Idis Turato — Delta 5, Rijeka, Hrvatska — idis@turato.hr

Paloc, Kuća U Kući

Jemo kuća danas jelna u Buol, ona se zove paloc, paloc, u njuoj je kuća druga. A ova kuća vela, tuo je bila ugrojena za šiest braćie, Vukovići su se zvoli. A kuća unutra je bila jelnega nevuojnega čovika, Morko mu je bilo ime, a bi je onako grintov. Grintov i prilišno je bi sardit, bilo mu je ime Morko, a zvoli su ga Morko Sila. I muoj Morko, ćapali su ovi Vukovici, jemali su ništo vartla svuoga okolo njegovie kućie. I govori: “Doj, Morko, govori, prodoj ovo tvuoga i prodoj kuću, da mi učinimo ovuod kuću”. A vuon da nieće! A vuon da nieće i neiće. A oni kozali:”Po plotićemo ti”.

Tri su bili brata kapitona, a tri su bila popa, tri pomuorska kapitona. I Morko da nieće. I oni tako š njin na lipe, e ma potla ni bilo čo, nego se vajalo na silu, tako da su se oni išli u komunu kol šindika. Ti šindik je bi Vužio, kako da bismo danas kozali načielnik. I šindik pozove Morka: “Čuješ, Morko, dohodili su mi Vukovići, pust in ono, po kal ti oće judi plotit”. “E, ne pušćon jo to, mogu oni grodit di kuću na drugo misto”! Ne do Morko nikako, ne do Morko nikako.

I jedonput, jemo veli piergul ovi Vužio i fumo čibuk, lulu, onu tursku, i Morko bi se javijo, nedijon, pokli se dospila funcijun u crikvu, i govori: Čuješ, kože, ti, Morko, jes ti, kože, uriedi onu stvor sa Vukovićiman? A vuon odozdola njemu kože: “Ča se to tebe tiče? Ča se to tebe tiče?” A tuo ni bilo lako reč u ona doba jelnemu šindiku: “Ča se to tebe tiče”. A vuon govori: “Kako ti tuo olgovoroš, govori, jelnemu šindiku! Znoš ti da moje pero na daleko dosimje”.

kucaukuci_turato

A vuon govori: “Tvoje pero na daleko, a moja puška još i daje, do u tebe na polžuor”. E, kal je to vuon reko, vej ni bilo kul, kamo, to je vuon puno reko i pripuno, i olma je šindik pozvo bandure, koji su bili u Nerežišća, da se Morka arešto. Ma Morko je to nikako dozno, i Morko biž ća iz Bola. A di je išo, u Dubrovašku Repupliku. Opeta govorin, onda je bilo ako si čo učini u misto, onda si se ti priboci vonka za godišće don i moreš se opeta vrotit.I vuon se priboci tamo, a oni počieli grodit ovamo kuću, opasoli kuću Morkota, iskopali fundamiente, i oni to počieli tuote grodit. Doveli meštre, i tuo je još danas ta kuća tuote.

E, ma Morkota avizali iz Bola njegovi prijateji, svuojta, da se grodi tako i tako. I Morko jelnu nuoć tamo skupi nike jude u Dubruovnik i evo ti ga, evo ti ga jelnu nuoć sa nikuon brodicuon, s nikin brodićien, i duošo ti ovamo povar kovienta u Buol na Martinicu i iskarcali se, doni Morko četiri barila proha (tuo se u pismima govori »dvo barila proha inglieškoga«). Tako ti barili, koliko je tuo, koliko je kili bilo, ne znon, svakako doni vuon četiri barila proha i da će vuon lagumat njegovu kući, di su Vukovići ugrodili svuoj novi duom. I oni iskopali, pol tri kantuna iskopali po jelnu bužu i kopali na četvartu i stavili oni proh, da ce tuo oni užgat – evo ti olnikuda nikuor in duošo i zateko ih i ni bilo kul-kamo, vajalo uteć ća, ostavit sve tuo. I ovega puta in ni uspilo izlagumat. I tuo je do danas ostalo tako, ostala ta kuća tako, oni su malo bili brenzali s otin. I onda Morko ča je duošo dobije ol vlosti drugu kaznu, da se opeta ne smi za dvo godišca pokozat u Buol. I tako je tuo bilo.

