Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Od Urbanog do Precision Farminga

Posljednjih godina svjedočimo nizu paralelnih, i potpuno kontradiktornih globalnih procesa, koji provociraju razna pitanja. Prema podacima FAO (Food and Agricultural Organization) procjenjuje se da će zbog zadovoljavanja potreba stalno rastuće populacije, u roku od 40 godina proizvodnja hrane biti povećana za 70 % u odnosu na današnje stanje. Također, jednako tako precizno i statistički uvjerljivo, svakodnevno slušamo o velikim brojkama gradova koji se “smanjuju”. Neki gradovi jednostavno gube svoje stanovnike, jasno i nedvosmisleno svjedočimo fenomenu “shrinking city-a”.

Ako krenemo od popularnog i danas već romantičnog Detroita, preko Chicaga, Clevelanda, St. Luisa, Ohia, Akrona, Toleda, Youngstowna, Cincinnatija, preko brojnih europskih gradova Njemačke, Francuske ili Velike Britanije, pa sve do moje drage, “zaspale” Rijeke, gradovi gube na stanovništvu. Svakodnevno se povećava “fond” neiskorištenih ili nenastanjenih stanova ili poslovnih prostora. Kada ovom podatku dodamo podatke o napuštenim i nikad prenamijenjenim industrijskim, tvorničkim i infrastrukturnim građevinama dolazimo do spoznaje da vladamo ogromnim i neiskorišteni potencijalom za drugačije i neočekivane mogućnosti.

Postavlja se prvo pitanje; Je li moguće u napuštenim i neiskorištenim dijelovima grada proizvoditi, uzgajati i stvarati hranu za postojeće, ali i novo dolazeće svjetsko stanovništvo?
Primjeri starih i napuštenih infrastrukturnih građevina, tunela u Australskom gradu Mittagongu koji se koriste za uzgajanje gljiva, ili vrtova sa svježim povrćem u centru Detroita, najbolje govore o ovoj veoma održivoj i logičnoj teoriji.

Istovremeno, dok neki gradovi stagniraju, na drugom dijelu zemaljske kugle svakodnevno nastaju neki novi gradovi. Ljudi se masovno sele iz sela u gradove. Brojni primjeri od Kolumbijskih i Indijskih proizvođača kave, do kineskih poljoprivrednika koji stoljećima uzgajaju rižu, ponosno izjavljuju da konačno mogu poslati svoju djecu u školu i sveučilište, te da sada imaju dobre prilike za novi posao u Bogoti, Mumbaiju ili Shenzenu. Na pitanje što će se dogoditi s njihovim farmama, kažu da će ih vjerojatno prodati susjedu ili nekoj većoj poljoprivrednoj kompaniji. Gradovi u ovom drugom slučaju rastu, a poljoprivreda se iz manjih porodičnih gospodarstva transformira u velike sustave. Velike poljoprivredne kompanije su razvojem i pojavom Precision Farminga proizvodnju prehrambenih kultura u potpunosti prilagodile novim tehnologijama. Uzgoj svojih bazičnih agrikulturnih proizvoda transformirale su u visoko digitalne aktivnosti i procese.

Postavlja se dugo pitanje, možemo li tehnologije digitalne poljoprivrede kreativno koristiti, stvarajući nova i specifična okruženja u tako formiranom seoskom ambijentu? Mogu li se unutar takvih okruženja stvarati zameci nekog novog urbanizma, novog stanovanja i rada, drugačijeg života u zajednici?

Povezanost poljoprivrede, proizvodnje hrane i grada, kroz jedan i drugi primjer počinju biti očigledni i evidentni. Poljoprivreda kao temelj održivosti i opstanka ljudskog roda, te gradovi i planirani teritorij kao okviri ljudske društvenosti, dovode ova dva fenomena u drugačiju, snažno održivu vezu.

