Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Zašto Mies Nije Smart, Sustainable, Efficient, Safe, i Comfortable?

Svakoga dana slušamo brojne izjave koje sadrže termine ‘održivo’, ‘učinkovito’, ‘sigurno’, ‘pametno’ ili ‘udobno’. Ako pritom riječi izgovaramo i pišemo kao ‘sustainable’, ‘efficient’, ‘safe’, ‘smart’ i ‘comfortable’ izjava dodatno dobiva na značaju. Niti jedna politički korektna rečenica ne može, a kod nekih i ne smije biti izrečena, bez jednog od navedenih priloga. Čini mi se ponekad da i jedna obična, prozaična i priprosta teza kojoj ciljano pridodamo termin “održivo” (“sustainable”) izmještava takvu misao i sve njezine pripadajuće konotacije i potencijalne zaključke u područje potpune korektnosti. Pritom, osiguravamo si mjesto neke začudno općeprihvatljive oportunosti koju gotovo pa da svakako treba uvažiti.

I Arhitektura je sa svim svojim akterima i zaštitnicima nakon 1987. godine i usvajanja UN dokumenta: “Our Common Future”, počela rabiti ‘učinkovitost’, ‘sigurnost’, ‘komfor’ i ‘održivost’ kao obvezatnu, često retoričku šifru za bolje razumijevanje stanja svijeta. Vjerojatno kako bi si unaprijed osigurala mir, poželjeno mjesto unutar predvidive i očekivane korektnosti, arhitektura je postavljena uz bok svim ostalim disciplinama, industrijama i politikama, koje se u prošlosti nisu mogle pohvaliti održivošću ideje ili učinkovitošću prakse. Uvažavajući danas ovakvo stanje, nailazim na niz otvorenih pitanja. Radoznalo istražujem te dobronamjerno propitujem, znamoli uopće i prepoznajemo li arhitektonski projekt koji nije održiv? Kakva je, i kako to izgleda, arhitektura koja je nesigurna? Čija je kuća pametna, a čija glupa? Kako to točno izgleda udoban, a kako neudoban prostor? Tko to zapravo želi ili projektira neučinkovitu kuću?

Kuća koja svojom idejom, i pripadajućim repertoarom elemenata gradnje drastično prikazuje diskontinuitet misli i djela o održivosti u arhitekturi, a istovremeno veoma slikovito govori o apsurdu trenutka i klopci u kojoj smo svi uhvaćeni je villa Farnsworth, arhitekta Mies van der Rohea. Smještena 55 milja od centra Chicaga, na rubu rijeke, u gustoj šumi, projektirana i građena u periodu od 1945. do 1951., godinama je predstavljala hram suvremene arhitekture. Njezin idealan odnos između elemenata konstrukcije, materijala i funkcije, utjelovilo je svu pozitivnu energiju poslijeratnog progresa, ljepotu ideje modernog života i poslalo jasnu poruka o životu spremnom na otvoren, izazovan i napredan odnos s prirodom.

Mies van der Rohe, promišljajući ovu kuću, izrađuje mnoštvo skica, gradi brojne modele te u to vrijeme iscrtava svoj poznati sklop konstruktivnog stupa te staklenog pročelja i pregrade, koji je trebao poput suvremenog verzije dorskog ili jonskog stupa iz klasične arhitekture, prezentirati idealan odnos ideje i njene fizičke materijalizacije. Primjenjujući u tom vremenu detalje stupova i pročelja na gotovo svim svojim izvedenim kućama, dovodeći pritom proporciju elemenata, logiku nošenja, principe gradnje i njihovu tehnološku promišljenost do konačnog odbacivanja svega suvišnog, otvoreno je i jasno pokazao stanje sklada i uzvišene elegancije koja je u jednom trenu dovedena u pitanje.

