Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Povjerenja

Arhitektura bez povjerenja ne postoji. Sve započinje, počiva i gradi se povjerenjem. Od povjerenja prema ljudima, do povjerenja ljudi prema arhitekturi. Od povjerenja prema idejama, do povjerenja za ideju. Od povjerenja u vrijeme, do vremena potrebnog da se povjerenje provjeri i dokaže. Arhitektura povjerenja gradi se jasnim odnosima, uzbudljivim događajima te traje u vremenu.

Povjerenje nije zauvijek dato, niti a priori zasluženo. Povjerenje se stalno preispituje, stavlja na kušnju, i uskraćuje. Povjerenje živimo kao da će zauvijek trajati, ali ga jednako tako otvoreno propitujemo kao da ćemo ga svakog časa izgubiti ili uskratiti. Povjerenje za neuspjeh postoji jednako kao i povjerenje za uvijek mogući poraz.

Povjerenje prema novom jednako je važno kao i povjerenje u ono što prolazi i nestaje. Povjerenje u novo potrebno je kako bi išli dalje, djelovali, ali i vjerovali da je sve moguće. Povjerenje u prošlo podsjeća nas i potvrđuje nam da je u početku sve bilo začudno novo i neočekivano.

Povjerenje u eksperiment drži nas uvijek napetim, a svaki novi trenutak čini dodatno neizvjesnim. Povjerenje u neizvjesnost potiče nove ideje. Povjerenjem u ideje započinje i završava svaka arhitektura. Povjerenje za ideju dobiva se i daje potpuno neočekivano, samo u uvjetima otvorene i nesputane igre. Povjerenje u igru stvara mogućnost i priliku za nesputanost i lakoću odluke. Odluka kao početak svake arhitekture.

Povjerenje u mir i spokoj postoji samo kada znamo što nemir i rizik znače. Rizik koji hrani i održava povjerenje živim. Bez rizika povjerenje ne postoji. Rizik i nemir dovode povjerenje na težak i neizvjestan put. Put na kojem se povjerenje trajno hrani i gradi.

Povjerenje za iskušenje svakodnevno se i nesebično daje. Iskušenje koje može biti bolno i nelagodno dugotrajno. Iskušenje za povjerenje koje nas u konačnici oslobađa straha. Povjerenje za trenutke straha od pogreške, neizvjesnosti projekta, nepredvidivosti odnosa i politika. Povjerenje u neizvjesnost i konstantnu kritičnost u kombinaciji s povjerenjem u pragmatično djelovanje, otvara put u konačnu slobodu, slobodu povjerenja za iskušenja arhitekture.

 

 

Arhitekturu gradi isključivo i samo jasno dato ili primljeno povjerenje. Bez povjerenja arhitektura nije moguća. Povjerenje za strast arhitekture okuplja nas svih zajedno, poput stanovnika, dobrovoljnih zatvorenika, u tornju arhitekture. Toranj arhitekture koji raste, gradi se i traje isključivo povjerenjem. Rentu za boravak u tornju plaćamo čistim i bezrezervnim povjerenjem. Kroz toranj se penjemo i spuštamo povjerenjem. Povjerenjem gradimo i dograđujemo toranj, toranj tisuće megatona težak, tisuće milja dug.

Putovanje kroz toranj povjerenja nije pravocrtno, a još manje definirano jasnom vertikalnom vezom. Toranj povjerenja ne poznaje gore i dolje, ne poznaje kraj i početak. Dizala u tornju povjerenja nema. Toranj povjerenja nije i ne može biti tehnološka građevina. Toranj raste iz temelja povjerenja, zemlje eksperimenta, građen kroz konstantni rizik i stalnim povjerenjem za neizvjesnost. Katovi tornja povjerenja neprekinuti su tok, vrtoglavi  flux povjerenja u kojem nastaju i nestaju mjesta. Slobodno položena i postavljena mjesta u beskrajnoj matrici iskušenja. U toranj povjerenja jednom se ulazi i nikada ne izlazi.

