Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Kuća Gumno 2011-2014

Ovih se dana, nakon tri godine intenzivnog rada na projektu, završava Kuća Gumno. U tijeku su radovi na uređenju okućnice i opremanju kuće namještajem. Izvorno, projekt je započet i planiran kao mala kuća za odmor obitelji s dvoje odrasle djece. Proces projektiranja, gradnja, kritičnost svih aktera projekta prema izvornom programu te brza i jednostavna dostupnost kuće kroz novoizgrađenu prometnu infrastrukturu, omogućila je transformaciju kuće za odmor, u kuću stalnog boravka. Kuća za život u predgrađu.

Svaki projekt, pa tako i Kuća Gumno, neovisno o njegovoj veličini i namjeni, predstavljaju dugotrajan i uzbudljiv proces. Projekt je niz iskušenja gdje se definiraju, preispituju, i evaluiraju odnosi. Odnosi među ljudima, odnosi projekta i konteksta, odnosi programa i scenarija korištenja, prostorni odnosi, odnosi projektiranog i građenog, odnosi hrabrosti i straha, odnosi tihog zavođenja i skrivenih prijetnji. Arhitektura različitih i specifičnih odnosa gradi unikatnu arhitekturu mjesta. Kuća Gumno gradi svoj karakter u odnosu na veoma specifično mjesto, staru gromačom ograđenu komunadu, s drevnim kamenim gumnom na kojem su se godinama vršile žitarice. Gumno je stoljećima bilo prepoznatljivo mjesto rada, susreta, boravka, razmjene dobara i informacija lokalnog stanovništva.

Odnosi u projektu, neovisno o njegovoj namjeni i mjestu, grade se kroz vrijeme te traju dovoljno dugo da se laž i pretvaranje odmah otkriva, a dobro i strastveno ne evidentira. Ono se apsolutno i bezrezervno podrazumijeva. Odnosi se grade kroz iskušenja projekta. Iskušenja prihvaćanja i odbijanja, predlaganja i uvažavanja, razočarenja i ushićenja, iskušenja argumentiranja i otvorene komunikacije. Komunikacija jasne ideje s odabranim programom utjelovljuje arhitektonski konstrukt, koji gradnjom i bivanjem postaje materijalizirani projekt.

Od prvog crteža, raznih modela, izvedbenih nacrta, kopanja temelja, nasipavanja, zatrpavanja, do ugradnje betona i čelika, svaka nova odluka i proces gradnje pomiče ideju i vrijeme unaprijed. Otvaraju se nova pitanja, nailazimo na stalno nove i nove izazove te iskušenja. Stajanja i predaha nema, osnovna ideja i zamisao konstantno se, i bez pauze, gradi i nadograđuje.

Ideja projekta stoga mora imati jasan i snažan kod za prepoznavanje. Kod za nepredvidiva stanja i drugačije čitanje, drugačije poglede i drugačija mišljenja. Kod za odolijevanje različitim napadima, argumentima i utjecajima. Ideja prevedena u neku vrstu prostornog koda, koji objedinjava sve kontradiktornosti i želje unutar jednog, jasnog i točno definiranog procesa i mjesta. Proces u vremenu koji kao i kod Kuće Gumno traje minimalno tri godine.

Program, namjera, predumišljaj, prva zamisao te neizbježna pojavnost kuće, njezine slike, kreću se u širokom rasponu od slika iz čiste podsvijesti svih aktera projekta, do pravih super-slika iz “Dom & Stil” editoriala. Ove različite slike, snažno i nedvosmisleno obilježavaju svaki početak. Slika i misao s kojima se u prvom susretu srećemo često su, pa tako i u slučaju Kuće Gumno, potpuno kontradiktorne. Proturječne su u svojim namjenama, iskrenim namjerama, ulogama i pozicijama aktera projekta, te načinu njihova dosadašnjeg života. Kontradiktornost koja polazi od prostornih zamisli, podruma s danjim svjetlom, parcele kao uglađenog parka s divljom gromačom, drive-in stazom i bazenom s pogledom na more, gumnom i kućom kao ravnopravnim fokusima, kuća kao zajednički prostor desetak ljudi, ali i kuća za bit “potpuno sam”.

U konačnici, scenarij Kuće Gumno i njezina prostorna artikulacija čista je i nepatvorena kontradiktornost, a njezina pojavnost konačna je i jasno betonirana materijalizacija kontradiktornih želja, snažne ambicije, nesputane mašte, čežnje, strasti, i ljubavi prema projektu.

