Tokyo Compression

Dok je jednog kišnog jutra u centru Tokija fotograf Michael Wolf čekao metro, pred njime se stvorila dugačka kompozicija vagona na liniji Odakyu i neočekivano mu ponudila motiv za slikanje tisuće neobičnih fotografija. Pred Wolfovim očima u jednom se trenu ukazao nevjerojatan prizor, kroz zamagljene prozore vlaka ugledao je gomilu stisnutih, naguranih, potpuno umirenih ljudi koji su se zatvorenih očiju vozili na posao. Svi oni djelovali su mu nalik balzamiranim mumijama, poput bespomoćnih umrtvljenih ljudskih tijela uhvaćenih u katastrofi Pompeja. Šokantan prizor potaknuo ga je da brzo izvuče svoj foto aparat i snimi prvu fotografiju koju je nazvao Tokyo Compression.

Ubrzo nakon povrataka kući, Wolf se odlučio vratiti u Tokijo i započeo snimanje danas svima dobro poznatog serijala koji je rezultirao knjigom “Tokyo Compression Revisited”. U periodu između 2010. i 2013. godine strpljivo je čekao na stanici Shimo-Kitazawa, kako bi usnimio nekoliko tisuća motiva zgnječenih ljudi u vagonima metroa. Wolf se vraćao u Tokijo svake godine na period od četiri tjedna, donoseći kući mnoštvo prizora, za Europljane potpuno šokantne, a za stanovnike Tokija potpuno normalnih situacija. Michael Wolf bi ustajao rano te bi svakog jutra u vremenu od 7,45 do 8,50, kada svakih 80 sekundi dolazi novi vlak, spremno čekao s napetim fotoaparatom. Imao bi točno 30 sekundi za fotografiranje, prije nego što bi vlak ponovno krenuo napunjen gusto zbijenim ljudskim tijelima.

Kroz točno 30 sekundi, koliko mu je bilo na raspolaganju, Wolf bi hvatao prizore koje bi nasumce snimao kroz tri zaobljena vagonska prozora. Tih trideset sekundi i tri vagonska prozora davali su mu vrijeme i okvir za traganje, hvatanje i ulov ponekad lošeg, ponekad dobrog prizora. “Mogao sam odmah vidjeti da li je nešto dobro na prozoru ili ne, ako ne bi bilo ništa interesantno otišao bih do sljedećeg. I tako svakog dana, sa svakim dolaskom novog vlaka.” rekao je kasnije u jednom razgovoru Michael Wolf. Iako je precizni fotograf unaprijed znao što želi, nikada nije mogao znati što ga točno iščekuje. Znao je samo da ima sat vremena, trideset sekundi, tri prizora, tri prozora i vlakovi koji dolaze i prolaze svakih 80 sekundi. Wolf je strpljivo tražio, mahnito fotografirao, vlak je kretao dalje, a ne njegovo mjesto ubrzo bi stizao drugi.

Fotografije iz serije Tokyo Compression za nekoga su šokantne, nekom nehumane, ali za većinu stanovnika Tokija one su dio svakodnevne rutine, slike ritma života u ubrzanoj metropoli. Kod većine ljudi ovi prizori i snažna fotografija izazivaju osjećaje suosjećanja, duboke empatije za ljude koji to trpe. Gledajući ove fotografije, u trenutku kao da se povezujemo s prizorima, vidimo slične prizore nalik svim onim brojnima koje doživljavamo svakodnevno u našem silno ubrzanom, urbanom društvu, život u gradovima, potpuna urbanizacija, rad i ritam svakodnevice u ovim se slikama precizno zrcale. Wolfove slike ne djeluju nimalo podrugljivo, niti se odnose s omalovažavanjem, one su potpuno realne, nepatvorene i čiste, i to je njihova najveća, neočekivana snaga.

Valja napomenuti da su i prije Michaela Wolfa brojni umjetnici stvarali serije slika podzemnih željeznica, među kojima su poznata imena poput Brucea Davidsona i Walkera Evansa.

Ipak koncept ovih fotografija, kao i metonimija “kompresije”, potpuno je neočekivana i začudno drugačija. Michael Wolf nije zainteresiran za elemente metroa, sjedala, grafite, arhitekturu interijera ili odnos putnika prema svemu tome. Wolf je otkrio sustav podzemne željeznice kao prikladno mjesto za istraživanje mentalnog stanja stanovnika gradova. Wolf ostavlja sa strane sve suvišne elemente metroa, usredotočuje se samo na lica i figure. Svojom radikalnom estetikom stvara izuzetno intenzivne slike koje se na tužan i šokantan način izravno usmjeravaju na unutarnji život portretiranih ljudi.

Na staklu vagona, u okviru prozora svaki je prizor poseban, ali svaka od slika odiše jednako čudnim osjećajem boli, nemoći, i nekog čudno pritajenog straha. Vlažnost, toplina, kondenzat vodene pare, izdah, miris, tjelesna nelagoda, bespomoćnost, ali i potpuna predanost sudbini, povezuje nas sve kroz ove slike. Kao da možemo osjetiti svaki trenutak, kao da znamo svaku osobu, kako da želimo da prizor brzo nestane. Vagonski prozori u slikama Michaela Wolfa postaju njegovo platno za pisanje, crtanje i brisanje. Poput kaligrafije, drevne Japanske tehnike crtanja oštrim perom, u ovom slučaju ruka, prsti, dlanovi, laktovi, pa čak i obrazi, usne, nosevi i uši kao da crtaju, ispisuju začudne poruke i linije po zamagljenom staklu.

U jednom trenu ta potpuno zamagljena staklena površina, djelomično se bistre, prikazujući likove ljudi nalik na ikone. Poput slika drevnih svetaca, kao uspavane ljepotice u dubokom snu, stoje postavljeni u redove čekajući izlaz. Čekaju trenutak kada će se otvoriti vrata, čekaju svjež zrak, čekaju trag sunca, nekog poznatog, bliskog, dragog i željenog. Bilo kako vidjeli, bilo kako shvaćali ove slike, što god o njima mislili i što nam padalo na pamet dok gledamo ove slike, „Tokyo Compression“ i Michael Wolf pogodili su u sam živac suvremenoga društva. Jasno su oslikali i prikazali trenutak u kojem živimo. Oslikali su svu predanost mašini ubrzane urbanosti, aparatu i mediju života kojeg ne možemo lako mijenjati.

Slike kompresije pokazuju da su motivi i polje djelovanja suvremenog umjetnika bezgranični, gotovo pa nepotrošivi, samo je potrebno dobro promisliti, biti strpljiv i čekati trenutak u kojem će se neka univerzalna i oduvijek tematizirana stanja utjeloviti i prikazati pred nama u nekom potpuno neočekivanom i novom mediju, prostoru ili arhitekturi suvremenog društva. Wolfove slike su suvremene, univerzalne i odišu mirisom i tjelesnom osjećajnosti komprimirane metropole. U jednom je razgovoru s poznatim kritičarem povijesti umjetnosti Michael Wolf rekao je da mu dođe da u jednom trenu sakupi sav taj destilat, vlagu, znoj, smrad i miris sa stakala vagona i skupi ga u veliku bocu parfema koju bi neki umjetnik poput Demina Hirsta mogao prodavati za milijun dolara kao svoj osobni miris. Parfem, koncentrat koji nas podsjeća na Tokijo, ubrzanost, stisnutost i bespomoćnost suvremenog urbanog ritma.