Kal je bilo potla, e ništa, dokle će vuon bit tamo – oni su ugrodili zide. I kapiton – imali su, tri su brata bili popa, a tri kapitona, kal ova tri kapitona išli po darvenariju, po griede i kaparjune, sve, išli u Mletke, Veneciju, da ćedu tamo ukarcat. Odovuode se digli, svaki je imo svoju bruod, nave su se zvole, nave, imali su svoje mornore, i oni su išli iz Bola prama Veneciji po lenjom za pokrit ovu kuću. A još Morkova kuća unutra, da kal se ova pokrije, da ćedu onu raskopat i izvuć je kroz vrota vonka, u kamienje. Kal tamo hi ćapalo vonka nevrime, neviera, potopili se i kapitoni i brodi i mornori, ni se nikal nošla nonki, ča se ono reče, jelno daska ol broda.

I tuo se tumačilo, i do danas se tumači da je tuo kazna božja, da se tuo temu čoviku siromahu išlo tuo vaziest. I da je tuo tako stalo i tega roda je nestalo. Vej se ni moglo pokrit – ova tri kapitona su se potopili, ki su bili oženjeni, imali su ništo fameje, ženskie dicie i ovako, muškiega roda ni bili. Ova tri popa opeta nisu bili ženjeni, nÌ ni po njima. I tuo se govori da je tuo zaradi tega se oti ruod uništi i jerbo su bili nejudi. A onda se Morko potla vroti ovamo, potla vroti ovamo – i njega i njegova roda nestalo. Ta se kuća danas ugrojena nahodi u Buol, koja je danas Tonicie Viličić Šaltura. Tuo je paloc, kuća u kući.”

Ova legenda, živopisni tekst ispisan na bolskom dijalektu, objavljen u Bračkom zborniku 1981. godine, nepatvorena je i iskrena priča o ljudima, društvu i arhitekturi te njihovim zauvijek uzbudljivim i otvorenim odnosima. Prilog je nastao na temelju studentskog rada Ide Križaj i Jure Glasinovića, u akademskoj godini 2005-6, u sklopu kolegija “Metode sanacije povijesnih konstrukcija” pod mentorstvom prof. Egon Lokošeka d.i.a. , na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Tri Kilometra Varova Za Muzej Apoksiomena

Dok se kip Apoksiomena trenutačno nalazi u izložbenoj dvorani Paul Getty Museuma u Los Angelesu na izložbi »Power and Pathos – Bronze Sculpture of the Hellenistic World” (dopremljen tamo direktno iz Londona gdje je bio predstavljen u British Museumu) u Malom Lošinju privode se kraju završni radovi na izvedbi postava Muzeja. Ubrzo će sve biti spremno za povratak skulpture u domovinu te njezino trajno udomljavanje u Muzej Apoksiomena. Ovom dugo iščekivanom trenutku prethodio je gotovo pa četverogodišnji rad na rekonstrukciji Palače Kvarner, izgradnji Muzeja te izvedbi stalnog postava muzeja.

Pored skulpture nagog atlete Apoksiomena, kao glavnog i jedinog originalnog elementa arheološkog postava Muzeja Apoksiomena, Muzej se sastoji i od niza veoma specifičnih i posebno za ovo mjesto i specijalno za ‘događaj’ Muzeja osmišljenih prostorno-programskih cjelina. Svaka od cjelina muzeja definirana je programom postava muzeja, dok različiti materijali i oblici izložbenih soba predstavljaju niz prostornih sekvenci muzeja koje doživljavamo prolaženjem i hodanjem u strogo definiranom slijedu. Izložba Apoksiomena predstavlja prostornu materijalizaciju scenarija izložbe, koji je utjelovljen u specifičnom arhitektonskom konstruktu, izvedenom u složenoj prostornoj konstrukciji čeličnih štapova, obloženih pločama čeličnog varenog lima.

