Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Makete I Kulise, Modeli I Scenografije

Projektiranje modelima, ispitivanje mogućnosti gradnje kroz brojne makete, razmišljanje putem kulisa te scenografska iskustva izvedba interieura snažno utječu na svakodnevni rad i promišljanje arhitekture. Makete kojima slažemo i sukobljavamo nespojivo, jednostavni modeli kojima nesvjesno sljubljujemo i testiramo nepoznato, često rezultiraju neočekivanim i inspirativnim iznenađenjem. Iznenađenjem unutar samog prostora makete, iznenađenjem neočekivanim odnosom namjene i oblika, iznenađenjem proizašlim iz nepisanih pravila arhitektonskog modeliranja. Jednako tako, kulise i iskustva scenografije inspirativno djeluju na predumišljaj novog projekta. Neke nesvjesno pohranjene ili u podsvijesti duboko potisnute filmske slike, zaboravljeni motivi i prizori predstava ili koncerata često bivaju transponirani u konkretnu arhitekturu.

Modeli svemirskih brodova, makete izmišljenih i izmaštanih gradova za filmove Star Wars (Ratovi Zvijezda), te scenografije kuća i zamišljenog grada Mos Espa u pustinji Tunisa, kao davno zaboravljeni ostaci kulisa za ovaj neobično inspirativan film, mogu biti silno korisne za neke konkretne projekte, poticaj za izradu drugačijih maketa, te buduća inspiracija u prostoru arhitekture.

Tijekom 1975. godine poznati režiser i producent George Lucas osnovao je i utemeljio kompaniju Industrial Light & Magic. ILM je pionirski laboratorij, proizvodno-istraživačka platforma za osmišljavanje, produkciju i snimanje vizualnih efekata brojnih filmova i filmskih eksperimenata. U to doba, i u vremenu prije kompjuterske tehnologije, Lucas je počeo s razvijanjem novih ideja i praksi vizualiziranja zamišljenih filmskih scena i produkciju danas planetarno popularnog filma s brojnim nastavcima, Star Wars. Izmišljene radnje i kreativno osmišljeni krajolici tražili su specifična mjesta za izgradnju kulisa gradova, kuća i ambijenata iz Lucasove mašte.

U srcu vrele afričke pustinje, u dubini teritorija Tunisa, nalazi se jedno takvo začudno, silno inspirativno mjesto. Mjesto koje nije pravi gradić, mjesto koje nije neka čudna zaštićena povijesna cjelina, mjesto koje nije napušteni dom neznanih stanara, mjesto koja nije urbanizirana cjelina neke davno izguljene civilizacije. To je precizno projektirano, strogo planirano mjesto, pomno osmišljeni filmski set, scenografija Star Wars Episode I: The Phantom Menace. To je, prema poznatom scenariju i režiji Georga Lucasa, rodno mjesto i kuća glavnog lika filma Darth Vadera.

Dijelovi ovog grada-scenografije, smješteni u pustinji Ong El Jamela, danas su djelomično uništeni i zatrpani u nanosu pustinjskog pijeska. Interesantan je podatak da će prema predviđanjima stručnjaka ubrzo cijeli grad nestati ispod pješčane dine koja se u periodu od 2002. godine približila punih 140 metara, te je danas došla na samo desetak metara od Darthovog Grada. Golema pješčana dina koja se kreće brzinom od 15 metara na godinu, ubrzo će prekriti Lucasove kulise. Ovaj gotovo pa Robert Smithson-ovski osjećaj prolaznosti supstance, nestanka stvari i dekonstrukcija građevne strukture u vremenu, dodatno ulijeva energiju mjesta ovog maloga gradića iz Ratova Zvijezda.

Osnivajući svoju novu kompaniju zvučnog naziva Industrial Light & Magic (ILM), te okupljajući pritom tim stručnjaka vezanih uz vizualne umjetnosti, modelare, maketare, kamermane, graditelje scenografija, spretne kreativne pojedince, George Lucas odlučuje da sve te pomno odabrane ljude smjesti na jednom mjestu. Na pola sata vožnje od San Francisca, u mjestu San Rafael, Lucas pronalazi niz napuštenih kuća i skladišta. Osim što je dobio priliku za smještaj cijelog studija za specijalne efekte i scenografiju pod jednim krovom, te jeftinu infrastrukturu i prostor za rad, dislokacija ILM studia omogućila mu je miran život, kreativan rad mnoštva zanesenjaka struke, ljubitelja modelarstva, maketarstva i kreatora scenografija. Smješteni u miru predgrađa, u ugodnoj klimi zapadne obale, mogli su se potpuno posvetiti izazovima filmske vizualnosti, projektiranju novog svijeta pokretnih slika.

