Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Studio Rijeka, Delta Project

Delta je nasipani, nikad nastanjeni i rijetko posjećeni teritorij u centru grada Rijeke. Od samog začetka Delta je osmišljena i građena kao operativni prostor lučke infrastrukture. Potpuno isključena iz gradskih planova, lišena je svake ideje i postavke klasičnog urbanizma. Delta kroz godine raste, Delta se mijenja, Delta se prilagođava lučkoj infrastrukturi. Delta se oblikuje i gradi na permisivnim i lako promjenjivim granicama Rijeke, Fiume i Sušaka. Izrezana i odvojena od kopna tokom rijeke Rječine, Mrtvim Kanalom i Jadranskim morem, Delta je pragmatično građeni otok u centru grada. Deltaje  ipak više od mjesta, za neke prostor neostvarenih želja, za neke druge prostor promjenjivih politika, mjesto jednostavnih infrastrukturnih gradnji.

Delta je prostor „između“. Između mora i kopna, između mora i rijeke, između Luke i Grada. Delta je prostor između privatnog i javnog, između politike i ekonomije. Delta je prostor između infrastrukture i grada, prostor između grada i prirode. Delta je prostor između kulture HNK Ivana Plemenitog Zajca i kontejnerskog terminala. Prostor između spomenika oslobođenja Rijeke, i glavnog gradskog kolektora, pročistača fekalija grada Rijeke. Delta je prostor između zaboravljene povijesti, i neizvjesne budućnosti. Delta je prostor između novostvorenog mita i zamagljene čežnje. Delta je prostor između izgubljene proizvodnje i rada, te prostora dokolice zakašnjelih developera. Delta je prostor između stihije, propuštenih prilika i potrošenih politika. Delta je u pravom smislu tipično riječki “In Between” teritorij.

Delta je prostor na kojem se klasični urbanizam i arhitektura demonstrira u redovitim intervalima od 30 godina. Bilo da se radi o demonstraciji zajedništva Rijeke i Sušaka, sjedinjenih u sportu i zdravlju kolektivizma svih njenih građana iz vremena poslijeratne obnove, ili o romantičnom postmodernom pokušaju izdvajanja blokova Delte kao moguće Arhitekture Grada pred sam kolaps samoupravnog sistema, ili pak o recentnom anketnom pokušaju zakašnjelog developerskog razvoja Delte kroz koncesijsko upravljanje nepostojećih investitora, Delta nije nikada sustavno i ozbiljno promišljana.

Studio Rijeka je radionica drugog semestra master studia  MODUL M5.1  Arhitektonskog fakulteta Univerziteta u Beogradu pod vodstvom prof. Idis Turata i asistentice Milene Delavić Grbić. Studio Rijeka istražuje, problematizira, predlaže i konkretno projektira suvremeni teritorij grada. Studio Rijeka istražuje mogućnosti drugačijeg pogleda na akciju, građenje, programiranje, prirodu, infrastrukturu, ekonomiju, politike, i javni prostor grada. Kroz konkretni projekt pokazuje održivost postavljenih teza, te u direktnoj komunikaciji s gradskom upravom, nevladinim organizacijama, institucijama u kulturi i urbanizmu, udrugama i građanima Rijeke, predlaže konkretan projekt. Delta Project.

Delta Project je studentska radionica, studentski projekt gdje studenti arhitekture Nevena Balalić, Marija Čović, Neda Džombić, Jovanka Gojković, Tijana Jablanović, Luka Labović, Ivana Mardešić, Isidora Mandarić, Dušan Ogrizović, Nikola Opačić, Blagica Petričević, Katarina Petrović, Miona Zdravković i Saša Živkov kroz tri mjeseca intenzivnog rada istražuju, predlažu i projektiraju mogućnosti razvoja Delte.

Delta Project postavlja svoje aktere u jasnu poziciju urbanih mislilaca, kreativnih i konstruktivnog kritičara postojećeg stanja, promišljenih i discipliniranih istraživača novih urbanih paradigmi, i prepoznatljivih predlagača novih teza urbanog razvoja. Delta project predstavlja arhitekte iza kojih stoji jasan i nedvosmislen projekt. Delta Projekt je konkretna studentska akcija, studentski projekt snažne odgovornosti naspram budućnost, kritične i objektivne pozicije u odnosu na prošlost, te nesputane i otvorene kreativnosti naspram pragmatičnosti današnjice.