S jedne strane otvara nam se mogućnost poljoprivrede u gradovima, njihovim napuštenim zgradama, tunelima i skladištima, koji omogućuje intenzivan razvoj Urban Farminga, te jasnu održivost svakodnevnog života. S druge strane poljoprivrede velikih prostranstva stvaraju novi pogled na selo i seljaka koji počinje biti osvješten, visoko tehnološki educiran i opremljen proizvođač hrane. Jednako tako, Digital Farming otvara nove mogućnosti planiranja i organizacije teritorija.

Japanski primjer Pasona U2 građevine potvrđuje tezu da se suvremena poljoprivreda može i treba organizirati u urbanim centrima. Primjer iz Tokya pokazuje kuću koja sa svojih 1,5 hektara korisne površine jasno i korisno povezuje podrum i katove građevine, rezervirajući ih za uzgoj preko 200 vrsta poljoprivrednih proizvoda. Razne vrsta povrća, od rajčica, paprika, brokula, preko riže, salate, kupusa te raznog voća, jabuka, kruški, jagoda, lubenica, melona i raznog egzotičnog bilja, svi oni uspješno i održivo rastu kroz katove zgrade. Korištenje hidroponičkog i klasičnog zemljanog načina uzgoja poljoprivrednih kultura dnevno se proizvede količina hrane koja udovoljava potrebama prehrane ljudi u jednom većem tokijskom kvartu.

Drugi jasan i inspirativan primjer je prenamjena i korištenje londonskih skloništa iz drugog svjetskog rata kao podzemnih farmi za uzgoj gljiva i hidroponičnih kultura. Primjer je to zatvorenog sustava poljoprivrede bez prirodnog svjetla i specifičnog načina uzgoja biljki opremljenih HEFL (Hybrid Electrode Fluorescent Lamp) tehnologijom. Sustav svakom dostupnih i lako ugradivih fluorescentne i LED rasvjete, te automatizirani sustav navodnjavanja, otvara nove neograničene mogućnosti. Inteligentni sustavi kontrolirane klime koja precizno prati vlažnost zraka, temperaturu i provjetravanje, a sve u cilju ravnoteže ljudske i poljoprivredne udobnosti, otvaraju mogućnost novih prostora za boravak, rad i stanovanje.

Pored ovih primjera, gdje se gradovi transformiraju u in-door farme i plantaže, neki svježi i osviješteni primjeri Precision Farminga otvaraju nam poglede na novu i drugačiju kreativnost u prostorima izvan gradova. Pojavom Precision Farming-a kao što smo već spominjali, poljoprivreda se u potpunosti mijenja, te se klasični uzgoj i mehanička tehnologija obrade transformira u visoko digitalne aktivnosti. Taj će podatak, u kombinaciji s drugim promjenama koje su u tijeku unutar sela, ponajviše s paradigmom promjene proizvodnje hrane i bioplina, s raznim subvencijama EU-a za promicanje raznolikosti, dovesti do drastičnih i temeljitih promjena unutar Europskih sela.

Benedikt Gross u svom projektu “from digital printing to processing farming” koristi ideju “Agricultural Printinga”, (grafičku poljoprivredu) da bi istražio mogućnosti prenašanja digitalne konstrukcije u jednostavnu poljoprivredu. Eksperiment stvara specifičnu, ekološki održivu strukturu unutar ograničenog područja proizvodnje biomase kao izvora energije. Ta dodatna područja uspostavila su ili poboljšala povezanost s faunom i florom između različitih staništa biljki i ostalih mikro organizama. Ovakova povećana prirodna raznolikost također sprječava nastanak štetočina, te smanjuje uporabu pesticida. Nadalje, poljoprivrednik može “iznajmiti” područja na nekoliko mjeseci u godini, te održivo, strogo kontrolirano i precizno gospodariti svojim područjem. U skoroj budućnosti suvremeni seljak neće moći samo proizvesti zob, grašak, grah i ječam, već i ispisati svoje tragove, izvesti vlastitu održivu novu prirodu.

Naglasak ovih novih mogućnosti poljoprivrede leži u otvorenom i uzbudljivom nagađanju o novim modelima, kojima će poboljšati trenutna poljoprivredna praksa, te zamisliti njihove moguće implikacije na suvremeni urbanizam.

