Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Walled City

Zamislite najgušći, najizgrađeniji i najnastanjeniji grad na svijetu. Zamislite grad gdje su broj stanovnika i površina izgrađenosti po kvadratnom kilometru pet puta veći od Manhattana. Zamislite da jedan takav grad nastane kroz 99 godina intenzivnog rasta, a da u proces planiranja i gradnje ne bude uključen niti jedan arhitekt. Zamislite mjesto s 33 000 ljudi koji žive u 8800 stanova i kuća, te 1000 različitih poslovnih prostora,  sve to rasprostranjeno na samo 2.8 hektara površine grada. Ovakva jedinstvena gustoća, masivna izgrađenost i unikatna urbana organizacija utjelovljene su u gradu-bloku, gradu zvanom Walled City, gradu koji se do 1994. godine nalazio u samom centru Hong Konga. Taj golemi grad grijeha i kriminala, golema šarena ‘kuća zla’, kako su je nazivali, nastala je na stoljetnoj političkoj i administrativnoj permisivnosti Britanije i Kine, kao gusto izgrađeni prostorni labirint prljavštine, grijeha, trgovine i nepotrošive ljudske nade u bolji život.

Walled City je najstariji dio Hong Konga i jedan od rijetkih dijelova starog grada na Kowloon poluotoku, naseljavanog od 1898. godine, kada Englezi stječu pravo na zakup grada. Prema uvjetima iz ugovora o 99-godišnjem zakupu utvrđeno je da će Kinezi i dalje zadržati neka od svojih povijesnih mjesta, te da će nad njima imati nadležnost sve dok ne bude uspostavljena stalna kolonijalna uprava. Tijekom burnih stoljeća razvoja Honk Konga Walled City je bio službeno unutar Britanske domene, ali potpuno izvan njihove kontrole i stvarne uprave. Svaki put kada je kolonijalna vlast pokušala nametnuti svoju volju, Kineski bi stanovnici zaprijetili da će svaki takav pokušaj kanalizirati u snažan diplomatski incident.

Walled City je s vremenom stekao status svojevrsne diplomatske “crne rupe”, čudnog i neočekivanog otoka Kineske vlasti u moru Britanske jurisdikcije. Nakon drugog svjetskog rata i velike Kineske revolucije 1949. godine, te dolaskom Mao Zedonga na vlast, započinje masovno naseljavanje Kineskih izbjeglica u Walled City, useljavanje kao bijeg, posljednji spas od gladi, građanskog rata, i političkih progona novog sustava. Sve do 1994. godine, kada je Walled City zauvijek srušen, bio je naseljen starim izbjeglicama i njihovim prvim potomcima, njihovim obiteljima, prijateljima i znancima, čvrsto organiziranim i osiguranim sustavom zaštite i uprave kineske transnacionalne udruge organiziranog kriminala, Triade.

Walled City je postao učinkovit i vjerodostojan model organiziranja alternativnog, anarhističkog društva, koje ne priznaje zakone okolnog društva, prava i obaveze države i lokalne uprave unutar koje se nalazi. Organizirana strukture i sustav Trijade bogatila se na bordelima, kockarnicama, trgovini opijuma i droge, držeći stanovništvo kao dio svojih zaposlenika u konstantnom stanju straha i podložnosti, ali istovremeno kontinuirano ih štiteći od kolonijalne uprave za koju su oni bili ilegalni emigranti, izbjeglice, psi rata i komunizma.

Važno je znati da gospodarska aktivnost Walled Citya nije bila ograničena samo na poroke i kriminalne radnje. Unutar zidova ovog gusto naseljenog grada bilo je smješteno nepregledno mnoštvo legalnih tvrtki. Niz poduzeća i malih tvornica organiziranih i dopuštenih od strane Britanske uprave i Trijade, surađivali su u ozračju prešutnog trgovačkog zajedništva, izrabljujući pritom svoje zaposlenike, stanovnike i taoce Walled Citya. Ova jednostavna, dvostruko kodirana, dvostruko održiva i poticana zajednica, simbioza ilegalnog i dozvoljenog, kriminalnog i svjesno prešućenog, omogućila je da se kroz godine unutar Walled Cityu smjeste neke od najprosperitetnijih tvornica igračaka, slatkiša, metalnih dijelova i hrane.

