Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Fake Holidays

Kada su želje i mogućnosti izvan dosega ljudi, simulacije preuzimaju mjesta njihovog slobodnog vremena, stvarajući uvijete za nove i neobične praznike. Imaginarni svjetovi stvoreni kroz snažan tehnološki razvoj i medijsku manipulaciju rađaju stanja reproduciranog uživanjima u robama i mjestima masovnog konzumerizma. Iako je kvaliteta tih “avantura na zahtjev” ponekad vrlo sumnjiva, te se manifestira kroz razne oblike otvorenog razočarenja, one ipak jasno rasvjetljavaju jedan opće prisutan fenomen i stanje svijesti: Oni su slike neispunjenih čežnji i snova temeljenih na svakodnevnom životu i željama ljudi samih “. Jens Lindworsky, Fake Holidays.

Ovih dana završavaju svima dragi i dugo očekivani praznici. Pored onih koji nisu napuštali mjesta stalnog boravka i rada, postoje oni koji jesu, a neki su se sigurno kupali i sunčali na plažama velikog avionskog hangara pored Berlina, ili pak uživali u snijegu i skijanju u dalekom Dubaiju. Ovi treći sigurno su se susretali sa Supermanom, Isusom i plovili na Titanicu u Turskoj Antalyi. Rijetki sretnici rashlađivali su se pak u ledenim spiljama Dohe, slikali se ispred Capitol Hilla i skulptura američkih predsjednika u centru Shenzena, hodali meksičkim prašumama i tropskim parkovima Bispingena u Njemačkoj te tamo obilno ručali u srednjovjekovnom dvorcu posluženi od strane ljubaznog astronauta.

Ovakva specifična mjesta, danas opće prihvaćena masovna okupljališta ljudi, sredinom su prošlog stoljeća nastajala prvenstveno na američkom tlu. Ona su već tada simulirala situacije i stvarala vjerne kopije različitih mjesta, prvenstveno sa “starog kontinenta”, omogućavajući posjetiteljima vožnju gondolama kroz Canal Grande, položen usred hotela i casina u Las Vegasu, zatim posjet Duždevoj Palači u kojoj je smješten shopping centar te nezaboravno fotografiranje pred Eiffelovim tornjem u centru Disneylanda.

Danas mjesta simulacije i prostori vjernih kopija znamenitih, ali većini ljudi nedostupnih mjesta, idu mnogo dalje od prvih parkova za slobodno vrijeme i zabavu. Širom Njemačke i Austrije niču novi, potpuno zatvoreni, idealno kondicionirani indoor parkovi, bazeni, spa centri i resorti s pješčanim plažama, koji simuliraju daleke i egzotične destinacije. Sve to, izgrađeno i okupljeno na jednom mjestu, nagurano u starom avionskom hangaru pored Berlina pod nazivom “Tropical Islands”, potaknulo je Austrijskog fotografa Reinera Riedlera i njegovog kolegu Billa Koudenhovena da naprave knjigu sa serijom fotografija pod nazivom “Fake Holidays”.

 

njemacka_1

 

“Bio sam fasciniran prvim privremenim gradskim plažama i bazenima koji nalikuju egzotičnim destinacijama”; kaže Reiner u razgovoru za Wired te navodi da su prva takva čudna mjesta nastala pored njegovog rodnog mjesta u Austriji, da bi se ubrzo proširila cijelom regijom i Njemačkom, a danas su uobičajena i tražena u cijeloj Europi. Početak njegovog rada na fotografijama “Fake Holidays”  bio je novi način provođenja slobodnog vremena, upražnjavanje odmora i zabave. “Nakon svakodnevnog posla i rada ljudi bi masovno išli ka tim umjetnim plažama, te uživali kao da su na ljetovanju”. Pitao sam se često: “Zašto je ljudima tako lako manipulirati, kao da su pijesak, piće, glazba i kada puna vode sastojci za sreću”.

