Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Occidente Nuevo, Reciklirana Tijuana

Tijekom posljednjih sedam desetljeća kompletni građevinski i arhitektonski otpad Južne Kalifornije reciklira se i ponovo upotrebljava za gradnju kuća meksičkog pograničnog grada Tijuane. Prefabricirane barake, mobilne kuće, garažna vrata, drveni paneli i automobilske gume samo su dio asortimana koji se legalno i veoma uspješno trži između američkih veletrgovaca i meksičkih developera reciklirane stambene izgradnje. Fotografi iz Minnesote, Laura Migliorino i Anthony Paul Marchetti ovaj su veoma održiv i kreativan vid samogradnje prikazali kroz seriju upečatljivih fotografija pod nazivom Occidente Nuevo: Reciklirana Tijuana.

Upoznavši 2009. godine danas svjetski poznatog arhitekta Teddya Cruza, te potaknuti njegovom izložbom u Carnegie Museum of Art u Pittsburghu, mladi su se fotografi odlučili na slikovno istraživanje ovog godinama slabo vidljivog i relativno nepoznatog fenomena. Kroz nekoliko odlazaka u Tijuanu, pomognuti i vođeni od svojih meksičkih kolega, umjetnika Ingrid Hernandez i Alejandra Cartagene, koji su se već odprije bavili dokumentiranjem recikliranja kuća, snimili su zavidnu količinu fotografskog materijala. Ova precizno dokumentirana istinita priča živopisno opisuje proces, trgovinu, rad i ekonomiju ljudi koji jasno i nedvosmisleno djeluju, projektiraju “gotovim elementima”, stvaraju novu meksičku arhitekturu recikliranim ostacima američke gradnje.

Povijest američko-meksičkog arhitektonskog recikliranja prilično je stara. Prvi utovar drvenih baraka, prefabriciranih kuća, započeo je davne 1945. godine u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada je jedno vojno naselje u San Diegu prebačeno preko granice i postavljeno u Meksiku za ponovnu upotrebu. Od tada, pa sve do danas, u Tijuani postoji organizirani, nikada službeno inaugurirani odjel za development, odjel za prodaju i gradnju recikliranih kuća. Ova održiva trgovina u kombinaciji s at-hoc planiranjem i sam-svoj-majstor gradnjom, veoma održivo i sada već potpuno rutinski udovoljava minimalnim potrebama stanovanja San Diega.

Izložba fotografija jasno i neskriveno crpi inspiraciju iz zbirke crno-bijelih fotografija Robert Adamsa iz sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, pod nazivom The New West. Poznati fotograf veoma upečatljivo prezentira novogradnju, jeftino građenu, mobilnu i privremenu arhitekturu nastambi i novih naselja izgrađenih na pustom i golom zapadu američke pustinje. Robert Adamsov New West signalizirao je prvi značajan pomak u fotografskom prikazu američkog krajolika. Izbjegavajući ulogu fotografa i poziciju fotografije koja romantizira američki zapad, Adams se usredotočuje na izgradnju prvih velikih puteva i cestovne infrastrukture, na mobilne kućice sa raznim improviziranim trgovačkim centrima i na prve simptome američke urbane raštrkanosti u predgrađima Colorado Springsa i području Denvera.

U svojevrsnom ironičnom odmaku od Adamsa, rad Laure Migliorino i Anthony Paul Marchettia snima “novi zapad” koji nastaje od ostataka, recikliranja onoga što je sada definitivno postao “stari zapad”. Stambena naselja u Tijuani rastu i niču kroz ponovo korištenje starog stambenog fonda San Dijega. Kroz nekoliko posjeta i fotografskih ekspedicija kroz 2009. i 2010. godinu fotografi su napravili upečatljiv projekt. “Occidente Nuevo: Reciklirana Tijuana” koji bilježi šest putovanja od po pet dana, prilikom kojeg su fotografi ispresijecali grad, vozeći se i snimajući deset ili dvanaest sati dnevno. Laura bi slikala ljude, porodice i korisnike reciklirane arhitekture, dok bi se Anthony usredotočio na evidentiranje same arhitekture. Migliorino se prisjeća: “Ustali bismo u 7:00 ujutro, i slikali dok bi imali svjetla . Ponekad bismo toliko izgorjeli od jakog sunca da smo se osjećali kao da smo pijani.”

