Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Ja Sam Dizajner

 

Koliko se puta prodati moram?

Prodati se, prije no što u komade male raspadnem se ja?

Zar ne vidite da od one specijalne vrste sam Ja! JA SAM DIZAJNER!

 

QOTSA, Era Vulgaris Album, I’m Designer, 2007. g. autor Joshua Homme.

 

Generacija moja za prodaju je sva.

 

GENERACIJA ta stabilan posao tuče.

Koliko si dobio? Kol’ko imaš? Idu nam PRIČE.

 

Generacija je to koja ne vjeruje nikom baš.

Kriviti ju za to, ili kriviti nas, nema smisla, to dobro znaš.

 

Ono što je za nas jedino stvarno, sreća su i SLAVA sama.

 

Druge stvari kao čudan RAD izgledaju nama.

Poput dijamanta u govnima! Poruka znana.

 

Visoka sam klasa JA. Skupa kurva svijeta mog.

Kad razmislim, uistinu, ja sam pomalo sve od tog.

 

Ja čisti sam PRO.

 

Profesionalac koji vjeruje i osebujnim STILOM vlada.

Zar da pustim i odreknem se svega toga sada?

 

PONUDU tražite moju, složenu u slogu.

Ponudu koju JA uvijek odbiti mogu.

 

Vas da odbijem? Ponudu da NE DAM? Ali kako?

Na kraju, uvijek samog sebe sjebem misleć’ tako!

 

Odličan protuprijedlog odmah da Vam dam?

Toplom domu se vratim, i drkam sam, SAM…

 

To sve je uistinu velika LAŽ. Ja krivotvorim samog sebe.

 

Vi ne posjedujete, vi me ne posjedujete!

Ne posjedujete ono što si kupiti ne možete!

Vi ne posjedujete, vi sigurno ne posjedujete!

 

Ne POSJEDUJEM ni ja!

 

 

MOĆAN sam si i važan JA! RASPRODAJA sramotna sve je ovo, kažu.

Naslov je to moje knjige! NOVE KNJIGE!  U njoj priče ne lažu?

 

Zabijte si u dupe tu žličicu sjajnu, prestanite tlačiti nas!

Dolje sam, stisnut sam! CVILIM ko mali dresirani PAS.

Ja nalik sam mješancu, poput džukele male.

LIJEPA džukela, DŽUKELA koju svi HVALE….

 

Da li Vas možda vrijeđa što KUPIT se i prodat ne damo?

Ili Vam se ponuda naša NISKOM čini? Potpuno opravdano…

 

Vi ne shvaćate koliko muke i truda sve to vrijedi.

SKUPO sigurno nije? Evo i klavir moj na prodaji slijedi!

 

Koliko se puta prodati moram?

Prodati se, prije no što u komade male raspadnem se Ja?

Zar ne vidite da od one specijalne vrste sam Ja! JA SAM DIZAJNER!

 

Nikad se evo više PONAVLJATI neću.

Što previše, previše jest!

Nikad dosta za MOJU malu SREĆU!

 

Nekad je sve to bilo djelom paklenog PLANA.

Plana koji je trebao JEBAT ljude svakog dana!

Sada se po redu seksaš sa svima njima,

prema isplatnom planu kojeg svatko ima.

Kupiše tvoj “DOT.COM”, kupiše jer na prodaju je bio,

na prodaji bio, za cijenu koju baš i nisi htio.

 

To uistinu velika je LAŽ. Ja krivotvorim samog sebe.

 

Vi ne posjedujete, vi me ne posjedujete!

Ne posjedujete ono što nitko KUPITI ne možete!

 

NE POSJEDUJEM ni ja!

 

Zašto Mies Nije Smart, Sustainable, Efficient, Safe, i Comfortable?

Svakoga dana slušamo brojne izjave koje sadrže termine ‘održivo’, ‘učinkovito’, ‘sigurno’, ‘pametno’ ili ‘udobno’. Ako pritom riječi izgovaramo i pišemo kao ‘sustainable’, ‘efficient’, ‘safe’, ‘smart’ i ‘comfortable’ izjava dodatno dobiva na značaju. Niti jedna politički korektna rečenica ne može, a kod nekih i ne smije biti izrečena, bez jednog od navedenih priloga. Čini mi se ponekad da i jedna obična, prozaična i priprosta teza kojoj ciljano pridodamo termin “održivo” (“sustainable”) izmještava takvu misao i sve njezine pripadajuće konotacije i potencijalne zaključke u područje potpune korektnosti. Pritom, osiguravamo si mjesto neke začudno općeprihvatljive oportunosti koju gotovo pa da svakako treba uvažiti.

