Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Arhitektura Agrikulture

“Veliki gradovi moraju umjesto industrije obuhvaćati poljodjelstvo. Urbani seljak je društvena nužnost”. Yona Friedman, Načelo BR. 2, Deset Načela Prostornog Urbanizma, 1962. godina.

U vremenu koje briše granice i klasične podjele na selo i grad, kada se otvoreno preispituju pojmovi i značenja urbanog i ruralnog, mijenjaju shvaćanja artificijelnog i prirodnog, te jasno uspostavljaju nova pravila, kontrole, nadzori, upravljanja i gospodarenja teritorijem, rađaju se nove metode projektiranja arhitekture krajolika.

S druge strane svjedoci smo promjena u području znanosti, načina usvajanja i prijenosa znanja. Kristalizira se potreba jasnijeg uključivanja znatnosti i edukacije u propitivanju otvorenih izazova društva, primjene drugačijih metoda rada na rješavanju niza otvorenih pitanja prostornih razvoja lokalne zajednice, te kreiranju drugačijih okvira učenja, načina spoznaje i korištenja znanja. Otvara se niz novih mogućnosti i metoda direktnog uključivanja znanstvenog i studentskog rada, te njegovog drugačijeg pozicioniranja kao protagonista, medijatora i kreatora otvorene platforme novih arhitektonskih i urbanističkih paradigmi.

S ciljem da se ova otvorena pitanja, jasni izazovi i specifične metode direktno preispitaju u praksi, u petak 31. siječnja 2015. godine u Zadru je održana jednodnevna radionica Arhitektura i Agrikultura. Fakultet građevinarstva, arhitekture, i geodezije – FGAG iz Splita, Zadarska Županija i Društvo Arhitekata Zadra prezentirali su, debatirali i otvoreno komentirali studentske projekte Radionice Arhitektonskog projektiranja RAP 5, s temom planiranja i izgradnje nove Poljoprivredne, Prehrambene i Veterinarske škole u Zemuniku.

Zadatak radionice i studentskih radova bio je konkretno preispitivanje mogućnosti izgradnje nove škole, njezino iseljavanje iz centra Zadra na “periferiju” Ravnih Kotara, u blizini Zemunika. Studentski radovi i prezentacije imali su za cilj argumentirano motivirati lokalnu zajednicu i sve dionike procesa transformacije škole, te kroz konkretan projekt predložiti plan izgradnje nove škole, i potaknuti jasne procese transformacije zadarskog krajolika.

Mjesto Zemunik, s novom školom i pratećim sadržajima, nalazi se na rubu, mjestu gdje prestaje stari rimski ager, te se otvara teritorij Ravnih Kotara. Na ovom specifičnom mjestu, gdje se preko dva tisućljeća preslaguju i talože slojevi grada i agrikulture, usložnjavaju i otvoreno isprepliću otvoreni sustavi infrastrukture, urbanizacije i prirode, idealno se prikazuju otvorene mogućnosti, bogatstva izazova i rješenja nove arhitekture krajolika. Krajolik, kako ga danas shvaćamo, razlikujemo i jasno artikuliramo, možemo podijeliti u tri različite skupine. Urbanizirani krajolik - kojeg čine širi areali gradova, kultivirani krajolik –  mahom rezerviran za poljoprivredna i infrastrukturna područja, te prirodi blizak krajolik - koji podrazumijeva ostatke “prave prirode” i čovjekovim radom i utjecajem obogaćene teritorije.

Pored ovih jasnih podjela, jasnih i ubrzanih procesa, gradovi i dalje ubrzano rastu te sve više funkcioniraju kao novi okvir za prirodna staništa u kojima više vrsta pokušava živjeti u ravnoteži. Poput pravila iz prirode,  primjeri tradicionalno shvaćeni kao umjetni i visoko tehnološki mediji i sredstva poput prometa, infrastrukture, cyberspace otvorenih medija i društvenih mreža, počinju se ponašati i funkcionirati poput prirodnih sila i sustava.

S druge strane priroda i krajolik izvan gradova i naselja potpuno su artikulirani poljoprivredom, infrastrukturom i raznim teritorijalnim sustavima kontrole, monitoringa, neke vrste agrarno-energetske i infrastrukturne proizvodnje. Sustavi digitalnog monitoringa, infrastrukturna povezanost i tehnološka osviještenost omogućuju drugačiji pogled, analizu i nova spajanja i razdvajanja prije nespojivih krajolika.

