Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Komformistični Uredi Progresivne Infrastrukture

Kad je jednog hladnog jutra 1952. godine u Stockholmu izgorio gigantski telefonski toranj, poznat kao “Telephone palace”, uviđaj policije na zgarištu građevine utvrdio je da su uzrok požara bila iskrenja starih električnih instalacija. Uslijed dotrajalosti građevine, vremešna elektro oprema zapalila je dijelove drvene konstrukcije s historicističkim štukaturama postavljenim na podlozi od suhe trstike. Bogato dekorirane drvene sobe i furnirane obloge glavne operaterske dvorane bile su idealna potpala katastrofalnog požara.

“Telephone Palace” sagrađen je davne 1887. godine, te je tijekom 19. stoljeća sa svojih 7.000 aktivnih linija bio najveća svjetska telefonska centrala. Najmarkantniji element ove progresivne infrastrukture bio je njezin rešetkasti čelični toranj. Kako u samom početku razvoja telefonije tehnologija kabliranja nije podrazumijevala njihovo podzemno vođenje, spajanje korisnika i centrale izvedeno je direktnim linijama u gusto isprepletenoj zračnoj mreži. Svaki telefon u gradu Stockholmu bio je direktno spojen tankom pocinčanom žicom postavljenom i napetom na stupove i krovove kuća. “Telephone Palace” sa svojih 50 metara visine postavljen i izgrađen u samom centru grada radijalno je pružao svoja žičana ticala, precizno vodeći telefonsku liniju do svakog aparata.

Nebo iznad glavnog grada Švedske tih je godina kasnog 19. stoljeća bilo potpuno iscrtano gustom žičanom mrežom. Zimi bi zamrznuti kabeli, prepuni siga i srebrnkastog leda, visili i sjajili poput gelemog božićnog drveta. U podnožju čelične rešetke, u prostoru podruma nalazio se golemi parni kotao, glavni motor kojim je grijana građevina, i pogonjeni agregati za proizvodnju električne energije. Centralna telefonska dvorana, radni prostor brojnih operatora, bio je smješten na trećem katu, te je svojom površinom zauzimao cijelu površinu zgrade smještene između dvije ulice. Osim velike dvorane, tu su se nalazili bogato opremljeni i drvom obloženi uredi za uprave i menadžment,  uredi i agencija za inženjering, laboratorij, te prateći prostori za telefonske operatere.

Danas, kada malo bolje i preciznije pregledamo fotografije zgarišta, proanaliziramo nagorjelu drvenu potkonstrukciju i štukature, te pažljivijim promatranjem povijesnih fotografija velike telefonske dvorane i ureda, dolazimo do zaključka kako je većina poslovnog prostora bogato i dekorativno uređena. Historicistički elementi Interieura, klasične dekoracije, drveni masivni namještaj, klasicistička rasvjeta neodoljivo nam sugerira drugačiji duh mjesta od samog telefonskog tornja. Progresivnost infrastrukture tornja i njegove složene mreže iznad krovova grada sa jedne strane, te mogli bi reći malograđanski duh dvorana i pratećih ureda s druge strane, pokazuje snažan procjep u percepciji i prezentaciji društva, te svjesnosti njegovog razvoja. Čini nam se kao da slike i prostori ne dolaze iz istog vremena.

Stotinu dvadeset i pet godina nakon ovih događaja, danas u istoj zemlji, samo nekoliko tisuća kilometara sjevernije od Stockholma, na rubu Švedskog teritorija, smješten uz Arktički Krug, na ušću rijeke Lule leži najnoviji Facebookov DataCenter, “podatkovni spremnik” najveće globalne društvene mreže, Lulea.

Ovaj, pojednostavljeno rečeno veliki podatkovni motor hranjen je energijom iz Arktičke vode, kontinuirano stvaranom putem snažnih, precizno projektiranih toplinskih pumpi i izmjenjivača toplinske energije. Ovakav snažan i zahuktali stroj kontinuirano se hladi od pretjeranog pregrijavanja svježim arktičkim zrakom, te svojim radom i mogućnostima utjelovljuje novi, fascinantan infrastrukturni organizam. Izvedena je energetski potpuno neovisna, održiva “tvornica društvenih veza”! Pred našim očima gotovo pa nečujno radi kolosalni motor koji poganja i izvodi sva spajanja, lajkanja i druženja brojnih srodnih duša cyber spacea globalnog svijeta.

