Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Neočekivana Ljepota Destrukcije

Nepotrošivi smisao arhitekture leži u gradnji, u ljepoti rasta strukture, inteligenciji precizno osmišljenog projekta, te u svakodnevnoj fascinaciji procesom i materijalom kojim gradimo. Postavlja se pitanje mogu li razgradnja, dekonstrukcija, svojevrsno nasilje nad predmetima, objektima i prostorima, nastali raznim neočekivanim i nepredvidivim događajima biti poticajni u promišljanju arhitekture? Postoji li legitiman, opravdan i koristan obrnuti postupak? Inverzija gradnje, njeno dekonstruiranje kao polazna osnova u promišljanju novih polaznih, prostornih i programskih odnosa u arhitekturi?

Posljednjih tjedana u više sam navrata nailazio na slike destrukcije i razaranja brodova. Svjedočio sam vijestima i fotografijama uništavanjima i razgradnji plovećih grdosija, koja su me s jedne strane opčinile ljepotom slučajnih oblika, ali i snažno potresle ljudskom traumom u kojoj su oblici i slike nastali. Izvlačenje trupa Coste Concordie, poznatog kruzera potonulog pored otočića Giglio u Italiji, prizori rezanja i vađenja dijelova potonulog trupa norveškog trajekta Tricolor na ulazu u Doverski tjesnac, te film o ljudima koji razgrađuju i demontiraju većinu otpisanih svjetskih brodova, na 10 kilometara dugačkoj plaži pored mjesta Chittagong u Bangladešu, potaknula su me na promišljanje o obrnutim procesima gradnje.

Možemo li gledati sliku razaranja, destrukcije i traume, neovisno od njenog uzroka, analizirati sliku i oblik oslobođen emocije stvarnog i istinitog događaja? Možemo li gledati sliku razaranja koja može biti poticaj za dobro, novo i neočekivano kreativno? Mogu li takve slike nekom čudnom ljepotom motiva, nepredvidivom uzbudljivošću oblika i neočekivanom snagom slučajno nastalog poretka potaknuti na novo razmišljanje? Navesti na razmišljanje o drugačijim odnosima u prostoru, generirati misao koja je slobodna i nova, misao koja je oslobođena traume uzroka destrukcije.

Slike uzbudljivih metalnih kolosa položenih na pješčanoj plaži vode nas u Bangladeš i Indiju, u mjesta Chittagong i Alang. Razbijanje olupina brodova i njihovo polagano recikliranje započelo je u Bangladešu još davne 1960. godine, kada je Bengalski zaljev pogodio snažan ciklon. Uz obalu, na pješčanoj plaži u blizini grada Chittagong, nasukao se divovski teretni brod. Vlasnici broda su napustili olupinu, a lokalni stanovnici polako su počeli demontirati vrijednu opremu, da bi u nekoliko mjeseci kompletan brod izrezali i prodali kao staro željezo. Ovaj incident i slučajni događaj postao je zapravo početak nove industrije, masovne demontaže brodova u Bangladešu.

Industrija razbijanja i demontaže brodova do sredine 80-ih godina pozicionirala je Bangladeš i Indiju kao jedne od glavnih svjetskih velesila u zbrinjavanja starog željeza. Neki od najvećih svjetskih brodova, otpisana imovina najvećih svjetskih brodara, stoje nasukani na pješčanoj plaži sjeverno od grada Chittagonga i Alanga te se dan za danom polako, ali sigurno lome, pile, stružu i precizno demontiraju, stvarajući pritom zadivljujuće i uzbudljive oblike.

Na drugoj strani svijeta, nešto drugačije slike komada prerezanog broda, vode nas u sjeverna mora, u Doverski tjesnac. Brod za prijevoz vozila Tricolor, Norveškog brodara Wallenius Wilhelmsen Lines potonuo je u noći 14. 12. 2002. godine. Nakon sudara s kontejnerskim brodom koji je dolazio s Kariba, trajekt je ostao nepomično ležati na dnu Sjevernog mora. Uzrok sudara bila je noć i gusta magla koja je smanjivala vidljivost, a svih 24 člana posade Tricolora spašena su prije nego što je brod počeo tonuti. Brod je prevozio 2.862 automobila, uključujući modele BMW-a, Volvoa i Saaba, vrijednih između 40 i 50 milijuna dolara. Među vrijednim teretom potonulog broda nalazilo se i 77 kontejnera s traktorima, dijelovima dizalica i pokretnim stepenicama. U brodskim rezervoarima nalazilo se i 2.000 tona dizel goriva.

