Jednog jutra, danas već davne 1981. godine, posjetio sam Kukuljanovo, malo mjesto pored Rijeke. U tom mjestu na Grobinštini nalazio se Dom Kulture. Centar okupljanja mještana, prostor događaja, kuća s nizom prostorija raznih veličina i namjena rezerviranih za kulturno uzdizanje mještana. Filatelistički, šah i briškula klub, prostorije za folklor, mjesnu limenu glazbu te mala umjetnička galerija i lokalni kafić dio su ponude iz kulturne lepeze građevine namijenjene svim uzrastima i generacijama. U centru doma nalazila se velika polivalentna dvorana, prostor sretanja ljudi iz okolnih mjesta i Kukuljanova, rezervirana za plenume, skupove, predstave, fešte, maškarane tance i koncerte. Ta velika i prostrana dvorana visine dviju etaža unutar sebe sadržavala je s jedne strane pozornicu i scenu, a s druge strane prostor dugačkog šanka za posluživanje pića, i prostranu galeriju na katu s kojeg se moglo pregledno i opušteno pratiti program na parteru i pozornici. U toj velikoj dvorani tijekom 1981. godine slikar Oton Gliha crtao je svoju najveću sliku, najveću gromaču koju je ikad naslikao. Sliku kao svečani zastor HNK Ivana Plemenitog Zajca, Rijeka. Toga je dana nastala ova fotografija.
Bila je to kolosalna slika dugačka 15, a široka 5 metara. Sjećam se veoma dobro da je Gliha crtao sliku velikim kistovima veličine metle i kantama boje od 30 litara, te je njegovo slikanje izgledalo kao da čisti ili bolje rečeno prlja pod dvorane. Prvo bi nekoliko minuta crtao hodajući dvoranom noseći u jednoj ruci veliki kist, a u drugoj vedro s bojom. Nakon crtanja i slikanja penjao bi se na galeriju iznad šanka i gledao što je, i kako naslikano s prikladne udaljenosti. I tako puna dva mjeseca gore, dolje, slikanje pa gledanje s galerije. Dan za danom slika je bila sve veće i veća, a motivi i slika Bakarskih gromača sve jasnija. Promatrao sam ga kako radi. Učinilo mi se da sada u ovoj dvorani ponovo hoda svojim kamenjarem, svojim gromačama, svojom slikom, svojom drugom prirodom. Kao u prirodi Krka sada su na platnu kamenja postala crte, a crte su kameni zidovi. Slika kao transponirana priroda.
Danas donosim projekt koji kroz nekoliko preciznih faza i arhitektonskih elemenata, nastoji i želi prirodu gromača i mediteranski crtež Otona Glihe transponirati u specifičan arhitektonski projekt. Program kroz pripadajući mu scenarij i sinopsis biva transponiran u crtež, a crtež u arhitekturu. U arhitekturu koja preuzima ili proizvodi specifičan događaj. Događaj definira, u ovom konkretnom slučaju, topografiju i arhitekturu nove prirode, stvarajući mjesta, niz točaka i čvorišta oblikovanih zidovima kojima se prema scenariju korištenja pridodaju sadržaji i namjene. Od stanovanja do odmora, preko rada i zabave, na mjesta poljoprivrede, i površina za uzgoja maslina, vinove loze, lavande, kuša, i pelina, preko dijelova kamenjara namijenjenih uzgoju ovaca te pčelinjaka, do polja samoodržive energije crpljene iz sunca i vjetra te točaka dubokih kraških bunara s vodom, sve je složeno u veliki kolaž, preglednu sliku. Tako nastaje polje specifične pojavnosti, a svaki element ovako definiranog prostorno funkcionalnog arhipelaga čini cjelinu Projekta Gromača. Tijekom dana sunce svojom putanjom mijenja sjenama oblik zidova i parcele. Mijenja Gromaču kao veliku arhitektonsku sliku, sliku projekta.
