Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Sklad Razorene Sobe, Ljepota Razorene Harmonije

Jedna fotografija, dvostruka vinil ploča i njena inspirativna muzika pričaju o meni veoma bliskoj metodi rada; slaganju i komponiranju novih odnosa i sazvučja pokrenutih svjesnim razaranjem postojećeg i poznatog. Razaranje i dekonstrukcija zvukova ili prostora, neočekivano komponiranje fragmentima i unaprijed pripremljenim “gotovim elementima”, svakako uvode drugačiji poredak. Takav poredak, za početak, stvara novi odnos snaga te često rezultira novom, neočekivanom ljepotom. Neočekivani sklad kao rezultat eksplozivne nepredvidivosti trajno povezuje sliku Destroyed Room Jeff Wall-a te istoimeni album noise-umjetnika Sonic Youth.

U popularnoj kulturi i umjetnosti 20. stoljeća čest je slučaj kreativne primjene “legalizirane greške”, svojevrsne kreativne manipulacije slučajnosti i disonance. Njima je često oblikovano i mijenjano zatečeno stanje, ali je i generirano niz novih mogućnosti i interpretacija. Razmišljajući često o ova dva inspirativna djela, pitam se služe li ovim nadahnutim kreativcima dekompozicija ili dekonstrukcija  kao mehanizam za stvaranje potrebne kritičnosti i teorije, ili su one prvenstveno model i princip rada, rasta, slaganja i projektiranja nove strukture? Siguran sam ipak da su oba smjera i modela moguća, te da ih treba paralelno koristiti, upražnjavati u jasnim intervalima, unutar istog projekta i promatrane situacije.

The Destroyed Room, uništena soba Jeff Walla, precizno je dizajnirana scena, minuciozno postavljena scenografija razaranja sobe nepoznate mlade žene. U ovoj, samo površnom gledatelju kaotičnoj sceni, razabiremo niz jasnih i precizno odabranih predmeta i elemenata garderobe, koji sugeriraju pripadnost sobe određenoj osobi, jasno oslikavajući stanje prije nastale dekonstrukcije. Jasno prepoznajemo plešuću figuru postavljenu na sobnom ladičaru, gomilu različitih cipela s visokim potpeticama, dijelove haljina i kaputa koje ostaju razbacane, ali i potpuno neoštećene nakon razarajuće sile koja je poharala crvenu sobu. Odbačeni predmeti s razbijenim elementima sobe i namještaja opisuju narušenu ljepotu prostora, ali i gracioznost nepoznate žene. Istovremeno sada su svi zajedno subjekti nove scene, djelovi neke nove mogućnosti, prilike za drugačije organizirani sustav, komadi i fragmenti prošlog vremena, drugog mjesta, sada podložni novim promjenama. Smješteni unutar nove kompozicije i nove namjene, fragmenti razorene sobe podložni su drugačijem poretku, generatoru novog stila.

Jeff Wall u tumačenjima svog rada često navodi da je Destroyed Room ” filtrirani-distorzirani ” Eugene Delacroix-ov, Death of Sardanapalous. Romantično umjetničko djelo iz davne 1827. godine nastalo je sigurno drugačijom tehnikom i alatima, ali je crtano jednakom, precizno projektiranom agresijom i nasiljem. Wall jasno povezuje svoju sliku s jasnim standardima kompozicije i skladne proporcije, ali istovremeno komunicira s novim tendencijama društva, i nepredvidivim kaosom suvremenosti, baš kao što je Delacroix-ovo okretanje slikarstva od idealiziranja povijesti umjetnosti, prema zaokupljenosti filozofije kasnog romantizma, istraživanju emocionalnog i psihološkog poremećaja.

Uz osobne stvari i namještaj razbacan po podu umjetnik ne priziva samo slike agresije i bijesa, već prepoznaje drugačije stanja uma, drugačije elemente geste koja skriva i nova tumačenja. Wall reciklira, transformira pojam kompozicije, mode, bijede i potrošnje utjelovljene u robnim fetišima zapadne civilizacije, ali i precizno komunicira s tadašnjom kulturom Punka, Destroya, Anarhije i kulture otpada. Ova fotografija zapravo je predivna slika devastiranog interijera u vremenu obilježenom kulturom potrošnje i masovne histerije, početka dekadence kasnog kapitalizma.