Povijest ove, danas precizno dokumentirane i zabilježene priče koja može dati moguće odgovore na otvorena pitanja gradnje, njezine legalnosti i održivosti, te potrebe i uloge arhitekta i projektiranja u ovako snažno izmijenjenim odnosima društva, ekonomija i politika gradnje, započela je zapravo davno, u godinama odmah nakon drugog svjetskog rata. Napuštene kuće uz granicu sa Meksikom najprije su odbačene od svojih izvornih stanovnika, vojnika drugog svjetskog rata i njihove pratnje, a potom i od same gradske uprave i gradskog ureda za urbanizam, u kojem su se nadali da će rušenjem i napuštanjem ovih baraka osigurati novi razvoj i ekonomiju grada i njegovih novih, “boljih stanovnika” veće platežne moći.

Kao što su se novom razvoju nadali protivnici subvencioniranog stanovanja, raširena i nesebična podrška da se riješi pitanje razgradnje kuća dolazila je s pograničnog područja Amerike i Meksika. Više od pet tisuća stanova automatski su reklasificirani iz privremenog u trajne, kako bi mogli biti prodani i premješteni u nepovezana područja San Diego Countyja, kao primjerice u San Ysidro gdje su građevinski propisi manje restriktivni ili uopće ne postoje. Neke od odvojivih kuća djelomično su obnovljene i zadržane za daljnju uporabu, dok su neke uspješno prodane za novu upotrebu u Meksiko.

Od tada sve do danas recikliranje i ponovna upotreba baraka iz Amerike osigurava održivu ekonomiju, odražava smisao za rad i formira specifičnu kulturu građenja i života unutar graničnog područja. Područje granice između Amerike i Meksika, teritorij migracije, stvara specifičan prostor ljudi i specifične kulture između dva sustava, dva svijeta, dvije politike, dvije ekonomije koje kao da ipak ovise jedna o drugoj. Ove fotografije također pokazuju svu održivost arhitekture i sposobnost recikliranja i projektiranja novih i neočekivanih prostornih sklopova, izražavajući istovremeno začudnu melankoliju i nepredvidivi humor. Osjećaje podijeljene zbog nove spoznaje koja tumači svu obnovljivost i kreativnost prilagodbe u arhitekturi, ali i ukazuje na svu besmisao reprodukcije novih elemenata masovne potrošnje u graditeljstvu i dizajnu domova današnjice.

Hoteli i Stanovi Tatzu Nishia

U vremenu koje snažno transformira odnose javnog i privatnog, kada se na očigled svih nas propituju brojne arhitektonske tipologije, mijenjaju navike i potrebe ljudi uvjetovane novim tehnologijama i društvenim standardima, prve jasne i drastične promjene vidljive su na javnim prostorima gradova te arhitekturi namijenjenoj stanovanju i radu. Mjesto i vrijeme rezervirano za dom i poslovanje u potpunosti su isprepleteni, rad i stanovanje gube stare i klasične prostorne i oblikovne atribute, a radni i javni prostori poprimaju nazive i obilježja dnevnih boravka.

Kako bi što bolje odgovorili na nove potrebe, te ispunili očekivanja zajednice, dobro je pogledati primjer japanskog umjetnika Tatzu Nishia koji od početka 90-ih godina prošlog stoljeća propituje javni prostor i njegovu očiglednu transformaciju. Tatzu promišlja i projektira mjesta drugačijeg boravka, stvarajući prostor izvan uobičajenog načina korištenja, očekivanog mjerila, hijerarhija i prostornih obilježja. Od obične urbane opreme i anonimnih uličnih svjetiljki, te svima znanih spomenika i povijesnih znamenitosti, Tatzu Nishi gradi specifična, svima dostupna mjesta, nove stanove i luksuzne hotelske sobe.

Japanski umjetnik, koji danas živi između Tokija i Berlina, tijekom 1987. godine i svojeg prvog dolaska u Europu bio je zapanjen osjećajem kojeg izaziva obilje spomenika u javnom prostoru. Tatzu Nishia iznenadila je naša nesposobnost da se spomenicima približimo, stvarno vidimo i tjelesno osjetimo uzvišenu skulpturu. Umjetnika je počela intrigirati mogućnost jasnog poigravanja ovim fenomenom te projektiranje opipljivim prostorom i oblikom spomenika, koji duboko mijenja percepciju ljudi o mjestu i prostoru koji ih okružuje.

Svoje otvoreno i veoma inspirativno eksperimentiranje s elementima urbanosti, te simbolima javnog prostora, Tatzu Nishi započinje krajem 90-ih godina. Oko stupa javne rasvjete smještenog u centru Bremena umjetnik projektira mali stan, dok u uskoj ulici Dortmunda unosi gradsku lampu u prostor anonimnog dnevnog boravka. Elementi urbane opreme i gradskog mobilijara, kojeg svakodnevno susrećemo u javnom prostoru, postaju kroz njegov projekt centralni element sobe. Stan se u trenutku potpuno transformira, postaje nešto potpuno drugo, neočekivano progovarajući nekim poznatim, ali pomalo nerazumljivim jezikom. Prostor donosi novu poruku, stvara neuobičajene prostorne osjećaje, te nudi i otvara drugačije načine korištenja.