Uz obilato korištenje nepresušnih izvora vode, te usisavajući obilan i uvijek hladan nordijski zrak, Facebook smanjuje pregrijavanje servera sa svojih 1.300,000,000 aktivnih korisnika. Najpopularnije mjesto za objavljivanje svih mogućih fotografija, dijeljenje svih smislenih i besmislenih događaja s dnevnim prirastom od 14 milijuna novih dodanih fotografija uredno i brižno se slažu u baze podataka proganjane snažnim toplinskim pumpama i svježim zrakom. Sav višak topline koji se hlađenjem ne može umanjiti koristi se za zagrijavanje ureda i prostorije smještaja Facebookovih zaposlenika.

Ako u jednom trenu bacimo oko na te prostore siguran sam da doživljavamo neugodno iznenađenje, veoma slično, ako ne i jednako iskustvo onom sa Stockholmskog telefonskog tornja. Nakon zadivljujućih prizora infrastrukture, matrix prostornih odnosa, led rasvjete i regala u nepreglednim halama non-stop servera, snažnog dojma koji nam ostavljaju prostori toplinskih pumpi i kolosalni ventilatori postavljeni uz hladne koridore građevine ne možemo se oteti dojmu da smo neugodno iznenađeni nemaštovitošću ureda. Poput kakvog nevješto dizajniranog hostela “za mlade kreativce”, ili kakve provincijalne agencije za marketing ili pronalaženje srodnih partnera, nalik turističkom uredu s low-cost aranžmanima, svjedočimo potpunoj bezidejnosti prostora. Na zidovima soba loši grafiti, trećerazredne grafike, kriminalna signalizacija, namještaj lošeg designa, predvidivo i nevješto kolažiranje otvorenih stilova ostavlja me potpuno iznenađenim.

Na jednom zidu hodnika, pored veće sobe za sastanke i okupljanja stoji veliki natpis “What would you do if you weren’t afraid?”. To poznato pitanje, i medijska  kampanja pokrenuta  među korisnicima društvenih mreža od strane Facebook Analog Research Laboratory-a, možda nam daje upravo i precizan odgovor na pitanje nemaštovitosti ureda naspram superiorne razvijenosti i tehnološke otvorenosti dizajna novih tehnologija. Na konkretno pitanje što bismo učinili da se nismo bojali Progresivne Infrastrukture, danas ili prije stotinu i više godina? Odgovor bi vjerojatno glasio da bi nam prostor svakodnevice, bilo grada ili našeg dnevnog boravka, ureda, bio zasigurno bolji, ako ništa drugo manje komformistično konzervativan.

Makete I Kulise, Modeli I Scenografije

Projektiranje modelima, ispitivanje mogućnosti gradnje kroz brojne makete, razmišljanje putem kulisa te scenografska iskustva izvedba interieura snažno utječu na svakodnevni rad i promišljanje arhitekture. Makete kojima slažemo i sukobljavamo nespojivo, jednostavni modeli kojima nesvjesno sljubljujemo i testiramo nepoznato, često rezultiraju neočekivanim i inspirativnim iznenađenjem. Iznenađenjem unutar samog prostora makete, iznenađenjem neočekivanim odnosom namjene i oblika, iznenađenjem proizašlim iz nepisanih pravila arhitektonskog modeliranja. Jednako tako, kulise i iskustva scenografije inspirativno djeluju na predumišljaj novog projekta. Neke nesvjesno pohranjene ili u podsvijesti duboko potisnute filmske slike, zaboravljeni motivi i prizori predstava ili koncerata često bivaju transponirani u konkretnu arhitekturu.

Modeli svemirskih brodova, makete izmišljenih i izmaštanih gradova za filmove Star Wars (Ratovi Zvijezda), te scenografije kuća i zamišljenog grada Mos Espa u pustinji Tunisa, kao davno zaboravljeni ostaci kulisa za ovaj neobično inspirativan film, mogu biti silno korisne za neke konkretne projekte, poticaj za izradu drugačijih maketa, te buduća inspiracija u prostoru arhitekture.

Tijekom 1975. godine poznati režiser i producent George Lucas osnovao je i utemeljio kompaniju Industrial Light & Magic. ILM je pionirski laboratorij, proizvodno-istraživačka platforma za osmišljavanje, produkciju i snimanje vizualnih efekata brojnih filmova i filmskih eksperimenata. U to doba, i u vremenu prije kompjuterske tehnologije, Lucas je počeo s razvijanjem novih ideja i praksi vizualiziranja zamišljenih filmskih scena i produkciju danas planetarno popularnog filma s brojnim nastavcima, Star Wars. Izmišljene radnje i kreativno osmišljeni krajolici tražili su specifična mjesta za izgradnju kulisa gradova, kuća i ambijenata iz Lucasove mašte.