Delta Project sadrži viziju novog Grada, viziju prostora “In Between”, viziju grada između urbanizma i akcije, između kulture i infrastrukture, između nove prirode i inženjeringa, između progresivnog i pragmatičnog, između održivog i eksperimentalnog, između nesputanog i osviještenog, između utopije i realnosti.

Projektiranje različitosti – Projektiranje Nepredvidivog

Gradovi današnjice su poput slika Jacksona Pollocka, rekao je jednom prilikom Gilles Deleuze, te nadodao da se nalazimo unutar sveprisutne teme “otvorene i komplicirane” cjeline, koja se protivi i opire totalitarnosti ili jednostavnosti. Grad je osjećaj zgusnutih zona ili ljuštura stvarnog.

Ova silno slikovita i precizna konstatacija pomaže mi pri tumačenju teritorija unutar kojeg svakodnevno djelujemo. Sustav raspršenih elemenata koji čine složenu cjelinu, bilo da su jasno i nedvosmisleno prostorno-fizički, ili pak virtualno-nematerijalni, samo su površnom promatraču kaotični košmar nekontroliranih fragmenata. Naprotiv, sve ima svoj razlog postanka i nestanka, a elemente ovako složene cjeline povezuje jasan i smislen sadržaj. Prostorni fragmenti postavljeni unutar ove velike slike definiraju jasne međuodnose svojim nedvosmislenim razlogom i načinom postojanja.

Ako na tren stvari pogledamo drugačijim očima svjedoci smo kao arhitekti predivno složene, poticajne i kreativne situacije gdje su mogući svi scenariji djelovanja, organizacije, upravljanja, modeliranja, kontrole i projektiranja prostora. Prostorni, fizički, virtualni, organizaciono-politički, duhovni, medijski, artistički, društveni utjecaji te njihovi specifični načini pokretanja i organizacije, snažno definiraju suvremeni teritorij kojim se bavimo.

Ovakvo okruženje i kontekst globalnog djelovanja oslobađa arhitekturu i urbanizam klasičnih zadataka, te nas konačno rješava oblika i estetizacije, kao jedine promatrane i vrednovane manifestacije struke. Započinje vrijeme u kojem se osim planiranja akcija i događaja, jasnog definiranja infrastrukturnih poteza i mreža, te osmišljavanja i kontrole održivih energetskih sustava i ekologija, oslobađamo arhitekturu klasičnog planiranja zona i namjena, te ulazimo u prostor projektiranja sustavima. Nalazimo se u prostoru Arhitekture Teritorija i vremenu Grada Nakon Oblika.

Ovakvo stanje i odgovarajući mu ‘modus operandi’ nemaju potrebu za velikim paradigmama i globalnim manifestima. Djelovanje u arhitekturi traži konkretne akcije na teritoriju te je stoga potrebno spremiti, organizirati niz manjih, ali unaprijed promišljenih koraka. Skupimo i proanalizirajmo više mogućnosti, selektirajmo set pravila, pripravljenih odnosa i kreirajmo osobnu banku arhitektonskih podataka. Spremimo kolekciju unaprijed pripremljenih “gotovih elemenata”, spremnih akcija i osmislimo svojevrsne planove za nepredvidive situacije. Niz scenarija djelovanja i “prostornih avatara” otpornih na nepredvidivosti suvremenog trenutka. Poput planova u ekonomiji, koji balansiraju i uravnotežuju tržišne nepredvidivosti, ili planove za djelovanje u havarijama poput poplava, požara i ratnih razaranja. Koristimo se svakodnevnim i svima dostupnim informacijama, suvremenim  alatima i pomagalima koji prikazuju i kontroliraju teritorij oko nas, te svima jasnom i razumljivom metodom aplikacije znanja i sadržaja projektirajmo novu arhitekturu teritorija.