Na kraju jedan očigledan primjer pojednostavljene, ali silno učinkovite primjene digitalne-poljoprivrede u advertising marketingu, i velike reklamne površine u polju blizu Amsterdamskog Schiphola koja me uvijek dodatno uzbudi i nasmiješi. Najveći proizvođač kobasica i juha UNOX svojim prirodnim, posađenim zelenim logom, svim putnicima koji dolaze u Amsterdam zaželi toplu dobrodošlicu. Welkom thuis! Dobrodošli u novu prirodu!

Slavonska Hidroponika Non-Stop

“Veliki gradovi moraju umjesto industrije obuhvaćati poljodjelstvo. Urbani seljak je društvena nužnost. Grad mora biti klimatiziran, to mu dopušta veću slobodu, veću djelotvornost svakodnevnih običaja: ceste, ulice i komunikacije postaju središtima društvenog života.” Yona Friedman: Deset načela prostornog urbanizma, 1959. godina.

Pola stoljeća nakon ovih proročanskih rečenica, u poljima Baranje, duboko u slavonskom pejzažu, realizirana je za većinu arhitekata nepoznata, ali sigurno veoma poticajna graditeljska interpretacija Friedmanovih načela, prostor i primjer koji svakako potiče drugačiju praksu.  Riječ je o Agrokorovom stakleniku za uzgoj rajčica, farmi i hidroponskoj plantaži, građevini i poljoprivrednoj infrastrukturi kao konkretnom poticaju za drugačije djelovanje u prostoru. Jasan je to i održivi primjer drugačijeg pogleda i novih mogućnosti prostora biologije, nove prirode i  arhitekture teritorija.

U namjeri da iskoriste postojeće proizvodne resurse te zaokruže održivi sustav proizvodnje hrane i energije, tvrtka odlučuje proširiti poljoprivrednu proizvodnju. Hidroponski uzgoj poljoprivrednih kultura, tehnologija nove poljoprivrede te osviješten pristup proizvodnji, pokrenuo je projekt za izgradnju drugačijih staklenika. Staklenik hidroponske proizvodnje povrća nalazi se u kompleksu Mitrovac, poljoprivredno-prehrambene tvrtke Belje. Proteže se na površini od čak četiri i pol hektara, što ga čini prvim i najvećim staklenikom u Baranji, i jednim od najvećih u Hrvatskoj.

Staklenik se sastoji od farme, bioplinskog postrojenja, solarne elektrane i staklenika koji koristi energiju proizvedenu u bioplinskom postrojenju. Staklenik je potpuno energetski neovisan samoodrživi proizvodni sustav unutar kojeg se zatvara kompletni ciklus održive proizvodnje. Energija potrebna za pokretanje pogona staklenika proizvedena je iz kravljeg izmeta i gnojiva, koji putem bioplinskih turbina proizvode električnu energiju za pokretanje svih potrebnih strojeva, pumpi, rasvjete i hidroponskih proizvodnih komponenti staklenika.

U stakleniku Mitrovac uzgajaju se grapolo i beef rajčice, što je i jedina proizvodnja ovih sorti u Hrvatskoj. Proizvodnja je isključivo prirodna, a oprašivanje biljaka rajčice vrše pravi, živi bumbari, dovedeni iz susjedne Slovenije koji u precizno raspoređenim kartonskim košnicama čekaju početak oprašivanja. Prvi plodovi novog slavonskog povrća očekuju se već početkom travnja.