Ako bolje pogledamo crtež, ili prošetamo vilom Farnsworth, uočavamo da njena konstrukcija nije dimenzionirana sukladno standardima o stabilnosti, seizmici, protupožarnim propisima i Euro-kodu. Pređemo li u preciznu analizu čeličnih prozora, vidimo da su energetski neučinkoviti, vjerojatno kondenziraju i zasigurno propuhuju. Pregrade kuće u potpunosti ne zadovoljava kriterije akustike, zaštite od buke, te uvjete prijenosa zvuka i topotnog udara, a jednostruka prozorska stakla ne odgovaraju postavljenim sigurnosnim protuprovalnim i crash uvjetima. U prostoru nema termostata, ogrjevnih tijela, niti solarnih kolektora, nema toplinskih pumpi, dok toplinski konvektori uopće ne postoje. Kuća nema nadzornih kamera, na stropovima nema detektora dima i vatre, a senzori za protuprovalu ne postoje. Odšetamo li do ruba terase vidimo da visina lebdećeg vestibula i njegovi dijelovi bez ograde predstavlja otvorenu opasnost za život stanara. Uđemo li u kuću i sjednemo u dnevni boravak ubrzo utvrdimo da nas svi u okolišu vide, te da to možda nije sigurno, da sigurno remeti privatnost. Na kraju energetski certifikat kuće kojeg ste naručili kod ovlaštenog projektanta i revidenta fizike građevine prikazuje da je u posljednjem, G razredu.

Ovakvo, priznajem, ne baš ugodno mi stanje, precizno oslikava i potvrđuje za neke neočekivanu, za neke nažalost još nedovoljno shvaćenu poziciju, ali za sve nas sigurno apsurdnu, jasno opipljivu i bolnu posljedicu nepromišljene primjene nekih od standarda sigurnosti, udobnosti i nametnute učinkovitosti. Jednako tako, ovo stanje čije ćemo posljedice svi osjetiti i kroz Smart-Gradove IBM-a sofisticirano precizno oslikavaju ciljanu i dobro osmišljenu manipulaciju publikom, korisnicima, dizajnerima, graditeljima i potrošačima. Ovakva pozicija i stanje stvari, kojom se talački precizno moderira i oblikuje predvidivost reakcije, ponašanje, potrošnja, način gradnje i opremanja prostora svakidašnjice, nedvosmisleno se kontroliraju moguće različitosti otvorenog potencijala arhitekture, sputava njeno progresivno promišljanje, ali i onemogućuje pragmatičnost tradicionalne gradnje.

Na kraju, složili se ili ne, čini mi se kako su održivost i udobnost ubačeni u ispražnjenu nišu velikih mitova, prostor slijepog vjerovanja koji su i u prošlosti oblikovali stavove moderiranog mnoštva. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi, pametne instalacije zamijenili su klasičnu kontrolu i nadzor nad ponašanjem. S druge strane održivo i učinkovito neodoljivo zavodljivo kupuje željeni status, stvara očekivanu poziciju, poželjnu medijsku i tržišnu nišu, a stabilnost nove održivosti prezentira se, razmjenjuje, moderira i primjenjuje kroz ponuđene pametne instalacije, nadzorne kamere, smart-aplikacije. One će vam sigurno točno reći gdje kako, do kada i pod kojim uvjetima boravite u svojoj kući ili poslovnom prostoru. Osobno, ja ću ostati malo sa strane, udobno smješten u ozračju neučinkovite ville Farnsworth, na temelju ponekad malo nelegalne, ali čiste i održive, promišljeno učinkovite, potpuno udobne i sigurne zdrave pameti.

Pan And Scan Imitacija Života

U vremenu permanentne vizualizacije i spektakularizacije individualnosti, kada se super-obično i super-trivijalno prenosi pažljivo biranim slikama, atrofira želja i navika za analizom složenijih i kompleksnijih sustava koji tumače svakodnevicu. Svako složenije združivanje, konfrontiranje i istraživanje različitosti stanja društva koje ne proizvodi jednostavne slike, te ne može sa sigurnošću osigurati potrebu za masovnim odobravanjem, teško se gleda i promišlja. Gesta i ikoničnost preferiraju se u odnosu na višeznačnu složenost, konstruktivnu proturječnost i neizvjesnu suprotstavljenost.

Stvarni događaji i slike nekih velikih trauma, poput rušenja Yamasakievih blizanaca u New Yorku, preko filmskih ekranizacija mega spektakla bombardiranja Pearl Harbora, iskrcavanja u Normandiji, Armagedona ili Jurasic Parka naviklo je pasivno oko i jednostavan um na glomazne, masivne i pretenciozne pojedinačne scene-ikone. Veoma slično su nam i u arhitekturi, suvremenoj umjetnosti, fotografiji, književnosti i video produkciji potrebni sve veći i veći individualni podražaji, scene, motivi i trenuci snažnog, ali veoma brzo prolaznog dnevnog podražaja koji napadaju osjetila.