U tom su prostoru  izvedeni kompletni modeli i dijelovi maketa scenografije, osmišljeni i snimljeni kompletni vizualni efekti za sve nastavke Ratova Zvijezda. Svi modeli i makete svemirskih brodova, gradova, uređaja i zamišljenih mjesta rađeni su metodom “kit-bashinga”. To jednostavno znači da su modeli koje gledamo na filmu izgrađeni od jednostavnih i lako nabavljivih dijelova drugih modela aviona, vlakova, automobila, tenkova, brodova, kuća, nebodera, opreme za igračke i modela vojnika. Ako bolje pogledamo modele svemirskih brodova i arhitekture gradova uočit ćemo neke od njih, vidjet ćemo prepoznatljive dijelove podmornica, tenkovskih kula i topova s razarača.

Charlie Bailey, jedan od pionira-modelara u George Lucasovom Industrial Light & Magic laboratoriju, danas nakon mnogo godina otkriva nam da, kada bi radio raketne motore za poznati Star Destroyer model svemirskog broda, jednostavno bi otišao do dućana s kućanskom opremom, bijelom tehnikom, te tamo jednostavno pronašao sve ono što je bilo potrebno. Charlie je također koristio različite veličine lonaca i pribora za kuhanje kako bi stvorio kupole, krovove i dijelove na svemirskim brodovima. Također, jedna od stvari koju su modelari morali naučiti, je kako da brodovi izgledaju staro. Prema Charles Bailey-u, morali su se pozabaviti s “procesom starenja” , tako da su umakali dijelove maketa u umake, prskali tekućine za kuhanje, sirupe i razna pića po modelima, tako da su pred kamerama stvarali osjećaje i doživljaje svemirske starudije.

Jedan od posebno zanimljivih tehnika i tajni izrade modele odnosi se na scene i dijelove filma koji su vezani uz eksplozije i prizore uništavanja svemirskih brodova i dijelova zamišljenih gradova. Ekipa vještih modelara potpomognuta s pirotehničarima i kamermanima, koji su sve brižljivo snimali u tisućama scena, shvatili su da je jedan od načina na koji bi mogli stvorili leteće krhotine taj da se u modele kuća izvedene kombinacijom lijepljene balze, gotovih elemenata s bijele tehnike, te komada igračaka, umeću đepovi-skladišta drobljene svježe tjestenine. Nju bi prethodno stavili u blender, samljeli je, a kasnije tonirali različitim bojama. Jednom kada odabrani model ispunjen s takvom mješavinom tjestenine i zapaljive tekućine eksplodira u sceni, sićušni komadići tjestenine lete prizorom i stvaraju začudni efekt pravih eksplozija i spektakularnih detonacija.

Ovi inspirativni primjeri, čudna mjesta i silno kreativni načini slaganja običnih stvari koje u konačnici bivaju namijenjene širokoj upotrebi i masovnoj potrošnji mogu biti silno inspirativni. Također, oni mogu potvrditi tezu da otvorenost i spremnost na istraživanje i kombiniranja raznih otvorenih, sveprisutnih i naoko poznatih stvari, te njihova slaganja u nove i neočekivane odnose proizvode novi, neočekivani sklop, kreiraju drugačiji smisao, poziciju spremnu za drugačiju upotrebu, te svježu i novu istinu.

Walled City

Zamislite najgušći, najizgrađeniji i najnastanjeniji grad na svijetu. Zamislite grad gdje su broj stanovnika i površina izgrađenosti po kvadratnom kilometru pet puta veći od Manhattana. Zamislite da jedan takav grad nastane kroz 99 godina intenzivnog rasta, a da u proces planiranja i gradnje ne bude uključen niti jedan arhitekt. Zamislite mjesto s 33 000 ljudi koji žive u 8800 stanova i kuća, te 1000 različitih poslovnih prostora,  sve to rasprostranjeno na samo 2.8 hektara površine grada. Ovakva jedinstvena gustoća, masivna izgrađenost i unikatna urbana organizacija utjelovljene su u gradu-bloku, gradu zvanom Walled City, gradu koji se do 1994. godine nalazio u samom centru Hong Konga. Taj golemi grad grijeha i kriminala, golema šarena ‘kuća zla’, kako su je nazivali, nastala je na stoljetnoj političkoj i administrativnoj permisivnosti Britanije i Kine, kao gusto izgrađeni prostorni labirint prljavštine, grijeha, trgovine i nepotrošive ljudske nade u bolji život.