Kao što uvodi elemente urbane opreme i javnog prostora u naše dnevne boravke, Tatzu Nishi jednako vješto i neočekivano donosi elemente interijera trgove europskih gradova. Tatzu Nishi za vrijeme svojih izložbi i site-specific instalacija postavlja kolosalne lampe iznad krovova starih kuća i povijesnih središta. Golema rasvjetna tijela ovješena na mobilne kranove, oblikovana kao standardna uredska rasvjeta, stvaraju neočekivani obrat u urbanom prostoru. Igra i sukob mjerila, neočekivano odnosi, manipulacija konsenzusima i standardima ponašanja, jasno redefiniraju mjesto i šalju poruku izmijenjenog poimanja privatnog i javnog.

U projektima koji su često dijelovi poznatih umjetničkih bijenala i velikih izložbi, Tatzu Nishia transformira gradsku uru u Hamburgu u dio obične kuće, skulpture s paviljona u Liverpoolu tako postaju dijelovi raskošne hotelske sobe s recepcijom, a vrh sljemena crkve s brončanim anđelom u Baselu postaje dio namještaja i mobilijara običnog dnevnog boravka. Zidovi i namještaj sobe Tatzu Nishia odjednom poprimaju drugo značenje. Nastaje neočekivani obrat, jasan i upečatljiv prostorni pomak unutar repertoara običnih elemenata svakodnevice. Izmještanje javnog prostora u kontekst privatnog i intimnog generira drugačije hijerarhije i pravila, stvarajući stanje nejasnog iščekivanja i prostor neočekivanog značenja.

Bilo da se radi o kolosalnom kipu Kristofora Kolumba u New Yorku, mitološkom biću Merlion u novom centru Singapura, ili fontani s golom Mantom, brončanom statuom simbola Helsinkija, Tatzu Nishi snažno transformira mjesto te otvara nove mogućnosti. Monumentalna skulptura, nedohvatljivo mjesto, ekskluzivni i isključivi artefakt postaje odjednom svima dostupan, a sve oko nje postaje intimno, domaće i ljudski toplo. Postavljena u centru sobe ili na uzglavlju hotelskog kreveta monumentalna skulptura gubi dio svojih poruka, ali istovremeno stvara nova i neočekivana značenja.

Mjesto svakidašnjice, neovisno dali se radi o javnom ili privatnom prostoru u radovima Tatzu Nishia potpuno se transformira, a posjetilac doživljava potpuni prostorni i ideološki obrat. Stan postaje mjesto ekskluzivnog osjećaja bivanja, a javna skulptura potaje dio uobičajenog i svakodnevnog repertoara. Radovi i konkretne akcije donose nove vrijednosti i stvaraju mjesta potpuno transformiranog, promijenjenog i drugačijeg značenja. Ovi radovi jasno progovaraju o potrebi drugačijeg pogleda na prostor oko nas. Drugačiji pogled, koji je osnovni alat i medij djelovanja ovog umjetnika ekvivalent je potrebi u arhitekturi koja mora unijeti nove odnose i drugačije načine upravljanja postojećim sustavima gradova i njegovog javnog prostora.

Fake Holidays

Kada su želje i mogućnosti izvan dosega ljudi, simulacije preuzimaju mjesta njihovog slobodnog vremena, stvarajući uvijete za nove i neobične praznike. Imaginarni svjetovi stvoreni kroz snažan tehnološki razvoj i medijsku manipulaciju rađaju stanja reproduciranog uživanjima u robama i mjestima masovnog konzumerizma. Iako je kvaliteta tih “avantura na zahtjev” ponekad vrlo sumnjiva, te se manifestira kroz razne oblike otvorenog razočarenja, one ipak jasno rasvjetljavaju jedan opće prisutan fenomen i stanje svijesti: Oni su slike neispunjenih čežnji i snova temeljenih na svakodnevnom životu i željama ljudi samih “. Jens Lindworsky, Fake Holidays.

Ovih dana završavaju svima dragi i dugo očekivani praznici. Pored onih koji nisu napuštali mjesta stalnog boravka i rada, postoje oni koji jesu, a neki su se sigurno kupali i sunčali na plažama velikog avionskog hangara pored Berlina, ili pak uživali u snijegu i skijanju u dalekom Dubaiju. Ovi treći sigurno su se susretali sa Supermanom, Isusom i plovili na Titanicu u Turskoj Antalyi. Rijetki sretnici rashlađivali su se pak u ledenim spiljama Dohe, slikali se ispred Capitol Hilla i skulptura američkih predsjednika u centru Shenzena, hodali meksičkim prašumama i tropskim parkovima Bispingena u Njemačkoj te tamo obilno ručali u srednjovjekovnom dvorcu posluženi od strane ljubaznog astronauta.

