Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Betonske Strelice, Krajolik Kao Kartografija

Tragove u prostoru ostavljamo svakodnevno. Neke tragove gotovo da i ne primjećujemo, a nekima se potpuno neočekivano divimo. Tragove u prostoru bilježimo, a neke brišemo. Tragove ponekad ostavljamo, a da toga nismo niti svijesni. Neke od tragova u prostoru shvaćamo naknadno, posredno ili intuitivno, često s distancom vremenskog odmaka i izvan konteksta njihove izvorne namjere. Tragovi u prostoru, neovisno kome ili čemu pripadaju, često služe jasnim i pragmatičnim razlozima. Tragovi izvedeni jednostavnim, svima dostupnim i logično primjenjivim alatima te svima razumljivim materijalima vode nas kroz prostor, navode, jasno tumače događaje, mjesta i krajolike.

Oblici znakova i tragova u prostoru, te njihova tumačenja istrgnuta iz konteksta osnovne namjene, često mogu biti inspirativni početak za neka nova razmišljanja i kreativno navoditi na nove zaključake. Različiti pogledi na neko mjesto, drugačija perspektiva ili očište, često izazivaju iznenađenja, prvenstveno u kontekstu drugačije spoznaje konkretnog fenomena. Takav primjer, neočekivani sklop simbola i građevine, specifičnih mjesta osmišljenih i odabranih zbog akcije letenja i racionalnog snalaženja u prostoru, predstavljaju gigantske betonske strelice položene u krajoliku Sjedinjenih Američkih Država.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća letenje avionima, putovanje, navođenje i navigacija nisu poznavali radio vezu i radare. Orijentacija u prostoru, biranje ruta i smjera putovanja, oslanjali su se isključivo na vizualni kontakt pilota s karakterističnim i prepoznatljivim elementima krajolika. Sjedeći u otvorenoj kabini, leteći brzo i osvrćući se uokolo, pilot je često gubio orijentaciju, skretao s rute putovanja, a noćno je letenje i navigacija u slabijim uvjetima vidljivosti bila praktično nemoguća.

Promjenu u načinu i upotrebi noćnog letenja, te potpuno drugačiji pogled na navigaciju prvih poštanskih aviona, ostvaren je nakon jednog eksperimentalnog leta iz 1921. godine. Pilot Jack Knight izveo je noćni let iz Chicaga do Nebraske, vođen isključivo zapaljenim krijesovima i logorskim vatrama izvedenim od strane djelatnika poštanskih ureda i lokalnih poljoprivrednika na području koje je nadlijetao. Uvidjevši da se ovom jednostavnom svijetlećom matricom može kvalitetno i precizno letjeti i u mraku, novi sustav svjetionika instaliran je uz transkontinentalnu rutu poštanske Air-Mail, staze koja je povezivala New York i San Francisco.

Tada je osmišljen i precizno isprojektiran prostorni sustav svjetlećeg navođenja kroz krajolik Amerike nazvan je Beacon Program. Beacon Towers bili su sustavi jednostavno izvedenih tornjeva-svjetionika koji su u svojoj bazi sadržavali veliku strelicu i kućicu-spremnik s plinom kao pogonskog goriva rasvjetnih tijela svjetionika. Visoki čelični tornjevi postavljeni su u pravilnim intervalima od 5 kilometara, a svaki je od punktova sadržavao rotirajuće svjetiljke koje su bile vidljive u krugu od 40-ak kilometara. Kako bi se poboljšala dnevna plovidba, većina je Beacon tornjeva izgrađena na vrhu velikih betonskih strelica, koje su ukazivale na smjer sljedećeg svjetionika. Ovaj sustav strelica /svjetionika bojanih jarko žutom ili crvenom bojom brzo je rastao potaknut novim zakonom, Air Mail Actom iz 1925. godine kojim je izričito zahtijevano da se usluge zračne pošte događaju na preciznim rutama, s točno određenim terminima letenja. Američki krajolik u samo nekoliko godina postao je premrežen sustavom betonskih strelica i čeličnih tornjeva.