Nakon prvih fotografija u rodnom kraju, Reiner Riedler kreće u istraživanja po ostalim kontinentima zemaljske kugle. Sljedeće otkriće, nakon kupališta usred kontinenta u srcu Njemačke, je sjajna zbirka fotografija nastalih na skijalištima snijegom pokrivenih dvorana u Dubaiju. Fotografije nastaju u robusnoj i golemoj nakošenoj hali, položenoj na masivne betonske stupove, u kojoj se hladnoća spušta do nula stupnjeva te se takmiči s 40 stupnjeva toplog pustinjskog zraka. Gosti s lokalnim stanovništvom skijaju, blaguju, slikaju se s pingvinima, umjetnim životinjama, rade snješka, grudaju se i ovjekovječuju prizore selfijima na Instagramu.

 

uae_1

 

Ovakva mjesta, putovanja i usluge nisu rezultat nikakve nove potrebe, niti rezultat neke neočekivana potražnje. Zabavni i tematski parkovi davno su stvoreni kako bi okrenuli svoje korisnike u fiktivne svjetove izgrađene u gipsu i kartonu. Ključna razlika i bitan pomak u sagledavanju ovih novih prostora i resorta je ipak spoznaja da su “lažni turisti” u ovim naseljima uz svoj “lažni odmor” zamijenili otvoreni prostor, pravi prostor, pravu prirodu, za “lažni prostor”, “lažnu prirodu” stvarajući prostor zatvorenog, strogo kondicioniranog, umjetno klimatiziranog svijeta. Rasvijetljeni, ovlaženi, isušeni prostori, nadzirani i strogo kontrolirani prostori gdje sunce i mjesečeva svjetlost te vjetar, zvukovi i mirisi dolaze iz digitaliziranih, tehnološki veoma razvijenih uređaja i naprava, otvaraju neka druga i prije nepoznata pitanja o odgovornosti prema okolišu, stvarajući neki novi turizm, koji je niknuo i stvoren je kroz masivan tehnološki napor, dovodeći održivi razvoj kao stalnu mantru Europe i svijeta na otvorenu kušnju.

Prodaj, Kupi, Drugačije Upotrebi

U vremenu kada je sve oko nas neka vrsta tržišne robe, a prostor se vrednuje prvenstveno kroz njegove komercijalne parametre, čini se da je kupovina postala dio neupitnih dnevnih rutina i gotovo nesvjesnih odluka te je moguće prodati i kupiti gotovo pa sve. Ovisno o relativnoj vrijednost, svrsi ili stavu naspram robe koja se trži, sve kao da lebdi u fragilnom stanju između bezvrijedno nepotrebnog pa do dragocjeno neprocjenjivog. Čak i kad je nešto racionalno gledajući potpuno beskorisno, dobro je i to imati, kupiti, posjedovati, trampiti, jer svi znamo da takav, trenutačni status robe, nije zauvijek fiksiran.

Gradovi i njihova arhitektura posljednjih su desetljeća postali važna i nezaobilazna vrsta robe. Od stanova do skladišta, od poslovnih prostora do garaža, sve ima pridodanu, nestabilnu, ali jasno izraženu vrijednost. Pored gradova, povijesnih jezgri i njihovih okoliša, prostora bivšeg sela, teritorija agrarnih i poljoprivrednih površina, preko pratećih infrastruktura, puteva, luka, kablova i wi-fi mreža, pa sve do prirodnih resursa, voda, ruda, mora, šuma, plaža – sve je neka vrsta robe. To je roba sa svojom jasnom namjenom, u režimu neke od zaštita ili smart kontrola, jasne cijene i vrijednosti, spremna za/na neku vrstu trgovine.

 

prodaj_kupi_1
 

Da je to sigurno tako, te da sve može rezultirati nepredvidivim, interesantnim i veoma poticajnim situacijama, nabolje pokazuju dvije prodaje i kupnje koje su se oglašavale i događale tijekom ovog ljeta. Jedna nesvakidašnja nekretnina koja je dugo tražila svog novog vlasnika je pješački most iz Minneapolisa, ostakljena, opločena i potpuno uređena čelična konstrukcija, demontirani prijelaz, pasaž i spoj između dviju građevina iz samog centra velegrada. Ovaj čelični most samo je mali dio, fragment i isječak dugačkog i svima dobro poznatog prstena pješačkih staza-mostova Minneapolis Skywaya. Potpuno neovisan u konstruktivnom i oblikovnom smislu, demontiran i odvezen sa svoje izvorne lokacije, tražio je kupca koji ga hoće re-upotrebiti kao most ili ga jednostavno može položiti na zemlju, te nastaniti nekom novom namjenom.

