Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Rijeka EPK 2020

Da bi stvari, mjesta i politike u jednom trenu postale drugačije, potrebno je za početak dati si priliku za drugačiji pogled, ostvariti jasan i snažan odmak od predvidivosti svakodnevice. Najbolji primjer, i dobar podsjetnik za ovu jednostavnu, ali kod nekih često zaboravljanu metodu, bio je jednostavan događaj kojeg je u sklopu svog redovitog programa “Spajalica” organizirao Slaven Tolj i riječki MMSU.

Akcija umjetnice Luize Margan “Oči u oči sa slobodom” zasnovana je na doslovnom mijenjanju mjesta pogleda, stvaranja neočekivanog odnosa mjesta i perspektive u fizičkoj percepciji prostora. Akcija je omogućila stanovnicima i gostima Rijeke da tijekom 17. i 18. svibnja, od 12 do 15 sati, susretnu “oči u oči” sa slobodom. Podignuti u nekoliko minuta do vrha Spomenika oslobođenja na Delti, poznatog rada kipara Vinka Matkovića, postavljenog i otkrivenog na Delti povodom desete obljetnice oslobođenja Rijeke, 3. svibnja 1955. godine, svjedočili su neočekivanom susretu sa središnjom figurom partizanke i dva partizana.

Gradovi današnjice, razlozi nastanka njihovih specifičnih kultura, te način njihovog rasta ili stagnacije, traže jednako tako periodične prilike za preispitivanja i drugačije poglede. Zamor postojećim, te predvidivost pozicije kulture, s potrošenim mehanizmima projektiranja gradova, dodatno potaknuti sveprisutnom nevjericom i strahom nekih od aktera prouzročenog “krizom”, prilika su za drugačiji odnos, drugačiji pogled. Projekt EPK RIJEKA 2020 može biti upravo takva jednostavna otvorena šansa za novi pogled na mjesto i poredak stvari.

Postavljajući koncept budućeg događanja, radna skupina za EPK RIJEKA PROJEKT odlučila se kroz četiri specifične teme, MANJINA, RAD, VODA, LUKA, uvesti Rijeku i buduće aktere događanja u poziciju drugačijeg pogleda. Ove četiri univerzalne, ali lokalno snažno prepoznatljive konstante, jednostavno se mogu povezati s konkretnim mjestom, te omogućiti Rijeci i regiji drugačiji pogled na društvo i grad, otvoriti nove mogućnosti kulture grada.

Globalni svijet danas, njegove politike i ekonomije, nekima neočekivano, ali sigurno na neki svoj jednostavan i suptilan način, snažno segregiraju ljude. Univerzalna želja pojedinca za prepoznatljivošću, pripadnosti nekome i nečemu s jedne strane, te suptilno projektirana i moderirana specifičnost različitih grupa, sugeriranje njihovih stavova s druge strane, stvaraju jasne i grube podjele. Marketinškim manipuliranjem te medijskim i političkim projektiranjem stvaraju se različite, nove, nepredvidive manjine. Manjine koje se više ne odnose samo na znane nam nacionalne, vjerske, spolne, političke, i socijalne različitosti. Različitosti koje generiraju nove osjećaje nepripadanja, odbijanja pripadanja ciljanim grupama i njihovim navikama. Svakodnevno nastaju, rastu, množe se i broje novi ljudi, grupe i mjesta koje misle, shvaćaju, žele, te znaju drugačije.

Rijeka, nekad slobodna Luka, danas luka Slobode, postaje ciljano mjesto za život i rad dobrovoljno sabrane manjine. Sloboda kao jasno odabrani put, dobrovoljno, ciljano i svjesno okupljene manjine koja formira svoj duhovni, ekonomski, kulturni i svakako politički teritorij. Formiranje specifičnog mjesta u godinama prije EPK 2020, puštanje u pogon za vrijeme trajanja programa EPK 2020, te daljnji život na tako otvorenim i jasno posloženim temeljima.