Kuća Gumno također je izravna materijalizacija makete nastale slaganjem različitih programa i želja u kompaktni volumen. Prelazak iz makete u čisti beton i čelik bio je veoma direktan, brz i nedvosmislen. Gradnja kao završni čin, presudno i konačno iskušenje, proces konačnog oslobađanja. Iskušenje projekta kroz dugotrajan proces, iskušenje s mnoštvom aktera, nepoznanica i emocija. Neizvjesnost i strah jednih, zanesenost i strast drugih, pragmatičnost realizacije i kontrola procesa trećih, sve snažno gradi projekt i potencira odnose, usložnjuje emocije. Složenost procesa, složenost interesa i pogleda, svakog dana poprima drugačiji lik, stvarajući pritom različite atmosfere projekta.

Gradnja, često fizički veoma zahtjevna, ovisi o spretnosti i snazi čovjeka koji ju prenaša iz projekta u čisti beton te je izravno i neposredno dovodi u stanje potpune gotovosti. Gradnjom arhitektura iz mentalnog prelazi u fizičko. Hodamo prostorom i veoma jasno tjelesno osjećamo sve odluke definirane projektom. Često odluke prenesene iz modela, nastale gotovo intuitivno, u prostoru dobivaju svoju neočekivanu i sigurnu potvrdu. Prostorni sukobi i prijelazi svoju konačnu potvrdu dobivaju prolaženjem kroz izvedene prostore i trodimenzionalne sklopove.

Kuća Gumno definirana je i kao uređaj za život, uređaj za prostor oko nje same. Ona istovremeno služi i potencira životne rutine, životne rituale. Kuća Gumno sebe vidi između okvira za dobre i nesvjesne životne rutine u kombinaciji s projektiranim ponašanjem. Život prema pravilima upisanim u projekt čine arhitekturu vjerodostojnom, svakodnevnicu boljom, a kuću korisnom , potrebnom i željenom. Neki se odnosi pojačavaju, neki se bez loše namjere skrivaju. Neki se odnosi i procesi ostavljaju da ih vrijeme, upotreba i svakodnevni život razriješi.  Čini mi se da arhitekturom i jednim projektom možemo ostvariti samo dio želja i ambicija, neke zato privremeno puštamo, pamtimo i selimo u neki novi projekt.

 

Projekt Smokovik ili Kako Narod Gradi

Arhitekt Aleksandar Freudenreich tijekom svog plodnog arhitektonskog rada napisao je, ilustrirao i objavio nekoliko knjiga koje se bave temom narodne gradnje. Posljednja knjiga u ciklusu,“Kako narod gradi” iz 1972. godine, nastaje kao svojevrsni zaključak arhitektonskih istraživanja provedenih kroz brojna putovanja i traganja po zapuštenim, rijetko nenastanjenim te slabo razvijenim dijelovima zemlje. Knjiga obiluje preciznim crtežima, jasnim opisima i fotografijama raznih primjera narodne gradnje, nastale izvan fokusa moderne arhitekture i ustaljenih akademskih okvira.

Danas, pola stoljeća nakon ovih vrijednih i trajno zabilježenih istraživanja, zatičemo sličnu situaciju. Iako se radi o radikalno drugačijem vremenu, drugačijim tipologijama, namjenama i oblicima građevina, sigurno je jedno – i danas “narod nesputano i maštovito gradi”. Ako na trenutak zanemarimo neizbježne administrativno-legalističke, stilsko-arhitektonske te građevinske nedorečenosti, koje ponekad graniče s bizarnim, održivost i interpretacija gradnje mediteranskog kruga, posebno u području obiteljskih kuća koje se transformiraju u turističke građevine, sadrže specifičnu vitalnost i fukcionalnu održivost.

U tom silno heterogenom svijetu, samoniklom paralelnom sustavu, osim što zatičemo elemente krivo interpretirane modernosti ili tradicije, pogrešno shvaćene i zlorabljene slobode, nastale kroz nekontroliranu potrošnju i ponudu građevinskih materijala, možemo ipak  i nešto novo spoznati. Ako ništa drugo, možemo učiti o održivosti gradnje u priobalju, primjerima neočekivanih  stambeno-turističkih tipologija nastalih izvan fokusa arhitektonske struke. Dapače, neki od tako ustanovljenih standarda, spontano razvijenih funkcionalnih principa, novoustanovljenih funkcionalnih međuodnosa unutar klasičnih sklopova građevine, počinju biti jasan temelj projektnih zadataka, elementi za planiranje i gradnju. Ustaljuju se kao jasni kriteriji rada uprava, lokalnih politika, medija, turističkih i marketinških agencija.

