Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Pozdravi I Poruke Ubojite Piste

Dugačka poletno-slijetna pista prekooceanskog nosača aviona jedno je od najubojitijih, najopasnijih i najbučnijih mjesta koje je čovjek stvorio. Svakih nekoliko minuta 15-ak tona težak zrakoplov doslovno se ruši ili propinje sa široke palube. Zrakoplovi, helikopteri I razne letjelice ubrzano se kreću pistom. Propeleri prijete, plamen pali, zaglušujuća buka para topli zrak, plinovi guše sve oko sebe, a brodsko osoblje ubrzano donosi, odnosi i montira tisuće bombi i raketa. Pored svega, na palubi redovito puše jak vjetar, prska uzburkano more, lije ledena kiša. Danju i noću ova je pista opasno i neugodno mjesto servisa ubojitog letenja, dio paklenog stroja za uništavanje i ratovanje.

Kako i zašto takva golema, opasna, nehumana i svima poznata ubojita platforma može postati stotinu metara duga čestitka, neobična i nesvakidašnja pozdravna poruka sastavljena od tisuću ljudi, mornara pilota, muškaraca i žena koji borave na ovom velikom ratnom stroju? Kako i zašto najopasnije radno okruženje može postati mjesto s kojeg posada šalje poruku dječaku koji umire od raka, rođendansku čestitku kraljici, pozdravljati gradove ili se samo javljati majkama i djevojkama koje misle na njih? Govorimo i svjedočimo o slikama te čudnoj praksi ispisivanja slova i poruka s velikih nosača zrakoplova koja u samo jednom trenu ubojitu i opasnu platformu za napad pretvaraju u umiljatu i benignu ploču, ekran za prikazivanje nježnih poruka, zaslon prepun toplih pozdrava i prigodnih doskočica.

Povijest ovog pomalo neobičnog čina vuče nas daleko u prošlost. Stari jedrenjaci, kada bi pristajali u nepoznate luke, rasporedili bi svoju posada na palubu, jarbole ili grede jedara. Smjestivši se svatko na svome mjestu pozdravljali bi tako grad, ali i slali jasnu poruku da nitko od posade nije ostao u potpalublju te da posada broda ne sprema topovski napad ili osvajanje grada. Ovakva specifična uprizorenja koja se danas prvenstveno vezuju uz nosače aviona, u bliskoj su povijesti započela 30-ih godina dvadesetoga stoljeća i u vrijeme drugog svjetskog rata. Prva dostupna fotografija poruke s piste velikog nosača aviona USS Lexington (CV-2) prikazuje praznu palubu bez ijednog zrakoplova, te nekoliko stotina mornara obučenih u bijele odore, precizno postrojeni u redovima kako bi ispisali riječ “NAVY” (mornarica).

Toga dana, kada je snimljena prva ovakva fotografija, zapovjednik nosača aviona Lexington htio je nakon višemjesečnog izbivanja iz domovine na neki način uveličati dolazak u svoju matičnu luku, ali i skrenuti pažnju medija. Shvatio je da zapravo ima praznu ploču dugačku 888 i široku 107 stopa, 2800 mornara odjevenih u bijelo, slobodan avion, helikopter i brodskog fotografa. U roku od samo pola sata snimljeno je i aranžirano nekoliko poruka, sve su precizno snimljene i odmah razvijene u brodskom foto laboratoriju. Lokalnim medijima i novinama poslate su slike ove neobične i nesvakidašnje vizure, a kada je slika osvanula na naslovnici časopisa “All Hands”, poznatim mornaričkim novinama, svi su htjeli postati poznati, postati dio naslovnice ili novinskog članka.

Nakon posade nosača Lexington, u proteklih 80 godina gotovo pa svaka posada nosača aviona, od kuda god dolazila,  priželjkuje, planira i precizno osmišljava svoj medijski nastup. Slikaju se i planiraju brojne koreografije, natpisi, boje slova i konfiguracije mornara. Traže se i ispituju prave vizure, dijelovi dana, trenuci prolaska pored prirodnih ili kulturnih znamenitosti, tako da je ova ad-hoc improvizacija postala uobičajena i očekivana praksa. Slika koja se šalje medijima, novinama, televizijama postala je standardna rutina svih posada ovog ubojitog oružja, tradicija koja se prakticira svaki puta kada nosač aviona dolazi u neku luku, odlazi, dolazi, plovi morima, sprema zadatak ili podržava neki događaj daleko od domovine.

