Angelus 1857 – 2017

Angelus je katolička molitva koja se upražnjava i izgovara tri puta na dan: ranom zorom, u podne i u vrijeme zalaska sunca. Čin moljenja je centralni motiv poznate slike koju je u periodu od 1857 do 1859 slikao Francuski umjetnik Jean-François Millet. Kroz ovu veoma intimnu temu i motiv kojeg u polju oslikava, Millet je uspio prikazati opću ideju siromaštva, patnje i bespomoćne apatije koja je ispunjavala živote francuskih zakupnika zemlje i seljaka u ranom 19. stoljeću. U prvom planu vidimo melankolični, sumorni bračni par čija je blago povijena silueta smekšana svjetlom sutona koji obrađuju beskrajno polje. Zaokupljeni samima sobom i nekako bezvremenski apatični ovi likovi ne pripadaju nekom određenom, specifičnom području, već šalju univerzalnu poruku ljudi ovisnih o zemlji, poljoprivredi i prirodnim resursima.

U prvoj polovici 20-og stoljeća, tijekom 1935. godine poznati umjetnik Salvador Dali u svojim nadrealističkim vizijama preuzima motiv Jean-François Milleta, te slika “Archaeological Reminiscence of Millet’s Angelus”. Dalí vizualizira svoje viđenje bračnog para u obliku velikih derutnih kula postavljenih u Katalonskoj ravnici Ampurdán. Slika je rezultat racionalne analize umjetnikove intime i direktnog tumačenja uspomena, transponiranih u jezovitu atmosferu novoga svijeta. Dalí kasnije objašnjava kako je koristio motive s razglednica Catalunye koji prikazuju monolite i menhire u pustom pejzažu pretvorenih u ljudske figure. Dalí slika ženu pognutu u molitvi, ali znatno višu od muškarca koji stoji pored nje. Umjetnik ovim kompozicijom ilustrira jasan stav o ženi kao dominantnom partneru, ali prikazuje muški strah i njegovu duboku impotenciju. Dalí ažurira popularnu simbolističku tradiciju “femme fatale”, te ju osuvremenjuje kroz nadrealistički kontekst, proširivši poruku o implicitnoj opasnosti ženske senzualnosti.

Radeći na svom diplomskom radu pod naslovom “Exodus, or the voluntary prisoners of architecture”, Rem Koolhaas u suradnji sa Madelon Vreisendorp, Elia i Zoe Zenghelis, tijekom 1972. godine preuzima motiv Jean-François Milletovog Angelusa, smještavajući ga u grad čiji su stanovnici dobrovoljni zatvorenici Arhitekture. Ograđeni grad smješten je u samom centru Londona, inspiriran stanjima i motivima koje su na svjetsku scenu donijele traume Berlinskog zida, iskustva kritičkog dizajna Superstudio-vog Continuous Monumenta, te delirični Manhatan-izam New Yorka. Projekt za ograđeni grad opisuje i iscrtava svijet koji kombinira zahtjeve intenzivnog kolektivizma nadziranog grada i individualnosti pojedinca koji obrađuje svoje malo polje i živi u svojoj majušnoj, ali silno skupocjenoj, u mramor i skupe metale optočenoj palači. Jednostavna arhitektura kuće, polje i bazen, na nekoj besramno subliminalnoj razini uspijeva u svojoj prikrivenoj ambiciji odati zahvalnost ponuđenim, te trajno zadovoljiti čovijeka koji u njoj živi. Atmosfera zalaska sunca u zadimljenom gradu, podcrtana horizontom zida sa stražarskom kućicom, odiše teškim, gotovo mučnim osjećajem sreće ljudi izazvane time što se na ovom mjestu baš ništa ne događa, niti mijenja.

