Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Kao Toolbox Mašte

O kući maštamo. O kući pragmatično kalkuliramo. Kuću s vremenom razgrađujemo, dograđujemo, mijenjamo, opušteno i strastveno živimo. Kuću gradimo uspomenama, čežnjama i ambicijama. Kuća je potreba. Kuća je egzistencijalni okvir. Kuća je atmosfera i emocija. Kuću mislimo geometrijom, analiziramo brojevima. Poput filma, kuća ima scenarij po kojem se slaže i živi. Kuća može postati mit. Kuća je intimna, zatvorena i skrivena. Kuća se otvara, pokazuje i reprezentira. Kuća je višeslojno kontradiktorna.

Maštati o kući je najbolje kroz otvorenu igru. Igra se ogleda u projektu, a mašta osjeća boravkom u kući. Igrati se i maštati kuću možemo od ranog djetinjstva, do duboke starosti. Igra kuće postavljena je na mnoštvu platoa otvorenih mogućnosti, prepuna opasnosti, neizvjesnosti, strasti i veselja. Pragmatično kalkuliranje tijekom igre daje osjećaj sigurnosti, pregled mogućnosti te bistri pogled na stvari i aktere. Pragmatičnost kuće ne isključuje niti garantira njezinu visoku vrijednost, ona se samo podrazumijeva. Pragmatičnost se hrani maštom. Mašta najbolje raste u pukotinama pragme.

 

Kuća je poput kutije za alat. Kuća je poput precizno organizirane i atestirane police u auto radionici. Kuća je nalik dječjoj igrački, kutiji za lutke ili plastične vojnike. Kuća je čarobna kutija za bombone, slatkiše, lizalice i bižuteriju. Kuća je kutija s priborom za društvene igre, igre na sreću, crtanje i slikanje. Kuća je stara kutija za kekse u kojoj skrivamo slike, tajna pisma i drage poruke. U slučaju nesreće kuća je kutija za prvu pomoć, ona može interventno i brzo liječiti. Prepuna polica i kutija s raznim medikamentima, tabletica raznih boja i načina djelovanja, kuća često ima i placebo-efekt.

Kuća je arhiv. Kuća je složena kao precizno organizirano skladište ili depo. Kuća čuva uspomene, rađa nove, ali i priziva stare, zaboravljene slike. Kuća asocira. Kuća je otvorena i pregledana memorija, matična ploča s precizno organiziranim komponentama. Kuća je složena baza podataka, podloga za nove projekte i akcije. Neki dijelovi arhive prazne se i bacaju, a na upražnjena mjesta dolaze novi. Sobe i prostorije kuće su povezane, lako dostupne i uvijek drugačije organizirane police i pretinci. Zavisno o organizaciji i namjeni arhiva, igračke ili kutije za alat, kuća služi, kuća je služena jasnom idejom i obrascem korištenja. Kuća korištenjem šalje poruke.

 

Prema potrebi i kuću i kutiju zatvaramo nesalomljivim čelični lokotom. Ključ čuvamo i dajemo samo odabranima. Kroz pukotine, otvore, prozore (kutije ili kuće) naziru se njezini dijelovi, stvari i predmeti. Kuća, kao svaka kutija za lutke i nakit, plijeni radoznalošću prema sadržaju kojeg skriva. Na zidovima kuće, na stranicama kutije, ostavljamo tragove akcije i igre, naziremo obrise pohranjenih predmeta, osjećamo teksture materijala dragih nam predmeta. Mekani, podatni, rastezljivi, sjajni i dragi komadi izlaze, i obavijaju opnu kuće. Ponekad kutiju izrezujemo, prilagođavamo dragom predmetu, nagrizamo, bušimo i lomimo strukturu. Kutija, iako je u većini slučajeva izvedena iz kvalitetnog i laganog aluminija, pobojana je u sijanu i dobro prianjajuću boju. Kutiju je, kao i Kuću, poželjno bojati jarko crveno.

Ovaj tekst inspiriran je natječajnim radom kojeg je organizirao i proveo tijekom 1981. godine časopis AD [Architectural Design] na temu suvremene kuće za lutke, Doll’s Houses. U broju  nº46, 1983. godine objavljeni su svi radovi, uključivo i ovaj naročito mi inspirativan rad, tada dolazećeg arhitekta, mladog Jean Nouvela iz Francuske.