Ovakav jasan, pragmatičan i veoma učinkovit sustav navođenja rezultirao je izradom specifičnih karata. Nacrti i prikazi američkog teritorija su u sklopu novih karata sadržavali slike prirodnih, urbanih i infrastrukturnih specifičnosti krajolika. Nastaju brojne karte, mape i preglednici američkog teritorija viđenih drugačijom perspektivom, prezentiranih i iscrtanih drugačijim pogledom. Stvaraju se nove slike u oku aviona brze pošte, koji leti precizno navođen betonskim strelicama.

Tijekom 1926. godine američki zakon o zračnom prometu i gospodarstvu predao je nadležnost nad zrakoplovstvom, pa tako i poštanskim zračnim prometom Ministarstvu trgovine. Cilj savezne vlade je bio da pomogne razvoj zrakoplovne industrije, te jasno doprinese njezinom tehnološkom poboljšanju standardizaciji i sigurnosti. Ministarstvo trgovine u početku nastavlja širenje matrice letova i broja zrakoplova koji prenašaju poštu i vrijednije pošiljke sve do 1930. godine, kada se započinje s intenzivnim razvojem sustava navigacije i radio tehnologije.

Avio Beacon Program zaključen je tijekom 1933. godine, kada su nove tehnologije, napredak radio veza i visoki troškovi rada doveli u pitanje potrebu za ovakovim navođenjem aviona. Većina konstrukcija, farova i čeličnih kućica sa spremnikom plina izvodila su se u ograničenim kapacitetima sve do 1940.godine. Tijekom Drugog svjetskog rata većina su demontirana te su njihovi čelični dijelovi i tornjevi reciklirani za čelik oružja velikog sukoba. Danas nalazimo napuštene betonske strelice kao čudnovate tragove u bespućima američkog krajolika. Poput specifične land-art intervencije, nalik otiscima i ostacima neke davno izumrle civilizacije, istrgnuti iz konteksta vremena i svoje primarne uloge, služe i dalje, ako ništa drugo, barem zbunjuju suvremene poglede Google Generacije.

Ja Sam Dizajner

 

Koliko se puta prodati moram?

Prodati se, prije no što u komade male raspadnem se ja?

Zar ne vidite da od one specijalne vrste sam Ja! JA SAM DIZAJNER!

 

QOTSA, Era Vulgaris Album, I’m Designer, 2007. g. autor Joshua Homme.

 

Generacija moja za prodaju je sva.

 

GENERACIJA ta stabilan posao tuče.

Koliko si dobio? Kol’ko imaš? Idu nam PRIČE.

 

Generacija je to koja ne vjeruje nikom baš.

Kriviti ju za to, ili kriviti nas, nema smisla, to dobro znaš.

 

Ono što je za nas jedino stvarno, sreća su i SLAVA sama.

 

Druge stvari kao čudan RAD izgledaju nama.

Poput dijamanta u govnima! Poruka znana.

 

Visoka sam klasa JA. Skupa kurva svijeta mog.

Kad razmislim, uistinu, ja sam pomalo sve od tog.

 

Ja čisti sam PRO.

 

Profesionalac koji vjeruje i osebujnim STILOM vlada.

Zar da pustim i odreknem se svega toga sada?

 

PONUDU tražite moju, složenu u slogu.

Ponudu koju JA uvijek odbiti mogu.

 

Vas da odbijem? Ponudu da NE DAM? Ali kako?

Na kraju, uvijek samog sebe sjebem misleć’ tako!

 

Odličan protuprijedlog odmah da Vam dam?

Toplom domu se vratim, i drkam sam, SAM…

 

To sve je uistinu velika LAŽ. Ja krivotvorim samog sebe.

 

Vi ne posjedujete, vi me ne posjedujete!

Ne posjedujete ono što si kupiti ne možete!

Vi ne posjedujete, vi sigurno ne posjedujete!

 

Ne POSJEDUJEM ni ja!

 

 

MOĆAN sam si i važan JA! RASPRODAJA sramotna sve je ovo, kažu.

Naslov je to moje knjige! NOVE KNJIGE!  U njoj priče ne lažu?

 

Zabijte si u dupe tu žličicu sjajnu, prestanite tlačiti nas!

Dolje sam, stisnut sam! CVILIM ko mali dresirani PAS.

Ja nalik sam mješancu, poput džukele male.

LIJEPA džukela, DŽUKELA koju svi HVALE….

 

Da li Vas možda vrijeđa što KUPIT se i prodat ne damo?

