Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Rikard Benčić Hotel

Rikard Benčić Hotel je radionica arhitektonskog projektiranja – RAP 3 master studija Arhitektonskog Fakulteta u Zagrebu. Projekt Rikard Benčić Hotel pred studente postavlja izazov kreativnog istraživanja, argumentiranog predlaganja te nadahnutog programiranja novih aktivnosti gradskog bloka, s hotelom kao konkretnim projektom njegove urbane obnove i revitalizacije.

plavi-gif2

Blok Rikard Benčić je heterogeni kompleks građevina u samom centru grada Rijeke, koje čine funkcionalnu i tehnološku cjelinu napuštene tvornice šećera iz 18. stoljeća, duhana iz 19. stoljeća te motora iz 20. stoljeća. Danas devastiran prostor dijelomično je nastanjen pogonom za proizvodnju pekarskih proizvoda PIK-Rijeka te različitim višestambenim građevinama na uglovima gradskog bloka. Urbana revitalizacija prostora i građevina bloka Rikard Benčić dio je strateškog projekta Europske Prijestolnice Kulture, EPK (ECOC) 2020 RIJEKA.

U sklopu kandidature i njezinog programskog predstavljana dio prostora stare tvornice sa starom upravnom zgradom prenamijenjuje se u novi Muzej Grada, dok su prostori starih tvornica motora predviđeni za skoro useljenje Muzeja Suvremene Umjetnosti te novu Gradsku Knjižnicu i centar kreativnih industrija. Rikard Benčić Hotel s novim parkom i trgom jedina je planirana novogradnja unutar ovog heterogenog gradskog bloka.

Rikard Benčić Hotel je smješten u samom centru grada, u neposrednoj blizini željezničkog i autobusnog kolodvora te sa sadržajima u kulturi i kreativnim industrijama predstavlja generator urbane aktivnosti ovog, danas zapuštenog i zanemarenog dijela grada. Rikard Benčić Hotel nije mjesto koje ugošćuje zalutalog turista, niti slučajnog putnika namjernika. O Hotelu Benčić se već prije zna, u njega se dolazi ciljano, u njemu se živi, i svakako mu se vraća. Ovaj Hotel ja kuća specifičnog doživljaja, aktivnost i događaj mjesta, utjelovljeni u kući specifične kulture.

 

 

Hotel Benčić ne prima i ne ugošćuje standardiziranom ponudom te ne ostavlja dojam uniformiranosti hotelskih lanaca koji danas u globalnom svijetu izgledaju predvidivo isto. S druge strane, on nije, niti želi biti improvizirani hostel niti pretenciozan boutique hotel. Rikard Benčić Hotel također nije mjesto koje se razbacuje zamornom ekskluzivnošću i predvidivim hedonizmom turizma, već generira specifično mjesto, potiče i okuplja ljude različitih kultura. Rikard Benčić Hotel je poput drage kuće, ugodnog doma kojem se rado vraćamo, specifično mjesto koja spaja, ugošćuje i ispraća različite ljude.

Tijekom srijede, 20. siječnja 2016. godine održana je završna prezentacija i izložba semestralnih radova koja prikazuju različita promišljanja prostora u Rikard Benčić Bloku. Izložba i događanja prva su u niza aktivnosti prenamjene stare tvornice te izgradnje Muzeja Suvremene Umjetnosti, kao dijela projekta EPK (ECOC) 2020 Grada Kulture i prezentacije Hrvatske na ovogodišnjem “La Biennale di Venezia”. Selektor i kurator nastupa, arhitekt Dinko Peračić, ravnatelj Muzeja Slaven Tolj, te gosti kritičari Ivan Šarar, pročelnik odjela za kulturu, Jana Rozman iz odjela za urbanizam Grada Rijeka, Dolores Oštrić iz Konzervatorskog odjela Ministarstva Kulture i arhitektica Ida Križaj, u otvorenom su i konstruktivnom razgovoru sa studentima razmatrali njihove prijedloge uređenja i revitalizacije Bloka Benčić te tako omogućili i prvo korištenje prostora od početka radova na izgradnji budućeg Muzeja.

tlocrti_maja

Studentski radovi i njihovi kreativni prijedlozi obuhvaćaju širok spektar mogućnosti prenamjene Bloka Rikard Benčić. Polazeći od teze i konkretnog programa kojim se budući blok oživljava kao centar specifične kulture i umjetnosti grada, hotel postaje dio otvorene i svima dostupne ponude mjesta, ali kreativni i konceptualni pokretač događanja u Bloku Rikard Benčić. Hotel kao mjesto promišljanja i življenja specifičnih programa i događanja u kulturi.