Što se tiče proizvodnog procesa, riječ je o hidroponskom tipu uzgoja koji podrazumijeva potpunu kontrolu klime, navodnjavanja, odvodnje, oprašivanja, rasta uz vodilice i svih drugih precizno projektiranih tehnoloških bio-uvjeta u stakleniku. Sam proces zahtjeva konstantan nadzor tehnologa koji brinu o rastu biljaka, ali i edukaciju zaposlenika o pravilnoj brizi i načinu rada s biljkama. Proizvodnja rajčica je cjelogodišnja, a odvija se tako da se na početku proizvodne godine obavlja pozicioniranje biljaka, njega i priprema za eksploataciju. Krajem veljače slijedi oplodnja uvođenjem bumbara u staklenik, a već od travnja, pa sve do prosinca, na tjednoj bazi obavlja se berba. Na kraju proizvodne godine staklenici se čiste i pripremaju za sljedeći ciklus proizvodnje.

Hidroponski uzgoj poljoprivrednih kultura jedna je od inovativnih tehnika intenzivnog uzgoja biljaka, bez klasičnog tla sa zatečenom zemljom. Ovime se sprječavaju posljedice lošeg gospodarenja tlom, te isključuje neizbježna sterilizacija. Biljke tako nemaju dodir s potencijalnim bolestima i štetočinama, troše se znatno manje količine zaštitnih sredstava, a osigurava se smanjeno onečišćenje okoliša. Biljke “lebde” u svojim posteljicama napunjenim supstratima kamene vune, kokosovih vlakna, perlita, ili vulkanskog pijeska, precizno navodnjavane kontroliranim dotokom hranjivih tvari.

Ova metoda uzgoja omogućuje također kontrolirano trošenje vode i hranjivih tvari te ubrzava sam rast biljaka. Također, jedna od važnijih prednosti ove tehnologije, je ta što se uzgajane kulture nalaze na lokalitetu, odnosno odabranom mjestu koje inače ne bi bilo prikladno uzgoju, prvenstveno zbog ograničenja klime, tla i sastava zemlje.

Uzimajući ovaj inspirativan primjer doslovno, brzo i lako dolazimo do jasne konstatacije da ovakva produktivna površina, u konkretnom slučaju samoodrživa hidroponska proizvodnja, direktno utječe na sposobnost arhitekture i dizajna da budu ponovno korisni, upotrebljivi i potpuno održivi. Ovako generirana i preparirana površina slavonskog teritorija definira okvir za korisnu, održivu i potrebnu poljoprivredu, proizvodnju obnovljivih izvora energije. Kao što Reyner Banham objašnjava i definira utjecaj inženjerskog i infrastrukturnog okoliša 20-og stoljeća u modernoj arhitekturi, isto tako kontrolirana biologija, informatizirana poljoprivreda slavonskih staklenika, potiče i inspirira za novu arhitekturu. Polje non-stop rajčica uhvaćenih u kontroliranom rasteru prepariranog slavonskog teritorija zahtijevaju samo još mali korak do potpune slobode interpretacije, novog utjecaja i formiranja nove teorije, arhitekture nove prirode, arhitekture drugačijih teritorija. Potreban je samo jedan obični, ali uvijek teško i sporo izvedivi prelazak ovih jasnih i održivih sustava u novi, arhitekturi uvijek koristan metodološki obrat, direktan ali učinkovito održiv utjecaj biologije i tehnologije na svakodnevni dizajn.

Slavonska hidroponika jasno potvrđuje da teritorij van gradova, i prostori seoskih gospodarstva koji su stoljećima bili izvan fokusa suvremene arhitektura, danas postaju privilegirani i jaki protagonist post-industrijske ekonomije. Jednako kao što su to nekad bili gradovi, u prošlim ekonomijama i društveno-ekonomskim sustavima centri razmjene velike moći, eksploatacije i projektiranja prostora, danas polja, plantaže, šume, jezera i mora postaju prostori intenzivnog i masivnog razvoja tehnologija i drugačijeg projektiranja teritorija. Nalazimo se u silno uzbudljivom trenutku prelaska u “nova” mjesta i okruženja koja samoodrživo, biološki, ekološki, energetski izgrađuju sami sebe. Poput neke jasne sveraširene energije nove produktivnosti, “nove prirode” koja omogućuje spontani i održivi paralelni rast i razvoj post-industrijskih urbanih teritorija. Prostori i okruženja stvorena i hranjena sveprisutnom light-produktivnošću, podržani drugačijim ili poznatim društvenim običajima, socijalnim, ekonomskim i političkim razmjenama. Podržani jednako tako drugačijom, a možda i novom arhitekturom.