Sonic Youth, danas opće poznati noise-band, na istoimenom albumu “The Destroyed Room”, propituju granice dekompozicije i disonance unutar poznatih zvukova i kapaciteta muzičkih instrumenata, dovodeći svoje “alate” do granice pred kolaps, u poziciju pred sam raspad zvuka i instrumenta. Njihova poznata upotreba alternativnih štimova gitara, scordature, mikrofonije, distorzije stvara nove i drugačije zvučne atmosfere. Također, važan element u spoznaju i tumačenju ovog specifičnog zvuka ima i upotreba gomile jeftinih gitara koje su specijalno i specifično pripremane za točno određen zvuk, dekonstruirani akord, neočekivani Noise. Zvukovi na točno određenoj gitari Sonic Youth pronalaze, eksperimentiraju i improviziraju na dugačkim višesatnim probama. Tom prilikom testiraju, ispituju, bilježe, i pamte brojne mogućnosti drugačijeg zvuka, često su to položaji prstiju i žica, te položaji sklopke, koje zapisuju debelim flomasterima po tijelu gitare.

Tako istražene, odabrane zvukove zamrzavaju u točno određenom položaju na potenciometrima i sklopkama gitare, fiksirajući ih samoljepivim trakama, bandažiranim zavojima, i polugama koje nadodaju na gitare, koristeći pritom točno pozicioniran i prethodno istražen noise-zvuk. Takav princip rada rezultirao je mnoštvom gitara, gomilom “sklopljenih uređaja” koje su morali nositi na svoje turneje i žive nastupe. U jednom trenu količina tako spremljenih-pripremljenih  gitara, “sklopljenih uređaja”, poklopila se sa brojem pjesama koje su izvodili na jednom koncertu. Ako se uobičajena brojka od tridesetak kompozicija po koncertu pomnoži s brojem od dva, do tri gitarista Sonic Youtha, dolazimo do stotinjak instrumenata, i specijalnom kombiju koji bi prenosio tu začudnu, dekonstruiranu, ali precizno sklepanu zvučnu skalameriju.

Jasno je da Sonic Youth i Jeff Wall na veoma sličan način razaraju poznato da bi došli do novog. Razoriti poznato u sitne komadiće i onda strpljivo, pedantno i precizno sklopiti sve u novi neočekivani odnos. Odnos koji provocira nove osjećaje, ali isto tako priziva memoriju, tjera na prepoznavanje nekih zaboravljenih, ali tjelesno jasnih odnosa i hijerarhija. Dekonstrukcija za novo i dobro, dekompozicija kao oslobađanje.

Ako se vratimo na pitanje koje sam postavio u početku, možemo reći da je ljepota dekonstrukcije zvuka Sonic Youtha, i razaranje sobe Jeff Wall-a, upravo u shvaćenoj i interpretiranoj kritičnosti, inteligentnoj teoriji koju posjeduje i jasno drži iza sebe. Inteligencija interpretacije, lucidnost ideje, te strast i iskrenost u eksperimentu koji nadilazi u ovim slučajevima zabavno i ugodno.

Ova metoda i rad naprosto prezire i podsmjehuje se svemu onom što se često muzici, dizajnu i umjetnosti današnjice pripisuje i marketinški dodjeljuje. Ovi nekom možda bezdušni zvukovi, razbijeni prostori i kaotično raspoređeni fragmenti, stvaraju svoju drugačiju duhovitu zvučnu, prostornu auru. Njihova organizirana buka, disonanca, prostorna nepredvidivost, stvara u konačnici jasnu povezanu cjelinu. Slomljeni fragmenti, skupljene sitnice, složene u novu sliku stvaraju stanje koje je puno manje zagonetno nego što se misli. To je nova, teturajuća, rebalansirana ljepota, dekonstruirana soba, zvuk pažljive neorganiziranosti, nered u kojem je sve na svojem mjestu. Dekonstrukcija s jasnim ciljem, specifičan i svjestan način kontroliranja smislenog ludila. U početku to je samo hrpa fragmenata, besmislica, skica, komada, a na kraju suvisla visoko organizirana teorija i praksa koju svi slijede. Ugodna disonanca, prelijepa ružnoća.

Hulotova Promenada

Čini mi se da svaka dobra kuća ima u sebi upisanu šifru, neki tajni i na prvi pogled zamršeni kod za ugodno i udobno korištenje. Šifru kojom se kuća otvara u svojoj punini samo, i jedino u onim trenutcima kada je otvoreno i intenzivno živimo. Kada uživamo u njezinoj prostorno-vremenskoj složenosti.

Bilo da se radi o prolaznim sobama, bogatom i raznolikom nizanju različitih prostornih sekvenci, ili pak istražujemo, putujemo hodnicima složenog labirinta, kuća se otvara i podastire užitku življenja preko svoje specifične, spontane ili precizno promišljene arhitektonske promenade. Jedna od najljepših, i meni svakako najdražih arhitektonskih promenada koja se pred nama spretno slaže i otvara, je promenada kuće gospodina Hulota iz filma Mon Oncle.