Iako su grad u cjelini te održiva trgovina i mafijaška uprava kod nekih, a posebice kod Britanaca, izazivali jezu, malo bolji, precizniji i otvoreniji pogled na Walled City pružao je neku drukčiju sliku mjesta, drugačiju paralelnu istinu. Walled City je uz konstantnu pregovaračku poziciju, svojevrsnu “miroljubivu aktivnu koegzistenciju” lokalne Trijade i Britanske uprave, te znanje i pristanak svih stanovnika i dnevnih migranata u grad, ostvario potpuno samostalnu zajednicu desetaka tisuća ljudi. Jasno održivi grad i sustav, markantno mjesto temeljeno na pomalo bizarnim, ali veoma jasnim i održivim pravilima rada, rasta i života.

Osim mnoštva tvornica grad je imao nekoliko škola i vrtića, od kojih je neke pokrenula i sama Vojska Spasa. Također, u gradu nije bilo problema ni oko medicinske i stomatološke skrbi, jer su mnogi stanovnici bili visoko kvalificirani liječnici i stomatolozi s godinama iskustva, ali bez licenci potrebnih za rad u organiziranoj koloniji. Mnogi građani Honk Konga dolazili su u potrazi za stomatologom do Walled Citya, te koristili usluge koje su bile jednako dobre, ali znatno jeftinije nego u “legalnom gradu”. Jednako tako je bilo i s malim trgovinama duhana, pića, slatkiša, igračaka i ostalih potrepština. Grad je raspolagao s mnogo restorana i caffea gdje je potlačeni narod mogao bar na kratko “pobjeći” od svoje sudbine. Za neke druge, za vjernike ili one koji su to međuvremenom postali u srcu Walled Citya nalazio se stari hram i jedna mala crkva.

Ubrzo nakon isteka ugovora o 99-godišnjeg najmu Hong Konga, i povratka grada pod Kinesku upravu, Walled City je uz veliko protivljenje i prosvjede lokalnog stanovništva 1994. godine srušen i zauvijek pretvoren u park. U godinama pred povrat grada Kini, kada mjere osiguranja i tajnovitosti o ovom unikatnom političkom, urbanom i socijalnom fenomenu slabe, Walled City postaje tema briljantne knjige “City of Darkness”, autora Greg Girarda i Ian Lambota. Pred samo rušenje grada, mit i fama o gradu bivaju do te mjere banalizirani da je unutar Walled Citya snimljen akcioni film vječitog borca za pravdu Jean Claude Van Dammea. Tih se godina slava i uzbudljiva priča o gradu grijeha nezaustavljivo širi diljem svijeta. Priča i slike o gradu Sodome i Gomore dolaze i do obližnjeg Japana. U samom centru Kawasakija Walled City je, sa svim svojim prepoznatljivim elementima, prostornim replikama i specifičnom tamnom i ljigavo-vlažnom atmosferom, doživio svoju bizarnu repliku, prostornu reinkarnaciju kao strogo kontroliranog tematskog parka, mjesto alternativne zabave za mlade Japance. U jednoj zgradi vjerno je kopirana kulisa grada, savršeno je precizno izvedeno mjesto reinkarniranog užasa, prostor za dokone zabave i uživanja slika opasnog života, vjerno popraćenih skupom scenografijom grada grijeha i kriminala.

Neočekivana Ljepota Destrukcije

Nepotrošivi smisao arhitekture leži u gradnji, u ljepoti rasta strukture, inteligenciji precizno osmišljenog projekta, te u svakodnevnoj fascinaciji procesom i materijalom kojim gradimo. Postavlja se pitanje mogu li razgradnja, dekonstrukcija, svojevrsno nasilje nad predmetima, objektima i prostorima, nastali raznim neočekivanim i nepredvidivim događajima biti poticajni u promišljanju arhitekture? Postoji li legitiman, opravdan i koristan obrnuti postupak? Inverzija gradnje, njeno dekonstruiranje kao polazna osnova u promišljanju novih polaznih, prostornih i programskih odnosa u arhitekturi?

