Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Špilja, Mjesto i Arhitektura

Otkrivši u jednom trenu neku dobro skrivenu špilju, ova obična geološka tvorevina odjednom postaje vidljiva, dostupna, prerasta u veoma specifično i prepoznatljivo mjesto. Kada takvom mjestu dodamo program, akciju i razlog korištenja neovisan o tradicionalnom pojmu primarnog skloništa, dobivamo jasnu arhitekturu. Arhitekturu specifičnog mjesta, arhitekturu koja raste na temeljima zatečene prirode, arhitekturu koja prati datosti mjesta, slijedi logiku akcije, služi programu i korisniku, utjelovljujući pritom jasan i prepoznatljiv oblik. Špilja koja ima jasan razlog postojanja, mjesto funkcije i znaka.

U sredini Visa, neposredno ispod vrha Hum kao najviše točke otoka, nalazi se Duhova špilja, mjesto gdje je 1944. godine bio smješten Vrhovni Štab partizanske vojske i privremeni dom njezina maršala Josipa Broza Tita. Operacijom “Konjićev Skok” Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita s najvišim rukovodstvom nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. Nijemcima nije donio očekivane rezultate, te je Tito s Vrhovnim štabom preko Italije i zračne luke Bari prebačen Britanskim razaračem Blackmore na otok Vis. U ranu zoru 7. lipnja pristali su u Komišku luku.

Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su ispod brda Hum od davnina postojale dvije prirodne špilje, udubljenja u gromadama kamenog masiva. Sama odluka da Tito s Vrhovnim Štabom uđe u Duhovu špilju, osigura si tako mjesto života, dnevnih rutina, rada i počinka, zauvijek je obilježila i formirala ovo dotad anonimno mjesto.

U tom napetom, neizvjesnom i za povijest drugog svjetskog rata silno važnom trenutku, na otoku Visu se nalazi i mladi arhitekt Neven Šegvić. Kasnije prvi urednik Slobodne Dalmacije, tada mladi ambiciozni arhitekt, intelektualac, partizan koji uređuje časopis “Naš Izvještaj”. Već tada je svjestan važnosti medija, utjecaja prezentacije, utjelovljenja arhitekture koja sadrži snažnu poruku o borbi partizana. Arhitekt je to koji jasno i precizno znade špilju-mjesto transponirati u prepoznatljivu arhitekturu. Arhitekturu jasne poruke i slike, arhitekture špilje u funkciji znaka, semiotičke arhitekture, arhitekture kao čina direktne i jasne komunikacije.

Šegvić izvodi bazičan i rudimentaran projekt, privremeni sklop sastavljen od dviju špilja, suhozida, nekoliko kamenih platoa, stuba i staza. Arhitekt koristi špilje i njezina prirodno nastala proširenja, spontano nastale prelazne prostorije za formiranje predvorja, blagovaonice, sobe za rad, sastanke, te prostora za odmor i spavanje.

U bočnim krilima gornje špilje, u malim nišama i proširenjima dotjeranih klesanjem žive stijene, smješta se prostor za radni stol i stolicu na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, dok je na drugom, nasuprotnom dijelu špilje, smještena niša za krevet. Na malom uzdignutom platou, potpuno izdubljenom u stijeni Duhove špilje, uređen je prostor za Titovog psa, Tigra. Okolica špilje uređena je kamenim zidovima i pošljunčanim platoima. Kako zbog razloga sigurnosti, tako i zbog poboljšanja klimatskih uvjeta za boravak kroz sva godišnja doba, stvoren je začudan spoj prirode, mjesta i arhitekture.