Tijekom proteklih mjeseci i na stranicama poznate aukcijske kuće Sotheby’s oglašena je prodaja i licitacija nekih čudnih i nesvakidašnjih nekretnina. U jednom se oglasu tražio kupac, i novi vlasnik, za 122 jutara slobodne zemlje u Floridi, 244 km jugozapadno od Miamija, na otoku Boca Chica Key, udaljene oko 4,8 km sjeverno od uvale Key West. Ovaj oglas sigurno ne bi bio nikakva iznimka, a još manje iznenađenje, da se ne radi o prodaji starog pristaništa za podmornice, s precizno uklesanim vodenim kanalima, izdubljenim u koraljnom grebenu. Prisutnost Američke mornarice na Key Westu datira od 1823. kada je pomorska baza uspostavljena kako bi se zaustavilo gusarstvo. Tijekom Prvog i Drugog svjetskog rata Key West je postao siguran dom brojnih podmornica, razarača i zrakoplova. Parcela koja se ovih dana prodaje uključuje sedam krakova dubokih kanala, iskopanih u koraljnom sprudu, koji su svojim inženjerskim i vojnim karakteristikama bili idealno utočište podmornica za vrijeme Kubanske krize.

Ako se načas vratimo i proanaliziramo priču o prodaji mosta iz Minneapolisa, možda nam se ponude neke nove i neočekivane mogućnosti te jasna i poticajna tumačenja ovakvih procesa. Prema navodima povjesničarke umjetnosti Elizabeth Gales, most-skyway iz Minneapolisa projektirao je arhitekt Ed Baker, pokretač ideje i projektant prvog gradskog sustava nadzemnog pješačkog povezivanja. Položen preko 5. Ulice, most je od svoje izgradnje 60-ih godina prošlog stoljeća povezivao trgovinu JC Penney i Powers robnu kuću u centru Minneapolisa. Nakon rušenja kuće Powersa, kada se počelo s intenzivnim radovima na rekonstrukciji 5. Ulice, tijekom 2002.godine Sveučilište u Minnesoti kupilo je Skyway za samo 1 $. Plan je bio da se u sklopu kampusa konstrukcija prenamjeni u novi ugostiteljski sadržaj, ali zamisao nije nikada sprovedena u djelo.

Tijekom 2006. godine sveučilište ja na otvorenoj dražbi za samo 5000 $ prodalo skyway, te je tada mladi arhitektonski studio City-Desk Studio, postao njegov novi vlasnik. Konstrukciju mosta, sada postavljenu na kamionske kotače, dovukli su do poljane u blizini U’s Twin Cities kampusa, napravili projekt njegove prenamjene u stambenu građevinu, te oglasili njegovu prodaju. Prošle zime, nakon 10 godina traženja, prodaje i oglašavanja, most je našao novog vlasnika. Prodan je mladom bračnom paru Aimme i Preston Jobe koji će most ubrzo pretvoriti u svoj novi dom. Prateći Instagram postove, mladi bračni par tijekom ovog ljeta užurbano gradi svoj dom, te će sa svojim malim djetetom ubrzo useliti u svoj lijepi, ali većini njihovih sugrađana osebujan i neobičan dom.

 

minneapolis_turato
 

Ova dva primjera, dvije prodaje i kupnje, prenamjene i tržišne manipulacije prikazuju da otvoreni sustav nepredvidive ekonomije može stvari odvesti u potpuno neočekivanom pravcu, te iznjedriti nova rješenja, nove tipologije i drugačije načine korištenja davno napuštenih prostora i građevina. Što bi se desilo kada bi na trenutak zamislili spajanje ova dva različita, ali jednako zanimljiva fenomena i oglasa? Je l’ bi se ove dvije nekretnine ikad mogle spojiti nekim jasnim i preciznim scenarijem? Je li moguće da dođe do njihovog neočekivanog susreta? Je li moguće da dođe do te uzbudljive i neočekivane situacije, trenutka spajanja neočekivanih elemenata i mjesta. Do transgresije mjesta i građevine, i do drugačijeg korištenje prostora i neočekivane namjene.