Posljednjih tjedana u više sam navrata nailazio na slike destrukcije i razaranja brodova. Svjedočio sam vijestima i fotografijama uništavanjima i razgradnji plovećih grdosija, koja su me s jedne strane opčinile ljepotom slučajnih oblika, ali i snažno potresle ljudskom traumom u kojoj su oblici i slike nastali. Izvlačenje trupa Coste Concordie, poznatog kruzera potonulog pored otočića Giglio u Italiji, prizori rezanja i vađenja dijelova potonulog trupa norveškog trajekta Tricolor na ulazu u Doverski tjesnac, te film o ljudima koji razgrađuju i demontiraju većinu otpisanih svjetskih brodova, na 10 kilometara dugačkoj plaži pored mjesta Chittagong u Bangladešu, potaknula su me na promišljanje o obrnutim procesima gradnje.

Možemo li gledati sliku razaranja, destrukcije i traume, neovisno od njenog uzroka, analizirati sliku i oblik oslobođen emocije stvarnog i istinitog događaja? Možemo li gledati sliku razaranja koja može biti poticaj za dobro, novo i neočekivano kreativno? Mogu li takve slike nekom čudnom ljepotom motiva, nepredvidivom uzbudljivošću oblika i neočekivanom snagom slučajno nastalog poretka potaknuti na novo razmišljanje? Navesti na razmišljanje o drugačijim odnosima u prostoru, generirati misao koja je slobodna i nova, misao koja je oslobođena traume uzroka destrukcije.

Slike uzbudljivih metalnih kolosa položenih na pješčanoj plaži vode nas u Bangladeš i Indiju, u mjesta Chittagong i Alang. Razbijanje olupina brodova i njihovo polagano recikliranje započelo je u Bangladešu još davne 1960. godine, kada je Bengalski zaljev pogodio snažan ciklon. Uz obalu, na pješčanoj plaži u blizini grada Chittagong, nasukao se divovski teretni brod. Vlasnici broda su napustili olupinu, a lokalni stanovnici polako su počeli demontirati vrijednu opremu, da bi u nekoliko mjeseci kompletan brod izrezali i prodali kao staro željezo. Ovaj incident i slučajni događaj postao je zapravo početak nove industrije, masovne demontaže brodova u Bangladešu.

Industrija razbijanja i demontaže brodova do sredine 80-ih godina pozicionirala je Bangladeš i Indiju kao jedne od glavnih svjetskih velesila u zbrinjavanja starog željeza. Neki od najvećih svjetskih brodova, otpisana imovina najvećih svjetskih brodara, stoje nasukani na pješčanoj plaži sjeverno od grada Chittagonga i Alanga te se dan za danom polako, ali sigurno lome, pile, stružu i precizno demontiraju, stvarajući pritom zadivljujuće i uzbudljive oblike.

Na drugoj strani svijeta, nešto drugačije slike komada prerezanog broda, vode nas u sjeverna mora, u Doverski tjesnac. Brod za prijevoz vozila Tricolor, Norveškog brodara Wallenius Wilhelmsen Lines potonuo je u noći 14. 12. 2002. godine. Nakon sudara s kontejnerskim brodom koji je dolazio s Kariba, trajekt je ostao nepomično ležati na dnu Sjevernog mora. Uzrok sudara bila je noć i gusta magla koja je smanjivala vidljivost, a svih 24 člana posade Tricolora spašena su prije nego što je brod počeo tonuti. Brod je prevozio 2.862 automobila, uključujući modele BMW-a, Volvoa i Saaba, vrijednih između 40 i 50 milijuna dolara. Među vrijednim teretom potonulog broda nalazilo se i 77 kontejnera s traktorima, dijelovima dizalica i pokretnim stepenicama. U brodskim rezervoarima nalazilo se i 2.000 tona dizel goriva.

Kako bi lakše izvukli glomazni brod s dna mora odlučeno je da se pristupi rezanju trupa broda u devet jednakih kriški. Svaka od ovako precizno nastalih metalna “feta” izrezana je dijamantnim sajlama koje su bile pričvršćene na dvije nasuprotno izgrađene platforme. U samo 5 radnih dana veliki brod je izrezan, te je svaki metalni odrezak specijalnim dizalicama i baržama izvađen s morskog dna i prevezen na kopno. Nastali su predivni oblici, začudni prevrnuti kolosi, nastala je čudna arhitektura metalnih gromada. Poput kakvih divovskih kuća metalna tijela ležala su porazbacana na travnatoj obali. Oblici, forme i presjeci silno inspirativne slike, motivi za snažnu inspiraciju, drugačiji pogled na stvarnost.

