Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Pan And Scan Imitacija Života

U vremenu permanentne vizualizacije i spektakularizacije individualnosti, kada se super-obično i super-trivijalno prenosi pažljivo biranim slikama, atrofira želja i navika za analizom složenijih i kompleksnijih sustava koji tumače svakodnevicu. Svako složenije združivanje, konfrontiranje i istraživanje različitosti stanja društva koje ne proizvodi jednostavne slike, te ne može sa sigurnošću osigurati potrebu za masovnim odobravanjem, teško se gleda i promišlja. Gesta i ikoničnost preferiraju se u odnosu na višeznačnu složenost, konstruktivnu proturječnost i neizvjesnu suprotstavljenost.

Stvarni događaji i slike nekih velikih trauma, poput rušenja Yamasakievih blizanaca u New Yorku, preko filmskih ekranizacija mega spektakla bombardiranja Pearl Harbora, iskrcavanja u Normandiji, Armagedona ili Jurasic Parka naviklo je pasivno oko i jednostavan um na glomazne, masivne i pretenciozne pojedinačne scene-ikone. Veoma slično su nam i u arhitekturi, suvremenoj umjetnosti, fotografiji, književnosti i video produkciji potrebni sve veći i veći individualni podražaji, scene, motivi i trenuci snažnog, ali veoma brzo prolaznog dnevnog podražaja koji napadaju osjetila.

Kao posljedica ovakvih postavki sve su rjeđi drugačiji pristupi koji neočekivano, ali jasno i konstruktivno opisuje svu složenost i kontradiktornost svakodnevice, projekti koji bilježe obične događaje, te pritom podastiru silno složene i bogate interpretacije života, poput video uratka za pjesmu “Imitation of life”, grupe R.E.M. iz davne 2001. godine.

 

 

Frontman grupe Michael Stipe i režiser Garth Jennings snimaju u Los Angelesu jedan običan i svakidašnji događaj. Starom VHS kamerom bilježe dvadeset sekundi vrtne zabave koji se odvija u sklopu nekog anonimnog hotela, ili u okolišu tipične kalifornijske vile s travnjakom i bazenom. Snimljenu scenu pokreću i vraćaju u nekoliko navrata, te vremenski pokrivaju cijelu dužinu trajanja pjesme. Koristeći filmsku tehniku “Pan and Scan” Jennings izdvaja različite prizore i događaje, te stvara uzbudljive i različite radnje. Tehnika ovakvog zumiranja i kadriranja nastala je izvorno 60-ih godina kod kadriranja starih filmova snimanih u cinemascopeu, te njegovom prilagođavanju televizijskom formatu ekrana – kadru koji može apsorbirati sliku i dio poruke namijenjene ovom novom masovnim mediju.

Na prvi pogled nepovezani događaji i ljudi počinju pulsirati s pomicanjem kadrova, stvarajući novu priču, smisleni sadržaj unutar nepregledne i kaotične mase. Od barmena koji ulijeva šampanjac u veliku piramidu kristalnih čaša, preko kuhara koji peče roštilj da bi se u jednom trenu i samozapalio. Kroz video pratimo veselo društvo koje opušteno pleše, žene koje se prepiru, djecu koje se kupaju i igraju, ali i mirnog radnika u vrtu koji reže živicu, stupajući u ljubavni zagrljaj s nepoznatom ženom koja se netom oprostila od svog muža ili partnera. Režiser putuje i preko velikog semafora, na kojem se poput instalacije umjetnice Jenny Holzer izmjenjuju i ispisuju poruke, dijelovi teksta koje kroz pjesmu izgovara Michael Stipe.

Gledajući video postavljamo se u ulogu istražitelja, aktivnog sudionika, pratimo scene, spoznajemo skrivene odnose i bogatstvo veza, koje su u samom staru nejasne, gotovo pa nevidljive. Kako video i vrijeme protječe, otvara se niz novih odnosa, povezanih osjećaja i značenja. Prilikom zoomiranja kadrova slika gubi na jasnoći i oštrini, postaje sve lošija i lošija. Nesavršenost obrisa, pikselizacija motiva, gubitak obrisa i boje u slici ukazuje na sve slabosti tehnologije, te vraćaju digitalno (koje često shvaćamo isključivo kao savršeno i precizno) negdje u prostore umjetničkog izobličavanja i distorzije, karakteristične za prošla vremena i stare umjetničke tehnike dvadesetog stoljeća.