Jedan takav primjer je projekt područja Smokovik u gradu Krku. Projekt manjeg stambenog naselja, kojeg s lokalnom samoupravom, privredom i stanovništvom razvijamo od 2003. godine. Projekt je nastao i pokrenut je u svrhu izgradnje novog vrtića Katarina Frankopan te kao jasni pokušaj lokalne samouprave, građanstva i građevinske privrede u kontroli nove izgradnje unutar postojećih građevinskih područja. Projekt je to stvaranja i oblikovanja kvalitetnog kvarta, s jasnim redefiniranjem i reinterpretacijom obiteljske kuće-apartmana za odmor, kao jedinom jasnom i traženom tipologijom kojom se u posljednjih 30 godina gradi u Krku.

O malog smokovika do novog kvarta nazvanog Smokovik trebalo je točno pedesetak godina. Početkom sedamdesetih godina prošlog stojeća u poljima ispred grada Krka, u tipičnom bodulskom okruženju suhozida s poljima i terasama maslina nalazilo se jedno omanje no jasno omeđeno terasasto područje kultivirano stablima smokve. Danas nešto rjeđe viđena i konzumirana voćka bila je stoljećima omiljena delicija djece i odraslih. Sirova ili sušena služila je za pripravu slastica, sirupa i alkoholnih pića.

Ispred, oko i unutar smokovika i maslinika počinje urbanizacija brzo rastućeg gradića. Izlazak Krka van gradskih zidina i gradnja u priobalju konzumirala je dotad sve planirane i predvidive prostorne resurse. Počinje gotovo pa stihijski razvoj sjevernog zaleđa grada, ulazak jakih prometnica, krčke zaobilaznice i nove stambene arhitekture.

Izgradnja započinje individualnom stambenom tipologijom, koja je namijenjena prvenstvenu obiteljima iz Krka, s rijetkim došljacima vezanih uz razvoj turizma, naftovoda i petrokemije na sjeveru Krka. Porastom broja stanovnika pojavljuje se potreba za izgradnjom srednje škole i lokalnog Doma zdravlja. Početkom devedesetih godina dolazi do jasne i snažne orijentacije stanovnika i privrede k turizmu, te izgradnji apartmana za najam i tržište. Planiranje nekretnina razvija se u pravcu izgradnje većih građevina nalik zgradama socijalnog stanovanja, koje su u ovom slučaju “punjene” stanovima za turizam-tržište. S druge strane razvija se i “drugačija” obiteljska kuća, koja dobiva niz legalno-nelegalno, spontano-planirano realiziranih nadodataka, namijenjenih najmu u ljetnim mjesecima. U području sjevernog Krka dolazi do jakog razvoja ovih specifičnih mediteranskih stambeno-turističkih hibrida.

U tako zatečenom stanju prostoru lokalna zajednica, uprava, lokalno građevinsko poduzeće, vlasnici agencija u posredovanju nekretnina te građani odlučuju donekle staviti stanje pod kontrolu. Planiraju izgradnju dječjeg vrtića Katarina Frankopan te privremeno zabranjuju daljnju gradnju unutar starih smokovika. Područje se infrastrukturno oprema, izvode se prometnice, i jasno definira zona novog potencijala, drugačije gradnje, ali snažno utemeljene na proživljenom iskustvu.

Prije projektiranja Smokovika izvršena je velika javna rasprava, niz radionica, ali i precizna analiza tržišta. Ispitivane su potrebe građana i stanovnika Krka, primorja i regije, njihove potrebe i želje za gradnjom, kupovanjem ili najmom kuće-stana. Analizirano je tržište Zagreba, kontinentalne Hrvatske, Njemačke, Austrije, i Italije. Zajednički i nedvosmisleni odgovor od svih strana, zemalja i kultura bio je da se ne želi živjeti u zgradi kolektivnog stanovanja, u zgradama s posebno omraženim zajedničkim stubištem te sjeverno orjentiranim stanovima, bez pogleda na more. Većina, drugim riječima SVI, željeli su osjećaj boravka u obiteljskoj ili u najgorem slučaju višeobiteljskoj kući.