Ovdje će, na teritoriju pod Titovom kontrolom, dr. Ivan Šubašić potpisati u lipnju 1944. sporazum kojim kraljevska vlada u izbjeglištvu priznaje “nacionalne i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe, kojima su postavljeni temelji demokratskom federativnom uređenju”. Odavde će također Tito u kasno ljeto 1944. godine poći na razgovore s Churchillom i Staljinom, kako bi učvrstio međunarodni položaj, a na viškoj obali 12. rujna 1944. godine prvi put će otvoreno govoriti o priključenju onih slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji poručiti – Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Nakon rata Neven Šegvić nastavlja svoj projekt špilje na Visu. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Titov privremeni dom, sklonište i radni prostor Vrhovnog Štaba, pretvara se u memorijalni centar. Mjesto memorije, mjesto posjete. Šegvić projektira prilazne staze, vanjski prostor, sada bez opterećenja skrivenosti i obaveze potpune tajnosti. Pretvara špilju i njezin okoliš u memorijalni park. Arhitekt Nenad Fabijanić u osvrtu na ovo genijalno Šegvićevo djelo kaže ; “Elementarna jednostavnost viške buže i opne u ovom je djelu svedena na značaj i format proporcije i strukture. Kontura Šegvićevog reza, koju potvrđuje svaka njegova skica, ovdje uokviruje arhaični kadar dalekog mediteranskog prospekta.” Dvije razdvojene špilje s pripadajućim putevima i prilazima, Titove sakrivene sobe, dvije kamene duplje sada postaju mjesta trajnog memorijalnog susreta. Špilje nadopunjuju arhipelag kraških mjesta, potenciraju točake i linije mediteranskog teritorija, stvaraju mjesta pogleda, okvire novih susreta.

Danas, više od pola stoljeća od nastanjivanja špilje na Visu i izvedbe memorijalnog centra, neki dobro informirani izvori kažu da je špilja Titu služila zapravo samo kao sklonište u slučaju iznenadnog napada neprijatelja na Vis. Tito je kažu, s Vrhovnim štabom i svojim psom boravio u Villi Tramontana pored Komiže, lijepoj ladanjskoj kući izvedenoj početkom dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, Šegvić je ovim jednostavnim, promišljenim gestom – potezom u prirodi, pokazao nepotrošivost arhitekture. Arhitekture koja jasno pokazuje vanvremensku karizmu čovjeka, mjesta, i pokreta. Arhitekturu koja redefinira, uravnotežuje i interpretira mjesto, te šalje jasnu sliku ideje koju zastupa. Mjesto i arhitektura koja jednog trena prerasta u mit.

 

Kuća Gumno 2011-2014

Ovih se dana, nakon tri godine intenzivnog rada na projektu, završava Kuća Gumno. U tijeku su radovi na uređenju okućnice i opremanju kuće namještajem. Izvorno, projekt je započet i planiran kao mala kuća za odmor obitelji s dvoje odrasle djece. Proces projektiranja, gradnja, kritičnost svih aktera projekta prema izvornom programu te brza i jednostavna dostupnost kuće kroz novoizgrađenu prometnu infrastrukturu, omogućila je transformaciju kuće za odmor, u kuću stalnog boravka. Kuća za život u predgrađu.

Svaki projekt, pa tako i Kuća Gumno, neovisno o njegovoj veličini i namjeni, predstavljaju dugotrajan i uzbudljiv proces. Projekt je niz iskušenja gdje se definiraju, preispituju, i evaluiraju odnosi. Odnosi među ljudima, odnosi projekta i konteksta, odnosi programa i scenarija korištenja, prostorni odnosi, odnosi projektiranog i građenog, odnosi hrabrosti i straha, odnosi tihog zavođenja i skrivenih prijetnji. Arhitektura različitih i specifičnih odnosa gradi unikatnu arhitekturu mjesta. Kuća Gumno gradi svoj karakter u odnosu na veoma specifično mjesto, staru gromačom ograđenu komunadu, s drevnim kamenim gumnom na kojem su se godinama vršile žitarice. Gumno je stoljećima bilo prepoznatljivo mjesto rada, susreta, boravka, razmjene dobara i informacija lokalnog stanovništva.

