Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Novo Svjetlo Za Zemljodere

Ako je izum liftova otvorio mogućnost gradnje visokih nebodera, a primjena klimatizacijskih uređaja donijela potrebnu svježinu zraka nepreglednim i dubokim halama, sasvim je izvjesno da će nova tehnologija umjetnog svijetla Coe-Lux osigurati neslućene mogućnosti gradnje “zemljodera”, projektiranje i upotrebu zdravog, ugodnog prostora duboko u tami naših podruma.

Kada je prije nekoliko godina Paolo Di Trapani, profesor optike na Sveučilištu Insubria u Italiji, pripremao jedno od svojih rutinskih predavanja, otkrio je nešto potpuno neočekivano. Tražeći podatke o odnosu svjetlosti i boje, te listajući knjigu nizozemskog astronoma Marcel Minnaerta “Light and Color in the Outdoors” iz 1937. godine, otkrio je niz novih, neobičnih pojava koje proizvodi sunčeva svjetlost.

 

Minnaertova istraživanja odnosila su se na primjere odnosa unutar sjene, preklapanja njezinih svijetlih i tamnih dijelova, mreškanja vode koje odražava samo vertikalne, ali ne i horizontalne oblike u okolici te su potvrdila fenomen da kod niskog sunca samo vertikalni dijelovi nekih mrežastih konstrukcija bacaju sjene, dok njihovi horizontalni dijelovi ostaju potpuno nevidljivi. Takva nevjerojatna simfonija svjetlosnih učinaka potaknula je Di Trapanija da se zatvori u svoj laboratorij i proizvede rasvjetu koja stvara svjetleće prostore Minnaertovih svjetlosnih “pogrešaka”.

U nekoliko mjeseci izgradio je svoj prvi umjetni svjetlarnik, stropni prozor, kroz kojeg možemo vidjeti i osjetiti njegovo novo, umjetno nebo Ceo-Luxa. Ovi novi stropni prozori koriste tradicionalnu LED rasvjetu, precizno kalibriranu prema različitim valnim duljinama sunca. Ono što ovoj rasvjeti daje presudnu i začudnu specifičnost je stvarno oponašanje suptilnih varijacija, nevidljivih, ali veoma osjetljivih nesavršenstva, uzrokovanih različitim atmosferama. Ova precizno istražena nesavršenstva variraju u svojoj debljini i sastavu, zavisno o položaju na zemaljskoj kugli. Coe-Lux koristi milimetarski sloj plastike posut nanočesticama koje simuliraju specifičnu atmosferu. Različite osobine svjetla karakteristične za različita mjesta na zemaljskoj kugli, od Nordijskih zemalja, preko Mediterana do Afrike.

Eksperimenti i manipulacija umjetnim svjetlom počinju još davne 1901. godine kada je Nikola Tesla prilikom predstavljanja izuma električne sijalice, svoj novi sustav umjetne rasvjete sa žarnom niti, prezentirao pod naslovom “Teslina Umjetna Dnevna Svjetlost”. U stanju potpune euforije ovim fascinantnim izumom Matej Luckiest, direktor General Electricovog odjela rasvjete, izjavio je:“Čovječanstvo ne samo da je postalo u određenim situacijama neovisno od dnevne svjetlosti, već je ovim izumom usavršeno i samo prirodno svjetlo!!” Engleski umjetnik George Sheringham usavršio je Tesline zamisli te ponudio rješenje za bolje razlikovanje boja ispod umjetne rasvjete umetanjem konkavnih reflektora oko samog izvora svjetla. Trgovci dijamantima, crtači stripova u boji, proizvođači zidnih tapeta, majstori za farbanje i radnici u tekstilnoj industriji bit će među prvim i glavnim korisnicima ovog izvanrednog izuma. Umjetnici i slikari novog svijeta, od tog su trenutka mogli slikati i noću.

Ovakav razvoj događaja i novi tehnološki napredak rasvjete drastično je počeo mijenjati i samu arhitekturu. Što zbog tehnologije, što zbog funkcionalističkog vjerovanja da vanjština arhitekture odražava i predstavlja svoj jasan odnos i geometriju unutrašnjosti, dok s druge strane interijer biva sagledavan i prepoznat na vanjštini građevine, izazvali su među arhitektima šok, nevjericu, ali i potpuno izmjenili pogled na arhitekturu interijera. Novi, drugačiji, dublji i veći poslovni prostori, restorani, noćni klubovi, i tada veoma popularni jazz barovi, potpuno su poprimili novi izgled. Svoju ponudu iluzija dopunili su novim izumima.

