Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Papirnati Muzej

Ljepotu vidimo svuda oko nas, ljepoti se svakodnevno divimo. Ljepotu života ne puštamo zaboravu. No to nikako ne znači da bismo se zauvijek trebali baviti i misliti samo o lijepom. Ne treba se bojati da ponekad otvoreno i brutalno suočimo ljepotu s užasom.

Alfredo Jaar, Skoghall, Švedska, 2000. godine

Skoghall je malo mjesto položeno na samoj obali Švedskog mora. Skoghall nije obično naselje, to nije stara povijesna jezgra, niti grad satelit planiran uz neku veću urbanu aglomeraciju. Skoghall je gradić nastao isključivo zbog izgradnje velike tvornica papira i potrebe udomljavanja velikog broja njenih radnika. Velika tvornica papira u svojem je zaleđu, kroz četrdeset godina postojanja i rada izgradila skromni gradić s desetak tisuća stanovnika. Stanovnici Skoghalla danas žive mirno i u spokoju svoje svakodnevne rutine. Svakog jutra odrasli stanovnici odlaze na svoja radna mjesta, a djeca zavisno od uzrasta ostaju u tvorničkom vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi. Predvečer svi odlaze svojim kućama te uz televizore i prigodni program provode duge i hladne švedske noći.

Ono što je specifično za mali Skoghall je podatak da gradić, osim male crkvice, nema niti jednog zajedničkog društvenog sadržaja. Grad nema galerije, nema muzeja, nema društvenog doma ili knjižnice. Godinama se stekao dojam da, o nekom drugom identitetu,  osim tvornice papira, građani ovog malog gradića gotovo da i ne misle. Život između tvornice papira i doma bio im je jednostavno –  rutina svakodnevice. No Skoghall je u jednom trenu, tijekom 2000. godine, odlučio promjenito ovakvo stanje. Mala zajednica, potaknuta švedskim umjetnikom Jorgen Svenssonom, inače porijeklom iz ovog malog gradića, krenula je u potragu za novim, drugačijim identitetom.

Došao je trenutak da se Skoghall jednostavno predstavi Švedskoj i svijetu u novoj, drugačijoj slici. Nakon što je, zahvaljujući velikoj tvornici, izveden udoban i siguran dom za svih, stanovnici su shvatili da je jednako tako potrebno vlastitim snagama i idejama oslikati suvremenu sliku napretka i kulture njihovoga društva, stvoriti neku vrstu nove slike kreativnosti i aktualnosti. Sliku dinamičnog i progresivnog mjesta gdje je kultura nešto što ga stvara, a ne samo konzumira. Dnevna kultura malog mjesta, kao pokretačka energija koja stvara mjesto, okuplja ljude i stvara njihov pravi identitet.

Odlučeno je da se pozove poznati umjetnik Alfredo Jaar, koji bi predložio projekt kojim bi se potaknuo proces kulturne i društvene integracije stanovnika Skoghalla. Alfredo Jaar se nakon obilaska gradića odlučio za projektiranje i izgradnju nove, suvremene strukture – privremene galerije umjetnina, malog, skromnog muzeja nazvanog Skoghalla Konsthall. Zajednički je dogovoreno da ova nova struktura, nova galerija, mora biti izgrađena u potpunosti iz papira i drvenog materijala proizvedenog u samoj tvornici, a sve u uskoj i tijesnoj suradnji s lokalnim graditeljima. Dizajn nove galerije trebao je odražavati duh suvremene švedske arhitekture, sa svima znanom minimalnom elegancijom i tradicionalnim poštivanjem okoliša. Galerija bi također odražavala velikodušnu obvezu lokalne industrije u stvaranju ogleda napredne strukture i institucije koji će projekt Skoghalla prepoznati u budućnosti.

Kroz samo tjedan dana galerija je isprojektirana i u cijelosti izvedena u suradnji s građanima – radnicima tvornice papira. Drvena konstrukcija, papirnato pročelje, krov i pregrade, u nekoliko dana oblikovale su začudan prostor nevine bjeline – idealan prostor za izlaganje suvremene umjetnosti. Otvorenje izložbe imalo je poseban društveni i kulturni značaj. Taj je događaj ujedno i prva izložba ikad održana i otvorena u Skoghallu. Zahvaljujući radovima mladih švedskih umjetnika iz Stockholma, Malmöa i Gotenburga prostor je disao umjetnošću, vedrim druženjem građana, energijom drugačijeg pogleda na stvarnost. Konsthall je službeno otvorio sam gradonačelnik Skoghalla, u prisutnosti cijele lokalne zajednice, građana, djece i njihovih gostiju.

