Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Otvoreno Polje Jon Rafmana

Dok razmišljamo o tome kako će virtualno utjecati na promjene i shvaćanja stvarnog, te samo pretpostavljamo kako će cyber svijet redefinirati pogled na arhitekturu i urbani prostor sutrašnjice, odgovore na neka otvorena pitanja koji se odnose na preklapanja cyber i stvarnog svijeta već danas nam daju radovi umjetnika Jon Rafmana. Umjetnost ovog mladog Kanađanina, novog flanera cyber prostora, čiji sam rad prikazao kroz zbirku fotografija iz opusa “The Nine Eyes of Google Street View”, jasno prikazuju potpunu ovisnost ovih, za neke još uvijek razdvojenih, ali veoma opipljivih i snažno prisutnih prostora. U novom projektu i seriji izložbi iz 2015. godine, “You Are Standing in an Open Field” Jon Rafman oslikava i precizno prikazuje utjecaje, te ovisnost stvarnog i virtualnog u suvremenom kontekstu.

“You Are Standing in an Open Field” nudi jasnu vizualnu metaforu, upečatljivu, nepatvorenu sliku sveprisutnog odnosa virtualnog eskapizma i fizičke komocije pojedinca, duboko uronjenog u suvremeno konzumerističko društvo. Velike prostorne instalacije plastično prikazuju Rafmanovu sliku čovjekove ovisnosti, sluganstvo potrošačkim rekvizitima te potpunu inertnost pojedinca uronjenog u nepregledne slojeve cyber prostora. Hrpe smeća, gomile bespotrebnih predmeta, rekvizita, otpadaka hrane i pića skupljeni su u gadljivim gomilama, nalik hrpama podataka koji se pretražuju, pregledavaju i konzumiraju u virtualnom prostoru društvenih mreža.

Kroz velike fotografske otiske, printeve velikih dimenzija, Rafmanova jukstapozicija pretrpanih kompjuterskih tipkovnica s romantiziranim krajobrazom rađa na prvi pogled iznenađujući, pomalo nevjerojatan, ali silno skladan odnos. Zavisno od umjetnikove zamisli svaka slika sadrži specifičan “tematski” izričaj, jasnu i upečatljivu sliku prenesenu putem jasne i precizno prikazane osobnosti vlasnika tipkovnice. Zavisno od tako postavljenih parametara slike progovaraju o predvidivom glamouru skupih namirnica, smradu opušaka, bojama i uzorcima jeftine šminke ili energetskim preparatima i pićima na zaslonu računala, prislonjenih i uronjenih u slike Hudson River Škole.

Ove prepoznatljive i svima znane slike krajolika iz razdoblja romantizma, prepoznatljive i svjetski poznate škole koja je inspiraciju crpila u krajolicima Amerike, romantičnim prikazima ruina antičkih gradova, oluja, kanjona rijeka i morskih pučina, stapaju se s otpadom suvremenog društva. Obrat kojeg Rafmanove slike jasno prikazuju potvrđen je i zauvijek učvršćen tretmanom završne obloge svakog od otiska, koji je premazan i poprskan prozirnom smolom. U jednom trenu ovaj gadljivi premaz podsjeća na ejakulat ili ljepljivu glazuru prosute sode, ljigavi otisak preslatkog soka, kreme, pomade, dresinga za salatu i sendviče. Romantična slika iz podsvijesti i povijesti spojena s junk rekvizitima zauvijek je spojena u novu sliku.

Ovaj veoma tjelesan i eksplicitan osjećaj zbunjenosti, te otvorenog gađenja funkcionira u oba slučaja kao brutalna materijalnost, koja jasno i eksplicitno blokira pristup uzvišenom, spriječava bilo kakav dodatni moralizirajući stav naspram nusproizvoda koji smo zapravo pronašli u Rafmanovom djelu. Potraga za transcendencijom kod Rafmana je implicitna, on brutalno pljačka, krade i otima sve predmete oko sebe. Stvara svoja sučelja i svjetove, bez trunke primisli da bi ih oplemenio, dapače on ih gomila, slaže i sukobljava s romantičnim prizorima iz davno prošlog, ali u glavama većine ljudi sanjanom vremenu 19-og stoljeća.

