Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Aplikacija, Kuća Uređaja I Atesta

Ako su progresivne konstrukcije otvorile našim kućama mogućnost slobodnog plana, nove tehnologije i pop-kultura stvorile non-stop cityje, relativizirajući pritom mjerilo i mjesto kuće, akcije i događaji zahtijevali i dobili aparate za pojačavanje doživljaja kuće, a kolažiranje i sempliranje materijalima, zvukovima i motivima omogućilo kućama upotrebu otvorenih sadržaja globalnog društva, moguće je pretpostaviti da će novi mediji, cyberspace i aplikacije naših pametnih uređaja i pomagala uspostaviti nove odnose, drugačija pravila i režime korištenja kuće.

Kuća Aplikacija, Kuća Uređaja i Atesta je stvarni projekt. Kuća je namijenjena gradnji i stvarnim korisnicima, njihovoj porodici i budućim generacijama. Ova kuća istovremeno je projekt, otvoreni eksperiment, kritički pogled i pokušaj redefiniranja standardnog oblika kuće, njenih pomalo već predvidivih klišea, elemenata i motiva. Ona je pokušaj drugačijeg tumačenja, interpretacije i gradnje arhitekture, sukladno novim pogledima i navikama suvremenog društva.

Utjecaji medija, digitalne tehnologije i društvenih mreža danas jasno moderiraju i oblikuju stavove, životne navike i svakodnevne rutine ljudi. Pored jasnog i svima osobno doživljenog i nebrojeno puta potvrđenog utjecaja na naoko periferne stavove, digitalno vrijeme i njegove tehnologije danas snažno moderiraju životni stil, način donašanja odluka, društvena, politička i prostorna opredjeljenja. U procesu moderiranja i donašanja stavova većini, kao jasno i veoma učinkovito pomagalo, predstavljaju brojne aplikacije na pametnim telefonima, uređajima i osobnim računalima.

Paralelno s ovom promjenom paradigme, drugi snažan utjecaj na novu organizaciju doma, projektiranje i gradnju kuće, osiguralo je slobodno tržište materijala i opreme. Mogućnosti slobodne i otvorene nabave, gradnje i ugradbe predgotovljenih, prefabriciranih i potpuno autonomnih graditeljskih i obrtničkih elemenata arhitekture ponuđenih u beskonačnim superstore-ovima, te gomila sve-stilskog namještaja, manje ili više kreativno oblikovanog pokućstva, obloga, tekstila, boja, lakova, svjetla i klimatizera, otvaraju nove slobode arhitektonskog projektiranja.

S druge strane, pozitivni propisi i norme koji tumače i definiraju sve dijelove građenja od sanitarnih, protupožarnih, sigurnosnih i fizikalnih svojstava građevine, preko njezine energetske učinkovitosti i održivog razvoja, uspostavljaju svoja paralelna, jasna i nedvosmislena pravila. Energetsko certificiranje, revizije mehaničkih i fizikalnih svojstava građevine, sigurnosni nadzor, zaštita i 24/7 monitoring kuće, praćenja i zaštite stambenog prostora te brojne police osiguranja i procedure za postupanje u nepredviđenim stanjima, nedvosmisleno i jasno oblikuju dijelove i sustave građevina.

Drugim riječima, projekt kuće je moguće jasno poželjeti, njezinu priču, poruku i nezaobilazni brand medijski osmisliti, društveno se putem otvorenih mreža uskladiti, fizikalna svojstva i ateste kuće osigurati, a same dijelove i elemente kuće slobodno kupiti i adekvatno ugraditi. Postavlja se pitanje kako izgleda, kako funkcionira, kako pulsira život u kući koju definiraju i oblikuju ovakve polazne osnove? Kakva je uloga, pozicija i svrha projekta, arhitekture u ovakvom okruženju i promijenjenom društvenom i medijskom kontekstu?

Kuća Aplikacija, Kuća Uređaja i Atesta, kao i većina stambene izgradnje, sadrži podrum, prizemlje, kat te prostranu krovnu terasu. Stambeni prostor prizemlja i kata definira skeletni “Domino” sustav, otvoren i prilagodljiv skelet otvoren transformacijama i zahtjevima rastuće porodice. Uz sjeverni rub ovakve skeletne kuće priljubljena su tri autonomna, konstruktivno i uporabno potpuno neovisna elementa, uređaja i aplikacije ugrađene na potrebu i služenju kući i njezinim stanovnicima.

