Umjetna Brda Budimpešte

Kontrola zatečene prirode i konteksta te programiranje specifičnih događaja unutar raznolikih, većini ljudi nepoznatih i potpuno novih prostornih konfiguracija, jedan je od mogućih načina projektiranja u arhitekturi. Također, svjedoci smo da je proteklo stoljeće donijelo na vidjelo svojevrstan inverzan postupak u kojem arhitektura simulira prirodu, prilagođavajući se događanjima i vrstama izmještenih iz svojeg originalnog konteksta. Tematski parkovi i zoološki vrtovi prve su takve tipologije koje su početkom dvadesetog stoljeća trajno izmijenile ulogu i poruku arhitekture u velikim urbanim sredinama.

Jedan od prvih primjera preciznog i promišljenog simuliranja prirode, kojom se posjetitelji tematskog parka uvode u prostorno-programski narativ nepoznatog i dalekog područja, a da pritom nisu promijenili mjesto svojeg boravka, je moderni zoološki vrt u centru Budimpešte. Davne 1909. godine započeti su radovi na izgradnji 40 metara visokog brda, kamenih planina koja zahvaljujući precizno projektiranom armiranobetonskom konstrukcijom simulira obrise velikih kamenih gromada nazvanih “Brdo A”, i “Brdo B”.

Tim stručnjaka kojeg su sačinjavali Dr. Adolf Lendl zadužen za zoološki prikaz, građevinski inženjer Gyula Vegh odgovoran za proračun i stabilnost konstrukcije brda te dr. Kornel Neuschloss kao glavni nadzor u izvođenju radova, u dvije su godine napornog rada izveli prvo umjetno brdo Europe.“Brdo A” imalo je oblik vapnenačke planine s vrhom zamišljenog od dolomita, a “Brdo B” rađeno je u preciznom faksimilu eruptivnih stijena. Njegova površina bila je 4.700 četvornih metara s unutarnjim prostorom od nevjerojatnih 38.850 m3.

“Podignuti ćemo, na zaprepaštenje svih, visoko stjenovito brdo” govorio je uzbuđeno idejni tvorac DR. Adolf Lendl. “Brdo će biti izgrađeno u karakterističnim sivim vapnenačkim oblicima kraškog područja. Njegova velika površina pružat će raznolike vizure i ugođaje. Kada ubacimo male travnate površine i niz jaruga s vodom između strmih kamenih zidova koje vode širokom dolinom, to će izgledati potpuno prirodno. Još samo da dovedemo životinje, posadimo drveća, grmlja i sve će izgledati kao prirodni isječak u samom centru grada.” – tako se hvalio i objašnjavao ideju, tvorac prvih umjetnih brda, prilikom otvaranja radova novog zoološkog vrta.

Oblik brda definiran je i projektiran razvedenim armirano-betonskim okvirima koji pridržavaju razlomljenu i slobodnu armirano-betonsku ljusku. Zadatak je bio spojiti točke u prostoru kako bi se stvorili stabilni i statički svrhoviti oblici izgrađeni za puni oblik i vjeran doživljaj brda. Dvije makete u mjerilu 1: 200 izrađene su prije izvedbe ove složene građevine, kako bi vjerno simulirale položaj, raspored te konstrukciju greda i stupova. Tijekom izvođenja radova na samom gradilištu izveden je i detaljniji model u mjerilu 1:25 koji je pomogao bržoj gradnji, te radnicima plastično prenio konačni smisao i tok radova.

Struktura umjetnog brada morala je biti dovoljno čvrsta kako bi omogućila prihvat umjetnih stijena, fiktivnih gromada, te apsorbirala hodanje, preuzela opterećenja snijega, i potpuno zaštitila prostor od kiše i vlage. Također konstrukcija je morala prenijeti teret na temelje i tlo, koje je korišteno na novoizgrađenom platou između dva vrha brda, jednog visine 20 metara, a drugog visokog 34 metara.

Središnji, unutarnji prostor ukupne visine 31,80 metara i lebdeća kupola iznad njega bile su jedinstvena konstrukcija tog vremena. Konačni oblik koji se sastojao od osam zakrivljenih i složenih glavnih nosača primao je potisnu liniju sila i opterećenja; stoga je opterećenje na kolutovima bilo minimalno. Precizno projektirani i jasno raspoređen dizajn, te pomno planirani položaj vanjskih nosača, omogućio je spajanje stupova i greda u jedinstvenu prostornu rešetku.

