Razgovor o Turizmu, Studio UP, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora koji sam vodio s arhitektima Leom Pelivan i Tomom Plejićem iz Studia Up, koji je objavljen u časopisu Oris Special, posvećen njihovoj posljednjoj realizaciji hotela Amarin u Rovinju, dok je nastavak razgovora vođen ovog četvrtka u Oris Kući Arhitekture. Razgovor se dotakao osobno mi veoma zanimljvih i pomalo nerazjašnjenih tema vezanih uz moć, nestabilnost, mogućnost projektiranja, te prošlost i budućnost turizma. Turizam, kao jedna od najpropulzivnijih grana tržišne ekonomije, jasno predstavlja najmnogoljudnije migracijske tokove na kugli zemaljskoj, ostavljajući pritom jasan otisak u prostoru urbanih i društvenih interakcija.

Toma: Arhitektura i prostor grada drastično utječu na ljude, mjenjaju njihove navike, rutine. Gradske temperature, svjetlo, vlaga , sva ta iskustva koja postaju dio tebe važna su u programiranju i projektiranju arhitekture grada. Poneka smrdljiva ulica ostaje trajno zapamćena. Arhitektura kroz moć tjelesnog doživljaja ima sposobnost da stvara nove doživljaje, nove ljude i životne stilove. Gledano kroz oči turizma novi doživljaj je nešto što se jako dobro prodaje.

Idis: Koji bi to konkretni impulsi bili?

Danas kao arhitekt insceniraš sve, projekiraš apsolutno sve. Iskustvo hotela je vrlo blisko iskustvu filma. Kao gost hotela ili gledatelj filma – na trenutak si izdvojen, uključen u scenu. A kao arhitekt i režiser proživljavaš i stvaraš sve one slojeve da bi se ta scena dogodila, a scena traje jako kratko, i mora biti jako dobra.

Idis: Samo nekoliko sati prije ovog razgovora imao sam intervju sa jednom novinarkom koja mi je ispričala anegdotu sa svojim djetetom. Za vrijeme razgovora sa vama u hotelu Amarin boravila je sa svojim djetetom za kojeg je rekla da se “navuklo” na hotel. Dijete je tokom prošlog ljeta imalo priliku pojetiti stare gradove na Jadranu, prirodu, jedriti na brodu, kupati se na Zlatnom Ratu…jedino mjesto gdje se želi vratiti je Amarin hotel.

Lea: Danas možeš zbilja bilo gdje putovati, bilo gdje ići, tumarati i lutati. Pamtiš i osjećaš samo neke sekvence i neka mjesta. Naš hotel očigledno uvlači dijete u neku priču, nakon boravka u hotelu i naša djeca ne žele bilo gdje. Prostor i program imaju moć jake manipulacije. Hotel se više ne veže i ne spaja samo sa spavanjem, ulaziš u neki narativ mjesta, arhitektura nije stvar utopije, arhitektura i njezine prostorne kvalitete su stvar vizije.
Sekvence se nižu. Sudaraju se programi. U zidovima se pojavljuju velike ‘špijunke’, na nakim se pozicijama na trenutak izdvajaš iz scene i gledaš situaciju iz drugog rakursa. Isprepiliće se doživljaj interijera i eksterijera, stvara se iluzija veličine, duljine i trajanja…

Idis: U hotelu Amarin kao da su se spojili situacionistički dijagrami Guy Deborda, akcijski planovi Bernard Tschumia, te vrhunski dizajn Roberto Burle Marxa. Naravno ovo nije kritika, dapače fasciniran sam vašom vještinom, nevjerojatan spoj, kreativni ponak u arhitekturi turizma.

Lea: Mora se napomenuti da je ovo Maistrin prvi “Family hotel”. Oni u startu nisu nikako željeli Disneyland, Paju Patka, Šilje ili Miko Mausa: U procesu projektiranja nama nije bilo do kraja jasno u kojem smjeru ići, jer nije postojao tesirani model koji bi točno zadovoljio potrebe investitora.

Idis: Čini mi se da je ta želja i rok koji se morao stići do sezone bio dobar za eksperiment?

