Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Scenarij Muzeja Apoksiomena

Muzej Apoksiomena predstavlja prostornu materijalizaciju scenarija izložbe i ceremonije prolaska kroz tematske sobe muzeja, te utjelovljuje specifičan arhitektonski konstrukt oblikovan postavom Muzeja Apoksiomena. Izložbeni postav sklopljen je u razlomljeno, prostorno složeno tijelo, koje definira izložbeni scenarij prolaska kroz 9 vremenski i prostorno diferenciranih scena. Svaka scena definirana je specifičnom prostorijom, sobom koja pripovijeda jednu od Apoksiomenovih priča.

 

Scena 1.

 

Posjetitelji ulaze u otvoreni, javni dio prizemlja Palače Kvarner. Iznad posjetitelja “lebdi” bijeli zavareni konstrukt izložbe Apoksiomena uronjen u plavetnilo zidova stare palače. Posjetitelji kupuju karte, a na garderobi odlažu torbe, opremu i odjeću. Ugošćuje ih i pozdravlja voditelj kroz izložbeni postav Uz snažan, metalni zvuk, pokreću se eskalatori koji uvode posjetitelje u izložbeni arhitekton i priču Apoksiomena.

 

Scena 2.

 

Posjetitelji u grupi od 20, prolaze kroz bijelo obojanu cijev eskalatora i dolaze u prvu dvoranu s pratećom izložbom. Prostorija je obložena crnom industrijskom gumom, zaobljenih je uglova, te se stvara osjećaj neprekinutosti ploha izložbene sobe. U sobi se nalaze izložbeni stolovi i informativno-slikovna traka koja izlaže priču o Apoksiomenu, povijesti, pronalasku, restauraciji i komparativnim svjetskim primjerima. Prostor ima hladan gumeni miris, a jeka i odbijanje žamora posjetitelja od glatkih ploha zidova uz projektirani zvuk sa zvučnika stvaraju specifičnu prostornu zvučnu kulisu prostorije.

 

Scena 3.

 

Posjetitelji prelaze u mali amfiteatar izveden u ručno tkanom tepihu merino vune. Potpuno tapecirana i obložena soba stvara osjećaj čudnog prolaska kroz žitno polje ili morsko dno, koja poziva posjetitelje da ga dodirnu, sjednu, legnu, opuste se u ovoj neočekivano tjelesno oblikovanoj sobi muzeja. Takav osjećaj u potpunosti je suprotan osjećaju hladnoće, jeke, mraka i dubokog plavetnila prethodne izložbene sobe. Nakon što posjetitelji zauzmu svoja mjesta u stepenastom amfiteatru, prostor se zamračuje i započinje film o povijesti i misteriju Apoksiomena.

 

Scena 4.

 

Nakon pogledane filmske projekcije, posjetitelji ulaze u prostor uskog, crvenog stubišta kojim se penju u koloni jedan po jedan, prema Apoksiomenu. U prostoru crvene cijevi-stubišta čuju se šumovi i zvukovi koji nas vode i postupno prelaze u “medijsku sobu”.

 

Scena 5.

 

Ulaskom u “medijsku sobu” posjetitelji dobivaju preciznu i veoma opsežnu informaciju o Apoksiomenu prezentiranu kroz medijske izvještaje: televizijske priloge, članke s brojnih portala i popularnu turističku literaturu. Na zidovima je izložen forenzički precizan istraživački rad koji je pratio skulpturu od njenog pronalaska, preko putovanja, gradnje muzeja do konačnog dolaska u Lošinj. Posjetiteljima se u ovoj sobi sugerira fotografiranje i praćenje Apoksiomena na društvenim mrežama. Skulpturu Apoksiomena mogu sasvim slučajno vidjeti iz žablje perspektive, kroz rupu u stropu “medijske sobe”.

 

Scena 6.

