Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Novi Pogledi i Fotografije Mishke Hennera

Kada je prije deset godina Google predstavio svoj besplatni servis preglednika satelitskih snimaka zemaljske kugle, pogled na naš planet, ranije dostupan samo astronautima, tajnim službama i kartografima, iznenada je postao dostupan svima koji imaju pristup internetu. Novi vidici, neočekivani pogledi, svježe perspektive i fotografije stvorene ovim novim, sada potpuno otvorenim alatom, nisu svugdje dobro prihvaćeni.

Vlade nekih zemalja odjednom su postale zabrinute zbog otvorene mogućnosti sagledavanja i praćenja političkih, ekonomskih i vojnih potencijala svojih teritorija. Skriveni resursi i brižljivo projektirana mjesta tajnih lokacija svojim bi otkrivanjem, prema njihovom mišljenju, znatno utjecali na nacionalnu sigurnost zemlje. Odlučeno je da se takova područja grafički cenzuriraju te se ovaj specifičan oblik prikrivanja nastavlja sve do danas. Tehnike cenzure i načini prikrivanja važnih mjesta razlikuju se od države do države, te uključuju metode kloniranja, kopiranja uzorka okolnog terena ili zelenila, zamućivanja i pikselizaciju dijela slike s mjestom i područjem od pojačanog interesa.

Ova specifična metoda grafičke cenzure, ali i beskrajne nove mogućnosti korištenja fotografija s Google Maps i GoogleStreet među prvima je evidentirao te svima otvoreno prikazao britanski umjetnik i fotograf Mishka Henner. U njegovoj kolekciji iz 2011. godine, pod nazivom Dutch Landscapes, jasno je prikazano da je jedna od najkonzervativnijih vlada po pitanju cenzure dostupnih podataka te najglasnija zemlja u promicanju novog oblika cenzure na Google Maps zapravo Nizozemska.

Nizozemska metoda cenzure Google Maps poznata je i prepoznatljiva po svojoj specifičnoj stilskoj intervenciji i upotrebi “boldanog” piksela, multi-koloriranog poligona podatnog za multipliciranje i slaganje preko slike željenog mjesta. Ova metoda cenzure više je od standardne tehnike skrivanja poznata je i u drugim zemljama globalnog svijeta. Rezultat ove brižljivo projektirane grafičke metode je slika novog digitalnog krajolika. Svjedočimo novim oblicima i strukturama u prirodi povremeno isprekidanih oštrim i nepravilnim oblicima raznobojnih poligona položenih između tajnih mjesta ruralnih i urbanih sredina koja ih okružuju.

Ono što je specifično i veoma poučno u radu Mishke Hennera je podatak da u njegovom slučaju fotografiranje ne podrazumijeva snimanje vlastite slike. Uloga fotografa je samo precizno i minuciozno traženje, selektiranje i skupljanje fotografija te njihovo kreativno slaganje u začudne kolaže snažnih poruka i osobite vjerodostojnosti. Trebalo je nekoliko godina da Mishka Henner izvede niz izložbi i objavi nekoliko knjigu te stvori golemu zbirku sabranih pogleda na suvremene teritorije globalnog svijeta.

Gledano iz daleka, gledajući iz bliza, hodajući slikama Google Street Viewa, u radovima Mishke Hennera rezultat je nova slika, drugačiji pogled, novi specifičan krajolik, priroda i okoliš različiti od bilo kojeg drugog. Pred nama je digitalizirani krajolik i njegova projektirana slika, kojom tražimo nove mjesta i prizore. S jedne strane tražimo mjesta, ali pratimo događaje i akciju u prostoru, pa tako i prostitutke u potrazi za svojim klijentima, kao u slučaju Hennerovog projekta “No Mans Land”.

 

Na drugoj strani svjedočimo slikama prirode i infrastrukture, ali i neuobičajenog načina korištenju teritorija otkrivenog ovim novim digitalnim okom, otvorenim alatom za istraživanja, manipulacije, ali i zloupotrebe. Ove slike nove prirode nose više od potrebe za gledanjem fizičkog krajolika, one su jasno projektirane za nove poglede, spoznaju, stvaranje nove mogućnosti projektiranja i kontrole teritorija, ali i za borbu protiv vrlo stvarne i stalne potrošačke prijetnje.