 

bernarda_gif

Hotel tako, kroz brojne prijedloge, postaje dio MMSU, Muzeja Grada ili knjižnice, gdje se prema konkretnom projektu okupiraju i prisvajaju djelovi građevina, koristeći njihove specifične namjene u kontekstu drugačije ponude hotela. Gost-umjetnik tako postaje kurator-hotela, koji unutar ograničenog vremenskog perioda postaje predlagatelj načina življenja, a gosti njegovi dobrovoljni stanari, žitelji promjenjivog i veoma specifičnog načina boravka, prehrane, opuštanja, zabave i rada. Ovakav vid projektiranja i vođenja hotela ne podrazumijeva samo predvidivo oblikovanje objekta sa umjetnicima, karakterističnim za današnje arhitektonsko-dizajnerske prakse, već kreativno promišlja i projektira življenje koncepta i iskustva umjetnosti same.

Radovi također propituju horizontalno širenje i rastakanje sadržaja hotela unutar cijelog bloka predlažući naseljavanje i korištenje postojećih građevna hotelskim funkcijama. Horizontalni dijagrami namjene korištenja transponiraju se u konkretne arhitektonske konstrukte, redefinirajući pritom strukturu bloka, obogaćujući elemente hotela neočekivanim svojstvima i neuobičajenim prostornim sučeljima. Neki od projekata prenamjenjuju postojeće tkivo barokne palače, stara skladišta i tvornicu motora u polivalentne dvorane, banket sale, bazene i kupališta, relax dvorane ili prostore javnih događanja, okupirajući tako i dijelove knjižnice koja postaju njezini javni prostori, mjesta prezentacija, dvorane javnog čitanja ili performancea Bloka Rikard Benčić.

Projekti  se također dotiču teme riječkih industrijskih građevina i karakteristične siluete nebodera, promišljeno interpretirajući estetiku i logiku lučkih silosa, kao novih akcenata, motiva i generatora arhitekture Bloka Rikard Benčić. Komprimiranje različitih sadržaja hotela, te otvaranje mogućnost slaganje sadržaja i namjena po vertikali, kanalizira i vodi pješaka ili korisnika hotela da preko sustava vertikalnog transporta i javnih promenada otkriva i istražuje do sada neviđene i neočekivane prostorne senzacije i gradske vizure.

Predstavljene projekte u Bloku Rikard Benčić izradili su studenti arhitekture: Sven Belak, Mirta Friganović, Enia Kukoč, Bernarda Lukač, Maja Merlić, Iva Radošević, Dora Sipina i Anamarija Vržina.

Video Dario Gilja, fotografije Damir Žižić za “to trebamo-to radimo”.

 

Muzej Apoksiomena, Soba Tepiha

U iščekivanju objave rezultata natječaja za vizualni identitet Muzeja Apoksiomena, kojeg je raspisao Grad Mali Lošinj, a provelo Hrvatsko Dizajnersko Društvo HDD, danas donosim prikaz dijela postava Muzeja Apoksiomena koji ubrzo očekuje svoje otvaranje i javnu prezentaciju. U periodu od 2009. godine do danas projekt smo promišljali, razvijali, gradili i opremali u suradnji s brojnim akterima, stručnjacima iz područja arhitekture, graditeljstva, muzeologije, arheologije, dizajna, umjetnosti, mode, filma i muzike.

Jedan specifičan i važan element u shvaćanju cjeline muzeja i fenomena skulpture Apoksiomena, je prostorija za filmske projekcije – “soba tepiha” kako smo je radno nazivali tijekom projekta. Ovaj mali amfiteatar – kino dvorana nastala je u suradnji s dizajnerima iz studia kulenturato iz Amsterdama te s proizvođačem tepiha Regeneracija iz Zaboka. Prve fotografije ove živopisne sobe koje danas donosim izradili su Ivan Dorotić, Maja Bosnić i David Kulen.