Točno 24 sata nakon otvaranja, Skoghall Konsthall je nestao. Uništio ga je i pepeo pretvorio plamen velikog požara. Spaljivanje i izgaranje strukture galerije strukture bilo je potpuno planirano i precizno organizirano. Požar je unaprijed prijavljen policiji, ambulantna kola čekala su u pripremi, zaštitarske službe ogradile su galeriju i zadovoljili sve kriterije i mjere opreza od moguće havarije. Prikupljene su sve suglasnosti, izjave i police osiguranja, urudžbirani svi potrebni atesti iz polja sigurnosti i zaštite. Skupina vatrogasaca precizno je izazvala požar, u kojem je u nekoliko minuta sigurno i bez ozljede publike, izgorjela kompletna galerija, njena zbirka i stalni postav.

Zbog svoje specifične prirode papira i pripadajućeg dizajna, Skoghall Konsthall će vjerojatno ostati jedna od najnaprednijih suvremenih papirnatih struktura ikada stvorenih za potrebe i u službi suvremene umjetnost. No, to će biti i jedan od najkraćih vijeka trajanja konstrukcije stvorene za suvremenu umjetnost. Ova kombinacija kreativnosti, efemernosti postojanja te užasa spoznaje trenutka gubitka dragog mjesta i društva možda će pomoći u spoznaji važnosti suvremene umjetnosti u našim životima. Nestajanje i užas gubitka, prikazani i izvedeni na ovako spektakularan način, otkrivaju i evidentno pokazuju odsustvo postojanja nečeg važnog i svima potrebnog.

Komformistični Uredi Progresivne Infrastrukture

Kad je jednog hladnog jutra 1952. godine u Stockholmu izgorio gigantski telefonski toranj, poznat kao “Telephone palace”, uviđaj policije na zgarištu građevine utvrdio je da su uzrok požara bila iskrenja starih električnih instalacija. Uslijed dotrajalosti građevine, vremešna elektro oprema zapalila je dijelove drvene konstrukcije s historicističkim štukaturama postavljenim na podlozi od suhe trstike. Bogato dekorirane drvene sobe i furnirane obloge glavne operaterske dvorane bile su idealna potpala katastrofalnog požara.

“Telephone Palace” sagrađen je davne 1887. godine, te je tijekom 19. stoljeća sa svojih 7.000 aktivnih linija bio najveća svjetska telefonska centrala. Najmarkantniji element ove progresivne infrastrukture bio je njezin rešetkasti čelični toranj. Kako u samom početku razvoja telefonije tehnologija kabliranja nije podrazumijevala njihovo podzemno vođenje, spajanje korisnika i centrale izvedeno je direktnim linijama u gusto isprepletenoj zračnoj mreži. Svaki telefon u gradu Stockholmu bio je direktno spojen tankom pocinčanom žicom postavljenom i napetom na stupove i krovove kuća. “Telephone Palace” sa svojih 50 metara visine postavljen i izgrađen u samom centru grada radijalno je pružao svoja žičana ticala, precizno vodeći telefonsku liniju do svakog aparata.

Nebo iznad glavnog grada Švedske tih je godina kasnog 19. stoljeća bilo potpuno iscrtano gustom žičanom mrežom. Zimi bi zamrznuti kabeli, prepuni siga i srebrnkastog leda, visili i sjajili poput gelemog božićnog drveta. U podnožju čelične rešetke, u prostoru podruma nalazio se golemi parni kotao, glavni motor kojim je grijana građevina, i pogonjeni agregati za proizvodnju električne energije. Centralna telefonska dvorana, radni prostor brojnih operatora, bio je smješten na trećem katu, te je svojom površinom zauzimao cijelu površinu zgrade smještene između dvije ulice. Osim velike dvorane, tu su se nalazili bogato opremljeni i drvom obloženi uredi za uprave i menadžment,  uredi i agencija za inženjering, laboratorij, te prateći prostori za telefonske operatere.