Mishka Henner u svojim radovima posljednjih godina ide mnogo dalje u analiziranju, skupljanju i kreiranju novih fotografija. Na temelju prikupljanja i posredovanja javno dostupnih slika dobivenih putem interneta, satelita i televizije, njegova praksa prisvajanja gotovih motiva i fotografija istražuje upotrebu i vrijednost fotografije i njezin odnos sa suvremenim iskustvom stvarnog. Poput fotografskog Marcela Duchampa koji je od običnih, svakodnevnih i generičkih predmeta masovne upotrebe stvarao novi svijet, jednako tako i ove fotografije okidane i kreirane putem robota, slažu se u nove neočekivane odnose, pričaju skrivene priče, šalju nove poruke i otvaraju drugačije prostorne ambijente spremne za nove zaključke i postavke.

U recentnoj seriji fotografija Mishke Hennera pod nazivom “Oil Fields” i “Feedlots”, veliki prizori, kolosalne slike obješene na zidove galerija, kao da podsjećaju na davna vremena i ogromna platna apstraktnog ekspresionizma te oslikavaju krajolike isklesane i formirane svima poznatom, ali rijetko prikazivanom industrijom. Slike prikazuju satelitske fotografije naftnih crpilišta i ogromna tovilišta za goveda, mjesta crpljenja resursa, rasta i klanja tisuća krava, rasprostranjenih širom Amerike, od Kansasa, preko Texasa do Californie.

Za Hennera, ove dvije uvijek aktualne i otvorene teme proizvodnje, potrošnje i konzumerizma usko su povezane, ali ne samo i isključivo, kao u ovom slučaju, vizualno. On ističe da gnojiva i aditivi koji se koristite za rast kukuruza kojim se hrani stoka na tovilištima (na tim prostranim ograđenim klasterima gdje krava može doći do svoje veličine i težine zrele za klanje četiri puta brže od prirodne stope) te kemikalije koje se koriste za razgradnju tekućina u ogromnim jezerima nastalim iz mješavina vode životinjskog izmeta, hrane, krvi i razgrađivača, proizlaze iz iste sirove nafte, glavnog pogonskog goriva modernog doba.

Ovaj, nekima čudan, nekima gotovo pa distopijski prikaz naše svakodnevice, jasno i ciljano završava na naslovnici novog broja “Artforuma” s tekstom uvijek radoznalog Rem Koolhaasa, i sigurno nam govori o novim mogućnostima i izazovima digitaliziranog krajolika. Google, njegovi sateliti i nadzorne kamere, te njegova već desetak godina potpuno slobodna i upotrebljiva platforma pogonjena paklenom kombinacijom medija i neograničenog kapitala, stvara nove mogućnosti, ali i nameće otvorena pitanja kontrole, utjecaja nad krajolikom, nove načine projektiranja, upotrebe, trženja i raspolaganja globalnim teritorijem.

Arhitektura Agrikulture

“Veliki gradovi moraju umjesto industrije obuhvaćati poljodjelstvo. Urbani seljak je društvena nužnost”. Yona Friedman, Načelo BR. 2, Deset Načela Prostornog Urbanizma, 1962. godina.

U vremenu koje briše granice i klasične podjele na selo i grad, kada se otvoreno preispituju pojmovi i značenja urbanog i ruralnog, mijenjaju shvaćanja artificijelnog i prirodnog, te jasno uspostavljaju nova pravila, kontrole, nadzori, upravljanja i gospodarenja teritorijem, rađaju se nove metode projektiranja arhitekture krajolika.

S druge strane svjedoci smo promjena u području znanosti, načina usvajanja i prijenosa znanja. Kristalizira se potreba jasnijeg uključivanja znatnosti i edukacije u propitivanju otvorenih izazova društva, primjene drugačijih metoda rada na rješavanju niza otvorenih pitanja prostornih razvoja lokalne zajednice, te kreiranju drugačijih okvira učenja, načina spoznaje i korištenja znanja. Otvara se niz novih mogućnosti i metoda direktnog uključivanja znanstvenog i studentskog rada, te njegovog drugačijeg pozicioniranja kao protagonista, medijatora i kreatora otvorene platforme novih arhitektonskih i urbanističkih paradigmi.