Lea: Kao turističiki brand Maistra ima ‘visoko postavljenu’ ljestvicu u pogledu dizajna hotela, a ‘family hoteli’ su često ‘oku neugledni’ hoteli s segmentima dječjih igraonica / vrtića (već toliko puta viđenih, doživljenih). U ovom projektu smo zajedno pokušali izbrisati granice očekivane tipologije. Htjeli su i zahtjevali specifičan, novi proizvod, drugačiji od svih do sada viđenih. To je bio prošle godine jedini njihov novi projekt. Sve su stavili na tu kartu, nisu imali takvih  iskustva, a i mi smo ušli u taj projekt bez ijedne hotelske reference…

Idis: Ali ste imali energiju škola, živost hostela, iskustva vrića, paviljona i umjetničkih intervencija, čini mi se da ste im donjenli ono šta oni nisu ni mislili da je moguće. Hotel kao igralište, sve spojeno sa parkom, bazenom, sa plažom, morem. Neprekinuti tok.

Toma: Svi smo mi danas neka vrsta turista, svi radimo, svi putujemo, svi se odmaramo, jedemo, pijemo, zabavljamo se, djeca se igraju, skaču, padaju, dižu se, rolaju, skejtaju….U hotelu nema jasne podjele unutar pojedinih starih funkcija pa tako ni tipologija, kada vidim danas slike uopće mi ne sliči na hotel. Cijelo prizemlje puca od sadržaja i akcije, sve je nekako sraslo je sa pejzažem, sve je spojeno u neprekinuti tok, svi su ti sadržaji spojeni sa vanjskim prostorom šta hoteljeri inače nevole, oni žele jasnu granicu, kontrolu i sigurnost.

amarin-ulaz-1s

Idis: Hotel je zapravo neka vrsta kontinuiranog interijera, nema razlike između unutra i van, sve je kondicionirano i uvjetovano specifičnim stanjem, totalnim turizmom?

Toma: Cijelo prizemlje puca od sadržaja i akcije, sve je nekako sraslo sa pejzažem, sve je spojeno u neprekinuti tok, svi su ti sadržaji su u direktnom odnosu s vanjskim prostorom što inače nije praksa u hotelima jer se želi naglasiti jasna granica, koja znači kontrolu i sigurnost. Utjecaj hotela je proširen na javni park i obrnuto.

Idis: Ono što vidimo na vašem projektu je otvoreno prizemlje, kontinuirani tok, gotovo pa izveden, izbetoniran situacionistički dijagram. Po mom mišljenju veliki doprinos u našoj arhitekturi.

Toma: Svaki segment prostora se projektirao kao da samo on postoji. Svi ti pojedinačni elementi su umreženi scenarijem i skriptiranjem kroz zajedničke teme. Na primjer jedna od tema je tema geologije. Istovremeno iskustvo kaverni i šume. Konstrukcija šiklja iz tla, formiraju se niše, lome se slike u reflektivnim staklima, stvara se privid prostranstva. Javni dio kulminira vertikalnim penjanjem i zakrivljenim hodnicima gdje ti horizont stalno izmiče…Željeli smo stvoriti svijet a ne objekt, svijet koji se rasteže, poprima nepravilne konture, poput kontinuiranog ‘morphing’-a, kao Schwittersov Merzbau.

Idis: To je savršen primjer.

Toma: Zapravo čitav nacrt i izgleda kao kad gledaš filmsku vrpcu….niz kadrova …Vjerovatno će se s vremenom ‘dosnimavati’ i novi kadrovi prema budućim potrebama. Kroz fazu projektiranja smo shvatili da ovaj projekt treba više biti proces a manje slika….Naprimjer ilustracija –  razgovor s klijentom – ‘’ A… sada nam treba jedna kino dvorana.’’, ‘‘Frrr…Evo je!’’. Frrrr…evo i druge….itd.

Idis: Ali kad pogledam kat ostaje nekako stari princip sobe, dali je to dobro ili loše, dali su sobe poslejdnja barijera u novom turizmu?

Lea: Sobe su intimne, tihe, bijele – šokantno kontrastne u odnosu na sve ostalo o čemu smo do sada razgovarali. One imaju imaju jednostavnost ‘smartphone’-a.

Idis: Ali meni se čini da je to jedna otvorena tema koju će netko od nas kad tad morati propitati. Nemam ja rješenje, ali slutim da tu ima prostora za dodatno guranje stvari u nepoznato, isto ste vi donjeli sa vašim hostelima, ništa nije u toj industriji isto nakon vaših Goli-Bosi i Foruma.