U srcu vrele afričke pustinje, u dubini teritorija Tunisa, nalazi se jedno takvo začudno, silno inspirativno mjesto. Mjesto koje nije pravi gradić, mjesto koje nije neka čudna zaštićena povijesna cjelina, mjesto koje nije napušteni dom neznanih stanara, mjesto koja nije urbanizirana cjelina neke davno izguljene civilizacije. To je precizno projektirano, strogo planirano mjesto, pomno osmišljeni filmski set, scenografija Star Wars Episode I: The Phantom Menace. To je, prema poznatom scenariju i režiji Georga Lucasa, rodno mjesto i kuća glavnog lika filma Darth Vadera.

Dijelovi ovog grada-scenografije, smješteni u pustinji Ong El Jamela, danas su djelomično uništeni i zatrpani u nanosu pustinjskog pijeska. Interesantan je podatak da će prema predviđanjima stručnjaka ubrzo cijeli grad nestati ispod pješčane dine koja se u periodu od 2002. godine približila punih 140 metara, te je danas došla na samo desetak metara od Darthovog Grada. Golema pješčana dina koja se kreće brzinom od 15 metara na godinu, ubrzo će prekriti Lucasove kulise. Ovaj gotovo pa Robert Smithson-ovski osjećaj prolaznosti supstance, nestanka stvari i dekonstrukcija građevne strukture u vremenu, dodatno ulijeva energiju mjesta ovog maloga gradića iz Ratova Zvijezda.

Osnivajući svoju novu kompaniju zvučnog naziva Industrial Light & Magic (ILM), te okupljajući pritom tim stručnjaka vezanih uz vizualne umjetnosti, modelare, maketare, kamermane, graditelje scenografija, spretne kreativne pojedince, George Lucas odlučuje da sve te pomno odabrane ljude smjesti na jednom mjestu. Na pola sata vožnje od San Francisca, u mjestu San Rafael, Lucas pronalazi niz napuštenih kuća i skladišta. Osim što je dobio priliku za smještaj cijelog studija za specijalne efekte i scenografiju pod jednim krovom, te jeftinu infrastrukturu i prostor za rad, dislokacija ILM studia omogućila mu je miran život, kreativan rad mnoštva zanesenjaka struke, ljubitelja modelarstva, maketarstva i kreatora scenografija. Smješteni u miru predgrađa, u ugodnoj klimi zapadne obale, mogli su se potpuno posvetiti izazovima filmske vizualnosti, projektiranju novog svijeta pokretnih slika.

U tom su prostoru  izvedeni kompletni modeli i dijelovi maketa scenografije, osmišljeni i snimljeni kompletni vizualni efekti za sve nastavke Ratova Zvijezda. Svi modeli i makete svemirskih brodova, gradova, uređaja i zamišljenih mjesta rađeni su metodom “kit-bashinga”. To jednostavno znači da su modeli koje gledamo na filmu izgrađeni od jednostavnih i lako nabavljivih dijelova drugih modela aviona, vlakova, automobila, tenkova, brodova, kuća, nebodera, opreme za igračke i modela vojnika. Ako bolje pogledamo modele svemirskih brodova i arhitekture gradova uočit ćemo neke od njih, vidjet ćemo prepoznatljive dijelove podmornica, tenkovskih kula i topova s razarača.

Charlie Bailey, jedan od pionira-modelara u George Lucasovom Industrial Light & Magic laboratoriju, danas nakon mnogo godina otkriva nam da, kada bi radio raketne motore za poznati Star Destroyer model svemirskog broda, jednostavno bi otišao do dućana s kućanskom opremom, bijelom tehnikom, te tamo jednostavno pronašao sve ono što je bilo potrebno. Charlie je također koristio različite veličine lonaca i pribora za kuhanje kako bi stvorio kupole, krovove i dijelove na svemirskim brodovima. Također, jedna od stvari koju su modelari morali naučiti, je kako da brodovi izgledaju staro. Prema Charles Bailey-u, morali su se pozabaviti s “procesom starenja” , tako da su umakali dijelove maketa u umake, prskali tekućine za kuhanje, sirupe i razna pića po modelima, tako da su pred kamerama stvarali osjećaje i doživljaje svemirske starudije.