Ovi jasni procesi, i otvorene mogućnosti, definiraju stanje u kojem izostaju klasične podjele i grube crte razdvajanja namjena, te statičnost planova razvoja. Sela i gradovi više nisi izolirane samostalne cjeline već dijelovi velikih urbanih, proizvodnih, gospodarskih i društvenih sustava.  Ekološka svijest i trendovi, nova popularnost kulinarstva i poljoprivrede, politike hrane i zdravog života, razne vrste ruralnog, ekstremnog i tematskog turizma, fleksibilnost slobodnog vremena, ali i ekonomska kriza, vratili su u fokus djelatnosti koje prije nisu pripadale gradovima kao mjestima i interesima ljudi iz nekadašnjeg shvaćanja pojma grada (građana).

Utjecaj lokalnih politika na globalne procese, koji su vezani uz ekološku, energetsku i turističku djelatnost obale Jadrana i njezinog zaleđa, definira prostor Grada Zadra s teritorijem Ravnih kotara kao idealan prostor za  implementaciju, razvoj i konkretan projekt novih tipologija arhitekture krajolika. Jednako tako uloga arhitekta, znanja i vještine koje studenti moraju usvojiti u planiranju teritorija i projektiranju njegove arhitekture, translatiraju se iz metode zoniranja, te jasne podjele na urbano i prirodno, u polje upravljanja sustavima, manipulacije i organizacije različitih krajolika.

U Zadru, pod svjetlima pozornice Kazališta lutaka, u petak 31. siječnja 2015. godine studenti arhitekture, fakulteta FGAG iz Splita, Babić Jelena, Bilić Barbara, Čičmir Vestić Dora, Čakić Luka, Ćalušić Karla, Dragoja Stjepan, Eleršek Kristina, Hajdić Anđelo, Hudika Helena, Husak Mirta, Jelača Vendi, Jukić Diana, Knežević Ana, Kovačević Lucian, Kozina Mia, Laus Petar, Marušić Roko, Mihaljević Nikola, Mioč Josip, Pavić Samantha Vanessa, Peović Mirna, Petričević Ivan, Podrug Jelena, Radun Nina, Repušić Ivan, Stić Ivana, Stupalo Dora, Šantić Mia, Šaruga Dino, Škara Martino, Vrdoljak Andrija, Vučinović Domagoj, Vuletić Katarina, Žuljević Sandro, prezentirali su pred gostom kritičarem Marojem Mrduljašem svoje radove za novu poljoprivrednu školu. Voditelji radionice bili su Iva Letilović, Idis Turato, Dinko Peračić i asistentica Bruna Kovačević.

 

 

Tillmansova Soba, Knjiga Za Arhitekte

“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.”

 

Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation

Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba. Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa. “Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.

Thillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Thillmans ne koristi širokokutne i ispravljujuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.

Glavni osjećaj koji Thillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Thillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Thillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.

Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.

Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com  konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Thillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.

Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.

Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.

Važno je na kraju ponoviti Thillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Thillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.

 

 

 

Od Goluba Do Drona

Svakodnevno djelovanje na različitim projektima arhitekture i dizajna teritorija, traži permanentnu mogućnost za drugačiji pogled, sposobnost stalnog iznenađenja spoznajom nastalom konkretnom promjenom perspektive. Drugačiji pogled i promjenu očišta shvaćam prvenstveno kao novi oslonac za polugu neuobičajenog odnosa, to je vizura i slika s kojim bolje i drugačije vidim, drugačije zaključujem, složenije i kompleksnije projektiram.

Potreba za drugačijim pogledom koja ponekad proizlazi iz pragmatičnih potreba za dobivanjem zračnih snimaka teritorija, skrivenih, običnom oku nedostupnih podataka, snimanja, nadziranja i/ili kontrole teritorija vodi nas u raznim smjerovima razvoja i povijesti zračne fotografije. Od prvih upotreba nadzornih balona izvedenih od strane Francuske vojske u borbama sa Austrijom, pa do prvih zračnih fotografija Parisa iz 1858. godine fotografa i stručnjaka za balone, Gaspard Felix Tournachona, vode nas i do neobičnih golubova fotografa Juliusa Neubronnera.