 

U sporoj koloni po jedan, posjetitelji započinju uspon prema sobi Apoksiomena. Prolaze spiralnim prostorom u cijelosti obučenim u grubo tesano maslinovo drvo. Prolaze blagim stubama, razgledavaju žitarice i koštice voća koje su prilikom restauracije pronađene u tijelu skulpture Apoksiomena. Na videozaslonu prikazuje se film o mišu koji je živio u tijelu Apoksiomena za vrijeme boravka kipa u Grčkoj. Kroz okrugli otvor, kadrirani pogled sa stubišta, posjetitelj vidi skulpturu Apoksiomena od njegovog torza do glave. Prostor intenzivno miriši na ulje i maslinu, pod škripi prilikom hodanja.

 

Scena 7.

 

Posjetitelji ulaze u sobu s Apoksiomenom. Soba je presvučena, sašivena translucentnim bijelim platnom i staklenim podom iz kojeg dopire difuzno mliječno svjetlo. Svi posjetitelji okupljaju se oko skulpture i gledaju je sa svih strana. Svatko pronalazi svoje mjesto, svi su blizu savršenoj skulpturi… gotovo da je mogu dodirnuti. Svaki posjetitelj u tom trenu shvaća ljepotu, ekskluzivnost skulpture i jedinstvenost osjećaja koji izaziva glavni artefakt ovog specifičnog muzeja. Soba je potpuno gluha, posjetitelji šapću.

 

Scena 8.

 

Nakon obilaska Apoksiomena, posjetitelji završavaju izložbu i druženje unutar svoje male grupe u “sobi gradskog kaleidoskopa”. Prostor sobe sadrži amfiteatar s reflektirajućim stropom i zidovima na kojima se ogleda grad mali Lošinj. Penjajući se uz stube, posjetitelji izlaze na gradski vidikovac iznad krova muzeja i pred njima se otvara pogled na živopisnu uvalu i luku. Kroz otvor na zidu sobe vidimo glavu Apoksiomena iz ptičje perspektive.

 

Scena 9.

 

Posjetitelji se dizalom ili crnim stubištem spuštaju u prizemlje muzeja, vraćaju se na ono isto mjesto od kojeg su započeli putovanje kroz scene Muzeja Apoksiomena.

 

 

U prostoru koji nastaje i preostaje između izložbenog konstrukta Muzeja Apoksiomena i oplošja vanjskih zidova stare Palače Kvarner nalaze se prostori i namjene uredskog prostora zaposlenika, radionica za restauraciju i stubište koje povezuje ova dva sadržaja muzeja namijenjeno internom korištenju. Arhitektonski konstrukt izložbe koji lebdi u sredini građevine također omogućuje otvaranje prizemlja javnim sadržajima i gradskim događajima neovisno o aktivnostima muzeja.

 

fotografije: Maja Bosnić i Ivan Dorotić za Muzej Apoksiomena

O Muzeju Apoksiomena

O Kontradikciji

 

Muzej Apoksiomena je muzej sa samo jednim eksponatom. Muzej se nalazi u Palači Kvarner, u kući koja se kroz vrijeme intenzivno dograđivala, pregrađivala i razgrađivala, u kući s četiri kata koja su se sukladno konzervatorskim uvjetima smjela ukloniti, ali se apsolutno intaktnim moralo zadržati njeno pročelje i puno oplošje građevine.

 

GIF-MAKETE

 

O Konceptu

 

Muzej Apoksiomena koncipiran je kao Kuća u kući. Umetnuti izložbeni arhitekton, koji je postavljen unutar oplošja stare građevine, s jedne strane stvara prostor izložbe i artikulira ceremoniju prolaska kroz tematske sobe, dok s druge strane definira i oblikuje prostorne šupljine nastale između izložbenog arhitektona i zidova stare palače. Ovi javni prostori muzeja, otvoreni sadržaji i prostorni isječci, funkcioniraju neovisno od programa i aktivnosti Muzeja.

