dviju bitnih pojmova. Prvi je izolacija, odvojenost od ostatka svijeta, dok je drugi važan temelj na kojem utopija počiva, nepostojanje konflikta, savršena platforma koja ne poznaje različitosti koje mogu potaknuti sukob. Utopija je osmišljena i građena na uvijek istom pravilu, po istom kodu, te ju lako možemo prepoznati, ma gdje se ona nalazila.

Gledajući Sun City, njegov na prvi pogled gotovo pa blaženi ideal na kojem raste, uočavamo jasnu utopijsku želju za brisanjem svih razlika. Jasno i precizno sprovođenje totalne izolacije temeljene na potpunom isključenju heterogene zajednice. Ugovorna Zajednica, ugovorno udruživanje istomišljenika, raste s jedne strane na privatnom kapitalu i udruživanju niza privatnih jedinki, s jasnom željom da ostvare svoj mir, dok su s druge strane red i sigurnost razlozi za isključivanjem od drugih, segregaciju od različitih, drugačijih i zato nepoželjnih te nas to dovodi do prve prave i posebne Privatopie.

Prevlast privatnog nad javnim, osobnog nad općim i društvenim, individualnog nad kolektivnim, pobjeda kontroliranog i anesteziranog nad nepredvidivim i poticajno neizvjesnim, dovela nas je svih danas na ovaj ili onaj način u neku vrstu potpune Privatopie. Ona nudi izuzetno učinkovit, pakleno zavodljiv, lako objašnjiv, ali i teško oboriv pravni lijek, temeljen na sublimaciji života u zajednici, nastalog kroz svojevrsnu negaciju industrijske metropole, i urbanog načina života grada kojeg svi pamtimo. Privatopia raste, hrani se i buja na temeljima zajednice u kojoj je razriješen pojam zaštite, sigurnosti i mira, u najboljem smislu Thomas Moreove Utopije učinkovito je sprovedeno brisanje razlika.

Privatopia nakon svega ponuđenog koristi i rabi izgovor socijalnog mira i sigurnosti kao jamstvo za zaštitu individualnosti. Sve se to sprovodi i implementira unutar zidova grada u kojem su jasno propisane i prihvaćene norme ponašanja. One postaju dio ugovora i pravnih protokola o načinu i smjeru budućeg življenja svakog stanovnika Sun Citya. Ulazimo u zonu neke vrste nove i potpune jednakosti kao konačnog trijumfa kontrole i introspekcije. U cijenu svakog, pa i najmanjeg stana i kuće koju plaćate ulaskom u Grad, uračunati su svi dijelovi i vrste ovih novih komocija i blagostanja suvremenog društva. Prirodni strah, paranoja stvarana svakodnevno otvorenim medijima, društvenim mrežama, te ksenofobična isključenost od različitosti i drugačijeg, u ovom su slučaju potpuno besplatni. Otvoreni i pravilno rasprostranjeni za svih, bili oni unutar ili van Sun Citya.

Rijeka EPK 2020

Da bi stvari, mjesta i politike u jednom trenu postale drugačije, potrebno je za početak dati si priliku za drugačiji pogled, ostvariti jasan i snažan odmak od predvidivosti svakodnevice. Najbolji primjer, i dobar podsjetnik za ovu jednostavnu, ali kod nekih često zaboravljanu metodu, bio je jednostavan događaj kojeg je u sklopu svog redovitog programa “Spajalica” organizirao Slaven Tolj i riječki MMSU.

Akcija umjetnice Luize Margan “Oči u oči sa slobodom” zasnovana je na doslovnom mijenjanju mjesta pogleda, stvaranja neočekivanog odnosa mjesta i perspektive u fizičkoj percepciji prostora. Akcija je omogućila stanovnicima i gostima Rijeke da tijekom 17. i 18. svibnja, od 12 do 15 sati, susretnu “oči u oči” sa slobodom. Podignuti u nekoliko minuta do vrha Spomenika oslobođenja na Delti, poznatog rada kipara Vinka Matkovića, postavljenog i otkrivenog na Delti povodom desete obljetnice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955. godine, svjedočili su neočekivanom susretu sa središnjom figurom partizanke i dva partizana.