Ili Vam se ponuda naša NISKOM čini? Potpuno opravdano…

 

Vi ne shvaćate koliko muke i truda sve to vrijedi.

SKUPO sigurno nije? Evo i klavir moj na prodaji slijedi!

 

Koliko se puta prodati moram?

Prodati se, prije no što u komade male raspadnem se Ja?

Zar ne vidite da od one specijalne vrste sam Ja! JA SAM DIZAJNER!

 

Nikad se evo više PONAVLJATI neću.

Što previše, previše jest!

Nikad dosta za MOJU malu SREĆU!

 

Nekad je sve to bilo djelom paklenog PLANA.

Plana koji je trebao JEBAT ljude svakog dana!

Sada se po redu seksaš sa svima njima,

prema isplatnom planu kojeg svatko ima.

Kupiše tvoj “DOT.COM”, kupiše jer na prodaju je bio,

na prodaji bio, za cijenu koju baš i nisi htio.

 

To uistinu velika je LAŽ. Ja krivotvorim samog sebe.

 

Vi ne posjedujete, vi me ne posjedujete!

Ne posjedujete ono što nitko KUPITI ne možete!

 

NE POSJEDUJEM ni ja!

 

Zašto Mies Nije Smart, Sustainable, Efficient, Safe, i Comfortable?

Svakoga dana slušamo brojne izjave koje sadrže termine ‘održivo’, ‘učinkovito’, ‘sigurno’, ‘pametno’ ili ‘udobno’. Ako pritom riječi izgovaramo i pišemo kao ‘sustainable’, ‘efficient’, ‘safe’, ‘smart’ i ‘comfortable’ izjava dodatno dobiva na značaju. Niti jedna politički korektna rečenica ne može, a kod nekih i ne smije biti izrečena, bez jednog od navedenih priloga. Čini mi se ponekad da i jedna obična, prozaična i priprosta teza kojoj ciljano pridodamo termin “održivo” (“sustainable”) izmještava takvu misao i sve njezine pripadajuće konotacije i potencijalne zaključke u područje potpune korektnosti. Pritom, osiguravamo si mjesto neke začudno općeprihvatljive oportunosti koju gotovo pa da svakako treba uvažiti.

I Arhitektura je sa svim svojim akterima i zaštitnicima nakon 1987. godine i usvajanja UN dokumenta: “Our Common Future”, počela rabiti ‘učinkovitost’, ‘sigurnost’, ‘komfor’ i ‘održivost’ kao obvezatnu, često retoričku šifru za bolje razumijevanje stanja svijeta. Vjerojatno kako bi si unaprijed osigurala mir, poželjeno mjesto unutar predvidive i očekivane korektnosti, arhitektura je postavljena uz bok svim ostalim disciplinama, industrijama i politikama, koje se u prošlosti nisu mogle pohvaliti održivošću ideje ili učinkovitošću prakse. Uvažavajući danas ovakvo stanje, nailazim na niz otvorenih pitanja. Radoznalo istražujem te dobronamjerno propitujem, znamoli uopće i prepoznajemo li arhitektonski projekt koji nije održiv? Kakva je, i kako to izgleda, arhitektura koja je nesigurna? Čija je kuća pametna, a čija glupa? Kako to točno izgleda udoban, a kako neudoban prostor? Tko to zapravo želi ili projektira neučinkovitu kuću?

Kuća koja svojom idejom, i pripadajućim repertoarom elemenata gradnje drastično prikazuje diskontinuitet misli i djela o održivosti u arhitekturi, a istovremeno veoma slikovito govori o apsurdu trenutka i klopci u kojoj smo svi uhvaćeni je villa Farnsworth, arhitekta Mies van der Rohea. Smještena 55 milja od centra Chicaga, na rubu rijeke, u gustoj šumi, projektirana i građena u periodu od 1945. do 1951., godinama je predstavljala hram suvremene arhitekture. Njezin idealan odnos između elemenata konstrukcije, materijala i funkcije, utjelovilo je svu pozitivnu energiju poslijeratnog progresa, ljepotu ideje modernog života i poslalo jasnu poruka o životu spremnom na otvoren, izazovan i napredan odnos s prirodom.