Toma: Hostel je 100% javan, kontinuitet pločnika. Za razliku od hotelske sobe, hostelske sobe su javni prostor. U njima se sreću nepoznati korisnici. Sobe su gradske – superjavne. Na primjer – na zadarskom Forumu sobe su ulice. Eksponirane prema vani. Velika atrakcija za građane i goste. ‘LIve act’. Svi se gledaju. U Splitu, mreža soba je čitav gips-kartonski grad. Scenografija. Superponirani su različiti rasteri po katovima…krećeš se kroz sistem…susrećeš sebi bliske ‘flanere’…metropolitansko iskustvo.

Lea i Toma: Ovo ljeto smo djecu proveli kroz splitski prostor i ‘iskustvo’ je još uvijek bilo snažno i intenzivno. Istovremeno kontekstualan i globalan. A literatura koju sam snimio u prostoru komunikacije je: The Mammoth Book of Celebrity Murder; Murder Played out in the spotlight of maximum publicity. Identična napetost u naslovu knjige kao u tim javno-privatnim prostorima-sistemima.

Idis: Dali su sobe posljednji turistički bastion funkcije koji samo što se nije srušio????

Lea:Možda je to slijedeći ‘prostor’ u turizmu koji se će preispitati, pogotovo kad su u pitanju veći projekti, gdje ekonomija puno toga diktira. Manji projekti u turizmu nose sa sobom veću slobodu. Moglo bi se reći da su čak pokretači trendova, to je njihova snaga.

Idis: Ono što turizam donosi, a poklapa se sa ambicijom svakog arhitekta, ulazi direktno u naše polje djelovanja, utječe na naša znanja, je potpuna projektiranost i dovršenost svih djelova interijera i eksterijera….arhitektura kao potpuna kontrola, kontrola kao okvir za moguću slobodu korištenja. Kako vidite ove nove mogućnosti i slobode djelovanja?

Toma: Arhitektu nikad dovoljno kontrole. Hoteli su kuće koje se pale i gase. Za razliku od kuća koje se stalno koriste i gdje stanovnici/korisnici unose i nadograđuju njihov život kod hotela toga nema. Potrebno je stvoriti gustoću, intenzitet, elektricitet… i zbog toga je svaki detalj bitan.

Idis: Što bi se u budućnosti moglo prezentirati kao novo, kao doprinos arhitekturi turizma? Doprinos u arhitekturi uopće?

Lea: Slobodno vrijeme ima sve veću vrijednost u našim životima. Ljudi odlaze u hotel da bi bili zajedno. Očito se u dnevnom režimu života susreti sve teže ostvaruju. Hoteli na neki način postaju zadnja mjesta socijalizacije suvremenog čovjeka. Neka vrsta virtualnog, privremenog doma.

Razgovor o Turizmu, Studio UP, prvi dio

Danas donosim prvi dio razgovora kojeg sam vodio s arhitektima Leom Pelivan i Tomom Plejićem iz Studia UP koji je objavljen u najnovijem broju Časopisa Oris i Oris Special posvećen njihovoj posljednjoj realizaciji – hotelu Amarin u Rovinju. Razgovor se dotakao osobno mi veoma zanimljivih i pomalo nerazjašnjenih tema vezanih uz moć, nestabilnost, mogućnost projektiranja te blisku budućnost turizma. Turizam, kao jedna od najpropulzivnijih grana tržišne ekonomije, jasno predstavlja najmnogoljudnije migracijske tokove na kugli zemaljskoj, ostavljajući pritom jasan otisak u prostoru urbanih i društvenih interakcija.

Idis: Ovih dana upravo radim sa kolegom Marojem Mrduljašem i studentima zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta međunarodnu arhitektonsku radionicu koja se bavi temom napuštenog hotela Haludovo u Malinskoj na otoku Krku. Ima nečeg čudnog i silno zavodljivog u toj ruševini, pitam se kako joj, i da li vratiti život?