Pogled u dinamičnu povijest Rijeke, na stare i danas napuštene sustave, njihove crno-bijele slike, njihovu romantičnu auru davno prošlog vremena, stvara priliku za drugačiji pogled, ali i konsenzus svih aktera grada i kulture da vide mogućnost svog budućeg života i rada unutar baš takvih slika i mjesta. Dakle, svima je danas jasno da nije uloga kulture da transformira stare tvornice i industrijsku baštinu, nego da ljudi, njihove svakodnevne navike i rutine nastane gotove, uređene životne prostore. Da usele svoje dnevne boravke, sobe, urede, škole, vrtiće, bolnice, hotele, kapele i samostane unutar ovakvih specifičnih mjesta.

Jednako tako, kultura i umjetnost na trenutak treba prestati gledati u boji, na tren potrebno je zagledati se svoju crno bijelu prošlost. Izvaditi na tren stare crno-bijele crteže, jasne primjere poput Otona Glihe i njegove gromače. Suhozidi koji su prvo bili jasna i svima potrebna mjesta, kamena infrastruktura za svakodnevnu proizvodnju, poljoprivredu i rad, a onda su, u jednom trenu, snagom uma nadahnutog umjetnika, transponirani u svijet linija i ploha. Apstraktni kod, matricu suvremenog doba, crtež prirode stanja u kojoj je živio i djelovao. Kao što je Gliha hodao svojim kamenjarima, stvarao i otvarao drugačiji pogled na svakodnevicu i njezine obične elemente, na novim je umjetnicima da preispitaju današnje pojmove, osmisle nova značenja i kodove infrastrukture luke, vode i rada.

Rijeka grad na vodi, i u vodi. Voda kao temeljni resurs, presudno strateško, političko, infrastrukturno i ekonomsko pitanje današnjice jedan je od glavnih generatora projekta RIJEKA EPK 2020. Voda kao izvor i katalizator “nove prirode”, energent kojim raste nova Rijeka, definira s jedne strane proizvodnju, ali jednako tako osigurava svakodnevni rad.

Energija vode za razvoj, energija i hrana za autonomiju, neovisnost, manjine, te rad kao svakodnevica i društveni katalizator. Rad vezan uz vodu stvara i nova istraživanja, laboratorije i novu proizvodnju. Laboratoriji osim jasne razvojne i eksperimentalne uloge koristi umjetnost kao jedan od legitimnih i potrebnih drugačijih pogleda. Drugačiji pogled na tehnologije oslobađa umjetnost i proizvodnju, oslobađa ljude, definira drugačiji rad i novi razvoj. Progres umjetnosti unutar tehnologije vode i njene nepotrošive energije. Znanstveni eksperiment, laboratoriji razvoja kao politički i ekonomski stav, a umjetnost kao njihov konceptualni generator i intelektualni korektiv.

Luka, brod i brodogradnja jedini preostali i preuzeti element starih industrija bogato se i sigurno razvijaju neovisno od lokalnih i specifičnih projekata. Oni su univerzalna globalna poveznica mjesta i umreženog svijeta. Kao što kontejneri putuju da bi ispunili svoju osnovnu ulogu, tako luka radi i proizvodi da bi bili dio globalne mreže i infrastrukture. Oni se naravno snažno i autonomno razvijaju mimo EPK projekta, što pokazuje svjesnost tima za koncept o fragilnosti grada i kulture bez ovakvih snažnih generatora urbanosti. Luka i brodogradilišta u nekim trenucima postaju mjesta nove kulture. Mjesta umjetničkog eksperimenta gdje se tehnologija, progres i znanstveni eksperiment apsolutno podrazumijevaju, oni su tu  zbog održive svakodnevice i prirode specifičnog rada. Drugačiji pogled na luku, brodogradnju, vodu, manjine i kulturu u jednom trenu otvaraju mogućnost za novi sustav. Sustav sastavljen od svega što je vrijedno ostalo, s prepoznatljivo novim i drugačijim sastavnicama, ali potpuno neočekivano sklopljen, složen i opremljen za drugačija tumačenja i poglede.

Kao što radnici, kontejner, kran i brodogradilište postaju akteri, okvir i mjesto univerzalnog “Škrtca”, kazališne predstave Olivera Frljića, tako partizani i partizanka s kipa na Delti, kipara Vinka Matkovića iz davne 1955. već danas, sedam godina prije 2020. postaju prepoznatljivi RI-Rock band. Tako predvidivo, tako jasno, tako očigledno, reći će netko, ali u jedno sam siguran, to ne samo da je moguće, to je zavodljivo istinito.