Osim izrade i izlaganja svojih slika, Jon Rafman u galerijama izlaže i svoje kućanske aparate, uređaje, dizajnirani namještaj, objekte za uživanje, stvarnu i svakodnevnu upotrebu cyber prostora. Ovaj dizajnirani namještaj, zavisno je li se galerija nalazi u Švedskoj ili Americi, prilagođava Ikea izgledu ili hipster-functional, at-hoc, uradi sam namještaju, koji progovara o mjestu korisniku i stilu specifičnog mjesta ili društvenog okruženja kojem pripada. Namještaj i aparati dio su prostora i okruženja jasno determiniranog i podređenom virtualnom, second-life okruženju oblikovanog novim konsenzusima i stilovima preuzetih i moderiranih novim sučeljima cyber društvenosti.

Uz fokusiranju na predmete, vijesti i izazove uredno posložene i izložene na internetu, koje su u većini slučajeva bijeg od fizičke stvarnosti i stvarnog društvenog svijeta, Rafman oslikava sva lica i oblike svijeta kojeg digitalna tehnologija donosi. On prezentira i tumači njihova značenja, te moderira stanja i osjećaje koje prosječnom korisniku jako puno znače i trebaju. Rafman svojim radovima prikazuje, tumači i svima jasno objašnjava tezu koju često navodi :”Što je više objekt ili vijest u cyber prostoru marginalna, što je više prolazna kultura koju definira i predstavlja, što je više objekt prolazan, više se zapravo može odražavati i otkrivati kultura cjeline koju jasno i eksplicitno predstavlja.”

Ovim radovima postaje svima jasno i očigledno da elementi suvremenog konteksta, te njihova kultura i prostor, koliko god oni besmisleno, gadljivo ili efemerno izgledali, postaju novo sredstvo i alat za projektiranje i upravljanje sustavima, novi medij i materijal za rad. Gradbeni element za arhitekturu nakon oblika.

Bauhaus

 

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 4

 

Ulazim u Bauhaus, ulazim u Bauhaus (Bauhaus)

 

Daj mi onu kadu, daj mi taj kauč (eko koža)

 

Svaki dan Pevec ili Solin Građa (moja kuća)

 

U Kaštelima kuća boje pistaccia

 

Lavovi na kapiji u Mravincima (nek se vidi)

 

Daljinski u kesici i nova klima (ne čuje se)

 

Svi su ljubomorni imam bolji parket

 

Imam bolji tapet, imam bolji tv paket

 

Vidiš me na semaforu slušam klape

 

Na mobitel od firme gledam google mape (android)

 

S kolicima po DM-u, big pimpin (woo woo)

 

S kajakom po Cetini, team building

 

Stalno nasmijan, život mi je komedija (ha haa)

 

Na benzi kupim CD od Gibbonija (ha haa)

 

Ja i supruga smo ljudi jako fini (woo)

 

Salama K Plus, kuhinja Scavolini

 

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 2

 

Karirana košulja, torba priko ramena,

 

Do siti centra iden priko kamena,

 

Mašen karticon, kad kupujen u ha-ema,

 

Do Mercatora po kruv iden svaki tjedan

 

Sve račune plaćan redovno

 

Sa ženon izađen na večeru u redovnog (piletina)

 

Ruča san u lučici, sa punicom (pašticada)

 

Nikog neznan, kada prođen ulicon

 

Često oden i do Bauhausa (bau haus)

 

Imam lavandin iz Bauhausa (bau haus)

 

Imam i školjku iz Bauhausa (bau haus)

 

Na poslu pijen kavu kad je pauza

 

Laminat sedam banki platin po kvadratu (samo)

 

Preuredija san stan na osmome katu

 

U životu imam sve šta sam tija (sve)

 

Vozim Škodu ženi kupija sam Clia

 

Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Žena Dica Bušilica, Bauhaus / x 2

 