S ciljem da se ova otvorena pitanja, jasni izazovi i specifične metode direktno preispitaju u praksi, u petak 31. siječnja 2015. godine u Zadru je održana jednodnevna radionica Arhitektura i Agrikultura. Fakultet građevinarstva, arhitekture, i geodezije – FGAG iz Splita, Zadarska Županija i Društvo Arhitekata Zadra prezentirali su, debatirali i otvoreno komentirali studentske projekte Radionice Arhitektonskog projektiranja RAP 5, s temom planiranja i izgradnje nove Poljoprivredne, Prehrambene i Veterinarske škole u Zemuniku.

Zadatak radionice i studentskih radova bio je konkretno preispitivanje mogućnosti izgradnje nove škole, njezino iseljavanje iz centra Zadra na “periferiju” Ravnih Kotara, u blizini Zemunika. Studentski radovi i prezentacije imali su za cilj argumentirano motivirati lokalnu zajednicu i sve dionike procesa transformacije škole, te kroz konkretan projekt predložiti plan izgradnje nove škole, i potaknuti jasne procese transformacije zadarskog krajolika.

Mjesto Zemunik, s novom školom i pratećim sadržajima, nalazi se na rubu, mjestu gdje prestaje stari rimski ager, te se otvara teritorij Ravnih Kotara. Na ovom specifičnom mjestu, gdje se preko dva tisućljeća preslaguju i talože slojevi grada i agrikulture, usložnjavaju i otvoreno isprepliću otvoreni sustavi infrastrukture, urbanizacije i prirode, idealno se prikazuju otvorene mogućnosti, bogatstva izazova i rješenja nove arhitekture krajolika. Krajolik, kako ga danas shvaćamo, razlikujemo i jasno artikuliramo, možemo podijeliti u tri različite skupine. Urbanizirani krajolik - kojeg čine širi areali gradova, kultivirani krajolik –  mahom rezerviran za poljoprivredna i infrastrukturna područja, te prirodi blizak krajolik - koji podrazumijeva ostatke “prave prirode” i čovjekovim radom i utjecajem obogaćene teritorije.

Pored ovih jasnih podjela, jasnih i ubrzanih procesa, gradovi i dalje ubrzano rastu te sve više funkcioniraju kao novi okvir za prirodna staništa u kojima više vrsta pokušava živjeti u ravnoteži. Poput pravila iz prirode,  primjeri tradicionalno shvaćeni kao umjetni i visoko tehnološki mediji i sredstva poput prometa, infrastrukture, cyberspace otvorenih medija i društvenih mreža, počinju se ponašati i funkcionirati poput prirodnih sila i sustava.

S druge strane priroda i krajolik izvan gradova i naselja potpuno su artikulirani poljoprivredom, infrastrukturom i raznim teritorijalnim sustavima kontrole, monitoringa, neke vrste agrarno-energetske i infrastrukturne proizvodnje. Sustavi digitalnog monitoringa, infrastrukturna povezanost i tehnološka osviještenost omogućuju drugačiji pogled, analizu i nova spajanja i razdvajanja prije nespojivih krajolika.

Ovi jasni procesi, i otvorene mogućnosti, definiraju stanje u kojem izostaju klasične podjele i grube crte razdvajanja namjena, te statičnost planova razvoja. Sela i gradovi više nisi izolirane samostalne cjeline već dijelovi velikih urbanih, proizvodnih, gospodarskih i društvenih sustava.  Ekološka svijest i trendovi, nova popularnost kulinarstva i poljoprivrede, politike hrane i zdravog života, razne vrste ruralnog, ekstremnog i tematskog turizma, fleksibilnost slobodnog vremena, ali i ekonomska kriza, vratili su u fokus djelatnosti koje prije nisu pripadale gradovima kao mjestima i interesima ljudi iz nekadašnjeg shvaćanja pojma grada (građana).

Utjecaj lokalnih politika na globalne procese, koji su vezani uz ekološku, energetsku i turističku djelatnost obale Jadrana i njezinog zaleđa, definira prostor Grada Zadra s teritorijem Ravnih kotara kao idealan prostor za  implementaciju, razvoj i konkretan projekt novih tipologija arhitekture krajolika. Jednako tako uloga arhitekta, znanja i vještine koje studenti moraju usvojiti u planiranju teritorija i projektiranju njegove arhitekture, translatiraju se iz metode zoniranja, te jasne podjele na urbano i prirodno, u polje upravljanja sustavima, manipulacije i organizacije različitih krajolika.