Ovaj tekst i fotografije dio su javne prezentacije kojom je radni tim  za nacrt koncepta EPK RIJEKA 2020, u sastavu, Mani Gotovac, Slaven Tolj, Oliver Frljić, Marin Blažević, Ingeborg Fulepp, Kristian Benić i Idis Turato, predstavio javnosti u Rijeci, petak 13. 06. 2014. godine, na brodu Marina.

Svi smo mi Chuck Yeager

Jednog jutra, davne 1748. godine, kada je nakon višegodišnjeg rada geometar Gianbattista Noli konačno nacrtao kartu Rima, pogled na ovaj grad i svijet oko njega potpuno se izmijenio. Iscrtan je i ostvaren novi, drugačiji pogled na mjesto i arhitekturu grada, te dat novi smisao svemu onome što se dotad nazivalo Gradom. Izveden je pogled koji okuplja i kondenzira sve podatke, znanje o konkretnom mjestu, te donosi i pruža priliku za nove zaključke i spoznaje.

Pedeset godina nakon objave velike karte Rima, arhitekt Giovanni Battista Piranesi crta svoju kartu Rima. To je složeni kolaž, rekonstrukcija drevnog grada, s precizno iscrtanom arhitekturom velikog carstva. Piranesi koristi kopiju Nollijevog plana za izradu svog projekta. Linije i crte tih dvaju planova su gotovo pa identične, poklapaju se u cijelosti, ali Piranesi donosi svoju kartu, precizni projekt s 402 objekta, kolaž rimskih građevina sa 402 različita tlocrta sklopljenih u novi inspirativni kolaž.

Sredinom dvadesetog stoljeća, u uvijek otvorenom Parizu, Gy Debord i Asger Jorn šetaju gradom. Hodaju, lutaju, ali i precizno crtaju svoju kartu Naked City-a. Crtaju kartu koja jasno prikazuje drugačiji pogled i novu metodu mapiranja, gledanja i označavanja grada. Vadeći isječke gradskih struktura neovisnih od bulevara, ulica i trgova koji ih dotad povezuju, definiraju drugačiji gradski prostor. Njihov grad postaje i jeste mapa, pravi nepatvoreni projekt sastavljen od precizno odabranih insula. Entiteti gradskih isječaka povezuju se linijama i strelicama, trajektorijama i putovima, promenadama i osobnim putanjama, definirajući pritom novi, neočekivani sustav, drugačiji poredak za novi grad. Jak osjećaj za geografiju teritorija, te dinamično i promišljeno spajanje na prvi pogled nespojivih, individualnih i intimnih dijelova grada, stvara neočekivane zone u pokretu. Grad kao arhipelag fluktuirajućih emocija i specifičnih mjesta.

Tijekom 1963. godine, tada već opće priznati umjetnik Constant Nieuwenhuys, u sklopu svog projekta New Babylon projektira svoju viziju Pariza. Nastavljajući se na Naked City, Constant precizno i jasno postavlja svoju gradsku konstrukciju, veliki prostorni aparat i rešetku kojom intenzificira postojeći Pariz. U njegovom projektu jasno je da on provocira stanje u kojem čovjek kao individua može slobodno koristiti svoje vrijeme, ići gdje želi, kako želi, i kada želi. Jasno je da se takav način života ne može u potpunosti iskoristiti u svijetu u kojem vladaju sat i fiksno boravište. Mobilnost i  neprekidna fluktuacija stanovništva, kao logične posljedice nove slobode, stvaraju drugačiji odnos između grada i naselja. Bez poštivanja rasporeda, bez hijerarhije i bez fiksnog prebivališta, ljudsko biće preuzima prema Constantu nomadski način života, u ovom novom, umjetnom, potpuno “izgrađenom” okolišu. Novi Babilon završava nikuda (s obzirom na to da je zemlja okrugla), ona ne poznaje granice (jer nema više nacionalnih ekonomija) ili kolektivnosti (s obzirom na to da čovječanstvo fluktuira). Svako mjesto dostupno je jednome i svima.