Tijelo i oplošje Muzeja slagano je na licu mjestu, spajano i vareno kroz 90 dana preciznog i mukotrpnog rada. Izvedena su tri kilometra varova koji su spojili nekoliko tisuća slobodno rezanih ploča tankog čeličnog lima. Ploče nepravilnog četvrtastog oblika, prilagođene su lakoj manipulaciji i radu desetak radnika varioca, koji su pažljivo obložili oplošje Muzeja. Svaki od tih djelatnika dobio je prijedlog i naputak o slaganju ploča te mu je ostavljeno na slobodnu volju prilagođavanje, slaganje, pričvršćenje i varenje svakog komada lima na čeličnu potkonstrukciju. Tijekom izvođenja radova timu izvoditelja pridruženi su lokalni varioci iz brodogradilišta Mali Lošinj te je iskustvo izrade i varenja limova na brodovima preneseno kao dragocjeno iskustvo u izradu oplate muzeja Apoksiomena u Palači Kvarner.

TLOCRTI_600

Izložbeni prostor koji se prostire kroz četiri etaže građevine izveden je kao složena rešetka, sastavljena od mnoštva čeličnih štapova i kosnika, spojenih u kompaktan čelični kavez oslonjen na tlo i zidove palače, ojačane prskanim torkret betonom. Preciznost i jasnoća čelične konstrukcije te s druge strane nepravilan, gotovo organski oblik starih zidova palače nastalih taloženjem vremena kroz mnoštvo rekonstrukcija i prenamjena stare zgrade, osigurao je arhitekturi muzeja stanje neočekivanog odnosa. Specifičan je to prostorno konstruktivni sraz elemenata i materijala, kao jasnih komponenti arhitektonskog scenarija muzeja.

ZAVARI

Ovako specifično projektirani čelični kavez umetnut je unutar oplošja postojeće građevine te se oslanja na tri točke, tri oslonca građevine, jedan na tlu i dva na nasuprotnim zidovima palače. Također, cijela konstrukcija izložbenog arhitektona kontinuirano je ovješena na vijenac građevine te lebdi u prostornom okviru zidova stare palače. Poput velikog broda u boci “zarobljeni” muzejski arhitekton stupa u specifičan prostorni odnos s oplošjem palače, stvarajući pritom pulsirajući otvoreni prostor između. Od uskog procjepa, preko šireg pogleda na galerije muzeja sažima se i rastvara prostorni dijalog elemenata građevine.

Muzej u suštini s jedne strane oblikuje stalni postav Muzeja i preostali, mahom javni, gradski prostor građevine. Muzej Apoksiomena s njegovim scenarijem postava oblikuje jasan volumen, definirajući pritom niše slobodnog prostora namijenjenog javnosti i pratećim ponudama mjesta u kulturi. Otvoreno prizemlje, javni balkon na prvoj etaži, galerija za kustose, uprava i prostor za njihove goste na drugom katu te krovni lounge-belveder, dijelovi su prostornog scenarija muzeja namijenjeni gradu i posjetiocima koji nisu došli samo u zatvoreni, strogo kontrolirani režim postava Muzeja.

Čelična konstrukcija muzeja ubačena je kroz otvoreni krov građevine, koji je naknadno zatvoren, te je pristupljeno tromjesečnoj izradi obloge limenim pločama. Odmašćeni, očišćen i u grubo izrezan lim raspoređen je po visini građevine te su radnici varioci krenuli u paralelno oblačenje tijela muzeja limenim pločama od krova muzeja do prizemlja. Krećući od jasnih naputaka o načelnoj veličini i načinu pričvršćenja, ploče su fiksirane točkastim varenjem na jednakoj udaljenosti, formirajući jasan oblik tijela muzeja. Kontrolirajući rad svakog dana, u suradnji s variocima i njihovim voditeljima, u tijesnoj kreativnoj suradnji oformljeno je amorfno, neravno i veoma specifično tijelo muzeja.