Walled City je najstariji dio Hong Konga i jedan od rijetkih dijelova starog grada na Kowloon poluotoku, naseljavanog od 1898. godine, kada Englezi stječu pravo na zakup grada. Prema uvjetima iz ugovora o 99-godišnjem zakupu utvrđeno je da će Kinezi i dalje zadržati neka od svojih povijesnih mjesta, te da će nad njima imati nadležnost sve dok ne bude uspostavljena stalna kolonijalna uprava. Tijekom burnih stoljeća razvoja Honk Konga Walled City je bio službeno unutar Britanske domene, ali potpuno izvan njihove kontrole i stvarne uprave. Svaki put kada je kolonijalna vlast pokušala nametnuti svoju volju, Kineski bi stanovnici zaprijetili da će svaki takav pokušaj kanalizirati u snažan diplomatski incident.

Walled City je s vremenom stekao status svojevrsne diplomatske “crne rupe”, čudnog i neočekivanog otoka Kineske vlasti u moru Britanske jurisdikcije. Nakon drugog svjetskog rata i velike Kineske revolucije 1949. godine, te dolaskom Mao Zedonga na vlast, započinje masovno naseljavanje Kineskih izbjeglica u Walled City, useljavanje kao bijeg, posljednji spas od gladi, građanskog rata, i političkih progona novog sustava. Sve do 1994. godine, kada je Walled City zauvijek srušen, bio je naseljen starim izbjeglicama i njihovim prvim potomcima, njihovim obiteljima, prijateljima i znancima, čvrsto organiziranim i osiguranim sustavom zaštite i uprave kineske transnacionalne udruge organiziranog kriminala, Triade.

Walled City je postao učinkovit i vjerodostojan model organiziranja alternativnog, anarhističkog društva, koje ne priznaje zakone okolnog društva, prava i obaveze države i lokalne uprave unutar koje se nalazi. Organizirana strukture i sustav Trijade bogatila se na bordelima, kockarnicama, trgovini opijuma i droge, držeći stanovništvo kao dio svojih zaposlenika u konstantnom stanju straha i podložnosti, ali istovremeno kontinuirano ih štiteći od kolonijalne uprave za koju su oni bili ilegalni emigranti, izbjeglice, psi rata i komunizma.

Važno je znati da gospodarska aktivnost Walled Citya nije bila ograničena samo na poroke i kriminalne radnje. Unutar zidova ovog gusto naseljenog grada bilo je smješteno nepregledno mnoštvo legalnih tvrtki. Niz poduzeća i malih tvornica organiziranih i dopuštenih od strane Britanske uprave i Trijade, surađivali su u ozračju prešutnog trgovačkog zajedništva, izrabljujući pritom svoje zaposlenike, stanovnike i taoce Walled Citya. Ova jednostavna, dvostruko kodirana, dvostruko održiva i poticana zajednica, simbioza ilegalnog i dozvoljenog, kriminalnog i svjesno prešućenog, omogućila je da se kroz godine unutar Walled Cityu smjeste neke od najprosperitetnijih tvornica igračaka, slatkiša, metalnih dijelova i hrane.

Iako su grad u cjelini te održiva trgovina i mafijaška uprava kod nekih, a posebice kod Britanaca, izazivali jezu, malo bolji, precizniji i otvoreniji pogled na Walled City pružao je neku drukčiju sliku mjesta, drugačiju paralelnu istinu. Walled City je uz konstantnu pregovaračku poziciju, svojevrsnu “miroljubivu aktivnu koegzistenciju” lokalne Trijade i Britanske uprave, te znanje i pristanak svih stanovnika i dnevnih migranata u grad, ostvario potpuno samostalnu zajednicu desetaka tisuća ljudi. Jasno održivi grad i sustav, markantno mjesto temeljeno na pomalo bizarnim, ali veoma jasnim i održivim pravilima rada, rasta i života.