Ovakva specifična mjesta, danas opće prihvaćena masovna okupljališta ljudi, sredinom su prošlog stoljeća nastajala prvenstveno na američkom tlu. Ona su već tada simulirala situacije i stvarala vjerne kopije različitih mjesta, prvenstveno sa “starog kontinenta”, omogućavajući posjetiteljima vožnju gondolama kroz Canal Grande, položen usred hotela i casina u Las Vegasu, zatim posjet Duždevoj Palači u kojoj je smješten shopping centar te nezaboravno fotografiranje pred Eiffelovim tornjem u centru Disneylanda.

Danas mjesta simulacije i prostori vjernih kopija znamenitih, ali većini ljudi nedostupnih mjesta, idu mnogo dalje od prvih parkova za slobodno vrijeme i zabavu. Širom Njemačke i Austrije niču novi, potpuno zatvoreni, idealno kondicionirani indoor parkovi, bazeni, spa centri i resorti s pješčanim plažama, koji simuliraju daleke i egzotične destinacije. Sve to, izgrađeno i okupljeno na jednom mjestu, nagurano u starom avionskom hangaru pored Berlina pod nazivom “Tropical Islands”, potaknulo je Austrijskog fotografa Reinera Riedlera i njegovog kolegu Billa Koudenhovena da naprave knjigu sa serijom fotografija pod nazivom “Fake Holidays”.

 

njemacka_1

 

“Bio sam fasciniran prvim privremenim gradskim plažama i bazenima koji nalikuju egzotičnim destinacijama”; kaže Reiner u razgovoru za Wired te navodi da su prva takva čudna mjesta nastala pored njegovog rodnog mjesta u Austriji, da bi se ubrzo proširila cijelom regijom i Njemačkom, a danas su uobičajena i tražena u cijeloj Europi. Početak njegovog rada na fotografijama “Fake Holidays”  bio je novi način provođenja slobodnog vremena, upražnjavanje odmora i zabave. “Nakon svakodnevnog posla i rada ljudi bi masovno išli ka tim umjetnim plažama, te uživali kao da su na ljetovanju”. Pitao sam se često: “Zašto je ljudima tako lako manipulirati, kao da su pijesak, piće, glazba i kada puna vode sastojci za sreću”.

Nakon prvih fotografija u rodnom kraju, Reiner Riedler kreće u istraživanja po ostalim kontinentima zemaljske kugle. Sljedeće otkriće, nakon kupališta usred kontinenta u srcu Njemačke, je sjajna zbirka fotografija nastalih na skijalištima snijegom pokrivenih dvorana u Dubaiju. Fotografije nastaju u robusnoj i golemoj nakošenoj hali, položenoj na masivne betonske stupove, u kojoj se hladnoća spušta do nula stupnjeva te se takmiči s 40 stupnjeva toplog pustinjskog zraka. Gosti s lokalnim stanovništvom skijaju, blaguju, slikaju se s pingvinima, umjetnim životinjama, rade snješka, grudaju se i ovjekovječuju prizore selfijima na Instagramu.

 

uae_1

 

Ovakva mjesta, putovanja i usluge nisu rezultat nikakve nove potrebe, niti rezultat neke neočekivana potražnje. Zabavni i tematski parkovi davno su stvoreni kako bi okrenuli svoje korisnike u fiktivne svjetove izgrađene u gipsu i kartonu. Ključna razlika i bitan pomak u sagledavanju ovih novih prostora i resorta je ipak spoznaja da su “lažni turisti” u ovim naseljima uz svoj “lažni odmor” zamijenili otvoreni prostor, pravi prostor, pravu prirodu, za “lažni prostor”, “lažnu prirodu” stvarajući prostor zatvorenog, strogo kondicioniranog, umjetno klimatiziranog svijeta. Rasvijetljeni, ovlaženi, isušeni prostori, nadzirani i strogo kontrolirani prostori gdje sunce i mjesečeva svjetlost te vjetar, zvukovi i mirisi dolaze iz digitaliziranih, tehnološki veoma razvijenih uređaja i naprava, otvaraju neka druga i prije nepoznata pitanja o odgovornosti prema okolišu, stvarajući neki novi turizm, koji je niknuo i stvoren je kroz masivan tehnološki napor, dovodeći održivi razvoj kao stalnu mantru Europe i svijeta na otvorenu kušnju.