Nakon manjih preinaka i savladavanja lomova i savijanja na bridovima izložbenog arhitektona dorađeni su rubovi ploča, spojevi specifični “susreti” i odnosi ploča na sudarima više prostornih ravnina plohe Muzeja. Nakon pričvršćenja svih limova pristupljeno je kontinuiranom i preciznom varenju svakog lima. Puna dva mjeseca izvedena su 3 kilometra varova i potrošeno tristo kilograma spojnih šipki i materijala za varenje. Desetak marljivih varioca shvatilo je nakon samo nekoliko dana da svojim radom izvode i utjelovljuju specifičan i veoma neuobičajen prostorni uradak. Želja za bivanjem dijela tima koji izvodi ovo nesvakidašnje djelo okupilo je i dodatne varioce iz Lošinja, koji su htjeli sudjelovati u nesvakidašnjem radu i kolektivnom trudu.

Nakon varenja i čišćenja dobivene plohe pristupilo se višekratnom bojanju i poliranju dobivene plohe, te završnoj obradi limenog arhitektona. Korišten je sjajni bijeli brodski lak, onaj isti kojim se premazuju trupovi brodova, trajekta i remorkera u Lošinjskom brodogradilištu. Zidovi muzeja i stare palače ojačani su prethodno špricanim torkret betonom te su završno pobojani Yves Klein plavom bojom. Na kraju je dobiven začudan spoj hrapave, amorfne i matirane plohe plavoga zida unutar kojeg plovi glatki limeni muzejski arhitekton, stvarajući neočekivane i neobične prostorne odnose, refleksije svjetla koji prodire kroz otvore prozora na zidovima stare građevine. U dubokom plavetnilu stare kuće zarobljen je brod u boci, muzej koji nestrpljivo čeka povratak Apoksiomena s dugog puta oko svijeta.

Zvučna Kutija, Pozornica, Scena i Događaj

Prigodom 130. godišnjice izgradnje Hrvatskog Narodnog Kazališta u Rijeci, odnosno povodom proslave ove važne obljetnice, pozvani smo od strane uprave kazališta, ravnatelja opere Marina Blaževića i intendanta Olivera Frljića, da zajednički osmislimo nekoliko događaja s novom kazališnom pozornicom koja bi se, zavisno od prilike i događaja u teatru prigodno mijenjala i predstavljala publici kroz različite događaje i predstave u kazališnoj sezoni 2015-16. godine.

Ova suradnja i naznaka mogućeg zajedničkog rada na propitivanju odnosa prostora, zvuka i događaja predstave započela je na koncipiranju projekta Europske prijestolnice Kulture – RIJEKA EPK 2020. Sličnost u pogledima na ulogu i promišljanje teatra, podudarnosti u želji za propitivanjem odnosa prostora, akcije i događaja, omogućili su da se u samom početku postave jasni kriteriji i konceptualne postavke koje pozornicu ne shvaćaju kao običan scenografsko dekorativni izazov.

Nova pozornica zamišljena je i projektirana kao specifično mjesto akcije i događaja predstave. Pozornica potencira dramaturgiju scene, ona je svojevrsna aplikacija za komuniciranje poruka i slika. Pozornica je također zvučna kutija, audio-box, rezonator, pojačivač, usmjerivač i apsorber zvuka, svjetlosna i dinamična školjka koja po potrebi postaje jasan motiv, promjenjiva slika kazališta i njegove jasne poruke.

 

scene-polikarbonat
 

Tradicija kontinuirana teatarskog života u Rijeci dulja je od dva stoljeća. Prvo kazališno zdanje u ovome gradu podignuto je 1765. godine, a krajem 18. stoljeća započinje gradnja novoga kazališta kojega 1805. otvara ugledni riječki građanin i trgovac Andrija Ljudevit Adamić. Tijekom 1883. godine riječka gradska uprava, na čelu s gradonačelnikom Giovannijem Ciottom, donijela je odluku da se podigne nova velebna kazališna zgrada na Rječini. Odlučeno je da se kazalište gradi na tadašnjem prostranom trgu Ürmeny, projekt je naručen u Beču, u specijaliziranom ateljeu za kazališta, kod arhitekata Hermana Gottlieba Helmera i Ferdinanda Fellnera. Nakon dugotrajnih priprema, dvogodišnje gradnje i nestrpljivog iščekivanja, konačno je 3. listopada 1885. osvanuo dan otvorenja novoga Općinskog Kazališta – Teatra Comunale.