Ova velika i složena scena podsjeća me i na renesansne slike Pieter Bruegel the Eldera koji na svojim velikim platnima oslikava motive starih Flamanskih gradova. Na svojim slikama umjetnik prikazuje svakodnevnu urbanu vrevu, dječju igru, društvene običaje, karnevale i komešanje velikog broja ljudi. Na slici i u videu svjedočimo silno kompleksnoj cjelini, složenom i precizno projektiranom kadru, okviru, sklopu sastavljenom od niza događaja, scena, motiva i akcija. Poput neke velike i kompleksne arhitekture, kuće, gradskog trga ili ulice, u ovom slučaju odabrano mjesto oko bazena predstavlja okvir za kadriranje cjeline i pojedinačnih događaja. Ulaženje i izlaženje na jednoj slici pokazuje svu složenost i slojevitost jedne nasumice odabrane, ali vješto planirane i projektirane putanje događaja. Poput kakve arhitektonske promenade gdje prolazimo kroz razne sadržaje, nižu se prizori, događaji i mjesta koja se stapaju u veliku i složenu cjelinu.

Svjedočimo trenutku i stanju u kojem se, poput ovog inteligentnog videa, nalaze i gradovi, urbani okoliš i arhitektura današnjice. Svi se krećemo i djelujemo unutar jednog silno otvorenog i nehijerarhijskog sustava, unutar otvorene mreže, kolaža koji se gradi, nastaje, postaje i nestaje putem mogućih, jasno odabranih heterogenih veza. Takav sustav nema predvidiv i unaprijed zadan scenarij rasta i ponašanja, a njegov oblik samo je posljedica spontanih i projektiranih odnosa, nehijerarhijska veza, kolekcija raznih promjenjivih puteva, stanja i događaja. Analizirati ovakvu cjelinu i okruženje možemo jedino tako da uđemo u nju, da jasno i precizno krenemo od njezinih fragmenata, te putem spojeva, veza i preostalog prostora “između” prepoznajemo, vežemo se na sljedeći, dolazeći ili najbliži entitet, konstantno imajući pregled nad cjelinom. Ovakva metoda i sustav operiranja traži konstantno ulaženje i izlaženje u sustav, metodu i princip djelovanja koji ponekad stvaraju brzo prolaznu, ali silno poticajnu iluziju o mgućnosti kontrole.

Prora, Turizam kroz snagu radosti i veselja

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog načina ostvarivanja kozmičkog poretka na zemlji, te da također postoji mogućnost stavljanja stvari u red, koje prije svega potvrđuju sposobnost čovječanstva za svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem prema jasnim razlozima života, mišljenja smo da naša “moderirana utopija” može u bliskoj budućnosti zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim potezom, jednim aktom, te će iz jednog arhitektonskog poteza biti sposobna razriješiti sve motive koji su doveli čovjeka da gradi dolmene, menhire, piramide, i na kraju kao ultimativni racio, beskonačne bijele linije u pustinji.” Superstudio, The Continuous Monument: Arhitektonski model za totalni urbanizam, 1969. godina.

Na njemačkom otoku Rügen, okružen Baltičkim morem i položen uz dugačku pješčanu plažu, proteže se najveći hotel na svijetu. Četiri kilometra dugačka kuća, hotelski resort Prora, predstavlja perjanicu KDF – “Kraft durch Freude” projekta, promišljenog i pomno planiranog nacionalnog programa i pokreta koji brine o zabavi i razonodi višemilijunske populacije Trećeg Reicha.

KDF – “Kraft durch Freude” ili u slobodnom prijevodu “Snaga kroz radost i veselje”, početkom 1936. godine raspisuje arhitektonski natječaj za najveći hotel na svijetu. Svoje autorske radove prijavljuje 11 renomiranih njemačkih arhitekata, a prvu nagradu osvaja projekt dugačkog hotela, kuće-zida, arhitekta Clemens Klotza. Projektom je planirano da se hotel Prora položi paralelno uz blago povijenu liniju pješčane plaže, te da se sastoji od dva simetrično zrcaljena krila, odnosno sjevernog i južnog kraka hotela, koji se preko centralnog trga za masovna okupljanja, te velikom ceremonijalnom dvoranom i pratećim centralnim sadržajima, stapaju u jedinstvenu cjelinu velebnog turističkog resorta.

Svaki od dva jednaka trakta hotela sastoji se od četiri bloka s deset stambenih jedinica. Blok je sastavljen i sklopljen nepreglednim nizanjem soba veličine 5 x 2,5 m koje bi u jednom trenu mogle primiti i udomiti od 20.000 do 50.000 turista. Svaka soba ima dva jednaka kreveta, stol s dvije stolice, ormar i umivaonik te kvadratni prozor s pogledom na more.