Tekst: Vojko V, Krešo Bengalka,  Kiša Metaka 2014. god

 

DKCH Rijeka, Urbani Regenerator

Kako prostor ‘kraja grada’ učiniti atraktivnim i ravnopravnim dijelom centra Rijeke, udaljenim samo 1,5 km od njenog centra? Kako obnoviti rad na mjestu koji je potpuno izgubio osnovnu supstancu i smisao proizvodnje? Kako vratiti svakodnevni život u prostor potpuno očuvane stambene izgradnje, u kojem se posljednji puta živjelo prije 100 godina? Kako osigurati energetsku i infrastrukturnu autonomiju dijela grada ne koristeći klasične izvore komunalnih priključaka? Kako održivo misliti kulturu kao pokretača promjene i jasnog urabanog regeneratora, a živjeti u vremenu kulture kao zabave i spektakla?

Ovi otvoreni izazovi, za neke pomalo zamorna, potpuno nerješiva ili pak davno zaboravljena pitanja, osnovni su projektni zadatak i smisao urbane regeneracije i ponovnog stvaranja Društveno Kulturnog Centra – DKC Hartera u prostoru stare tvornice papira u Rijeci. U svjetlu ulaska Grada Rijeke u daljnje natjecanje za isticanje kandidature glavnog Grada Kulture Europe 2020. godine, pitanja revitalizacije potaknuta prije punih dvanaest godina ponovo postaju aktualna.

Potpuna propast industrije, prekid proizvodnje i izostanak bilo kakve infrastrukture omogućio je stanje arhitekture kao netaknute prirode, idealnog okvira i podloge velikog prostornog i organizacijskog obnavljanja. Njena apsolutna komunalna isključenost od gradskih priključaka, predstavljena kao najveći tehnički problem, sačuvao je ovaj prostor i arhitekturu od loše privatizacije, nelegalne gradnje, mogućih devastacija i stihijskih preinaka. Pozicija samog područja kao ‘crne rupe’ grada na granici divljine i urbanosti ogroman je potencijal za novu regeneraciju koja se izvodi kroz tri zasebna, ali potpuno ovisna i nedjeljiva organa budućeg tijela DKCH-a.

Projekt centra DKCH predlaže i projektira postojeću staru proizvodnu halu Parafinka u prostor kreativnog poduzetništva, stambeno-hotelski smještaj u kompleksu starih stambenih zgrada tvornice (danas u vlasništvu gosp. Peje Kovačevića) te velike i male dvorane s pratećim sadržajima Marganovo, kao centra izvedbenih umjetnosti, konferencije i administracije. Pored navedenih građevina, važan i nedjeljiv dio kompleksa čine kanjon Rječine sa svojim tokom vode, te akvadukt s pratećim sadržajima kao glavni infrastrukturni element kompleksa DKSH.

Trenutno infrastrukturno potpuno neopremljena ili privremeno osposobljene građevine Društveno-kulturnog centra Hartera planira se alternativan način rješavanja infrastrukture. Veliki energetski potencijal samog područja oko kanjona Rječine nameće iskorištavanje postojećih vodnih resursa. DKCH koristi tok Rječine, vodu i zapušteni akvadukt kao glavni sustav korištenja, distribucije i eksploatacije toka vode kao pogona male elektrane, niza uređaja i malog mlina. Pored vode iz otvorenog toka, svaka građevina skuplja kišnicu, koju filtracijom kasnije koristi kao pitku vodu, a cjelokupan sustav otpadnih voda recikliranjem se reupotrebljava kao ‘siva’ voda za sanitarije i navodnjavanja. Zbog ograničenog osunčanja proizvodnja i vlastita izrada solarnih panela djelomično opskrbljuje građevine na sjevernoj strani Rječine. Time je glavna ideja održivog i zatvorenog kruga provedena ne samo prostorno-programski, već i infrastrukturno.

