Continuous Maginot Line

U potrazi za idejama, programima i različitim projektima koji precizno i poticajno ilustriraju fenomen “kontinuiranog interijera”, arhitektica Iva Letilović uputila me na meni manje znane nacrte, presjeke i fotografije Maginotove linije. Riječ je o kontinuiranoj infrastrukturi rovova, tunela, dvorana i bunkerske obrane, nazvanih prema nekadašnjem francuskom ministru rata. Smještena na granici Francuske sa Švicarskom, Njemačkom i Luksemburgom, izgrađena i pod punom ratnom spremom opremljena od 30-ih godina dvadesetog stoljeća, isčekivajući napad Hitlerovih fašista.

Maginot linija osmišljena je, projektirana i građena kao potpuno neprobojna i sigurna fronta za različite oblike i vrste vojnih napada, uključujući zračna bombardiranja, tenkovske napade i paljbe različitih vrsta naoružanja. Maginot Line imala je podzemnu željeznicu kao stabilnu prometnu infrastrukturu za dopremu ljudstva i vojnih sredstava, koji su omogućavali kontinuirane i stabilne životne uvjete vojnih trupa, uključujući potpunu klimatizaciju, grijanje, prehranu, prostore za rekreaciju, služenje liturgijskih obreda te ispovijed vojnika.

Brojni povjesničari svjedoče da izgradnja ovakvih kolosalnih i veoma masivnih vojnih utvrda nije bila nimalo iracionalna. Ogromna količina vojne infrastrukture, masivni i složeni graditeljski zahvati, mreža armirano-betonskih tunela i bunkera, rezultat su opravdanog straha koji je nastao zbog masivnog gubitka mladih ljudi u Francuskoj tijekom prvog svjetskog rata. Potpuno izranjavana država u novom bi se ratu sa Njemačkom morala osloniti prvenstveno na stariju populaciju, na zaposleni rezervni sastav, za čiju bi mobilizaciju bilo potrebno dva do tri tjedna dovođenja u stanje pune ratne spremnosti.


Linija Maginot svojom je kolosalnom dimenzijom, neprobojnom infrastrukturom i teško dostupnim terenom garantirala dugačku i iscrpljujuću obranu koja je omogućavala pregrupiranja, osvježavanja i reorganizaciju francuske vojske i promjene oblika ratovanja u suradnji s bliskim saveznicima. Obrambena strategija temeljena na Maginot Liniji bila je i svojevrstan način otvorenog priznavanja saveznicima, a poglavito Britaniji, da Francuska nema agresivnu vlast i moć ratovanja, te da će u eventualni rat ući samo i isključivo u slučaju Njemačke agresije.

 

MAGINOT

Iako Maginot Line sugerira tanku linijsku utvrdu, ona je zapravo bila prilično duboka, varirajući na pojedinim mjestima od 20 do 25 km. Linija je bila sastavljena od zamršenog sistema jakih punktova, utvrda i vojnih objekata, bunkera za rad graničara, komunikacijskih centara, pješačkih skloništa, barikada, topništva, strojnica, protutenkovskih topova, skladišta, infrastrukturnih objekata i osmatračnica. Ove različite strukture ojačale su osnovnu liniju otpora koja se sastoji od teško naoružanih utvrda, bunkera i masivnih građevina nalik modernim kulama.

Maginot Linija je bila sastavljena od nekoliko redova i više slojeva obrane. Niz “blokadnih” kuća i kamuflažnih nastambi postavljen je na nekoliko metara od granice i bio je popunjen vojnicima sa zadatkom da podignu uzbunu odbiju prve neprijateljske tenkove s pripremljenim eksplozivima i barikadama. Druga linija bile su predstraža i podrška na oko 5 km iza granice, sastavljenw od protuoklopnih blokadnih kuća koje su namijenjene da pružaju otpor oklopnom napadu dovoljno dugo dok se ne spremi posada na svojim bojnim stanicama.

Nakon prvih linija slijedila je glavna linija otpora – Maginot, postavljena na 10 km iza granice. Njoj su prethodile protuoklopne prepreke izrađene od metalnih šina prekidane jedino ekstremno gustim šumama, rijekama ili drugim gotovo nepristupačnim terenom. Glavna Maginot Line sastojala se od mreža različitih bunkera koji su obično imali tri kata, s udarnim sobama za paljbu na vrhu, soba s podrškom ili infrastrukturom koja je omogućavala vojnicima odmor i druge usluge nalazila su se ispod gornjeg sloja bunkera, a jedinice za proizvodnju energije, rezerve vode, goriva, hrane, opreme za ventilaciju bile su na trećam nivou duboko zakopane.

