Razgovor Vedran Mimica, The Berlage Affair, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora kojeg sam vodio s Vedranom Mimicom, profesorom s prestižne arhitektonske škole IIT College Of Architecture, Chicago. Većinu svoje karijere Vedran je posvetio edukaciji, spajanju ljudi i događaja koje je vodio i organizirao u sklopu Berlage Instituta u Amsterdamu i Roterdamu. Prvi dio razgovora odnosio se na knjigu “The Berlage Affair”, a u drugom dijelu postavio sam mu neka pitanja koja se odnose na njegovo današnje djelovanje, ali i na teme koje je iznio na svojem predavanju u sklopu Dana Orisa i prezentacije knjige koja se održala prošloga tjedna u prostorijama Udruženja hrvatskih arhitekata.

IT: Prezentaciju knjige u UHA-i i predavanje na Danima Orisa “otvorio” si sa dvije slike za koje ne znam da li si ih stavio u knjigu? Pokazuješ zapravo svoje iskustvo prizora dva školskoga odmora; na prvom djeca veselo trče, prskaju se vodom i uživaju u Delft Montessori School arhitekta Herman Hertzberger. Na drugoj pokazuješ Rossijevu tvrdoću «disciplinirane» i u red posložene djece na školskim stubama-propilejima? Čini mi se da je sada ponovno trenutak kad arhitekti vjeruju u “Rossie” s jedne strane, a s druge strane nema više “Hermana”. Čini mi se da se nekako izgubila ta druga opcija?

VM: A ne znam, to je žestoko pitanje. Evo recimo, opet na primjeru samog Hertzbergera, koji je unazad 6-7 godina dobio nevjerojatan status u Nizozemskoj, sve životne nagrade i veliku medijsku pažnju, i onda je on više manje pokušao naći nekoga u Nizozemskoj i u europskoj sredini, neki arhitekti koji bi po njemu bili strahovito zanimljivi za upravo to što ti mene sada pitaš.

IT: Nisam znao? Naravno da je to pitanje od milijun dolara, i vjerojatno nitko sa sigurnošću ne zna odgovor, ali tko bi bio danas to “slobodno hodanje po stubama” i “polijevanje u vrtu”? Jer Rossija uvijek ima na pretek, a tko bi bio ova druga opcija? Koga je na kraju Herman izabrao?

VM: Možemo reći da su to Lacaton Vassal, tu je i Njemačka arhitektica sa Araveninog biennala Anna Scheuermann. Tu je čak i jedan Nanne de Ru, koji je Nizozemac, zatim NL architects. Tu Herman sada promovira mlade arhitekte, i to mu je uvijek bilo zanimljivo, taj dio njegovog kulturnog djelovanja. Najviše mislim da su Lacaton i Vassal ti koji stvaraju nove prostore novog svijeta.

IT: Tko se tebi čini da stoji s druge strane “autonomije arhitekture”?

VM: Mi smo sad u Chicagu imali predavanje dekana ETH, Philipa Ursprunga, koji je po mome mišljenju sad možda najzanimljiviji arhitektonski i umjetnički kritičar na svijetu. Zamolio sam ga da održi predavanje o “ljepoti”, temi vezanoj uz ishodište arhitekture. Ursprung isto pokazuje Lacaton Vassal „as another model of beauty“. To više nije ljepota autonomije nego ljepota recimo mreže, procesa…

IT: …sustava, odnosa, gotovih elemenata… Ponovo se vraćamo mreži i organizaciji odnosa?

VM: I neke vrste skromnosti….

IT: Skromnost, da, ponovno se vraćamo na to, koja isto tako nije formalna i neće rezultirati samo oblicima nego logikom, koja ti onda imponira i onda je zavoliš zato što je inteligentna, logična i svima potrebna u svojoj logici kako rješava problem, nosi se s izazovima, a ne samo zato što lijepo izgleda.

VM: Da tako je i Ursprung definira, kao iskustvenu i doživljajnu, a manje estetsku kategoriju.

IT: Kako ti je bilo nakon što si iz Rotterdama i Nizozemskog konteksta, gdje je zapravo sve isprojektirano, došao u Ameriku gdje arhitektura i nije nekakav “big deal”, zapravo ne postoji ovaj naš europski pogled na arhitekturu i projekt? Ostalo mi je zabilježeno u glavi, kad si mi pričao situaciju gdje se u Americi u Louis Vuittonovom butiku radi izložba studentskih radova? Kakav je taj osjećaj doći iz Nizozemske u Louis Vuittonov butik? Mislim da to dosta govori o vremenu. Ovo te ne pitam zato što tako “fora” zvuči, mislim da je to super realno, te ubrzo čeka i europske arhitekte?