 

 

Mon Oncle je komedija, poznati i nagrađivani dugometražni film francuskog režisera Jacques Tati-a iz davne 1958. godine. Prateći svakodnevni život malog djeteta i njegovog strica Gospodina Hulota, Tati precizno oslikava poslijeratno francusko društvo načeto euforijom konzumerističkog modernizma. Film i njegovi lako pamtljivi dijelovi i upečatljive sekvence nagovješćuju predvidivu putanju razvoja psihologije masa, povodljivost i krhkost karaktera ljudi zaslijepljenih ubrzanim životom i površnošću krivo shvaćene modernosti i progresa.

Šutljivi i silno simpatični gospodin Hulot živi u staroj kolažiranoj kući smještenoj u staroj gradskoj jezgri koju permanentno nagriza suvremeni urbanizam i svedolazeća modernizacija. Mali nećak Gerard obožava svog strica Hulota, i svakodnevno ga prati u njegovim dnevnim akcijama. Za razliku od svog bliskog karizmatičnog rođaka on živi sa svojim roditeljima u ultra-modernističkoj Villi Arpel u novom dijelu Pariza. Ove dvije kuće, ova dva suprotstavljena vremena i životna okvira, metafora su sukoba različitih života i navika koje donosi ubrzanje poslijeratne Europe. Kuće oslikavaju zauvijek prisutne različite svjetonazore i životna okruženja.

Kontrolirani, nametnuti, arbitrarni lifestyle hranjen na besmislenoj ambiciji pokazivanja i reprezentiranja sustava arhitekturom, s jedne je strane, a životno održiva struktura, okvir za dogradnju i puninu života, s druge. Tati jednom prilikom cinično opisuje Villu Arpel i njezine vlasnike, te kaže : “Geometrijske, čiste linije i arhitektura ove kuće očigledno ne proizvode simpatične ljude!” Mali Gerard sa svojim stricem u filmu bez puno riječi i konverzacije prolazi kroz razna mjesta i događaje, oslikavajući sveprisutan sukob između novog i starog, slojevitog i površnog, duhovitog i hermetičnog, radoznalog i povodljivog, predvidivog i neočekivanog, te prikazuje svo bogatstvo arhitekture suvremenog društva.

Na ovom slikovitom primjeru dolazimo do zaključka sličnog onome kojeg Bernard Tschumi naziva “Arhitektonskim paradoksom”. Danas možemo otvoreno konstatirati da većina ljudi otvorenih i zainteresiranih za kvalitetnu modernu arhitekturu ipak osjeća neku vrstu razočarenja i prešutnog poraza. Iskreno, nijedan od ranih utopijskih ideala 20. stoljeća nije realiziran i prihvaćen, a još manje su  dostignuti njegovi pozitivni i otvoreni društveni ciljevi. Zamagljeni realnošću, ideali su se pretvorili u individualne košmare zavodljivog konzumerizma, skrivanu i teško pokazivanu depresivnu nelagodu financijske i medijske ovisnosti svakog člana društvene matrice, a plemeniti i progresivni ciljevi modernog društva pretvorili su se u bespuća nepreglednosti birokratske politike.

Došlo je do potpunog rascjepa između stvarnosti i utopijskog sna. Svima je valjda jasno da je raskorak između ekonomskih ograničenja i iluzije o svemogućoj tehnici postao apsolutan. Ovaj povijesni rascjep pokušava se spasiti i premošćava se bezuspješnim pokušajima redefiniranja arhitektonskih koncepata.

Arhitektura u kojoj svakodnevno djelujemo sukobljena je s kontradiktornim problemima suvremenog društva koja se nekontrolirano i vrtoglavo nameću. Većina arhitekata u tom kontekstu pokušava arhitekturu riješiti te predivno složene kontradiktornosti i njene prirodno urođene održivosti i stabilnosti. Konstantnim ograničenjima u njezinim fizičkim, artističkim, društvenim i normativnim mogućnostima, uspoređujući je sa samom sobom, dovodeći je time u neizbježni paradoks; nemogućnost istovremenog ispitivanja prirode, politike, znanosti, tehnologije i proživljavanja prostorne prakse svakodnevnih zahtjeva silno poticajne okoline. Možemo konstatirati da je u vremenu potpuno iskompromitirana metoda projektiranja Ville Arpel, dok se kuća Hulot radosno i živo osmjehuje, prkoseći vremenu i arhitektonskim izazovima.