Poznati američki pisac i novinar, Tom Wolfe, jedan od utemeljitelja i pionira New Journalisma 1979. godine piše svoju poznatu knjigu The Right Stuff. U knjizi donosi razgovore i citate lucidnih teza Chuck Yeagera, borbenog pilota, čovjeka koji je prvi probio zvučni zid. Wolfe veoma plastično i inspirativno prenosi Yeagerove osjećaje i tjelesnu obuzetost koju letenje, ekstremni uvjeti borbe, “dogfighta” , i probijanja zvučnog zida stvara. Stanja i osjećaj dimenzije, odnosno specifične percepcije prostora, nisu povezani s klasičnim svjedočenjima prostora i njegovih autoriteta poput onih na zemlji. Gore i dolje, naprijed i nazad, teško i lagano, ili pravocrtna linija kretanja tu ne postoji. Definira se stanje drugačijeg shvaćanja prostora. U stanju zračne borbe, svjedoči Yeager, krećemo se i spoznajemo prostor poput metka, gotovo balistički. Sva su pravila spoznaje svijeta sa zemlje potpuno bespotrebna i pogrešna. Ništa nije unaprijed predvidivo pa je stoga teško išta opisati ili definirati. Prostor je potpuno kinetičko polje, otvoreni sustav bez klasične prostorne hijerarhije. Vaše tijelo i avion u jenom trenu postaju jedno, tijelo i metalni kokpit letjelice kao “Full Metal Jacket”.

Potaknut ovom knjigom Sanford Kwinter 1996. godine piše svoj poznati esej “Flying the Bullet Or When Did the Future Begin” gdje nadahnuto opisuje metodu rada Rema Koolhaasa u kontekstu sveprisutne globalizacije, ubrzanog vremena, infrastrukture, te novih rasporeda ekonomskih snaga, režima i medija 90-ih. Za Kwintera je prostor arhitekture kinetičko polje poput neba Chuck Yeagera. Iako pretežna percepcija društva i arhitekture nudi predvidivi rezultat i osjećaje koji daju viđene slike i oblici proizašli iz klasične perspektive, novi urbani prostor za Kwintera je otvorena mreža unutar koje sve egzistira. Arhitekt se unutar takvog kontroliranog kaosa vremena rukovodi čas pravilima politike, čas ekonomije, čas infrastrukture, čas medija, ali nikako više prema pravilima crteža ili očekivanjima našega pogleda i perspektive. Perspektiva predodređuje iznenađenje. Bilo šta može biti bilo gdje i bilo kada. Iznenađenje i neizvjesnost ugrađeno je u sam sustav.

Da su nove perspektive i pogledi na svijet u potpunosti izmijenjeni, svima je danas jasno. Hodajući Googleovim mapama, istražujući viđeno i neviđeno, dnevno posjećujemo i gledamo razna mjesta i prostore. Leteći kartama i prostorom Google Eartha tražimo razna mjesta i točke.

Obavijesti i poruke na Googleu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz Cyberculture, te slobodne informacije sabrane iz drugih profesija i disciplina, postaju nova praksa i način djelovanja. Obrada, selekcija, i prikupljanje podataka postaju nova metoda projektiranja, metoda koja će biti prilagodljiva novim okolnostima i drugačijem mjestu. Zato gledajući bazene, polja, nuklearne reaktore, stadione, brodove, brda, doline, proplanke, jezerca, rijeke i ceste očima Jenny Odell vidimo da sami možemo vrlo jednostavno i uzbudljivo kreirati novu i osobnu realnost, koja ima malo drugačiji pogled na stvari koje nam se svakodnevno nude i prikazuju.

S druge strane u suvremenoj poljoprivredi, šumarstvu, industriji vode, energetici, infrastrukturi i obavještajnoj zajednici svakodnevno se rabe alati koji masivno i otvorenu rastvaraju nove vidike. Pritom se definiraju drugačiji pogledi i novi horizonti  teritorija, koji nisu  rezervirani samo za gradove i urbana područja.

