Razgovor Vedran Mimica, The Berlage Affair, prvi dio

Prošlog sam tjedna razgovarao sa svojim dragim prijateljem, uvaženim kolegom, arhitektom i dugogodišnjim “Head of Education” Berlage Instituta Vedranom Mimicom. Jedno je sigurno, bez njega i Berlage Instituta ja sigurno ne bi bio arhitekt kakvog me danas poznajete. U trenutku kada Berlage više ne postoji, a iz tiska je upravo izašla knjiga “The Berlage Affaira” u izdanju Actara, čini mi se da je ovaj razgovor dobar povod da ga javno upitam neke stvari za koje posljednjih trideset godina jednostavno nisam imao prilike.

Idis Turato: Prva tema koja me interesira, a čini mi se važna za razgovor s tobom je sljedeća; Većina ljudi koja te dobro poznaje kaže da Vedran Mimica spaja ljude. Ja bih rekao da si ti čovjek arhitekt mreže, a kad pogledam tvoju knjigu The Berlage Affair, ti si i knjigu napravio kao mrežu. Je li griješim?
Vedran Mimica: Možda sam najviše to dobio kroz edukaciju s Hermanom (Hertzbergerom) koji je zapravo strukturalist. Sada su mreža i web popularne teme, nekada je to bila struktura. Ja sam započeo moje postdiplomske studije u Delftu 1983. godine. Na prvom sastanku Herman mi kaže: „ti dolaziš iz Jugoslavije, to je dobro, ali što ti misliš, koje su osnove zapadno-europske kulture gdje si sad došao“. Ja tu počinjem nabrajati „Platon, Aristotel, Leonardo, Michelangelo, prosvjetiteljstvo…“, a on mene gleda i kaže „ne, ne, ne, osnova zapadno-europske kulture je organizacija“.

IT: Meni se knjiga doima kao neka prostorno-vremenska organizacija, urbanizam, neka vrsta strukturirane mreže, koja je nastala kroz 30, 35 godina. Misliš li da je to slučajno? Ti kao arhitekt organizacije, knjiga je kao matrica, dijagram koji se može sagledavati i kroz zoom in, zoom out.
VM: I to je ono specifično Dutch, svi Dutch su nevjerojatno dobro organizirani – Winy Maas, Wiel Arets, čak i jedan «anarhist» Herman Hertzberger je strašno dobro organiziran. Onda se kroz Hertzbergov strukturalizam i studiju francuskih lingvista koji pokazuju jezik kao mrežu, jezik kao sistem, stvara i Berlage kao mreža.
IT: To se vidi i u knjizi. Je li to bilo svjesno ili…?
VM: To je apsolutno svjesno, Nizozemci to ne dovode u pitanje, kao što ni mi Balkanci ne dovodimo u pitanje da ćemo se “napiti”.
IT: Ali ti nisi Nizozemac.
VM: Ne, ne, ja jesam Nizozemac. Mislim da sam po načinu na koji radim profesionalno totalni Nizozemac, dok sam po načinu na koji mislim privatno više Hrvat nego Nizozemac. Moj profesionalni performans je svakako Nizozemski. Sada nam u Americi često govore „vi ste totalni Europljani, Nizozemci, vi uopće ne razumijete Ameriku“. Ja se nisam uspio prebaciti na američki način, možda jer sam tamo još uvijek prekratko ili mi se možda nije svidio taj američki način. Ali nije pitanje što se meni sviđa ili ne sviđa, nego je pitanje u kojem trenutku života imaš tu neku vrstu iskustva, koju onda prihvatiš kao svoje operativno iskustvo.