Na vrhu umjetnog brda nalazila se glomazna kupola koja je projektirana i dizajnirana da sadrži veliki spremnik vode, spojen s instalacijom vodenih bunara, koji su zoološkom vrtu osiguravali dovoljne količine vode. Do trenutka kad je stijena bila dovršena, gradska vodoopskrba je stigla izvesti novi komunalni vod do parka i vrta, te je kupola s velikim spremnikom vode ostala neiskorištena. Spremnik koji se može i danas vidjeti u početku je bio planiran i kao vodeni tank u slučaju požara. Zbog nedostatka sredstava ova ideja nije nikada realizirana, a spremnik je ostao potpuno prazan, spreman za neke buduće stanare umjetne prirode.

Priča i projekt umjetnih stijena koje se koriste kao nastambe životinja u zoološkim vrtovima izvorno je započela u Zürichu. Urs Eggenschwiler, umjetnik i kipar koji je bio ljubitelj prirode i uživao u posjetu životinjama, dizajnirao je prvi umjetni kamen za ciriški zoološki vrt. Iako izvorni plan i projekt nije proveden, kiparova ideja svidjela se Karlu Hagenbecku, direktoru Hamburškog vrta, tako da su prve umjetne stijene izgrađene u Hamburg-Stellingen Zoo uz primjenu panorama-prostora kao kadrirani pogledi unutar kaveza sa životinjama. Ova je ideja zatim obrađena, potvrđena i primijenjena u nekoliko zooloških vrtova, uključujući i ovaj u Budimpešti, te podržana kao pravilo i standard svih licenciranih zooloških vrtova od strane „Zoo Building Commita”.

Pored ovog stručnog tijela, i Mađarski Kraljevski institut za geologiju pružio je znanje, stručne smjernice i ekspertize za pripremu obrazaca umjetne stijene. Njegovi geolozi i biolozi dostavili su precizne projekte i opise za oblikovanje granita, gnajsa, vapnenca, dolomita, pješčenjaka, bazalta i dragih kamenja. Geolozi i kipari zajedno su pratili gradnju, kontrolirali i usmjeravali predradnike na izgradnji, tako da što više nalikuje prirodnoj litici, dok su fotografije i elaborati „Egyseko” vrha u Transilvaniji služili je kao ogledni modeli i uzorni primjeri.

I danas u budimpeštanskom vrtu zatičemo brojne puteve i staze koje vode po ovom predivnom umjetnom brdu. Mufloni veselo skakuću po njegovim obroncima, srndaći slobodno šetaju, a medvjedi mazno leže i odmaraju. Ovce, crne i bijele, mirno pasu na livadicama, dok na suhim stijenama divlje vrste koza iz Azije i Afrike preskaču projektirane ponore. U obližnjim potocima u podnožju brda plivaju ribe i pužu mali vodozemci, a rječne ptice, rode, čaplje mirno se šepure uz umjetna brda “A” i brdo “B”. Centar Budimpešte zbog ovog brda posljednje stoljeće posjećuju svi, dok samo manji broj ljudi znade za nevjerojatnu konstrukciju i arhitekturu greda i stupova unutar oplošja artificijelne prirode.

Pravo Na Grešku

U vremenu kada je sve održivo, dobu gdje su sva mjesta i građevine sigurne te je poželjno biti efikasan i “smart”, postavlja se pitanje imamo li pravo na pogrešku? Postavlja se pitanje kako unutar novih dogmi učiti na vlastitim pogreškama? Kada je osnovni kriteriji odabira dobra ocjena, a broj likeova i followera jedino mjerilo za vrednovanje rada i kreativnih napora, pravo na grešku potpuno je izostavljeno. Svaka naša imalo spekulativna aktivnost usmjerena je na zadovoljavanje poznatih pravila, na komfor poželjnih rezultata i predvidivih rješenja.