Mies van der Rohe, promišljajući ovu kuću, izrađuje mnoštvo skica, gradi brojne modele te u to vrijeme iscrtava svoj poznati sklop konstruktivnog stupa te staklenog pročelja i pregrade, koji je trebao poput suvremenog verzije dorskog ili jonskog stupa iz klasične arhitekture, prezentirati idealan odnos ideje i njene fizičke materijalizacije. Primjenjujući u tom vremenu detalje stupova i pročelja na gotovo svim svojim izvedenim kućama, dovodeći pritom proporciju elemenata, logiku nošenja, principe gradnje i njihovu tehnološku promišljenost do konačnog odbacivanja svega suvišnog, otvoreno je i jasno pokazao stanje sklada i uzvišene elegancije koja je u jednom trenu dovedena u pitanje.

Ako bolje pogledamo crtež, ili prošetamo vilom Farnsworth, uočavamo da njena konstrukcija nije dimenzionirana sukladno standardima o stabilnosti, seizmici, protupožarnim propisima i Euro-kodu. Pređemo li u preciznu analizu čeličnih prozora, vidimo da su energetski neučinkoviti, vjerojatno kondenziraju i zasigurno propuhuju. Pregrade kuće u potpunosti ne zadovoljava kriterije akustike, zaštite od buke, te uvjete prijenosa zvuka i topotnog udara, a jednostruka prozorska stakla ne odgovaraju postavljenim sigurnosnim protuprovalnim i crash uvjetima. U prostoru nema termostata, ogrjevnih tijela, niti solarnih kolektora, nema toplinskih pumpi, dok toplinski konvektori uopće ne postoje. Kuća nema nadzornih kamera, na stropovima nema detektora dima i vatre, a senzori za protuprovalu ne postoje. Odšetamo li do ruba terase vidimo da visina lebdećeg vestibula i njegovi dijelovi bez ograde predstavlja otvorenu opasnost za život stanara. Uđemo li u kuću i sjednemo u dnevni boravak ubrzo utvrdimo da nas svi u okolišu vide, te da to možda nije sigurno, da sigurno remeti privatnost. Na kraju energetski certifikat kuće kojeg ste naručili kod ovlaštenog projektanta i revidenta fizike građevine prikazuje da je u posljednjem, G razredu.

Ovakvo, priznajem, ne baš ugodno mi stanje, precizno oslikava i potvrđuje za neke neočekivanu, za neke nažalost još nedovoljno shvaćenu poziciju, ali za sve nas sigurno apsurdnu, jasno opipljivu i bolnu posljedicu nepromišljene primjene nekih od standarda sigurnosti, udobnosti i nametnute učinkovitosti. Jednako tako, ovo stanje čije ćemo posljedice svi osjetiti i kroz Smart-Gradove IBM-a sofisticirano precizno oslikavaju ciljanu i dobro osmišljenu manipulaciju publikom, korisnicima, dizajnerima, graditeljima i potrošačima. Ovakva pozicija i stanje stvari, kojom se talački precizno moderira i oblikuje predvidivost reakcije, ponašanje, potrošnja, način gradnje i opremanja prostora svakidašnjice, nedvosmisleno se kontroliraju moguće različitosti otvorenog potencijala arhitekture, sputava njeno progresivno promišljanje, ali i onemogućuje pragmatičnost tradicionalne gradnje.

Na kraju, složili se ili ne, čini mi se kako su održivost i udobnost ubačeni u ispražnjenu nišu velikih mitova, prostor slijepog vjerovanja koji su i u prošlosti oblikovali stavove moderiranog mnoštva. Energetski certifikati, atesti, sigurnosni sustavi, pametne instalacije zamijenili su klasičnu kontrolu i nadzor nad ponašanjem. S druge strane održivo i učinkovito neodoljivo zavodljivo kupuje željeni status, stvara očekivanu poziciju, poželjnu medijsku i tržišnu nišu, a stabilnost nove održivosti prezentira se, razmjenjuje, moderira i primjenjuje kroz ponuđene pametne instalacije, nadzorne kamere, smart-aplikacije. One će vam sigurno točno reći gdje kako, do kada i pod kojim uvjetima boravite u svojoj kući ili poslovnom prostoru. Osobno, ja ću ostati malo sa strane, udobno smješten u ozračju neučinkovite ville Farnsworth, na temelju ponekad malo nelegalne, ali čiste i održive, promišljeno učinkovite, potpuno udobne i sigurne zdrave pameti.