Špilja, Mjesto i Arhitektura

Otkrivši u jednom trenu neku dobro skrivenu špilju, ova obična geološka tvorevina odjednom postaje vidljiva, dostupna, prerasta u veoma specifično i prepoznatljivo mjesto. Kada takvom mjestu dodamo program, akciju i razlog korištenja neovisan o tradicionalnom pojmu primarnog skloništa, dobivamo jasnu arhitekturu. Arhitekturu specifičnog mjesta, arhitekturu koja raste na temeljima zatečene prirode, arhitekturu koja prati datosti mjesta, slijedi logiku akcije, služi programu i korisniku, utjelovljujući pritom jasan i prepoznatljiv oblik. Špilja koja ima jasan razlog postojanja, mjesto funkcije i znaka.

U sredini Visa, neposredno ispod vrha Hum kao najviše točke otoka, nalazi se Duhova špilja, mjesto gdje je 1944. godine bio smješten Vrhovni Štab partizanske vojske i privremeni dom njezina maršala Josipa Broza Tita. Operacijom “Konjićev Skok” Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita s najvišim rukovodstvom nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. Nijemcima nije donio očekivane rezultate, te je Tito s Vrhovnim štabom preko Italije i zračne luke Bari prebačen Britanskim razaračem Blackmore na otok Vis. U ranu zoru 7. lipnja pristali su u Komišku luku.

Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su ispod brda Hum od davnina postojale dvije prirodne špilje, udubljenja u gromadama kamenog masiva. Sama odluka da Tito s Vrhovnim Štabom uđe u Duhovu špilju, osigura si tako mjesto života, dnevnih rutina, rada i počinka, zauvijek je obilježila i formirala ovo dotad anonimno mjesto.

U tom napetom, neizvjesnom i za povijest drugog svjetskog rata silno važnom trenutku, na otoku Visu se nalazi i mladi arhitekt Neven Šegvić. Kasnije prvi urednik Slobodne Dalmacije, tada mladi ambiciozni arhitekt, intelektualac, partizan koji uređuje časopis “Naš Izvještaj”. Već tada je svjestan važnosti medija, utjecaja prezentacije, utjelovljenja arhitekture koja sadrži snažnu poruku o borbi partizana. Arhitekt je to koji jasno i precizno znade špilju-mjesto transponirati u prepoznatljivu arhitekturu. Arhitekturu jasne poruke i slike, arhitekture špilje u funkciji znaka, semiotičke arhitekture, arhitekture kao čina direktne i jasne komunikacije.

Šegvić izvodi bazičan i rudimentaran projekt, privremeni sklop sastavljen od dviju špilja, suhozida, nekoliko kamenih platoa, stuba i staza. Arhitekt koristi špilje i njezina prirodno nastala proširenja, spontano nastale prelazne prostorije za formiranje predvorja, blagovaonice, sobe za rad, sastanke, te prostora za odmor i spavanje.

U bočnim krilima gornje špilje, u malim nišama i proširenjima dotjeranih klesanjem žive stijene, smješta se prostor za radni stol i stolicu na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, dok je na drugom, nasuprotnom dijelu špilje, smještena niša za krevet. Na malom uzdignutom platou, potpuno izdubljenom u stijeni Duhove špilje, uređen je prostor za Titovog psa, Tigra. Okolica špilje uređena je kamenim zidovima i pošljunčanim platoima. Kako zbog razloga sigurnosti, tako i zbog poboljšanja klimatskih uvjeta za boravak kroz sva godišnja doba, stvoren je začudan spoj prirode, mjesta i arhitekture.

