Kako Narod Gradi 2

Kako danas narod gradi? S čim i s kojim materijalom narod gradi? Kavim tehnikama narod gradi? Kako izgleda narodna arhitektura 2017. godine? Ovo su samo neka do pitanja koje si postavljam četrdeset i pet godina od izdavanja knjige istraživanja “Kako Narod Gradi”, arhitekta Aleksandra Freudenreicha, u izdanju Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.

Danas, kada svjedočimo sveobuhvatnoj i potpunoj urbanizaciji zemaljske kugle, brišući pritom granicu između sela i grada, kada su poništeni svi prepoznatljivi elementi ruralne i urbane kulture te gotovo u potpunosti iskorijenjeni tradicijski načini gradnje, a materijali i narodni običaji davno zaboravljeni, danas kada prirodno nestaje te više nego ikada trebamo novu riječ za prirodu koja govori i tumači o silno prisutnoj tehnologiji kao implicitnom konceptu, nitko se sustavno ne bavi temom ili fenomenom narodne gradnje.

Za početak bilo bi potrebno precizno odrediti što bi to danas narod i narodna gradnja mogli ili trebali biti? Ako pod narodom podrazumijevamo etnički homogenu zajednicu ljudi koja postoji u načelu na određenom zemljopisnom području, sa zajedničkim jezikom svih pripadnika, zajedničkim podrijetlom, tradicijom, kulturom i tradicionalnom politikom, te ako narod gradi kuće i prostore za stanovanje, koristeći raspoložive i svima dostupne izvore, materijale, sredstva i tradiciju gradnje, shvatit ćemo da je unutar ovog fenomena došlo do radikalne promjene u paradigmi.

Sveopća globalizacija društva, digitalizacija i infrastrukturna umreženost s jedne strane, te normizacija, prefabrikacija i standardizacija dobara i građevinskih materijala s druge strane, uvela je drugačije poglede na promišljanja naroda i njegove arhitekture. Ekologija, održivi razvoj, zaštita okoliša i zelena gradnja, potpuno su isključili mogućnost tradicionalne gradnje putem prirodnih izvora, direktnim korištenjem i gradnjom otvorenim resursima, svima dostupnim izvorima materijala i prirodnih sastojaka. Živimo u trenutku kada je postalo nelegalno, bespravno, energetski neučinkovito, ekonomski neisplativo i administrativno neprovedivo kuću misliti, arhitekturu projektirati i direktno graditi starim, “narodnim” tehnikama i materijalima.

Postavlja se pitanje gdje se i kako danas priskrbljuju, nalaze, osiguravaju materijali, sredstva i alati gradnje? Sve što se nekad u narodnoj gradnji nalazilo u prirodi, na mjestu gdje je narod obitavao, kopao, sadio, pilio, tesao, kalao, cijepao, mrvio, miješao, lijevao i mazao, danas narod kupuje predgotovljeno, dobro upakirano, sigurno i atestirano u trgovačkim centrima za gradnju. Od cementa do šljunka, cigli i bloketa, od drvenih letvi do lameliranih nosača, preko alu i pvc stolarije, žbuke, stiropora, preko keramike, laminata i gume, od epoxi do uljnih premaza, preko disperzivnih i vodenih otapala boja i namaza, baš sve se slobodno trži, kupuje i slobodno ugrađuje.

Sve ove slobodno istražene, dobavljene i upakirane komponente dijelovi su kolaža kojim narod danas gradi. Primjer iz Splita, iz Kninske ulice u samom centru grada, najbolje pokazuje modus operiranja. Nepoznati je neimar krajem prošle godine izgradio je svoju kuću na sveopće sablažnjavanje dušobrižnog novinara Slobodne Dalmacije.

Nadogradnja tradicijske, mediteranske kuće pokazuje nevjerojatnu održivost, slojevitost i nepatvorenu dosljednost u metodi i načinu tradicijske gradnje.  U prvom sloju neke davne gradnje vidimo kamen klesanac, pa onda sloj lomljenog kamena s betonom iz ne tako daleke prošlosti, te na kraju sloj suvremenog – red pjenobetonskih blokova, pregletan, pobojan i oslikan motivima kamene gradnje – pokazujući svu slojevitost vremena i prostora oko nas.