Kako bi lakše izvukli glomazni brod s dna mora odlučeno je da se pristupi rezanju trupa broda u devet jednakih kriški. Svaka od ovako precizno nastalih metalna “feta” izrezana je dijamantnim sajlama koje su bile pričvršćene na dvije nasuprotno izgrađene platforme. U samo 5 radnih dana veliki brod je izrezan, te je svaki metalni odrezak specijalnim dizalicama i baržama izvađen s morskog dna i prevezen na kopno. Nastali su predivni oblici, začudni prevrnuti kolosi, nastala je čudna arhitektura metalnih gromada. Poput kakvih divovskih kuća metalna tijela ležala su porazbacana na travnatoj obali. Oblici, forme i presjeci silno inspirativne slike, motivi za snažnu inspiraciju, drugačiji pogled na stvarnost.

Na svim ovim snažnim slikama struktura brodova vidno je potresena, no ipak nije došlo do njenog konačnog urušavanja. Svjedočimo momentu napete fragilnosti, stanju koje nije moglo nastati gradnjom, trenutku nastanka oblika koji ne bi mogao biti zamišljen klasičnim procesom projektiranja. Svjedočimo stanju koje nije nastalo logikom rasta ili jasnim i racionalnim predviđanjem stabilnosti konstrukcije.

 

 

Razgradnja, rastakanje, entropija kao metoda novog stvaranja, više su nego jasno prikazane na ovim primjerima. Ovakvo stanje nije samo rezultat agresije i destrukcije zbog razaranja. Ovakvo nasilje nema za cilj slamanje i konačni lom konstrukcije. Demontaža i dekonstrukcija u svim ovim slučajevima su ciljani procesi, logičan slijed u kojem svaki korak, svaki radni proces, predstavljaju autonomnu cjelinu. Cjelinu u vremenu, cjelinu rada, cjelinu konstrukcije, a kao posljedicu stvaraju prolazan, promjenjiv, ali silno zavodljiv oblik. Entropija konstrukcije broda, umiranje čeličnog diva, zauvijek ostavljenog na pješčanoj plaži kao neočekivana slika i metoda u jednom.

Prora, Turizam kroz snagu radosti i veselja

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog načina ostvarivanja kozmičkog poretka na zemlji, te da također postoji mogućnost stavljanja stvari u red, koje prije svega potvrđuju sposobnost čovječanstva za svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem prema jasnim razlozima života, mišljenja smo da naša “moderirana utopija” može u bliskoj budućnosti zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim potezom, jednim aktom, te će iz jednog arhitektonskog poteza biti sposobna razriješiti sve motive koji su doveli čovjeka da gradi dolmene, menhire, piramide, i na kraju kao ultimativni racio, beskonačne bijele linije u pustinji.” Superstudio, The Continuous Monument: Arhitektonski model za totalni urbanizam, 1969. godina.

Na njemačkom otoku Rügen, okružen Baltičkim morem i položen uz dugačku pješčanu plažu, proteže se najveći hotel na svijetu. Četiri kilometra dugačka kuća, hotelski resort Prora, predstavlja perjanicu KDF – “Kraft durch Freude” projekta, promišljenog i pomno planiranog nacionalnog programa i pokreta koji brine o zabavi i razonodi višemilijunske populacije Trećeg Reicha.

KDF – “Kraft durch Freude” ili u slobodnom prijevodu “Snaga kroz radost i veselje”, početkom 1936. godine raspisuje arhitektonski natječaj za najveći hotel na svijetu. Svoje autorske radove prijavljuje 11 renomiranih njemačkih arhitekata, a prvu nagradu osvaja projekt dugačkog hotela, kuće-zida, arhitekta Clemens Klotza. Projektom je planirano da se hotel Prora položi paralelno uz blago povijenu liniju pješčane plaže, te da se sastoji od dva simetrično zrcaljena krila, odnosno sjevernog i južnog kraka hotela, koji se preko centralnog trga za masovna okupljanja, te velikom ceremonijalnom dvoranom i pratećim centralnim sadržajima, stapaju u jedinstvenu cjelinu velebnog turističkog resorta.