U Zadru, pod svjetlima pozornice Kazališta lutaka, u petak 31. siječnja 2015. godine studenti arhitekture, fakulteta FGAG iz Splita, Babić Jelena, Bilić Barbara, Čičmir Vestić Dora, Čakić Luka, Ćalušić Karla, Dragoja Stjepan, Eleršek Kristina, Hajdić Anđelo, Hudika Helena, Husak Mirta, Jelača Vendi, Jukić Diana, Knežević Ana, Kovačević Lucian, Kozina Mia, Laus Petar, Marušić Roko, Mihaljević Nikola, Mioč Josip, Pavić Samantha Vanessa, Peović Mirna, Petričević Ivan, Podrug Jelena, Radun Nina, Repušić Ivan, Stić Ivana, Stupalo Dora, Šantić Mia, Šaruga Dino, Škara Martino, Vrdoljak Andrija, Vučinović Domagoj, Vuletić Katarina, Žuljević Sandro, prezentirali su pred gostom kritičarem Marojem Mrduljašem svoje radove za novu poljoprivrednu školu. Voditelji radionice bili su Iva Letilović, Idis Turato, Dinko Peračić i asistentica Bruna Kovačević.

 

 

Tillmansova Soba, Knjiga Za Arhitekte

“Tijekom posljednjih deset godina, kroz 37 zemalja i na preko pet kontinenata, fotografirao sam zgrade u svim njihovim redovnim i izvanrednim situacijama. Fotografije koje sam snimao prikazuju složenost i iracionalnost, ponekad koju ludost, ali i samu ljepotu arhitekture. Sve ove slike u svojoj ukupnosti čine mi se pomalo zastrašujuće iako su snimane isključivo pozitivnom namjerom. Svjestan sam da je arhitektura izraz želje, nade i ambicije, oličenje bezbroj praktičnih potreba i ograničenja koji oblikuju konačni dizajn. Gledajući svijet kroz ovakovu masu i cijelinu, fasciniran sam beskonačnim brojem formalnih i strukturalnih rješenja koja ljudska logika rješava suočena sa konkretnim izazovima i problemima.”

 

Wolfgang Tillmans, Book for Architects, 2014, two channel video instalation

Hodajući ovog ljeta kroz Veneziju i izložbu “Elements of Architecture”, na venecijanskom bijenalu, posebno me dojmila, te uzbudljivo inspirirala, jedna soba. Soba za arhitekte, soba izvedena kao prostorna knjiga fotografa Wolfganga Tillmansa. “Knjiga za Arhitekte” nije obična knjiga projekata, kako bi se to iz naslova moglo zaključiti. Books for Architects je soba, specifična videoinstalacija, predstavljena kao distancirana strogo projektirana projekcija fotografija, gdje se u nasuprotnim uglovima sobe predstavljaju slike i grade tribine za gledatelje Knjige.

Thillmansov interes u fotografiranju arhitekture nema tipološki pristup. On jednostavno i neposredno želi pokazati slijed i raspored slika koje predstavljaju intimni i veoma osobni odjek onoga što primjeri izgrađenog okoliša ostavljaju u njemu. Thillmans ne koristi širokokutne i ispravljujuće leće, već obični, standardni objektiv, kojim se najviše oslikava perspektiva ljudskog oka. Različiti elementi arhitekture pojavljuju se u uglu sobe te u vremenski projektiranom loopu precizno stvaraju snažne trenutke osobite slojevitosti i originalne prezentacije. Na ovakav način soba-knjiga predstavlja i oponaša slučajnost, ljepotu i nesavršenost karakterističnu za izgrađenu stvarnost, te njenu upečatljivu prošlost i nepredvidivu sadašnjost.

Glavni osjećaj koji Thillmans izaziva svojom sobom i “knjigom” je istovremenost događaja. On se jasno i precizno postavlja protiv izolacije kojom se obično označava, hvali i prikazuje savršeno isprojektirani komad arhitekture. Tillmans, osim što pokazuje građevinu, on oslikava i priča o stvarnim i različitim aspektima događaja u konkretnom vremenu. Oslikava i jasno prikazuje osobnu priču kroz detalje, interakciji mjesta sa susjednim zgradama, te pozicionira arhitektonski događaj u odnosu s cijelim gradskim planom, stvarajući pritom snažan osjećaj prolaznosti. Thillmans u Veneziji, ali i u većini svojih izložbi fotografija, koristi cijeli prostor, uvažava cijelinu galerija i datosti arhitekture mjesta. Njegov interes za korištenjem cijele sobe i njezinih potencijale datira iz njegovog prvog nastupa davne 1993. godine i izložbe u galeriji Daniel Buchholza. Thillmans svaku svoju izložbu gleda kao na svaki put jedno novo prostorno iskustvo.