Arhitektura zidova definira mjesto, zidovi gromača kao alat za umjetnu topografiju. Arhitektura gromača koja oblikuje drugu prirodu. Priroda kao niz specifičnih mjesta objedinjenih u novu sliku, sliku arhitekture Nove Gromače. Likovno i arhitektonski projekt Gromača pritom ostvaruje i materijalizira jedan posve specifičan slučaj viđenog, istraživanog i proživljenog svijeta. Svijeta prirode i strukture primorskog pejzaža. Pritom je neminovno reći i shvatiti da je ova metoda prvenstveno analitička, prostorno energetska i biološka, a tek onda arhitektonska. U konačnici Projekt Gromača možda, ali nikako ne apriori, može postati i novi umjetnički projekt.
Projekt Gromača kreće od stvarne, površinske, vegetacijske dekorativnosti, od pejzažne scenografije zidova, preko crteža i slike Otona Glihe koji hoda i korača svojom slikom crtajući kistom zidove, te se sve više okreće traženju arhitektonike i energije prirode preuzetog iz mjesta i krajolika. Projektom se nameće nužnost paralelne fiksacije na prepoznate tokove teritorija koje je kroz vrijeme logika prirode zacrtala kao okvirnu shemu. Kostur unutar kojega se slegla kamena masa i mogućnost stvaranja specifičnih mjesta, raskršća, sukoba topografije i arhitektonike koji mogu provocirati događaj, ili udomiti sadržaj. Projekt Gromača bilježi i proizvodi te naglašene nizove te bilježi ritam. Ritam i položaj svih opisanih elemenata projekta su sposobni predočiti pokret, stvarajući pritom arhitektonsku osnovu psihološke efikasnosti Nove Gromače.
Postavljen je zadatak kojim je potrebno isprojektirati suvremeni dom za treću dob, dom za smještaj starijih osoba u Opatiji. Pitanje je kako osigurati kvalitetan životni okvir za boravak ljudi koji su otišli od svoje porodice, otišli iz svoje kuće, doma, stana i odlučili nastaviti život u novom i nepoznatom okruženju. Kako prostorom, arhitekturom i atmosferom osigurati novi, drugačiji i poticajan scenarij svakodnevnog života u društvu tristotinjak osoba slične dobi i životnih potreba? Sigurno je jedno, “novi dom” nemože zamjeniti stari, ali se ovim projektom otvara mogućnost za stvaranje novog okvira za drugačiji, uzbudljivi život treće dobi u Opatiji.
Opatija i njezin danas prepoznatljivi urbani image rezultat je kratke ali vremenski intenzivne urbanizacijom dijela Kvarnerskog priobalja od strane Austro-Ugarske monarhije. Sve započinje veoma jednostavnom i odlukom da se željeznička pruga koja je stigla do riječke luke produži do malog mjestašca na zapadnom dijelu Kvarnerskog zaljeva sa nekoliko kućica i opatijom (po kojoj mjesto dobiva i ime), te se time dodatno popuni i osnaži promet ljudi na relaciji Beč-Rijeka i posjeta obali Jadranskog mora.
Tadašnji riječki gradonačelnik i veletrgovac Ignazio Scarpa prodaje svoju luksuznu vilu s bogatim parkom i botaničkim vrtom austrijskim industrijalcima kako bi svoje poslovanje proširili na turizam na ovome nevinom i pitoresknome mjestu. Iako Opatija nije imala ni tada, kao ni danas, najbolju geografsku i klimatsku mikro-orijentaciju (zaleđe s Učkom i hladan zrak koji se spušta te rani zalazak sunca) odluka da se naseli i ekstenzivno urbanizira prostor oko Scarpinog posjeda bio je zametak turizma na ovome teritoriju.