Prvi, sandučasti element, predstavlja veliko kućno skladište, dvoetažni prostor za pohranu, skladištenje namirnica, smeća i reciklažu predmeta, smještaj raznih prometnih pomagala, opreme za različita godišnja doba i vremenske uvjete. Drugi, križni element predstavlja razne uređaje kuće te u sebe prima, slaže i komprimira sljedeću opremu i infrastrukturu suvremene stambene građevine: lift koji spaja sve etaže, eskalator, požarno stubište, klima uređaj, prostor za smart-instalaciju, sigurnosnu sobu, protupožarni sustav, skladište litijskih baterija, solarne kolektore, toplinske pumpe i agregat. Treći, valjkasti element, sadrži i spaja podrum, prizemlje, kat i krovnu terasu kuće u jedinstvenu i specifičnu kućnu aplikaciju. Preko kružne rampe koja putuje i vodi nas katovima, priključuje podrum s tavernom, umjetno osvijetljenim vrtom za uzgoj namirnica i povrća, galerijom i kaminom, prizemljem s velikom otvorenom kuhinjom, katom s velikom kupaonom, kadom i kinom, te bazenom i šankom za tulume i zabavu na krovnoj terasi.

Ako pretpostavimo da prostrani sandučasti element predstavlja prostor, kontejner za pragmatičnu i funkcionalnu pohranu predmeta i pomagala koja trebamo, a skrivamo od okoline, križni element pogoni, komunicira i usklađuje kuću s pozitivnim propisima normama i pravilima života u individualnoj stambenoj građevini, dok treći valjkasti element predstavlja životne aplikacije, veselja, uživanja, opuštanja i hedonistički raj bez kojeg neki kažu da možemo, ali nas svakodnevica jednostavno demantira.

Kvadar, križ i valjak utjelovljuju aplikacije i uređaje koje nam možda i ne trebaju, ali je visoko medijatizirani, društveno umrežen i legalistički uspostavljeni život bez njih gotovo pa nemoguć. Za utjehu, uvijek nam ostaje mogućnost da možda jednog dana otkinemo, odspojimo i isključimo sva tri ili neki od ovih uređaja i kućnih aplikacije te ostanemo u otvorenom, moralno ispravnom i egzistencijalno svrhovitom skeletu “Domino” kuće.

 

Sottsassov Krajolik i Kontejner

Arhitektura na različite načine i kroz brojne medije kontinuirano tumači, definira i programira specifičan odnos geometrije prirodnog i artificijelnog, redefinirajući pritom zatečeno te prilagođavajući elemente novog prostornog sloja. Apstraktni raster, matrica i struktura od kojih u prirodi i arhitekturi sve počinje, spoznaju se, tumače i definiraju kroz konkretan i jasan projekt. Kontinuirana i beskonačna matrica postojećeg i novo uvedeni sloj, putem jasnog projekta prerasta u arhitekturu mjesta.

Elementi zatečenog krajolika s jedne strane te prethodno osmišljeni, gotovi elementi, s druge strane, kao autonomni, atestirani i potpuno energetski održivi sklopovi, čine osnovne dionike, aktere i aparate sustava na kojim arhitektura i njezina ostvarenja počivaju. Projekti “Design Metaphors” i “Mobile and Flexible Environment Module”, arhitekta Ettore Sottsassa Jr. iz 1972. godine predstavljaju i jasno tumače ova dva autonomna pristupa, djelovanja i rada kroz arhitekturu.

“Design Metaphors” je slijed fotografija, točnije prostornih projekata, koje je Ettore Sottsass Jr. snimao i sakupljao tijekom svojih putovanja španjolskim teritorijem i Pirinejima. Te njegove ‘Metafore’ su privremeni land-art projekti, privremene arhitektonske konstrukcije nastale u krajoliku, izrađene od skromnih i krhkih stvari i predmeta, komada žice, drveta, vrpci, lišća, kamenja i(li) dijelova odjeće, koji se jasno i precizno odnose na nesigurnoj prirodi pejzaža. Sottsass ostavlja diskretne znakove u krajoliku , gotovo pa nevidljive tragove , on zapravo gradi stvarnu arhitekturu ili neku vrstu prostorne metafore arhitektonskog projektiranja.