Svaki od dva jednaka trakta hotela sastoji se od četiri bloka s deset stambenih jedinica. Blok je sastavljen i sklopljen nepreglednim nizanjem soba veličine 5 x 2,5 m koje bi u jednom trenu mogle primiti i udomiti od 20.000 do 50.000 turista. Svaka soba ima dva jednaka kreveta, stol s dvije stolice, ormar i umivaonik te kvadratni prozor s pogledom na more.

Na svakom katu nalaze se zajednički toaleti, tuševi i polivalentna dvorana za okupljanja stanara hotela. Između dva hotelska bloka nalazila se centralna recepcija, uprava i veliki otvoreni trg za festivale te dvorana za plenume i predstave u kulturi. Kompleks uključuje nekoliko restorana, kina, sportskih dvorana, dvorana za plivanje i mjesta za zabavu, kao i kućice za prateće osoblje resorta. Tu se nalazi i vlastiti zaglavni željeznički kolodvor na koje svakodnevno dolaze i odlaze kompozicije vlakova s novim, i novim turistima.

Ispred glavnog trga i velike centralne plaže izgrađeno je pristanište s vezovima za KDF kruzere, poznate velike namjenski građene brodove “Robert Ley” i “Wilhelm Gustloff”. Kruzeri su putovali najčešće na redovitim rutama do Italije ili Norveške. Jedno krstarenje od sedam dana do Norveške, sa svim obrocima i troškovima smještaja, koštalo je oko 60 maraka, dok je prosječna plaća radnika u Njemačkoj u tom periodu iznosila 150 maraka.

Drugog svibnja 1936. godine, nakon izrađenog izvedbenog projekta, položen je kamen temeljac, te je krenula izgradnja hotelskog resorta “Koloss von Prora”, najvećeg graditeljskog projekta Trećeg Reicha. Na izgradnji četiri kilometra dugačke građevine sudjelovalo je 9.000 radnika, dok je gradnja trajala tri godine. Uz graditeljski cilj, imala i jasan ekonomsko-ideološki cilj poticanja njemačkog gospodarstva, ali i podržavanja turističke industrije za izlaz iz krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom 1934. godine, kada je KDF krenuo s masovnim motiviranjem Njemaca u korištenju slobodnog vremena, kroz snagu veselja i kolektivne sreće, organizirao je više od dva milijuna putovanja, a do 1939. godine u turističkim putovanjima i odlascima na odmor veselo je sudjelovalo nešto više od 25 milijuna ljudi.

KDF je pored aktivnosti u izgradnji velebnog resorta i organizacije kružnih putovanja velikim brodovima također pokrenuo i proizvodnju automobila KDF-Wagen. Bilo je zamišljeno da građani-kupci vrše uplate od pet maraka tjedno, te da za to dobivaju i skupljaju samoljepive markice. Kada bi ispunili album sa svim potrebnim markicama, za otprilike 4 godine trebali bi dobiti nov-novcat automobil koji je ubrzo postao planetarno poznat kao Volkswagen Beetle. Nažalost ovaj, za to vrijeme inovativni model štednje, nije doživio svoju potpunu realizaciju, propao je zbog velikog svjetskog rata, te tako niti jedan novi Volkswagen nije dospio u ruke vlasnika koji su brižljivo skupljali samoljepive markice. Umjesto toga, kao svojevrsnu odštetu, Volkswagen je nekim potencijalnim vlasnicima isplatio i do 2000 njemačkih maraka odštete za neiskorištena sredstva štednje.

Tijekom 1939. godine ratne aktivnosti na prostoru Europe eskaliraju u veliki svjetski rat. Hitler zaustavlja izgradnju Prora Resorta. 9000 graditelja velebne građevine mobilizirano je na brojna Europska ratišta ili preseljeno u tvornice naoružanja kao prijeko potrebna radna snaga. Hitler planira nedovršenu turističku građevinu transformirati u veliku vojnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika rata koji neumitno dolazi.

Tijekom ratnih akcija i savezničkih bombardiranja protiv Hitlerove koalicije, koja slijedi tijekom 1944. godine, mnogi odbjegli stanovnici Hamburga i gradova iz regije koja gravitira otoku Rügenu, našli su utočište u jednom dijelu hotela koji ih je primio, s dijelom ratnih izbjeglica s istočnih granica Njemačke. Tijekom rata kompleks se također koristio kao poligon za obuku policijskih i diverzantskih postrojbi Trećeg Reicha na simulacijama gradske i bliske borbe. Nakon drugog svjetskog rata, “Prora” je služila kao vojni položaj i vojarna za mnogoljudnu armiju njemačkog  DDR-a. Nakon njemačkog ujedinjenja tijekom 1990. godine hotel je korišten kao vojna tehnička škola, te je osigurao nužno potreban smještaj tisućama izbjeglicama s prostora Balkana.