Primjer poznatog noćnog kluba Murray’s Roman Gardens iz 1908. godine, smještenog u samom centru New Yorka, potpuno je izmjenio svijet arhitekture. Ta bajkovita i maštovita prostorna reprodukcija tipičnog kasnoantičkog prostora i prirode u unutrašnjosti jazz-kluba, manipulirala je prostornim dimenzijama umetanjem velikih ogledala i scenografskim majstorijama prenešenim iz lokalnih teatara. Da bi dovršili konačnu i potpunu iluziju, strop kluba je oslikan plavim nebom te osvjetljen električnom rasvjetom proizvodeći efekt pomičnih oblaka koji konstantno klize preko uvijek vedrog neba.

Reinkarnacija neba, stvaranje i gradnja ideala prirode u unutarnjem prostoru, svoje vrhunce doseglo je i davno prije, u fresko slikarstvu renesanse i baroka, no ipak svoje neslućene i nevjerojatne dimenzije doseže konačnom iluzijom kojeg postiže upravo izumom moderne tehnologije umjetnog osvjetljenja. Hoteli i casina Las Vegasa, prostori koji simuliraju Veneziju i njene kanale na visokim i oslikanim stropovima, novim nebesima zatvorenih holova, oslikani su živim nebima poznate Hollywoodske umjetnice Karen Kristin. “The Sky Lady”, kako ju pompozno i ponosno nazivaju njezini brojni pobornici i klijenti, živo govore o nekim novim, ali od strane većine arhitekata potpuno zanemarenim i preziranim svjetovima arhitekture.

Neovisno o ukusima, vjerovanjima i istinama o svjetlosti “svjetleći atriji” Ceo-Luxa i Di Trapanijev novi svjetlosni svijet sigurno otvaraju nove poglede i osjećaje prostora. Oni otvaraju nove mogućnosti u projektiranju naših zgrada, unose neki kreativni nemir u arhitekturu koja je oduvijek imala svoj vanjski i unutarnji svijet. Različit i teško pomirljiv interijer i eksterijer, budimo skroz otvoreni i iskreni, u zapadnoj arhitekturi i modernizmu oduvijek su se pokušavali ‘pomiriti’, inaugurirati nedosegnuti ideali humanističkog odnosa i pretpostavki o nužnosti moralnog i ispravnog odnosa između ova dva potpuno suprotna lica i dijela arhitekture. Ovaj hvale vrijedan pokušaj neko je vrijeme ustrajao u svom idealu, ali je ipak u cijelosti demantiran, te u jednom naletu definitivno porušen Di Trapanijevim radom i Ceo-Luxovim novim nebom. Vrijeme i svijetlo za nove Zemljodere počinje.

Novi Pogledi i Fotografije Mishke Hennera

Kada je prije deset godina Google predstavio svoj besplatni servis preglednika satelitskih snimaka zemaljske kugle, pogled na naš planet, ranije dostupan samo astronautima, tajnim službama i kartografima, iznenada je postao dostupan svima koji imaju pristup internetu. Novi vidici, neočekivani pogledi, svježe perspektive i fotografije stvorene ovim novim, sada potpuno otvorenim alatom, nisu svugdje dobro prihvaćeni.

Vlade nekih zemalja odjednom su postale zabrinute zbog otvorene mogućnosti sagledavanja i praćenja političkih, ekonomskih i vojnih potencijala svojih teritorija. Skriveni resursi i brižljivo projektirana mjesta tajnih lokacija svojim bi otkrivanjem, prema njihovom mišljenju, znatno utjecali na nacionalnu sigurnost zemlje. Odlučeno je da se takova područja grafički cenzuriraju te se ovaj specifičan oblik prikrivanja nastavlja sve do danas. Tehnike cenzure i načini prikrivanja važnih mjesta razlikuju se od države do države, te uključuju metode kloniranja, kopiranja uzorka okolnog terena ili zelenila, zamućivanja i pikselizaciju dijela slike s mjestom i područjem od pojačanog interesa.