Odnosi u projektu, neovisno o njegovoj namjeni i mjestu, grade se kroz vrijeme te traju dovoljno dugo da se laž i pretvaranje odmah otkriva, a dobro i strastveno ne evidentira. Ono se apsolutno i bezrezervno podrazumijeva. Odnosi se grade kroz iskušenja projekta. Iskušenja prihvaćanja i odbijanja, predlaganja i uvažavanja, razočarenja i ushićenja, iskušenja argumentiranja i otvorene komunikacije. Komunikacija jasne ideje s odabranim programom utjelovljuje arhitektonski konstrukt, koji gradnjom i bivanjem postaje materijalizirani projekt.

Od prvog crteža, raznih modela, izvedbenih nacrta, kopanja temelja, nasipavanja, zatrpavanja, do ugradnje betona i čelika, svaka nova odluka i proces gradnje pomiče ideju i vrijeme unaprijed. Otvaraju se nova pitanja, nailazimo na stalno nove i nove izazove te iskušenja. Stajanja i predaha nema, osnovna ideja i zamisao konstantno se, i bez pauze, gradi i nadograđuje.

Ideja projekta stoga mora imati jasan i snažan kod za prepoznavanje. Kod za nepredvidiva stanja i drugačije čitanje, drugačije poglede i drugačija mišljenja. Kod za odolijevanje različitim napadima, argumentima i utjecajima. Ideja prevedena u neku vrstu prostornog koda, koji objedinjava sve kontradiktornosti i želje unutar jednog, jasnog i točno definiranog procesa i mjesta. Proces u vremenu koji kao i kod Kuće Gumno traje minimalno tri godine.

Program, namjera, predumišljaj, prva zamisao te neizbježna pojavnost kuće, njezine slike, kreću se u širokom rasponu od slika iz čiste podsvijesti svih aktera projekta, do pravih super-slika iz “Dom & Stil” editoriala. Ove različite slike, snažno i nedvosmisleno obilježavaju svaki početak. Slika i misao s kojima se u prvom susretu srećemo često su, pa tako i u slučaju Kuće Gumno, potpuno kontradiktorne. Proturječne su u svojim namjenama, iskrenim namjerama, ulogama i pozicijama aktera projekta, te načinu njihova dosadašnjeg života. Kontradiktornost koja polazi od prostornih zamisli, podruma s danjim svjetlom, parcele kao uglađenog parka s divljom gromačom, drive-in stazom i bazenom s pogledom na more, gumnom i kućom kao ravnopravnim fokusima, kuća kao zajednički prostor desetak ljudi, ali i kuća za bit “potpuno sam”.

U konačnici, scenarij Kuće Gumno i njezina prostorna artikulacija čista je i nepatvorena kontradiktornost, a njezina pojavnost konačna je i jasno betonirana materijalizacija kontradiktornih želja, snažne ambicije, nesputane mašte, čežnje, strasti, i ljubavi prema projektu.

Kuća Gumno također je izravna materijalizacija makete nastale slaganjem različitih programa i želja u kompaktni volumen. Prelazak iz makete u čisti beton i čelik bio je veoma direktan, brz i nedvosmislen. Gradnja kao završni čin, presudno i konačno iskušenje, proces konačnog oslobađanja. Iskušenje projekta kroz dugotrajan proces, iskušenje s mnoštvom aktera, nepoznanica i emocija. Neizvjesnost i strah jednih, zanesenost i strast drugih, pragmatičnost realizacije i kontrola procesa trećih, sve snažno gradi projekt i potencira odnose, usložnjuje emocije. Složenost procesa, složenost interesa i pogleda, svakog dana poprima drugačiji lik, stvarajući pritom različite atmosfere projekta.