I Arhitektura je sa svim svojim akterima i zaštitnicima nakon 1987. godine i usvajanja UN dokumenta: “Our Common Future”, počela rabiti ‘učinkovitost’, ‘sigurnost’, ‘komfor’ i ‘održivost’ kao obvezatnu, često retoričku šifru za bolje razumijevanje stanja svijeta. Vjerojatno kako bi si unaprijed osigurala mir, poželjeno mjesto unutar predvidive i očekivane korektnosti, arhitektura je postavljena uz bok svim ostalim disciplinama, industrijama i politikama, koje se u prošlosti nisu mogle pohvaliti održivošću ideje ili učinkovitošću prakse. Uvažavajući danas ovakvo stanje, nailazim na niz otvorenih pitanja. Radoznalo istražujem te dobronamjerno propitujem, znamoli uopće i prepoznajemo li arhitektonski projekt koji nije održiv? Kakva je, i kako to izgleda, arhitektura koja je nesigurna? Čija je kuća pametna, a čija glupa? Kako to točno izgleda udoban, a kako neudoban prostor? Tko to zapravo želi ili projektira neučinkovitu kuću?

Kuća koja svojom idejom, i pripadajućim repertoarom elemenata gradnje drastično prikazuje diskontinuitet misli i djela o održivosti u arhitekturi, a istovremeno veoma slikovito govori o apsurdu trenutka i klopci u kojoj smo svi uhvaćeni je villa Farnsworth, arhitekta Mies van der Rohea. Smještena 55 milja od centra Chicaga, na rubu rijeke, u gustoj šumi, projektirana i građena u periodu od 1945. do 1951., godinama je predstavljala hram suvremene arhitekture. Njezin idealan odnos između elemenata konstrukcije, materijala i funkcije, utjelovilo je svu pozitivnu energiju poslijeratnog progresa, ljepotu ideje modernog života i poslalo jasnu poruka o životu spremnom na otvoren, izazovan i napredan odnos s prirodom.

Mies van der Rohe, promišljajući ovu kuću, izrađuje mnoštvo skica, gradi brojne modele te u to vrijeme iscrtava svoj poznati sklop konstruktivnog stupa te staklenog pročelja i pregrade, koji je trebao poput suvremenog verzije dorskog ili jonskog stupa iz klasične arhitekture, prezentirati idealan odnos ideje i njene fizičke materijalizacije. Primjenjujući u tom vremenu detalje stupova i pročelja na gotovo svim svojim izvedenim kućama, dovodeći pritom proporciju elemenata, logiku nošenja, principe gradnje i njihovu tehnološku promišljenost do konačnog odbacivanja svega suvišnog, otvoreno je i jasno pokazao stanje sklada i uzvišene elegancije koja je u jednom trenu dovedena u pitanje.

Ako bolje pogledamo crtež, ili prošetamo vilom Farnsworth, uočavamo da njena konstrukcija nije dimenzionirana sukladno standardima o stabilnosti, seizmici, protupožarnim propisima i Euro-kodu. Pređemo li u preciznu analizu čeličnih prozora, vidimo da su energetski neučinkoviti, vjerojatno kondenziraju i zasigurno propuhuju. Pregrade kuće u potpunosti ne zadovoljava kriterije akustike, zaštite od buke, te uvjete prijenosa zvuka i topotnog udara, a jednostruka prozorska stakla ne odgovaraju postavljenim sigurnosnim protuprovalnim i crash uvjetima. U prostoru nema termostata, ogrjevnih tijela, niti solarnih kolektora, nema toplinskih pumpi, dok toplinski konvektori uopće ne postoje. Kuća nema nadzornih kamera, na stropovima nema detektora dima i vatre, a senzori za protuprovalu ne postoje. Odšetamo li do ruba terase vidimo da visina lebdećeg vestibula i njegovi dijelovi bez ograde predstavlja otvorenu opasnost za život stanara. Uđemo li u kuću i sjednemo u dnevni boravak ubrzo utvrdimo da nas svi u okolišu vide, te da to možda nije sigurno, da sigurno remeti privatnost. Na kraju energetski certifikat kuće kojeg ste naručili kod ovlaštenog projektanta i revidenta fizike građevine prikazuje da je u posljednjem, G razredu.