 

Tekst je nastao kao konceptualni okvir predavanja “Bez veze, nije bezveze”, u organizaciji E-student, održanog 19. ožujka na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

Domagoj Blažević – Rutina

Danas donosim tekst i fotografije Domagoja Blaževića, kojeg sam zamolio da slikom i riječju opiše iskustvo boravka u Krku i  doživljaj fotografiranja polivalentne dvorane i trga. Namjera je bila osjetiti i podijeliti iskustvo postprodukcije završenog projekta, zaokružiti cjelinu priloga o konkretnoj kući, te možda isprovocirati neočekivane, specifične i autonomne refleksije arhitekture na pojedinca i društvo.

Rutina

“’Oćeš ti TO (arhitekturu) ikad završit?”, još uvijek se zna desiti da me ljudi u prolazu, zbog neinspirativnog popodneva, lošeg braka ili pokvarenog mlijeka u kavi, znaju priupitat. Kao da diplomirani kraj nečeg tako neživog (mislim na zahrđale mehanizme institucije) može započeti neki živahan razgovor.

No dobro, završavanje svakako nije dio mog načina, a ljudi su možda samo neinspirirani mojim društvom pa žele da TO (naš razgovor, studij, brak, bilo što) završi što prije.

I večeras stojim tj. sjedim pred prijetnjom nezavršavanja; volim nezavršavanje, stvarno: ako bude viška sreće i manje velikih principa, i ovo nabacivanje misli će ostati na nekom dobro nedovršenom rubu, da visi i zabavlja, a ne smatra i ponavlja.

Naime treba večeras napisati ovo i srediti da liči na nešto, a donekle samozadani deadline je ujutro, kad sjedam u auto s prijateljem i idemo dočekati drugog prijatelja, vjerojatnog pobjednika regate samaca, čiji je cilj u Komiži, pred blagdan Sv. Nikole, zaštitnika putnika.

Pa sam već malo tamo, sa samcima, s otokom i sa sobom.

Mislim da sam i na Krk stigao baš s Visa, da, točno, bili smo na Biševu i Svecu kada se javio Idis da je to taj tjedan i da bi bilo dobro da ubodemo to sad. AKO se poklopi!

Taj njegov AKO mi je veliko zeleno svjetlo, najpoželjniji start svake naše suradnje.

Sve što nastaje pod pressingom je suha atletska disciplina i nosi rizik teških ozljeda. Mene puno više zanima zašto vulkan proradi baš kad proradi, i onda još više koji neočekivani oblik će ta neželjena rashlađena iznutrica konačno zauzet.

Zamrznuti proces. Nedovršenost.

To mi je bila prva i uzbudljiva misao o dvorani i trgu u Krku.

Bilo mi je usput zanimljivo da ne volim Krk i da nikad nisam želio biti u Krku.

Nakon prvog obilaska i zbrojeno sa svim prethodnim, podrctao sam leteće termine:

“rutina / kontrola”

“greška / ružnoća”

i

“slojevi / proces”,

da bi onda zbrojio oduzeo u:

“slojevi”

“proces”

i

“pogreška”,

a za konačni rezultat dobio “ružnu fotografiju” kao egzekucionu logiku za dokumentiranje, sa svim poetičnim slobodama koje termin dozvoljava.

Fotografije nisu ispale dovoljno ružne za moj neukus, svaljujem to na Idisa koji me zajebo sa tom sexy fasadom prema franjevcima. To je stvarno nastrana gesta, nabijati franjevcima sexy slike drito prema njihovoj oazi mira i introspekcije u prekrasnim vrtovima s one strane zida..?! Čini se da se tu radi o nekoj ministrantskoj traumi iz djetinjstva, koju smo poslije skužili da djelimo.

Srećom po moje oko i naš dogovor, tu je gdje ljepuškastost ovog kompleksa za mene prestaje.

Kontra strana kompleksa je ona gdje mi aparat nije stizao izoštriti, fokus tu skače sa slike na sliku, ravnine i teksture se čine čas isped čas iza – kad se spominjao kontroliran kaos, ovdje se pitam o razini kontrole i sretan sam što je Idis ispao pravi schizo. Dajte nam još ovakvih južnih fasada, otčepite lavu slabije kontroliranih procesa i zaustavite je napamet, dajte sudaranja materijala i kaosa nabijenog u slojeve.