Gledajući danas sa distancom od gotovo pa jednog stoljeća na ovu fascinantnu kuću-zid, beskonačni hotel, te čitajući jednako tako davne tekstove i manifeste Superstudio – Continuous Monument s kojim sam počeo ovaj osvrt, pitam se koja bi to ideologija, i koji bi to sustav danas ili u bliskoj budućnosti mogao pokrenuti ili potvrditi u svakodnevnom životu jedan ovako kontradiktorno logičan, gotovo pa i naivan, ali kolosalno iskren odnos arhitekture i društva?

Rossievi Urbani Artefakti

“Grad koji je predmetom moje knjige mora se shvaćati kao arhitektura. Pod arhitekturom podrazumijevam ne samo vidljivu sliku grada i zbroj njegovih različitih arhitektura, nego i arhitekturu kao izgradnju, izgradnju grada tijekom vremena. S vremenom grad raste, poprima svijest i sjećanje. Tijekom izgradnje njegove izvorne teme ostaju prisutne, ali ih u isto vrijeme grad svojom prilagodbom i razvojem modificira i razvija. Grad raste na suprotnosti između univerzalnog i pojedinačnog.”

Aldo Rossi, Architettura della Citta, Milano, 1966. godine

Ovim jasnim rečenicama arhitekt Aldo Rossi u počecima svoje bogate prakse definira svoje viđenje arhitekture i njezin odnos s gradom. Duh Italije, te njezin klasični, ponekad nešto manje avangardan, ali nikako manje vrijedan odnos naspram modernog urbanizma, rezultirao je inspirativnim tezama o arhitekturi grada. Takve jasne i vrlo osobne teoretske postavke rezultirale su i nekim njegovim manje znanim, ali silno mi dragim projektima.

Rossi intenzivno piše, uređuje časopis Casabella, te jasno opisuje temelje i pravce budućeg djelovanja. Kroz niz natječajnih radova i manjih realizacija u suradnji s dizajnerom Lucom Medom  profilira jasnoću autorskog koncepta. Koncept je to koji se gradi preciznom kritičnošću, ali i jednostavnim, pragmatičnim djelovanjem, konkretnim projektiranjem i jasnom gradnjom. Pisanje i projektiranje kod Rossia rezultira jasnim vrednovanjem postojeće situacije, postavljanjem novih teza, te njihovim testiranjem kroz konkretnu izgradnju upečatljivih urbanih artefakata. Urbani artefakti za Rossia su prvenstveno shvaćeni kao specifična umjetnička djela. Vid “umjetnosti” u takvim urbanim artefaktima usko je povezan s njihovom kvalitetom, njihovom jednostavnošću, te stoga njihovom prostornom analizom i konkretnom definicijom.

Prvi takvi precizni i jasni urbani artefakti vode nas u davnu 1962. godinu, do natječajnih radova za spomenik otporu “Monumento alla Resistenza” u mjestu Cuneo, te do projekta za veliku masivnu fontanu u poslovnom i upravnom centru Milana. Rossi i Meda projektiraju dva monumentalna spomenika, jednostavna urbana artefakta. I jedan i drugi rad predstavljaju u prvom redu jasan znak spomenika, ali i precizno definiraju jasan odnos arhitekture i grada, arhitekturu koja se precizno postavlja u zatečeni urbani kontekst. Arhitekturu gdje je prolazak, boravak i posjet samom artefaktu novo iskustvo grada. Jasna i tjelesno osjećajna spoznaja konkretnog mjesta. Penjući se monumentalnim stubama, prolazeći kroz spomenik, oblikuju se putanje, ukazuju se razni pogledi, definiraju precizni okviri koji kadriraju poglede. Pogledi i okviri definiraju tok, a prolazak kroz takav urbani artefakt doživljava se kao jasno tumačenje i osvrtanje na mjesto.

 

 

Ubrzo nakon izrade natječaja za spomenike i fontane ukazuje im se prilika da u sklopu XIII Milanskog Triennala 1964. godine izvedu privremeni postav tematske izložbe “Il Tempo Libero”. Rossi i Meda izvode niz prepoznatljivih elemenata, u ovom slučaju uklopljenih u park i nadograđenih na postojeću zgradu muzeja. U kratkom vremenu crtaju i izvode dva čelična mosta, dvije dugačke pasarele, te niz precizno projektiranih prostorija na otvorenom. Ovakav jasan i jednostavan sklop generira i specifično mjesto.