Ovaj živopisan, iskren i nepatvoren primjer suvremene narodne gradnje ilustrira nam i precizno opisuje metodu direktne gradnje. Direktnog djelovanja, koje kao da je zauvijek prihvatilo slike i oblike tradicionalnih elemenata kuće. Odvojen i slobodan od ekskluzivnog i samo nekima datog znanja projektiranja, građenja i vrednovanja arhitekture, današnji neimar, graditelj u realnom vremenu, usvaja motive i slike preuzete iz klasičnih kanona arhitekture, tradicionalnih načina građenja i pojedinačnih elemenata kuće pučkoškolske literature.

Kamen, kosi krov, balature, škure, prozor i vrata ostali su zarobljeni u memoriji “malog mista”, opisani u literaturi, opjevani u pjesmi, štovani u predstavama i operetama, hvaljeni u novokomponiranoj glazbi, zapakirani u provincijalne brendove agroturizma, preseljeni su u prostor novih mogućnosti, oslikavajući i gradeći pritom vrijeme individualizma, specifičnosti i turbo folka.

Zavodljiva ružnoća i nesputana običnosti ovog dalmatinskog primjera možda može biti prilog za tezu da je došlo ponovo vrijeme da nam direktna gradnja, djelovanje “naroda” u svakodnevnoj praksi postane ako ne uzor, onda kvalitetna i legitimna inspiracija za nove zaključke i motive. Dobiti ćemo arhitekturu koja vraća Venturijevske teme “običnosti i ružnoće”. Arhitekturu koja je samo na prvi pogled obična. Bolje rečeno konvencionalna u načinu kako je izgrađena, ali suvremena na način kako prepoznaje svakodnevnicu i direktna na način na koji se prikazuje, prenosi kao znanje i komunicira sa zajednicom.

Foto: Duje Klarić/HANZA MEDIA

The Continuous Hotel

“Za sve one koji, poput nas, vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog poretka te da postoji mogućnost stavljanja stvari u red, mišljenja smo da se u bliskoj budućnosti može zamisliti stanje u kojem će arhitektura biti stvorena jednim aktom, jednim arhitektonskim potezom, jednom beskonačnom bijelom linijom u pustinji.”

Adolfo Natalini, The Continuous Monument, Arhitektonski model za totalni urbanizam, Firenza, Italia, 1969. godina

Turizam kao jedna od najpropulzivnijih grana tržišne ekonomije snažno reprezentira najmnogoljudnije migracijske tokove na kugli zemaljskoj, ostavljajući pritom jasan otisak u prostoru urbanih, socijalnih, društvenih, ekonomskih i političkih interakcija. Projekt “The Continuous Hotel” istražuje i predlaže mogućnost uvođenja drugačijeg poretka u planiranje i gradnju turističkih kapaciteta na prostoru grada Poreča i istarskog poluotoka.

Istarski turizam od sredine 20. stoljeća, sve do današnjih dana, glavni je pokretač ekonomskog razvoja i osnovni generator urbane transformacije ove specifične hrvatske regije i njezinog poluotoka. Turizam kroz svoju snažnu infrastrukturu transformira istarski prostor i Istrijane, mijenjajući lokalne navike i načine svakodnevnog operiranja putem globalnih trendova. Zatečeni prirodni, ekološki, energetski i društveni resursi u takovima okolnostima snažno utječu na transformaciju urbanih politika i arhitekturu istarskog teritorija.