Satelitski podaci koji se dnevno rabe, omogućuju naprimjer novi način praćenja podzemnih vodonosnika u poljoprivrednim regijama. Znanstvenici sa Stanforda osmislili su, a danas je već u masovnoj upotrebi, pragmatično korištenje satelita koji s milimetarskom preciznošću ispituju, detektiraju i informiraju o vlažnosti tla, te stanju usjeva na poljoprivrednim farmama. Kada uoče nedostatak vode, grešku ili slabo navodnjavanje ili hranjenje poljoprivrednih kultura, umreženi kompjuterski sustav geokodiranih točaka polja i sustav cjevovoda milimetarskom preciznošću kontrolira i obrađuje usjeve. Isto tako umreženi i navođeni traktori ili male letjelice dolaze do konkretnog mjesta uočenog na satelitu, te vrše dodatnu kontrolu, sjetvu, okopavanje plodova ili potreban iskop. Navođeni traktor, hranjen i punjen preciznim i nedvosmislenim satelitskim informacija geokodirano prati stanje polja, monitoring i transport usjeva, te milimetarskom preciznošću dovodi farmera i njegov radni tim na točno izabrano, kontrolirano i unaprijed definirano mjesto.

Stefanie Grundner i njezine kolege iz RapidEye, geo-prostorno-informacijske tvrtke iz Brandenburgua, brzo i konkretno mijenjaju poglede u suvremenom svijetu. RapidEye posjeduje pet autonomnih satelitskih mreža koje omogućuju paralelno snimanje u pet grupa elektromagnetskog spektra. Njihovi dragocjeni i sofisticirani podaci informiraju  klijente sa svih krajeva zemaljske kugle. Od proizvođača pamuka u Sjevernoj Karolini, preko uzgajivača “lucerka djeteline” u zapadnoj Kanadi, do Kazahstanskih proizvođača pšenice, svi međusobno otvoreno komuniciraju. Korištenjem slika stvorenih ovim preciznim optičkim instrumentima, od kojih je svaki osjetljivi na određene grupe toplinskog ili vizualnog elektromagnetskog spektra, poljoprivrednicima, geolozima, rudarima i ribarima u realnom vremenu isporučuje detaljan zemljovid sa traženim podacima. Opremljen GPS-om, traktorom, brodom, letjelicom ili nekim drugim navođenim prometalom, te dobrom voljom i željom za radom, suvremeni seljaci protagonisti su vrtoglavog razvoja u planiranju i organizaciji prostora.

Ovakve danas svima dostupne informacije, otvorena inteligencija i podaci koje možemo koristiti u novoj arhitekturi teritorija otvaraju nove mogućnosti za kreativnost. Ako se samo prisjetimo nekih događaja iz bliske prošlosti kada su se snimke iz zraka koristile u legalizaciji bespravne gradnje, do snimki iz satelita koje otkrivaju nevidljive dijelove svijeta, potvrđuju nam da upotreba i kontrola podataka pri izvođenju novih prostornih projekata može biti silno uzbudljiva. Voda, kopno, planine, pustinje, šume otvorena su mreža, otvoreno polje za djelovanje i drugačiju kreativnost. Kreativnost koja više ne kreće od pješačke perspektive, ulice i drvoreda, trgova i pjaca, te prelazi i nalazi se već negdje drugdje. Prostor je čisto kinetičko polje, no ovog puta ne samo i isključivo za vojne borbene pilote poput Yeagera, već je to polje, otvorena mreža dostupna svima nama. Reći će netko, svi smo mi danas Chuck Yeager.

Next Vojak

Next Vojak je projekt nastao u sklopu natječaja “d3 housing tomorrow 2013” kojim se promišlja mogućnost drugačijeg razvoja suvremenog urbanog teritorija te se analiziraju i predlažu mogući scenariji stanovanja budućnosti, u kontekstu “grada nakon oblika”. Projekt koji je nastao u suradnji s Idom Križaj otvoreno propituje drugačiji pristup razvoju gradova, kritičan i kreativan pogled na tehnologije, infrastrukturu, energiju i prirodu oko nas.

Teorije i prakse modernog urbanizma posljednjih su se godinama mahom bavile ekstenzivnim razvojem grada baziranom na aktivnom konzumiranju teritorija, pripadajuće mu infrastrukture i ekonomije. Važno je također napomenuti da se u vremenu kada je došlo do snažnog i ubrzanog razvoja gradova, uzbudljivog nastanka novih urbanih struktura niknulih u pustinjama, močvarama, prašumama, i deltama rijeka, urbanizam počeo gubiti kao klasična i priznata disciplina. Kao da je potrošen i nestao u birokratsko-ekonomskim manipulacijama, dok se urbanist kao stručnjak potpuno umorio u traženju novih oblika, tehnika, i predvidivih formi tako postavljenih pravila grada.