Uvidjevši svu ljepotu prizora, snagu, medijsku moć fotografije, poruku kao jasno i otvoreno sredstvo komunikacije, nosači aviona počinju slati slike slova koje nisu samo vezane uz mjesto i vrijeme pristajanja. Ispisujući naprimjer Albert Einsteinovu formulu E=mxc2 nosači aviona Long Beach i Bainbridge pokazivali su svoju nadmoć dugog i gotovo pa beskonačnog putovanja koristeći atomsku energiju. Gledanost i prisutnost u medijima počinje se koristiti da bi motivirala ljude u raznim prilikama, od davanja krvne plazme, preko prikupljanje sredstava za paraliziranu djecu, ponosno ističući brojku od 15000$ prikupljenih u jednom danu, pa sve do pomalo cinične poruke koja pokazuje snagu koja garantira mir “Power For Peace”.

Ispisujući važne datume, obljetnice, državne praznike, podržavajući Apollo misije, nemoguće je bilo zaobići prigodne poruke vezane uz olimpijske igre, navijačke poruke prigodom nogometnih utakmica između pješadije i mornarice, božićne i novogodišnje čestitke, iscrtavanja okićenih jelki, pa sve do poruka majkama i uvijek sanjanim djevojkama. Prigodne slike s posjete Siciliji, Koraljnom moru, Havajima ili Francuskoj obilazile su cijeli svijet. Kako nisu sve poruke i slova svijeta ista, izvan zapadne civilizacije poruke i slova poprimaju drugačije oblike, druga pisma, drugačiji jezik. Poruka ispisana sa 1.000 mornara mora se jednako shvatiti u Yokosuku, Tokiju, Hongkongu, Ateni ili Izraelu. Poznati pozdrav “sayonara” često je korišten od strane nosača koji odlaze ili dolaze kući s dužnosti u japanskim vodama.

Kakve god poruke bile, drage, smiješne, umiljate, predvidive ili benigne, u jednom trenu ova se površina, plutajući ekran, vraća u plato jeze i rata. Postaje ono što zapravo jeste, stroj za ratovanje. Njegova veličina, projektirana funkcionalnost, odnos i proporcija elemenata koje nosi i podržava trajno mu osiguravaju poziciju koja je izvan mjerljivog, shvatljivog i kontroliranog klasičnim metodama proporcije i sklada. On je stroj, prostor i mjesto koje može poput grada prihvatiti i slati poruku dobrote, ali i biti prostor razaranja, vrijeme jeze, arhitektura rata i destrukcije.

 

 

 

 

Gradovi i Metropole Chrisa Burdena

“Granica je relativan pojam. Kao i ljepota, ona je često samo u oku promatrača.”

Chris Burden, LACMA, Los Angeles County Museum of Art, 1980. godina

Američki umjetnik Chris Burden godinama se u svojim umjetničkim radovima bavio izradom modela koji ilustriraju specifično viđenje gradova budućnosti te oslikavaju dinamiku, složenost, ali i nepredvidivost suvremene metropole. Goleme makete i kolažirani modeli “Priča o dva grada” iz 1981. godine te “Metropolis II” iz 2010. jasno ilustriraju razmišljanja o urbanom životu i društvu, kulturnim institucijama, podjelama i antagonizmima među ljudima te jasno ispituju postavljene granice između znanosti, napretka i tehnologije.

Chris Burden se u svojim ranim radovima prvenstveno bavio performansom. Zahvaljujući svojim radovima “Shot” iz 1971. godine, u kojem se pred očima kamere prostrjeljuje puščanim metkom kroz nadlakticu, te Trans-Fixed iz 1974. godine, u kojem se Burden pribija na šasiju jurećeg Volkswagena, pozicionirao se vrlo rano kao izuzetno utjecajan umjetnik. Svojim radom inspirirao je David Bowiea za pjesmu “Joe the Lion” te Laurie Anderson za “It’s Not the Bullet that Kills You (It’s the Hole)” te trajno obilježio temelje američke punk kulture i okruženje CBGB kluba 70-ih godina dvadesetog stoljeća. Burdon se kroz svoje rane radove nudi publici kao dobrovoljni mučenik njihove kritičke svijesti. Snažna i naoko pobjedonosna senzacija, traumatična i beskompromisna akcija u tim se ranim djelima pozicionira i prikazuje kao jasna poruka i svojevrsna protuteža sveopćoj komercijalizaciji instrumenata moći na tlu Amerike.