Jedan od posebno zanimljivih tehnika i tajni izrade modele odnosi se na scene i dijelove filma koji su vezani uz eksplozije i prizore uništavanja svemirskih brodova i dijelova zamišljenih gradova. Ekipa vještih modelara potpomognuta s pirotehničarima i kamermanima, koji su sve brižljivo snimali u tisućama scena, shvatili su da je jedan od načina na koji bi mogli stvorili leteće krhotine taj da se u modele kuća izvedene kombinacijom lijepljene balze, gotovih elemenata s bijele tehnike, te komada igračaka, umeću đepovi-skladišta drobljene svježe tjestenine. Nju bi prethodno stavili u blender, samljeli je, a kasnije tonirali različitim bojama. Jednom kada odabrani model ispunjen s takvom mješavinom tjestenine i zapaljive tekućine eksplodira u sceni, sićušni komadići tjestenine lete prizorom i stvaraju začudni efekt pravih eksplozija i spektakularnih detonacija.

Ovi inspirativni primjeri, čudna mjesta i silno kreativni načini slaganja običnih stvari koje u konačnici bivaju namijenjene širokoj upotrebi i masovnoj potrošnji mogu biti silno inspirativni. Također, oni mogu potvrditi tezu da otvorenost i spremnost na istraživanje i kombiniranja raznih otvorenih, sveprisutnih i naoko poznatih stvari, te njihova slaganja u nove i neočekivane odnose proizvode novi, neočekivani sklop, kreiraju drugačiji smisao, poziciju spremnu za drugačiju upotrebu, te svježu i novu istinu.

Walled City

Zamislite najgušći, najizgrađeniji i najnastanjeniji grad na svijetu. Zamislite grad gdje su broj stanovnika i površina izgrađenosti po kvadratnom kilometru pet puta veći od Manhattana. Zamislite da jedan takav grad nastane kroz 99 godina intenzivnog rasta, a da u proces planiranja i gradnje ne bude uključen niti jedan arhitekt. Zamislite mjesto s 33 000 ljudi koji žive u 8800 stanova i kuća, te 1000 različitih poslovnih prostora,  sve to rasprostranjeno na samo 2.8 hektara površine grada. Ovakva jedinstvena gustoća, masivna izgrađenost i unikatna urbana organizacija utjelovljene su u gradu-bloku, gradu zvanom Walled City, gradu koji se do 1994. godine nalazio u samom centru Hong Konga. Taj golemi grad grijeha i kriminala, golema šarena ‘kuća zla’, kako su je nazivali, nastala je na stoljetnoj političkoj i administrativnoj permisivnosti Britanije i Kine, kao gusto izgrađeni prostorni labirint prljavštine, grijeha, trgovine i nepotrošive ljudske nade u bolji život.

Walled City je najstariji dio Hong Konga i jedan od rijetkih dijelova starog grada na Kowloon poluotoku, naseljavanog od 1898. godine, kada Englezi stječu pravo na zakup grada. Prema uvjetima iz ugovora o 99-godišnjem zakupu utvrđeno je da će Kinezi i dalje zadržati neka od svojih povijesnih mjesta, te da će nad njima imati nadležnost sve dok ne bude uspostavljena stalna kolonijalna uprava. Tijekom burnih stoljeća razvoja Honk Konga Walled City je bio službeno unutar Britanske domene, ali potpuno izvan njihove kontrole i stvarne uprave. Svaki put kada je kolonijalna vlast pokušala nametnuti svoju volju, Kineski bi stanovnici zaprijetili da će svaki takav pokušaj kanalizirati u snažan diplomatski incident.

Walled City je s vremenom stekao status svojevrsne diplomatske “crne rupe”, čudnog i neočekivanog otoka Kineske vlasti u moru Britanske jurisdikcije. Nakon drugog svjetskog rata i velike Kineske revolucije 1949. godine, te dolaskom Mao Zedonga na vlast, započinje masovno naseljavanje Kineskih izbjeglica u Walled City, useljavanje kao bijeg, posljednji spas od gladi, građanskog rata, i političkih progona novog sustava. Sve do 1994. godine, kada je Walled City zauvijek srušen, bio je naseljen starim izbjeglicama i njihovim prvim potomcima, njihovim obiteljima, prijateljima i znancima, čvrsto organiziranim i osiguranim sustavom zaštite i uprave kineske transnacionalne udruge organiziranog kriminala, Triade.