Ovdje će, na teritoriju pod Titovom kontrolom, dr. Ivan Šubašić potpisati u lipnju 1944. sporazum kojim kraljevska vlada u izbjeglištvu priznaje “nacionalne i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe, kojima su postavljeni temelji demokratskom federativnom uređenju”. Odavde će također Tito u kasno ljeto 1944. godine poći na razgovore s Churchillom i Staljinom, kako bi učvrstio međunarodni položaj, a na viškoj obali 12. rujna 1944. godine prvi put će otvoreno govoriti o priključenju onih slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji poručiti – Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Nakon rata Neven Šegvić nastavlja svoj projekt špilje na Visu. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Titov privremeni dom, sklonište i radni prostor Vrhovnog Štaba, pretvara se u memorijalni centar. Mjesto memorije, mjesto posjete. Šegvić projektira prilazne staze, vanjski prostor, sada bez opterećenja skrivenosti i obaveze potpune tajnosti. Pretvara špilju i njezin okoliš u memorijalni park. Arhitekt Nenad Fabijanić u osvrtu na ovo genijalno Šegvićevo djelo kaže ; “Elementarna jednostavnost viške buže i opne u ovom je djelu svedena na značaj i format proporcije i strukture. Kontura Šegvićevog reza, koju potvrđuje svaka njegova skica, ovdje uokviruje arhaični kadar dalekog mediteranskog prospekta.” Dvije razdvojene špilje s pripadajućim putevima i prilazima, Titove sakrivene sobe, dvije kamene duplje sada postaju mjesta trajnog memorijalnog susreta. Špilje nadopunjuju arhipelag kraških mjesta, potenciraju točake i linije mediteranskog teritorija, stvaraju mjesta pogleda, okvire novih susreta.

Danas, više od pola stoljeća od nastanjivanja špilje na Visu i izvedbe memorijalnog centra, neki dobro informirani izvori kažu da je špilja Titu služila zapravo samo kao sklonište u slučaju iznenadnog napada neprijatelja na Vis. Tito je kažu, s Vrhovnim štabom i svojim psom boravio u Villi Tramontana pored Komiže, lijepoj ladanjskoj kući izvedenoj početkom dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, Šegvić je ovim jednostavnim, promišljenim gestom – potezom u prirodi, pokazao nepotrošivost arhitekture. Arhitekture koja jasno pokazuje vanvremensku karizmu čovjeka, mjesta, i pokreta. Arhitekturu koja redefinira, uravnotežuje i interpretira mjesto, te šalje jasnu sliku ideje koju zastupa. Mjesto i arhitektura koja jednog trena prerasta u mit.

 

Kuća Gumno 2011-2014

Ovih se dana, nakon tri godine intenzivnog rada na projektu, završava Kuća Gumno. U tijeku su radovi na uređenju okućnice i opremanju kuće namještajem. Izvorno, projekt je započet i planiran kao mala kuća za odmor obitelji s dvoje odrasle djece. Proces projektiranja, gradnja, kritičnost svih aktera projekta prema izvornom programu te brza i jednostavna dostupnost kuće kroz novoizgrađenu prometnu infrastrukturu, omogućila je transformaciju kuće za odmor, u kuću stalnog boravka. Kuća za život u predgrađu.

Svaki projekt, pa tako i Kuća Gumno, neovisno o njegovoj veličini i namjeni, predstavljaju dugotrajan i uzbudljiv proces. Projekt je niz iskušenja gdje se definiraju, preispituju, i evaluiraju odnosi. Odnosi među ljudima, odnosi projekta i konteksta, odnosi programa i scenarija korištenja, prostorni odnosi, odnosi projektiranog i građenog, odnosi hrabrosti i straha, odnosi tihog zavođenja i skrivenih prijetnji. Arhitektura različitih i specifičnih odnosa gradi unikatnu arhitekturu mjesta. Kuća Gumno gradi svoj karakter u odnosu na veoma specifično mjesto, staru gromačom ograđenu komunadu, s drevnim kamenim gumnom na kojem su se godinama vršile žitarice. Gumno je stoljećima bilo prepoznatljivo mjesto rada, susreta, boravka, razmjene dobara i informacija lokalnog stanovništva.

Odnosi u projektu, neovisno o njegovoj namjeni i mjestu, grade se kroz vrijeme te traju dovoljno dugo da se laž i pretvaranje odmah otkriva, a dobro i strastveno ne evidentira. Ono se apsolutno i bezrezervno podrazumijeva. Odnosi se grade kroz iskušenja projekta. Iskušenja prihvaćanja i odbijanja, predlaganja i uvažavanja, razočarenja i ushićenja, iskušenja argumentiranja i otvorene komunikacije. Komunikacija jasne ideje s odabranim programom utjelovljuje arhitektonski konstrukt, koji gradnjom i bivanjem postaje materijalizirani projekt.

