Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Od Goluba Do Drona

Svakodnevno djelovanje na različitim projektima arhitekture i dizajna teritorija, traži permanentnu mogućnost za drugačiji pogled, sposobnost stalnog iznenađenja spoznajom nastalom konkretnom promjenom perspektive. Drugačiji pogled i promjenu očišta shvaćam prvenstveno kao novi oslonac za polugu neuobičajenog odnosa, to je vizura i slika s kojim bolje i drugačije vidim, drugačije zaključujem, složenije i kompleksnije projektiram.

Potreba za drugačijim pogledom koja ponekad proizlazi iz pragmatičnih potreba za dobivanjem zračnih snimaka teritorija, skrivenih, običnom oku nedostupnih podataka, snimanja, nadziranja i/ili kontrole teritorija vodi nas u raznim smjerovima razvoja i povijesti zračne fotografije. Od prvih upotreba nadzornih balona izvedenih od strane Francuske vojske u borbama sa Austrijom, pa do prvih zračnih fotografija Parisa iz 1858. godine fotografa i stručnjaka za balone, Gaspard Felix Tournachona, vode nas i do neobičnih golubova fotografa Juliusa Neubronnera.

Tijekom 1907. godine, ovaj njemački apotekar i zaljubljenik u fotografiju prvi je u povijesti koristio ove snažne i inteligentne ptice za transport lijekova svojim pacijentima. Neubronner je nakon nekog vremena shvatio da kutiju za lijekove lako može prilagoditi kućištu i nosaču malog foto aparata. Postavio je fotoaparat s dvije leće i malim remenima na prsa goluba, te tako započeo slikati panorame gradova, šumaraka i polja oko svog rodnog grada. Patent je u Njemačkoj u početku odbijen, i gledan s laganim podozrenjem, ali nakon što je Neubronner svoje fotografije izložio na izložbi Dresden International Photographic 1909. godine, na Frankfurt International Aviation Exhibition-u, 1910. godine, te sljedeće 1911. godine na Paris Air Shows neočekivano i uspješno prodao i unovčio kompletnu kolekciju fotografija za potrebe štampanja razglednica, tehnika i patent su oduševljeno prihvaćeni.

U početku vojni potencijal “golubljih fotografija” namijenjen izviđanju i fotografiranju neprijateljskih položaja pokazao se silno obećavajućim. Testovi probnih izviđanja u Prvom Svjetskom ratu dali su ohrabrujuće rezultate, ali je ipak klasična upotreba golubova kao pismonoša, mobilnih prijenosnika poruka i informacija imala daleko najveću primjenu i presudan utjecaj u obavještajnoj djelatnosti. Zahvaljujući brzom usavršavanju zrakoplovstva, interes za golubove fotografe opadao je, a sam Neubronner napustili je daljnje pokuse. Ideja o golubima fotografima na kratko je ponovo uskrsla tijekom 1930. godine kada je od strane švicarskog urara Christian Adrian Michela došlo do razvijanja precizne mehanike i tehnike snimanja fotoaparatom s veoma sofisticiranim uređajem za okidanje fotografija koja podrazumijeva odgodu snimanja koju je moguće precizno prilagoditi vremenskom intervalu od polijetanja do dolaska na mjesto fotografiranja.

Izumima i patentima Nikole Tesle iz davne 1898. godine koji se odnose na radio valove i daljinsko upravljanje počeli su snažno utjecati na razvoj bespilotnih, daljinski upravljanih letjelica za nadzor i snimanje teritorija. Tijekom drugog svjetskog rata, a pogotovo za vrijeme Vijetnamskog rata u svrhe nadzora nepoznatih prostora, ali i zbog sve većeg pritiska javnosti, i straha za gubitak svakog pilota, počinje značajniji razvoj bespilotnih letjelica, UAV-a, (unmanned aerial vehicle), danas često nazivanih Dron-ovima.

Razvoj digitalne fotografije, i GPS-a, američkog svemirskog satelitskog pozicijskog sustava koji omogućuje pouzdano i precizno pozicioniranje, navigaciju i navođenje korisnicima širom svijeta, da u svim vremenskim uvjetima, danju i noću mogu upravljati raznim prometalima, brodovima, ali i vlastitim bespilotnim letjelicama. Svugdje na Zemlji ili blizu nje, ondje gdje postoji neometan kontakt s četirima ili više satelita GPS-a, moguće je daljinsko navođenje, kontrola i upravljanje svačim, pa tako i malim bespilotnim fotoaparatima.

Danas u vremenu digitalne tehnologije, istraživanja leta i krila malih kolibara, razvoj tehnologije quadrotor helikoptera veličine dlana omogućuju masovnu proizvodnju foto-dronova koji snimaju nikad viđene i nedostižne vizure. Otvorene su i svima dostupne mogućnosti i prilike za neočekivani i drugačiji pogled. Pogled na drugačiju privatnost, društvenost, ali i kreativnost.