Muzej Apoksiomena osmišljen je i projektiran na jasnom odnosu i napetoj dihotomiji između programa izložbe Apoksiomena i zatečenog prostora stare Palače Kvarner u Malom Lošinju. Muzej predstavlja prostornu materijalizaciju scenarija izložbe i ceremonije prolaska kroz šest tematskih soba muzeja utjelovljenih u specifičnom arhitektonskom konstruktu, umetnutog u prostor stare palače. Dijelovi muzeja nastali u prostoru između konstrukta izložbe i oplošja građevine stvaraju javne, društvene, poslovne i administrativne sadržaje Muzeja. Ovakve jasne konceptualne i arhitektonske premise pretpostavka su za višeslojno iščitavanje projekta, te različito korištenje muzeja.

Arhitektonski konstrukt izložbenog postava lebdi unutar Palače Kvarner. Ovješen na postojećim kamenim zidovima građevine, ojačanih mlazno nanesenim torkret-betonom, izložbeni prostor se od krova, preko sustava čeličnih rešetki i složene horizontalne podjele, spušta do prizemlja građevine. Čelični “kavez” obložen je s vanjske strane bijelom, glatkom limenom oblogom, nalik oplati starog broda. U njegovom složenom interijeru projektiran je niz različitih izložbenih soba, osmišljenih i izvedenih u različitim materijalima koji izazivaju specifične prostorne i tjelesne doživljaje materije Muzeja.

Apoksiomen_bijeloProlaz kroz izložbu i Muzej Apoksiomena započinje penjanjem eskalatorom koji uvodi grupu od dvadeset posjetitelja iz javnog prizemlja u misterij Muzeja. U vremenu od četvrt sata posjetitelji u vođenoj posjeti prolaze kroz sobu prateće izložbe, sobu za projekcije, crvenu sobu, medijsku sobu, drvenu sobu žitarica, sobu Apoksiomena, i sobu gradskog belvedera smještenu na krovu palače. Svaka od ovih tematskih soba pruža različitu prostornu, materijalnu, optičku, zvučnu i taktilnu senzaciju specifičnu za temu i poruku koju tumači u cjelini muzeja.

Jedna takova specifična, tematska soba, druga u nizu muzejskog slijeda je “soba tepiha”, mali amfiteatar, kino-dvorana za projekcije, izvedena u specifično oblikovanoj mekanoj oblozi merino-vune. Soba je obložena velikim plohama ručno tkanog tepiha, pletenog debelim vunenim koncima sukladno preciznom crtežu i dizajnu prostorije. Vuneni konci, precizno odabrane boje, u paleti od ponuđenih 190 nijansi, utkani su u mrežastu podlogu tepiha na koju je prethodno prenesen crtež. Preciznim tkanjem, kroz 60 dana rada izveden je tepih koji prekriva površine zidova, stropa i poda sobe za projekcije muzeja. Nakon ručnog tkanja u nekoliko visina, gustoća i debljina tepiha, izvedena je završna ručna obrada rubova, lateksiranje, fino šišanje različitih nivoa i uzoraka tkanja, te precizno šišanje, trimanje i fina obrada tepiha. Ovako izvedene plohe tepiha montirane su na čvrstu podlogu i učvršćene na zidove, pod, stube i strop sobe za projekcije.

Posjetitelji koji ulaze u ovu specifičnu vizualnu, taktilnu i audio prostoriju svjedoče neočekivanom tjelesnom osjećaju. Boje tepiha, uzorak, crtež i motivi nastali dizajnom i oblikovanjem tepiha stvaraju osjećaj uranjanja u svijet dubokog podmorja, prolaska kroz klasja žita i floralne motive nekog nama nepoznatog, ali silno uzbudljivog vremena i prostora. Motivi tepiha objedinjavaju u sebi misterij podmorja u kojem je kip Apoksiomena boravio dva stoljeća, te motive žitarica i sjemenaka koje su pronađene u njegovom tijelu, s malim glodavcem, mišem koji je nastanjivao šupljinu skulpture u njezinom izvornom smještaju na borilištima Stare Grčke.