Danas, kada malo bolje i preciznije pregledamo fotografije zgarišta, proanaliziramo nagorjelu drvenu potkonstrukciju i štukature, te pažljivijim promatranjem povijesnih fotografija velike telefonske dvorane i ureda, dolazimo do zaključka kako je većina poslovnog prostora bogato i dekorativno uređena. Historicistički elementi Interieura, klasične dekoracije, drveni masivni namještaj, klasicistička rasvjeta neodoljivo nam sugerira drugačiji duh mjesta od samog telefonskog tornja. Progresivnost infrastrukture tornja i njegove složene mreže iznad krovova grada sa jedne strane, te mogli bi reći malograđanski duh dvorana i pratećih ureda s druge strane, pokazuje snažan procjep u percepciji i prezentaciji društva, te svjesnosti njegovog razvoja. Čini nam se kao da slike i prostori ne dolaze iz istog vremena.

Stotinu dvadeset i pet godina nakon ovih događaja, danas u istoj zemlji, samo nekoliko tisuća kilometara sjevernije od Stockholma, na rubu Švedskog teritorija, smješten uz Arktički Krug, na ušću rijeke Lule leži najnoviji Facebookov DataCenter, “podatkovni spremnik” najveće globalne društvene mreže, Lulea.

Ovaj, pojednostavljeno rečeno veliki podatkovni motor hranjen je energijom iz Arktičke vode, kontinuirano stvaranom putem snažnih, precizno projektiranih toplinskih pumpi i izmjenjivača toplinske energije. Ovakav snažan i zahuktali stroj kontinuirano se hladi od pretjeranog pregrijavanja svježim arktičkim zrakom, te svojim radom i mogućnostima utjelovljuje novi, fascinantan infrastrukturni organizam. Izvedena je energetski potpuno neovisna, održiva “tvornica društvenih veza”! Pred našim očima gotovo pa nečujno radi kolosalni motor koji poganja i izvodi sva spajanja, lajkanja i druženja brojnih srodnih duša cyber spacea globalnog svijeta.

Uz obilato korištenje nepresušnih izvora vode, te usisavajući obilan i uvijek hladan nordijski zrak, Facebook smanjuje pregrijavanje servera sa svojih 1.300,000,000 aktivnih korisnika. Najpopularnije mjesto za objavljivanje svih mogućih fotografija, dijeljenje svih smislenih i besmislenih događaja s dnevnim prirastom od 14 milijuna novih dodanih fotografija uredno i brižno se slažu u baze podataka proganjane snažnim toplinskim pumpama i svježim zrakom. Sav višak topline koji se hlađenjem ne može umanjiti koristi se za zagrijavanje ureda i prostorije smještaja Facebookovih zaposlenika.

Ako u jednom trenu bacimo oko na te prostore siguran sam da doživljavamo neugodno iznenađenje, veoma slično, ako ne i jednako iskustvo onom sa Stockholmskog telefonskog tornja. Nakon zadivljujućih prizora infrastrukture, matrix prostornih odnosa, led rasvjete i regala u nepreglednim halama non-stop servera, snažnog dojma koji nam ostavljaju prostori toplinskih pumpi i kolosalni ventilatori postavljeni uz hladne koridore građevine ne možemo se oteti dojmu da smo neugodno iznenađeni nemaštovitošću ureda. Poput kakvog nevješto dizajniranog hostela “za mlade kreativce”, ili kakve provincijalne agencije za marketing ili pronalaženje srodnih partnera, nalik turističkom uredu s low-cost aranžmanima, svjedočimo potpunoj bezidejnosti prostora. Na zidovima soba loši grafiti, trećerazredne grafike, kriminalna signalizacija, namještaj lošeg designa, predvidivo i nevješto kolažiranje otvorenih stilova ostavlja me potpuno iznenađenim.