Ova specifična metoda grafičke cenzure, ali i beskrajne nove mogućnosti korištenja fotografija s Google Maps i GoogleStreet među prvima je evidentirao te svima otvoreno prikazao britanski umjetnik i fotograf Mishka Henner. U njegovoj kolekciji iz 2011. godine, pod nazivom Dutch Landscapes, jasno je prikazano da je jedna od najkonzervativnijih vlada po pitanju cenzure dostupnih podataka te najglasnija zemlja u promicanju novog oblika cenzure na Google Maps zapravo Nizozemska.

Nizozemska metoda cenzure Google Maps poznata je i prepoznatljiva po svojoj specifičnoj stilskoj intervenciji i upotrebi “boldanog” piksela, multi-koloriranog poligona podatnog za multipliciranje i slaganje preko slike željenog mjesta. Ova metoda cenzure više je od standardne tehnike skrivanja poznata je i u drugim zemljama globalnog svijeta. Rezultat ove brižljivo projektirane grafičke metode je slika novog digitalnog krajolika. Svjedočimo novim oblicima i strukturama u prirodi povremeno isprekidanih oštrim i nepravilnim oblicima raznobojnih poligona položenih između tajnih mjesta ruralnih i urbanih sredina koja ih okružuju.

Ono što je specifično i veoma poučno u radu Mishke Hennera je podatak da u njegovom slučaju fotografiranje ne podrazumijeva snimanje vlastite slike. Uloga fotografa je samo precizno i minuciozno traženje, selektiranje i skupljanje fotografija te njihovo kreativno slaganje u začudne kolaže snažnih poruka i osobite vjerodostojnosti. Trebalo je nekoliko godina da Mishka Henner izvede niz izložbi i objavi nekoliko knjigu te stvori golemu zbirku sabranih pogleda na suvremene teritorije globalnog svijeta.

Gledano iz daleka, gledajući iz bliza, hodajući slikama Google Street Viewa, u radovima Mishke Hennera rezultat je nova slika, drugačiji pogled, novi specifičan krajolik, priroda i okoliš različiti od bilo kojeg drugog. Pred nama je digitalizirani krajolik i njegova projektirana slika, kojom tražimo nove mjesta i prizore. S jedne strane tražimo mjesta, ali pratimo događaje i akciju u prostoru, pa tako i prostitutke u potrazi za svojim klijentima, kao u slučaju Hennerovog projekta “No Mans Land”.

 

Na drugoj strani svjedočimo slikama prirode i infrastrukture, ali i neuobičajenog načina korištenju teritorija otkrivenog ovim novim digitalnim okom, otvorenim alatom za istraživanja, manipulacije, ali i zloupotrebe. Ove slike nove prirode nose više od potrebe za gledanjem fizičkog krajolika, one su jasno projektirane za nove poglede, spoznaju, stvaranje nove mogućnosti projektiranja i kontrole teritorija, ali i za borbu protiv vrlo stvarne i stalne potrošačke prijetnje.

Mishka Henner u svojim radovima posljednjih godina ide mnogo dalje u analiziranju, skupljanju i kreiranju novih fotografija. Na temelju prikupljanja i posredovanja javno dostupnih slika dobivenih putem interneta, satelita i televizije, njegova praksa prisvajanja gotovih motiva i fotografija istražuje upotrebu i vrijednost fotografije i njezin odnos sa suvremenim iskustvom stvarnog. Poput fotografskog Marcela Duchampa koji je od običnih, svakodnevnih i generičkih predmeta masovne upotrebe stvarao novi svijet, jednako tako i ove fotografije okidane i kreirane putem robota, slažu se u nove neočekivane odnose, pričaju skrivene priče, šalju nove poruke i otvaraju drugačije prostorne ambijente spremne za nove zaključke i postavke.

U recentnoj seriji fotografija Mishke Hennera pod nazivom “Oil Fields” i “Feedlots”, veliki prizori, kolosalne slike obješene na zidove galerija, kao da podsjećaju na davna vremena i ogromna platna apstraktnog ekspresionizma te oslikavaju krajolike isklesane i formirane svima poznatom, ali rijetko prikazivanom industrijom. Slike prikazuju satelitske fotografije naftnih crpilišta i ogromna tovilišta za goveda, mjesta crpljenja resursa, rasta i klanja tisuća krava, rasprostranjenih širom Amerike, od Kansasa, preko Texasa do Californie.