Tijekom 1907. godine, ovaj njemački apotekar i zaljubljenik u fotografiju prvi je u povijesti koristio ove snažne i inteligentne ptice za transport lijekova svojim pacijentima. Neubronner je nakon nekog vremena shvatio da kutiju za lijekove lako može prilagoditi kućištu i nosaču malog foto aparata. Postavio je fotoaparat s dvije leće i malim remenima na prsa goluba, te tako započeo slikati panorame gradova, šumaraka i polja oko svog rodnog grada. Patent je u Njemačkoj u početku odbijen, i gledan s laganim podozrenjem, ali nakon što je Neubronner svoje fotografije izložio na izložbi Dresden International Photographic 1909. godine, na Frankfurt International Aviation Exhibition-u, 1910. godine, te sljedeće 1911. godine na Paris Air Shows neočekivano i uspješno prodao i unovčio kompletnu kolekciju fotografija za potrebe štampanja razglednica, tehnika i patent su oduševljeno prihvaćeni.

U početku vojni potencijal “golubljih fotografija” namijenjen izviđanju i fotografiranju neprijateljskih položaja pokazao se silno obećavajućim. Testovi probnih izviđanja u Prvom Svjetskom ratu dali su ohrabrujuće rezultate, ali je ipak klasična upotreba golubova kao pismonoša, mobilnih prijenosnika poruka i informacija imala daleko najveću primjenu i presudan utjecaj u obavještajnoj djelatnosti. Zahvaljujući brzom usavršavanju zrakoplovstva, interes za golubove fotografe opadao je, a sam Neubronner napustili je daljnje pokuse. Ideja o golubima fotografima na kratko je ponovo uskrsla tijekom 1930. godine kada je od strane švicarskog urara Christian Adrian Michela došlo do razvijanja precizne mehanike i tehnike snimanja fotoaparatom s veoma sofisticiranim uređajem za okidanje fotografija koja podrazumijeva odgodu snimanja koju je moguće precizno prilagoditi vremenskom intervalu od polijetanja do dolaska na mjesto fotografiranja.

Izumima i patentima Nikole Tesle iz davne 1898. godine koji se odnose na radio valove i daljinsko upravljanje počeli su snažno utjecati na razvoj bespilotnih, daljinski upravljanih letjelica za nadzor i snimanje teritorija. Tijekom drugog svjetskog rata, a pogotovo za vrijeme Vijetnamskog rata u svrhe nadzora nepoznatih prostora, ali i zbog sve većeg pritiska javnosti, i straha za gubitak svakog pilota, počinje značajniji razvoj bespilotnih letjelica, UAV-a, (unmanned aerial vehicle), danas često nazivanih Dron-ovima.

Razvoj digitalne fotografije, i GPS-a, američkog svemirskog satelitskog pozicijskog sustava koji omogućuje pouzdano i precizno pozicioniranje, navigaciju i navođenje korisnicima širom svijeta, da u svim vremenskim uvjetima, danju i noću mogu upravljati raznim prometalima, brodovima, ali i vlastitim bespilotnim letjelicama. Svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a, moguće je daljinsko navođenje, kontrola i upravljanje svačim, pa tako i malim bespilotnim fotoaparatima.

Danas u vremenu digitalne tehnologije, istraživanja leta i krila malih kolibara, razvoj tehnologije quadrotor helikoptera veličine dlana omogućuju masovnu proizvodnju foto-dronova koji snimaju nikad viđene i nedostižne vizure. Otvorene su i svima dostupne mogućnosti i prilike za neočekivani i drugačiji pogled. Pogled na drugačiju privatnost, društvenost, ali i kreativnost.

Drugačiji pogled i mjesto gledanja koje prvenstveno bitno mijenja i moderira mogućnost zaključka. Zaključak koji nije konačan stav, zaključak koji definira sljedeći korak, korak u putanji koji ukazuje na neočekivani, ali mogući smjer kreativnog procesa medijskog i prostornog projektiranja. Drugim riječima istu stvar, događaj, mjesto, projekt ili njegov segment potrebno je gledati različitim očima, davati mu mogućnosti za kontrolu pogleda koji nije vezan samo uz klasičnu perspektivu, ljudski pogled pješačke vizure ili 3d simulacije pogleda svima već dosadnog, uvijek istog i predvidivog rezultata. To je prilika za novi pogled, pogled kao nova pozicija u shvaćanju i percepciji okoliša, javnosti, odnosa privatnog i javnog, pogled koji donosi mogućnost za drugačije kontrole, kreativnosti i interpretacije.