Paradoksalno, ali istinito, suvremeni svijet, iako je sazdan i sastavljen od greške same, a sastavnice njegove medijatizirane tržišne ekonomije su često plod rizomske nepredvidivosti i kaotične grešnosti, ona nam se ne nudi kao poželjno i prihvaćeno stanje. Godinama nakon što je pogreška u umjetnosti Andyja Warhola legalizirana, nakon što je Tatieva dekostruirana kuća postala poželjna, greška akorda i disonantnost zvuka Sonic Youtha su sada uhu ugodne, nasilna poetičnost Caveovih balada dio je mainstreama, a greška kompjutorskog glitcha postala dio sexy vizualnog trenda, jasno nam je da je grešku potrebno što prije legalizirati.

Arhitektura, kao i svaka kreativna djelatnost, podrazumijeva trenutak inicijacije, fascinaciju medijem, učenje, spoznaju, ali i otvoreno pravo na pogrešna rješenja. Arhitektura se zamišlja, crta, skriptira, gradi i ruši. Da bi ovladali arhitekturom kontinuirano moramo djelovati unutar javnosti nevidljivog, ali silno neizvjesnog eksperimenta. To vrijeme i sam proces traži prostor arhitektonskog laboratorija u kojem se ispituju i testiraju potencijalno dobra i loša rješenja. U arhitekturi loše i opasno jednako je važno kao dobro i udobno.

giphy

Da bi bili arhitekti, svi od reda moramo otvoreno i jasno govoriti, pisati i graditi. Uvjetovano samom biti struke, a općeprihvaćeno sveopćom medijatizaciom globalnog svijeta, mi jesmo samo i isključivo ako objavljujemo, postamo i slikamo. Nesebično i intuitivno dijeljenje podataka sa svima nije stvar samo altruizma već apsolutni modus operandi. Ako ne govorimo, ako ne pišemo, ako ne komuniciramo, ako ne gradimo – nas nema. Sve što radimo povezano je sa svima i ostavlja snažan utisak. Naš rad utječe na ljude koje nismo sreli, naša arhitektura ostavlja trag i na mjesta gdje nismo i nećemo biti.

Ovakvo stanje rađa neku vrstu nove odgovornosti, ali jednako tako sve nas uvodi u stanje kontinuirane anksioznosti od općeg neprihvaćanja. Cyber giljotine i lomače društvenih mreža jasno i plastično pokazuju kako završe oni čiji govor, pisanje i građenje nisu odmah prihvaćeni. Objave i postovi, instagram slike i djela ubrzano ostavljaju svoj trag. U kratkom vremenu pretvaraju nas u zvijezdu ili bacaju u blato nepoželjnih. Smart tehnologije, održivi razvoj i efikasnost našeg rada, dostupnost resursa svega i svačega oko nas davno je zadovoljila sve naše potrebe, ali i jasno svima pokazala da zbog vječne i nepresušne ljudske pohlepe nećemo zauvijek moći zadržati ovakve odnose. U takvom stanju mislimo i djelujemo isključivo i samo u ovom trenutku. Prošlost nam se odjednom čini ljepša, a budućnost potpuno neizvjesna, anksiozno paranoidna.

S druge strane arhitektura je opuštajuće spora, analogno troma, inspirativno inertna, snažno povezana sa živim akterima uvezanih “zatvoreničkim lancem” nazvanog arhitektonski projekt. Projekt kao okvir za spekulaciju o nepoznatom, alat, medij, at-hoc ideologija postaje tako legalan i svima prihvaćen moderator pogreške. Projekt i njegovi akteri dobrovoljno prihvaćaju rizik, svjesni su neizvjesnosti kao pokretačke energije, a grešku shvaćaju kao sastavni dio otvorenog procesa. Sastavni dio signalizacije i opreme puta u arhitekturi. Sve pa tako i greška postaje dijelom kreativne statistike, nadahnute data analize i neočekivane, ponekad greškom uzrokovane projektne obrade.

Pravo na grašku potrebno je spoznati, razumjeti, legalizirati i medijalizirati sa svima, kao sastojak dobrog i kvalitetnog projekta. Kao što su u ne tolikoj davnoj prošlosti tipovi, standardi, elementi u arhitekturi bili dio enciklopedije znanja, kojeg apsolutno primjenjujemo danas, jednostavno moramo usvojiti metode rada, projektiranja koje uvažavaju nepredvidivost, nestabilnosti i rizik kao dio okoliša – greške i prototipne slučajnosti kao dio zatečenu prirode oko nas. Spekulacija o budućnosti s uvaženim pravom na pogrešku postaje način operiranja, skriptirani manual za rad i djelovanje.