Bunkeri koji su imali jedno ili dva metalna zvona, te kupole na njihovom vrhu, koristili su se za postavljanje mitraljeza ili za kontinuirano promatranje. U njima je bilo oko 20 do 30 ljudi, a ove male utvrde ojačavale su liniju pješačkih bunkera. Uglavnom su bile sastavljene od nekoliko pješadijskih bunkera, povezanih podzemnim tunelima s podzemnim objektima kao što su vojarne, eklektični generatori, ventilacijski sustavi, kuhinje, ambulante i skladišta. Njihova ekipa sastojala se od 100 do 200 ljudi.


Glavne tvrđave Maginot linije, izvedene iz armiranog betona, imale su najčvršću gradnju i najtežu artiljeriju. Bile su sastavljene od najmanje 6 uzastopnih bunkerskih sustava ili borbenih blokova, također s dva ulaza te povezane putem mreže podzemnih tunela koji su često imale uskotračne električne željeznice za prijevoz između bunkera. Blokovi su se sastojali od elektrana, ventilacijskih sustava, vojarni, sala za blagovanje, kuhinja, skladišta hrane i vode, distribucijskog sustava, dizalica, spremišta streljiva i rezervnih dijelova te radionica. Njihove posade brojile su od 500 do više od 1000 ljudi.

Zakopani betonski bunkeri imali su električne generatore, ventilacijske sustave, pitku vodu i sustave opremljene za višemjesečno grijanje. Skladišta, deponiji streljiva i prostori za smještaj bili su povezani sustavom uskotračnih željezničkih pruga izgrađenih kako bi se glavne utvrde mogle naoružati i opskrbiti iz skladišta udaljenih i do 50 km. Petrolejski motori oklopnih lokomotiva vukli su vlakove uz ovu uskotračnu prugu, sve brzo i jednostavno dostupno i opremljeno teškim željezničkim topništvom koje se vuklo lokomotivama do planiranih lokacija za podršku ograničeno na raspon od 10-12 km, prekrivajući cijeli Maginot Line u potpuno kontrolirani i kondicionirani interijer.

U rano jutro 5. lipnja 1940. godine, u operaciji pod nazivom Fall Rot, Njemačke snage su konačno napale Francusku te prišle neočekivano s leđa Maginot liniji, ušle na slabo branjenom i neočekivanim smjerom kroz Nizozemsku i Belgiju potpuno neutraliziravši francusku obranu. Cijela infrastruktura i investicija od vrtoglavih tri trilijuna Francuskih Franaka otišla je u vjetar, a višedesetljetna paranoja od direktnog rata s teritorija Njemačke pokazala se kao potpuno kriva pretpostavka.

Kontinuirani Interijer

DA-Sarajevo

Danas objavljujemo otvoreni poziv studentima, mladim arhitektima i vizualnim umjetnicima do 35 godina starosti, da svojim radovima, projektima, prilozima i sugestijama odgovore na predloženu temu Dana Arhitekture koji će se održati od 17. do 21. svibnja 2017. godine u Sarajevu.

Kontinuirani Interijer

Danas živimo u stanju Antropocene, u vremenu i prostoru koje je definirano ljudskim aktivnostima i globalnim razvojem.

U takvom stanju grad kao centar razvoja i mjesto urbanih promjena prestaje biti jedino i isključivo mjesto analize, promišljanja, djelovanja, urbanizma i arhitekture.

Putem različitih politika, ekologija, ekonomija i infrastrukturnih mreža, globalni svijet se proširio i međusobno povezao u specifičnu i dosad neviđenu strukturu ruralnog i suburbanog pejzaža, kako na nacionalnoj ili međunarodnoj, tako i na kontinentalnoj razini.

Unutar takvih odnosa nestaje klasično selo i ruralni razvoj, gradovi gube svoje prepoznatljive oblike, dok infrastrukture te naoko nevidljive energije i digitalne kulture, umrežavaju ljude i teritorij u kontinuiranu arhitekturu.

Moć i kontrola izmješteni su iz lokalnog i fizičkog prostora u virtualno i nematerijalno. Snažni mediji, ekonomije, BIG data te njihova moć i utjecaj postali su lebdeći i neuhvatljivi.

Komfor, sigurnost i “smart” sustavi potpuno su uvjetovali prostore oko nas. Mislimo i djelujemo u potpuno uređenom, precizno kondicioniranom, osiguranom i umreženom prostoru. Živimo u prostoru kontinuiranog interijera.