Ova veoma specifična priča i spoj različitih motiva, narativnih grafika, pretapanje boja i različitih zvukova stvaraju specifičan i veoma upečatljiv osjećaj i prostor koji se može koristiti i izvan režima muzeja, kao site-specific instalacija, te prostor tematskih video, audio-VJ, kino i performance priredbi. Prostor sobe tepiha i malog amfiteatra ima također jasno projektirani izlazak na balkon građevine, kojim se omogućuje korištenje prostora za promocije, predavanja i tematska događanja, s balkonom kao kuloarom, prostorom pauze i druženja posjetitelja događanja s kontaktom i pogledom na luku, Grad Mali Lošinj.

Peristil, Mjesto i Prostor Ideologija

Peristil je centralni trg Dioklecijanove Plače koji se nalazi na križanju ulica Carda i Decumanusa. Prostor je to okružen stupovima i trijemom koji oblikuju ceremoniju ulaza u carske odaje. Na južnom pročelju Peristila Dioklecijan se obraćao stanovnicima i svojoj vojsci smještenim u sjevernom dijelu palače. Nakon pada Rimskog Carstva palača postaje grad Split, a Peristil mjesto sretanja njegovih građana. Jupiterov hram koji se nalazio sa zapadne strane Peristila pretvoren je u crkvu, katedralu Sv. Dujma, a Peristil postaje trg, tada prigodno nazvan Pločata sv. Dujma. Ovo mjesto stoljećima je bilo mjesto susreta, ali i prostor sukoba politika te demonstracija moći raznih ideologija.

Peristil_600

Prije samo nekoliko dana, 26. listopada 2015. godine, u ranim jutarnjim satima započela je izvedba akcije Zeleni Peristil. Kako su objavili mediji, zahvaljujući suradnji udruge Zeleni Dalmacije i komunalne tvrtke Parkovi i nasadi, Peristil je na jedan dan postao zeleni travnjak. Montiranje travnatog tepiha na jedan od omiljenijih splitskih trgova, kako kažu organizatori ovog organiziranog i prethodno uredno prijavljenog događaja, dio je događanja nazvanog „Doručak na travi“ napravljenog s ciljem da se javnost upozori na važnost očuvanja zelenih zona u strogom centru grada. Lovro Rumora, iz udruge Zeleni Dalmacije, tom je prilikom istaknuo :”Klimatske promjene su tu, s velikim temperaturnim promjena, a ovime želimo kazati kako se ništa ne radi na sprječavanju štetnih posljedica vezanih uz ove fenomene”.

Na sjednici gradskog vijeća Splita 6. travnja 1929. godine, u nazočnosti poznatog kipara i javnog intelektualca Ivana Meštrovića, odlučeno je da se njegovu doniranu skulpturu, spomenik biskupu Grguru Ninskom, postavi u sam centar Peristila. Sve tadašnje društvene grupe, Splitske elite, od hrvatskih i jugoslavenskih nacionalista, do nadbiskupa i klera, postavljanje Meštrovićevog Grgura na Peristil slavili su kao pobjedu slavenskog duha nad latinskim, jasan otpor talijanaštvu i okupatorima starog slavenskog grada Splita. Don Frane Bulić u svibnju 1929. u očajničkom pokušaju da spriječi postavljanje kipa, napisao je pismo tadašnjem kralju Aleksandru Karađorđeviću moleći ga da svojim autoritetom zaustavi devastaciju Peristila, važnog segmenta kulturne baštine Splita, ali i europske i svjetske baštine. Nakon 12 godina, kada je fašistička Italija okupirala Split, kip Grgura je demontiran i uklonjen. Nakon rata, Jugoslavenska politika nije htjela kip biskupa vratiti na svoje mjesto, već je monumentalni spomenik smješten na sjevernim ulaznim vratima u palaču.

