Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Tillmansova Soba, Knjiga Za Arhitekte

“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.”

 

Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation

Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba. Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa. “Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.

Thillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Thillmans ne koristi širokokutne i ispravljujuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.

Glavni osjećaj koji Thillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Thillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Thillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.

Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.

Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com  konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Thillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.

Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.

Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.

Važno je na kraju ponoviti Thillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Thillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.

 

 

 

Od Goluba Do Drona

Svakodnevno djelovanje na različitim projektima arhitekture i dizajna teritorija, traži permanentnu mogućnost za drugačiji pogled, sposobnost stalnog iznenađenja spoznajom nastalom konkretnom promjenom perspektive. Drugačiji pogled i promjenu očišta shvaćam prvenstveno kao novi oslonac za polugu neuobičajenog odnosa, to je vizura i slika s kojim bolje i drugačije vidim, drugačije zaključujem, složenije i kompleksnije projektiram.

Potreba za drugačijim pogledom koja ponekad proizlazi iz pragmatičnih potreba za dobivanjem zračnih snimaka teritorija, skrivenih, običnom oku nedostupnih podataka, snimanja, nadziranja i/ili kontrole teritorija vodi nas u raznim smjerovima razvoja i povijesti zračne fotografije. Od prvih upotreba nadzornih balona izvedenih od strane Francuske vojske u borbama sa Austrijom, pa do prvih zračnih fotografija Parisa iz 1858. godine fotografa i stručnjaka za balone, Gaspard Felix Tournachona, vode nas i do neobičnih golubova fotografa Juliusa Neubronnera.

Tijekom 1907. godine, ovaj njemački apotekar i zaljubljenik u fotografiju prvi je u povijesti koristio ove snažne i inteligentne ptice za transport lijekova svojim pacijentima. Neubronner je nakon nekog vremena shvatio da kutiju za lijekove lako može prilagoditi kućištu i nosaču malog foto aparata. Postavio je fotoaparat s dvije leće i malim remenima na prsa goluba, te tako započeo slikati panorame gradova, šumaraka i polja oko svog rodnog grada. Patent je u Njemačkoj u početku odbijen, i gledan s laganim podozrenjem, ali nakon što je Neubronner svoje fotografije izložio na izložbi Dresden International Photographic 1909. godine, na Frankfurt International Aviation Exhibition-u, 1910. godine, te sljedeće 1911. godine na Paris Air Shows neočekivano i uspješno prodao i unovčio kompletnu kolekciju fotografija za potrebe štampanja razglednica, tehnika i patent su oduševljeno prihvaćeni.

U početku vojni potencijal “golubljih fotografija” namijenjen izviđanju i fotografiranju neprijateljskih položaja pokazao se silno obećavajućim. Testovi probnih izviđanja u Prvom Svjetskom ratu dali su ohrabrujuće rezultate, ali je ipak klasična upotreba golubova kao pismonoša, mobilnih prijenosnika poruka i informacija imala daleko najveću primjenu i presudan utjecaj u obavještajnoj djelatnosti. Zahvaljujući brzom usavršavanju zrakoplovstva, interes za golubove fotografe opadao je, a sam Neubronner napustili je daljnje pokuse. Ideja o golubima fotografima na kratko je ponovo uskrsla tijekom 1930. godine kada je od strane švicarskog urara Christian Adrian Michela došlo do razvijanja precizne mehanike i tehnike snimanja fotoaparatom s veoma sofisticiranim uređajem za okidanje fotografija koja podrazumijeva odgodu snimanja koju je moguće precizno prilagoditi vremenskom intervalu od polijetanja do dolaska na mjesto fotografiranja.

Izumima i patentima Nikole Tesle iz davne 1898. godine koji se odnose na radio valove i daljinsko upravljanje počeli su snažno utjecati na razvoj bespilotnih, daljinski upravljanih letjelica za nadzor i snimanje teritorija. Tijekom drugog svjetskog rata, a pogotovo za vrijeme Vijetnamskog rata u svrhe nadzora nepoznatih prostora, ali i zbog sve većeg pritiska javnosti, i straha za gubitak svakog pilota, počinje značajniji razvoj bespilotnih letjelica, UAV-a, (unmanned aerial vehicle), danas često nazivanih Dron-ovima.

Razvoj digitalne fotografije, i GPS-a, američkog svemirskog satelitskog pozicijskog sustava koji omogućuje pouzdano i precizno pozicioniranje, navigaciju i navođenje korisnicima širom svijeta, da u svim vremenskim uvjetima, danju i noću mogu upravljati raznim prometalima, brodovima, ali i vlastitim bespilotnim letjelicama. Svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a, moguće je daljinsko navođenje, kontrola i upravljanje svačim, pa tako i malim bespilotnim fotoaparatima.

Danas u vremenu digitalne tehnologije, istraživanja leta i krila malih kolibara, razvoj tehnologije quadrotor helikoptera veličine dlana omogućuju masovnu proizvodnju foto-dronova koji snimaju nikad viđene i nedostižne vizure. Otvorene su i svima dostupne mogućnosti i prilike za neočekivani i drugačiji pogled. Pogled na drugačiju privatnost, društvenost, ali i kreativnost.