Na kraju dolazimo do današnjeg dana, nakon više od stotinu godina od prvog Angeusa Jean-François Milleta, isto mjesto, naoko sličan prizor, ali potpuno drugačiji motiv i poruka pod naslovom “Checking mails at 6 pm.“. Slika koju su izradili STAR strategies + architecture, prikazuje isto polje, sumrak, bračni par koji u 6 sati poslijepodne pregledava pristigle mailove, komunicira na društvenim mrežama, šalje slike sa svojeg Instagram profila, prati aktivnosti tisuće znanih i neznanih prijatelja, upija poruke svojih “influencera”. U torbi, koja se nalazi na zemlji, čeka ih kupljeni obrok i odabran napitak iz njihovog omiljenog Starbucks Cafea menua. Na horizontu, u daljini obasjan zlaćanim zrakama zalazećeg sunca polijeće avion niskubuđetne linije Ryan Aira. On nas odvodi gdje god hoćemo, kada god zaželimo, kako bi za malu svotu novaca kupili iskustvo putovanja kojeg ažurno i promptno dijelimo u fluidnom bespuću Cyber Space-a. Poljoprivreda je nestala, a digitalna kultura preuzela rituale i trenutke intimne molitve.

Tokyo Compression

Dok je jednog kišnog jutra u centru Tokija fotograf Michael Wolf čekao metro, pred njime se stvorila dugačka kompozicija vagona na liniji Odakyu i neočekivano mu ponudila motiv za slikanje tisuće neobičnih fotografija. Pred Wolfovim očima u jednom se trenu ukazao nevjerojatan prizor, kroz zamagljene prozore vlaka ugledao je gomilu stisnutih, naguranih, potpuno umirenih ljudi koji su se zatvorenih očiju vozili na posao. Svi oni djelovali su mu nalik balzamiranim mumijama, poput bespomoćnih umrtvljenih ljudskih tijela uhvaćenih u katastrofi Pompeja. Šokantan prizor potaknuo ga je da brzo izvuče svoj foto aparat i snimi prvu fotografiju koju je nazvao Tokyo Compression.

Ubrzo nakon povrataka kući, Wolf se odlučio vratiti u Tokijo i započeo snimanje danas svima dobro poznatog serijala koji je rezultirao knjigom “Tokyo Compression Revisited”. U periodu između 2010. i 2013. godine strpljivo je čekao na stanici Shimo-Kitazawa, kako bi usnimio nekoliko tisuća motiva zgnječenih ljudi u vagonima metroa. Wolf se vraćao u Tokijo svake godine na period od četiri tjedna, donoseći kući mnoštvo prizora, za Europljane potpuno šokantne, a za stanovnike Tokija potpuno normalnih situacija. Michael Wolf bi ustajao rano te bi svakog jutra u vremenu od 7,45 do 8,50, kada svakih 80 sekundi dolazi novi vlak, spremno čekao s napetim fotoaparatom. Imao bi točno 30 sekundi za fotografiranje, prije nego što bi vlak ponovno krenuo napunjen gusto zbijenim ljudskim tijelima.

Kroz točno 30 sekundi, koliko mu je bilo na raspolaganju, Wolf bi hvatao prizore koje bi nasumce snimao kroz tri zaobljena vagonska prozora. Tih trideset sekundi i tri vagonska prozora davali su mu vrijeme i okvir za traganje, hvatanje i ulov ponekad lošeg, ponekad dobrog prizora. “Mogao sam odmah vidjeti da li je nešto dobro na prozoru ili ne, ako ne bi bilo ništa interesantno otišao bih do sljedećeg. I tako svakog dana, sa svakim dolaskom novog vlaka.” rekao je kasnije u jednom razgovoru Michael Wolf. Iako je precizni fotograf unaprijed znao što želi, nikada nije mogao znati što ga točno iščekuje. Znao je samo da ima sat vremena, trideset sekundi, tri prizora, tri prozora i vlakovi koji dolaze i prolaze svakih 80 sekundi. Wolf je strpljivo tražio, mahnito fotografirao, vlak je kretao dalje, a ne njegovo mjesto ubrzo bi stizao drugi.