Drugačiji pogled i mjesto gledanja koje prvenstveno bitno mijenja i moderira mogućnost zaključka. Zaključak koji nije konačan stav, zaključak koji definira sljedeći korak, korak u putanji koji ukazuje na neočekivani, ali mogući smjer kreativnog procesa medijskog i prostornog projektiranja. Drugim riječima istu stvar, događaj, mjesto, projekt ili njegov segment potrebno je gledati različitim očima, davati mu mogućnosti za kontrolu pogleda koji nije vezan samo uz klasičnu perspektivu, ljudski pogled pješačke vizure ili 3d simulacije pogleda svima već dosadnog, uvijek istog i predvidivog rezultata. To je prilika za novi pogled, pogled kao nova pozicija u shvaćanju i percepciji okoliša, javnosti, odnosa privatnog i javnog, pogled koji donosi mogućnost za drugačije kontrole, kreativnosti i interpretacije.

Studio Rijeka, Delta Project

Delta je nasipani, nikad nastanjeni i rijetko posjećeni teritorij u centru grada Rijeke. Od samog začetka Delta je osmišljena i građena kao operativni prostor lučke infrastrukture. Potpuno isključena iz gradskih planova, lišena je svake ideje i postavke klasičnog urbanizma. Delta kroz godine raste, Delta se mijenja, Delta se prilagođava lučkoj infrastrukturi. Delta se oblikuje i gradi na permisivnim i lako promjenjivim granicama Rijeke, Fiume i Sušaka. Izrezana i odvojena od kopna tokom rijeke Rječine, Mrtvim Kanalom i Jadranskim morem, Delta je pragmatično građeni otok u centru grada. Deltaje  ipak više od mjesta, za neke prostor neostvarenih želja, za neke druge prostor promjenjivih politika, mjesto jednostavnih infrastrukturnih gradnji.

Delta je prostor „između“. Između mora i kopna, između mora i rijeke, između Luke i Grada. Delta je prostor između privatnog i javnog, između politike i ekonomije. Delta je prostor između infrastrukture i grada, prostor između grada i prirode. Delta je prostor između kulture HNK Ivana Plemenitog Zajca i kontejnerskog terminala. Prostor između spomenika oslobođenja Rijeke, i glavnog gradskog kolektora, pročistača fekalija grada Rijeke. Delta je prostor između zaboravljene povijesti, i neizvjesne budućnosti. Delta je prostor između novostvorenog mita i zamagljene čežnje. Delta je prostor između izgubljene proizvodnje i rada, te prostora dokolice zakašnjelih developera. Delta je prostor između stihije, propuštenih prilika i potrošenih politika. Delta je u pravom smislu tipično riječki “In Between” teritorij.

Delta je prostor na kojem se klasični urbanizam i arhitektura demonstrira u redovitim intervalima od 30 godina. Bilo da se radi o demonstraciji zajedništva Rijeke i Sušaka, sjedinjenih u sportu i zdravlju kolektivizma svih njenih građana iz vremena poslijeratne obnove, ili o romantičnom postmodernom pokušaju izdvajanja blokova Delte kao moguće Arhitekture Grada pred sam kolaps samoupravnog sistema, ili pak o recentnom anketnom pokušaju zakašnjelog developerskog razvoja Delte kroz koncesijsko upravljanje nepostojećih investitora, Delta nije nikada sustavno i ozbiljno promišljana.

Studio Rijeka je radionica drugog semestra master studia  MODUL M5.1  Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu pod vodstvom prof. Idis Turata i asistentice Milene Delavić Grbić. Studio Rijeka istražuje, problematizira, predlaže i konkretno projektira suvremeni teritorij grada. Studio Rijeka istražuje mogućnosti drugačijeg pogleda na akciju, građenje, programiranje, prirodu, infrastrukturu, ekonomiju, politike, i javni prostor grada. Kroz konkretni projekt pokazuje održivost postavljenih teza, te u direktnoj komunikaciji s gradskom upravom, nevladinim organizacijama, institucijama u kulturi i urbanizmu, udrugama i građanima Rijeke, predlaže konkretan projekt. Delta Project.

Delta Project je studentska radionica, studentski projekt gdje studenti arhitekture Nevena Balalić, Marija Čović, Neda Džombić, Jovanka Gojković, Tijana Jablanović, Luka Labović, Ivana Mardešić, Isidora Mandarić, Dušan Ogrizović, Nikola Opačić, Blagica Petričević, Katarina Petrović, Miona Zdravković i Saša Živkov kroz tri mjeseca intenzivnog rada istražuju, predlažu i projektiraju mogućnosti razvoja Delte.

Delta Project postavlja svoje aktere u jasnu poziciju urbanih mislilaca, kreativnih i konstruktivnog kritičara postojećeg stanja, promišljenih i discipliniranih istraživača novih urbanih paradigmi, i prepoznatljivih predlagača novih teza urbanog razvoja. Delta project predstavlja arhitekte iza kojih stoji jasan i nedvosmislen projekt. Delta Projekt je konkretna studentska akcija, studentski projekt snažne odgovornosti naspram budućnost, kritične i objektivne pozicije u odnosu na prošlost, te nesputane i otvorene kreativnosti naspram pragmatičnosti današnjice.