Kaos po kaos Palača.

Franjevački red i nešto južniji nered. Shizoidna tolerancija. Neodgojenost je blagoslov za kreativnost, sa žaljenjem sam ustvrdio osvješćujući svoju prepristojnost.

Nema tog ugla iz kojeg se ovdje može snimiti red. Konačno vadim “ružne” slike, zidovi me besramno uvode iz ambijenta u ambient; bilo je ekstremnih momenata gdje se vješam o špic zgrade skačem na privatnu terasu kuće pored, samo da bi slijedio teksturu zida i vidio u kakav “dead-end” će me ova dovesti.

Tu i tamo bi me centrifuga ovih zidova ispljuvala nazad na trg, gdje sam opet bio zabavljen događajnim “melting pot”-om: sumnjičavi pogled chief franjevca (kojem u prolazu, na njegov upit, argumentiram da sam tu već tri dana jer sam predan, kao i on, svom zadatku), ilegalno tiho noćno klizanje farova automobila, bezbrižni ležeći sat likovnog s petašima na otvorenom.

Sve ovo čini delikatnu mrežu živaca, položenu na arhitektonsko tkivo: jedan trzaj na jednoj strani (povijesti) radi tektonski pomak i omogućuje promjene na onoj kontra strani. U slučaju kada je tkivo oštećeno, živac načet, srastanje je neminovno i treba mu osigurati dobar Prostor: ovdje je zgodno da plastični kirurg nije zaružio noć prije.

Najviše mi je žao i najljepše mi je bilo, kada me Idis pitao da li sam možda vidio ili snimio djecu kako se primaju rukom za malu željeznu kuglicu usidrenu s vanjske strane fasade crkve na trgu.

Kako mi je to promaklo! A onda mi se oko te kuglice koja stane u prst zavrtio cijeli svemir bivanja na tom trgu kroz tri dana.

Gesta koja se interpretira kao pobožni ritual u religioznom dijelu pučanstva (protrljati kuglu je poput pomoliti se) a koja ima praktičnu geodetsku ulogu fiksiranja centra mjesta u sekularnom društvu, izbacila je mene, suvereno podijeljenog između tradicionalnog i suvremenog, iz orbite kuglice naprijed kroz vrijeme u kraj ove priče, u nekidan:

Prijateljica koja radi blog zaustavila me na ulici, slikala i pitala koja mi je najveća briga u životu, pa da to potpiše uz sliku na blogu.

Ma čekaj malo tko bi još htio čuti o nečijoj najvećoj brizi, kome se poklanja takav teret?! Može li se odgovorom učiniti tako da to ne bude teret, nego nešto nezavršeno i sretno, sretan nekraj?

Čekao sam malo, pa malo duže,

pa saznao: rutina.

Crtanje Gradskog Trga

Grad Krk, utorak 24. rujna 2013. godine, 11 sati i 30 minuta, oblačan dan, netko će reći loše vrijeme za fotografiranje arhitekture. Učenici razredne nastave osnovne škole Fran Krsto Frankopan izašli su na gradski i školski trg. Danas crtaju novu dvoranu, tri crkve i dva samostana. Učenici su iz školskih torbi izvadili crtaće mape, te sjeli na klupe položene uz sjeverni zid franjevačkog samostana. Započinju crtanje.

U početku sata grupa učenika je složna i kompaktna, mahom se svi okupljaju uz učiteljicu. Poredani uz sjeverni rub trga, svatko zauzima svoje mjesto na dugačkoj klupi. Povlače prve linije, ocrtavaju granice i linije trga, uočavaju prve obrise kuća. Dio učenika sjeda i na deniveliranu površinu trga, uz dugačku, usku, napetu trokutastu pukotinu. Njome se jednostavno rješava razlika u visinama zatečenog prostora, ali i omogućuje organizacije jasne urbane topografije s oblikovanjem specifičnog gradskog namještaja. Ovo mjesto položeno uz rub trga nekada je bio trasa starog kamenog zida, i uske kale koja je jasno i precizno odvajala samostan sestara klarisa od zidina franjevačkog samostana u Krku.