mimica_sve-knjige

IT: Od kada te znam, a znam te još sa zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta od 1987-88. godine, kada si bio asistent, sjećam se da imaš naviku, rekao bih jednu od tvojih najvećih kvaliteta, a to je da uvijek ponoviš sugovornikove zadnje tri riječi i kreneš dalje razgovarati. Ne znam je li ti to ikad itko rekao?
VM: Da, da, to je isto Dutch. U Dutch kontekstu svi su ‘isti’, svi moraju biti jednaki, Nizozemsko društvo nema ‘heroja’. U nizozemskom razgovoru svakome moraš dati jednaku važnost, nadređenima, podređenima, kolegama, studentima, čak i zadnjim budalama, ma baš svima… I to ja imam, to je moj čisti Dutchnes. Ovdje pričaš s nekim ljudima, a oni te uopće ne slušaju, možda nije to generalno primjenjivo, ali je kultura razgovora jako drugačija. Dutch kultura je sasvim druge vrste, to je više protestantizam nego humanizam. Mislim da sve kreće iz njihove crkve, koja nema velikih ukrasa, a gdje su svi vrlo humble i na tome se onda grade mreže, odnosi, grade se te društvene strukture. Nizozemska je zemlja koja zadnjih 400 godina ima “religious tolerance”, a bez toga ti ne možeš sagraditi novu zemlju, poldere iz mora, jer nemaš konsenzus, a kako možeš imati konsenzus ako nisi prihvatio sugovornika. To se meni osobito svidjelo u Nizozemskoj.
IT: U Nizozemskoj svi, od bravara do profesora, od bijelih, crnih do žutih, svi pričaju Engleski. Ako i pričaju svojim jezikom odmah se prebace na Engleski čim vide NE-Holandeza?
VM: To mi se isto tako strahovito svidjelo kad mi je Herman rekao „Vedrane, nemoj se, molim te, baviti učenjem nizozemskog jezika, moraš raditi i misliti na engleskom , jer tako ćemo raditi na Berlage-u. Toga nema nigdje na svijetu. Međutim to je Nizozemska. Pretvarati more u zemlju, ploviti i trgovati po cijelom svijetu, biti ekstremno organizirani, nevjerojatno tolerantni i raditi taj “culture of consensus”. Naravno da onda likovi kao Rem Koolhaas koji ipak ne mogu biti takvi, koji nisu takvi u nijednom slučaju, onda oni s tim kontekstom imaju određenu vrstu problema… Ali Rem nije izabrao London, nije izabrao New York, izabrao je Rotterdam za svoju bazu i nije nikad otišao iz svog rodnog grada.

IT: Ali i kod njega se vidi isto to, da i on želi koliko-toliko biti “humble”. On redovito spominje nešto što je meni pomoglo da shvatim i moju Rijeku. Roterdam i Rijeka nemaju MITOVE!
VM: On je isto Dutch, ali i “kapetan broda koji plovi oko cijelog svijeta već od 17 stoljeća”. Kada gledamo povijest ta sposobnost Holandeza je vidljiva i danas. Na njemu naročito.
IT: Čini mi se da Koolhaas zapravo i ne želi biti star architect.
VM: To apsolutno ne.
IT: On se namjerno bavi “preservation-om” da bi otišao od star-a, namjerno ide u “country side” da bi ponovno izbjegao sve, ja mislim da se i kod njega vidi taj humble. Jesi vidio onaj video i stihove od Kendrick Lamara „Bitch be humble“, to je potrebno svima. Mislim da je taj humble sad potreban na svjetskom nivou
VM: Slažem se s tobom da je ta neka nova skromnost neophodna, neka prosvijećena, inteligentna skromnost kao antagonist subject društvu spektakla. Često sam imao tu situaciju s Remom, taj ‘superstar’ održi to eksperimentalno predavanje na Berlage-u i onda me zove nakon tog predavanja i zanima ga što su studenti rekli o predavanju. Interesira ga odgovor, reakcija, neslaganje, primjedba najmlađe generacije…