Gradovi današnjice, razlozi nastanka njihovih specifičnih kultura, te način njihovog rasta ili stagnacije, traže jednako tako periodične prilike za preispitivanja i drugačije poglede. Zamor postojećim, te predvidivost pozicije kulture, s potrošenim mehanizmima projektiranja gradova, dodatno potaknuti sveprisutnom nevjericom i strahom nekih od aktera prouzročenog “krizom”, prilika su za drugačiji odnos, drugačiji pogled. Projekt EPK RIJEKA 2020 može biti upravo takva jednostavna otvorena šansa za novi pogled na mjesto i poredak stvari.

Postavljajući koncept budućeg događanja, radna skupina za EPK RIJEKA PROJEKT odlučila se kroz četiri specifične teme, MANJINA, RAD, VODA, LUKA, uvesti Rijeku i buduće aktere događanja u poziciju drugačijeg pogleda. Ove četiri univerzalne, ali lokalno snažno prepoznatljive konstante, jednostavno se mogu povezati s konkretnim mjestom, te omogućiti Rijeci i regiji drugačiji pogled na društvo i grad, otvoriti nove mogućnosti kulture grada.

Globalni svijet danas, njegove politike i ekonomije, nekima neočekivano, ali sigurno na neki svoj jednostavan i suptilan način, snažno segregiraju ljude. Univerzalna želja pojedinca za prepoznatljivošću, pripadnosti nekome i nečemu s jedne strane, te suptilno projektirana i moderirana specifičnost različitih grupa, sugeriranje njihovih stavova s druge strane, stvaraju jasne i grube podjele. Marketinškim manipuliranjem te medijskim i političkim projektiranjem stvaraju se različite, nove, nepredvidive manjine. Manjine koje se više ne odnose samo na znane nam nacionalne, vjerske, spolne, političke, i socijalne različitosti. Različitosti koje generiraju nove osjećaje nepripadanja, odbijanja pripadanja ciljanim grupama i njihovim navikama. Svakodnevno nastaju, rastu, množe se i broje novi ljudi, grupe i mjesta koje misle, shvaćaju, žele, te znaju drugačije.

Rijeka, nekad slobodna Luka, danas luka Slobode, postaje ciljano mjesto za život i rad dobrovoljno sabrane manjine. Sloboda kao jasno odabrani put, dobrovoljno, ciljano i svjesno okupljene manjine koja formira svoj duhovni, ekonomski, kulturni i svakako politički teritorij. Formiranje specifičnog mjesta u godinama prije EPK 2020, puštanje u pogon za vrijeme trajanja programa EPK 2020, te daljnji život na tako otvorenim i jasno posloženim temeljima.

Pogled u dinamičnu povijest Rijeke, na stare i danas napuštene sustave, njihove crno-bijele slike, njihovu romantičnu auru davno prošlog vremena, stvara priliku za drugačiji pogled, ali i konsenzus svih aktera grada i kulture da vide mogućnost svog budućeg života i rada unutar baš takvih slika i mjesta. Dakle, svima je danas jasno da nije uloga kulture da transformira stare tvornice i industrijsku baštinu, nego da ljudi, njihove svakodnevne navike i rutine nastane gotove, uređene životne prostore. Da usele svoje dnevne boravke, sobe, urede, škole, vrtiće, bolnice, hotele, kapele i samostane unutar ovakvih specifičnih mjesta.