VM: To je moje vrlo zanimljivo američko iskustvo, gdje su kriteriji, uvjerenja, povijest, komunikacija sasvim drukčiji nego u Europi. Baš sam danas pričao s Marthom Thorne, direktoricom Pritzkerove nagrade, kad smo gledali projekte Danskog Welfare state-a na danima Orisa. U posljednjoj izbornoj kampanji izašao je jedan fantastičan članak Bernie Sandersa “Danish Sindrom”, gdje većina američkog biračkog tijela gleda na Sandersa kao na sindrom nečeg opasnog, naravno republikancima, ali i demokratima, jer “corporate business” je nešto što je američki DNA. To je njima čudan gen, a takav novi sustav bi sa Sandersom mogao opasno mutirati prema “Welfare State”, državi blagostanja.

IT: Kao što je Holandezima matrica, ovdje je korporativno početak i kraj životne filozofije.

VM: Da Skandinavcima je socijalna matrica genetska, dok Louis Vuitton predstavlja globalnu korporaciju koja prvi dućan otvara u Chicagu prije 125 godina kad se Chicago nevjerojatno razvija. Preko jedne naše nastavnice Susanne Conger, koje je bila u dobroj vezi s direktorima Louis Vuitton Chicago, dolazimo do toga da se oni na neki način zainteresiraju za taj naš novi program na IT-u u Americi. Onda mi definiramo taj Louis Vuitton Students Spark Award. U radu s njima sam naučio kako ta kompanija funkcionira. Tu onda čovjek shvati, razumije najviši stupanj ove korporativne logike i performanse, ozbiljnost rada s raznim umjetnicima, i na kraju sa našim studentima.

IT: Vidiš li tu možda klice nekog suvremenog “prosvijećenog apsolutizma”? Ja u tome ne vidim ništa loše, ako se radi zbilja o posvećenim ljudima i njihovim kompanijama. Recimo u Milanu ili Veneziji, kad uđeš u Fondazione Prada vidiš svu umjetnost Italije, posebno 50-ih i 60-ih do danas, dobro, kvalitetno kurirano, pa onda odeš po državnim muzejima, tamo je sve pak zapušteno… Namjerno te malo provociram, je li ti se čini da pretjerujem?

VM: Rem je tu opet ta kontroverzna i dvoznačna ličnost koji onda to kroz privatnu vezu sa Miucciom Pradom pokušava to na neki način iskoristiti…

IT: …za neku novu vrijednost.

VM: Da, ne bi li stvorio novu vrijednost, ne bi li Prada Shop u New Yorku bila platforma za diskusiju i tu se on strašno angažirao da bi vjerojatno na kraju shvatio da te kompanije ipak imaju jedan primarni kriterij, primarni biznis, a to je da moraju zarađivati novce od onoga što rade. Ja mislim da je konačno potpuno besmisleno da bilo tko kupi torbicu Louis Vuittona koja košta 3 do 5 tisuća dolara.

IT: Naravno, ali tu ima nečeg drugog u pozadini….

VM: Naravno ne mislim da je besmisleno ako naš student koji je dobio nagradu putuje u Pariz u njihov centar da se upoznaje s radom kompanije, pogotovo s arhitektonskim radom. Louis Vuitton je u Kini u zadnjih 5 godina sagradio 100 dućana, jer u Kini sad imamo 100 gradova s više od milijun ljudi i svaki imaju jedan Louis Vuittonov dućan. Kad se to vidi, kad to predavanje imamo na IIT-u od glavnog direktora arhitekture Louis Vuittona, onda jednostavno ili očigledno shvaćamo neke aspekte novog svijeta koji su ovdje možda još nepoznati ili se tek tu pojavljuju. Radovi naših studenata pojavljuju se onda na webu LV-a s 3 i po milijuna klikova na dan.

Tako da smo i danas na Danima Orisa na velikom ekranu i pozornici imali par likova s tim zlatnim pipama i mramorima, a nakon toga naše drage studente koji u svojoj prezentaciji koriste Žižeka i njegovu “teoriju o smeću”.

IT: Da se nadovežem na ovo pitanje; moram ti priznati da me jučer, u nekom pozitivnom smislu, Hasegawa užasno iziritirao. On jednostavno više nije onaj skromni Japanac kakvog znamo…..onaj koje smo ti i ja možda navikli sretati?

VM: Ne, ne, on malo glumi star architect-a.

IT: Jesi li ikada vidio da Japanac pomalo perverzno i samozadovoljno dubi u talijanskom mramoru i onako se gotovo pa koketno ponaša… Ono; “nice, nice this, how nice that”… Znači svijet se radikalno mijenja, mislim da takvog Japanca prije 30, pa i manje godina nije moglo biti. I kako je ono samo slavodobitno rekao „hm, sljedeći broj EL Croquisa sam ja“ i cijela dvorana “Lisinski” plješće. Mislim, to nekako uopće nije japanski… a i ti ljudi ovdje koji još puše taj pristup? Malo mi je bilo neugodno…..

VM: Mi smo tu diskusiju imali s jednim vrlo zanimljivim nizozemskim sociologom koji se zove Hari Kunneman. On je napisao jednu knjigu koju su svi na Berlage-u, baš ova prva i druga generacija, dosta studirali i zove se Walkman Society. Prva sprava koja je došla, a koja je onda izdvojila jedne od drugih, je bio walkman. Što Hari tu govori; on govori o multiple layers of PostModern identities i te multiple slojeve postmodernih identiteta je lako bilo iščitati iz govora Go Hasegawe, on mijenja stvar od nečeg što je tradicionalno japanska arhitektura, prema nečemu što je sada globalno.