Arhitektura kuće Hulot i njezina specifična arhitektonska promenada i postavljeni arhitektonski sklopovi prvo potvrđuju, a onda vrlo slikovito provociraju i prikazuju da prava kuća i arhitektura postoje samo kao funkcija protoka, služenja, korištenja i kruženja; on je splet pojedinačnih točkaka, prostornih entiteta u konstantnim ciklusima korištenja, čiji je ona direktni proizvod i koji se sam proizvodi. Arhitektonski konstrukt kuće Hulot je poput starog grada, određen ulascima i izlascima te se u njega mora ulaziti i izlaziti, učestalo i masivno koristiti njegove slojeve i mjesta. Arhitektura je ona koja nameće učestalost i konstantnu upotrebljivost. Arhitektura sa svojim korištenjem i svakodnevnim životom uzrokuje arhitektonsko-prostorni tok, prolaženje kroz specifična mjesta duž hodnika, koridora, prostorija, i dvorana. Arhitektura predstavlja fenomen trans-konzistencije, mrežu mjesta i puteva i temeljena je na korelaciji s okruženjem, kontekstom i drugim arhitekturama. Nova arhitektura, kolažirana i spajana od jasno pripremljenih dijelova i isječaka, se jasno i veoma upečatljivo bazira na ideji koja dopušta i potiče transformaciju svakodnevice. Ovakve nove slike, projekti i filmske sekvence mogu biti iščitane višeznačno i slojevito, i kao takve mogu biti kreativni generator novoga pogleda na prostor, i jasna slika mogućeg puta u oblikovanju i kulturološkom dizajnu okruženja kojega projektiramo.

Ovakva složena, višeznačna i kolažirana arhitektura kuće Hulot ne želi se ‘a priori’ svidjeti, i ne pada joj na pamet da nesigurno reprezentira nametnuti i programirani sustav poput Ville Arpel. Ona postaje sustav sam, projektiran prema volji korisnika, uvjetima mjesta, bogat i prepun strasti, obuhvaćajući u sebi homogeno sve različite funkcije s njihovim svakodnevnim i vanvremenskim proturječjima. Kuća Hulot, kao metafora mogućeg izlaza i osobnog pogleda na arhitekturu, specifični je prostorno programski konstrukt punjen i hranjen energijom mjesta i energijom kontradiktornsti prirode i društva.

Kuća Hulot i njena arhitektonska promenada predstavljaju diskontinuitet jedinica, mjesta, prostornih entiteta, njihovih parametara namjene, rasta, gradnje, ili odabira materijala. Upravo nam modulacija prostorne strukture prema vrsti, veličini, materijalu i položaju dopušta smjelost prikazati ju kao obuhvatno arhitektonsko sredstvo i legitimnu metodu projektiranja. Prostorna matrica ovako postavljene i koncipirane arhitektonske promenada je diskontinuirani kontinuitet, diskontinuiran granicom između dijelova i cjeline, kontinuiran po nepromjenjivim mogućnostima izmjene i bogatog korištenja.

 

Arhitektura Velikog Sivog Odijela

“Ja volim geometrijske oblike i simetriju. Oduvijek sam htio da mi na pozornici glava bude puno manja od tijela. Najlakši način da to postignem bio je da jako povećam svoje tijelo i sašijem veliko sivo odijelo. Moja muzika, koncertni nastupi, te njihovo jednostavno shvaćanje i konzumiranje, u mom su slučaju orjentirani ka fizičkom. Ljudsko tijelo razumije, te prihvaća muziku i njezinu pripadajuću sliku puno brže i lakše nego ljudska glava i um.”

David Byrne u razgovoru sa samim sobom o filmu “Stop making sense”. 1982. godina

Ovim jednostavnim rečenicama i upečatljivom pojavom David Byrne iznosi svoj jasan umjetnički stav, kojim je i nedvosmisleno prožet cijeli stvaralački opus Talking Headsa. Na albumu i filmu “Stap Making Sense”, koji prikazuje njihov inovativni nastup uživo, s istoimene turneje, najbolje se očituje Byrneova promišljenost i artistička fokusiranost na jasno zadani i pripremljeni koncept.


Koncert Talking Headsa, s te iste turneje, koji je održan 27. srpnja 1982. godine u zagrebačkom Domu Sportova snažno je utjecao na moje rano artističko formiranje i pomogao mi u izgradnji stavova i kriterija vezanih uz audio-vizualne umjetnosti, arhitekturu nastupa, projektiranje i komponiranje sekvenci audio-vizualnih poruka. Sjećam se tog vremena kada je David nosio sa sobom veliki kazetofon na kojem bi nosio omiljenu muziku, audio zabilješke zadnjeg koncerta i snimke nekih razgovora s dragim ljudima. Sve na jednoj kazeti. Neka vrsta glomaznog i nespretnog I-pod-a, kojeg je bilo teško ne zamjetiti.