Od prvog crteža, raznih modela, izvedbenih nacrta, kopanja temelja, nasipavanja, zatrpavanja, do ugradnje betona i čelika, svaka nova odluka i proces gradnje pomiče ideju i vrijeme unaprijed. Otvaraju se nova pitanja, nailazimo na stalno nove i nove izazove te iskušenja. Stajanja i predaha nema, osnovna ideja i zamisao konstantno se, i bez pauze, gradi i nadograđuje.

Ideja projekta stoga mora imati jasan i snažan kod za prepoznavanje. Kod za nepredvidiva stanja i drugačije čitanje, drugačije poglede i drugačija mišljenja. Kod za odolijevanje različitim napadima, argumentima i utjecajima. Ideja prevedena u neku vrstu prostornog koda, koji objedinjava sve kontradiktornosti i želje unutar jednog, jasnog i točno definiranog procesa i mjesta. Proces u vremenu koji kao i kod Kuće Gumno traje minimalno tri godine.

Program, namjera, predumišljaj, prva zamisao te neizbježna pojavnost kuće, njezine slike, kreću se u širokom rasponu od slika iz čiste podsvijesti svih aktera projekta, do pravih super-slika iz “Dom & Stil” editoriala. Ove različite slike, snažno i nedvosmisleno obilježavaju svaki početak. Slika i misao s kojima se u prvom susretu srećemo često su, pa tako i u slučaju Kuće Gumno, potpuno kontradiktorne. Proturječne su u svojim namjenama, iskrenim namjerama, ulogama i pozicijama aktera projekta, te načinu njihova dosadašnjeg života. Kontradiktornost koja polazi od prostornih zamisli, podruma s danjim svjetlom, parcele kao uglađenog parka s divljom gromačom, drive-in stazom i bazenom s pogledom na more, gumnom i kućom kao ravnopravnim fokusima, kuća kao zajednički prostor desetak ljudi, ali i kuća za bit “potpuno sam”.

U konačnici, scenarij Kuće Gumno i njezina prostorna artikulacija čista je i nepatvorena kontradiktornost, a njezina pojavnost konačna je i jasno betonirana materijalizacija kontradiktornih želja, snažne ambicije, nesputane mašte, čežnje, strasti, i ljubavi prema projektu.

Kuća Gumno također je izravna materijalizacija makete nastale slaganjem različitih programa i želja u kompaktni volumen. Prelazak iz makete u čisti beton i čelik bio je veoma direktan, brz i nedvosmislen. Gradnja kao završni čin, presudno i konačno iskušenje, proces konačnog oslobađanja. Iskušenje projekta kroz dugotrajan proces, iskušenje s mnoštvom aktera, nepoznanica i emocija. Neizvjesnost i strah jednih, zanesenost i strast drugih, pragmatičnost realizacije i kontrola procesa trećih, sve snažno gradi projekt i potencira odnose, usložnjuje emocije. Složenost procesa, složenost interesa i pogleda, svakog dana poprima drugačiji lik, stvarajući pritom različite atmosfere projekta.

Gradnja, često fizički veoma zahtjevna, ovisi o spretnosti i snazi čovjeka koji ju prenaša iz projekta u čisti beton te je izravno i neposredno dovodi u stanje potpune gotovosti. Gradnjom arhitektura iz mentalnog prelazi u fizičko. Hodamo prostorom i veoma jasno tjelesno osjećamo sve odluke definirane projektom. Često odluke prenesene iz modela, nastale gotovo intuitivno, u prostoru dobivaju svoju neočekivanu i sigurnu potvrdu. Prostorni sukobi i prijelazi svoju konačnu potvrdu dobivaju prolaženjem kroz izvedene prostore i trodimenzionalne sklopove.

Kuća Gumno definirana je i kao uređaj za život, uređaj za prostor oko nje same. Ona istovremeno služi i potencira životne rutine, životne rituale. Kuća Gumno sebe vidi između okvira za dobre i nesvjesne životne rutine u kombinaciji s projektiranim ponašanjem. Život prema pravilima upisanim u projekt čine arhitekturu vjerodostojnom, svakodnevnicu boljom, a kuću korisnom , potrebnom i željenom. Neki se odnosi pojačavaju, neki se bez loše namjere skrivaju. Neki se odnosi i procesi ostavljaju da ih vrijeme, upotreba i svakodnevni život razriješi.  Čini mi se da arhitekturom i jednim projektom možemo ostvariti samo dio želja i ambicija, neke zato privremeno puštamo, pamtimo i selimo u neki novi projekt.