 

 

apox turato glava

 

 

O Apoksiomenu

 

Apoksiomen je stari antički kip, predivni artefakt, fenomen, mit i snažan motiv lošinjskog identiteta. Ovu karizmatičnu brončanu statuu, koja je po prvi puta došla u Mali Lošinj tek u ožujku 2016. godine, lokalna je zajednica od dana pronalaska, preko njegovog vađenja, kroz proces restauriranja i u vremenu njegovih putovanja i izlaganja širom svijeta, prigrlila kao svog, stvorila jasan simbol mjesta. Apoksiomen je danas hotel, gastronomski “gurme” meni, aromatska terapija, krema i masaža, podvodni ronilački park, pizza, med, čaj, kolač, krokant, traper jeans, majica, maskota, slika, glavni akter maškarane grupe, slika uz turističke proizvode. Simbol nastao bez marketinga, bez brendiranja i predvidivih propagandnih akcija. Apoksiomen je prirodni fenomen organski srastao s pukom, globalno poznat, lokalno priznat.

 

 

idis6001

 

 

O Muzeju

 

Muzej je nastao kroz proces skriptiranja scenarija prolaska kroz tematske cjeline muzeja. Poput Kubrickovskih scena i slika muzej se, poput ritmičnog filma, otvara pred svojim posjetiteljima. Muzej ima 9 scena, 9 različitih prostora, 9 taktilnih, zvučnih, haptičkih cjelina i osjećajnih sekvenci koje definiraju specifična mjesta i unikatna tjelesna iskustva. Svaka od 9 sekvenci posvećena je jednoj od tema muzeja: fazi dolaska, ceremoniji ulaza, upoznavanja s poviješću, gledanju filma, prolaženju kroz zvučne tunele, upoznavanju s medijskim naslagama Apoksiomena, svjedočenju o mišu i biljkama pronađenih u tijelu skulpture, prisan i veoma blizak kontakt sa Apoksiomenom, te na kraju grad Mali Lošinj, kao artefakt muzeja u sobi s pogledom na uvalu. Od povijesti do današnjice, sve se pratapa kroz sekvence, hodajući sobama svjedočimo različitostima fenomena Apoksiomena.

 

Apoksiomen_bijelo 2

 

O Arhitekturi

 

Arhitektura je spora, projekt Muzeja Apoksiomena traje od 2009. godine do danas. Sporost i neizvjesnost u ovom konkretnom slučaju je pozitivna, inspirativno provokativna. Projekt se mijenjao, rušio, gradio, mrzio, ljubomorno opstruirao, licemjerno hvalio, besmisleno prezentirao, veličao i kudio. Pored svega, samo je nekolicina aktera iskreno vjerovala, zbilja bila na mjestu muzeja, svjedočila procesu, burama, ekstazama, strahovima, konfliktima, mijenama i zahvatima na projektu. Arhitektura je superiorna drugim disciplinama samo kroz svoju nepredvidivu i teško kontroliranu tromost, neizvjesnu sporost. To je teško objašnjivo današnjem ubrzanom društvu, jedino je spoznatljivo i razumljivo isključivo kroz osobno iskustvo, ili poneko iznuđeno svjedočenje aktera.

 

 

GIF-instagram

 

 

O Ljudima

 

Arhitektonski projekt nije samo autorsko djelo arhitekata. On je puno više od nečije reference, predvidive arhitektonske ambicije, taštine i sklonosti samoreklami. Muzej Apoksiomena je kolektivno djelo nekolicine ljudi koji su vjerovali da je moguće dovršiti složen i specifičan projekt. Muzej Apoksiomena je djelo slučajnosti, sreće, politike, vremena, ronioca, kustosa, priučenih graditelja, varioca, limara, stolara, staklara, tapetara, električara, termotehničara, pravnika, ekonomista, modnih stilista, PR naturščika, fotografa, dizajnera i umjetnika. Sve je ovo snažno utjecalo na osjećajnost kuće, njezinu specifičnost i iskrenost. Za projekt je dobro što je većina bila nezainteresirano ravnodušna, nezanemariva manjina zlobno pakosna, a samo mala skupina ljudi bila je spremna na izazov, sa snažnim apetitom za rizik i uzbudljivo iskustvo projekta. Ana Kučić, Miljenko Domijan, Nicholas Riis, Hvala vam!