Toma: Reanimacija života je dobar scenarij. Drugačiji turizma od onog kojeg trenutačno znamo. Kategorija vremena/života kod hotela uznemirujuće je zanimljiva. Hotel se konzumira brzo i intenzivno. ’Rating’ i ‘status’ se mijenjaju brzo i stalno. Utisci se stvaraju brzo, odmah. Naprimjer utisak osnovne škole stvaraš osam godina, neke uredske zgrade čitav radni vijek, a hotela – jednu noć.

Idis: Znam da većini kolega zvuči kao hereza, ali čini mi se da je većina hotela iz 70-ih jednostavno morala umrijeti. Da li griješim?

Lea: Mislim da nisu kuće krive, sve se promijenilo. Nema više onih Nijemaca, Čeha… Gdje su nestale zelene bašte? Gdje je Bob Guccione? Gdje su Penthouse zečice? Gdje su “maze s ostrva”? Ključna promjena  je ona koja se desila u glavama turista diljem svijeta. Mislim da se ona pokrenula padom Berlinskog zida, to je bio trenutak rušenja sistema i ‘poretka’, pravi kraj 20-og stoljeća.

Idis: Jesmo li se na to spremili, čini mi se da su nas neke pojave zatekle??

Lea: Sigurno, to je bio neki Novi početak. Nestabilnost. Od tog trenutka svi protokoli se mijenjaju… Turisti se pretvaraju u nomade. Posljedično, cvjetaju razne nove tipologije smještaja, poput b&b, hostela. U novije vrijeme pojava terorizma uvodi nova pravila ponašanja / razmišljanja turista, nove destinacije…

Idis: Hoteli poput Haludova, Vitićeve Panorame u Opatiji kojom sam se također bavio, sliče mi na neka čudna bića. Poput nekih dobrih velikih dinosaura nisu se na vrijeme privikli na promjene koje su donijele nove politike i nove ekonomije i novi mediji.

Toma: Zatečenu situaciju napuštenih hotela bi se moglo transformirati u tematski park, možda bi rezultat bio bolji od transformacije istih u neke nove priče. Slike napuštenih hotela su jake, daleko snažnije od novih ‘napuderanih’. Ljudi vole kuće koje pričaju priče, a ove kuće su pune priča. Priča je početak svakog dobrog hotela, zaključak se nameće sam….

Idis: Ostaje neka veoma poticajna ljuštura starog. Postojeće je poput neke arheologije, povijesnog sloja u koju se ubacuju novi programi i arhitektonski elementi za držanje na životu. Vaši hosteli u Splitu i Zadru pokazali su sličnu metodu, samo u manjem mjerilu, stara robna kuća u centru Splita, stara zgrada na zadarskom Forumu. Dokazali ste da je malim jeftinim intervencijama moguće otvoriti novu stranicu u arhitekturi turizma.

amarin-anim-ortho

Lea: Hosteli su nama bili poticaj za razmišljanje o novom turistu i o generiranju novog grada, odnosno generiranju specifične kritične mase koja će transformirati Grad, u ovom slučaju Split i Zadar.  Nova struktura unutar postojeće strukture, nova mikroarhitektura, nova organizacija, novo programiranje, posljedično su stvorili potpuno nove neočekivane situacije – kao što su koncerti na trgovima na kojima nikad nisu bili ranije, izložbe, prezentacije.

Idis: Čini mi se da nitko iz struke nije računao na te nove mogućnosti?

Lea: Odjek ovih projekata je bio snažan, iako su sami “papirnatog” karaktera. Gips-kartonski. Interesantno je da danas, samo 7 godina nakon njihove gradnje, doživljavaju transformacije, promjenu, dopunu, nadogradnju, novo promišljanje, možda čak i točku potpunog samouništenja. Sustav je potpuno otvoren i prilagodljiv (dnevnim) promjenama. Matrica za nepredvidivi turizam.

Idis: Predivno oslobađajuće…..

Idis: Arhitektura jednostavno mora biti odgovor na neki jasan problem? Bez problema mi smo potpuno beskorisni, zar ne?

Toma: Da, stvaraš neku vrstu specifičnosti u tom potpuno iracionalnom kontekstu, okruženju nepredvidivog turizma, neplaniranog toka ljudi i kapitala.