Na jednom zidu hodnika, pored veće sobe za sastanke i okupljanja stoji veliki natpis “What would you do if you weren’t afraid?”. To poznato pitanje, i medijska  kampanja pokrenuta  među korisnicima društvenih mreža od strane Facebook Analog Research Laboratory-a, možda nam daje upravo i precizan odgovor na pitanje nemaštovitosti ureda naspram superiorne razvijenosti i tehnološke otvorenosti dizajna novih tehnologija. Na konkretno pitanje što bismo učinili da se nismo bojali Progresivne Infrastrukture, danas ili prije stotinu i više godina? Odgovor bi vjerojatno glasio da bi nam prostor svakodnevice, bilo grada ili našeg dnevnog boravka, ureda, bio zasigurno bolji, ako ništa drugo manje komformistično konzervativan.

Makete I Kulise, Modeli I Scenografije

Projektiranje modelima, ispitivanje mogućnosti gradnje kroz brojne makete, razmišljanje putem kulisa te scenografska iskustva izvedba interieura snažno utječu na svakodnevni rad i promišljanje arhitekture. Makete kojima slažemo i sukobljavamo nespojivo, jednostavni modeli kojima nesvjesno sljubljujemo i testiramo nepoznato, često rezultiraju neočekivanim i inspirativnim iznenađenjem. Iznenađenjem unutar samog prostora makete, iznenađenjem neočekivanim odnosom namjene i oblika, iznenađenjem proizašlim iz nepisanih pravila arhitektonskog modeliranja. Jednako tako, kulise i iskustva scenografije inspirativno djeluju na predumišljaj novog projekta. Neke nesvjesno pohranjene ili u podsvijesti duboko potisnute filmske slike, zaboravljeni motivi i prizori predstava ili koncerata često bivaju transponirani u konkretnu arhitekturu.

Modeli svemirskih brodova, makete izmišljenih i izmaštanih gradova za filmove Star Wars (Ratovi Zvijezda), te scenografije kuća i zamišljenog grada Mos Espa u pustinji Tunisa, kao davno zaboravljeni ostaci kulisa za ovaj neobično inspirativan film, mogu biti silno korisne za neke konkretne projekte, poticaj za izradu drugačijih maketa, te buduća inspiracija u prostoru arhitekture.

Tijekom 1975. godine poznati režiser i producent George Lucas osnovao je i utemeljio kompaniju Industrial Light & Magic. ILM je pionirski laboratorij, proizvodno-istraživačka platforma za osmišljavanje, produkciju i snimanje vizualnih efekata brojnih filmova i filmskih eksperimenata. U to doba, i u vremenu prije kompjuterske tehnologije, Lucas je počeo s razvijanjem novih ideja i praksi vizualiziranja zamišljenih filmskih scena i produkciju danas planetarno popularnog filma s brojnim nastavcima, Star Wars. Izmišljene radnje i kreativno osmišljeni krajolici tražili su specifična mjesta za izgradnju kulisa gradova, kuća i ambijenata iz Lucasove mašte.

U srcu vrele afričke pustinje, u dubini teritorija Tunisa, nalazi se jedno takvo začudno, silno inspirativno mjesto. Mjesto koje nije pravi gradić, mjesto koje nije neka čudna zaštićena povijesna cjelina, mjesto koje nije napušteni dom neznanih stanara, mjesto koja nije urbanizirana cjelina neke davno izguljene civilizacije. To je precizno projektirano, strogo planirano mjesto, pomno osmišljeni filmski set, scenografija Star Wars Episode I: The Phantom Menace. To je, prema poznatom scenariju i režiji Georga Lucasa, rodno mjesto i kuća glavnog lika filma Darth Vadera.

Dijelovi ovog grada-scenografije, smješteni u pustinji Ong El Jamela, danas su djelomično uništeni i zatrpani u nanosu pustinjskog pijeska. Interesantan je podatak da će prema predviđanjima stručnjaka ubrzo cijeli grad nestati ispod pješčane dine koja se u periodu od 2002. godine približila punih 140 metara, te je danas došla na samo desetak metara od Darthovog Grada. Golema pješčana dina koja se kreće brzinom od 15 metara na godinu, ubrzo će prekriti Lucasove kulise. Ovaj gotovo pa Robert Smithson-ovski osjećaj prolaznosti supstance, nestanka stvari i dekonstrukcija građevne strukture u vremenu, dodatno ulijeva energiju mjesta ovog maloga gradića iz Ratova Zvijezda.