Na svim ovim snažnim slikama struktura brodova vidno je potresena, no ipak nije došlo do njenog konačnog urušavanja. Svjedočimo momentu napete fragilnosti, stanju koje nije moglo nastati gradnjom, trenutku nastanka oblika koji ne bi mogao biti zamišljen klasičnim procesom projektiranja. Svjedočimo stanju koje nije nastalo logikom rasta ili jasnim i racionalnim predviđanjem stabilnosti konstrukcije.

 

 

Razgradnja, rastakanje, entropija kao metoda novog stvaranja, više su nego jasno prikazane na ovim primjerima. Ovakvo stanje nije samo rezultat agresije i destrukcije zbog razaranja. Ovakvo nasilje nema za cilj slamanje i konačni lom konstrukcije. Demontaža i dekonstrukcija u svim ovim slučajevima su ciljani procesi, logičan slijed u kojem svaki korak, svaki radni proces, predstavljaju autonomnu cjelinu. Cjelinu u vremenu, cjelinu rada, cjelinu konstrukcije, a kao posljedicu stvaraju prolazan, promjenjiv, ali silno zavodljiv oblik. Entropija konstrukcije broda, umiranje čeličnog diva, zauvijek ostavljenog na pješčanoj plaži kao neočekivana slika i metoda u jednom.

Prora, Turizam kroz snagu radosti i veselja

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog načina ostvarivanja kozmičkog poretka na zemlji, te da također postoji mogućnost stavljanja stvari u red, koje prije svega potvrđuju sposobnost čovječanstva za svakodnevnim ponašanjem i djelovanjem prema jasnim razlozima života, mišljenja smo da naša “moderirana utopija” može u bliskoj budućnosti zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim potezom, jednim aktom, te će iz jednog arhitektonskog poteza biti sposobna razriješiti sve motive koji su doveli čovjeka da gradi dolmene, menhire, piramide, i na kraju kao ultimativni racio, beskonačne bijele linije u pustinji.” Superstudio, The Continuous Monument: Arhitektonski model za totalni urbanizam, 1969. godina.

Na njemačkom otoku Rügen, okružen Baltičkim morem i položen uz dugačku pješčanu plažu, proteže se najveći hotel na svijetu. Četiri kilometra dugačka kuća, hotelski resort Prora, predstavlja perjanicu KDF – “Kraft durch Freude” projekta, promišljenog i pomno planiranog nacionalnog programa i pokreta koji brine o zabavi i razonodi višemilijunske populacije Trećeg Reicha.

KDF – “Kraft durch Freude” ili u slobodnom prijevodu “Snaga kroz radost i veselje”, početkom 1936. godine raspisuje arhitektonski natječaj za najveći hotel na svijetu. Svoje autorske radove prijavljuje 11 renomiranih njemačkih arhitekata, a prvu nagradu osvaja projekt dugačkog hotela, kuće-zida, arhitekta Clemens Klotza. Projektom je planirano da se hotel Prora položi paralelno uz blago povijenu liniju pješčane plaže, te da se sastoji od dva simetrično zrcaljena krila, odnosno sjevernog i južnog kraka hotela, koji se preko centralnog trga za masovna okupljanja, te velikom ceremonijalnom dvoranom i pratećim centralnim sadržajima, stapaju u jedinstvenu cjelinu velebnog turističkog resorta.

Svaki od dva jednaka trakta hotela sastoji se od četiri bloka s deset stambenih jedinica. Blok je sastavljen i sklopljen nepreglednim nizanjem soba veličine 5 x 2,5 m koje bi u jednom trenu mogle primiti i udomiti od 20.000 do 50.000 turista. Svaka soba ima dva jednaka kreveta, stol s dvije stolice, ormar i umivaonik te kvadratni prozor s pogledom na more.

Na svakom katu nalaze se zajednički toaleti, tuševi i polivalentna dvorana za okupljanja stanara hotela. Između dva hotelska bloka nalazila se centralna recepcija, uprava i veliki otvoreni trg za festivale te dvorana za plenume i predstave u kulturi. Kompleks uključuje nekoliko restorana, kina, sportskih dvorana, dvorana za plivanje i mjesta za zabavu, kao i kućice za prateće osoblje resorta. Tu se nalazi i vlastiti zaglavni željeznički kolodvor na koje svakodnevno dolaze i odlaze kompozicije vlakova s novim, i novim turistima.