Na svakom katu nalaze se zajednički toaleti, tuševi i polivalentna dvorana za okupljanja stanara hotela. Između dva hotelska bloka nalazila se centralna recepcija, uprava i veliki otvoreni trg za festivale te dvorana za plenume i predstave u kulturi. Kompleks uključuje nekoliko restorana, kina, sportskih dvorana, dvorana za plivanje i mjesta za zabavu, kao i kućice za prateće osoblje resorta. Tu se nalazi i vlastiti zaglavni željeznički kolodvor na koje svakodnevno dolaze i odlaze kompozicije vlakova s novim, i novim turistima.

Ispred glavnog trga i velike centralne plaže izgrađeno je pristanište s vezovima za KDF kruzere, poznate velike namjenski građene brodove “Robert Ley” i “Wilhelm Gustloff”. Kruzeri su putovali najčešće na redovitim rutama do Italije ili Norveške. Jedno krstarenje od sedam dana do Norveške, sa svim obrocima i troškovima smještaja, koštalo je oko 60 maraka, dok je prosječna plaća radnika u Njemačkoj u tom periodu iznosila 150 maraka.

Drugog svibnja 1936. godine, nakon izrađenog izvedbenog projekta, položen je kamen temeljac, te je krenula izgradnja hotelskog resorta “Koloss von Prora”, najvećeg graditeljskog projekta Trećeg Reicha. Na izgradnji četiri kilometra dugačke građevine sudjelovalo je 9.000 radnika, dok je gradnja trajala tri godine. Uz graditeljski cilj, imala i jasan ekonomsko-ideološki cilj poticanja njemačkog gospodarstva, ali i podržavanja turističke industrije za izlaz iz krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom 1934. godine, kada je KDF krenuo s masovnim motiviranjem Njemaca u korištenju slobodnog vremena, kroz snagu veselja i kolektivne sreće, organizirao je više od dva milijuna putovanja, a do 1939. godine u turističkim putovanjima i odlascima na odmor veselo je sudjelovalo nešto više od 25 milijuna ljudi.

KDF je pored aktivnosti u izgradnji velebnog resorta i organizacije kružnih putovanja velikim brodovima također pokrenuo i proizvodnju automobila KDF-Wagen. Bilo je zamišljeno da građani-kupci vrše uplate od pet maraka tjedno, te da za to dobivaju i skupljaju samoljepive markice. Kada bi ispunili album sa svim potrebnim markicama, za otprilike 4 godine trebali bi dobiti nov-novcat automobil koji je ubrzo postao planetarno poznat kao Volkswagen Beetle. Nažalost ovaj, za to vrijeme inovativni model štednje, nije doživio svoju potpunu realizaciju, propao je zbog velikog svjetskog rata, te tako niti jedan novi Volkswagen nije dospio u ruke vlasnika koji su brižljivo skupljali samoljepive markice. Umjesto toga, kao svojevrsnu odštetu, Volkswagen je nekim potencijalnim vlasnicima isplatio i do 2000 njemačkih maraka odštete za neiskorištena sredstva štednje.

Tijekom 1939. godine ratne aktivnosti na prostoru Europe eskaliraju u veliki svjetski rat. Hitler zaustavlja izgradnju Prora Resorta. 9000 graditelja velebne građevine mobilizirano je na brojna Europska ratišta ili preseljeno u tvornice naoružanja kao prijeko potrebna radna snaga. Hitler planira nedovršenu turističku građevinu transformirati u veliku vojnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika rata koji neumitno dolazi.

Tijekom ratnih akcija i savezničkih bombardiranja protiv Hitlerove koalicije, koja slijedi tijekom 1944. godine, mnogi odbjegli stanovnici Hamburga i gradova iz regije koja gravitira otoku Rügenu, našli su utočište u jednom dijelu hotela koji ih je primio, s dijelom ratnih izbjeglica s istočnih granica Njemačke. Tijekom rata kompleks se također koristio kao poligon za obuku policijskih i diverzantskih postrojbi Trećeg Reicha na simulacijama gradske i bliske borbe. Nakon drugog svjetskog rata, “Prora” je služila kao vojni položaj i vojarna za mnogoljudnu armiju njemačkog  DDR-a. Nakon njemačkog ujedinjenja tijekom 1990. godine hotel je korišten kao vojna tehnička škola, te je osigurao nužno potreban smještaj tisućama izbjeglicama s prostora Balkana.