Delta Project sadrži viziju novog Grada, viziju prostora “In Between”, viziju grada između urbanizma i akcije, između kulture i infrastrukture, između nove prirode i inženjeringa, između progresivnog i pragmatičnog, između održivog i eksperimentalnog, između nesputanog i osviještenog, između utopije i realnosti.

Projektiranje različitosti – Projektiranje Nepredvidivog

Gradovi današnjice su poput slika Jacksona Pollocka, rekao je jednom prilikom Gilles Deleuze, te nadodao da se nalazimo unutar sveprisutne teme “otvorene i komplicirane” cjeline, koja se protivi i opire totalitarnosti ili jednostavnosti. Grad je osjećaj zgusnutih zona ili ljuštura stvarnog.

Ova silno slikovita i precizna konstatacija pomaže mi pri tumačenju teritorija unutar kojeg svakodnevno djelujemo. Sustav raspršenih elemenata koji čine složenu cjelinu, bilo da su jasno i nedvosmisleno prostorno-fizički, ili pak virtualno-nematerijalni, samo su površnom promatraču kaotični košmar nekontroliranih fragmenata. Naprotiv, sve ima svoj razlog postanka i nestanka, a elemente ovako složene cjeline povezuje jasan i smislen sadržaj. Prostorni fragmenti postavljeni unutar ove velike slike definiraju jasne međuodnose svojim nedvosmislenim razlogom i načinom postojanja.

Ako na tren stvari pogledamo drugačijim očima svjedoci smo kao arhitekti predivno složene, poticajne i kreativne situacije gdje su mogući svi scenariji djelovanja, organizacije, upravljanja, modeliranja, kontrole i projektiranja prostora. Prostorni, fizički, virtualni, organizaciono-politički, duhovni, medijski, artistički, društveni utjecaji te njihovi specifični načini pokretanja i organizacije, snažno definiraju suvremeni teritorij kojim se bavimo.

Ovakvo okruženje i kontekst globalnog djelovanja oslobađa arhitekturu i urbanizam klasičnih zadataka, te nas konačno rješava oblika i estetizacije, kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke. Započinje vrijeme u kojem se osim planiranja akcija i događaja, jasnog definiranja infrastrukturnih poteza i mreža, te osmišljavanja i kontrole održivih energetskih sustava i ekologija, oslobađamo arhitekturu klasičnog planiranja zona i namjena, te ulazimo u prostor projektiranja sustavima. Nalazimo se u prostoru Arhitekture Teritorija i vremenu Grada Nakon Oblika.

Ovakvo stanje i odgovarajući mu ‘modus operandi’ nemaju potrebu za velikim paradigmama i globalnim manifestima. Djelovanje u arhitekturi traži konkretne akcije na teritoriju te je stoga potrebno spremiti, organizirati niz manjih, ali unaprijed promišljenih koraka. Skupimo i proanalizirajmo više mogućnosti, selektirajmo set pravila, pripravljenih odnosa i kreirajmo osobnu banku arhitektonskih podataka. Spremimo kolekciju unaprijed pripremljenih “gotovih elemenata”, spremnih akcija i osmislimo svojevrsne planove za nepredvidive situacije. Niz scenarija djelovanja i “prostornih avatara” otpornih na nepredvidivosti suvremenog trenutka. Poput planova u ekonomiji, koji balansiraju i uravnotežuju tržišne nepredvidivosti, ili planove za djelovanje u havarijama poput poplava, požara i ratnih razaranja. Koristimo se svakodnevnim i svima dostupnim informacijama, suvremenim  alatima i pomagalima koji prikazuju i kontroliraju teritorij oko nas, te svima jasnom i razumljivom metodom aplikacije znanja i sadržaja projektirajmo novu arhitekturu teritorija.

U trenucima kada neki dušobrižnici za društvo i arhitekturu nazivaju današnje stanje “krizom”, moramo reći da se ne radi o slučajnom ili prolaznom stanju. Naprotiv, takvo nestabilno okruženje realni je sveprisutni politički, medijski, tehnološki i energetski sustav; mehanizam operiranja i življenja u kojem istovremeno egzistiraju potpune različitosti i suprotnosti, te ništa nije do kraja sigurno i stabilno. Trenutak je to fragilne ravnoteže, i nepredvidivi sustav disharmoničnog ekvilibrija, vrijeme i prostor gdje je sve moguće. Kako dobro tako i loše, definiraju se i oblikuju različite situacije, neočekivani prostorni i društveni konsenzusi. Kako u jednom dijelu svijeta gradovi rastu, u nekim dijelovima stagniraju i umiru. Jednako tako, priroda se intenzivno kontrolira i preoblikuje, a dovoljno je samo jedan dan, jedan sat i nekoliko minuta da nestanu sela i gradovi, te da nam jedna ‘obična’ poplava pokaže koliko smo slabi, te da granice, naravno, ne postoje. Potrebno je stoga osmisliti strategije za različita, neočekivana i svakako nepoznata stanja. Projektiranje Nepredvidivog postaje tema nove arhitekture.

Tekst je nastao kao konceptualni okvir predavanja “Projektiranje Nepredvidivog”, u sklopu manifestacije DAN-D, održanog 31. svibnja u Zagrebu.