Ovaj evidentni i prisutni obrat smještava arhitekturu u meni uvijek dragu “In Between” poziciju, jasno mjesto koje vidi arhitekturu i ulogu arhitekture kao katalizatora između poljoprivrede i non-stop grada, između infrastrukture i slobodne namjene, između energije i dizajna, između biologije i građevinarstva, između kemije i informatike. Arhitekt, kao moderator i režiser postupaka, smještava projektiranje između genetski modificiranog i prirodnog, između poznatog i nepoznatog, između kontrole i potpune slobode. Ovaj konkretan primjer i njegova održiva struktura  svakako potiče i stvara nove mogućnosti, stvara drugačiji pogled na mogućnost razvoja stanovanja, rada i dokolice. Struktura slavonskih staklenika samo čeka trenutak kada će netko od nas, unutar ovog poznatog okvira, smjestiti novu obiteljsku kuću, školu, vrtić, poslovni prostor, dvoranu za sport i rekreaciju, centar za mlade, ili možda dom staraca. Sve unutar jednog krova, unutar jednog novog održivog sustava, unutar jedne nove prirode, “novog grada”, ako ga i dalje želimo tako zvati.

 

 

Marclayevi Telefoni

“U arhitekturi bi se trebali naviknuti na metode rada sličnim obavještajnim službama i njihovim načinima korištenja slobodnih izvora inteligencije (OSINT, kako je naziva CIA). Misliti i stvarati arhitekturu na način kako to naše avangardne prethodnice nisu uspjele i nisu mogle. Skupimo niz malih istina, niz malih fragmenata, niz malih podataka, malih iskustava koji su svuda u nama i oko nas. Obavijesti na internetu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz pop-kulture, neopterećene malograđanštinom svakodnevnog okruženja, kao i informacije sabrane iz drugih dizajnerskih profesija i disciplina, postat će nova praksa koja će biti prilagodljiva bilo kojim okolnostima i bilo kojemu mjestu.”

Michael Speaks “Design Intelligence”

 

Djelo koje najbolje oslikava ovako opisanu metodu rada, princip kreativnog projektiranja poznatim, precizno traženim i inteligentno složenim podacima, stvarajući pritom novo, potpuno originalno autorsko djelo, je kratki film “Telephone” švicarskog multimedijalnog umjetnika Christian Marcleya.

 

 

Mračna i olujna noć. Čovjek ulazi u telefonsku govornicu, podiže slušalicu i bira brojeve. Na nekom drugom mjestu, drugi čovjek također u telefonskoj govornici, primjetno tjeskoban, okreće brojčanik. Scene slijede jedna za drugom, izmjenjuju se likovi, ali radnja ostaje ista, svi okreću brojčanike ili dodiruju tipke telefona, različitih telefona prikazanih kroz razna vremena i filmove. U jednom trenu, u jednom kadru, telefon konačno zazvoni. Baš kao i u stvarnom životu, glumci se trgnu na neočekivani, ali svima prepoznatljivi zvuk. Podižu se slušalice, mijenjaju se glumci, mijenjaju se scene, mijenja se i vrijeme. Od mračnih gangstera, preko zavodljivih djevojki i lijepih muškaraca, medicinskih sestara, detektiva, brokera, činovnika, prodavača pa sve do preplašene domaćice i policijskog službenika, mijenjaju se raspoloženja, izrazi lica i različite reakcije na ‘obično’ telefonsko pričanje. Na kraju uobičajeni pozdrav i spuštanja slušalice.