Fotografije iz serije Tokyo Compression za nekoga su šokantne, nekom nehumane, ali za većinu stanovnika Tokija one su dio svakodnevne rutine, slike ritma života u ubrzanoj metropoli. Kod većine ljudi ovi prizori i snažna fotografija izazivaju osjećaje suosjećanja, duboke empatije za ljude koji to trpe. Gledajući ove fotografije, u trenutku kao da se povezujemo s prizorima, vidimo slične prizore nalik svim onim brojnima koje doživljavamo svakodnevno u našem silno ubrzanom, urbanom društvu, život u gradovima, potpuna urbanizacija, rad i ritam svakodnevice u ovim se slikama precizno zrcale. Wolfove slike ne djeluju nimalo podrugljivo, niti se odnose s omalovažavanjem, one su potpuno realne, nepatvorene i čiste, i to je njihova najveća, neočekivana snaga.

Valja napomenuti da su i prije Michaela Wolfa brojni umjetnici stvarali serije slika podzemnih željeznica, među kojima su poznata imena poput Brucea Davidsona i Walkera Evansa.

Ipak koncept ovih fotografija, kao i metonimija “kompresije”, potpuno je neočekivana i začudno drugačija. Michael Wolf nije zainteresiran za elemente metroa, sjedala, grafite, arhitekturu interijera ili odnos putnika prema svemu tome. Wolf je otkrio sustav podzemne željeznice kao prikladno mjesto za istraživanje mentalnog stanja stanovnika gradova. Wolf ostavlja sa strane sve suvišne elemente metroa, usredotočuje se samo na lica i figure. Svojom radikalnom estetikom stvara izuzetno intenzivne slike koje se na tužan i šokantan način izravno usmjeravaju na unutarnji život portretiranih ljudi.

Na staklu vagona, u okviru prozora svaki je prizor poseban, ali svaka od slika odiše jednako čudnim osjećajem boli, nemoći, i nekog čudno pritajenog straha. Vlažnost, toplina, kondenzat vodene pare, izdah, miris, tjelesna nelagoda, bespomoćnost, ali i potpuna predanost sudbini, povezuje nas sve kroz ove slike. Kao da možemo osjetiti svaki trenutak, kao da znamo svaku osobu, kako da želimo da prizor brzo nestane. Vagonski prozori u slikama Michaela Wolfa postaju njegovo platno za pisanje, crtanje i brisanje. Poput kaligrafije, drevne Japanske tehnike crtanja oštrim perom, u ovom slučaju ruka, prsti, dlanovi, laktovi, pa čak i obrazi, usne, nosevi i uši kao da crtaju, ispisuju začudne poruke i linije po zamagljenom staklu.

U jednom trenu ta potpuno zamagljena staklena površina, djelomično se bistre, prikazujući likove ljudi nalik na ikone. Poput slika drevnih svetaca, kao uspavane ljepotice u dubokom snu, stoje postavljeni u redove čekajući izlaz. Čekaju trenutak kada će se otvoriti vrata, čekaju svjež zrak, čekaju trag sunca, nekog poznatog, bliskog, dragog i željenog. Bilo kako vidjeli, bilo kako shvaćali ove slike, što god o njima mislili i što nam padalo na pamet dok gledamo ove slike, „Tokyo Compression“ i Michael Wolf pogodili su u sam živac suvremenoga društva. Jasno su oslikali i prikazali trenutak u kojem živimo. Oslikali su svu predanost mašini ubrzane urbanosti, aparatu i mediju života kojeg ne možemo lako mijenjati.

Slike kompresije pokazuju da su motivi i polje djelovanja suvremenog umjetnika bezgranični, gotovo pa nepotrošivi, samo je potrebno dobro promisliti, biti strpljiv i čekati trenutak u kojem će se neka univerzalna i oduvijek tematizirana stanja utjeloviti i prikazati pred nama u nekom potpuno neočekivanom i novom mediju, prostoru ili arhitekturi suvremenog društva. Wolfove slike su suvremene, univerzalne i odišu mirisom i tjelesnom osjećajnosti komprimirane metropole. U jednom je razgovoru s poznatim kritičarem povijesti umjetnosti Michael Wolf rekao je da mu dođe da u jednom trenu sakupi sav taj destilat, vlagu, znoj, smrad i miris sa stakala vagona i skupi ga u veliku bocu parfema koju bi neki umjetnik poput Demina Hirsta mogao prodavati za milijun dolara kao svoj osobni miris. Parfem, koncentrat koji nas podsjeća na Tokijo, ubrzanost, stisnutost i bespomoćnost suvremenog urbanog ritma.