U samo nekoliko godina izgrađeno je desetak hotela i niz pansiona s apartmanima. Hoteli Kvarner, Imperial, Stephany, Central, brojna kupališta i parkovi poput čudnovatog kvarnerskoga “Las Vegasa” stvaraju grad zabave i ladanja ni iz čega. Bez ikakvog urbanističkog plana, temeljem jednostavne strategije importiranja gotovih projekata austrijske arhitekture pansiona, hotela i vila, u bogate parkove i perivoje nastaje kićeni grad, grad kolaž složen od slobodnostojećih kuća različitih stilova i bogatog zelenila položen na kosu topografiju terena okrenutu moru. Poput kakve vrhunske autrijske torte iz dobre stare slastičarnice sve je kićeno i slatko, ali silno zavodljivo i relaksirajuće. Ovako nastali grad-resort je 1889. godine službeno proglašen prvim morskim lječilištem na Jadranu, i kao što sam više puta pisao, Opatija postaje okvir za spoj na prvi pogled nemogućih događaja, ljudi i tipologija.
Do 1913. godine ovdje je izgrađeno desetak hotela, 44 pansiona, 83 vile i čak pet kupališta koji su bili okruženi prekrasnim botaničkim vrtovima što se najbolje vidi na povjesnim kartama grada u intenzivnom razvoju. Nakon drugog svjetskog rata razvoj turizma je snažan i masivan, te smo danas svjedoci veoma poticajne i specifične slike grada kojeg karakteriziraju individualne građevine visine do pet katova slobodno položenih u kolažirano zelenilo borova, palmi i čempresa, projektiranih kroz brojne perivoje i parkove.
Iz ove jednostavne ali karakteristične urbane postavke, te site-specific metode razvoja grada i parcele preuzeti su i transponirani elementi novog projekta doma za starije osobe u Opatiji. Parcela za novi dom nalazi se na strmoj padini okrenutoj Kvarnerskom zaljevu, između dviju cesta, položena pored parka i starog groblja ograđenog gustim zelenilom vitkih čempresa i u neposrednoj blizini guste izgradnje starog ribarskog mjesta Volosko. U samom startu projekta odlučeno je da dom koji mora udomiti oko 300 soba za svoje goste nikako nesmije ostavljati dojam i osjećaj boravka u velikom nepreglednom hotelu, nabubrenom mastodontu, ogromnom ledenom santom privezanom uz rahlu strukturu grada, te da je poželjno da svojim mjerilom, ambijentom, prostornim odnosima mora biti novi ugodni dom, mjesto veselja i prisne komunikacije ljudi treće dobi.
Perivoj i njegovi parkovni elementi preuzeti iz prije spomenute ville Angioline i ostalih poznatih perivoja Opatije i Austro-Ugarske monarhije, te karakteristični elementi anonimnih i arhitektonski predvidivih slobodnostojećih volumena kuća kao da su prebačeni nekom prostorno-vremenskom mašinom u novi distordirani urbanističko-arhitektonski koncept suvremenog doma. Dom je disperziran u šest slobodnostojećih kuća sa centralnim prostorom, svojevrsnom matičnom pločom doma koja je projektirana i oblikovana kao arhitektonski prelaz iz perivoja u kuću, javni pasage kroz park i parcelu. Ovakva centralna dvorana doma na čijem se krovu, djelu prizemlja i interieuru sa velikim stubištem nastavlja park, katalizator je različitih ambijenta i prostornih osjećaja, te igra važnu ulogu distribucije i jasne komunikacije složenog kompleksa doma sa njihovim korisnicima, posjetiteljima i gostima. Park koji se nastavlja i pretapa sa elementima prizemlja doma projektirani je kolaž zelenih medaljona, puteva, staza, trijemova, proplanaka i polja zelenila sa umetnutim gustim soliternim zelenilom kolažiranog sa raznih strana i geografskih podneblja. Neki od djelova parka oblikovani su i uređeni specifičnim biljnim vrstama nastalih na ovom i za ovo specifično mjesto.