Kao što fotografije očekivano i za svih vrlo “udobno” leže u knjigama, na isprintanoj stranici, jednako ih je tako za Tillmansa moguće postavljati u prostor, definirati, komentirati zatečeno odabranim fotografijama. Galerija mu omogućuje isto ono što i dobro posložena, dizajnirana, grafički pripremljena knjiga. Omogućuje mu nešto snažno posebno, osjećaj fizičke prisutnosti rada, bilo da on dolazi iz prostranstva nepoznatih teritorija ili je izvučen iz slike u kutu nečije sobe. Tillmans također posebno voli raditi s navodnim slabostima prostora. Kutovi soba, zatim uglovi prostorija gdje se često nalazi sporedni ulaz, požarni izlaz ili prostor za alarmni sustav galerije, njegova su omiljena mjesta. On bi vjerojatno najradije aktivirao sva mjesta koja umjetnici i arhitekti ne žele prikazati, prezentirao bi sve problematične zone unutar galerije, stavljajući tako sliku na vrata čineći ih jasnim djelom cjelovitosti instalacije.

Tillmans u razgovoru za Uncubemagazin.com  konstatira da mu je najveći osobni, ali i profesionalni izazov, svojevrsna fascinacija odnosa svakodnevne otvorene prilike i kontrole. Kako svi želimo upravljati svojim životom, te ga koliko god to možemo i umijemo stavljamo pod kontrolu, u jednom trenu moramo znati stati, pustiti, otvoreno spoznati i priznati si novu, drugačiju priliku. Taj novi trenutak, neočekivano, nestabilno i u startu nepoznato upregnuti u rutinu i kontrolu svakodnevnice. Ovakva fragilna ravnoteža u kojoj Thillmans živi i radi pokazuje nam kako bi njegov konkretan primjer ravnoteže snaga mogao biti konkretan primjer bolje arhitekture. Arhitekti su nažalost vrlo tašti, zauzimajući često oštar stav, formiraju isključiv i tvrd odnos naspram ideja i svijeta oko sebe. Pritom nesvjesno programiraju komercijalno predvidiv set jednoumlja koji direktno smanjuje kvalitetu života, kako u detalju tako i u cjelini.

Tillmans također svojim radom dovodi u pitanje način na koji mislimo i osjećamo fotografiju. On problematizira naraciju, te rekonfigurira vizualizaciju. Pred nama je svojevrsno eksperimentiranje s osjetilnom i iskustvenom pozadinom, protivna onoj u kojem su fotografije izvorno proizvedene. Načini percepcije i drugačiji režimi osjećajnosti koje primamo kroz estetiku slike i njihova nova značenja, komuniciraju jedni s drugima na način koji nije vezan uz obrasce zatvorene pripovijesti ili bilo koje posebne vrste jasnog i artikuliranog argumenta.

Umjesto toga oni stvaraju oblik estetske i tematske interakcije koje Tillmans vidi kao ‘jezik osobnih udruga i složenaca” , svojevrsne “karte misli”. Mobilizacija i ukidanje vrijednosti te značenja središnje su strategije u Tillmansovoj praksi. Na taj način Tillmans otvara prostor za istraživanje, u kojem bi učenje i neučenje, rezonancije i smetnje, nove afektivne solidarnosti i stvarno eksperimentiranje, mogle biti moguće prije početka svih metoda, prije svih oblika vladanja, prije svake vrste discipline.

Važno je na kraju ponoviti Thillmansov stav, te istaći da on svojom Sobom na Biennalu, te Knjigom za Arhitekte, ne želi pokazati arhitektima kako arhitektura uistinu izgleda. On je samo provodio vrijeme s arhitekturom te je to pokazalo svu fascinaciju autora prema konkretnim mjestima i kućama. Thillmans nam svojim radom i slikama omogućuje i nudi prijeko potrebnu perspektivu izvana, drugačiji pogled, drugačiju i veoma osobnu istinu konkretnih mjesta, svojevrsni Dar-Geschenk svim arhitektima.