Također, provedene analize i istraživanja dokazale su da kod stanovanja i turističke izgradnje u Krku, bilo da se radi o stanovanju ili apartmanu, turističkoj ili stambenoj namjeni, idealna kvadratura stambenog prostora broji 70 metara kvadratnih. Također, kuće bez vrtova s terasom, vanjskim kaminom i roštiljem nemaju dobar prolaz. Vrt građevine mora imati mediteransko zelenilo, začinsko bilje, i jednu do dvije masline po svakoj stambenoj jedinici. Kuće imaju prizemlje i maksimalno dvije nadzemne etaže, s obaveznim terasama i balkonima.

Projekt Smokovik stoga kreće od jasne pretpostavke da ne poznaje i ne priznaje poznate tipologije kolektivnog stanovanja, iako su svi ulazni pokazatelji govorili o ekonomski isplativijem modelu u slučaju izvedbe gušće, višestambene gradnje. Planiraju se isključivo individualne kuće, a svaka građevina sadrži tri stambene jedinice. Svaka stambena jedinica ima dio okućnice ili veliku krovnu terasu. Također, u slučaju da se radi o stambeno-poslovnoj namjeni, građevina sadrži jedan ili dva poslovna prostora i dva stana. Stambena jedinica ili poslovni prostor veličine 70 metara kvadratnih projektirani su kao stan za poznatog vlasnika, ili turistički apartman namijenjen najmu. Ista građevina može biti u konačnici korištena za stalni i cjelogodišnji boravak, ili kao mjesto za povremeni boravak, odmor.

Projekt istražuje, analizira, i projektira različite tipove stanova, od jednoetažnih do dvoetažnih. Svaka kuća sadrži dio vrta namijenje jednom od stanova, te obavezno parkirno mjesto. Dodatni kriterij prilikom projektiranja bio je da se stanovi ne razlikuju po veličini i da svaki ima terasu okrenutu pogledu i moru u daljini. Nije prihvatljiva, niti moguća varijanta kuće koja nije precizno razriješila taj važan prodajno-psihološki kriterij prilikom gradnje, kupnje i biranja građevine. Također, svaki stan mora imati svoju privatnost i mogućnost potpune izoliranosti unutar stambene jedinice i parcele. Desetak novih građevina moraju biti različito oblikovane kako bi se izbjegao izgled zatvorene komune ili turističkog resorta.

Projektom su definirani karakteristični oblici kuća koji proizlaze iz unaprijed pripremljenih karakterističnih, tipskih stanova, kao idealnih i nepromjenjivih oblika koji nastaju sklapanjem i stapanjem različitih vrsta tlocrtne organizacije. Ulazni parametar i konceptualni kriterij projekta je da svaka od 12 predloženih kuća ima jedinstveni položaj, unikatan oblik, vlastiti ulazni portun, specifičnu organizaciju vrta i autonomiju stambenog prostora. Ovakva snažna heterogenost i različitost stambenih jedinica definira također i specifičnost svakog stana, te jasan osjećaj boravljenja i posjedovanje obiteljske kuće s vrtom. Ovakvim postavkama svaka kuća u Smokoviku specifičnog  je oblika, koji nastaje preklapanjem i sklapanjem različitih vrsta stanova u kompaktne volumene T, X, Y, +, i L oblika. Složenost i različitost dobivena je izvlačenjem, uvlačenjem i nadodavanjem zadanih elemenata, stvarajući pritom oblike koji ujedno stvaraju ugodna mjesta, boravke koji štite od sunca i kiše, ili stvaraju intimne terase, ulaze ili krovne vrtove. Svaka kuća okreće se prema pogledu i južnoj strani građevine, s karakterističnim elementom balkona s dubokom strehom i velikom ostakljenim otvorima, bez parapeta i zidova. Baza građevine izvedena je u lokalnom, na mjestu iskopanom kamenu, koji se koristi u izvedbi ogradnih zidova privatnih vrtova i prolaza do građevine. Bočna i stražnja pročelja izvode se kao puna, žbukana pročelja, s manjim otvorima različitih oblika i proporcija. Krov građevine prekriven je gromačom, lomljenim kamenom s parcele.

