Svemirske Kolonije Gerarda O’Neilla

Tijekom ljeta 1970. godine NASA, u suradnji s tada manje znanim fizičarem s Princeton Sveučilišta Gerardom O’Neillom, započinje razvoj projekta novih Svemirskih Kolonija. Osnovna ideja i zamisao projekta bilo je osmišljavanje novog prostora za život, te izgradnja alternativnog mjesta za stabilan i neograničen boravak izvan Zemaljske kugle. Smještene i planirane na pola puta između Mjeseca i Zemlje, nove Svemirske Kolonije predstavljale su do tada neviđenu arhitekturu svemirske stanice, koja unutar sebe sadrži vlastitu atmosferu, gravitaciju i potpuno kondicionirane, idealne uvijete za stabilan ljudski život.

Kroz nekoliko mjeseci intenzivnog istraživanja, spekuliranja o mogućim scenarijima, projektiranja i crtanja zamišljenih modela, Gerard O’Neill i njegov tim arhitekata, astronoma, fizičara i matematičara prezentirao je tri moguća rješenja; cilindričnu svemirsku koloniju, kuglastu koloniju “Bernal Sferu” u kojoj ljudi žive na unutarnjoj površini gigantske kugle, te prijedlog toroidalne svemirske kolonije, koja unutar kolosalnog valjkastog prstena osigurava prostor za alternativni život u svemiru. Veličine poput manjeg grada, svemirska je stanica sadržavala obiteljske kuće, škole, vrtiće, trgovine, sportske terene, parkove, šume, jezera, potoke te svima potrebnu atmosferu i gravitaciju nalik onoj na Zemlji.

Gerard O’Neill doktorirao je fiziku na Cornellu, da bi odmah nakon diplome prešao na Princeton, gdje je godinama istraživao i djelovao u polju visoko-energetske fizike. Tijekom 1967. godine Gerard se prijavljuje na natječaj za nove svemirske putnike, NASA astronaute. Prolazi brojene testove, treninge i baznu obuku, ali se ne uspijeva plasirati u krug nekolicine odabranih svemirskih letača. Vraća se na mjesto profesora, te odlučuje da sa skupinom studenata razočaranih u poziciju znanstvenika i ulogu inženjera u suvremenom društvu, razvije specijalni tim naprednih istraživača koji bi se bavili temama alternativnog života izvan planete Zemlje.

O’Neillova ideja i želja njegovog kreativnog tima bila je istražiti i predložiti moguće scenarije alternativnog života, koji bi naprednom tehnologijom riješili neke od najvećih izazova ljudske civilizacije. U samom početku ovog složenog projekta Gerard O’Neill otvorio je pitanja za svoje studente: “Je li površina planeta doista pravo i jedino mjesto-prostor za širenje tehnološke civilizacije? Možemo li osmisliti i isprojektirati alternativu života na Zemlji? Krenuli su sa spekuliranjem o veličini i obliku novog prostora za ljudsku civilizaciju, otvorili do tada tajne dokumente koji sadrže brojna istraživanja u projektiranju svemirskih stanica, te analizirali potrebne uvjete za stabilnu gravitaciju i atmosferu nalik Zemljinoj.

Prvi izazov istraživačkog tima bio je odgovor na otvorenu dilemu da li prostor alternativnog života izvan Zemlje ima veličinu svemirske stanice, te u njoj ljudi žive kao obučeni astronauti, ili će, prema zamisli Gerard O’Neilla, prostor izvanzemaljskog života biti svemirski objekt, izgrađeni planet, novo projektirana platforma za novi život ljudi. Napravljene su prve simulacije, izvedeni proračuni, obavljeni grubi testovi, te nacrtani modeli na kojima je ubrzo zaključeno da je za novi, nastanjivi steroid potrebno prikupiti ogromne količine čvrstog i stabilnog materijala. Minimalni promjer novog svemirskog objekta iznosio bi punih 5 000 milja. Njegova kolosalna dimenzija bila je osnovni preduvjet da se održi atmosfera, osigura gravitacija, te stabilizira kao novi planet u njegovoj putanji oko Sunca. Ovi podaci pokazali su da je potrebno krenuti i potpuno drugom smjeru, razmišljati o novom objektu koju unutar svog interijera stabilizira uvjete života i generira stabilan i održiv eko sustav.

U vremenu kada traju istraživanja Gerard O’Neillovog tima u javnosti je veoma popularan magazin Collier, koji je započeo s objavama do tada nepoznatih dokumenata i projekata svemirskog pionira Wernher von Brauna. U jednom od izdanja objavljuju se tekstovi, razmišljanja, nacrti i simulacije njegovih svemirskih stanica, koje su nakon nešto više od dvadeset godina tajne postali dostupna javnosti, a prikazuju rješenja koja su sa samo nekoliko stotina tona različitih metala, gume i stakla stvorili stabilan okvir za život ljudi u svemiru. Precizne aksonometrije svemirskih stanica jasno otkrivaju mogućnosti života ljudi unutar rotirajućeg prstena koji stvara stabilne uvjete i ugodnu klimu za svoje privremene stanovnike.

Gerard O’Neill i njegovi istraživači odlučuju se na koncept svemirske stanice Wernher von Brauna, u ovom slučaju povećanih dimenzija unutar kojeg se organizira nova priroda, grad, infrastruktura, prostor nalik onome kojeg nastanjujemo na Zemlji. Fotorealistični crteži prikazuju stanicu i njezin sustav paralelnih prstenova unutar kojih se prostiru trake urbanog, poljoprivrednog i prirodnog krajolika koje su zbog toroidalne geometrije stanice kontinuirano obasjane zrakama Sunca. Velika konstrukcija nastanjenog prstena zahvaljujući kružnom presjeku, staklenim otvorima i velikim ogledalima u svojem centru reflektira i apsorbira sunčevu svjetlost, dok se položaj, putanja i rotacija svemirske kolonije sinkronizira u odnosu na kretanje Sunca.

Ubrzo nakon izrade nacrta i rendera projekt je prozvan Nova Svemirska Kolonija. Rad i razmišljanja združenih istraživača Princeton Sveučilišta i NASA-e objavljen je u svim tadašnjim medijima. U godinama post-Apollo ere O’Neill postaje svemirski aktivist, zagovornik života izvan Zemlje, te svugdje gdje se pojavljuje bučno propagira i reklamira svoj projekt. Često je tema brojnih televizijskih emisija, dokumentarnih filmova, izdane su brojne publikacije i knjige, a specifična konfiguracija svemirske stanice ubrzo se proziva “O’Neill Cylinder”. Ovaj projekt pedesetak godina nakon svog nastanka i danas plijeni svojim vizijom, oduševljava svojom jednostavnošću, ali i nevjerojatnom dozom spekulativnog promišljanja, kritičkog dizajna, otvorenosti i apetitu za nepoznato, rijetko viđene doze eksperimenta koja kombinira dostupna tehnološka znanja o lunarnim postajama, inženjerstvo i arhitekturu grada.