Projektiranje u arhitekturi treba preuzeti legaliziranje pogreške koje imamo u znanstvenim laboratorijima, tehno parkovima i modnim salonima, u kojima se iz sezone u sezonu planiraju i projektiraju budući trendovi i moderiraju neočekivani konsenzusi. Također arhitektura mora preuzeti metodu radikalne normalnosti prisutne u filmskoj industriji novih HBO serijala i zabavne glazbe. Radikalnost, nepredvidivost i grešnost danas je izmještena iz alternativnog, sunverzivnog svijeta u otvoreni mainstream. Kao što klokan mladog Pape nije greška, niti je grešna njegova cigareta, a savjeti Nicki Minaj odjednom postaju bezgrešni savršeni, shvaćamo da pogreška u arhitekturi nije zaboravljena. Pravo na grešku nije izgubljeno, već se samo radikalno mijenja, testira i polako ponovo usvaja, uspostavlja kao dio novog reda i sustava.

Snaga Prirode I Politike

Živimo u vremenu i prostoru snažnog tehnološkog i znanstvenog razvoja. Unutar tog nezaustavljivog, i na trenutke nepredvidivog procesa, priroda i politika, onakve kakve smo stoljećima poznavali, snažno se transformiraju. Pritom se mijenjaju naše svakidašnje navike, stvaraju se i rađaju neke nove istine, moderirajući naše živote ka nekim novim etikama i moralima. Ovaj brzi i nezaustavljivi proces predmet je fotografskog istraživanja i snimanja kojeg je u periodu od 2008. do 2013. proveo njemački fotograf Thomas Struth.

Njegova izložba i knjiga pod naslovom “Priroda i Politika” obuhvaća i zorno prikazuje njegovo široko polje interesa koje uključuje prizore i scene uhvaćene u tehnološkim kampovima, laboratorijima, prirodnim krajolicima, tematskim parkovima i muzejima. Naslov koji je osmišljen, prema Struthovim riječima, želi pomalo komično provocirati gledatelja njegovih fotografija da propituje i analizira njegove složene konstrukte. Oni su svi od reda plod i proizvod snažne ljudske ambicije, te su potpuno nezamislivi bez neke vrste plodnog i neočekivanog odnosa prirode i politike.

U svojim fotografijama Thomas otkriva i eksplicitno prikazuje sve ono što se često skriva od očiju javnosti. Stvari i odnose među njima odjednom gledamo na njegov, specifično ironičan i blago komičan način. Struth otvara vrata istraživačkih laboratorija, tehnoloških parkova, razotkriva zastore ureda znanstvenika, te pokazuje slojevitu, ali i silno jednostavnu istinu. Ove, prvenstveno dokumentarne fotografije, mogu nekome izgledati zastrašujuće, nekome biti zlokobne ili uznemirujuće. U jednom prizoru vidimo masu žica, u drugom cijevi akceleratora, u trećem silikonske mase koje kao da otkrivaju unutarnje organe tehnoloških sustava. Svojom pretjeranom ezoteričnošću, dozirano i potpuno kontrolirano, daju nam samo naslutiti punu istinu koja se u njima krije.

Ovaj svijet koji se pred nama u jednom trenu otvorio zapravo je slika i prilika našeg višegodišnjeg djelovanja u sustavu kontrole, stavljanja pod nadzor i iskorištavanje prirodnog okoliša kojeg smo nekad davno u prošlosti zatekli. Slike i prizori jasno nam pokazuju koliko je važno ažurirati i prilagoditi naše postojeće etike i društvene konsenzuse o stvarima i procesima na kojima užurbano radimo. Novi pogledi, nove istine, uvjetovane ovim novim alatima, procesima i platformama zahtijevaju jasno resetiranje svakodnevnih stavova o estetskom, moralnom, političkom i filozofskom okruženju.