Arhitektura nastupa Davida Byrnea precizno promišlja prostor i vrijeme, manipulira osjećajima gledatelja te ostavlja mogućnost za snažan i neočekivano inspirativan zaključak. Poticaj je za neke nove kreativne istupe i neočekivane akcije. Slaganje scene, pokreti tijela te igra i manipulacija geometrijskim oblicima i linijama koje stvaraju u prostoru, primijenjujem i transponiram u svakodnevno arhitektonsko projektiranje.

Davidov izgled, veliko sivo odijelo, kostim specijalno šivan i projektiran za nastup u pjesmi “Girlfriend Is Better”, jasno i nedvosmisleno prikazuje promišljenu namjeru umjetnika da manipulira osjećajima gledatelja. Manipulacija percepcijom, prostorom i svjetlom, igra s očekivanjima i vizualnim osjećajima publike, provokacija konflikta s njihovim navikama i uobičajenim konvencijama, jasno je i nedvosmisleno postavljena. Akcija, zvuk i prostorni događaj koncerta, kao dobro promišljena igra u kojoj je sve prethodno projektirano i planirano.

Važno je napomenuti da Byrne u mnogim razgovorima i tekstovima koje je ostavio nakon ove silno inspirativne faze napominje da “Stop Making Sence” već i u svom jednostavnom naslovu odmah i direktno daje dobar savjet za svakoga koji sluša i gleda: “Muzika i živi nastup zapravo uopće nemaju nikakav viši i dublji smisao. Oni su jednostavno moj posao, jasan zadatak da publici veoma tjelesno, jako i nedvosmisleno prenašam poruke i osjećaje muzike same. Činilo mi se stoga da je film i video najbolje nazvati tim jednostavnim imenom. Stop Making Sence”.

Talking Heads-ima je inspiracija za odijelo, koncert, projektiranje nastupa i pozornice, bilo drevno Japansko Noh kazalište. Noh predstave se uglavnom temelje na pričama iz tradicionalne literature, a većina glumaca nosi maske, tradicionalne kostime i različiti pribor. Prostor za izvedbu Noh predstava je strogo uređen sustavom iemoto, koji naglašava i vjeruje u strogo poštivanje tradicije, pravila i red, bez novih migućnosti interpretacija, novosti i inovacija. Pozornica Noh teatra prostire se u prostor za gledatelje, što omogućuje gledanje predstave iz dvije perspektive. Bočne i frontalne. Ova mogućnost da se jedan objekt ili glumac, te radnja koju predstavljaju, gleda iz dva različita očišta potakla je Byrnea da složi svoje odijelo, koje s boka izgleda kao i svako drugo, dok promatran frontalno izaziva čuđenje i neočekivanu igru proporcija.

U Noh kazalištu osjećaji koji glumci izvode definirani su jasnim stiliziranim gestama, a glavni junak je često nadnaravno biće koje uzima ljudski oblik, kako bi ispričalo priču. Inspiracija i prostorno oblikovni okvir Noh kazališta i način slaganja predstava omogućio je David Byrneu i Talking Heads-ima jasno definiranje dijelova i organizacije pozornice, scenarij nastupa, uključivo i ideju o preciznom, isprojektiranom rastu i mijenjanju pozornice, promišljenim kretnjama svih aktera i dinamičnim promjenama koje oslikavaju i vizualno dopunjuju muzičku temu.

Veliko sivo odijelo za David Byrnea sašila je umjetnica Gail Blacker, koja opisuje izvođenje odijela kao “arhitektonsko-graditeljski projekt”, te misli da je odijelo puno više od običnog komada šivane odjeće. Nakon dugog eksperimentiranja i pokušaja s različitim kombinacijama teških tkanina, uspjela je dobiti željeni oblik gradeći odijelo na mreži goblen platna. Byrneovo odijelo umjetnica opisuje kao neku vrstu mekane prostorne armature na koje je položena tanka tkanina sive boje. Čvrsta armatura stoji na Davidovim ramenima i ostavlja mogućnost da pokretima tijela proizvodi neočekivane promjenjive oblike, podatno savitljive i gipke forme, čudne pokrete koji nalikuju lutkama u kazališnim predstavama.

Veliko sivo odijelo, te upečatljivi lik s malom glavom, poput vrha pribadače, trajno me inspirira u svakodnevnim prostornim zamislima. Idealan materijal, poruka i inspiracija za nove projekte. Arhitekturu neočekivanih odnosa, akcija i događaja.