Tijekom 1972. godine Sottsass započinje s postavljenjem pitanja uloge i odgovornosti arhitekta u suvremenoj industrijskoj kulturi. Njegove prostorne intervencije i projekti kontejnera za domaćinstva globalnog svijeta izražavaju snažnu potrebu i jasan stav za vraćanje arhitekture njezinim počecima. Projektiranim Metaforama, tim jasnim prostornim instalacijama, zgradama u pejzažu, ažurira se i predstavlja neka vrsta univerzalnog i apstraktnog studija arhitektonskog jezika. Sottsass svojim instalacijama pokušava ispitati i predstaviti odnos između pojedinca i fizičkog okruženja. Kuće bez zidova i stropova, vrata koja gledaju na vakuum, prostori bez dna etaže, kreveti u kojima se ne može spavati, i mnogi drugi predmeti koji stavljaju čovjeka kao gledatelja pred pravim smislom vlastitog postojanja i njegove sudbine.

Design Metaphors, prema riječima Ettore Sottsassa, predstavljaju i čine filozofsku igru, jasnu izjavu o arhitektonskoj politici, ali i svojevrstan obred vjere. Design Metaphors se nalaze negdje između potpunog angažmana i jasne izdvojenosti: “Osjećao sam duboku potrebu za posjetu samotnim mjestima, planinama te ponovnim uspostavljanjem fizičkog odnosa s univerzalnim, koje je jedino okruženje koje, upravo zato što se ne može mjeriti i predvidivo kontrolirati, možemo pokušati razumjeti” (E.S.jr.)

U svom drugom projektu, kao jasnom odgovoru na potrebe i zahtjeve dizajna u suvremenom domaćinstvu, tijekom 1972. godine, Ettore Sottsass zamišlja, crta, projektira i izvodi “Mobile and Flexible Environment Module”. U projektu zamišlja i kreira domaće, kućansko okruženje, koje se sastoji od umreženog sustava jednakih, sivih, plastičnih kontejnera. Svaka od ovih prostornih jedinica, odnosno kapsula, opremljena je s malim kotačima i plastičnim kabelima za uzajamno održivo energetsko i funkcionalno povezivanje. Svaki prostorni spremnik slijedi jednu od kućanskih funkcija: štednjak za kuhanje, hladnjak, ormar, tuš kabinu, audio-video jukebox, biblioteku, stol i čitaonicu. Oni predstavljaju katalog različitih mogućnosti, gotovih elemenata, unutar kojih svatko može prema vlastitoj kulturi, odabiru i prostoj volji, izabrati, ali i jasno organizirati njihovo grupiranje, skupljanje, razdvajanje uklanjanje, stvarajući jasan pojedinačni ili kolektivni doživljaj specifičnog prostora za život.

Ovi kontejneri nisu samo spremnici, nositelji sadržaja i specifične funkcije, oni se mogu slobodno grupirati ili rastavljati, ali jednako tako jednostavno i otvoreno mogu preuzimati, stvarati jasne i kontinuirane konfiguracije. Ovi kontejneri mogu putovati kroz prostor poput kakve dugačke zmije, biti ukočeni i nedvosmisleni kao zidovi, stvarati transparentne ili zatvorene ambijente. Oni mogu jasno kreirati i omogućavati uske ili duboke, široke ili plitke, otvorene ili zatvorene, kratke ili dugačke zone i područja, stvarajući tako nova okruženja, specifična mjesta. Sottsassovi kontejneri privlače i generiraju tako scenu i prostorni okvir za komediju, farsu, operu ili dramu stvarnog života, ali tijekom 1973. godine postaju idealna scenografija filma i dobro posjećene kazališne predstave.

“Mobile and Flexible Environment Module” je projekt koji gotovo pa predstavlja logiku uvijek zavodljivog, kao i tada, tako i danas, uvijek intrigantnog anti-komercijalnog fenomena. On se jasno ogleda u izgradnji domaćeg prostora u kojem pojedinac ne podvrgava jasnoj i nedvosmislenoj pristranosti “posjedovanja” predmeta. Funkcije života su poput at-hoc instalacije, elementi i prostori gdje svatko može jednostavno izabrati, koristiti i djelovati unutar programa i namjene kuće onako kako on osjeća za potrebnim i funkcionalnim.

Projekt “Design Metaphors” i “Mobile and Flexible Environment Module” pokreću i jasno impliciraju kritiku suvremenih gradova i malograđanske kuće, te kuhinje kao njezinog glavnog centra. Svaki od ovih projekata zapravo potiče univerzalne ideale emancipiranja pojedinca u prostoru, oslobođenog od svakodnevnih rutina, otvarajući mogućnosti i događanja u potpuno drugačijem okruženju. Akcija i mjesto u matrici i krajoliku beskonačne prirode i društva.