Slike i prizori Thomasa Strutha vode nas tako od tematskog Disneyland parka Anaheim u Kaliforniji, gdje svjedočimo prezasićenosti svijeta mašte oblikovanog umjetnim lagunama, planinama i žutim podmornicama koji je osmislio, nadzirao i medijski plasirao jedan čovjek. Svjedočimo specifičnom svijetu koji simulira novu prirodu, svijetu projektiranom, konstruiranom, plasiranom, i građenom iz glave Walt Disneya. Njegove slike, njegovi likovi, njegove vedute, prizori i metafore postale su u međuvremenu apsolutne istine, kulturni međaši, vizualni reperi, ideološki pamfleti bez kojeg nije moguće odrastanje, edukacija, i život prosječne obitelji.

Na drugom kraju svijeta, u Izraelu i Palestini Thomasove fotografije razgolićuju i zorno prikazuju mjesta i procese otvorenog sukoba ljudi i politika. Zemlja i teritorij u ovoj su zemlji sve, gradnja granica, obilježavanje i markiranje teritorija dio su svakodnevnih rutina svih dionika u konfliktnom procesu. Svjedočim kontinuiranom stanju propagande i manipulacije istinama. Slike pokazuju stanje potpune ambivalentnosti, podvojenosti i zamagljene istine koja u gledatelju stvara osjećaj zbunjenosti, otvaraju neka pitanja, tjeraju ga na promišljanje istine i pravde u prostoru intenzivnog konflikata.

Fotografiranje na mjestima tehno-industrijskog i znanstvenog istraživanja, uključuju poznate institute fizike, farmaceutska, nuklearna postrojenja, svemirske postaje, brodogradilišta i operacijske sale. Na ovim mjestima i pripadajućim fotografijama Thomas Struth je usmjeren na strojeve od kojih su neki transformacijski instrumenti našeg svijeta. Začudne građevine, tehnološka postrojenja, mjesta znanstvene proizvodnje su mnogima nevidljiva ali snažno prisutna mjesta u kojima napreduje ljudsko znanje. Mjesta u kojima se razmišlja samo i isključivo o budućnosti.

Ovi radovi istražuju estetiku inovacija i eksperimentiranja kroz snimanje strukturnih složenosti i aludiraju na skrivene strukture kontrole, moći i utjecaja napregnutih od napredne tehnologije. Struth otvara vrata onome što su naši umovi stvorili i pretvorili u neočekivane konstrukte, začudne skulpture i nesvakidašnje strojeve. Njegove slike prodiru i izvještavaju o materijalnim dokazima o prostorima ljudske mašte. Pokazuju očitim procese, produkte i nova sučelja i alate koji su rođeni u ubrzanom trenutku kada su tehnologija i slikovna industrija približile fizičku stvarnost i nesputanu maštu.

Slike i prizori, svaki na svojoj strani svijeta, svaka unutar različitog shvaćanja politike, napretka te potpune i sveobuhvatne kontrole prirode, zorno prikazuju da moramo ubrzano razmisliti o resetiranju stavova o nekim davno usvojenim i zauvijek potrošenim znanjima. Nove odnosi, nove prirode i kontinuirani interijeri koji spajaju svijet u potpuno urbanizirani i dostupan svijet rađaju nove granice ali istovremeno otvaraju nove slobode. Ovo stanje potpune kontrole i otvorene mogućnosti podrazumijeva kontinuirano promišljanje i komunikaciju istina s različitim akterima u raznovrsnim procesima.

Iako su na slikama Thomas Strutha u prvom planu mnogima od nas strani aspekti naprednih tehnologija, Struthov rad je zadivljujuće oprezno optimističan. Svojim jasnim i preciznim pogledom te zavodljivo poželjnim kadrom on prikazuje kako se svijet kreće prema naprijed i raste ponekad slučajno, katkad neravnomjerno i nesavršeno, ali uvijek i samo kao isključivi napor i želja za boljim i novim brojnih znanstvenika kao kreatora, producenata, scenarista, arhitekata beskrajne mašte i neograničene vizije.

Izvori:

http://www.thomasstruth32.com/smallsize/index.html

http://time.com/4345228/thomas-struth-nature-and-politics/

http://mackbooks.co.uk/books/1110-Nature-Politics.html