Osnivajući svoju novu kompaniju zvučnog naziva Industrial Light & Magic (ILM), te okupljajući pritom tim stručnjaka vezanih uz vizualne umjetnosti, modelare, maketare, kamermane, graditelje scenografija, spretne kreativne pojedince, George Lucas odlučuje da sve te pomno odabrane ljude smjesti na jednom mjestu. Na pola sata vožnje od San Francisca, u mjestu San Rafael, Lucas pronalazi niz napuštenih kuća i skladišta. Osim što je dobio priliku za smještaj cijelog studija za specijalne efekte i scenografiju pod jednim krovom, te jeftinu infrastrukturu i prostor za rad, dislokacija ILM studia omogućila mu je miran život, kreativan rad mnoštva zanesenjaka struke, ljubitelja modelarstva, maketarstva i kreatora scenografija. Smješteni u miru predgrađa, u ugodnoj klimi zapadne obale, mogli su se potpuno posvetiti izazovima filmske vizualnosti, projektiranju novog svijeta pokretnih slika.

U tom su prostoru  izvedeni kompletni modeli i dijelovi maketa scenografije, osmišljeni i snimljeni kompletni vizualni efekti za sve nastavke Ratova Zvijezda. Svi modeli i makete svemirskih brodova, gradova, uređaja i zamišljenih mjesta rađeni su metodom “kit-bashinga”. To jednostavno znači da su modeli koje gledamo na filmu izgrađeni od jednostavnih i lako nabavljivih dijelova drugih modela aviona, vlakova, automobila, tenkova, brodova, kuća, nebodera, opreme za igračke i modela vojnika. Ako bolje pogledamo modele svemirskih brodova i arhitekture gradova uočit ćemo neke od njih, vidjet ćemo prepoznatljive dijelove podmornica, tenkovskih kula i topova s razarača.

Charlie Bailey, jedan od pionira-modelara u George Lucasovom Industrial Light & Magic laboratoriju, danas nakon mnogo godina otkriva nam da, kada bi radio raketne motore za poznati Star Destroyer model svemirskog broda, jednostavno bi otišao do dućana s kućanskom opremom, bijelom tehnikom, te tamo jednostavno pronašao sve ono što je bilo potrebno. Charlie je također koristio različite veličine lonaca i pribora za kuhanje kako bi stvorio kupole, krovove i dijelove na svemirskim brodovima. Također, jedna od stvari koju su modelari morali naučiti, je kako da brodovi izgledaju staro. Prema Charles Bailey-u, morali su se pozabaviti s “procesom starenja” , tako da su umakali dijelove maketa u umake, prskali tekućine za kuhanje, sirupe i razna pića po modelima, tako da su pred kamerama stvarali osjećaje i doživljaje svemirske starudije.

Jedan od posebno zanimljivih tehnika i tajni izrade modele odnosi se na scene i dijelove filma koji su vezani uz eksplozije i prizore uništavanja svemirskih brodova i dijelova zamišljenih gradova. Ekipa vještih modelara potpomognuta s pirotehničarima i kamermanima, koji su sve brižljivo snimali u tisućama scena, shvatili su da je jedan od načina na koji bi mogli stvorili leteće krhotine taj da se u modele kuća izvedene kombinacijom lijepljene balze, gotovih elemenata s bijele tehnike, te komada igračaka, umeću đepovi-skladišta drobljene svježe tjestenine. Nju bi prethodno stavili u blender, samljeli je, a kasnije tonirali različitim bojama. Jednom kada odabrani model ispunjen s takvom mješavinom tjestenine i zapaljive tekućine eksplodira u sceni, sićušni komadići tjestenine lete prizorom i stvaraju začudni efekt pravih eksplozija i spektakularnih detonacija.

Ovi inspirativni primjeri, čudna mjesta i silno kreativni načini slaganja običnih stvari koje u konačnici bivaju namijenjene širokoj upotrebi i masovnoj potrošnji mogu biti silno inspirativni. Također, oni mogu potvrditi tezu da otvorenost i spremnost na istraživanje i kombiniranja raznih otvorenih, sveprisutnih i naoko poznatih stvari, te njihova slaganja u nove i neočekivane odnose proizvode novi, neočekivani sklop, kreiraju drugačiji smisao, poziciju spremnu za drugačiju upotrebu, te svježu i novu istinu.