Arhitektura U Vremenu, Arhitektura Strpljenja

Neki kažu da se vrijeme silno ubrzalo, ali da je arhitektura jako spora. Neki kažu da teško podnose brzinu, trošenje svih resursa koje takvo vrijeme donosi. Neki kažu da bi rado usporili, ali ne mogu. Ima onih koji bi ubrzali, ali ne znaju kako. Ima i onih koji su usporili, a više ne mogu ubrzati. I oni brzi, ali i oni spori, čini mi se da jednako nemaju strpljenja. Strpljenja prijeko potrebnog za arhitekturu, arhitekturu slojevitosti, arhitekturu u vremenu.

Kuća koja u sebi snažno odražava potrebno strpljenje arhitekture je obiteljska kuća, arhitektonski atelier, muzej, mjesto susreta i okupljanja arhitekta Sir John Soan-a, u Londonu. U vremenu od 1792. do 1824. godine izgrađena je i dovršena građevina koja oslikava svu složenost arhitektonskog djelovanja, održivost i prilagodljivost zatečene strukture, uzbudljivost procesa i nepotrošivu energiju mjesta koju arhitektura donosi.

Arhitekt John Soan u periodu od trideset godina postupno i strpljivo, kupuje, projektira i rekonstruira tri postojeće kuće u nizu, tipične ugrađene kuće londonskog urbanizma na prijelazu iz 18-og u 19. stoljeće. Na sjevernoj strani Lincoln Inn Fields, počevši od broja 12, između 1792. i 1794. godine arhitekt uređuje svoj prvi stan. Preko kućnoga broja 13, kojega kupuje i rekonstruira tijekom 1808./09. godine nadograđuje postojeći stan te tako to postaje arhitektov atelier i zbirka maketa, lapida, slika i skulptura. Cijeli projekt-proces završava kućnim brojem 14, izvedenim 1823./24. godine, gdje se prostori stapaju u predivni kolaž, suvremeni labirint emocija, labirint prostornih sekvenci, labirint specifičnih mjesta, labirint arhitekture.

Ovim se projektom i graditeljskim procesom pokazuje sva složenost promišljanja prostora, te postepena nadogradnja slojeva i prostornih sekvenci kroz vrijeme. Prostor kuće kroz svoj presjek povezuje prostorije staroga podruma, prizemlja i kata građevine te izgrađuje cijelu površinu bloka puštajući i stvarajući prostorne svjetlarnike za prodor prirodnoga svjetla u najniže prostorije kompleksa. Pored stana i prostorija svakodnevnoga života za svoju obitelj, Sir John Soane uspio je realizirati i prostorije edukacije, posjeta i razgledavanja postava izložbe, te veliku knjižnicu za studente arhitekture koji su tako dobili priliku posjećivati ovo začudno zdanje, prije i nakon njegovih tjednih predavanja.

Nakon smrti arhitekta kuća je pretvorena u muzej koji i danas posjećuju gosti i ljubitelji arhitekture. Opisano vrijeme i proces pokazuje strpljivi, organski, prirodni rast strukture unutar postojećih gabarita parcele i građevine s vrlo vještim i složenim slaganjem prostorija i sekvenci pretvarajući ljušturu kuće u složeni trodimenzionalni organizam iskustava kao poticaja za budućnost.

Kombinacija soba, salona, izdubljenih atrija, nadsvjetla te upisanih i umetnutih stubišta čini prolaženje, upotrebu i svaku prostornu sekvencu u ovom složenom arhitektonskom konstruktu različitom. Element prirodnoga svjetla, koji je snažno prisutan u ovom dubokom i nepreglednom prostoru, definira različite prostorne karaktere. Hipertrofirano mnoštvo, golemost, i na prvi pogled kaotičnost elemenata, potenciraju prostorne sekvence. Mnoštvo izložaka, različitih soba, namjena i uvjeta korištenja izazivaju osjećaje vibriranja, podrhtavanja i svojevrsnoga pikseliziranja prostornih vizura. Prostor je prepun različitih fokusa i točki. Poput zamršene karte, starog, organski sraslog grada, gubi se razlika između detalja i cjeline, namjene i oblika, arhitekture i skulpture. Cijeli sklop treperi sveukupnošću prostorno vizualnog i tjelesnog osjećaja višeznačne složenosti.