U trenucima kada neki dušobrižnici za društvo i arhitekturu nazivaju današnje stanje “krizom”, moramo reći da se ne radi o slučajnom ili prolaznom stanju. Naprotiv, takvo nestabilno okruženje realni je sveprisutni politički, medijski, tehnološki i energetski sustav; mehanizam operiranja i življenja u kojem istovremeno egzistiraju potpune različitosti i suprotnosti, te ništa nije do kraja sigurno i stabilno. Trenutak je to fragilne ravnoteže, i nepredvidivi sustav disharmoničnog ekvilibrija, vrijeme i prostor gdje je sve moguće. Kako dobro tako i loše, definiraju se i oblikuju različite situacije, neočekivani prostorni i društveni konsenzusi. Kako u jednom dijelu svijeta gradovi rastu, u nekim dijelovima stagniraju i umiru. Jednako tako, priroda se intenzivno kontrolira i preoblikuje, a dovoljno je samo jedan dan, jedan sat i nekoliko minuta da nestanu sela i gradovi, te da nam jedna ‘obična’ poplava pokaže koliko smo slabi, te da granice, naravno, ne postoje. Potrebno je stoga osmisliti strategije za različita, neočekivana i svakako nepoznata stanja. Projektiranje Nepredvidivog postaje tema nove arhitekture.

Tekst je nastao kao konceptualni okvir predavanja “Projektiranje Nepredvidivog”, u sklopu manifestacije DAN-D, održanog 31. svibnja u Zagrebu.

Tunel, Podrum, Hotel, VinoGrad

U posljednjih dvadeset godina su se suvremeni turizam, i njegovi hoteli kao reprezentacija i alat globalnog pokreta (poretka), potpuno izmijenili. Od uzbudljivog iskustva odabrane manjine, zatim mlađih i školovanih ljudi koji ‘putuju’ na početku dvadesetog stoljeća, preko masovne i organizirane industrije modernog turizma iz 70-ih godina, egzotičnih putovanja iz 80-ih, do današnje instant-pop sapunice, gdje svi i svatko, bilo čime, bilo kada, i bilo gdje putuju, snažno definirajući prostor današnjice. Prostori i gradovi uz Jadransko more od prvih dana pojave turizma, kao novog društvenog i socijalnog pokreta, bili su svjedoci njegove snage i važnosti, ali i jasni protagonisti snažnih promjena koje su s njime dolazile.

Jednako kao što se turizam vremenom mijenjao, mijenjali su se i gradovi u našem priobalju. Od miroljubive aktivne koegzistencije turizma i gradova s početka stoljeća, preko industrije hotelijerstva i masovne izgradnje turističke infrastrukture, dolazimo do današnjice, gdje turizam počinje oblikovati i vladati politikom gradova uz jadransku obalu. Ostala su rijetka mjesta gdje su lokalna samouprava, poljoprivreda, stočarstvo, ribarstvo i globalni turizam mogli razviti specifičnu arhitekturu mjesta. Grad Vrbnik, malo mjesto na sjevernoj strani otoka Krka, stoljećima poznat po vinarstvu, i njegovom izdašnom Vrbničkom polju, strpljivo su i održivo hranili lokalno stanovništvo, razvijali svoje proizvode vezane uz vino, vrbničku žlahtinu i ovčarstvo, te razvijali specifičan oblik turizma.

Na rubu grada Vrbnika, na obroncima brijega koji se strmo spušta ka moru, poznati vinar i njegova mnogoljudna porodica, uz prostor rodne kuće i prvi vinski podrum, odlučuju razviti novu hibridnu turističku strukturu. Riječ je o multifunkcionalnoj građevini koja će objediniti vinarstvo, podrumarstvo, poljoprivredu, ribarstvo, proizvodnju kozjeg sira, muzej i galeriju s edukacijskim centrom posvećenim vrbničkoj žlahtini, te hotel sa specifičnom ponudom kućnog smještaja, boravka i življenja na specifičnom mjestu.