 

prodaj_kupi_2
 

Je li moguće promišljati budućnost pristaništa za podmornice u egzotičnoj Floridi kao potencijalnog prihvatilišta i doma za sve napuštene mostove i konstrukcije gradova, luka tedijelova infrastrukturnih građevina, tvornica ili petrokemijskih postrojenja? Zamislimo na trenutak da se spoje svi mostovi Minneapolisa koji će kad-tad postati suvišni i trajno se nastane u uvali Boca Chica Keya, da oni postanu dom za mnoge koji ne vide trgovinu, trampu, prodaju i tržište onim očima kojima se to čini da treba. Za one koji će izgraditi i prikazati jasan i konkretan primjer drugačijeg korištenje prostora i neočekivane namjene. Bio bi to drugačiji odgovor na neočekivani i nepredvidivi tok globalnog društva, odgovor koji je možda više prilagođen vremenu nego nam se to na prvi pogled zapravo čini.

 

Pozdravi i Poruke Ubojite Piste

Dugačka poletno-slijetna pista prekooceanskog nosača aviona jedno je od najubojitijih, najopasnijih i najbučnijih mjesta koje je čovjek stvorio. Svakih nekoliko minuta 15-ak tona težak zrakoplov doslovno se ruši ili propinje sa široke palube. Zrakoplovi, helikopteri I razne letjelice ubrzano se kreću pistom. Propeleri prijete, plamen pali, zaglušujuća buka para topli zrak, plinovi guše sve oko sebe, a brodsko osoblje ubrzano donosi, odnosi i montira tisuće bombi i raketa. Pored svega, na palubi redovito puše jak vjetar, prska uzburkano more, lije ledena kiša. Danju i noću ova je pista opasno i neugodno mjesto servisa ubojitog letenja, dio paklenog stroja za uništavanje i ratovanje.

Kako i zašto takva golema, opasna, nehumana i svima poznata ubojita platforma može postati stotinu metara duga čestitka, neobična i nesvakidašnja pozdravna poruka sastavljena od tisuću ljudi, mornara pilota, muškaraca i žena koji borave na ovom velikom ratnom stroju? Kako i zašto najopasnije radno okruženje može postati mjesto s kojeg posada šalje poruku dječaku koji umire od raka, rođendansku čestitku kraljici, pozdravljati gradove ili se samo javljati majkama i djevojkama koje misle na njih? Govorimo i svjedočimo o slikama te čudnoj praksi ispisivanja slova i poruka s velikih nosača zrakoplova koja u samo jednom trenu ubojitu i opasnu platformu za napad pretvaraju u umiljatu i benignu ploču, ekran za prikazivanje nježnih poruka, zaslon prepun toplih pozdrava i prigodnih doskočica.

Povijest ovog pomalo neobičnog čina vuče nas daleko u prošlost. Stari jedrenjaci, kada bi pristajali u nepoznate luke, rasporedili bi svoju posada na palubu, jarbole ili grede jedara. Smjestivši se svatko na svome mjestu pozdravljali bi tako grad, ali i slali jasnu poruku da nitko od posade nije ostao u potpalublju te da posada broda ne sprema topovski napad ili osvajanje grada. Ovakva specifična uprizorenja koja se danas prvenstveno vezuju uz nosače aviona, u bliskoj su povijesti započela 30-ih godina dvadesetoga stoljeća i u vrijeme drugog svjetskog rata. Prva dostupna fotografija poruke s piste velikog nosača aviona USS Lexington (CV-2) prikazuje praznu palubu bez ijednog zrakoplova, te nekoliko stotina mornara obučenih u bijele odore, precizno postrojeni u redovima kako bi ispisali riječ “NAVY” (mornarica).