Chicago à la carte, Arhitektura Razglednice

Kako motivi s razglednica, i priča koju sa sobom donose, mogu postati jasan okvir za promišljanje i konceptualiziranje arhitekture podsjeća nas danas pomalo zaboravljeni projekt arhitekta Alvina BoyarskyaChicago à la carte. Oslanjajući se na svoju brižno sakupljanu zbirku razglednica američke povijesti, prizore njezine ubrzane industrijalizacije i slike svima poznate arhitekture, Boyarsky je nastojao prikazati drugačiji pogled na grad. Chicago à la carte eksplicitno se i očigledno suprotstavio prevladavajućim slikama arhitekture visoke umjetničke vrijednosti, oživljavajući pritom neke zaboravljene društvene ideale vezane uz danas zaboravljenu, herojsku fazu modernog pokreta u Americi.

“Chicago à la carte” je osebujna, strastvena, pomalo konstruirana povijest grada, temeljena na sakupljenim razglednicama, pratećim opisima i novo napisanim tekstovima. Ovaj “projekt” na do tada arhitektima nepoznat način sukobljava, kreativno suprotstavlja i tumači potencijale urbanih prostora kao složenog organizama proizvedenog na neočekivanoj interakciji arhitekture, infrastrukture, inženjerstva i rada, politike i gospodarstva. Objavljen davne 1968. godine u tematskom, monografskom broju Architectural Design (AD 10/1968), rad je obilježila upečatljiva naslovnica, narančasto obojeni, složeni presjek gradske petlje koji rastvara i anatomski prikazuje gradski organizam rastvoren od vrha nebodera do tunela podzemne željeznice.

U vremenu kada Boyarsky piše i kolažira “Chicago à la carte” razglednica je napunila točno 100 godina postojanja i masovne upotrebe. Taj jednostavni medij, predmet koji sadrži dva nasuprotna lica, prvo s jasnom slikom, a drugo s praznom površinom na koju upisujemo poruku, povezao je svijet i zauvijek promijenio našu predodžbu o prostoru, vremenu i arhitekturi. Na samom početku Boyarsky konstatira da razglednica u svojoj želji da što kondenziranije i pitoresknije prenese poruku pokazuje prevladavajući ukus, stil vremena, te najvažnije, nevini ponos mjesta iz kojeg dolazi. Njezina pretjerana poziranost i informativnost, koja često prelazi u autokarikaturalnost, jasno odražava želju i potrebu da zainteresira i svima se svidi.

Tekst koji ritmično teče u kombinaciji gotovo novinarskog prikaza i kreativne interpretacije motiva vodi nas kroz američku povijest te prikazuje egzotične kontraste između prirodnog krajolika i urbane infrastrukture u procesu nastajanja. Razglednice su katalog nevjerojatnih inženjerskih pothvata, strojeva, željeznica, puteva spojenih s prirodom, koji kroz poticajnu ekstrakciju sirovina, sustavnu poljoprivredu, industrijske instalacije i složeno organizirane urbane insule stvaraju novi urbanizam. Brzo nastala i ad-hoc okupljena rasterizirana naselja, koja se kontinuirano protežu na velikim pravcima intenzivnog programiranja različitim sadržajima, izgledaju kao da plutaju u stalno promjenjivom prirodnom okružju, jasno fiksirani i ulovljeni arhitekturom dizala za žito, pristaništima i skladištima, plutajućim platformama i visokim dimnjacima.