Ovakvo, priznajem, ne baš ugodno mi stanje, precizno oslikava i potvrđuje za neke neočekivanu, za neke nažalost još nedovoljno shvaćenu poziciju, ali za sve nas sigurno apsurdnu, jasno opipljivu i bolnu posljedicu nepromišljene primjene nekih od standarda sigurnosti, udobnosti i nametnute učinkovitosti. Jednako tako, ovo stanje čije ćemo posljedice svi osjetiti i kroz Smart-Gradove IBM-a sofisticirano precizno oslikavaju ciljanu i dobro osmišljenu manipulaciju publikom, korisnicima, dizajnerima, graditeljima i potrošačima. Ovakva pozicija i stanje stvari, kojom se talački precizno moderira i oblikuje predvidivost reakcije, ponašanje, potrošnja, način gradnje i opremanja prostora svakidašnjice, nedvosmisleno se kontroliraju moguće različitosti otvorenog potencijala arhitekture, sputava njeno progresivno promišljanje, ali i onemogućuje pragmatičnost tradicionalne gradnje.

Na kraju, složili se ili ne, čini mi se kako su održivost i udobnost ubačeni u ispražnjenu nišu velikih mitova, prostor slijepog vjerovanja koji su i u prošlosti oblikovali stavove moderiranog mnoštva. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi, pametne instalacije zamijenili su klasičnu kontrolu i nadzor nad ponašanjem. S druge strane održivo i učinkovito neodoljivo zavodljivo kupuje željeni status, stvara očekivanu poziciju, poželjnu medijsku i tržišnu nišu, a stabilnost nove održivosti prezentira se, razmjenjuje, moderira i primjenjuje kroz ponuđene pametne instalacije, nadzorne kamere, smart-aplikacije. One će vam sigurno točno reći gdje kako, do kada i pod kojim uvjetima boravite u svojoj kući ili poslovnom prostoru. Osobno, ja ću ostati malo sa strane, udobno smješten u ozračju neučinkovite ville Farnsworth, na temelju ponekad malo nelegalne, ali čiste i održive, promišljeno učinkovite, potpuno udobne i sigurne zdrave pameti.

Pan And Scan Imitacija Života

U vremenu permanentne vizualizacije i spektakularizacije individualnosti, kada se super-obično i super-trivijalno prenosi pažljivo biranim slikama, atrofira želja i navika za analizom složenijih i kompleksnijih sustava koji tumače svakodnevicu. Svako složenije združivanje, konfrontiranje i istraživanje različitosti stanja društva koje ne proizvodi jednostavne slike, te ne može sa sigurnošću osigurati potrebu za masovnim odobravanjem, teško se gleda i promišlja. Gesta i ikoničnost preferiraju se u odnosu na višeznačnu složenost, konstruktivnu proturječnost i neizvjesnu suprotstavljenost.

Stvarni događaji i slike nekih velikih trauma, poput rušenja Yamasakievih blizanaca u New Yorku, preko filmskih ekranizacija mega spektakla bombardiranja Pearl Harbora, iskrcavanja u Normandiji, Armagedona ili Jurasic Parka naviklo je pasivno oko i jednostavan um na glomazne, masivne i pretenciozne pojedinačne scene-ikone. Veoma slično su nam i u arhitekturi, suvremenoj umjetnosti, fotografiji, književnosti i video produkciji potrebni sve veći i veći individualni podražaji, scene, motivi i trenuci snažnog, ali veoma brzo prolaznog dnevnog podražaja koji napadaju osjetila.

Kao posljedica ovakvih postavki sve su rjeđi drugačiji pristupi koji neočekivano, ali jasno i konstruktivno opisuje svu složenost i kontradiktornost svakodnevice, projekti koji bilježe obične događaje, te pritom podastiru silno složene i bogate interpretacije života, poput video uratka za pjesmu “Imitation of life”, grupe R.E.M. iz davne 2001. godine.

 

 

Frontman grupe Michael Stipe i režiser Garth Jennings snimaju u Los Angelesu jedan običan i svakidašnji događaj. Starom VHS kamerom bilježe dvadeset sekundi vrtne zabave koji se odvija u sklopu nekog anonimnog hotela, ili u okolišu tipične kalifornijske vile s travnjakom i bazenom. Snimljenu scenu pokreću i vraćaju u nekoliko navrata, te vremenski pokrivaju cijelu dužinu trajanja pjesme. Koristeći filmsku tehniku “Pan and Scan” Jennings izdvaja različite prizore i događaje, te stvara uzbudljive i različite radnje. Tehnika ovakvog zumiranja i kadriranja nastala je izvorno 60-ih godina kod kadriranja starih filmova snimanih u cinemascopeu, te njegovom prilagođavanju televizijskom formatu ekrana – kadru koji može apsorbirati sliku i dio poruke namijenjene ovom novom masovnim mediju.