Kao posljedica ovakvih postavki sve su rjeđi drugačiji pristupi koji neočekivano, ali jasno i konstruktivno opisuje svu složenost i kontradiktornost svakodnevice, projekti koji bilježe obične događaje, te pritom podastiru silno složene i bogate interpretacije života, poput video uratka za pjesmu “Imitation of life”, grupe R.E.M. iz davne 2001. godine.

 

 

Frontman grupe Michael Stipe i režiser Garth Jennings snimaju u Los Angelesu jedan običan i svakidašnji događaj. Starom VHS kamerom bilježe dvadeset sekundi vrtne zabave koji se odvija u sklopu nekog anonimnog hotela, ili u okolišu tipične kalifornijske vile s travnjakom i bazenom. Snimljenu scenu pokreću i vraćaju u nekoliko navrata, te vremenski pokrivaju cijelu dužinu trajanja pjesme. Koristeći filmsku tehniku “Pan and Scan” Jennings izdvaja različite prizore i događaje, te stvara uzbudljive i različite radnje. Tehnika ovakvog zumiranja i kadriranja nastala je izvorno 60-ih godina kod kadriranja starih filmova snimanih u cinemascopeu, te njegovom prilagođavanju televizijskom formatu ekrana – kadru koji može apsorbirati sliku i dio poruke namijenjene ovom novom masovnim mediju.

Na prvi pogled nepovezani događaji i ljudi počinju pulsirati s pomicanjem kadrova, stvarajući novu priču, smisleni sadržaj unutar nepregledne i kaotične mase. Od barmena koji ulijeva šampanjac u veliku piramidu kristalnih čaša, preko kuhara koji peče roštilj da bi se u jednom trenu i samozapalio. Kroz video pratimo veselo društvo koje opušteno pleše, žene koje se prepiru, djecu koje se kupaju i igraju, ali i mirnog radnika u vrtu koji reže živicu, stupajući u ljubavni zagrljaj s nepoznatom ženom koja se netom oprostila od svog muža ili partnera. Režiser putuje i preko velikog semafora, na kojem se poput instalacije umjetnice Jenny Holzer izmjenjuju i ispisuju poruke, dijelovi teksta koje kroz pjesmu izgovara Michael Stipe.

Gledajući video postavljamo se u ulogu istražitelja, aktivnog sudionika, pratimo scene, spoznajemo skrivene odnose i bogatstvo veza, koje su u samom staru nejasne, gotovo pa nevidljive. Kako video i vrijeme protječe, otvara se niz novih odnosa, povezanih osjećaja i značenja. Prilikom zoomiranja kadrova slika gubi na jasnoći i oštrini, postaje sve lošija i lošija. Nesavršenost obrisa, pikselizacija motiva, gubitak obrisa i boje u slici ukazuje na sve slabosti tehnologije, te vraćaju digitalno (koje često shvaćamo isključivo kao savršeno i precizno) negdje u prostore umjetničkog izobličavanja i distorzije, karakteristične za prošla vremena i stare umjetničke tehnike dvadesetog stoljeća.

Ova velika i složena scena podsjeća me i na renesansne slike Pieter Bruegel the Eldera koji na svojim velikim platnima oslikava motive starih Flamanskih gradova. Na svojim slikama umjetnik prikazuje svakodnevnu urbanu vrevu, dječju igru, društvene običaje, karnevale i komešanje velikog broja ljudi. Na slici i u videu svjedočimo silno kompleksnoj cjelini, složenom i precizno projektiranom kadru, okviru, sklopu sastavljenom od niza događaja, scena, motiva i akcija. Poput neke velike i kompleksne arhitekture, kuće, gradskog trga ili ulice, u ovom slučaju odabrano mjesto oko bazena predstavlja okvir za kadriranje cjeline i pojedinačnih događaja. Ulaženje i izlaženje na jednoj slici pokazuje svu složenost i slojevitost jedne nasumice odabrane, ali vješto planirane i projektirane putanje događaja. Poput kakve arhitektonske promenade gdje prolazimo kroz razne sadržaje, nižu se prizori, događaji i mjesta koja se stapaju u veliku i složenu cjelinu.

