Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Bauhaus

 

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 4

 

Ulazim u Bauhaus, ulazim u Bauhaus (Bauhaus)

 

Daj mi onu kadu, daj mi taj kauč (eko koža)

 

Svaki dan Pevec ili Solin Građa (moja kuća)

 

U Kaštelima kuća boje pistaccia

 

Lavovi na kapiji u Mravincima (nek se vidi)

 

Daljinski u kesici i nova klima (ne čuje se)

 

Svi su ljubomorni imam bolji parket

 

Imam bolji tapet, imam bolji tv paket

 

Vidiš me na semaforu slušam klape

 

Na mobitel od firme gledam google mape (android)

 

S kolicima po DM-u, big pimpin (woo woo)

 

S kajakom po Cetini, team building

 

Stalno nasmijan, život mi je komedija (ha haa)

 

Na benzi kupim CD od Gibbonija (ha haa)

 

Ja i supruga smo ljudi jako fini (woo)

 

Salama K Plus, kuhinja Scavolini

 

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 2

 

Karirana košulja, torba priko ramena,

 

Do siti centra iden priko kamena,

 

Mašen karticon, kad kupujen u ha-ema,

 

Do Mercatora po kruv iden svaki tjedan

 

Sve račune plaćan redovno

 

Sa ženon izađen na večeru u redovnog (piletina)

 

Ruča san u lučici, sa punicom (pašticada)

 

Nikog neznan, kada prođen ulicon

 

Često oden i do Bauhausa (bau haus)

 

Imam lavandin iz Bauhausa (bau haus)

 

Imam i školjku iz Bauhausa (bau haus)

 

Na poslu pijen kavu kad je pauza

 

Laminat sedam banki platin po kvadratu (samo)

 

Preuredija san stan na osmome katu

 

U životu imam sve šta sam tija (sve)

 

Vozim Škodu ženi kupija sam Clia

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 2

 

Tekst: Vojko V, Krešo Bengalka,  Kiša Metaka 2014. god

 

DKCH Rijeka, Urbani Regenerator

Kako prostor ‘kraja grada’ učiniti atraktivnim i ravnopravnim dijelom centra Rijeke, udaljenim samo 1,5 km od njenog centra? Kako obnoviti rad na mjestu koji je potpuno izgubio osnovnu supstancu i smisao proizvodnje? Kako vratiti svakodnevni život u prostor potpuno očuvane stambene izgradnje, u kojem se posljednji puta živjelo prije 100 godina? Kako osigurati energetsku i infrastrukturnu autonomiju dijela grada ne koristeći klasične izvore komunalnih priključaka? Kako održivo misliti kulturu kao pokretača promjene i jasnog urabanog regeneratora, a živjeti u vremenu kulture kao zabave i spektakla?

Ovi otvoreni izazovi, za neke pomalo zamorna, potpuno nerješiva ili pak davno zaboravljena pitanja, osnovni su projektni zadatak i smisao urbane regeneracije i ponovnog stvaranja Društveno Kulturnog Centra – DKC Hartera u prostoru stare tvornice papira u Rijeci. U svjetlu ulaska Grada Rijeke u daljnje natjecanje za isticanje kandidature glavnog Grada Kulture Europe 2020. godine, pitanja revitalizacije potaknuta prije punih dvanaest godina ponovo postaju aktualna.

Potpuna propast industrije, prekid proizvodnje i izostanak bilo kakve infrastrukture omogućio je stanje arhitekture kao netaknute prirode, idealnog okvira i podloge velikog prostornog i organizacijskog obnavljanja. Njena apsolutna komunalna isključenost od gradskih priključaka, predstavljena kao najveći tehnički problem, sačuvao je ovaj prostor i arhitekturu od loše privatizacije, nelegalne gradnje, mogućih devastacija i stihijskih preinaka. Pozicija samog područja kao ‘crne rupe’ grada na granici divljine i urbanosti ogroman je potencijal za novu regeneraciju koja se izvodi kroz tri zasebna, ali potpuno ovisna i nedjeljiva organa budućeg tijela DKCH-a.