Osim mnoštva tvornica grad je imao nekoliko škola i vrtića, od kojih je neke pokrenula i sama Vojska Spasa. Također, u gradu nije bilo problema ni oko medicinske i stomatološke skrbi, jer su mnogi stanovnici bili visoko kvalificirani liječnici i stomatolozi s godinama iskustva, ali bez licenci potrebnih za rad u organiziranoj koloniji. Mnogi građani Honk Konga dolazili su u potrazi za stomatologom do Walled Citya, te koristili usluge koje su bile jednako dobre, ali znatno jeftinije nego u “legalnom gradu”. Jednako tako je bilo i s malim trgovinama duhana, pića, slatkiša, igračaka i ostalih potrepština. Grad je raspolagao s mnogo restorana i caffea gdje je potlačeni narod mogao bar na kratko “pobjeći” od svoje sudbine. Za neke druge, za vjernike ili one koji su to međuvremenom postali u srcu Walled Citya nalazio se stari hram i jedna mala crkva.

Ubrzo nakon isteka ugovora o 99-godišnjeg najmu Hong Konga, i povratka grada pod Kinesku upravu, Walled City je uz veliko protivljenje i prosvjede lokalnog stanovništva 1994. godine srušen i zauvijek pretvoren u park. U godinama pred povrat grada Kini, kada mjere osiguranja i tajnovitosti o ovom unikatnom političkom, urbanom i socijalnom fenomenu slabe, Walled City postaje tema briljantne knjige “City of Darkness”, autora Greg Girarda i Ian Lambota. Pred samo rušenje grada, mit i fama o gradu bivaju do te mjere banalizirani da je unutar Walled Citya snimljen akcioni film vječitog borca za pravdu Jean Claude Van Dammea. Tih se godina slava i uzbudljiva priča o gradu grijeha nezaustavljivo širi diljem svijeta. Priča i slike o gradu Sodome i Gomore dolaze i do obližnjeg Japana. U samom centru Kawasakija Walled City je, sa svim svojim prepoznatljivim elementima, prostornim replikama i specifičnom tamnom i ljigavo-vlažnom atmosferom, doživio svoju bizarnu repliku, prostornu reinkarnaciju kao strogo kontroliranog tematskog parka, mjesto alternativne zabave za mlade Japance. U jednoj zgradi vjerno je kopirana kulisa grada, savršeno je precizno izvedeno mjesto reinkarniranog užasa, prostor za dokone zabave i uživanja slika opasnog života, vjerno popraćenih skupom scenografijom grada grijeha i kriminala.

Neočekivana Ljepota Destrukcije

Nepotrošivi smisao arhitekture leži u gradnji, u ljepoti rasta strukture, inteligenciji precizno osmišljenog projekta, te u svakodnevnoj fascinaciji procesom i materijalom kojim gradimo. Postavlja se pitanje mogu li razgradnja, dekonstrukcija, svojevrsno nasilje nad predmetima, objektima i prostorima, nastali raznim neočekivanim i nepredvidivim događajima biti poticajni u promišljanju arhitekture? Postoji li legitiman, opravdan i koristan obrnuti postupak? Inverzija gradnje, njeno dekonstruiranje kao polazna osnova u promišljanju novih polaznih, prostornih i programskih odnosa u arhitekturi?

Posljednjih tjedana u više sam navrata nailazio na slike destrukcije i razaranja brodova. Svjedočio sam vijestima i fotografijama uništavanjima i razgradnji plovećih grdosija, koja su me s jedne strane opčinile ljepotom slučajnih oblika, ali i snažno potresle ljudskom traumom u kojoj su oblici i slike nastali. Izvlačenje trupa Coste Concordie, poznatog kruzera potonulog pored otočića Giglio u Italiji, prizori rezanja i vađenja dijelova potonulog trupa norveškog trajekta Tricolor na ulazu u Doverski tjesnac, te film o ljudima koji razgrađuju i demontiraju većinu otpisanih svjetskih brodova, na 10 kilometara dugačkoj plaži pored mjesta Chittagong u Bangladešu, potaknula su me na promišljanje o obrnutim procesima gradnje.

Možemo li gledati sliku razaranja, destrukcije i traume, neovisno od njenog uzroka, analizirati sliku i oblik oslobođen emocije stvarnog i istinitog događaja? Možemo li gledati sliku razaranja koja može biti poticaj za dobro, novo i neočekivano kreativno? Mogu li takve slike nekom čudnom ljepotom motiva, nepredvidivom uzbudljivošću oblika i neočekivanom snagom slučajno nastalog poretka potaknuti na novo razmišljanje? Navesti na razmišljanje o drugačijim odnosima u prostoru, generirati misao koja je slobodna i nova, misao koja je oslobođena traume uzroka destrukcije.