 

 

gif ODBROJAVANJE

 

 

O Umjetnosti

 

Na koncept, izvedbu, konačni izgled cjeline i njezinih fragmenata snažno je utjecala suvremena umjetnost, estetika filmova, poruke video umjetnosti, modni dizajn i konceptualna umjetnost. Alberto Burri, Enrico Castellani, Piero Manzoni, Yves Klein, Franz West, Oton Gliha, Igor Emili, Martin Margiela i Hermès, zauvijek su me oslobodili klasične arhitekture detalja, predvidive kompozicije, monotonije materijala i dosadnog neoplasticizma i bezidejnog minimalizma. Umjetnost i modni dizajn ovdje su poslužile kao pomoć pri bijegu od potpune nemoći arhitekata, njihovog straha od otvorene komunikacije, paranoje spram intuitivnog, istinskog nepoznavanja racionalnog kao glavnog kamena spoticanja u traženju drugačije tjelesnosti arhitekture.

 

 

600idis

 

 

O Građenju

 

Danas građevni materijali, kućne instalacije i komponente u graditeljstvu ne postoje bez atesta i kontrole kvalitete. Ekologija, tržišna ekonomija, održivi razvoj, medijska, digitalna i smart standardizacija mijenjaju pogled na funkcionalnost i upotrebnu vrijednost. Svjedočimo predvidivom selektiranju i načinu odabira materijala koji onemogućuje specifičnu upotrebu i drugačiji, neočekivani pogled na klasičnu gradnju. Prototip, poluproizvod, neizvjesno, neočekivano, nesigurno, nepatvoreno, nedovršeno i riskantno, kao termini i iskustva svakodnevne prakse, gotovo da su potpuno izbačeni iz graditeljstva. U projektu Muzeja Apoksiomena bili smo u mogućnosti da (možda po posljednji put) ispitamo i primjenimo mogućnosti suhog zidanja, mokrog ugrađivanja, recikliranja, varenja, maljanja, šivanja, pletenja, bodenja, paranja, rezanja, klepanja, lijepljenja, čavlanja, tesanja, kalanja, lomljenja, paljenja i topljenja materijala, davno zaboravljenih, nekima potpuno nepoznatih, sve rjeđe upražnjavanih procesa i rada u arhitekturi graditeljstvu. Drugačija gradnja za neočekivanu i slobodnu estetiku. Materijal i način gradnje kao otvorena, nepatvorena poruka arhitekture.

 

M-A-_-objekt-final_1

O Sporazumu

 

Idis Turato i Saša Randić sporazumno su se razišli još tijekom 2009. godine, ali su utvrdili da je projekt Muzeja Apoksiomena njihovo posljednje zajedničko autorsko djelo. Saša Randić je sukladno sporazumu iz 2012. godine prepustio vođenje projekta bivšem partneru i dugogodišnjem suradniku, te je suglasan da Idis Turato potpuno samostalno ugovara i izrađuje sve izmjene i dopune projekta i druge zahvate u prostor projekta. Idis Turato obavezuje se prilikom svakog isticanja projekta navesti kao koautora Sašu Randića.

 

sporazum5

Sav slikovni materijal vezan za Muzeja Apoksiomena, detaljne, nove i još neviđene slike muzeja i konteksta skulpture te još puno informacija koje će ubrzano dolaziti u danima prije i poslije svečanog otvaranja (koje je predviđeno za subotu 30. 04. 2016. godine) možete pogledati, pratiti i podijeliti preko sljedećih linkova na društvenim mrežama, od kuda je preuzeta većina gore pokazanih vizuala:

www.facebook.com/muzejapoksiomena/https:/

www.instagram.com/museumofapoxyomenos/https:/

twitter.com/mapoxyomenos

Spomenik Domovini = Park Domovini

Domovina je emocija, osjećaj povezanosti s prostorom, s ljudima i životom koji se ostvaruje. Spomenik je mjesto, prostor memorije, jasnog sadržaja te okvir novog događaja i akcije. Spomenik u ovom projektu nije akcent, on se proteže i pruža kroz prostor, stvara i omogućuje osjećajnosti doživljene kroz kretanje i specifičan vremenski tok. Spomenik je novi gradski park, prostor nove prirode artikulirane i izvedene jasnom matricom, koja prihvaća i omogućuje različitosti koje postoje u vremenu.