Projekt centra DKCH predlaže i projektira postojeću staru proizvodnu halu Parafinka u prostor kreativnog poduzetništva, stambeno-hotelski smještaj u kompleksu starih stambenih zgrada tvornice (danas u vlasništvu gosp. Peje Kovačevića) te velike i male dvorane s pratećim sadržajima Marganovo, kao centra izvedbenih umjetnosti, konferencije i administracije. Pored navedenih građevina, važan i nedjeljiv dio kompleksa čine kanjon Rječine sa svojim tokom vode, te akvadukt s pratećim sadržajima kao glavni infrastrukturni element kompleksa DKSH.

Trenutno infrastrukturno potpuno neopremljena ili privremeno osposobljene građevine Društveno-kulturnog centra Hartera planira se alternativan način rješavanja infrastrukture. Veliki energetski potencijal samog područja oko kanjona Rječine nameće iskorištavanje postojećih vodnih resursa. DKCH koristi tok Rječine, vodu i zapušteni akvadukt kao glavni sustav korištenja, distribucije i eksploatacije toka vode kao pogona male elektrane, niza uređaja i malog mlina. Pored vode iz otvorenog toka, svaka građevina skuplja kišnicu, koju filtracijom kasnije koristi kao pitku vodu, a cjelokupan sustav otpadnih voda recikliranjem se reupotrebljava kao ‘siva’ voda za sanitarije i navodnjavanja. Zbog ograničenog osunčanja proizvodnja i vlastita izrada solarnih panela djelomično opskrbljuje građevine na sjevernoj strani Rječine. Time je glavna ideja održivog i zatvorenog kruga provedena ne samo prostorno-programski, već i infrastrukturno.

Stara tvornička hala Parafinke projektom DKC Hartera pretvara se u centar kreativnog poduzetništva, rada i proizvodnje, “kontroliranog farminga” kao ekološki najprihvatljivijeg i ekonomski najisplativijih načina poljoprivrednog uzgoja. Proizvodnja pive ‘Hartera’ od kvalitetne riječke vode i aeroponički uzgoj zdravih i funkcionalnih kultura u istoj vodi međusobno se nadopunjuju. Mogućnost jednostavnog pregrađivanja prostora omogućava postojećim malim i srednjim lokalnim poduzetnicima korištenje uvedene tehnologije i naseljavanje ovog prostora. Reciklažni kreativni centar omogućio bi radionice s biciklima, namještajem, elektronikom, razvojem inovativnih modela prijevoza u jedinstvenom coworking okruženju. Biodizel postrojenje sa skladištem omogućavalo bi razvoj patenta proizvodnje energije iz potrošnih ulja skupljenim u ugostiteljskim objektima na području Hartera i okolice, s proizvodnjom od 250L biodizela na sat. Unutar stare hale predviđena je izvedba audio-video studia u kojem bi se kontinuirano održavale edukacije i vježbe različitih oblika glazbe. Ovaj odjeljak je zamišljen za razvoj nove generacije DJ-a, elektroničara, cyber-tehničara i ostalih.

Veliko staro skladište krpa i kudelje za proizvodnju papira, u recentnoj prošlosti korišteno kao dvorana za koncerte i predstave, predviđa se kao centar izvedbenih umjetnosti. Naglasak ove građevine je na nezavisnoj izvedbenoj sceni koja za sada nema stalni prostor za probe izvedbenih umjetnosti. Konstruktivno vrlo stabilna, ali i fleksibilna, dvorana je podijeljena u 3 velike dvorane te je opremljena i montažnim teleskopskim tribinama jednostavnim za ručno upravljanje. Uz prostor izvedbe, uz nju se veže i dvoetažni prostor ispod svodova gdje prizemlje čini prostor koji opslužuje, dok se na katu nalaze uredi s komunikacijskom galerijom. Vremenska i sadržajna dinamika omogućit će daljnje širenje dvorane koja ima još 2 faze proširenja.