Gradnja, često fizički veoma zahtjevna, ovisi o spretnosti i snazi čovjeka koji ju prenaša iz projekta u čisti beton te je izravno i neposredno dovodi u stanje potpune gotovosti. Gradnjom arhitektura iz mentalnog prelazi u fizičko. Hodamo prostorom i veoma jasno tjelesno osjećamo sve odluke definirane projektom. Često odluke prenesene iz modela, nastale gotovo intuitivno, u prostoru dobivaju svoju neočekivanu i sigurnu potvrdu. Prostorni sukobi i prijelazi svoju konačnu potvrdu dobivaju prolaženjem kroz izvedene prostore i trodimenzionalne sklopove.

Kuća Gumno definirana je i kao uređaj za život, uređaj za prostor oko nje same. Ona istovremeno služi i potencira životne rutine, životne rituale. Kuća Gumno sebe vidi između okvira za dobre i nesvjesne životne rutine u kombinaciji s projektiranim ponašanjem. Život prema pravilima upisanim u projekt čine arhitekturu vjerodostojnom, svakodnevnicu boljom, a kuću korisnom , potrebnom i željenom. Neki se odnosi pojačavaju, neki se bez loše namjere skrivaju. Neki se odnosi i procesi ostavljaju da ih vrijeme, upotreba i svakodnevni život razriješi.  Čini mi se da arhitekturom i jednim projektom možemo ostvariti samo dio želja i ambicija, neke zato privremeno puštamo, pamtimo i selimo u neki novi projekt.

 

Projekt Smokovik ili Kako Narod Gradi

Arhitekt Aleksandar Freudenreich tijekom svog plodnog arhitektonskog rada napisao je, ilustrirao i objavio nekoliko knjiga koje se bave temom narodne gradnje. Posljednja knjiga u ciklusu,“Kako narod gradi” iz 1972. godine, nastaje kao svojevrsni zaključak arhitektonskih istraživanja provedenih kroz brojna putovanja i traganja po zapuštenim, rijetko nenastanjenim te slabo razvijenim dijelovima zemlje. Knjiga obiluje preciznim crtežima, jasnim opisima i fotografijama raznih primjera narodne gradnje, nastale izvan fokusa moderne arhitekture i ustaljenih akademskih okvira.

Danas, pola stoljeća nakon ovih vrijednih i trajno zabilježenih istraživanja, zatičemo sličnu situaciju. Iako se radi o radikalno drugačijem vremenu, drugačijim tipologijama, namjenama i oblicima građevina, sigurno je jedno – i danas “narod nesputano i maštovito gradi”. Ako na trenutak zanemarimo neizbježne administrativno-legalističke, stilsko-arhitektonske te građevinske nedorečenosti, koje ponekad graniče s bizarnim, održivost i interpretacija gradnje mediteranskog kruga, posebno u području obiteljskih kuća koje se transformiraju u turističke građevine, sadrže specifičnu vitalnost i fukcionalnu održivost.

U tom silno heterogenom svijetu, samoniklom paralelnom sustavu, osim što zatičemo elemente krivo interpretirane modernosti ili tradicije, pogrešno shvaćene i zlorabljene slobode, nastale kroz nekontroliranu potrošnju i ponudu građevinskih materijala, možemo ipak  i nešto novo spoznati. Ako ništa drugo, možemo učiti o održivosti gradnje u priobalju, primjerima neočekivanih  stambeno-turističkih tipologija nastalih izvan fokusa arhitektonske struke. Dapače, neki od tako ustanovljenih standarda, spontano razvijenih funkcionalnih principa, novoustanovljenih funkcionalnih međuodnosa unutar klasičnih sklopova građevine, počinju biti jasan temelj projektnih zadataka, elementi za planiranje i gradnju. Ustaljuju se kao jasni kriteriji rada uprava, lokalnih politika, medija, turističkih i marketinških agencija.

Jedan takav primjer je projekt područja Smokovik u gradu Krku. Projekt manjeg stambenog naselja, kojeg s lokalnom samoupravom, privredom i stanovništvom razvijamo od 2003. godine. Projekt je nastao i pokrenut je u svrhu izgradnje novog vrtića Katarina Frankopan te kao jasni pokušaj lokalne samouprave, građanstva i građevinske privrede u kontroli nove izgradnje unutar postojećih građevinskih područja. Projekt je to stvaranja i oblikovanja kvalitetnog kvarta, s jasnim redefiniranjem i reinterpretacijom obiteljske kuće-apartmana za odmor, kao jedinom jasnom i traženom tipologijom kojom se u posljednjih 30 godina gradi u Krku.