Tijekom 1980. godine Chris Burden otkriva nove medije, kroz brojne galerije i muzeje otvara nove prostorne mogućnosti umjetnosti, istražuje mjerila i materijale te započinje s realizacijom niza ambicioznih skulptura-maketa neočekivane i do tada neviđene golemosti. Burden gradi modele koji zauzimaju cijele sobe muzeja, velike makete koje svojim materijalima, elementima i komponentama predstavljaju svojevrsne prostorne dijagrame i kolaže nabijene socijalnom, društvenom, političkom i povijesnom vezom. Makete Crisa Burdena registriraju i potiču dubinu naše mehaničke i tehnološke mašte, razbijaju granice očekivanog, viđenog i uobičajenog.

Tale of Two Cities (Priča o dva grada) – Burdenov rad iz 1981. godine, prva je takva maketa inspirirana umjetnikovom fascinacijom ratnim igračkama, modelima aviona, automobila, tenkova i samohotki, brodova, građevina, kula, utvrda i različitih plastičnih vojnika. Sve nabrojeno precizno je selektirano, posloženo i promišljeno uklopljeno u prostornoj fantazija dvadeset i petog stoljeća, koja nas transponira u vrijeme kada će se prema umjetnikovom objašnjenju civilizacija vratiti u sustav feudalnih država. Minijaturna rekonstrukcija dvaju gradova-država, spremnih na rat i samouništenje, sadrži 5.000 komada raznih ratnih igračaka iz SAD-a, Japana i Europe.

Gradovi su postavljeni na pješčanoj bazi od stotinjak kvadratnih metara, simulirajući pustinju i ocean, položeni su u podnožju kamenih brda i okruženi gustom džunglom napravljenom od raznih tropskih biljaka. Gledatelju je ostavljena samo jedna mogućnost shvaćanja pojedinosti modela, gledajući kroz postavljeni dalekozor on postaje dio instalacije Chrisa Burdena. Priča o dva grada se istovremeno može shvaćati kao razdragana dječja igra, ali i kao sofisticiran komentar na svu apsurdnosti rata, kao što se i društvo kreće s jedne strane unutar politika hladnih ratova te borbe unutar razigranih te naoko benignih medija zabave, u predstojećem će vremenu dominirati bitke između novih imperija. “Priča o dva grada” postaje tako proročanski precizna najava i zastrašujući scenariji bliske budućnosti.

Na poziv LACMA muzeja u Los Angelesu tijekom 2010. godine Chris Burden izvodi kolosalni projekt Metropolis II. To je velika, složena kinetička skulptura koja prikazuje i precizno oslikava brzinu i tempo modernog grada. Bardenova metropola je veliki prostrani okvir sastavljen od tisuća čeličnih i aluminijskih gredica – okvira koji tvore precizno isprojektiranu i elektrificiranu mrežu isprepletenu s osamnaest različitih prometnica, uključujući šest traka velike i prostrane autoceste, tri odvojene željezničke pruge te stotine zgrada i građevina. Maketa sadrži tisuću minijaturnih igračaka automobila, koji u jednom trenu lete kroz grad nevjerojatnom brzinom od 240 milja na sat, čvrsto užlijebljeni u precizno projektiranim plastičnim prometnicama. Svaki sat nevjerojatan broj od oko stotinu tisuća automobila cirkulira kroz ovu veliku skulpturu. Buka, kontinuirani protok vlakova, ubrzanje automobila proizvodi u gledatelju stres življenja u dinamičnom, aktivnom i užurbanog gradu 21. stoljeća.