 

Mala dvorana Marganovo predviđena je ovim projektom u novi konferencijsko administrativni prostor. Ulazni hal male dvorane uključuje manji ugostiteljski prostor s potrebnim skladišnim i saniranim prostorom. Ovaj ugostiteljski objekt vezan je s privremenim šankom na terasi velike i male dvorane Marganovo. Na ulazni hal nadovezuje se manji prezentacijski i konferencijski prostor, koji se može koristiti za manje koncerte, okrugle stolove, edukacije itd. Nekadašnji stan i terasa ostaju uredskim montažnim prostorijama tako da je u svakom trenu zbog vremenskih i sadržajnih dinamika omogućena prenamjena i razmještaj. Terasa velike i male dvorane Marganovo zadržava svoju postojeću prostranost i koristi se ravnopravno za sadržaje koji mogu funkcionirati u nekondicioniranim uvjetima.

Stara stambena građevina na prostoru Marganovo, povijesno namijenjena stanovanju radnika i dijela uprave stare Tvornice papira, idealna je za suvremenu nadogradnju u smještaj budućih zaposlenika Društveno-kulturnog centra Hartera, kao i za stalni boravak, ili privremeni smještaj, umjetničkih rezidencija sudionika budućih edukativnih i kulturnih događanja. Za prostornu organizaciju iskorištena je već postojeća podjela prostora s centralnim hodnikom u dvije zgrade, gdje je svakoj sobi omogućeno danje svjetlo i vlastita kupaonica. Postignut je također dodatni smještajni kapacitet manjeg hotela-hostela sa cca 50 kreveta i 2 apartmana. Uz revitalizaciju građevina, posjed Peje Kovačevića koji se širi prema sjevernom brdu, obnavlja se u tradicijski vrlo relevantan toponim “bakarskih” vinograda. Poljoprivredna proizvodnja grožđa, te izrada vina i njegovih destilata “Hartera”, nadogradnja je ponudi ove građevine kao nove atraktivnosti, ali i obogaćenju škrtog krajolika kanjona Rječine.

 

 

 

 

 

Betonske Strelice, Krajolik Kao Kartografija

Tragove u prostoru ostavljamo svakodnevno. Neke tragove gotovo da i ne primjećujemo, a nekima se potpuno neočekivano divimo. Tragove u prostoru bilježimo, a neke brišemo. Tragove ponekad ostavljamo, a da toga nismo niti svijesni. Neke od tragova u prostoru shvaćamo naknadno, posredno ili intuitivno, često s distancom vremenskog odmaka i izvan konteksta njihove izvorne namjere. Tragovi u prostoru, neovisno kome ili čemu pripadaju, često služe jasnim i pragmatičnim razlozima. Tragovi izvedeni jednostavnim, svima dostupnim i logično primjenjivim alatima te svima razumljivim materijalima vode nas kroz prostor, navode, jasno tumače događaje, mjesta i krajolike.

Oblici znakova i tragova u prostoru, te njihova tumačenja istrgnuta iz konteksta osnovne namjene, često mogu biti inspirativni početak za neka nova razmišljanja i kreativno navoditi na nove zaključake. Različiti pogledi na neko mjesto, drugačija perspektiva ili očište, često izazivaju iznenađenja, prvenstveno u kontekstu drugačije spoznaje konkretnog fenomena. Takav primjer, neočekivani sklop simbola i građevine, specifičnih mjesta osmišljenih i odabranih zbog akcije letenja i racionalnog snalaženja u prostoru, predstavljaju gigantske betonske strelice položene u krajoliku Sjedinjenih Američkih Država.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća letenje avionima, putovanje, navođenje i navigacija nisu poznavali radio vezu i radare. Orijentacija u prostoru, biranje ruta i smjera putovanja, oslanjali su se isključivo na vizualni kontakt pilota s karakterističnim i prepoznatljivim elementima krajolika. Sjedeći u otvorenoj kabini, leteći brzo i osvrćući se uokolo, pilot je često gubio orijentaciju, skretao s rute putovanja, a noćno je letenje i navigacija u slabijim uvjetima vidljivosti bila praktično nemoguća.