O malog smokovika do novog kvarta nazvanog Smokovik trebalo je točno pedesetak godina. Početkom sedamdesetih godina prošlog stojeća u poljima ispred grada Krka, u tipičnom bodulskom okruženju suhozida s poljima i terasama maslina nalazilo se jedno omanje no jasno omeđeno terasasto područje kultivirano stablima smokve. Danas nešto rjeđe viđena i konzumirana voćka bila je stoljećima omiljena delicija djece i odraslih. Sirova ili sušena služila je za pripravu slastica, sirupa i alkoholnih pića.

Ispred, oko i unutar smokovika i maslinika počinje urbanizacija brzo rastućeg gradića. Izlazak Krka van gradskih zidina i gradnja u priobalju konzumirala je dotad sve planirane i predvidive prostorne resurse. Počinje gotovo pa stihijski razvoj sjevernog zaleđa grada, ulazak jakih prometnica, krčke zaobilaznice i nove stambene arhitekture.

Izgradnja započinje individualnom stambenom tipologijom, koja je namijenjena prvenstvenu obiteljima iz Krka, s rijetkim došljacima vezanih uz razvoj turizma, naftovoda i petrokemije na sjeveru Krka. Porastom broja stanovnika pojavljuje se potreba za izgradnjom srednje škole i lokalnog Doma zdravlja. Početkom devedesetih godina dolazi do jasne i snažne orijentacije stanovnika i privrede k turizmu, te izgradnji apartmana za najam i tržište. Planiranje nekretnina razvija se u pravcu izgradnje većih građevina nalik zgradama socijalnog stanovanja, koje su u ovom slučaju “punjene” stanovima za turizam-tržište. S druge strane razvija se i “drugačija” obiteljska kuća, koja dobiva niz legalno-nelegalno, spontano-planirano realiziranih nadodataka, namijenjenih najmu u ljetnim mjesecima. U području sjevernog Krka dolazi do jakog razvoja ovih specifičnih mediteranskih stambeno-turističkih hibrida.

U tako zatečenom stanju prostoru lokalna zajednica, uprava, lokalno građevinsko poduzeće, vlasnici agencija u posredovanju nekretnina te građani odlučuju donekle staviti stanje pod kontrolu. Planiraju izgradnju dječjeg vrtića Katarina Frankopan te privremeno zabranjuju daljnju gradnju unutar starih smokovika. Područje se infrastrukturno oprema, izvode se prometnice, i jasno definira zona novog potencijala, drugačije gradnje, ali snažno utemeljene na proživljenom iskustvu.

Prije projektiranja Smokovika izvršena je velika javna rasprava, niz radionica, ali i precizna analiza tržišta. Ispitivane su potrebe građana i stanovnika Krka, primorja i regije, njihove potrebe i želje za gradnjom, kupovanjem ili najmom kuće-stana. Analizirano je tržište Zagreba, kontinentalne Hrvatske, Njemačke, Austrije, i Italije. Zajednički i nedvosmisleni odgovor od svih strana, zemalja i kultura bio je da se ne želi živjeti u zgradi kolektivnog stanovanja, u zgradama s posebno omraženim zajedničkim stubištem te sjeverno orjentiranim stanovima, bez pogleda na more. Većina, drugim riječima SVI, željeli su osjećaj boravka u obiteljskoj ili u najgorem slučaju višeobiteljskoj kući.