Prozor

Unutar takvog stanja postavlja se pitanje kako živimo i kako radimo? Kako djelujemo kao arhitekti? Kako izgleda prostor dnevnog boravka, prostor rada i prostor zajedništva i komunikacije?

Napišite, fotografirajte, snimite, montirajte, režirajte, nacrtajte, oblikujte ili izmodelirajte nam svoje viđenje sadašnjosti i budućnosti. Prošlost nas ne interesira!!!

Istraživanje i Izložba

Pored javnog poziva, koji za cilj ima prikupljanje širokog spektra ideja, razmišljanja i prijedloga, u sklopu Dana Arhitekture predviđena je organizacija tematske izložbe, izrada publikacije, te niz javnih događanja, panela i tribina koji će tematizirati, debatirati i spekulirati potencijalne scenarije arhitekture društva i prostora Kontinuiranog Interijera.

Kroz niz radionica i istraživačkih kružoka, u suradnji s organizacijom LIFT-prostorne inicijative i Asocijacijom Arhitekata BIH, istražit će se dobre prakse, upoznati intrigantne ideje, otkriti nepoznate želje i skrivene mogućnosti Kontinuiranog Interijera nastale na prostoru od Švicarske na sjeveru do Turske na jugu Europe.

Plod istraživanja i tematskih radionica koje će se organizirati tijekom mjeseca ožujka i travnja u Sarajevu i Rijeci poslužit će kao podloga za tematsku izložbu Kontinuirani Interijer, koja će biti postavljena u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Izvori i ilustracije:

http://www.futureearth.org/blog/2014-mar-13/deconstructing-anthropocene

http://www.studio-basel.com/projects/achtung-die-landschaft-ii/projects-ii/introduction.html

http://www.treehugger.com/urban-design/look-bucky-fullers-dome-over-new-york-city.html

http://www.hollein.com/eng/Architecture/Nations/Austria/Mobiles-Buero-Mobile-Office

http://www.archdaily.com/798543/interiors-kanye-wests-saint-pablo-tour

http://www.salottobuono.com/2016-le-banquet-gaulois

 

ECOC Rijeka 2020, Sweet And Salt Project

Slatko&Slano je jedan od sedam programskih pravaca projekta Europske Prijestolnice Kulture Rijeka 2020. Slatko&Slano analizira, spaja, promišlja i projektira složeni prostor koji se sastoji od kanjona rijeke Rječine, nasipanog teritorija Delte omeđenog Mrtvim Kanalom i donjim tokom Rječine te područja stare lučke infrastrukture, lukobrana, skladišta i akvatorija Luke Rijeka i Porto Baroša.

MAPA_idis_600

Slatko&Slano/2016-17 je pilot projekt koji kroz teme i fenomene post-industrijskog grada spaja znanstveni, istraživački, edukacijski rad i program Centra za napredne studije Sveučilišta u Rijeci, Filozofski fakultet u Rijeci i Arhitektonski Fakultet u Zagrebu. Slatko&Slano je niz koordiniranih aktivnosti u vremenu i prostoru koje kroz umjetničko djelovanje, moderiranje i artikuliranje participatornih procesa te organizirane urbanističko-arhitektonske radionice promišlja, ideološki obrađuje, programski definira i spekulativno simulira potencijalna stanja zapuštene gradske, lučke i industrijske infrastrukture.

Slatko&Slano kroz konkretnu tematizaciju rada migracija i vode kao narativa Grada Kulture, ECOC Rijeka 2020, putem konkretnih prijedloga simulira nove načine života u starim i napuštenim industrijskim, skladišnim i proizvodnim prostorima. Slatko&Slano bavi se temama stanovanja, dokolice i rada, proizvodnjom hrane iz održivih i ekoloških izvora koristeći neiskorištene prostore, alternativne izvore energije za proizvodnju RI-Hrane, RI-Stana i Ri-Rada.GIF-DIJAGRAMI_600x400

Na konkretnoj lokaciji starog napuštenog gradskog kupališta Školjić i u prostoru energane tvornice papira Hartera promišljaju se habitati, coworking prostori i urbane farme kao dijelovi gradske infrastrukture, mjesta života, rada, proizvodnje, konzumacije, potrošnje i korištenja otvorenih i svima dostupnih izvora i resursa. Pravo na stambeni prostor, pravo na hranu, pravo na rad poticani kroz spekulativne studentske projekte u jednom se trenutku tokom 2020 godine konkretno testiraju, osiguravaju i konkretno žive unutar kulture drugačijeg grada – specifično organizirane i strukturirane kulture Slatko&Slano.