Za Hennera, ove dvije uvijek aktualne i otvorene teme proizvodnje, potrošnje i konzumerizma usko su povezane, ali ne samo i isključivo, kao u ovom slučaju, vizualno. On ističe da gnojiva i aditivi koji se koristite za rast kukuruza kojim se hrani stoka na tovilištima (na tim prostranim ograđenim klasterima gdje krava može doći do svoje veličine i težine zrele za klanje četiri puta brže od prirodne stope) te kemikalije koje se koriste za razgradnju tekućina u ogromnim jezerima nastalim iz mješavina vode životinjskog izmeta, hrane, krvi i razgrađivača, proizlaze iz iste sirove nafte, glavnog pogonskog goriva modernog doba.

Ovaj, nekima čudan, nekima gotovo pa distopijski prikaz naše svakodnevice, jasno i ciljano završava na naslovnici novog broja “Artforuma” s tekstom uvijek radoznalog Rem Koolhaasa, i sigurno nam govori o novim mogućnostima i izazovima digitaliziranog krajolika. Google, njegovi sateliti i nadzorne kamere, te njegova već desetak godina potpuno slobodna i upotrebljiva platforma pogonjena paklenom kombinacijom medija i neograničenog kapitala, stvara nove mogućnosti, ali i nameće otvorena pitanja kontrole, utjecaja nad krajolikom, nove načine projektiranja, upotrebe, trženja i raspolaganja globalnim teritorijem.

Arhitektura Agrikulture

“Veliki gradovi moraju umjesto industrije obuhvaćati poljodjelstvo. Urbani seljak je društvena nužnost”. Yona Friedman, Načelo BR. 2, Deset Načela Prostornog Urbanizma, 1962. godina.

U vremenu koje briše granice i klasične podjele na selo i grad, kada se otvoreno preispituju pojmovi i značenja urbanog i ruralnog, mijenjaju shvaćanja artificijelnog i prirodnog, te jasno uspostavljaju nova pravila, kontrole, nadzori, upravljanja i gospodarenja teritorijem, rađaju se nove metode projektiranja arhitekture krajolika.

S druge strane svjedoci smo promjena u području znanosti, načina usvajanja i prijenosa znanja. Kristalizira se potreba jasnijeg uključivanja znatnosti i edukacije u propitivanju otvorenih izazova društva, primjene drugačijih metoda rada na rješavanju niza otvorenih pitanja prostornih razvoja lokalne zajednice, te kreiranju drugačijih okvira učenja, načina spoznaje i korištenja znanja. Otvara se niz novih mogućnosti i metoda direktnog uključivanja znanstvenog i studentskog rada, te njegovog drugačijeg pozicioniranja kao protagonista, medijatora i kreatora otvorene platforme novih arhitektonskih i urbanističkih paradigmi.

S ciljem da se ova otvorena pitanja, jasni izazovi i specifične metode direktno preispitaju u praksi, u petak 31. siječnja 2015. godine u Zadru je održana jednodnevna radionica Arhitektura i Agrikultura. Fakultet građevinarstva, arhitekture, i geodezije – FGAG iz Splita, Zadarska Županija i Društvo Arhitekata Zadra prezentirali su, debatirali i otvoreno komentirali studentske projekte Radionice Arhitektonskog projektiranja RAP 5, s temom planiranja i izgradnje nove Poljoprivredne, Prehrambene i Veterinarske škole u Zemuniku.

Zadatak radionice i studentskih radova bio je konkretno preispitivanje mogućnosti izgradnje nove škole, njezino iseljavanje iz centra Zadra na “periferiju” Ravnih Kotara, u blizini Zemunika. Studentski radovi i prezentacije imali su za cilj argumentirano motivirati lokalnu zajednicu i sve dionike procesa transformacije škole, te kroz konkretan projekt predložiti plan izgradnje nove škole, i potaknuti jasne procese transformacije zadarskog krajolika.