Također, provedene analize i istraživanja dokazale su da kod stanovanja i turističke izgradnje u Krku, bilo da se radi o stanovanju ili apartmanu, turističkoj ili stambenoj namjeni, idealna kvadratura stambenog prostora broji 70 metara kvadratnih. Također, kuće bez vrtova s terasom, vanjskim kaminom i roštiljem nemaju dobar prolaz. Vrt građevine mora imati mediteransko zelenilo, začinsko bilje, i jednu do dvije masline po svakoj stambenoj jedinici. Kuće imaju prizemlje i maksimalno dvije nadzemne etaže, s obaveznim terasama i balkonima.

Projekt Smokovik stoga kreće od jasne pretpostavke da ne poznaje i ne priznaje poznate tipologije kolektivnog stanovanja, iako su svi ulazni pokazatelji govorili o ekonomski isplativijem modelu u slučaju izvedbe gušće, višestambene gradnje. Planiraju se isključivo individualne kuće, a svaka građevina sadrži tri stambene jedinice. Svaka stambena jedinica ima dio okućnice ili veliku krovnu terasu. Također, u slučaju da se radi o stambeno-poslovnoj namjeni, građevina sadrži jedan ili dva poslovna prostora i dva stana. Stambena jedinica ili poslovni prostor veličine 70 metara kvadratnih projektirani su kao stan za poznatog vlasnika, ili turistički apartman namijenjen najmu. Ista građevina može biti u konačnici korištena za stalni i cjelogodišnji boravak, ili kao mjesto za povremeni boravak, odmor.

Projekt istražuje, analizira, i projektira različite tipove stanova, od jednoetažnih do dvoetažnih. Svaka kuća sadrži dio vrta namijenje jednom od stanova, te obavezno parkirno mjesto. Dodatni kriterij prilikom projektiranja bio je da se stanovi ne razlikuju po veličini i da svaki ima terasu okrenutu pogledu i moru u daljini. Nije prihvatljiva, niti moguća varijanta kuće koja nije precizno razriješila taj važan prodajno-psihološki kriterij prilikom gradnje, kupnje i biranja građevine. Također, svaki stan mora imati svoju privatnost i mogućnost potpune izoliranosti unutar stambene jedinice i parcele. Desetak novih građevina moraju biti različito oblikovane kako bi se izbjegao izgled zatvorene komune ili turističkog resorta.

Projektom su definirani karakteristični oblici kuća koji proizlaze iz unaprijed pripremljenih karakterističnih, tipskih stanova, kao idealnih i nepromjenjivih oblika koji nastaju sklapanjem i stapanjem različitih vrsta tlocrtne organizacije. Ulazni parametar i konceptualni kriterij projekta je da svaka od 12 predloženih kuća ima jedinstveni položaj, unikatan oblik, vlastiti ulazni portun, specifičnu organizaciju vrta i autonomiju stambenog prostora. Ovakva snažna heterogenost i različitost stambenih jedinica definira također i specifičnost svakog stana, te jasan osjećaj boravljenja i posjedovanje obiteljske kuće s vrtom. Ovakvim postavkama svaka kuća u Smokoviku specifičnog  je oblika, koji nastaje preklapanjem i sklapanjem različitih vrsta stanova u kompaktne volumene T, X, Y, +, i L oblika. Složenost i različitost dobivena je izvlačenjem, uvlačenjem i nadodavanjem zadanih elemenata, stvarajući pritom oblike koji ujedno stvaraju ugodna mjesta, boravke koji štite od sunca i kiše, ili stvaraju intimne terase, ulaze ili krovne vrtove. Svaka kuća okreće se prema pogledu i južnoj strani građevine, s karakterističnim elementom balkona s dubokom strehom i velikom ostakljenim otvorima, bez parapeta i zidova. Baza građevine izvedena je u lokalnom, na mjestu iskopanom kamenu, koji se koristi u izvedbi ogradnih zidova privatnih vrtova i prolaza do građevine. Bočna i stražnja pročelja izvode se kao puna, žbukana pročelja, s manjim otvorima različitih oblika i proporcija. Krov građevine prekriven je gromačom, lomljenim kamenom s parcele.