Do jučer u vremenu bez terorizma imao si nomade, danas se sve potpuno promijenilo. Razmišljanja su da ljudi sjednu u svoju škodu ili golf, rezerviraju last-minute hotel kojeg vide na internetu u nekoj po njihovom mišljenju spokojnoj regiji, dođu u sigurno. Iz tog razloga većina hostela je umrla. Vraćaju se hoteli, drugačiji nego oni prije, i oni su naučili nešto od hostela.

Idis: Čini mi se da komfor, sigurnost, održivost i eksel tablice ulaza i izlaza kapitala rađaju stanje potpune predvidivost ponašanja hotelskog djelatnika, arhitekta, ali i hotelskog korisnika?

Lea: Istina je, na primjeru hostela se vidi što za arhitekturu znači ‘otvoreniji sustav’. U ‘vrhuncu’ ere hostela nije postojala bitna razlika između hostelskog i hotelskog gosta, pa čak ni kroz cijenu noćenja. Za razliku od hostela, hoteli su ‘hard core’ ekonomija, prepun planiranja, postotaka, ulaza i izlaza novca.

Fenomen komfora i sigurnosti o kojem pričaš rezultira stanjem gdje je svaki gost potencijalni tužitelj. Svaki boravak u sobi hotela može postati mali sudski spor. Svaki turoperator dolazi s nizom novih i to stalno novelirajućih zahtjeva.
S druge strane danas utjecaj rejtinga, društvenih mreža i portala  je sudbonosan. Instant statusiranjem u jednom tjednu možeš potpuno ‘ubiti’ ili reanimirati neku destinaciju. Sve to polako mijenja i tipologiju hotela, i možda dovodi u  pitanje ‘sve’ ono što smo o hotelima do sada znali?

Idis: Također snažne turističke industrije nametnute su i kontrolirane od predvidive “brend-industrije”, one kao da sputavaju neke dobre stare slobode, kreativnosti koje smo kao arhitekti u prošlosti imali, predvidivo i svugdje isto moderiraju “kreativnu industriju”.

Lea: Problem je u brendingu što se bazira na aktualnom trendu. Čim ga prepoznaš on je već na neki način ‘prošao’. To je ono gdje brand industrija zakazuje, jer brand analizira ‘sada’ a manje ‘sutra’. ‘Sada’ je najčešće daleka prošlost, pogotovo u turizmu. Turizam je dinamičan, potreba promjene je jedino što je stabilno u njemu. I tu činjenicu treba prihvatiti, te shvatiti da kuće za turizam isto tako trebaju imati mogućnost promijene, adaptibilnosti na nove uvijete. Arhitektura je spora i kao takva ima jedinu šansu ako ima kapacitet da nadiđe prolaznost / trend. U arhitekturi turizma zato trebaš biti vidovit i znati predviđati, lutati i švrljati po nekim marginama koje mogu postati već sutra novi main-stream.

Idis: To se dotiče kategorije spekulativnosti – spekulativnog dizajna. Čini mi se da su arhitekti u tom okruženju straha od sutrašnjice potpuno zaboravili predviđati budućnost. Osim Ivice Mirovića sa UMAS-a u Splitu, koji o tome i podučava svoje studente, i nekolicine mlađih dizajnera, u Hrvatskoj arhitekturi nitko o tome ne misli? Arhitekti mi se čine umorni, možda preplašeni, i jako teško razmišljaju o budućnosti?

Lea: Kuće (za turizam) moraju biti spekulativne, inače su promašene. Spekulacija je sastavni dio turističke ekonomije, spekulacijom stvaraš novi trend. Spekulacija ne obuhvaća samo tipologije, oblike i klasično shvaćeni dizajn. Njome projektiraš sve, ekonomije, politike, i na kraju artikuliraš prostorne odnose.

Nastavit će se….

Continuous Interior Izložba

U sklopu sarajevskih 10. Dana arhitekture, kroz intenzivnu suradnju s nevladinom organizacijom Lift i Asocijacijom Arhitekata BiH, u Zemaljskom Muzeju Sarajeva 17. svibnja u 20 sati, otvorena je i posjetiteljima Dana arhitekture predstavljena izložba “Continuous Interior”. Izložba i postav nastali su kao plod sedmomjesečnog istraživanja fenomena kontinuirano projektiranog, strogo kontroliranog i infrastrukturno prepariranog teritorija od Švicarske na sjeveru, do Turske na jugu.