Dimenzija Metropolisa je 297 cm x 862 cm x 584 cm, a ovu specifičnu umjetničku instalaciju pogoni motor snage 3,5 konja s pripadajućim kontrolerima te 1.100 specijalno naručenih i proizvedenih automobila, 13 modela željeznice s pripadajućim vlakovima, kompozicijama, kontrolerima i šinama, konstrukcija od čelika, aluminija, bakrene žice, bakrenih listića, mjedenih cijevi, razne plastike, proizvoda od drveta, Lego kocki, Lincoln Logs igrački, Dado kocki, stakla, keramike i prirodnog kamena te premaza na bazi akrila i ulja, gume i raznovrsnih ljepila.

Chris Burdena ne interesira svima očigledna i jasna tema prometa, njega ne fascinira fenomen prijevoza ili kontrola urbanizmom, njega inspirira i intrigira tema korištenja i značenja igračke, shvaćanje i potencijal modela, uloga maketa u otvaranju novih pogleda. Burdenove makete u njegovim umjetničkim djelima od ranih 80-ih godina pa sve do Metropolisa II prostorni su kolaži, dijagrami intenziteta i akcije. Modeli su nakupine i gomile igračaka i maketa kuća koje su tako posložene da postaju zanimljivije od objekata samih. Oni su alat i medij kojeg djeca koristite da bi prešli i prerasli u odrasle, ali jednako tako ove makete služe odraslima da se vrate svježini ideja, povratku igri unutar koje rastu nove ideje.

Napuštene Namjene, Izbrisani Znakovi, Zaboravljene Uloge I Nova Značenja

Ako neku arhitektonsku građevinu izvučemo iz konteksta u kojem nastaje, oduzmemo joj svrhu i korištenje, odvojimo njene oblike i konstrukciju od izvornog poretka, izbrišemo karakteristične znakove i jasna obilježja te započnemo gomilanje tih jednostavnih i očekivanih elemenata, potpuno oslobođenih i spremnih za nova tumačenja, dobivamo specifičan projekt – arhitekturu za nove mogućnosti.

Njemački fotograf Josef Schulz ovakve mogućnosti, naoko skrivenih, ali uvijek otvorenih vrijednosti elemenata arhitekture, inspirativno istražuje, prezentira i projektira na svojim slikama napuštenih kuća, trgovina, stanica, graničnih prijelaza, totema i smjerokaza te beskonačnih fotografskih traka shopping centara.

Schulzovo oko kamere i misao koja ga pokreće oduvijek su bili zainteresirani za mjesta tranzicije, arhitekturu prijelaza i transformacije. Kroz svoje fotografije on nam na površinu donosi unutarnji život arhitekture i specifičnih mjesta, uhvaćenih preciznim okom, uokvirenih jasnim kadrom te dodatno uređenih u jasnoj i neskrivenoj post-produkciji fotografije. Njegovim radovima stvara se nova slika kao specifičan i jasan projekt – projekt koji pokazuje neku novu trezvenost, novi jasan početak, pogled kao novi zaključak, uz naoko uobičajene ambijente i već viđenu arhitekturu.

Neovisno je li istražuje i fotografira napuštene, ispražnjene ili zaključane kuće, nekada korištene kao male trgovine lokalnih domaćinstva, zatim snack postaje, benzinske stanice ili male supermarkete, na njegovim fotografijama ne možemo odmah i jednoznačno razlučiti izvornu namjenu ili uporabu vrijednost građevine. Jednako tako ne raspoznajemo, ali naslućujemo vlasnika, odnosno izvornu funkciju zgrade. S druge strane fotografija otvara mogućnost trezvenog, racionalnog pogleda na stanje, mjesto i arhitekturu, način građenja, tehnologiju, materijale, konstrukcije i označavanje.

Jednako kao što njegove fotografije napuštenih građevine Amerike otvaraju nove zaključke, tako i serija slika “übergang” oslikava napuštene ali još uvijek zadržane granične prijelaze. Josef Shulz snima strehe za autobuse i mjenjačnice na izbrisanim mjestima prijelaza granica država Europske Unije. Geometrija kuća, materijali, oznake i konstrukcija streha, nezgrapnih ready-made i ad-hoc stvaranih arhitektura, označavaju mjesta za provjeru dokumenata. Danas administrativno potpuno nevažnih i nevažećih, ali kod nekih ipak dobro zapamćenih mjesta, točaka nekadašnjeg apsolutnog i obvezatnog mirovanja.