Svjedočimo trenutku i stanju u kojem se, poput ovog inteligentnog videa, nalaze i gradovi, urbani okoliš i arhitektura današnjice. Svi se krećemo i djelujemo unutar jednog silno otvorenog i nehijerarhijskog sustava, unutar otvorene mreže, kolaža koji se gradi, nastaje, postaje i nestaje putem mogućih, jasno odabranih heterogenih veza. Takav sustav nema predvidiv i unaprijed zadan scenarij rasta i ponašanja, a njegov oblik samo je posljedica spontanih i projektiranih odnosa, nehijerarhijska veza, kolekcija raznih promjenjivih puteva, stanja i događaja. Analizirati ovakvu cjelinu i okruženje možemo jedino tako da uđemo u nju, da jasno i precizno krenemo od njezinih fragmenata, te putem spojeva, veza i preostalog prostora “između” prepoznajemo, vežemo se na sljedeći, dolazeći ili najbliži entitet, konstantno imajući pregled nad cjelinom. Ovakva metoda i sustav operiranja traži konstantno ulaženje i izlaženje u sustav, metodu i princip djelovanja koji ponekad stvaraju brzo prolaznu, ali silno poticajnu iluziju o mgućnosti kontrole.

Prora, Turizam kroz snagu radosti i veselja

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog načina ostvarivanja kozmičkog poretka na zemlji, te da također postoji mogućnost stavljanja stvari u red, koje prije svega potvrđuju sposobnost čovječanstva za svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem prema jasnim razlozima života, mišljenja smo da naša “moderirana utopija” može u bliskoj budućnosti zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim potezom, jednim aktom, te će iz jednog arhitektonskog poteza biti sposobna razriješiti sve motive koji su doveli čovjeka da gradi dolmene, menhire, piramide, i na kraju kao ultimativni racio, beskonačne bijele linije u pustinji.” Superstudio, The Continuous Monument: Arhitektonski model za totalni urbanizam, 1969. godina.

Na njemačkom otoku Rügen, okružen Baltičkim morem i položen uz dugačku pješčanu plažu, proteže se najveći hotel na svijetu. Četiri kilometra dugačka kuća, hotelski resort Prora, predstavlja perjanicu KDF – “Kraft durch Freude” projekta, promišljenog i pomno planiranog nacionalnog programa i pokreta koji brine o zabavi i razonodi višemilijunske populacije Trećeg Reicha.

KDF – “Kraft durch Freude” ili u slobodnom prijevodu “Snaga kroz radost i veselje”, početkom 1936. godine raspisuje arhitektonski natječaj za najveći hotel na svijetu. Svoje autorske radove prijavljuje 11 renomiranih njemačkih arhitekata, a prvu nagradu osvaja projekt dugačkog hotela, kuće-zida, arhitekta Clemens Klotza. Projektom je planirano da se hotel Prora položi paralelno uz blago povijenu liniju pješčane plaže, te da se sastoji od dva simetrično zrcaljena krila, odnosno sjevernog i južnog kraka hotela, koji se preko centralnog trga za masovna okupljanja, te velikom ceremonijalnom dvoranom i pratećim centralnim sadržajima, stapaju u jedinstvenu cjelinu velebnog turističkog resorta.

Svaki od dva jednaka trakta hotela sastoji se od četiri bloka s deset stambenih jedinica. Blok je sastavljen i sklopljen nepreglednim nizanjem soba veličine 5 x 2,5 m koje bi u jednom trenu mogle primiti i udomiti od 20.000 do 50.000 turista. Svaka soba ima dva jednaka kreveta, stol s dvije stolice, ormar i umivaonik te kvadratni prozor s pogledom na more.

Na svakom katu nalaze se zajednički toaleti, tuševi i polivalentna dvorana za okupljanja stanara hotela. Između dva hotelska bloka nalazila se centralna recepcija, uprava i veliki otvoreni trg za festivale te dvorana za plenume i predstave u kulturi. Kompleks uključuje nekoliko restorana, kina, sportskih dvorana, dvorana za plivanje i mjesta za zabavu, kao i kućice za prateće osoblje resorta. Tu se nalazi i vlastiti zaglavni željeznički kolodvor na koje svakodnevno dolaze i odlaze kompozicije vlakova s novim, i novim turistima.