Toga dana, kada je snimljena prva ovakva fotografija, zapovjednik nosača aviona Lexington htio je nakon višemjesečnog izbivanja iz domovine na neki način uveličati dolazak u svoju matičnu luku, ali i skrenuti pažnju medija. Shvatio je da zapravo ima praznu ploču dugačku 888 i široku 107 stopa, 2800 mornara odjevenih u bijelo, slobodan avion, helikopter i brodskog fotografa. U roku od samo pola sata snimljeno je i aranžirano nekoliko poruka, sve su precizno snimljene i odmah razvijene u brodskom foto laboratoriju. Lokalnim medijima i novinama poslate su slike ove neobične i nesvakidašnje vizure, a kada je slika osvanula na naslovnici časopisa “All Hands”, poznatim mornaričkim novinama, svi su htjeli postati poznati, postati dio naslovnice ili novinskog članka.

Nakon posade nosača Lexington, u proteklih 80 godina gotovo pa svaka posada nosača aviona, od kuda god dolazila,  priželjkuje, planira i precizno osmišljava svoj medijski nastup. Slikaju se i planiraju brojne koreografije, natpisi, boje slova i konfiguracije mornara. Traže se i ispituju prave vizure, dijelovi dana, trenuci prolaska pored prirodnih ili kulturnih znamenitosti, tako da je ova ad-hoc improvizacija postala uobičajena i očekivana praksa. Slika koja se šalje medijima, novinama, televizijama postala je standardna rutina svih posada ovog ubojitog oružja, tradicija koja se prakticira svaki puta kada nosač aviona dolazi u neku luku, odlazi, dolazi, plovi morima, sprema zadatak ili podržava neki događaj daleko od domovine.

Uvidjevši svu ljepotu prizora, snagu, medijsku moć fotografije, poruku kao jasno i otvoreno sredstvo komunikacije, nosači aviona počinju slati slike slova koje nisu samo vezane uz mjesto i vrijeme pristajanja. Ispisujući naprimjer Albert Einsteinovu formulu E=mxc2 nosači aviona Long Beach i Bainbridge pokazivali su svoju nadmoć dugog i gotovo pa beskonačnog putovanja koristeći atomsku energiju. Gledanost i prisutnost u medijima počinje se koristiti da bi motivirala ljude u raznim prilikama, od davanja krvne plazme, preko prikupljanje sredstava za paraliziranu djecu, ponosno ističući brojku od 15000$ prikupljenih u jednom danu, pa sve do pomalo cinične poruke koja pokazuje snagu koja garantira mir “Power For Peace”.

Ispisujući važne datume, obljetnice, državne praznike, podržavajući Apollo misije, nemoguće je bilo zaobići prigodne poruke vezane uz olimpijske igre, navijačke poruke prigodom nogometnih utakmica između pješadije i mornarice, božićne i novogodišnje čestitke, iscrtavanja okićenih jelki, pa sve do poruka majkama i uvijek sanjanim djevojkama. Prigodne slike s posjete Siciliji, Koraljnom moru, Havajima ili Francuskoj obilazile su cijeli svijet. Kako nisu sve poruke i slova svijeta ista, izvan zapadne civilizacije poruke i slova poprimaju drugačije oblike, druga pisma, drugačiji jezik. Poruka ispisana sa 1.000 mornara mora se jednako shvatiti u Yokosuku, Tokiju, Hongkongu, Ateni ili Izraelu. Poznati pozdrav “sayonara” često je korišten od strane nosača koji odlaze ili dolaze kući s dužnosti u japanskim vodama.

Kakve god poruke bile, drage, smiješne, umiljate, predvidive ili benigne, u jednom trenu ova se površina, plutajući ekran, vraća u plato jeze i rata. Postaje ono što zapravo jeste, stroj za ratovanje. Njegova veličina, projektirana funkcionalnost, odnos i proporcija elemenata koje nosi i podržava trajno mu osiguravaju poziciju koja je izvan mjerljivog, shvatljivog i kontroliranog klasičnim metodama proporcije i sklada. On je stroj, prostor i mjesto koje može poput grada prihvatiti i slati poruku dobrote, ali i biti prostor razaranja, vrijeme jeze, arhitektura rata i destrukcije.