Pred nama ostaju građevine, čudni konstrukti uvjetovani danas nepoznatim rutinama, tehničkim odlukama, propisima i standardima. Svjedočimo specifičnoj arhitekturi kao građevinsko-obrtničkom posredniku između kretanja u prostoru, procedure, konstrukcije i materijala položenih uz cestu na kojoj se još uvijek vidi trag granice, crta koja više kao da ne postoji, ali se ipak formalno i tjelesno jasno osjeća.

S druge strane, u seriji “Sign Out” Josef Schulz fotografira reklamne stupove, toteme i velike oglasne table uz autoceste i u trgovačkim centrima. Slika ih odozdo, iz pješačke perspektive, ispred jedinstvenog i na svim fotografijama istog neba. Tim velikim plakatima, stupovima i reklamama, oduzeta su njihova slova, nazivi i logotipi. Uz naknadnu obradu fotografija, čišćenje i odstranjivanje svake poruke, znakovi su lišeni svake ideje, a njihove funkcije pretvorili su ove velike znakove u prazne oblačiće bez izvorno komercijalne poruke.

Upravo je to točka u kojoj Schulz jasno posreduje i precizno djeluje. Pomoću digitalne manipulacije fotografijom on oslobađa svoje objekte “oznaka”, odvajajući ih pritom od njihovih funkcija, prekidajući svaku uobičajenu i očekivanu komunikaciju. Kao da želi reći: “odjavite se, prekinite suradnju!”. Izvorna struktura i arhitektura sa svojim “oblikom i funkcijom” sada su svedene na čisti oblik. Pretvorena su i ponovo stvorene kao skulpturalni, konceptualni i umjetnički objekt. Josef Schulz pojačava taj dojam radeći precizne i pedantne promjene na digitalnoj fotografiji, gdje je usredotočen na naglašavanje, skrivanje, pojačavanje oblika, boje, sjene i sjaja arhitekture. Ovim su postupcima stvorene autonomna prostorna tijela, idealna arhitektura bez ogrebotina, oštećenja ili tragova upotrebe. Ona su naizgled bezvremenska, zavodljivo neprirodna i potpuno istinito umjetna.

Na kraju pregleda njegovih radova ‘dolaze’ fotografije bezličnih, uvijek sličnih, predvidivih i svugdje istih shopping centara spojenih u dugačke i naoko beskonačne trake, koje daju neki novi smisao običnim i svakodnevnim detaljima. Svi ovi naoko banalni, trivijalni i svakodnevni gotovi elementi kada su stavljeni na gomilu poprimaju druga značenja. Slaganje i beskonačno nizanje stvaraju različite scene, kadrove i situacije. Ponavljanje i nabrajanje besmislenih generičkih oblika, poruka i materijala dovodi do nove začudne slike. Dovodi do beskonačnog loopa drugačijeg značenja. Zgrade su tako uskraćene za identifikaciju njihovih osobnih značajki i specifičnosti, svedene na čisti oblik, niz formi i mnoštvo znakova.

Ovdje računalo i alati za obradu fotografije postaju umjetnički uređaj za sastavljanje, spajanje i gomilanje slika. One su izvučene iz stvarnog svijeta, složene, slijepljene, spojene u beskonačni, perverzni, ali hladno racionalni niz realnog i mogućeg. Zgrade postaju slikovni oblik, ali bez napuštanja svog podrijetla. Tako one svjesno ili podsvjesno omogućuju gledatelju da zamjenjuje sfere stvarnosti te neprimjetno prijeđu granicu koja ih razdvaja.

Shulzove fotografije kreću se u rasponu od predivno banalnog, poetično zapuštenog, pa sve do inspirativno nestvarnog. To su slike i prizori napunjeni specifičnom aurom i identitetom filmova iz prošlosti, jeftinog konzumerizma, zavodljive geometrije i estetizacije. Fotografije Josef Schulza pod snažnim je utjecajem gubitka, rezignacije, ali i jasne trezvenosti bez trunke malodušnosti. Putem njegovih radova pred nama je slika, mjesto i arhitektura, koja u jednu ruku nije uspjela, ali čije porijeklo ostaje skriveno da bi bilo inspirativno za druge početke.