Chicago à la carte prikazuje pitoreskne elemente infrastrukture, transporta, primitivne industrije, gradskih tunela, podvožnjaka, rešetkastih nadvožnjaka, nasipa, podzida, stupova s gigantskim reklamama, vodenih površina, tunela ispod rijeke i jezera, parkova i pošumljenih površina. Svi ti elementi za Alvina stvaraju novi gradski kolaž, novi organizam psihološki prihvaćen od lokalnog stanovništva prvenstveno zbog svojih dodatnih značenja. Zgrade u Chicagu su poput divovskih strojeva, koje u sebi sadrže arhitekturu okoliša u kojem se nalaze, percipirajući se u sukcesivnim stanjima novog senzibiliteta koji u sebi adsorbira pragmatični gradski “hardwere” i Dionizijske kvalitete Sant’Elliove futurističke vizije za Milano 2000.

Ovakav neočekivani spoj, gradski vrtlog koji sadrži i konzumira sve, svakog i za svačiju želju, ima brojna rješenja te nudi razne usluge u službi svojih građana i njihovih gostiju. Chicago u to doba ima i nekoliko tvrtki zaduženih i ekipiranih za brzo i učinkovito opremanje kuća, vikendica, vila, škola, fakulteta, trgovina, konoba, restorana, crkava, sudnica ili gradova, veleprodaje i maloprodaje, te ih sigurno prosljeđuje, transportira i montira u bilo koji dio grada, regije i širom prostrane zemlje. Boyarsky konstatira da je “Grad Kao Zgrada”, projektirana masa heterogenih objekata koji, iako više ne utječu jedni na druge, i dalje zadržavaju kvalitetu neke prethodne mehaničke i funkcionalne konstrukcije. Riječ je o remek-djelu “junk kulture” čiji neočekivani sjaj, frakture, sukobi, neusklađenosti i fascinantni detalji zazivaju na preokrenuto estetsko prihvaćanje.

Međunarodna zračna luka, gigantski aerodrom O’Hare je Versailles za Chicago. Aerodrom kao inspiracijski dijagram, koji govori o poeziji protoka. Za Alvina Boyarskya radi se o jasno izrecivom remek-djelu stvorenom i složenom od divovskih prototipskih instalacija, poput novih dvoraca, velebna pristaništa, servisni tuneli, piste, polja i tako dalje, podsjećaju na generički stil grada. Otvoreno, dostupno, kombinirano, izolirano svaki s vlastitim karakterističnim mirisom, duhom, geometrijom, razmjerom, uslugom i informacijom, autobus, automobil, putnik i zrakoplov potpuno su povezani. Izgrađeni objekti, forme nekad idealizirane u Team X tipologijama, ovdje su pragmatično rezervnirane, lakonski prihvaćene, jasno upotrebljene, precizno i protočno kruže, prateći konfiguraciju novog Versaillesa.

Na kraju valja reći da za Alvina Boyarskya arhitektura Chicaga iako počiva na duhu Miesove moderne, u sebi sadrži neku potpuno novu normalnost, generičnost i običnost koja je nastala kao plod marljivog rada brojnih stručnjaka. Svi su oni vrhunski, ali potpuno anonimni tehničari, koji računaju najprofitabilnije korištenje zemljišta, biraju materijale, strategije ulaganja, stvarajući arhitekturu Miesove estetike koja nema patetičnu viziju i koja u samom startu odbija komentirati glavne probleme svoga vremena. Danas je neupitno da je zgrade u Chicagu lakše pripisati mjestu, a ne nekom posebnom, velikom autoru. Na kraju valja podsjetiti da je Alvin Boyarsky bio dekan Architectural Associationa u Londonu u periodu kada je student bio Rem Koolhaas, koji će razglednice New Yorka pretvoriti u delirični retromanifest, a sa svojom tadašnjom suprugom Madelon Vriesendorp iscrtati slike grada, tunela, sukoba rastera, nebodera, likova i emocija u nadrealističkom, kritično-paranoidnoj naraciji slika i programa suvremene metropole.