GIF-2

Jedna od najvećih regionalnih turističkih kompanija – Valamar, odlučuje tijekom ljeta 2016. godine pozvati nekolicinu arhitekata da im pomognu u promišljanju rekonstrukcije i nadogradnje postojećeg hotela Pical arhitekta Julija De Luce iz 1979. godine. Ponuđeni zadatak i studija trebali su se jasno osvrnuti na masivnu transformaciju poluotoka u neposrednoj blizini grada Poreča izgradnjom 4 nova hotela, apartmana za stanovanje turista, plažom, bazenima i šetnicom koja povezuje staru gradsku jezgru i novi turistički Centar Pical.

Poreč i njegova povijesna jezgra, antički urbanizam i jasan raster carda i decumanusa, stoljećima su bili podloga za kontrolirani, ali održivi razvoj grada na poluotoku. Izlazak grada tijekom 18. i 19. stoljeća iz okvira povijesne matrice, promjenom različitih ekonomija i politika, a posebno dolaskom željeznice Parenzane rezultirali su rastakanjem starog grada izvan srednjovjekovnih zidina u područje povijesno poljoprivrednog zaleđa Poreča.

Snažnim razvojem turizma tijekom 60-ih i 70-ih godina dvadesetog stoljeća Poreč postaje jedan od najjačih centara turizma na Jadranu. Nastaju hoteli-gradovi, novi centri urbane razmjene, koji preuzimaju i djelove gradske ponude služeći kako lokalnom stanovništvu tako i gostima Istre. Hotel Pical, Zelena i Plava Laguna postaju tako prepoznatljivi centri nove urbane promjene, koja snažno moderira navike stanovništva, uvodeći novi pogled na migracije i rad, donoseći pritom nove prostorne hijerarhije urbanizma i ekonomije grada.

Danas, kada se turizam i grad nalaze na prekretnici, kada se klasične podjele i shvaćanje planiranja kroz funkcije, tipologije i namjene površina u potpunosti brišu, rekonstrukcija hotela Pical i njegova nadogradnja prilika su za drugačiji pogled na mogućnosti razvoja hotela kao pokretača i moderatora nove urbane kulture.

Projekt “The Continuous Hotel” izvodi novu urbanu os, jasan pravac pružanja novih hotelskih sadržaja, novu okosnicu urbanog razvoja, koja okuplja sve javne sadržaje hotela, uvodeći potencijalno beskonačnu “ulicu turizma” koja moderira aktivnosti turističkih nomada Pical Continuous Hotela.

“The Continuous Hotel” stvara i novi hotelski decumanus, jasan potez, trag hotela postavljen gotovo pa paralelno s postojećim decumanusom starog antičkog Poreča, reprezentirajući pritom svoju jasnu konceptualnu, vizualnu i programsku povezanost. “The Continuous Hotel” započinje na zapadnom rubu novog resorta, položen u moru, nastavljen na glavnu pješačku os koja vodi do Poreča te s javnim sadržajima hotela uvodi turista, putnika ili posjetitelja u novu turističku os grada-hotela koja završava na spoju sa porečkom zaobilaznicom.

maketa05The Continuous Hotel sastoji se od tri prepoznatljiva arhitektonska elementa, kružnog vestibula, turističke palače, i križne stoe preko kojih je položen kontinuirani niz soba različitih kategorija, namjena i ponude, koje spaja jedinstven, svima jednak i uzbudljiv pogled na grad Poreč. Ovaj jasan sklop prostire se i nadograđuje prema potrebi i sukladno programu mijenjajući oblike i elemente turističke arhitekture zavisno od fenomena-programa kojeg nudi svojom uvijek otvorenom ponudom.

“The Continuous Hotel” sadrži Premium hotel, Adult hotel, Family hotel, Apartment hotel i Pical hotel, nanizane u dugačku, kontinuiranu strukturu, složenu i postavljenu kroz novi poredak i smisao hotelskog proizvoda, koji se jasno odnosi naspram zatečenog prostora, slike i poruke koju mora zadovoljiti te ekonomičnosti i održivosti naspram zatečenog prirodnog i izgrađenog ambijenta.