Ispred glavnog trga i velike centralne plaže izgrađeno je pristanište s vezovima za KDF kruzere, poznate velike namjenski građene brodove “Robert Ley” i “Wilhelm Gustloff”. Kruzeri su putovali najčešće na redovitim rutama do Italije ili Norveške. Jedno krstarenje od sedam dana do Norveške, sa svim obrocima i troškovima smještaja, koštalo je oko 60 maraka, dok je prosječna plaća radnika u Njemačkoj u tom periodu iznosila 150 maraka.

Drugog svibnja 1936. godine, nakon izrađenog izvedbenog projekta, položen je kamen temeljac, te je krenula izgradnja hotelskog resorta “Koloss von Prora”, najvećeg graditeljskog projekta Trećeg Reicha. Na izgradnji četiri kilometra dugačke građevine sudjelovalo je 9.000 radnika, dok je gradnja trajala tri godine. Uz graditeljski cilj, imala i jasan ekonomsko-ideološki cilj poticanja njemačkog gospodarstva, ali i podržavanja turističke industrije za izlaz iz krize dvadesetih godina prošlog stoljeća. Tijekom 1934. godine, kada je KDF krenuo s masovnim motiviranjem Njemaca u korištenju slobodnog vremena, kroz snagu veselja i kolektivne sreće, organizirao je više od dva milijuna putovanja, a do 1939. godine u turističkim putovanjima i odlascima na odmor veselo je sudjelovalo nešto više od 25 milijuna ljudi.

KDF je pored aktivnosti u izgradnji velebnog resorta i organizacije kružnih putovanja velikim brodovima također pokrenuo i proizvodnju automobila KDF-Wagen. Bilo je zamišljeno da građani-kupci vrše uplate od pet maraka tjedno, te da za to dobivaju i skupljaju samoljepive markice. Kada bi ispunili album sa svim potrebnim markicama, za otprilike 4 godine trebali bi dobiti nov-novcat automobil koji je ubrzo postao planetarno poznat kao Volkswagen Beetle. Nažalost ovaj, za to vrijeme inovativni model štednje, nije doživio svoju potpunu realizaciju, propao je zbog velikog svjetskog rata, te tako niti jedan novi Volkswagen nije dospio u ruke vlasnika koji su brižljivo skupljali samoljepive markice. Umjesto toga, kao svojevrsnu odštetu, Volkswagen je nekim potencijalnim vlasnicima isplatio i do 2000 njemačkih maraka odštete za neiskorištena sredstva štednje.

Tijekom 1939. godine ratne aktivnosti na prostoru Europe eskaliraju u veliki svjetski rat. Hitler zaustavlja izgradnju Prora Resorta. 9000 graditelja velebne građevine mobilizirano je na brojna Europska ratišta ili preseljeno u tvornice naoružanja kao prijeko potrebna radna snaga. Hitler planira nedovršenu turističku građevinu transformirati u veliku vojnu bolnicu za zbrinjavanje ranjenika rata koji neumitno dolazi.

Tijekom ratnih akcija i savezničkih bombardiranja protiv Hitlerove koalicije, koja slijedi tijekom 1944. godine, mnogi odbjegli stanovnici Hamburga i gradova iz regije koja gravitira otoku Rügenu, našli su utočište u jednom dijelu hotela koji ih je primio, s dijelom ratnih izbjeglica s istočnih granica Njemačke. Tijekom rata kompleks se također koristio kao poligon za obuku policijskih i diverzantskih postrojbi Trećeg Reicha na simulacijama gradske i bliske borbe. Nakon drugog svjetskog rata, “Prora” je služila kao vojni položaj i vojarna za mnogoljudnu armiju njemačkog  DDR-a. Nakon njemačkog ujedinjenja tijekom 1990. godine hotel je korišten kao vojna tehnička škola, te je osigurao nužno potreban smještaj tisućama izbjeglicama s prostora Balkana.

Gledajući danas sa distancom od gotovo pa jednog stoljeća na ovu fascinantnu kuću-zid, beskonačni hotel, te čitajući jednako tako davne tekstove i manifeste Superstudio – Continuous Monument s kojim sam počeo ovaj osvrt, pitam se koja bi to ideologija, i koji bi to sustav danas ili u bliskoj budućnosti mogao pokrenuti ili potvrditi u svakodnevnom životu jedan ovako kontradiktorno logičan, gotovo pa i naivan, ali kolosalno iskren odnos arhitekture i društva?