U prostoru Zemaljskog Muzeja na specifičan je način je prikazan ovaj svima blizak, ali nedovoljno poznat i istražen prostor. Kroz izložbu, koja predstavlja jasan prostorni dijagram, model i tablicu prikupljenih i analiziranih podataka, prezentirani su i obrađeni fluidni odnosi granica, promjenjivi tokovi raznih migracija, nevidljivi pravci ekonomija i jasni tokovi brojnih politika. Ovaj prostor i njegova fluidna arhitektura pod snažnim utjecajima novih medija, ekonomija i digitalnih tehnologija snažno transformiraju prostor i otvaraju novi pogled na njegovu arhitekturu.

Izložba i njezin jasan prostorni dijagram uvode posjetitelja u neprekinuti prostorni “loop”, tok kroz vrijeme i prostor, obrađen i potvrđen kroz niz transnacionalnih fenomena i konkretnih arhitektonskih projekata i realizacija. Karta i njezin teritorij u jednom trenu postaju prostor izložbe, a ekstrudirani simboli križa, zvijezde, kruga i polumjeseca, preuzetih sa zastava i heraldike pojedinih zemalja, postaju izložbeni artefakti.

aksonometrija-gif

Prolazeći izložbom posjetitelj postaje svjestan nekih možda skrivenih veza, drugačijih odnosa između poznatih mjesta, iščitava drugačiji oblik granica, otvara novi pogled na lokalne i globalne politike. Izložba i njezin tok kojeg definira karta postavljena na podu muzeja, te projekti označeni svojim preciznim geo kodovima, zorno pričaju o promijenjenim ekonomijama, povijestima i sadašnjosti koja jasno formira novu prostorno-programski matricu.

Prikazani tokovi i selektirani projekti ilustriraju jasne fenomene uvjetovane migracijama, radom, odmorom i dokolicom. Kroz globalni fenomen turizma, trgovine, proizvodnje, zabave i kulture prikazani su primjeri koji jasno ilustriraju stanje potpune urbanizacije teritorija, te potpunog gubljenja klasične granice između urbanog i ruralnog, grada i prirode, unutarnjeg i vanjskog, privatnog i javnog, intimnog i zajedničkog.

Svaki od izvedenih prostornih elemenata sadrži po jednu jasnu i veoma precizno istraženu kartu koja oslikava specifičan, transnacionalan i međugraničan prostorni tok. Od morske obale koja spaja Tursku, Grčku i Albaniju spojene u neprekinutu turističku traku, preko pješačko-planinarske staze “Via Dinarika” koja se proteže kroz planine Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, do karte poplava i havarija nastalih uslijed izlijevanja velikih rijeka koje prolaze kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju i Bugarsku, sve završava i ponovo počinje na dugačkoj karti alpskih resorta, skijališta, i alpinističkih staza koji spajaju Švicarsku, Austriju, Sloveniju i Italiju koje za sobom brišu stare administrativne i političke granice, spajajući teritorij u neviđeni prostorno-programski lik.

Oko navedenih karata, na svakom pojedinom liku zvijezde, križa, kruga i polumjeseca prikazani su i konkretni projekti, građevine, infrastrukturni konstrukti i krajobrazni sklopovi koji zorno prikazuju nova mjesta interesa arhitekata, drugačiji pogled na gradnju i urbanizaciju, nove i neistražene metode projektiranja, te nepresušan izvor novih prilika, inspiracija i izazova s kojima se kao arhitekti moramo suočiti. U prostoru izložbe postavljeni su odabrani primjeri suvremenog bosanskog dizajna, novog namještaja, uređaja i aparata kontinuiranog interijera Bosne i Hrcegovine.

Kontinuirani Interijer kroz ovu izložbu želi potaknuti nove rasprave, formirati nove i reanimirati neke stare društvene, političke, ekonomske odnose, potaknuti istraživanja i analizu stanja koje sigurno i bjelodano uspostavlja nove odnose. Izložba “Continuous Interior” fragmentira i ponovo spaja različite prostorno-programske konstrukte, programira nove odnose, oblikuje događaje, medijatizira nove ideje, uspostavljajući pritom novu, ali konstantno promjenjivu arhitekturu Kontinuiranog Interijera.

fotografije: Ivan Dorotić