Gledajući danas sa distancom od gotovo pa jednog stoljeća na ovu fascinantnu kuću-zid, beskonačni hotel, te čitajući jednako tako davne tekstove i manifeste Superstudio – Continuous Monument s kojim sam počeo ovaj osvrt, pitam se koja bi to ideologija, i koji bi to sustav danas ili u bliskoj budućnosti mogao pokrenuti ili potvrditi u svakodnevnom životu jedan ovako kontradiktorno logičan, gotovo pa i naivan, ali kolosalno iskren odnos arhitekture i društva?

Sklad Razorene Sobe, Ljepota Razorene Harmonije

Jedna fotografija, dvostruka vinil ploča i njena inspirativna muzika pričaju o meni veoma bliskoj metodi rada; slaganju i komponiranju novih odnosa i sazvučja pokrenutih svjesnim razaranjem postojećeg i poznatog. Razaranje i dekonstrukcija zvukova ili prostora, neočekivano komponiranje fragmentima i unaprijed pripremljenim “gotovim elementima”, svakako uvode drugačiji poredak. Takav poredak, za početak, stvara novi odnos snaga te često rezultira novom, neočekivanom ljepotom. Neočekivani sklad kao rezultat eksplozivne nepredvidivosti trajno povezuje sliku Destroyed Room Jeff Wall-a te istoimeni album noise-umjetnika Sonic Youth.

U popularnoj kulturi i umjetnosti 20. stoljeća čest je slučaj kreativne primjene “legalizirane greške”, svojevrsne kreativne manipulacije slučajnosti i disonance. Njima je često oblikovano i mijenjano zatečeno stanje, ali je i generirano niz novih mogućnosti i interpretacija. Razmišljajući često o ova dva inspirativna djela, pitam se služe li ovim nadahnutim kreativcima dekompozicija ili dekonstrukcija  kao mehanizam za stvaranje potrebne kritičnosti i teorije, ili su one prvenstveno model i princip rada, rasta, slaganja i projektiranja nove strukture? Siguran sam ipak da su oba smjera i modela moguća, te da ih treba paralelno koristiti, upražnjavati u jasnim intervalima, unutar istog projekta i promatrane situacije.

The Destroyed Room, uništena soba Jeff Walla, precizno je dizajnirana scena, minuciozno postavljena scenografija razaranja sobe nepoznate mlade žene. U ovoj, samo površnom gledatelju kaotičnoj sceni, razabiremo niz jasnih i precizno odabranih predmeta i elemenata garderobe, koji sugeriraju pripadnost sobe određenoj osobi, jasno oslikavajući stanje prije nastale dekonstrukcije. Jasno prepoznajemo plešuću figuru postavljenu na sobnom ladičaru, gomilu različitih cipela s visokim potpeticama, dijelove haljina i kaputa koje ostaju razbacane, ali i potpuno neoštećene nakon razarajuće sile koja je poharala crvenu sobu. Odbačeni predmeti s razbijenim elementima sobe i namještaja opisuju narušenu ljepotu prostora, ali i gracioznost nepoznate žene. Istovremeno sada su svi zajedno subjekti nove scene, djelovi neke nove mogućnosti, prilike za drugačije organizirani sustav, komadi i fragmenti prošlog vremena, drugog mjesta, sada podložni novim promjenama. Smješteni unutar nove kompozicije i nove namjene, fragmenti razorene sobe podložni su drugačijem poretku, generatoru novog stila.

Jeff Wall u tumačenjima svog rada često navodi da je Destroyed Room ” filtrirani-distorzirani ” Eugene Delacroix-ov, Death of Sardanapalous. Romantično umjetničko djelo iz davne 1827. godine nastalo je sigurno drugačijom tehnikom i alatima, ali je crtano jednakom, precizno projektiranom agresijom i nasiljem. Wall jasno povezuje svoju sliku s jasnim standardima kompozicije i skladne proporcije, ali istovremeno komunicira s novim tendencijama društva, i nepredvidivim kaosom suvremenosti, baš kao što je Delacroix-ovo okretanje slikarstva od idealiziranja povijesti umjetnosti, prema zaokupljenosti filozofije kasnog romantizma, istraživanju emocionalnog i psihološkog poremećaja.