Jednako tako, kultura i umjetnost na trenutak treba prestati gledati u boji, na tren potrebno je zagledati se svoju crno bijelu prošlost. Izvaditi na tren stare crno-bijele crteže, jasne primjere poput Otona Glihe i njegove gromače. Suhozidi koji su prvo bili jasna i svima potrebna mjesta, kamena infrastruktura za svakodnevnu proizvodnju, poljoprivredu i rad, a onda su, u jednom trenu, snagom uma nadahnutog umjetnika, transponirani u svijet linija i ploha. Apstraktni kod, matricu suvremenog doba, crtež prirode stanja u kojoj je živio i djelovao. Kao što je Gliha hodao svojim kamenjarima, stvarao i otvarao drugačiji pogled na svakodnevicu i njezine obične elemente, na novim je umjetnicima da preispitaju današnje pojmove, osmisle nova značenja i kodove infrastrukture luke, vode i rada.

Rijeka grad na vodi, i u vodi. Voda kao temeljni resurs, presudno strateško, političko, infrastrukturno i ekonomsko pitanje današnjice jedan je od glavnih generatora projekta RIJEKA EPK 2020. Voda kao izvor i katalizator “nove prirode”, energent kojim raste nova Rijeka, definira s jedne strane proizvodnju, ali jednako tako osigurava svakodnevni rad.

Energija vode za razvoj, energija i hrana za autonomiju, neovisnost, manjine, te rad kao svakodnevica i društveni katalizator. Rad vezan uz vodu stvara i nova istraživanja, laboratorije i novu proizvodnju. Laboratoriji osim jasne razvojne i eksperimentalne uloge koristi umjetnost kao jedan od legitimnih i potrebnih drugačijih pogleda. Drugačiji pogled na tehnologije oslobađa umjetnost i proizvodnju, oslobađa ljude, definira drugačiji rad i novi razvoj. Progres umjetnosti unutar tehnologije vode i njene nepotrošive energije. Znanstveni eksperiment, laboratoriji razvoja kao politički i ekonomski stav, a umjetnost kao njihov konceptualni generator i intelektualni korektiv.

Luka, brod i brodogradnja jedini preostali i preuzeti element starih industrija bogato se i sigurno razvijaju neovisno od lokalnih i specifičnih projekata. Oni su univerzalna globalna poveznica mjesta i umreženog svijeta. Kao što kontejneri putuju da bi ispunili svoju osnovnu ulogu, tako luka radi i proizvodi da bi bili dio globalne mreže i infrastrukture. Oni se naravno snažno i autonomno razvijaju mimo EPK projekta, što pokazuje svjesnost tima za koncept o fragilnosti grada i kulture bez ovakvih snažnih generatora urbanosti. Luka i brodogradilišta u nekim trenucima postaju mjesta nove kulture. Mjesta umjetničkog eksperimenta gdje se tehnologija, progres i znanstveni eksperiment apsolutno podrazumijevaju, oni su tu  zbog održive svakodnevice i prirode specifičnog rada. Drugačiji pogled na luku, brodogradnju, vodu, manjine i kulturu u jednom trenu otvaraju mogućnost za novi sustav. Sustav sastavljen od svega što je vrijedno ostalo, s prepoznatljivo novim i drugačijim sastavnicama, ali potpuno neočekivano sklopljen, složen i opremljen za drugačija tumačenja i poglede.

Kao što radnici, kontejner, kran i brodogradilište postaju akteri, okvir i mjesto univerzalnog “Škrtca”, kazališne predstave Olivera Frljića, tako partizani i partizanka s kipa na Delti, kipara Vinka Matkovića iz davne 1955. već danas, sedam godina prije 2020. postaju prepoznatljivi RI-Rock band. Tako predvidivo, tako jasno, tako očigledno, reći će netko, ali u jedno sam siguran, to ne samo da je moguće, to je zavodljivo istinito.

Ovaj tekst i fotografije dio su javne prezentacije kojom je radni tim  za nacrt koncepta EPK RIJEKA 2020, u sastavu, Mani Gotovac, Slaven Tolj, Oliver Frljić, Marin Blažević, Ingeborg Fulepp, Kristian Benić i Idis Turato, predstavio javnosti u Rijeci, petak 13. 06. 2014. godine, na brodu Marina.