“Za sve one koji poput nas vjeruju da arhitektura ima sposobnost definiranja specifičnog i jasnog poretka, te da postoji mogućnost stavljanja u red turistički razvoj Istre, mišljenja smo da se u bliskoj budućnosti može zamisliti stanje u kojem će hotelska arhitektura biti stvorena kroz nekolicinu akata, jednim arhitektonskim potezom, postavljanjem i izgradnjom nekolicine besramno dugačkih apsolutno bijelih hotela slobodno položenih u prostor Istre.”

Idis Turato, The Continuous Hotel, Arhitektonski model za totalni turizam, Poreč, Istra 2016. godina

 

Secret Power

Kada se u jednom projektu sretnu i spoje motivi renesansne Biblioteke Nazionale Marciane arhitekta Jacopa Sansovina, ulazno-kontrolni hal aerodroma Marco Polo u Veneziji te umjetnički izričaj i dizajn američke nacionalne sigurnosne agencije – NSA, s njihovim dizajnerom David Darchicourtom, dobijemo site specific instalaciju, umjetnički rad novozelandskog umjetnika Simona Dennyja, “Secret Power”.

Za svoj projekt Simon Denny odabire dvije na prvi pogled oprečne, ali silno simbolične građevine. “Secret Power” gradi unutar jasne arhitekture renesansne knjižnice i aerodroma. Kroz tjelesno direktan osjećaj boravljenja i prolaženja ponuđenim prostorima, umjetnik prenosi snagu servirane informacije te pokazuje njezinu univerzalnu, vanvremensku moć manipulacije i kontrole. Prostori i specifično projektirani postav biblioteke i aerodroma služe mu da bi posjetitelji spoznali uvijek zamršenu, ali dostupnu istinu o svijetu te uočili elemente reprezentacije i komunikacije ideja, tajni, kontrole i nadzora koje takvi prostori sadrže i donose od vremena renesansne do danas.

Sve je započelo tijekom 2013. godine, prvim javnim prikazivanjem tajnih dokumenata koji dokazuju naglašenu ulogu Novog Zelanda u obavještajnom radu s Američkom nadzornom službom NSA, kao djelom velike Five Eyes Alliance, koju uz ove zemlje čine Kanada, Velika Britanija i Australija. Podaci i slikoviti dijagrami, brižljivo dizajnirani materijali, izašli su na svjetlo dana objavljivanjem power-point prezentacije Edwarda Snowdena. Od tada, u javnom, otvorenom i svima dostupnom mediju, slajdovi power-point prezentacije predstavljaju jasan dijagram praćenja i kontrole ljudi.

U knjižnici Marciani umjetnik instalira svoju server sobu, postavlja opremu s kompjuterskim poslužiteljima, stalcima i policama prepunim tajnih podataka. Osim za držanje i pohranu računalne opreme i podataka, poslužiteljski stalci, rack-ovi i police radnih stanica u ovom projektu postaju bogate izložbene vitrine. Poput starih venezianskih izložbenih ormara, aluminijske police prikazuju studiju NSA slučaja koja se sastoji od skulptura, maketa i grafika temeljenih na radu bivšeg NSA dizajnera i kreativnog direktora obrade podataka i tajnih izvora Davida Darchicourta.

U Dennyevom projektu Snowdenova slide arhiva prikazuje i upućuje na veze i sugestivnost NSA ikonografije i dizajnerskog tretmana podataka prezentiranih kroz nove oblike, estetiku i princip suvremenog oblikovanja tajnog materijala. Grafika, logotipovi, izgled i logika korištenih fraza i slika čine se kao da otkrivaju nepoznatu kulturu NSA agencije. Specifičan jezik i subkulturni motivi koji su izvučeni iz fantazije, pop-sci-fi igara, magije i čarobnjaštva neočekivano su povezani s birokratskim i tehničkim jezicima obavještajnih agencija velikih nacionalnih država.