IT: Vratio bi se malo na pitanje od ranije. Da li se ta tvoja mreža može pretvoriti u metodu? Mislim da je to važno da probamo shvatiti, kako živimo u vremenu kad arhitekt ne proizvodi oblike nego dizajnira upravo tu neku vrstu matričnog sustava svijeta oko sebe, zumiranje in / out je nešto što bi možda trebalo podučavati na nekom fakultetu.
VM: To što pričaš je Aldo van Eyck napisao u svojoj pjesmi 1960. godine, “da je kuća mali grad i da je grad mala kuća”. To je ta metafora, jer ako je kuća mali grad, onda je neizbježno mreža, onda je neizbježno zoom in, zoom out i tu onda Team X ruši radikalnu modernu za koju više ne vjeruju da je operativna u odnosu na taj novi svijet. Naravno da su oni svojevrsni manijaci vjere u “indigenous people architecture” primitivnu, narodnu arhitekturu. U zadnjem predavanje prije mirovine 1985. godine, van Eyck ne pokazuje niti jednog modernog arhitekta u dva i pol sata predavanja, pokazuje samo što ljudi rade kao svoje “indigenous” narodne strukture.

IT: Taj apstraktni pogled na svijet je po meni presudan. Potrebno je vidjeti unutarnju organizaciju, razlikovati sistem, pratiti njegove elemente i veze, a ne kao većina arhitekata gledati oblike i posljedice.
VM: To možemo dobro i jasno naučiti od Holandeza, od Alda Van Eycka, koji na predavanjima pokazuje fenomenalne geometrije tkanja afričkih plemena, tkanje je mreža, a što je prva kuća, kuća je u biti tkanje po Semperu. A gdje je van Eyck studirao? Na ETH Zurich. A tko je dekan ETH Zuricha? Kad Berlage tamo studira početkom 20 stoljeća, to je Semper. I eto te povijesne linije Semper, Berlage, van Eyck i osnove tkanja, a ne osnove monumenta. To nam mora postati jasno i onda nem je lakše sve shvatiti.
IT: Tvoja knjiga, da se malo vratimo na nju je to isto tkanje?
VM: Mi smo to pokušali napraviti s ‘The Berlage Affir’. Prvi sastanak s Gambom i Vladom Mationijem je bio razgovor o mreži, o networku. Onda je Gamba rekao „Ok hajdemo vidjeti kako to možemo složiti“ i nakon toga smo rekli „jedan tekst, jedna slika“. I tako je nastao koncept za knjigu. Ali sve skupa je bilo užasno teško napraviti, to što vidiš da je Gamba napravio, sada izgleda kao dobar rezultat, ali za to je trebalo pune 4 godine ozbiljnog rada. Sad je možda pitanje može li ta knjiga funkcionirati kao ‘udžbenik’ i može li se to podučavati na neki način. Možda ako razvijemo algoritam na kojem je Gamba radio kao na digitalnoj platformi knjige.

mimica-KNJIGA

IT: Ovo tkanje, ono zapravo može postati znanje koje možeš prenijeti na druge? Jer jasno je da arhitekt osim što radi kuće, radi na tkanju matrica, spaja ljude, politike, ekonomije, stvara odnose, kreira sustave.
Čini mi se da ti unutar svoje matrice tekstova koristiš neke trenutke i događaje, kao što je primjerice slučaj “međunarodnog” natječaja za zagrebački aerodrom, pa Venezia Biennale, zapravo super-relevantne stvari da bi komentirao realnost. To mi se jako sviđa kod tebe. Znači, tebe prošlost uopće ne interesira, ti ne želiš spekulirati o budućnosti, nego reagiraš na stvarnost. To mi se čini da je jako specifično?
VM: To je recimo posljedica mog rada s Alejandrom Zaera Polom. Alejandro je u biti Koolhaasov proizvod na neki način, on je obrazovan od Rema, obrazovan je na Harvardu. Alejandro je na Berlage donio ono što nije Arets. Arets je recimo više kao total work of art, sve je dizajnirano, koliko god je Arets isto tako zainteresiran za mrežu i za globalno, ali Alejandro je rekao da ako nešto proizvodimo, moramo proizvoditi taj applicable ili applied knowledge, a ako proizvodiš znanje koje možeš negdje upotrijebiti, onda ga možeš upotrijebiti jedino u stvarnosti. I ta stvarnost je onda puno zanimljivija nego nekakve ideje, opsesije, bilo studentske, bilo nastavničke.
IT: Od kuda im intuicija da edukaciju treba gurnuti u tom smjeru?
VM: Ali gdje su Alejandro i osobito Rem dobili podršku za to, research stvarnosti, je kad ih Catherine David, francuska kustosica, koja radi Documentu u Kasselu 1997. godine, zove da naprave mapping postojećeg urbanog svijeta. Tu dolazi Rem na Dokumentu zajedno s Kwinterom i Obristom i ona im kaže: “gledajte, mene uopće ne zanima vaša arhitektura, ali me zanima taj vaš mapping stvarnih situacija u gradovima koji su puno zanimljiviji čak i od moderne umjetnosti u ovom trenutku“.
IT: Čini mi se da upravo u tom trenutku dolazi do spoznaje što platforme kao Berlage Institut i njihova istraživanja mogu značiti u shvaćanju svijeta i zamršenog konteksta u kojem djelujemo?
VM: Da, Rem onda dogovara ugovor s Harvardom u kojem kaže „Rem Koolhaas will not teach design but will do research“. I tu je ova priča research, mreža i upotrebno znanje. Alejandro i ja smo se trudili na Berlageu te tri stvari nekako složiti u formi kurikuluma škole. Mi smo ipak trajali deset godina i to je razdoblje počelo proizvoditi znanje za koje su mnogi ljudi rekli da je to već jako ozbiljno. I to je već možda bio problem, kad edukacijska platforma postane jako ozbiljna i preblizu stvarnosti, onda ti kažu „no, no, no, we have agencies koje se time bave“.