Rijeka je zaražena! Rijeka virus – R13Ka!

Gotovo u pravilnim polustoljetnim vremenskim razmacima Rijeka biva zaražena. Neovisno je li riječ o protofašističkim ili potpuno oprečnim anarhističkim pokretima, Rijeka se pokazala kao potentno tkivo širenje ‘zaraze’. Lajtmotiv projekta stoga postaje simbol virusa. Platonski ikosaedar obavijen membranom svojom provokativnom i pomalo dekadentnom pojavnošću nedvosmisleno se i potpuno svjesno svrstava u venturijevski ‘duck’. Čelična struktura virira u postojeći kontekst, afirmirajući i potencirajući njegove značajke. Jednako kao što virus predstavlja metabolički neaktivne i zarazne čestice na granici nežive prirode i živog svijeta, ovaj se projekt nalazi na margini između arhitekture i prostorne instalacije. On je niži oblik arhitekture potpuno ovisan o ‘tkivu’ domaćina.

Arka Rijeka

Projekt Arka definira jasan konstrukt koji poprima funkciju festivala i pojavnost Arke/Piratskog broda. Struktura se sastoji od fleksibilnih prefabriciranih elemenata dopremljenih željeznicom, sastavljenih na anonimnoj lokaciji, nad kojom virira novi program stvarajući privremenu autonomnu zonu. Kuće u neposrednom kontekstu bivaju katalizatori sukoba participanata ‘Arke’. Arka je fleksibilna, širi se linearno i u visinu postupkom dodavanja pojedinih modula brodskih rebara i kontejnera. Potražnja za sve većim kapacitetom rezultira njezinom glomaznošću i dekadentnom pojavnošću. Rijeka, ikona dekadentne majke, katalizator je anarhizma od D ‘Annunzija preko Punka do ‘Arke’ , inkubator dijabolične ideje koja postaje kontaminirajućim virusom – R13Ka.

600px

Rijeka Super-Blok

Prostorni izraz sveden je na apstraktnost kvadrata koji u svojoj radikalizaciji poprima oblik bloka, te pokušava ispitati ograničenje navedene tipološke strukture. Navedeno omogućava kontinuirani protok, razmjenu,  bez određenih krajnjih točaka, samim time koncentriranu ali i ‘beskonačnu’ inkluzivnu zajednicu definiranu protokom nematerijalnih dobara koja predstavljaju zametak kulturne produkcije. Prostorna projekcija strukture koja je određena ‘izvana’ ulazi u prostorne konflikte sa postojećom strukturom grada, napuštenog bazena i kupališta, prugom, kanjonom Rječine. Super-Blok može biti shvaćen i sagledan kao manifestacija invazivnog, represivnog i sustavnog ograničenje, samo jednog od mnogih koji su definirali i provocirali specifičnu klimu riječke kolektivne svijesti i njezin kulturni izraz.

Rijeka Inkubator

Postojeće plivalište i javno kupatilo Školjić svojom kaotičnom morfologijom stvorilo je kroz vrijeme zanimljive odnose različitih prostora u interijeru i eksterijeru građevine. Zapuštenu zgradu potrebno je što prije liječiti i ponovno oživjeti. Prostori postojeće zgrade, nova opna i njihov među prostor čine hibridnu zajednicu koja objedinjuje sve cikluse života, proizvodnju hrane, trgovinu, rad, dokolicu i spavanje. Osnovni sadržaj objekta je tržnica koji se prožima postojećim objektom zahvaljujući implementaciji rampe kao novim arhitektonskim elementom. Nova opna je tretirana kao staklenik koji objedinjuje sve teme ciklusa života zajedničkom atmosferom, te stvara mikro zajednicu u kojoj se interakcijama korisnika mogu razviti neke nepredvidive kulture/dekadencije prepuštene “plamenu” novih Riječana.

05_GIF_GIF_GIF_GIF 2

Ovaj projekt rađen je u sklopu redovitog programa ECOC Rijeka 2020, Sweet and Salt Projekta gdje su kroz rad studenata arhitekture istraživali lokaliteti Školjić, Hartera, lučka skladišta, garaže Autotroleja i gornji tok rijeke Rječine. Autori prikazanih projekata su studenti Grgur Butigan, Valentina Krekić, Jakov Matas, Marin Mišan, Krešimir Petric i Nika Serdar. Radovi su nastali u sklopu redovite Radionice arhitektonskog projektiranja – RAP 3 Master studija na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Akademske godine: 2016./2017. Projekt se nastavlja…..

2-infrastrukutre_26-tlocri_1