Stara tvornička hala Parafinke projektom DKC Hartera pretvara se u centar kreativnog poduzetništva, rada i proizvodnje, “kontroliranog farminga” kao ekološki najprihvatljivijeg i ekonomski najisplativijih načina poljoprivrednog uzgoja. Proizvodnja pive ‘Hartera’ od kvalitetne riječke vode i aeroponički uzgoj zdravih i funkcionalnih kultura u istoj vodi međusobno se nadopunjuju. Mogućnost jednostavnog pregrađivanja prostora omogućava postojećim malim i srednjim lokalnim poduzetnicima korištenje uvedene tehnologije i naseljavanje ovog prostora. Reciklažni kreativni centar omogućio bi radionice s biciklima, namještajem, elektronikom, razvojem inovativnih modela prijevoza u jedinstvenom coworking okruženju. Biodizel postrojenje sa skladištem omogućavalo bi razvoj patenta proizvodnje energije iz potrošnih ulja skupljenim u ugostiteljskim objektima na području Hartera i okolice, s proizvodnjom od 250L biodizela na sat. Unutar stare hale predviđena je izvedba audio-video studia u kojem bi se kontinuirano održavale edukacije i vježbe različitih oblika glazbe. Ovaj odjeljak je zamišljen za razvoj nove generacije DJ-a, elektroničara, cyber-tehničara i ostalih.

Veliko staro skladište krpa i kudelje za proizvodnju papira, u recentnoj prošlosti korišteno kao dvorana za koncerte i predstave, predviđa se kao centar izvedbenih umjetnosti. Naglasak ove građevine je na nezavisnoj izvedbenoj sceni koja za sada nema stalni prostor za probe izvedbenih umjetnosti. Konstruktivno vrlo stabilna, ali i fleksibilna, dvorana je podijeljena u 3 velike dvorane te je opremljena i montažnim teleskopskim tribinama jednostavnim za ručno upravljanje. Uz prostor izvedbe, uz nju se veže i dvoetažni prostor ispod svodova gdje prizemlje čini prostor koji opslužuje, dok se na katu nalaze uredi s komunikacijskom galerijom. Vremenska i sadržajna dinamika omogućit će daljnje širenje dvorane koja ima još 2 faze proširenja.

 

Mala dvorana Marganovo predviđena je ovim projektom u novi konferencijsko administrativni prostor. Ulazni hal male dvorane uključuje manji ugostiteljski prostor s potrebnim skladišnim i saniranim prostorom. Ovaj ugostiteljski objekt vezan je s privremenim šankom na terasi velike i male dvorane Marganovo. Na ulazni hal nadovezuje se manji prezentacijski i konferencijski prostor, koji se može koristiti za manje koncerte, okrugle stolove, edukacije itd. Nekadašnji stan i terasa ostaju uredskim montažnim prostorijama tako da je u svakom trenu zbog vremenskih i sadržajnih dinamika omogućena prenamjena i razmještaj. Terasa velike i male dvorane Marganovo zadržava svoju postojeću prostranost i koristi se ravnopravno za sadržaje koji mogu funkcionirati u nekondicioniranim uvjetima.

Stara stambena građevina na prostoru Marganovo, povijesno namijenjena stanovanju radnika i dijela uprave stare Tvornice papira, idealna je za suvremenu nadogradnju u smještaj budućih zaposlenika Društveno-kulturnog centra Hartera, kao i za stalni boravak, ili privremeni smještaj, umjetničkih rezidencija sudionika budućih edukativnih i kulturnih događanja. Za prostornu organizaciju iskorištena je već postojeća podjela prostora s centralnim hodnikom u dvije zgrade, gdje je svakoj sobi omogućeno danje svjetlo i vlastita kupaonica. Postignut je također dodatni smještajni kapacitet manjeg hotela-hostela sa cca 50 kreveta i 2 apartmana. Uz revitalizaciju građevina, posjed Peje Kovačevića koji se širi prema sjevernom brdu, obnavlja se u tradicijski vrlo relevantan toponim “bakarskih” vinograda. Poljoprivredna proizvodnja grožđa, te izrada vina i njegovih destilata “Hartera”, nadogradnja je ponudi ove građevine kao nove atraktivnosti, ali i obogaćenju škrtog krajolika kanjona Rječine.