IT: Cijeli svijet lagano prelazi na Hasegawa style?

VM: I takav način djelovanja, ponašanja i uopće promijene identiteta je upravo postmoderni svijet u kojem se živi, u kojem to nije uopće nemoguće. Gender changes je sada totalno razvijen u Americi na sve načine, political change da netko tko je bio super lijevi sada postaje super desni, tako da mi sada totalno živimo u takvom svijetu postmodernom svijetu stalnih i brzih promjena. Trump je dio tog svijeta politički.

IT: Da, nevjerojatno je to. Kad pogledaš predavanje Maroja Mrduljaša o Vjenceslavu Richteru koji je razmišljao o budućnosti, crta megalopolise, dimenzionira i planira sadržaje u svom velikom Ziguratu, i onda imaš Japanca koji dubi u mramoru u centru Italije, vidiš koliko se radikalno pozicija arhitekta izmijenila. Ali znaš što je nevjerojatno, da o budućnosti razmišljaju proizvođači automobila, znači, Elon Musk više sad razmišlja o budućnosti od arhitekata. Čovjek koji je izmislio PayPal prvo se “omastio”, a onda razmišlja o budućnosti, a mi samozadovoljno dubimo u mramoru? Malo ludo čini mi se?

VM: Da, da, to je upravo taj jedan video koji sam ja danas preskočio na predavanju kako bi ubrzao stvar, u kojem Rem jednostavno govori da, kako svjetska urbanizacija ide gore, mi prestajemo pisati naše manifeste i kaže „we stop thinking and other guys are thinking about that, not us“, a drugi misle, i to žestoko misle i djeluju.

IT: Da, biolozi, genetičari, kompjuteraši…

VM: Razumiješ, ti imaš sad Uber koji ulaže 40 milijuna dolara na istraživanje za driverless cities

IT: …i oni mijenjaju grad tri puta više i brže, oni su novi urbanisti, arhitekti otvorene mreže transporta.

VM: Tu nema baš previše arhitekata u tom researchu…

IT: Ovo je dobra tema. Zašto u Uberu nema arhitekata? Ne znam da li se itko pridružio Tesla timu?

VM: Da. Na IIT-u u Chicagu imamo Najar Price, to je jedan naš bivši Alumni Entrepreneur Indijac koji je dao milijun dolara za takmičenje za research na IIT-u gdje su se kvalificirale tri grupe. Dobili su po stotisućica dolara. Marshall Brown, moj kolega, on i Ron Henderson su radili taj driverless city, zatim još jedna grupa je nešto radila u vezi sa novim digitalnim prostorima, a jedni su čak radili cancer research. Na kraju su, naravno, ti što su radili “cancer research” dobili milijun dolara. E sad to ne znači ništa posebno bitno, ali ipak smo se mi plasirali među 25 prijedloga za taj inicijalni research gdje naravno da mi sve više i više drugih struka i ljudi koji razumiju koliko su gradovi važni za razvoj društva.

IT: Tu dolazimo i do novih tehnologija, digitalnog prostora, umjetne inteligencije-AI, simulacije….a mi i dalje najljepše živimo uz tople skute “autonomije arhitekture”?

VM: To sve više i više vidimo, pogotovo je sad iz ovog zadnjeg Chicago biennala jasno. Arhitekte to što tebe interesira i ne zanima baš previše, možda čak ni kuratore. Međutim imamo sada dva biennala, jedan je biennale ovaj Chicago, a drugi je biennale Seoul koji s Alejandrom Zaera Polom, na osnovi njegovog teachinga na Princetonu i Berlage-u, predstavlja ozbiljnu diskusiju o tome koji su to “driveri” suvremene arhitekture i gradova? Postavlja pitanje koji su ti kriteriji za razmišljanje o toj globalnoj urbanizaciji? Tako da nije baš da nema situacija u kojima arhitekti još uvijek razmišljaju o budućnosti, ali jedna najtehnološkiji napredna zemlja na svijetu Koreja misli da su važni gradovi, a Chicago biennale misli da je važna autonomija arhitekture.

IT: Zanimljivo. Arhitekti postaju jako konzervativni?

VM: Tu smo sad u situaciji koja je isto tako zanimljiva, koje je to neko globalno razmišljanje? O čemu to razmišljamo? Čini mi se da su ti biennali dosta važni. Oni na neki način generiraju veliku pažnju, pokazuju puno, imaju neku vrstu razmjene i jako su public relation uspješni, tako da smo mi sa Sejimom sada radili naš projekt, ali to je urbani projekt kako – IIT kampus i prostor oko kampusa u južnom Chicagu, urbano redefinirati u smislu u kojem kampus postaje pravi grad, a ne izolirani entity. To su neki izazovi koji stoje pred nama….

IT: Vedrane hvala ti puno na razgovoru! Dotakli smo brojne teme, idemo malo mislit…i konkretno djelovati. Tako je mislim najbolje.