Spomenik Domovini je stoga i Park Domovini, Spomen-Park, specifičan prostorni i osjećajni fenomen. Spomen-Park je okvir koji definira niz specifičnih prostornih sklopova osmišljenih i oblikovanih jasnim elementima arhitekture i grada. Mjesto predviđeno za gradnju spomenika je sastavni dio longitudinalne, centralne zagrebačke osi, produžetak zelene Lenucijeve potkove, nikada do kraja završen prostor, omeđen kompleksom građevina Poglavarstva Grada Zagreba, arhitekta Kazimira Ostrogovića i koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog. To je prostor nedovršenih ideja, brojnih zamisli, poznate prošlosti, neizvjesne budućnosti i nikada jasno artikulirane stvarnosti.

Spomen-Park projektiran je kao specifično mjesto pijeteta, ali i gradski perivoj, prostor za različite mogućnosti i događanja. Od prostora ceremonija, preko mjesta za iskazivanje poštovanja, do platforme koja prikazuje domovinu, njezinu različitost i slojevitost, prostornu, društvenu i klimatsku osebujnost. Spomen-Park također ispunjava svoju važnu i nezaobilaznu edukativnu misiju, a njegova poučna dimenzija ima zadatak da posjetiteljima prikaže fragmente specifičnih povijesnih, urbanih, arhitektonskih, parkovnih, tehnoloških i kulturnih fenomena, posloženih kroz jasno artikuliranu matricu urbane raznovrsnosti. Također, ovaj prostor na sebe može primiti razna javna događanja, različita iznašanja stavova građana, on je okvir za nove intervencije, platforma za kontinuiranu nadogradnju sadržajima i novim smislom.

aksa_dolje_20160319-1-Model-(1)_S1_1

Spomen-Park ovim projektom obrađuje cjelinu urbane kazete definirane ulicom Grada Vukovara, sporednom ulicom na sjevernoj strani i postojećim građevinama Poglavarstva i dvoranom Lisinski, zadržavajući pritom postojeće dobro razvijeno zelenilo. Projektom se dodatno preparira i prigodno oblikuje postojeći travnjak, uvodeći dva uzvišena zatravljena humka i jednu malu zelenu dolinu. Preko tako specifično oblikovanog prostora kao metafore “domovinske zemlje” postavljen je jasan raster, matrica, precizan koordinatni sustav koji svojom jasnom regulacijom definira pravila i događaje unutar prostora spomen-parka. Raster definira i orijentira te postavlja sustav puteva, usjeka, mostova i zidova. Jasna razdioba prilagođena topografiji terena oblikuje specifična mjesta. Postavljenim rasterom, iz kojeg se podiže i izrasta jasna arhitektura zidova, oblikuje se prostorni sklop promjenjive visine, koji teče od razine zemlje, do visine od 6 metara. Ovim jednostavnim odnosima terena i zidova oblikuje se prostor jasnog autoriteta, ali i otvorena, nadogradiva i lako čitljiva matrica puteva, staza, ograda, zidova i “otvorenih soba” spomen-parka.

U centru spomen-parka nalazi se “kuća-labirint” koja je nastala kroz jednostavan princip ukrštenja zidova, projektiranjem otvora, definiranjem prolaznh vratiju i otvora postavljenim na suprotnim stranama kvadratnih prostorija. Svaka od ovih jasno oblikovanih soba na otvorenom predstavlja jedno specifično mjesto domovine. Različiti gradovi, mjesta, regije, oblasti i predjeli predstavljeni su kroz kvadratne isječke domovine. Nastaju specifični urbani proplanci, trgovi, pjace, dnevni boravci, izrezani šumarci i parkovi različitih biljnih i cvjetnih vrsta. Svaka od ovih specifičnih “otvorenih prostorija” bogata je mirisima domovine, osjećajima jasne taktilnosti materijala i prostorne specifičnosti ambijenata.