Mjesto Zemunik, s novom školom i pratećim sadržajima, nalazi se na rubu, mjestu gdje prestaje stari rimski ager, te se otvara teritorij Ravnih Kotara. Na ovom specifičnom mjestu, gdje se preko dva tisućljeća preslaguju i talože slojevi grada i agrikulture, usložnjavaju i otvoreno isprepliću otvoreni sustavi infrastrukture, urbanizacije i prirode, idealno se prikazuju otvorene mogućnosti, bogatstva izazova i rješenja nove arhitekture krajolika. Krajolik, kako ga danas shvaćamo, razlikujemo i jasno artikuliramo, možemo podijeliti u tri različite skupine. Urbanizirani krajolik – kojeg čine širi areali gradova, kultivirani krajolik –  mahom rezerviran za poljoprivredna i infrastrukturna područja, te prirodi blizak krajolik – koji podrazumijeva ostatke “prave prirode” i čovjekovim radom i utjecajem obogaćene teritorije.

Pored ovih jasnih podjela, jasnih i ubrzanih procesa, gradovi i dalje ubrzano rastu te sve više funkcioniraju kao novi okvir za prirodna staništa u kojima više vrsta pokušava živjeti u ravnoteži. Poput pravila iz prirode,  primjeri tradicionalno shvaćeni kao umjetni i visoko tehnološki mediji i sredstva poput prometa, infrastrukture, cyberspace otvorenih medija i društvenih mreža, počinju se ponašati i funkcionirati poput prirodnih sila i sustava.

S druge strane priroda i krajolik izvan gradova i naselja potpuno su artikulirani poljoprivredom, infrastrukturom i raznim teritorijalnim sustavima kontrole, monitoringa, neke vrste agrarno-energetske i infrastrukturne proizvodnje. Sustavi digitalnog monitoringa, infrastrukturna povezanost i tehnološka osviještenost omogućuju drugačiji pogled, analizu i nova spajanja i razdvajanja prije nespojivih krajolika.

Ovi jasni procesi, i otvorene mogućnosti, definiraju stanje u kojem izostaju klasične podjele i grube crte razdvajanja namjena, te statičnost planova razvoja. Sela i gradovi više nisi izolirane samostalne cjeline već dijelovi velikih urbanih, proizvodnih, gospodarskih i društvenih sustava.  Ekološka svijest i trendovi, nova popularnost kulinarstva i poljoprivrede, politike hrane i zdravog života, razne vrste ruralnog, ekstremnog i tematskog turizma, fleksibilnost slobodnog vremena, ali i ekonomska kriza, vratili su u fokus djelatnosti koje prije nisu pripadale gradovima kao mjestima i interesima ljudi iz nekadašnjeg shvaćanja pojma grada (građana).

Utjecaj lokalnih politika na globalne procese, koji su vezani uz ekološku, energetsku i turističku djelatnost obale Jadrana i njezinog zaleđa, definira prostor Grada Zadra s teritorijem Ravnih kotara kao idealan prostor za  implementaciju, razvoj i konkretan projekt novih tipologija arhitekture krajolika. Jednako tako uloga arhitekta, znanja i vještine koje studenti moraju usvojiti u planiranju teritorija i projektiranju njegove arhitekture, translatiraju se iz metode zoniranja, te jasne podjele na urbano i prirodno, u polje upravljanja sustavima, manipulacije i organizacije različitih krajolika.

U Zadru, pod svjetlima pozornice Kazališta lutaka, u petak 31. siječnja 2015. godine studenti arhitekture, fakulteta FGAG iz Splita, Babić Jelena, Bilić Barbara, Čičmir Vestić Dora, Čakić Luka, Ćalušić Karla, Dragoja Stjepan, Eleršek Kristina, Hajdić Anđelo, Hudika Helena, Husak Mirta, Jelača Vendi, Jukić Diana, Knežević Ana, Kovačević Lucian, Kozina Mia, Laus Petar, Marušić Roko, Mihaljević Nikola, Mioč Josip, Pavić Samantha Vanessa, Peović Mirna, Petričević Ivan, Podrug Jelena, Radun Nina, Repušić Ivan, Stić Ivana, Stupalo Dora, Šantić Mia, Šaruga Dino, Škara Martino, Vrdoljak Andrija, Vučinović Domagoj, Vuletić Katarina, Žuljević Sandro, prezentirali su pred gostom kritičarem Marojem Mrduljašem svoje radove za novu poljoprivrednu školu. Voditelji radionice bili su Iva Letilović, Idis Turato, Dinko Peračić i asistentica Bruna Kovačević.