Soanova kuća svojim slojevitom arhitekturom, metodom rasta i organizacije skriptirana je kroz precizne prostorne sekvence. Prolaskom, šetnjom kroz ovu začudnu strukturu shvaćamo da autor direktno i neposredno manipulira osjećajima, motivima i slikama koji se u sekvencama stapaju u priču, projektiranu sliku. Poznati književni kritičar, strukturalist Roland Barthes u knjizi “Structural analysis of narative” definira sekvencu kao “logičan slijed nukleusa povezanih odnosom solidarnosti“ te kaže da se „sekvenca otvara kada jedan od njenih članova nema pojedinačnog prethodnika, a zatvara se kada drugi njen član nema nasljednika.”

Prostorne sekvence u ovome se slučaju sudaraju i proturječe jedna drugoj. Poput kakve dobro planirane teorije konflikta, omogućuje se stvaranje novih i u početku nemoguće pretpostavljivih prostornih senzacija i bogatstva koegzistencije. Zidovi se stapaju s nadsvjetlima, prolazi se gube u hodnicima, sobe mijenjaju visine i presjeke, volumeni soba čas se upisuju, čas obujmljuju različite geometrijske likove, stvarajući pritom različite prostorne odsječke, slučajno spojene, stopljene, mutirane sklopove ili pak potpuno razdvojene spontano nastale fragmente. Ormari postaju ulazi, prolazi tuneli, hodnici prostorije, a zidovi otvori. Stvaraju se kontradiktorni, višeznačni prostorni odnosi, čudni arhitektonski konstrukt, kolažirani sklop predvidivih, skrivenih, neočekivanih, sponatno nastalih, novih, i novih, različitih sekvenci. Sekvence koje se nižu, stvarajući dojam beskonačnosti, dojam neočekivanog prostornog labirinta.

Valja napomenuti da se kod Soanove kuće ne radi o klasičnom slaganju i racionalnom pretapanju slojeva postojeće i nove građevine, već stvaranja novoga poretka, drugačijeg pogleda na funkciju, strukturu i slaganje prostornih scenarija. Specifičan konceptualni poredak elemenata, te projektantski proces dovođenje strukture i prostorne matrice u stanje promišljenog zasićenja, saturacije elemenata i događaja u bogatoj različitosti.

Soanova arhitektonska metoda i princip projektiranja dovodi dijelove građevine do onog mjesta i trenutku kada svaki element nove i zatečene strukture počinje naoko gubiti svoja osnovna svojstva, te postaje samo na trenutak (površnom promatraču) neprepoznatljiv. U golemosti takvog heterogenog sustava, svaki arhitektonski element predaje svoje atribute cjelini, te se počinje stvarati novi organizam i poticajni sklop. Pritom takvi elementi ostaju ipak autonomni, ali uklopljeni, stopljeni s novom matricom. Ovim novim odnosom snaga postojećih arhitektonskih odnosa redefinira se započeto stanje i izvorni sklop te se pamti kao novo stanje. Postupak teče dalje i dalje kroz vrijeme, tako da svaka akcija nakon završetka biva memorirana kao novo stanje kompleksa s novim atributima i karakteristikama. Takova arhitektura sadrži podatnu i tijelu ugodnu slojevitost. Poput taloženja ili nabiranje u geologiji, obuhvaća sedimentaciju mineralnih elemenata i depozita, koji se polagano u vremenu svijaju i zgušnjavaju u slojevite naslage.

Suština ove metode je jasno otvaranje novih mogućnosti. One definiraju prostorne elemente koji mogu potpuno zamijeniti forme i funkcije, gubitak klasičnih, tradicionalnih, kanonskih uzročno-posljedičnih odnosa u arhitekturi. Metoda svojevrsnog prostorno-programskog sukoba slojeva i namjena. Mjesto koje se događa i stvara jukstapozicijom, sukcesijom zatečenih elemenata, te masivnim slaganjem, nizanjem i pretapanjem nove matrice, s pripadajućim programima. Takova je arhitektura nehijerarhijska. Ona je istodobno koncept i doživljaj, apstraktni prostor i namjena, struktura i slika. Soanova kuća potvrđuje da je arhitektura već davno prestala razlikovati te kategorije i umjesto toga sjedinila ih u kombinaciji prostora i programa bez presedana.

Soanovo strpljenje, promišljenost koncepta, te organička održivost strukture definira arhitekturu kao slojevito, bogato projektiranje gdje se povijest, sadašnjost i budući slojevi precizno projektiraju, traju u vremenu. Arheologija i vizija, povijest i utopija, promišljenost i spontanost, planirano i intuitivno, iskustvo i naivna zanesenost, strpljivo su sklopljeni u jednom složenom tijelu.