Slike uzbudljivih metalnih kolosa položenih na pješčanoj plaži vode nas u Bangladeš i Indiju, u mjesta Chittagong i Alang. Razbijanje olupina brodova i njihovo polagano recikliranje započelo je u Bangladešu još davne 1960. godine, kada je Bengalski zaljev pogodio snažan ciklon. Uz obalu, na pješčanoj plaži u blizini grada Chittagong, nasukao se divovski teretni brod. Vlasnici broda su napustili olupinu, a lokalni stanovnici polako su počeli demontirati vrijednu opremu, da bi u nekoliko mjeseci kompletan brod izrezali i prodali kao staro željezo. Ovaj incident i slučajni događaj postao je zapravo početak nove industrije, masovne demontaže brodova u Bangladešu.

Industrija razbijanja i demontaže brodova do sredine 80-ih godina pozicionirala je Bangladeš i Indiju kao jedne od glavnih svjetskih velesila u zbrinjavanja starog željeza. Neki od najvećih svjetskih brodova, otpisana imovina najvećih svjetskih brodara, stoje nasukani na pješčanoj plaži sjeverno od grada Chittagonga i Alanga te se dan za danom polako, ali sigurno lome, pile, stružu i precizno demontiraju, stvarajući pritom zadivljujuće i uzbudljive oblike.

Na drugoj strani svijeta, nešto drugačije slike komada prerezanog broda, vode nas u sjeverna mora, u Doverski tjesnac. Brod za prijevoz vozila Tricolor, Norveškog brodara Wallenius Wilhelmsen Lines potonuo je u noći 14. 12. 2002. godine. Nakon sudara s kontejnerskim brodom koji je dolazio s Kariba, trajekt je ostao nepomično ležati na dnu Sjevernog mora. Uzrok sudara bila je noć i gusta magla koja je smanjivala vidljivost, a svih 24 člana posade Tricolora spašena su prije nego što je brod počeo tonuti. Brod je prevozio 2.862 automobila, uključujući modele BMW-a, Volvoa i Saaba, vrijednih između 40 i 50 milijuna dolara. Među vrijednim teretom potonulog broda nalazilo se i 77 kontejnera s traktorima, dijelovima dizalica i pokretnim stepenicama. U brodskim rezervoarima nalazilo se i 2.000 tona dizel goriva.

Kako bi lakše izvukli glomazni brod s dna mora odlučeno je da se pristupi rezanju trupa broda u devet jednakih kriški. Svaka od ovako precizno nastalih metalna “feta” izrezana je dijamantnim sajlama koje su bile pričvršćene na dvije nasuprotno izgrađene platforme. U samo 5 radnih dana veliki brod je izrezan, te je svaki metalni odrezak specijalnim dizalicama i baržama izvađen s morskog dna i prevezen na kopno. Nastali su predivni oblici, začudni prevrnuti kolosi, nastala je čudna arhitektura metalnih gromada. Poput kakvih divovskih kuća metalna tijela ležala su porazbacana na travnatoj obali. Oblici, forme i presjeci silno inspirativne slike, motivi za snažnu inspiraciju, drugačiji pogled na stvarnost.

Na svim ovim snažnim slikama struktura brodova vidno je potresena, no ipak nije došlo do njenog konačnog urušavanja. Svjedočimo momentu napete fragilnosti, stanju koje nije moglo nastati gradnjom, trenutku nastanka oblika koji ne bi mogao biti zamišljen klasičnim procesom projektiranja. Svjedočimo stanju koje nije nastalo logikom rasta ili jasnim i racionalnim predviđanjem stabilnosti konstrukcije.

 

 

Razgradnja, rastakanje, entropija kao metoda novog stvaranja, više su nego jasno prikazane na ovim primjerima. Ovakvo stanje nije samo rezultat agresije i destrukcije zbog razaranja. Ovakvo nasilje nema za cilj slamanje i konačni lom konstrukcije. Demontaža i dekonstrukcija u svim ovim slučajevima su ciljani procesi, logičan slijed u kojem svaki korak, svaki radni proces, predstavljaju autonomnu cjelinu. Cjelinu u vremenu, cjelinu rada, cjelinu konstrukcije, a kao posljedicu stvaraju prolazan, promjenjiv, ali silno zavodljiv oblik. Entropija konstrukcije broda, umiranje čeličnog diva, zauvijek ostavljenog na pješčanoj plaži kao neočekivana slika i metoda u jednom.