Od ostakljenih oranžerija juga, palmi i agava mediterana, kamenih suhozida i mirisnog bilja primorja, do isječaka guste šume, bjelogorice i crnogorice sjevera, žita i suncokreta istoka, maslina i vinograda zapada, do vode jezera, potoka i rijeka, preko isječka mora, oblikuje se jasan sustav bio, eko i energetske različitosti domovine. Zemlja, zrak, različite temperature i vlažnosti ostvarene različitim mikroklimama u “kockama domovine” oblikuje se heterogeni sustav urbanog parka, perivoja, botaničkog vrta, Spomen-Parka Domovini.

Specifično oblikovane matrice zidova izvedena je iz punog pigmentiranog betona. Ovaj masivan i jednostavan materijal zavisno od potrebe, scenarija upotrebe i oblikovanja ne nekim je mjestima ulašten do visokog sjaja terrazza, negdje porozno hrapav, strugan i lomljen, na mjestima grubo četkan ili zaglađen. Masivni zid promjenjive visine i geometrije, ponegdje je dekonstruiran i perforiran ili pak lagano erodiran i ispran, što ovom sustavu zidova ostavljaju dojam arhitekture nastale u nekom specifičnom vremenu, prikazujući protok vremena, proces rasta, ali i razaranja. Poput starog grada, dijela kvarta ili predgrađa, specifičan po mirisu, taktilnosti i specifične haptičnosti, oblikuje se prostor različitih prostornih emocija, unikatno mjesto kao prilika za različite mogućnosti interpretacije i shvaćanja specifičnosti domovine.

Na sjeverozapadnom, najvišem uglu spomenika označeno je mjesto za postavljanje vijenaca, paljenje svijeća i davanja počasti domovini. To je sustav niša i rupa u masivnom terrazzo zidu, koji stvara različita mjesta za ostavljanja traga svakog tko posjeti ovo specifično mjesto. Niše su različitih dimenzija položene na različite visine i mjesta masivnog terrazzo zida stvarajući prozračnu čipku, pikseliziranu sliku kao otvorenu podlogu za intervencije i postavljanja znakova pijeteta i memorije.

Pored arhitekture “kuće-labirinta” koja oblikuje specifične sobe na otvorenom, spomenik oblikuje i staze, usjeke, male mostove. Na trasi linija i pravaca jasno označenih položenom matricom, rasterom, spomenik na prostoru humaka oblikuju jasni usjeci na čijim se bočnim zidovima ispisuju i iščitavaju brojene poruke. Pisane, gravirane, oslikavane i slagane poruke i stihovi na različitim jezicima, dijalektima, narječjima opisuju povijest, komentiraju budućnost i ostavljajući prostor za nova pisanja stvarnosti vremena koje hodajući spomenikom upravo bilježimo. Staze na travnjacima i mali mostovi izvedeni su iz masivnog pigmentiranog terrazza, kao sastavni dijelovi, fragmenti jasne cjeline, prostorni nastavci na matricu spomenika.

Zelenilo u prostoru Spomenika Domovini podijeljeno je na postojeće, novo i sezonsko, koje se mijenja i nadograđuje u specifičnim scenarijima korištenja spomenika. U sjevernom djelu kazete spomenika zadržavaju se postojeća drveće koja se nastavljaju na okolno zelenilo stvarajući osjećaj kontinuiteta spomenika s okolinom i zatečenim kontekstom građevina. Zelenilo travnjaka koji kontinuirano prelazi humcima, dolinom i penetrira u sustav zidova povezuje ovaj specifičan spomenik u prostor vrta različitosti, botaničku kolekciju domovinske specifičnosti, prostor između arhitekture i prirode, između kontrole i slobode, prostor za različita događanja, ambijente bogate iskustvom i snažne emocije mjesta.