Prije nešto manje od pedeset godina, 10. siječnja 1967. Peristil je osvanuo pobojan gustom crvenom bojom. Taj događaj, za razliku od ovog najnovijeg-zelenog, nije najavljen. Policija i komunalni redari veoma su brzo očistili boju s trga, a 21-godišnji Slaven Sumić i Pavle Dulčić, studenti likovnog smjera umjetničke akademije, zatim Radovan Kogej, mladić bez zaposlenja te još petorica mladića od kojih su trojica bili učenici Škole za primijenjenu umjetnost, a dvojica studenti pedagoške akademije, privedeni u policiju na informativni razgovor. Četiri fotografije Želimira Buljevića koje su trajno dokumentirale ovaj jasan politički čin, ostat će trajna inspiracija za brojne umjetnike i aktiviste te jasna poruka o odnosu ideologije i građana. Crveni Peristil i njegovo trajanje od nekoliko sati, u potpunoj tajnosti, ostat će kao trajna slika prostora, akcije i protesta urbane gerile Splita.

Tijekom maglovitog jutra, 19. studenog 2009. godine Peristili je doživio još jednu nenajavljenu intervenciju, kada je u potpunosti prekriven velikom žutom PVC vrećom na kojoj je plavim slovima ispisan natpis KODEKS. Autor ove intervencije nije nikada pronađen, ali se pretpostavlja da su “Žuti Peristil” osmislili i izveli članovi navijačke skupine Torcida, omiljenog splitskog nogometnog kluba Hajduk, jednog od većih mitova i simbola grada. Golema najlonska vrećica očito je bila njihov protest protiv ‘kerumizacije-kapitalizacije’ Hajduka i Grada Splita. Poslana je jasna poruka na kojoj se umjesto naziva gradonačelnikove tvrtke KERUM, istim tipom slova i istom bojom ispisuje ‘KODEKS’, kao neslaganje s privatizacijom kluba, vođenjem grada i komunalnih poslova. ‘Žuti Peristil’ izazvao je nemalo zanimanje slučajnih prolaznika i turista, a jedan od njih situaciju je komentirao riječima: “Taj čovjek vjerojatno može kupiti sve, ali ne i srca navijača.”

Svi ovi događaji na Peristilu, uključujući i ovaj posljednji “zeleni”, iako je uredno prijavljen i na prvi pogled izazvao potpuno odobravanje građana, jasno oslikavaju vrijeme u kojem nastaju, njihov društveni, ekonomski, politički, ali i veoma izražen ideološki kontekst. Od cara imperatora, njegove potrebe za prezentacijom jasnog prostora vladanja, preko ideologije kršćanstva koja pretvara peristil i hram u mjesto kršćanske vjere , do snage i patosa nacionalne države i njenih kolosalnih simbola kao instrumenata romantičnog zanosa, preko snažne poruke crvene ideje jednakosti komunizma i njegovog uvijek prisutnog totalitarizma, do recentne kapitalističke korumpiranosti prikrivene idejom slobodnog i otvorenog tržišta, jasno pokazuju da i ekologija prerasta u novu suvremenu ideologiju današnjice.

Kao i sve ideologije, pa tako i “zelena” ekologija, prepoznaju i generiraju stanje permanentne krize. Kriza kao objašnjenje za naoko nerješive situacije, kriza kao razlog za uvođenje jasnih, ali uvijek promjenjivih mehanizama kontrole. Takova univerzalna stanja trebaju svoj jasan urbani prostor, specifično i prepoznatljivo mjesto, jasan arhitektonski okvir za demonstraciju ideje. Nije stoga teško zaključiti da je zapravo današnja kasna faza tržišne ekonomije u kojoj trenutačno živimo, upravo uvela i koristi ekologiju kao okvir za kontrolu i generiranje uvijek poželjnog profita. Beskonačna prilagodljivost tržišne ekonomije u slučaju akutne ekološke krize lako i veoma učinkovito pretvara Održivi Razvoj-Sustainability u novo područje investicija i konkurencije. Peristil i njegova konstantna prilagodljivost svim krizama, ideološkim mijenama unutar istog i nepromijenjenog prostornog i arhitektonskog okvira pokazuje univerzalnost i autonomiju arhitekture, snagu i postojanost njezinih elemenata i apostrofira transgresiju kao jedinu konstantu arhitekture. Ovi slučajevi dokazuju po tko zna koji put da je program generator promjene, da jasan događaj relativizira sve predviđene i projektirane funkcije, a uvijek promjenjiva ideologija traži jasan, dobro projektiran arhitektonski prostor.