Razlog gubitka novih urbanih paradigmi, svježih pogleda na razvoj i progres, te svojevrsni zamor ljudi od krivo interpretirane modernosti, treba tražiti prvenstveno u kontekstu ekstenzivne i silno atomizirane gradnje-trgovine stanovima, osobnog “krova nad glavom”, koja dotiče i brine svih. Nemilice se troše svi resursi, od materijalnih do emotivnih, a snažna i masivna medijatizacija društva stvara dodatni zamor, sumnju i nepovjerenje prema ponuđenim pravilima uspjeha, teorijama razvoja i mogućnostima prosperiteta suvremenog grada.

U tom kontekstu Next Vojak sebe ne pozicionira unutar kritike i nezadovoljstva postojećim dosezima gradogradnje, već naprotiv, otvoreno i kreativno projektira tehnologijama, znanstvenim dostignućima i alatima suvremenog društva. Next Vojak predlaže redefiniranje pogleda, preslagivanje odnosa u planiranju i projektiranju grada, drugačiji pogled na gradnju, urbanizam, elemente infrastrukture, izvore energije, ekologiju i nepotrošive društvenosti čovjeka u suvremenom medijatiziranom društvu.

Next Vojak u tom kontekstu predlaže i artikulira drugačiju, osviještenu i logičnu strategiju rasta suvremenog grada kao “nove prirode”, grada organski aritkuliranog, rastućeg kroz vrijeme kao autonomnog energetskog, tehnološkog i ekološkog sustava, potpuno neovisnog, samosvjesnog, samodostatnog sustava, pogodnog za razvoj suvremenog stanovanja.

Next Vojak promatra i projektira prostor Sušaka u Rijeci, njegov kvart Vojak, planiran i građen od sredine 60-ih do početka 70-ih godina prošlog stoljeća. Sušak je u cjelini novi dio grada Rijeke koji se snažno i brzo razvija početkom prošlog stoljeća kao politička, ekonomska i infrastrukturna protuteža talijanskog dijela grada, Fiume. Sušak je nastao od malog naselja položenog uz ušće i kanjon rijeke Rječine, te se razvijao kao novi urbani centar regije i glavna luka Kraljevine Jugoslavije. U samo tridesetak godina grad udeseterostručuje svoju površinu, te nastaje nova prepoznatljiva urbana matrica grada. Zavojita ulica, zvana Boulevard, prometna, infrastrukturna i urbana serpentina koja se penje uz brdo, od mora i luke do Trsatskog samostana s crkvom, generirala je prepoznatljivi urbani tok sa zgradama na kosom terenu i zelenilu, koje su okrenute jugu s pogledom na Kvarnerski zaljev.

Rast grada Sušaka ne staje kroz vrijeme, te se i za vrijeme drugog svjetskog rata na području Vojaka grade stambene zgrade, Deksa. Interesantno je napomenuti da se urbanistički planovi i projekti rađeni za ovo područje, nastali početkom stoljeća, za vrijeme različitih političkih uprava, koriste i nadograđuju kako talijanski fašist, tako i komunisti u poslijeratnom razvoju grada za gradnju novog, sada radničkog naselja u FNR Jugoslaviji. Vojak svoju današnju fizionomiju i konačni urbani otisak temelji na urbanističkom planu arhitekata Sile i Kolacija, s tipičnim CIAM urbanizmom, gdje su unutar postojeće matrice predratnih, poratnih radničkih nastambi i privatnih obiteljskih građevina umeću visoki neboderi i horizontalno položeni kvadri mahom višestambenih građevina. Uz stambenu infrastrukturu izvedena je lokalna škola, vrtić, opskrbni-trgovački i društveni centar, toplana koja opskrbljuje energijom cijeli kvart i veliki projektirani centralni park.

U podzemnom dijelu Vojaka također se uslijed snažnog infrastrukturnog razvoja luke, željeznice i prateće industrije vremenom razvio cijeli podzemni grad. Nevidljivi grad koji se sastoji od impresivnog spiralnog tunela ukopanog u masivnoj stijeni brda, s prugom koja vodi željeznicu do mora i luke. Također je izveden niz podzemnih skladišta, skloništa i manjih tunela i prolaza nastalih za potrebe skladištenja robe, zbrinjavanja ljudstva u slučajevima raznih razaranja i prirodnih kataklizmi.