Ispred glavnog trga i velike centralne plaže izgrađeno je pristanište s vezovima za KDF kruzere, poznate velike namjenski građene brodove “Robert Ley” i “Wilhelm Gustloff”. Kruzeri su putovali najčešće na redovitim rutama do Italije ili Norveške. Jedno krstarenje od sedam dana do Norveške, sa svim obrocima i troškovima smještaja, koštalo je oko 60 maraka, dok je prosječna plaća radnika u Njemačkoj u tom periodu iznosila 150 maraka.

Drugog svibnja 1936. godine, nakon izrađenog izvedbenog projekta, položen je kamen temeljac, te je krenula izgradnja hotelskog resorta “Koloss von Prora”, najvećeg graditeljskog projekta Trećeg Reicha. Na izgradnji četiri kilometra dugačke građevine sudjelovalo je 9.000 radnika, dok je gradnja trajala tri godine. Uz graditeljski cilj, imala i jasan ekonomsko-ideološki cilj poticanja njemačkog gospodarstva, ali i podržavanja turističke industrije za izlaz iz krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom 1934. godine, kada je KDF krenuo s masovnim motiviranjem Njemaca u korištenju slobodnog vremena, kroz snagu veselja i kolektivne sreće, organizirao je više od dva milijuna putovanja, a do 1939. godine u turističkim putovanjima i odlascima na odmor veselo je sudjelovalo nešto više od 25 milijuna ljudi.

KDF je pored aktivnosti u izgradnji velebnog resorta i organizacije kružnih putovanja velikim brodovima također pokrenuo i proizvodnju automobila KDF-Wagen. Bilo je zamišljeno da građani-kupci vrše uplate od pet maraka tjedno, te da za to dobivaju i skupljaju samoljepive markice. Kada bi ispunili album sa svim potrebnim markicama, za otprilike 4 godine trebali bi dobiti nov-novcat automobil koji je ubrzo postao planetarno poznat kao Volkswagen Beetle. Nažalost ovaj, za to vrijeme inovativni model štednje, nije doživio svoju potpunu realizaciju, propao je zbog velikog svjetskog rata, te tako niti jedan novi Volkswagen nije dospio u ruke vlasnika koji su brižljivo skupljali samoljepive markice. Umjesto toga, kao svojevrsnu odštetu, Volkswagen je nekim potencijalnim vlasnicima isplatio i do 2000 njemačkih maraka odštete za neiskorištena sredstva štednje.

Tijekom 1939. godine ratne aktivnosti na prostoru Europe eskaliraju u veliki svjetski rat. Hitler zaustavlja izgradnju Prora Resorta. 9000 graditelja velebne građevine mobilizirano je na brojna Europska ratišta ili preseljeno u tvornice naoružanja kao prijeko potrebna radna snaga. Hitler planira nedovršenu turističku građevinu transformirati u veliku vojnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika rata koji neumitno dolazi.

Tijekom ratnih akcija i savezničkih bombardiranja protiv Hitlerove koalicije, koja slijedi tijekom 1944. godine, mnogi odbjegli stanovnici Hamburga i gradova iz regije koja gravitira otoku Rügenu, našli su utočište u jednom dijelu hotela koji ih je primio, s dijelom ratnih izbjeglica s istočnih granica Njemačke. Tijekom rata kompleks se također koristio kao poligon za obuku policijskih i diverzantskih postrojbi Trećeg Reicha na simulacijama gradske i bliske borbe. Nakon drugog svjetskog rata, “Prora” je služila kao vojni položaj i vojarna za mnogoljudnu armiju njemačkog  DDR-a. Nakon njemačkog ujedinjenja tijekom 1990. godine hotel je korišten kao vojna tehnička škola, te je osigurao nužno potreban smještaj tisućama izbjeglicama s prostora Balkana.

Gledajući danas sa distancom od gotovo pa jednog stoljeća na ovu fascinantnu kuću-zid, beskonačni hotel, te čitajući jednako tako davne tekstove i manifeste Superstudio – Continuous Monument s kojim sam počeo ovaj osvrt, pitam se koja bi to ideologija, i koji bi to sustav danas ili u bliskoj budućnosti mogao pokrenuti ili potvrditi u svakodnevnom životu jedan ovako kontradiktorno logičan, gotovo pa i naivan, ali kolosalno iskren odnos arhitekture i društva?