Ovo je kratki opis vješto uređenog videa iz 1995. godine, koji u trajanju od 7 ½ minuta precizno slaže niz prizora u kojima stotinjak različitih osoba bira brojeve, sluša zvuk telefona, podiže slušalicu, razgovara, pozdravlja i spušta slušalicu. Također možemo primijetiti da svi likovi pri tome izražavaju mnoštvo različitih emocija. Od iznenađenja, žudnje, želje, požude, preko ljutnje, nevjerice, prijetnje, uzbuđenja i dosade, u konačnici svi ostavljaju dojam jednog velikog razgovora, jedne nove životne priče. Svi akteri skupljeni s raznih strana i vremena dio su nove i neočekivane emocije. Dio preciznog, ali neočekivanog projekta.

Poput svog prvog poznatog djela “Body Mix” iz 1991. godine o kojem sam već pisao prije nekoliko godina, kada je Marclay dobio Venezianskog Lava za svoj legendarni 24-satni film “The Clock”, autor i u ovom slučaju vješto slaže i pretapa poznate i specifično odabrane elemente. Umjetničko djelo je u tom slučaju upečatljivi kolaž sastavljen od nekoliko omotnica vinilnih LP-ploča skupljenih s različitih strana, muzičkih žanrova, autora i designera. Marclay svojim djelom stvara novi začudan lik, novi sklop, u kojem se očituju svi elementi za sebe, ali u novoj strukturi stvaraju novi neočekivani organizam, svijet u koji proizvodi novu, napetu stvarnost.

Poput ove upečatljive slike i snažnog autorskog primjera valjalo bi razmišljati o mogućoj primjeni ovih ideja na neki novi arhitektonski ansambl kojeg čine različita mjesta i različiti sastavni elementi.

Spajanje prepoznatljivih i već viđenih slika, namjena i motiva može uroditi stvaranjem novog neočekivanog sklopa. Takav sklop može udomiti nove prostorne, funkcionalne odnose i napetosti. Projektiranje danas nije novi stil već metoda, koja prvenstveno definira novi i drugačiji poredak.

Jedna od najznačajnijih karakteristika videa “Telephones’” u kojem prepoznajemo glavne aktere Malteškog sokola, Vrtoglavice, Rosmary’s baby te Prljavog Harryja, je ta da su svi oni dio Marcleyeve poznate dvosmislenosti. Ona nas navodi da se zapitamo je li film osmišljen kao apsurdni razgovor mnoštva ljudi odjednom ili je to ipak samo niz monologa temeljenih na prikazu jednostranog poziva s nepoznatim sugovornikom. Također djelo se može jednostavno kretati naprijed i natrag, gotovo da ga možemo klizati u vremenu i prostoru. Između crno-bijelih scena i scena u boji, putujemo potpomognuti idejom filmske kontinuiranosti i ražirane slijednosti raznih događaja. Zanimljivo je također osluškivati precizno slaganje zvukova, tonova, šumova, važnih i neizbježnih dijelova i fragmenata orkestralne melodije koja stvara i potencira različita raspoloženja i atmosfere. Marclay ih koristi zajedno s drugim zvukovima svojstvenim telefonu, bez obzira na vrijeme, tehnološku savršenost, biranje, ‘bipkanje’, štektanje, lupanje, spuštanje slušalice, skakanje i padanje glumaca, sve je tako dio zvučno-ritmične baze filma.

Gledajući i putujući filmom jasno nam je da cijela arhitektura filma, i poruka ove jasne metode, pokazuje očitim da je moguće i u svakodnevnoj arhitektonskoj praksi rabiti gotove elemente stvorene u prostoru i vremenu oko nas. Raditi arhitekturu koja pronalazi, koristi i slaže karakteristične prostorne isječke, poznate fragmente različitih funkcionalnih entiteta, logične konstruktivne cjeline, koje se na kraju kroz novi scenarij projekta mijenjaju i usložnjavaju, predajući svoju izvornu fizičku pojavnost, funkcionalnu određenost, i prostornu karakterizaciju cjelini novog. Novog arhitektonskog projekta koji pritom definira novi poredak, ali i novi, neočekivani prostorni sklop. Novo arhitektonsko djelo utemeljeno na jasnoj i osviještenoj teoriji i praksi.