Slike uzete iz igre karata Magic-The Gathering i Shadowfist likovi korišteni su za slajdove koji opisuju QUANTUM, NSA-ov program koji napada i “spama” internetski promet. U sklopu galerije čudnih i neočekivanih likova tu su Terminator i Skynet, predstavljeni kroz prezentaciju za TREASURE MAP – tajni program za mapiranje internet prometa. Popularni meme smiješnih mačaka korišteni su za prikazivanje QUANTUM SQUIRREL programa, dok su prikazi čarobnjaka korišteni kao simboli za program MYSTIC, snažnog uređaja za prisluškivanje ljudi i njihovog razgovora.

Svi ovi likovi, njihove figure, makete, slike i prizori postavljeni u server vitrine izložene u staroj biblioteci snažno rezoniraju s tipično venecijanskim kićenim renesansnim interijerom i unutrašnjošću građevine. Stare karte, globusi kozmografa Vincenza Marie Coronellija, slike Tiziana, Tintoretta, Veronesea te alegorijski prikazi Dennyjeve istrage sugestivno i veoma zavodljivo progovaraju o stanju ikonografije geopolitičke moći svijeta, jasno uokvirenog i postavljenog unutar naoko zastarjele i davno prošle prostorne estetike.

Na drugom kraju, uz obalu pješčane lagune Venezije, u prostranom terminalu zračne luke Marco Polo-Venezia, nalazi se drugi dio projekta “Secret Power”. U prostoru ulaznog, strogo kontroliranog i nadziranog hala, opremljenog high-tech sigurnosnim sustavima, nadzornim kamerama, kabinama za policijsku kontrolu i rentgenski pregled prtljage, Simon Denny uvlači i postavlja velike samoljepive printeve bogato uređenog interijera knjižnice Marciane.

Na keramičkom i linoleum podu, preko karton-gips zidova, uz aluminijske obloge i staklene vitrine aerodromskog terminala Simon lijepi uvećane prizore i motive oslikanog kasetiranog stropa, drvenih zidnih obloga, skulptura i zastora biblioteke. Dolazni salon, ulazni prostor strogo kontrolirane i separirane granice između Schengen i ne-Schengenskog prostora, postaju mjesta za manipulaciju osjećajima prolaženja i kontrole kretanja. Instalacija uključuje i plakete koje reproduciraju primjere ranih karata iz zbirke knjižnice Marciane, koji posjetiteljima, putnicima i turistima potencijalno stvaraju zabludu da se radi reklami za ono što je trenutno na programu u gradu koji ih dobronamjerno ugošćuje.

Mjesta, lokacija, građevine, njihova poruka, vrijeme građenja i sadržaji prikazuju različita vremena, drugačija shvaćanja prostora, mogućnosti kontrole i komunikacije unutar društava različitih epoha. Kontradiktornost i složenost renesanse u spoju sa pop-sci-fi, post-internet estetikom, Terminatorovim glavama, orlovima koji nose globuse, maketama i 3d printevima uređaja za nadzor ljudi stapaju se u novi interijer, novu arhitekturu informacije.

Printevi na podovima i zidovima generično očekivanog i svugdje predvidivo istog “Non Places” ambijenta aerodroma transponiraju prostor u novu dimenziju, arhitekturu neočekivanog značenja. Sadržaj, namjena i uloga nadziranih holova putem okrenutih slika, izvrnutih pogleda, preko ciljeno distorziranih i dekonstruiranih arhitektonskih elemenata, donose novi odnos, drugačiji dijalog zatečenih i novih elemenata. Generični, ordinarni elementi, vatrogasni aparati, signalizacija, kamere, ekrani, namještaj, stropovi, rasvjeta i ventilacija, u spoju sa slikama knjižnice, otvaraju priliku za novi projekt. Projekt koji jasno ukazuje na metodu bavljenja arhitekturom gdje se generičnost i predgotovljenost elemenata arhitekture koristie za slaganje i projektiranje novog odnosa, stvarajući tako nove konsenzuse i drugačiji poredak elemenata arhitekture.

 

Izvori:

http://simondennysecretpower.com

http://www.contemporaryartdaily.com/2015/05/venice-simon-denny-at-the-new-zealand-pavilion/