Ova nova pozornica osmišljena je i napravljena u sjećanje na taj važan dan u riječkoj kulturi.

Pozornica predstavljena i građena tijekom dva radna dana, u sklopu programa „Festival 130“ kada je kroz dva večernja događanja posjetiteljima omogućen obilazak svih prostora Kazališta; od atrija i pozornice, kroz dvorane za probe i garderobe, preko foyera do tonske dvorane, otvarajući pritom novo iskustvo i pogled na zgradu Kazališta. U svakom od tih specifičnih prostora Kazališta, članovi svih ansambala riječkog HNK,  glumci, pjevači, plesači, cijeli zbor i orkestar, ukupno oko 200 izvođača, zaposlenika i gostiju Kazališta izvodilo je program „Vaše kazalište – vama!“ Prolazeći kroz arhitekturu kazališta, hodajući kroz građevinu posjetitelji su gledali odlomke najboljih riječkih predstava te po prvi puta svjedočili dijelovima proba predstava u nastajanju.

 

KAZALISTE_20151002
 

Tijekom dva dana, u trajanju od 18 do 20 sati, gledatelji su mogli vidjeti odlomke baletnog klasika „Giselle“, ali i dio probe za suvremeni balet „Sex“ čija će premijera ubrzo uslijediti. Bilo je tu dijelova predstava hrvatske drame “Škrtac”, “Životinjska farme”, potom “Notti romane” i “Le quinte della vita”, ansambla Talijanske drame. Uz brojna iznenađenja, prostorne odnose, prolaženja stubištima i sobama koje gledatelju nisu inače dostupna, posjetitelji „Festivala 130“ mogli su poslušati dio probe za “Svečani gala koncert” povodom 130. obljetnice otvorenja riječke kazališne zgrade te vidjeti dijelove nove pozornice, zvučne školjke, audio-boxa kojeg smo izveli i isprobali za svečani gala koncert koji je jučer navečer održan.

Jesno postavljeni koncept pozornice ima za cilj jasno podržati i afirmirati sve prostorne, vizualne i audio karakteristike predstave, neovisno radi li se o muzičkim izvedbama opera, koncerata, baletnim predstavama, drami ili nekoj novoj kombinaciji kazališnih disciplina, prigodno udomljenih i pojačanih novom pozornicom. Odlučeno je da se osmisli pozornica koja je izvedena od modularnih, pomičnih i demontažnih okvira obloženih translucentnim polikarbonatnim fasadnim pločama.

 

scena-poucno-kako-radi
 

Aluminijski okviri, čelična konstrukcija te sustav kazališnih cugova, vitla i sajli kojima se podiže i spušta konstrukcija, pomiče i postavlja pozornicu u različite pozicije, visine i prostorne odnose omogućavajući pritom oblikovanje pozornice u različite vizualne i prostorne sklopove.

Translucentnost površine, položaj i vrsta svjetla, projekcije, boja i intenzitet svjetla definiraju različite i neočekivane refleksije i prodore svjetla, definirajući pritom različite osjećaje i prostorno vizualne podražaje. Glatka površina polikarbonatnih ploča, njihov nagib, kutevi postavljanja i razne složene prostorne konfiguracije, stvaraju i podatnu zvučnu kutiju koja usmjerava, a po potrebi i sprečava prolaz zvuka u željenom smjeru. Zvučna kutija preuzima dimenziju i oblik postojeće historicističke scenu i njezinog glavnog portala, te se prilagođava, deformira i oblikuje prema željenim audio i vizualni parametrima scene.

Bilo da se radilo o operi ili koncertu, baletu ili mjuziklu, drami ili prigodnoj proslavi, polikarbonatna pozornica i njezini prepoznatljivi elementi od događaja do događaja oblikuju zvuk i usmjeravaju pogled, redefiniraju odnose u prostoru, manipuliraju očekivanjima i vizualnim iznenađenjima predstave.