Ovako složena i bogata struktura s jedne strane omogućuje samoodrživost sustava, njegovu prirodnu i stabilnu svakodnevicu proizvodnje, dok s druge strane ovako koncipirana složenost u odnosu na uslugu turizma stvara specifičan i poželjan način življenja, drugačiji osjećaj odmora i gastronomskog užitka. Turizam, ugostiteljstvo i kultura spojeni su kao unikatan doživljaj definiran nizom događaja, boravka i življenja specifičnog iskustva mjesta.

Mjesto objedinjuje podzemne tunele koji vode iz građevine do mora te donose svježu ribu s brodica, ali i omogućuju direktan ulaz posjetitelja iz hotela u more. Na prostor tunela nadovezuje se niz u stijeni ukopanih podruma za preradu i pohranu vina, gljiva i sireva. Podrumski prostori stabilne temperature i vlažnosti specifična su mjesta i zone drugačijeg iskustva, te se nadovezuju na podrumske prostorije za edukaciju, kušanje i konzumaciju vina, prostore za zabavu i opuštanje.

Penjući se postepeno iz podrumskih prostorija ka vrhu, prolazimo kroz specifičnu arhitektonsku promenadu koja se mijenja iz amorfnih tunela i špilja u geometrizirane prostorije dubljene u živoj stijeni. Složerna arhitektura masivnih zidova podruma i suterena namijenjena je muzeju vrbničke žlahtine i konobama za prodaju, izlaganje i konzumaciju proizvoda kuće. U prizemlju građevine nalazi se veliki višenamjenski prostor, koji objedinjuje sve namjene ugostiteljstva, dvoranu za skupove i konferencije, sale za sastanke i izložbeni prostor, te ulaz i recepciju hotela. Na bazi građevine postavljen je niz “kuća” spojenih i pretopljenih u jednostavan skup jedinca s različitim sobama, apartmanima i individualnim kućama za smještaj gostiju. Organizacija i oblikovanje kuća omogućuje privatnost i boravak, stanovanje i življenje u gradu.

Ovaj specifičan projekt iako je drugačiji od sveprisutnog pojma “nemjesta”, kojega promišlja i definira suvremeni masovni turizm, jednako tako precizno je analiziran i projektiran kroz antropologiju pojma “supermodernog”. Ovako koncipirano mjesto potpuno je suprotno prebivalištu, boravištu i klasičnom mjestu, a korisnikov odnos s ovakvim sadržajem jeste ugovoran, te ga predstavljaju kupljena avio karta i ‘ulaznica’ za hotel, ono predstavlja dobrovoljno i svjesno ulaženje u specifičan događaj, proces prebivanja i iskustva drugačijeg življenja, uživanja u svom, na trenutak, “izmještenom” životu.

Ovakvo mjesto iako nije dio mreže standardiziranog hotelskog lanca s identičnim sobama ili poslovni prostor, agencija, koja izgleda svugdje isto, ipak on potpuno svjesno, poput klasičnog “nemjesta” u turizmu bira slike povijesti, autohtone proizvodnje i poljoprivrede, te ih koristi kao atraktore ponude ili opise doživljaja kojeg nudi. Promatrač i korisnik ovakve usluge mjesta u jednu ruku razmatra preplitanje staroga i novoga, povijesnog i suvremenog, ali jednako tako “supermodernog” gdje su stara i autohtona proizvodnja i neviđena prostorna iskustva pretvorena u specifičnu predstavu, teatar iskustva kao osebujni kolaž lokalne i egzotične specifičnosti.

Ovakav hotel kao specifično mjesto ne bježi od supermoderniteta sadašnjosti, njenih slika povijesti te mjesta koje čuva za zanimljivost plasiranu kroz svjesnu manipulaciju medija. On polazi od želje za biti viđen na drugačijem mjestu, poput slika u časopisima putničkih, avio i turističkih agencija, ili nekog filma s precizno režiranim scenarijem, nesvakidašnjom kazališnom i big-brother predstavom konkretnog života. Ovaj hibridni hotel oprečan je utopiji, on doista postoji, ali u njemu ne prebiva nikakvo organičko društvo. To je mjesto osviještenih pojedinaca, dobrovoljnih zatvorenika specifičnog življenja turizma.