Drugačiji pogled i mjesto gledanja koje prvenstveno bitno mijenja i moderira mogućnost zaključka. Zaključak koji nije konačan stav, zaključak koji definira sljedeći korak, korak u putanji koji ukazuje na neočekivani, ali mogući smjer kreativnog procesa medijskog i prostornog projektiranja. Drugim riječima istu stvar, događaj, mjesto, projekt ili njegov segment potrebno je gledati različitim očima, davati mu mogućnosti za kontrolu pogleda koji nije vezan samo uz klasičnu perspektivu, ljudski pogled pješačke vizure ili 3d simulacije pogleda svima već dosadnog, uvijek istog i predvidivog rezultata. To je prilika za novi pogled, pogled kao nova pozicija u shvaćanju i percepciji okoliša, javnosti, odnosa privatnog i javnog, pogled koji donosi mogućnost za drugačije kontrole, kreativnosti i interpretacije.

Studio Rijeka, Delta Project

Delta je nasipani, nikad nastanjeni i rijetko posjećeni teritorij u centru grada Rijeke. Od samog začetka Delta je osmišljena i građena kao operativni prostor lučke infrastrukture. Potpuno isključena iz gradskih planova, lišena je svake ideje i postavke klasičnog urbanizma. Delta kroz godine raste, Delta se mijenja, Delta se prilagođava lučkoj infrastrukturi. Delta se oblikuje i gradi na permisivnim i lako promjenjivim granicama Rijeke, Fiume i Sušaka. Izrezana i odvojena od kopna tokom rijeke Rječine, Mrtvim Kanalom i Jadranskim morem, Delta je pragmatično građeni otok u centru grada. Deltaje  ipak više od mjesta, za neke prostor neostvarenih želja, za neke druge prostor promjenjivih politika, mjesto jednostavnih infrastrukturnih gradnji.

Delta je prostor „između“. Između mora i kopna, između mora i rijeke, između Luke i Grada. Delta je prostor između privatnog i javnog, između politike i ekonomije. Delta je prostor između infrastrukture i grada, prostor između grada i prirode. Delta je prostor između kulture HNK Ivana Plemenitog Zajca i kontejnerskog terminala. Prostor između spomenika oslobođenja Rijeke, i glavnog gradskog kolektora, pročistača fekalija grada Rijeke. Delta je prostor između zaboravljene povijesti, i neizvjesne budućnosti. Delta je prostor između novostvorenog mita i zamagljene čežnje. Delta je prostor između izgubljene proizvodnje i rada, te prostora dokolice zakašnjelih developera. Delta je prostor između stihije, propuštenih prilika i potrošenih politika. Delta je u pravom smislu tipično riječki “In Between” teritorij.

Delta je prostor na kojem se klasični urbanizam i arhitektura demonstrira u redovitim intervalima od 30 godina. Bilo da se radi o demonstraciji zajedništva Rijeke i Sušaka, sjedinjenih u sportu i zdravlju kolektivizma svih njenih građana iz vremena poslijeratne obnove, ili o romantičnom postmodernom pokušaju izdvajanja blokova Delte kao moguće Arhitekture Grada pred sam kolaps samoupravnog sistema, ili pak o recentnom anketnom pokušaju zakašnjelog developerskog razvoja Delte kroz koncesijsko upravljanje nepostojećih investitora, Delta nije nikada sustavno i ozbiljno promišljana.

Studio Rijeka je radionica drugog semestra master studia  MODUL M5.1  Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu pod vodstvom prof. Idis Turata i asistentice Milene Delavić Grbić. Studio Rijeka istražuje, problematizira, predlaže i konkretno projektira suvremeni teritorij grada. Studio Rijeka istražuje mogućnosti drugačijeg pogleda na akciju, građenje, programiranje, prirodu, infrastrukturu, ekonomiju, politike, i javni prostor grada. Kroz konkretni projekt pokazuje održivost postavljenih teza, te u direktnoj komunikaciji s gradskom upravom, nevladinim organizacijama, institucijama u kulturi i urbanizmu, udrugama i građanima Rijeke, predlaže konkretan projekt. Delta Project.

Delta Project je studentska radionica, studentski projekt gdje studenti arhitekture Nevena Balalić, Marija Čović, Neda Džombić, Jovanka Gojković, Tijana Jablanović, Luka Labović, Ivana Mardešić, Isidora Mandarić, Dušan Ogrizović, Nikola Opačić, Blagica Petričević, Katarina Petrović, Miona Zdravković i Saša Živkov kroz tri mjeseca intenzivnog rada istražuju, predlažu i projektiraju mogućnosti razvoja Delte.

Delta Project postavlja svoje aktere u jasnu poziciju urbanih mislilaca, kreativnih i konstruktivnog kritičara postojećeg stanja, promišljenih i discipliniranih istraživača novih urbanih paradigmi, i prepoznatljivih predlagača novih teza urbanog razvoja. Delta project predstavlja arhitekte iza kojih stoji jasan i nedvosmislen projekt. Delta Projekt je konkretna studentska akcija, studentski projekt snažne odgovornosti naspram budućnost, kritične i objektivne pozicije u odnosu na prošlost, te nesputane i otvorene kreativnosti naspram pragmatičnosti današnjice.

Delta Project sadrži viziju novog Grada, viziju prostora “In Between”, viziju grada između urbanizma i akcije, između kulture i infrastrukture, između nove prirode i inženjeringa, između progresivnog i pragmatičnog, između održivog i eksperimentalnog, između nesputanog i osviještenog, između utopije i realnosti.