Kuća Kao Toolbox Mašte

O kući maštamo. O kući pragmatično kalkuliramo. Kuću s vremenom razgrađujemo, dograđujemo, mijenjamo, opušteno i strastveno živimo. Kuću gradimo uspomenama, čežnjama i ambicijama. Kuća je potreba. Kuća je egzistencijalni okvir. Kuća je atmosfera i emocija. Kuću mislimo geometrijom, analiziramo brojevima. Poput filma, kuća ima scenarij po kojem se slaže i živi. Kuća može postati mit. Kuća je intimna, zatvorena i skrivena. Kuća se otvara, pokazuje i reprezentira. Kuća je višeslojno kontradiktorna.

Maštati o kući je najbolje kroz otvorenu igru. Igra se ogleda u projektu, a mašta osjeća boravkom u kući. Igrati se i maštati kuću možemo od ranog djetinjstva, do duboke starosti. Igra kuće postavljena je na mnoštvu platoa otvorenih mogućnosti, prepuna opasnosti, neizvjesnosti, strasti i veselja. Pragmatično kalkuliranje tijekom igre daje osjećaj sigurnosti, pregled mogućnosti te bistri pogled na stvari i aktere. Pragmatičnost kuće ne isključuje niti garantira njezinu visoku vrijednost, ona se samo podrazumijeva. Pragmatičnost se hrani maštom. Mašta najbolje raste u pukotinama pragme.

 

Kuća je poput kutije za alat. Kuća je poput precizno organizirane i atestirane police u auto radionici. Kuća je nalik dječjoj igrački, kutiji za lutke ili plastične vojnike. Kuća je čarobna kutija za bombone, slatkiše, lizalice i bižuteriju. Kuća je kutija s priborom za društvene igre, igre na sreću, crtanje i slikanje. Kuća je stara kutija za kekse u kojoj skrivamo slike, tajna pisma i drage poruke. U slučaju nesreće kuća je kutija za prvu pomoć, ona može interventno i brzo liječiti. Prepuna polica i kutija s raznim medikamentima, tabletica raznih boja i načina djelovanja, kuća često ima i placebo-efekt.

Kuća je arhiv. Kuća je složena kao precizno organizirano skladište ili depo. Kuća čuva uspomene, rađa nove, ali i priziva stare, zaboravljene slike. Kuća asocira. Kuća je otvorena i pregledana memorija, matična ploča s precizno organiziranim komponentama. Kuća je složena baza podataka, podloga za nove projekte i akcije. Neki dijelovi arhive prazne se i bacaju, a na upražnjena mjesta dolaze novi. Sobe i prostorije kuće su povezane, lako dostupne i uvijek drugačije organizirane police i pretinci. Zavisno o organizaciji i namjeni arhiva, igračke ili kutije za alat, kuća služi, kuća je služena jasnom idejom i obrascem korištenja. Kuća korištenjem šalje poruke.

 

Prema potrebi i kuću i kutiju zatvaramo nesalomljivim čelični lokotom. Ključ čuvamo i dajemo samo odabranima. Kroz pukotine, otvore, prozore (kutije ili kuće) naziru se njezini dijelovi, stvari i predmeti. Kuća, kao svaka kutija za lutke i nakit, plijeni radoznalošću prema sadržaju kojeg skriva. Na zidovima kuće, na stranicama kutije, ostavljamo tragove akcije i igre, naziremo obrise pohranjenih predmeta, osjećamo teksture materijala dragih nam predmeta. Mekani, podatni, rastezljivi, sjajni i dragi komadi izlaze, i obavijaju opnu kuće. Ponekad kutiju izrezujemo, prilagođavamo dragom predmetu, nagrizamo, bušimo i lomimo strukturu. Kutija, iako je u većini slučajeva izvedena iz kvalitetnog i laganog aluminija, pobojana je u sijanu i dobro prianjajuću boju. Kutiju je, kao i Kuću, poželjno bojati jarko crveno.

Ovaj tekst inspiriran je natječajnim radom kojeg je organizirao i proveo tijekom 1981. godine časopis AD [Architectural Design] na temu suvremene kuće za lutke, Doll’s Houses. U broju  nº46, 1983. godine objavljeni su svi radovi, uključivo i ovaj naročito mi inspirativan rad, tada dolazećeg arhitekta, mladog Jean Nouvela iz Francuske.