Na prvi pogled nepovezani događaji i ljudi počinju pulsirati s pomicanjem kadrova, stvarajući novu priču, smisleni sadržaj unutar nepregledne i kaotične mase. Od barmena koji ulijeva šampanjac u veliku piramidu kristalnih čaša, preko kuhara koji peče roštilj da bi se u jednom trenu i samozapalio. Kroz video pratimo veselo društvo koje opušteno pleše, žene koje se prepiru, djecu koje se kupaju i igraju, ali i mirnog radnika u vrtu koji reže živicu, stupajući u ljubavni zagrljaj s nepoznatom ženom koja se netom oprostila od svog muža ili partnera. Režiser putuje i preko velikog semafora, na kojem se poput instalacije umjetnice Jenny Holzer izmjenjuju i ispisuju poruke, dijelovi teksta koje kroz pjesmu izgovara Michael Stipe.

Gledajući video postavljamo se u ulogu istražitelja, aktivnog sudionika, pratimo scene, spoznajemo skrivene odnose i bogatstvo veza, koje su u samom staru nejasne, gotovo pa nevidljive. Kako video i vrijeme protječe, otvara se niz novih odnosa, povezanih osjećaja i značenja. Prilikom zoomiranja kadrova slika gubi na jasnoći i oštrini, postaje sve lošija i lošija. Nesavršenost obrisa, pikselizacija motiva, gubitak obrisa i boje u slici ukazuje na sve slabosti tehnologije, te vraćaju digitalno (koje često shvaćamo isključivo kao savršeno i precizno) negdje u prostore umjetničkog izobličavanja i distorzije, karakteristične za prošla vremena i stare umjetničke tehnike dvadesetog stoljeća.

Ova velika i složena scena podsjeća me i na renesansne slike Pieter Bruegel the Eldera koji na svojim velikim platnima oslikava motive starih Flamanskih gradova. Na svojim slikama umjetnik prikazuje svakodnevnu urbanu vrevu, dječju igru, društvene običaje, karnevale i komešanje velikog broja ljudi. Na slici i u videu svjedočimo silno kompleksnoj cjelini, složenom i precizno projektiranom kadru, okviru, sklopu sastavljenom od niza događaja, scena, motiva i akcija. Poput neke velike i kompleksne arhitekture, kuće, gradskog trga ili ulice, u ovom slučaju odabrano mjesto oko bazena predstavlja okvir za kadriranje cjeline i pojedinačnih događaja. Ulaženje i izlaženje na jednoj slici pokazuje svu složenost i slojevitost jedne nasumice odabrane, ali vješto planirane i projektirane putanje događaja. Poput kakve arhitektonske promenade gdje prolazimo kroz razne sadržaje, nižu se prizori, događaji i mjesta koja se stapaju u veliku i složenu cjelinu.

Svjedočimo trenutku i stanju u kojem se, poput ovog inteligentnog videa, nalaze i gradovi, urbani okoliš i arhitektura današnjice. Svi se krećemo i djelujemo unutar jednog silno otvorenog i nehijerarhijskog sustava, unutar otvorene mreže, kolaža koji se gradi, nastaje, postaje i nestaje putem mogućih, jasno odabranih heterogenih veza. Takav sustav nema predvidiv i unaprijed zadan scenarij rasta i ponašanja, a njegov oblik samo je posljedica spontanih i projektiranih odnosa, nehijerarhijska veza, kolekcija raznih promjenjivih puteva, stanja i događaja. Analizirati ovakvu cjelinu i okruženje možemo jedino tako da uđemo u nju, da jasno i precizno krenemo od njezinih fragmenata, te putem spojeva, veza i preostalog prostora “između” prepoznajemo, vežemo se na sljedeći, dolazeći ili najbliži entitet, konstantno imajući pregled nad cjelinom. Ovakva metoda i sustav operiranja traži konstantno ulaženje i izlaženje u sustav, metodu i princip djelovanja koji ponekad stvaraju brzo prolaznu, ali silno poticajnu iluziju o mgućnosti kontrole.