Next Vojak predlaže novi razvoj unutar površine postojećeg formiranog kvarta uvođenjem i postavljanjem novih slojeva, tematskih, energetskih, ekoloških, agrikulturnih i poljoprivrednih platoa novog grada kao “nove prirode”. Svi novi slojevi i projektirani platoi polja Next Vojak-a građeni su da predstavljaju i koriste dostignuća suvremenog tehnološkog, znanstvenog i infrastrukturnog aparata. Kao takav, Next Vojak je prostorni i društveni entitet prepoznatljive fizionomije i karaktera nastalog taloženjem slojeva suvremenog grada izraslog poput prirode, spontano i održivo projektirani slojevi preklopljeni i položeni slojevi održivih sistema koji garantiraju razvoj u vremenu, autonomiju života i rasta populacije.

Slojevi Next Vojaka se nižu od podzemlja s rekonstruiranim i dodatno izvedenim tunelima i podzemnim gradom, prelaze preko postojećeg prizemlja, te se penju i rasprostiru od petog do desetog kata postojećih nebodera. Slojevi Next Vojaka sadrže autonomne, projektirane energetske i ekološke sustave.

Prvi nadzemni sloj položen iznad prizemlja Vojaka je sloj wetland-a, s nizom obiteljskih kuća rasprostrenih oko jezera, tj. bazena sa skupljenom i filtriranom vodom. U drugom, suhom sloju, rezerviranom mahom za suhe kulture, aeroponike i porozni kamenjar – drystone sloj, izvedena je tipična infrastruktura, stanovanje i poloprivredne kulture karakteristične za porozni kraški teren i priobalje. Treći, najviši sloj Next Vojaka, rezerviran je za veliki parking na kojem se smještavaju brojna vozila stanovništva, gostiju i lokalnih poduzeća. U sklopu parkinga postavljeno je polje solarnih kolektora, electricity sloj koji opskrbljuje kvart energijom.

Ovi novi gradski slojevi sadrže projektirane, ali i spontano nastale tankove, lokve i jezera skupljene vode koja se sustavom odvodnje i kontroliranog dovoda distribuiraju kroz slojeve Next Vojaka. Od morske vode koja se sakuplja i vodi do next Vojaka podzemnim tunelima, do skupljene podzemne vode i kišnice, voda se upotrebljava za navodnjavanja poljoprivrede, za stočarstvo, te rad strojeva izmjenjivača topline i toplinskih pumpi. Također, voda se koristi za navodnjavanje “podzemnog” grada u tunelima i skloništima, te prokopanih prostorija ispod zemlje, gdje se proizvode gljive i ostale vrste rasle u mraku i vlažnom okruženju, a namijenjene su prehrani stanovništva novog kvarta.

Svaki od novih slojeva na svoj specifičan način predstavlja novu kontroliranu prirodu, projektiranu infrastrukturu, energetsku, agrikulturnu autonomnu oblast namijenjenu svakodnevnom životu, proizvodnji i daljnjoj razmjeni, trženju ili prodaji.

Ovako projektirani i stvoreni sustav, osim što omogućuje i stvara autonomni i održivi kvart Vojak, on neposredno formira i pravi sloj 96% prirode u prizemlju postojećeg grada, od kojeg je sve i započelo. Priroda onakvu kakvu je svi poznajemo iz priča i povijesti stvara se kroz vrijeme i cikluse svakodnevnog življenja u otvorenom prizemlju Vojaka. Ta tako stvorena priroda, s postojećim kućama i ulicama, oblikuje se za buduće vrijeme i buduće generacije stanovnika. Takva budućnost generirana je i stvorena na ekstenzivnom planiranju i projektiranju gornjih slojeva kvarta, kontrolirane i artificijelne prirode, genetski modificirane prirode i njezinih modificiranih vrsta, umjetne inteligencije, energije i infrastrukture koja je kreativno, socijalno i društveno osviještena, a upotrebljava se i koristi za dobro sutrašnjice. Nex Vojak čini projektiran, kontroliran i visoko dizajniran sustav za povratak iskonskoj prirodi, koju danas (osim u pričama) gotovo da i ne poznajemo.