Korisna Beskorisnost, Nairy Baghramian

Čemu služe razni objekti i predmeti koje svakodnevno projektiramo i proizvodimo? Da li njima isključivo definiramo prostor oko sebe ili oni znače, služe i koriste nečem višem? Kome su namijenjeni predmeti koje postavljamo u svoje domove, kancelarije i air-b&b prostore? Je li korisnost isključivo povezana s funkcijom nekog predmeta, programom ili događajem kojem je namijenjen? Čemu uopće služe, kome i zašto trebaju naizgled beskorisni predmeti? Je li jednostavno moguće da bude korisno imati beskorisne stvari, ili je li možda beskorisno tražiti korisnost u stvarima i predmetima oko nas?

Promijenjeni uvjeti rada, izmijenjeni tržišni odnosi, digitalizacija i robotizacija, na očigled svih nas ostavljaju ljude, prostore i hrpe predmeta koji više nikome nisu potrebni. Određeni predmet, dijelovi interijera i namještaj postaju beskorisni kada nestane njihova izvorna namjena i uporabna vrijednost. U jednom trenu dijelovi novinarskih redakcija, poštanskih ureda, bankovnih šaltera, sredstva za rad brojnih obrta, poljoprivredni pribor ili stolarski alati postaju obični predmeti, gotovo apstraktne figure koje su izgubile vezu s izvornom funkcijom. Prepoznavanje, vrednovanje i upotreba ovih predmeta je možda prilika za njihovu brzu i inspirativnu transgresiju.

Istraživanja i radovi umjetnice Nairy Baghramian precizno ilustriraju ove radikalne promjene, opisuju procese koji uvjetuju nastanak novih oblika, te prezentiraju kako beskorisni predmeti i oblici postaju inspirativni za drugačiji pogled na stvari i poredak unutar kojih živimo i radimo. Svjesna ove radikalne promjene, ali i općeg stanja arbitrarnosti kriterija koji nekom djelu mogu priskrbiti status općeprihvaćene umjetnosti, Baghramian godinama proizvodi serije skulptura koje ilustriraju čovjekovu vječnu potrebu za stvaranjem brojnih predmeta. Od umjetničkih radova koje intuitivno povezujemo s oruđem, namještajem i alatom određenih zanimanja, preko oblika preuzetih iz operacionih sala plastične i dentalne kirurgije, do instrumenata i pribora iz laboratorija genetski modificiranih vrsta, Nairy vješto crpi inspiraciju i poticaj za rad.

Mesarski stolovi, stolice iz starih autobusa i vlakova, koševi za smeće, ribički štapovi, frizerska sušila, okviri iz metalurških radionica i tronošci stolarskih radnji ujedinjeni su u neočekivanu, ali duboko promišljenu alegoriju suvremenog paradoksa. Ilustrativni i upečatljiv vrtlog potrage za identitetom nastao kroz poistovjećivanje sa svojim zanimanjem i sve intenzivnijim trendom interdisciplinarnosti i potpunog nestanka tradicionalnih poslova. Stolar, mesar, bankar, novinar, stočar, vrtlar, vozač ili bravar su zanimanja koja za sobom ostavljaju hrpu predmeta koja ubrzo nove generacije neće prepoznati, niti shvaćati na onaj način na koji ih mi danas gledamo. Svi ovi predmeti, alati, namještaj i pribor iako beskorisni, neupotrebljivi, disfunkcionalni, nepotrebni i nenamjenski odbačeni spremni su za drugačije gledanje.

Raštrkane i amorfne, skulpture svjedoče o potpuno izmijenjenom ideološkom ambijentu, prostoru koji reprezentira umrtvljenu vjeru u stabilnost, tradiciju, predvidivost i istinu starog svijeta, davno izgubljenog svijeta radnika, dizajnera i arhitekta. Nairy Baghramian se ne bavi pitanjem obrtništva, estetike i oblika u kontekstu materijala, nego utjecaja nečijeg zanimanja i osobnog stava na oblikovanje prepoznatljivog identiteta. Suvremeni uvjeti postaju još složeniji uzmemo li u obzir i nove zahtjeve tržišta rada u kojem zanimljiv i poželjan pojedinac više ne može biti samo vrstan obrtnik. Pitanje materijalnosti, oblika, funkcije i jedne istine daleko je iza nas.

Inspiraciju za neke od izložbi i seriju objekata, umjetničkih predmeta, spekulativnog namještaja Nairy Baghramian je dobila od francuske dizajnerice Janette Laverrière. Ona se je, nastojeći pronaći formu koja bi ju uistinu zanimala, okrenula proizvodnji posve i apsolutno beskorisnih artefakata. „Ležala sam u krevetu i razmišljala o tome kako više nikada neću raditi ništa korisno. Ne želim. Ne mogu. Tako da ću raditi samo beskorisne stvari. To mi je otvorilo posve nov svijet. Korisno je imati beskorisne stvari.“

Fluidnost, relativnost i nepredvidivost ovog novog pristupa radu, prezentaciji i komunikaciji možemo shvatiti kao komparativni napredak, ali je jednako tako potrebno shvatiti da današnji odabir brojnih zanimanja nije nimalo slobodniji, bolji ili kreativniji od nekadašnjeg opredjeljivanja za jedno jedino, stabilno i predvidivo. Stjecanje različitih vještina samo je reartikulacija težnje za nekom novom vrstom stabilnosti u kojem jasnoća ideje, njezina komunikacija i predstavljanje postaje predmetom poistovjećivanja, shvaćanja i prihvaćanja autora, pa onda i njegovog predmeta, artefakta i objekta kojeg za svoju informiranu publiku proizvodi.

U tom kontekstu i u tako izmijenjenim odnosima jednako je razumljiv, potreban i zavodljiv predmet kojeg nam prikazuje Nairy Baghramian, ali i sredstva za rad i proizvodnju kojim je napravljen. Amorfni odljevi nastali po uzoru na davno izgubljene dijelove i predmete postaju jednako korisni kao i kalupi u kojem su lijevani, jednako potrebni i razumljivi kao i žičani modeli, čelični okviri potkonstrukcije za izvedbu koji postaju klupe, stolovi, pregrade i stolice unutar prostora galerije.

U trenutku kada počnemo drugačije shvaćati stvari oko sebe, na prvi pogled beskoristan objekt počinje biti potreban, disfunkcionalan predmet poželjan, a nezgrapna, neudobna i nepotrebna stvar postaje predmetom želje. Danas u muzeju, a sutra u vašem air-b&b stanu. Upravo zato što ste vi to tražili, shvatili i potom precizno komunicirali. Predmet više nije dobar, poželjan i potreban zbog funkcije i namjene koju nosi već zato što ga želimo, razumijemo, poistovjećujemo se s njime. Njime razumijemo, komuniciramo, maštamo, dijelimo i pričamo sa svojom okolinom. Izrazito zahtjevno, kontinuirano i potencijalno beskonačno…. na momente nekome naporno i iscrpljujuće, ali zasigurno predivno oslobađajuće.