Promjenu u načinu i upotrebi noćnog letenja, te potpuno drugačiji pogled na navigaciju prvih poštanskih aviona, ostvaren je nakon jednog eksperimentalnog leta iz 1921. godine. Pilot Jack Knight izveo je noćni let iz Chicaga do Nebraske, vođen isključivo zapaljenim krijesovima i logorskim vatrama izvedenim od strane djelatnika poštanskih ureda i lokalnih poljoprivrednika na području koje je nadlijetao. Uvidjevši da se ovom jednostavnom svijetlećom matricom može kvalitetno i precizno letjeti i u mraku, novi sustav svjetionika instaliran je uz transkontinentalnu rutu poštanske Air-Mail, staze koja je povezivala New York i San Francisco.

Tada je osmišljen i precizno isprojektiran prostorni sustav svjetlećeg navođenja kroz krajolik Amerike nazvan je Beacon Program. Beacon Towers bili su sustavi jednostavno izvedenih tornjeva-svjetionika koji su u svojoj bazi sadržavali veliku strelicu i kućicu-spremnik s plinom kao pogonskog goriva rasvjetnih tijela svjetionika. Visoki čelični tornjevi postavljeni su u pravilnim intervalima od 5 kilometara, a svaki je od punktova sadržavao rotirajuće svjetiljke koje su bile vidljive u krugu od 40-ak kilometara. Kako bi se poboljšala dnevna plovidba, većina je Beacon tornjeva izgrađena na vrhu velikih betonskih strelica, koje su ukazivale na smjer sljedećeg svjetionika. Ovaj sustav strelica /svjetionika bojanih jarko žutom ili crvenom bojom brzo je rastao potaknut novim zakonom, Air Mail Actom iz 1925. godine kojim je izričito zahtijevano da se usluge zračne pošte događaju na preciznim rutama, s točno određenim terminima letenja. Američki krajolik u samo nekoliko godina postao je premrežen sustavom betonskih strelica i čeličnih tornjeva.

Ovakav jasan, pragmatičan i veoma učinkovit sustav navođenja rezultirao je izradom specifičnih karata. Nacrti i prikazi američkog teritorija su u sklopu novih karata sadržavali slike prirodnih, urbanih i infrastrukturnih specifičnosti krajolika. Nastaju brojne karte, mape i preglednici američkog teritorija viđenih drugačijom perspektivom, prezentiranih i iscrtanih drugačijim pogledom. Stvaraju se nove slike u oku aviona brze pošte, koji leti precizno navođen betonskim strelicama.

Tijekom 1926. godine američki zakon o zračnom prometu i gospodarstvu predao je nadležnost nad zrakoplovstvom, pa tako i poštanskim zračnim prometom Ministarstvu trgovine. Cilj savezne vlade je bio da pomogne razvoj zrakoplovne industrije, te jasno doprinese njezinom tehnološkom poboljšanju standardizaciji i sigurnosti. Ministarstvo trgovine u početku nastavlja širenje matrice letova i broja zrakoplova koji prenašaju poštu i vrijednije pošiljke sve do 1930. godine, kada se započinje s intenzivnim razvojem sustava navigacije i radio tehnologije.

Avio Beacon Program zaključen je tijekom 1933. godine, kada su nove tehnologije, napredak radio veza i visoki troškovi rada doveli u pitanje potrebu za ovakovim navođenjem aviona. Većina konstrukcija, farova i čeličnih kućica sa spremnikom plina izvodila su se u ograničenim kapacitetima sve do 1940.godine. Tijekom Drugog svjetskog rata većina su demontirana te su njihovi čelični dijelovi i tornjevi reciklirani za čelik oružja velikog sukoba. Danas nalazimo napuštene betonske strelice kao čudnovate tragove u bespućima američkog krajolika. Poput specifične land-art intervencije, nalik otiscima i ostacima neke davno izumrle civilizacije, istrgnuti iz konteksta vremena i svoje primarne uloge, služe i dalje, ako ništa drugo, barem zbunjuju suvremene poglede Google Generacije.