Čelični most karakterističnog trokutastog presjeka spaja kat muzeja s pasarelom i parkom. Poput nekog novog, nadodanog sloja grada, čudnog labirinta u zelenilu, Rossi i Meda grade specifičnu arhitektonsku matricu – Muzej na otvorenom. Čelični most, pasarele, putevi, te montažni zidovi izvedeni iz “heraklit” ploča uklopljeni u postojeći park, nalik su nekoj novoj arheologiji. Nizanjem prepoznatljivih arhitektonskih konstanti zamišljenih i postavljenih jasnom i nedvosmislenom prostornom neophodnosti, kako je Rossi znao reći, definira se novi gradski sloj. Ovako sklopljeni niz elemenata poput gradske strukture dijalektički reagira s tehnikom, funkcijom i stilom, kao i s kolektivnim karakterom i individualnim trenutkom arhitektonskog artefakta.

Iskustva natječajnih radova za spomenike, jasna provjera elemenata gradnje u parku Milanskog triennala, te brojni crteži i modeli struktura sastavljenih od niza primarnih, arhetipskih elemenata, rezultiraju realizacijom trga sa spomenikom i fontanom u milanskom predgrađu, Segrate. Od početka 1965. godine do kraja 1967. Rossi izvodi javni gradski prostor, malu piazzu koja u sebi okupljaju elemente mosta, fontane, gradskog vidikovca, belvedera, stupova, i zidova koji markiraju teritorij.

“Piazza del Municipio e monumento ai Partigiani”  definira prostor grada na rubu, novi urbani prostor koji prelazi prema tadašnjem selu. Definira granicu i novo mjesto. Ovakvi urbani artefakti ujedno su i uređaji za prostor. Oni svjedoče o jasnim i vječnim temama i prostornim odnosima u gradu. Fontana je ujedno i klupa i spomenik, mjesto dječje igre, ali i mjesto gdje se spoznaje slojevitost prostora, potvrđuje ideja mjesta. Ovakvi gradski elementi, spomenici i arhitektura grada stvaraju Rossijevu teoriju trajnosti. Gradovi preko takvih elemenata i arhitektura teže očuvanju svojih bazičnih osi razvitka, prostornih odnosa, zadržavaju izvorni oblik i rastu u skladu sa smjernicom i značenjem svojih starijih, prijašnjih artefakata. Ponekad ti artefakti opstaju praktično nepromijenjeni, obdareni trajnom vitalnošću, drugi put se iscrpljuju, dekonstruiraju, nadograđuju, a opstaje samo trajnost njihovog izvornog oblika.

Posljednjih godina dolazeći u Milano redovito bi posjetio Segrate i Rossijeve urbane artefakte. Ostao bi svaki puta grubo iznenađen vidjevši ogradu ispred stubišta fontane. Gruba pocinčana ograda koja svojom čvrstom mrežom brani djeci i građanima penjanje na spomenik. Ograda koja onemogućuje važan i svakom potreban, te sigurno poželjan drugačiji pogled na mjesto.

 

Interesantno je uočiti, te jasno reći, da u posljednjem desetljeću svjedočimo sveopćoj brizi za siguran i udoban život grada i njegovih građana gdje postaje gotovo pa nemoguće opušteno i normalno koristiti ovakva specifična mjesta i gradske artefakte. Briga za sigurnost, briga za udobnost, te gotovo pa perverzna potreba za kontrolom svih mogućnosti korištenja, u kombinaciji s često isticanom obavijesti o osobnoj i vlastitoj odgovornosti pri ulaženju i korištenju ovih predivnih gradskih mjesta, počinju me iskreno zabrinjavati. Ove zabrane svima nam govore o jasnoj i drugačijoj kontroli prostora, ali i o nevjerojatnoj predvidivosti ponašanja ljudi u gradu. Govori o nevjerojatnom nedostatku spremnosti na izazove grada, hrabrosti za izazove urbanog, nedostatku želje i spremnosti za suočavanje s uzbuđenjima i nepredvidivostima koje svaki pravi grad dnevno proizvodi. Iz tog jasnog razloga dobro je još uvijek ovo što je od grada ostalo nazivati Gradom, a nepredvidivi život u njemu nazivati uzbudljivim urbanim navikama.