Uz osobne stvari i namještaj razbacan po podu umjetnik ne priziva samo slike agresije i bijesa, već prepoznaje drugačije stanja uma, drugačije elemente geste koja skriva i nova tumačenja. Wall reciklira, transformira pojam kompozicije, mode, bijede i potrošnje utjelovljene u robnim fetišima zapadne civilizacije, ali i precizno komunicira s tadašnjom kulturom Punka, Destroya, Anarhije i kulture otpada. Ova fotografija zapravo je predivna slika devastiranog interijera u vremenu obilježenom kulturom potrošnje i masovne histerije, početka dekadence kasnog kapitalizma.

Sonic Youth, danas opće poznati noise-band, na istoimenom albumu “The Destroyed Room”, propituju granice dekompozicije i disonance unutar poznatih zvukova i kapaciteta muzičkih instrumenata, dovodeći svoje “alate” do granice pred kolaps, u poziciju pred sam raspad zvuka i instrumenta. Njihova poznata upotreba alternativnih štimova gitara, scordature, mikrofonije, distorzije stvara nove i drugačije zvučne atmosfere. Također, važan element u spoznaju i tumačenju ovog specifičnog zvuka ima i upotreba gomile jeftinih gitara koje su specijalno i specifično pripremane za točno određen zvuk, dekonstruirani akord, neočekivani Noise. Zvukovi na točno određenoj gitari Sonic Youth pronalaze, eksperimentiraju i improviziraju na dugačkim višesatnim probama. Tom prilikom testiraju, ispituju, bilježe, i pamte brojne mogućnosti drugačijeg zvuka, često su to položaji prstiju i žica, te položaji sklopke, koje zapisuju debelim flomasterima po tijelu gitare.

Tako istražene, odabrane zvukove zamrzavaju u točno određenom položaju na potenciometrima i sklopkama gitare, fiksirajući ih samoljepivim trakama, bandažiranim zavojima, i polugama koje nadodaju na gitare, koristeći pritom točno pozicioniran i prethodno istražen noise-zvuk. Takav princip rada rezultirao je mnoštvom gitara, gomilom “sklopljenih uređaja” koje su morali nositi na svoje turneje i žive nastupe. U jednom trenu količina tako spremljenih-pripremljenih  gitara, “sklopljenih uređaja”, poklopila se sa brojem pjesama koje su izvodili na jednom koncertu. Ako se uobičajena brojka od tridesetak kompozicija po koncertu pomnoži s brojem od dva, do tri gitarista Sonic Youtha, dolazimo do stotinjak instrumenata, i specijalnom kombiju koji bi prenosio tu začudnu, dekonstruiranu, ali precizno sklepanu zvučnu skalameriju.

Jasno je da Sonic Youth i Jeff Wall na veoma sličan način razaraju poznato da bi došli do novog. Razoriti poznato u sitne komadiće i onda strpljivo, pedantno i precizno sklopiti sve u novi neočekivani odnos. Odnos koji provocira nove osjećaje, ali isto tako priziva memoriju, tjera na prepoznavanje nekih zaboravljenih, ali tjelesno jasnih odnosa i hijerarhija. Dekonstrukcija za novo i dobro, dekompozicija kao oslobađanje.

Ako se vratimo na pitanje koje sam postavio u početku, možemo reći da je ljepota dekonstrukcije zvuka Sonic Youtha, i razaranje sobe Jeff Wall-a, upravo u shvaćenoj i interpretiranoj kritičnosti, inteligentnoj teoriji koju posjeduje i jasno drži iza sebe. Inteligencija interpretacije, lucidnost ideje, te strast i iskrenost u eksperimentu koji nadilazi u ovim slučajevima zabavno i ugodno.

Ova metoda i rad naprosto prezire i podsmjehuje se svemu onom što se često muzici, dizajnu i umjetnosti današnjice pripisuje i marketinški dodjeljuje. Ovi nekom možda bezdušni zvukovi, razbijeni prostori i kaotično raspoređeni fragmenti, stvaraju svoju drugačiju duhovitu zvučnu, prostornu auru. Njihova organizirana buka, disonanca, prostorna nepredvidivost, stvara u konačnici jasnu povezanu cjelinu. Slomljeni fragmenti, skupljene sitnice, složene u novu sliku stvaraju stanje koje je puno manje zagonetno nego što se misli. To je nova, teturajuća, rebalansirana ljepota, dekonstruirana soba, zvuk pažljive neorganiziranosti, nered u kojem je sve na svojem mjestu. Dekonstrukcija s jasnim ciljem, specifičan i svjestan način kontroliranja smislenog ludila. U početku to je samo hrpa fragmenata, besmislica, skica, komada, a na kraju suvisla visoko organizirana teorija i praksa koju svi slijede. Ugodna disonanca, prelijepa ružnoća.