Walled City je postao učinkovit i vjerodostojan model organiziranja alternativnog, anarhističkog društva, koje ne priznaje zakone okolnog društva, prava i obaveze države i lokalne uprave unutar koje se nalazi. Organizirana strukture i sustav Trijade bogatila se na bordelima, kockarnicama, trgovini opijuma i droge, držeći stanovništvo kao dio svojih zaposlenika u konstantnom stanju straha i podložnosti, ali istovremeno kontinuirano ih štiteći od kolonijalne uprave za koju su oni bili ilegalni emigranti, izbjeglice, psi rata i komunizma.

Važno je znati da gospodarska aktivnost Walled Citya nije bila ograničena samo na poroke i kriminalne radnje. Unutar zidova ovog gusto naseljenog grada bilo je smješteno nepregledno mnoštvo legalnih tvrtki. Niz poduzeća i malih tvornica organiziranih i dopuštenih od strane Britanske uprave i Trijade, surađivali su u ozračju prešutnog trgovačkog zajedništva, izrabljujući pritom svoje zaposlenike, stanovnike i taoce Walled Citya. Ova jednostavna, dvostruko kodirana, dvostruko održiva i poticana zajednica, simbioza ilegalnog i dozvoljenog, kriminalnog i svjesno prešućenog, omogućila je da se kroz godine unutar Walled Cityu smjeste neke od najprosperitetnijih tvornica igračaka, slatkiša, metalnih dijelova i hrane.

Iako su grad u cjelini te održiva trgovina i mafijaška uprava kod nekih, a posebice kod Britanaca, izazivali jezu, malo bolji, precizniji i otvoreniji pogled na Walled City pružao je neku drukčiju sliku mjesta, drugačiju paralelnu istinu. Walled City je uz konstantnu pregovaračku poziciju, svojevrsnu “miroljubivu aktivnu koegzistenciju” lokalne Trijade i Britanske uprave, te znanje i pristanak svih stanovnika i dnevnih migranata u grad, ostvario potpuno samostalnu zajednicu desetaka tisuća ljudi. Jasno održivi grad i sustav, markantno mjesto temeljeno na pomalo bizarnim, ali veoma jasnim i održivim pravilima rada, rasta i života.

Osim mnoštva tvornica grad je imao nekoliko škola i vrtića, od kojih je neke pokrenula i sama Vojska Spasa. Također, u gradu nije bilo problema ni oko medicinske i stomatološke skrbi, jer su mnogi stanovnici bili visoko kvalificirani liječnici i stomatolozi s godinama iskustva, ali bez licenci potrebnih za rad u organiziranoj koloniji. Mnogi građani Honk Konga dolazili su u potrazi za stomatologom do Walled Citya, te koristili usluge koje su bile jednako dobre, ali znatno jeftinije nego u “legalnom gradu”. Jednako tako je bilo i s malim trgovinama duhana, pića, slatkiša, igračaka i ostalih potrepština. Grad je raspolagao s mnogo restorana i caffea gdje je potlačeni narod mogao bar na kratko “pobjeći” od svoje sudbine. Za neke druge, za vjernike ili one koji su to međuvremenom postali u srcu Walled Citya nalazio se stari hram i jedna mala crkva.

Ubrzo nakon isteka ugovora o 99-godišnjeg najmu Hong Konga, i povratka grada pod Kinesku upravu, Walled City je uz veliko protivljenje i prosvjede lokalnog stanovništva 1994. godine srušen i zauvijek pretvoren u park. U godinama pred povrat grada Kini, kada mjere osiguranja i tajnovitosti o ovom unikatnom političkom, urbanom i socijalnom fenomenu slabe, Walled City postaje tema briljantne knjige “City of Darkness”, autora Greg Girarda i Ian Lambota. Pred samo rušenje grada, mit i fama o gradu bivaju do te mjere banalizirani da je unutar Walled Citya snimljen akcioni film vječitog borca za pravdu Jean Claude Van Dammea. Tih se godina slava i uzbudljiva priča o gradu grijeha nezaustavljivo širi diljem svijeta. Priča i slike o gradu Sodome i Gomore dolaze i do obližnjeg Japana. U samom centru Kawasakija Walled City je, sa svim svojim prepoznatljivim elementima, prostornim replikama i specifičnom tamnom i ljigavo-vlažnom atmosferom, doživio svoju bizarnu repliku, prostornu reinkarnaciju kao strogo kontroliranog tematskog parka, mjesto alternativne zabave za mlade Japance. U jednoj zgradi vjerno je kopirana kulisa grada, savršeno je precizno izvedeno mjesto reinkarniranog užasa, prostor za dokone zabave i uživanja slika opasnog života, vjerno popraćenih skupom scenografijom grada grijeha i kriminala.