IT: To je zapravo ključni trenutak gdje se vidi da je Berlage zapravo pomogao u inauguriranju novih ljudi i novih metoda rada. Kad ti vidiš, Reinier de Graaf, Shohei Shigematsu, AMO-OMA… Svi ti ljudi koji su tamo trenirani, ideje koje su tamo testirane, sve skupa se proširilo, «malo otišlo» na Harvard i sada je nakon 15-20 godina zapravo svima jasno da arhitektonski biro treba organizirati u otvorenoj kombinaciji, virtualnog, stvarnog, eksperimentalnog, pragmatičnog, graditeljskog, teoretskog i političkog…
VM: Da, da, prvo predavanje OMA/AMO je na Berlage-u i tu se to na neki način recimo predstavilo da se profesionalan praksa ne može svesti samo na dizajn građevina.
IT: Zašto nikad nitko od njih nije ušao u politiku? Sada kad smo već zaključili da arhitekti barataju platformama, mrežama, matricama kao što je matrica Berlage-a, tvoja osobna, OMA/ AMO, sve to nabrojeno, zašto arhitekti nikada ne ulaze u politiku, čak ni u Nizozemskoj?
VM: Ni Koolhaas nije htio ući u politiku.
IT: Iako je imao neke ambicije.
VM: Ne, ne, ne, on je ušao u nekom trenutku, ali ne u Nizozemskoj.
IT: Lagano je ušao, otvorio vrata s EU. Ali brzo izašao….hehehe….
VM: Da, točno, Nizozemska politika je jako pragmatična i nizozemski političari nastaju unutar političkih stranaka i to je tamo gotovo ozbiljna profesija. I onda se naravno tu arhitekti nikad nisu pojavljivali. Bilo je fenomenalno zanimljivo kada gradonačelnik Rotterdama Ivo Opstelten predaje nagradu za Erasmus Nebodere Remu, i kaže „ ja i Rem Koolhaas smo rođeni iste godine, neko vrijeme smo proveli u Rotterdamu i to je jedino što nas uopće spaja u životu“. I onda naravno Rem odgovora kako mu je strašno sumnjivo zašto mu daju tu nagradu, jer valjda vjerojatno misle da je mrtav, a da on ne bi htio biti još mrtav. Međutim, u jednom trenutku Rem ulazi u savjetodavno tijelo Jose Manuela Barosa predsjednika Europske komisije, i on je tu s Umbertom Ecom kao super advisor. Međutim, u jednom predavanju, opet na Berlage, on više manje ridikulizira i govori o toj žestokoj birokratiziranosti Europske unije i nemogućnošću prezentacije bilo kakvog mišljenja izvan nekog političkog pozitivizma.

nastavlja se…..