Trgom hodaju brojni mještani, pokoji zaostali turist i putnik, dok iz prostora samostana, kao i svako jutro, izlazi gvardijan fra Antun. Pozdravlja učiteljicu i djecu te prolazi dijagonalno preko površine trga. Odlazi ulicom prema centru staroga grada.

Skupina učenika još uvijek sjedi uz klupu, crta i odmjerava proporcije trga. Ubrzo se i druga grupa učenika odvaja od većine, i sjeda uz razlomljenu pukotinu trga. Djeca ubrzo shvaćaju da glatka i polirana površina terrazzo trga može poslužiti kao prostrani stol na kojem se može vrlo ugodno i praktično crtati. Učiteljica, sa savršeno usklađenom bojom odjeće, obuće, torbe i frizure, brižno i predano nadzire rad svojih učenika.

Djeca su zanesena i precizno iscrtavaju tri strane trga, tri građevine, tri prostorna držača. Dvoranu, crkvu i samostan. Između građevina i hrapavih uskih uličica iscrava se obris glatkog, ulaštenog trga.

Poznato je da crteži djeteta u dobi od pete do osme godine života pokazuju, kako ga Georges-Henri Luquet naziva, “intelektualni realizam”, gdje djeca crtaju postojeće elemente koji nisu vidljivi, ali i postojeće elemente koje je nemoguće vidjeti zbog specifičnog kuta prikazivanja (npr. obje noge jahača prikazanog iz profila). Međusobni odnosi likova i elemenata bolje oponašaju njihove stvarne odnose, te se javljaju i svi dijelovi ljudske figure.

Od osme godine do adolescencije djeca ulaze u fazu “vizualnog realizma”. Javljaju se trodimenzionalni crteži te se nastavlja tendencija što točnijeg prikaza realnih odnosa i veličina. U ovom stadiju interindividualne razlike u crtežima sve su manje. Neki smatraju da su crteži djece u ovoj dobi manje pogodni za izražavanje emocija zbog rastućeg vizualnog realizma, a drugi dodaju da školovanje kojem su podvrgnuta djeca u ovoj dobi snažno utječe na uniformnost crteža, oduzimajući im tako vlastitu, kreativnu kvalitetu u korist konvencija.

Nakon što je jedan od dječaka iscrtao obrise trga, postavio linije dvorane,  iscrtao vertikalne pukotine i ostakljenja dvorane, odlazi na suprotnu stranu trga, sjeda ispod zida dvorane, te započinje crtanjem novog sklopa. Sjeda na glatki i još uvijek topao te od ljeta blago ugrijani trg i iscrtava obrise samostanskog zida.

Potaknuti ovim manevrom i druga djeca odlučuju promijeniti svoj položaj, i mjesto crtanja. Počinju se razmještati po trgu, gdje svatko zauzima svoj novi, komforni položaj. Shvaćaju da je zapravo najbolje sjesti u sam centar trga, te se zavisno od kuće i teksture koju trenutačno crtaju, okretati poput kompasa na odgovarajuću stranu svijeta. Djevojčica u plavim tajicama zaneseno crta dvoranu, te zauzima opušteni ležeći položaj. Potpuno opuštanje, crtanje trga i arhitekture je u punom zamahu. Djeca su se razmilila po cijeloj površini crvenkastog terrazza. Svako sjedi ili leži na svom kraju ulaštene površine. Nitko više ne sjedi na klupi, a gruba, klesana površina malih kamenih opločnika definira granicu udobnog i tjelesno ugodnog trga-stola-ležaljke.

Nakon samo pola sata završeni su crteži nove dvorane, i školskog-gradskog trga. Djeca odlaze kućama. Odnose svoje crteže. Rezultat je, bar za mene, nevjerojatan. Preciznost linije, kvaliteta uočavanja detalja, balans površina i proporcija crteža koja naprosto zadivljuje. Crtanje na samom trgu, sjedenje i ležanje na površini terrazzo ploča rezultiralo je nevjerojatno preciznim i jasnim radovima. Zbirku radova, veselje i zadovoljstvo djece uhvaćene u fotografijama Domagoja Blaževića, s osobitim zadovoljstvom dijelim danas sa svima.