Razgovor o Turizmu, Studio UP, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora koji sam vodio s arhitektima Leom Pelivan i Tomom Plejićem iz Studia Up, koji je objavljen u časopisu Oris Special, posvećen njihovoj posljednjoj realizaciji hotela Amarin u Rovinju, dok je nastavak razgovora vođen ovog četvrtka u Oris Kući Arhitekture. Razgovor se dotakao osobno mi veoma zanimljvih i pomalo nerazjašnjenih tema vezanih uz moć, nestabilnost, mogućnost projektiranja, te prošlost i budućnost turizma. Turizam, kao jedna od najpropulzivnijih grana tržišne ekonomije, jasno predstavlja najmnogoljudnije migracijske tokove na kugli zemaljskoj, ostavljajući pritom jasan otisak u prostoru urbanih i društvenih interakcija.

Toma: Arhitektura i prostor grada drastično utječu na ljude, mjenjaju njihove navike, rutine. Gradske temperature, svjetlo, vlaga , sva ta iskustva koja postaju dio tebe važna su u programiranju i projektiranju arhitekture grada. Poneka smrdljiva ulica ostaje trajno zapamćena. Arhitektura kroz moć tjelesnog doživljaja ima sposobnost da stvara nove doživljaje, nove ljude i životne stilove. Gledano kroz oči turizma novi doživljaj je nešto što se jako dobro prodaje.

Idis: Koji bi to konkretni impulsi bili?

Danas kao arhitekt insceniraš sve, projekiraš apsolutno sve. Iskustvo hotela je vrlo blisko iskustvu filma. Kao gost hotela ili gledatelj filma – na trenutak si izdvojen, uključen u scenu. A kao arhitekt i režiser proživljavaš i stvaraš sve one slojeve da bi se ta scena dogodila, a scena traje jako kratko, i mora biti jako dobra.

Idis: Samo nekoliko sati prije ovog razgovora imao sam intervju sa jednom novinarkom koja mi je ispričala anegdotu sa svojim djetetom. Za vrijeme razgovora sa vama u hotelu Amarin boravila je sa svojim djetetom za kojeg je rekla da se “navuklo” na hotel. Dijete je tokom prošlog ljeta imalo priliku pojetiti stare gradove na Jadranu, prirodu, jedriti na brodu, kupati se na Zlatnom Ratu…jedino mjesto gdje se želi vratiti je Amarin hotel.

Lea: Danas možeš zbilja bilo gdje putovati, bilo gdje ići, tumarati i lutati. Pamtiš i osjećaš samo neke sekvence i neka mjesta. Naš hotel očigledno uvlači dijete u neku priču, nakon boravka u hotelu i naša djeca ne žele bilo gdje. Prostor i program imaju moć jake manipulacije. Hotel se više ne veže i ne spaja samo sa spavanjem, ulaziš u neki narativ mjesta, arhitektura nije stvar utopije, arhitektura i njezine prostorne kvalitete su stvar vizije.
Sekvence se nižu. Sudaraju se programi. U zidovima se pojavljuju velike ‘špijunke’, na nakim se pozicijama na trenutak izdvajaš iz scene i gledaš situaciju iz drugog rakursa. Isprepiliće se doživljaj interijera i eksterijera, stvara se iluzija veličine, duljine i trajanja…

Idis: U hotelu Amarin kao da su se spojili situacionistički dijagrami Guy Deborda, akcijski planovi Bernard Tschumia, te vrhunski dizajn Roberto Burle Marxa. Naravno ovo nije kritika, dapače fasciniran sam vašom vještinom, nevjerojatan spoj, kreativni ponak u arhitekturi turizma.

Lea: Mora se napomenuti da je ovo Maistrin prvi “Family hotel”. Oni u startu nisu nikako željeli Disneyland, Paju Patka, Šilje ili Miko Mausa: U procesu projektiranja nama nije bilo do kraja jasno u kojem smjeru ići, jer nije postojao tesirani model koji bi točno zadovoljio potrebe investitora.

Idis: Čini mi se da je ta želja i rok koji se morao stići do sezone bio dobar za eksperiment?

Lea: Kao turističiki brand Maistra ima ‘visoko postavljenu’ ljestvicu u pogledu dizajna hotela, a ‘family hoteli’ su često ‘oku neugledni’ hoteli s segmentima dječjih igraonica / vrtića (već toliko puta viđenih, doživljenih). U ovom projektu smo zajedno pokušali izbrisati granice očekivane tipologije. Htjeli su i zahtjevali specifičan, novi proizvod, drugačiji od svih do sada viđenih. To je bio prošle godine jedini njihov novi projekt. Sve su stavili na tu kartu, nisu imali takvih  iskustva, a i mi smo ušli u taj projekt bez ijedne hotelske reference…

Idis: Ali ste imali energiju škola, živost hostela, iskustva vrića, paviljona i umjetničkih intervencija, čini mi se da ste im donjenli ono šta oni nisu ni mislili da je moguće. Hotel kao igralište, sve spojeno sa parkom, bazenom, sa plažom, morem. Neprekinuti tok.

Toma: Svi smo mi danas neka vrsta turista, svi radimo, svi putujemo, svi se odmaramo, jedemo, pijemo, zabavljamo se, djeca se igraju, skaču, padaju, dižu se, rolaju, skejtaju….U hotelu nema jasne podjele unutar pojedinih starih funkcija pa tako ni tipologija, kada vidim danas slike uopće mi ne sliči na hotel. Cijelo prizemlje puca od sadržaja i akcije, sve je nekako sraslo je sa pejzažem, sve je spojeno u neprekinuti tok, svi su ti sadržaji spojeni sa vanjskim prostorom šta hoteljeri inače nevole, oni žele jasnu granicu, kontrolu i sigurnost.

amarin-ulaz-1s

Idis: Hotel je zapravo neka vrsta kontinuiranog interijera, nema razlike između unutra i van, sve je kondicionirano i uvjetovano specifičnim stanjem, totalnim turizmom?

Toma: Cijelo prizemlje puca od sadržaja i akcije, sve je nekako sraslo sa pejzažem, sve je spojeno u neprekinuti tok, svi su ti sadržaji su u direktnom odnosu s vanjskim prostorom što inače nije praksa u hotelima jer se želi naglasiti jasna granica, koja znači kontrolu i sigurnost. Utjecaj hotela je proširen na javni park i obrnuto.

Idis: Ono što vidimo na vašem projektu je otvoreno prizemlje, kontinuirani tok, gotovo pa izveden, izbetoniran situacionistički dijagram. Po mom mišljenju veliki doprinos u našoj arhitekturi.

Toma: Svaki segment prostora se projektirao kao da samo on postoji. Svi ti pojedinačni elementi su umreženi scenarijem i skriptiranjem kroz zajedničke teme. Na primjer jedna od tema je tema geologije. Istovremeno iskustvo kaverni i šume. Konstrukcija šiklja iz tla, formiraju se niše, lome se slike u reflektivnim staklima, stvara se privid prostranstva. Javni dio kulminira vertikalnim penjanjem i zakrivljenim hodnicima gdje ti horizont stalno izmiče…Željeli smo stvoriti svijet a ne objekt, svijet koji se rasteže, poprima nepravilne konture, poput kontinuiranog ‘morphing’-a, kao Schwittersov Merzbau.

Idis: To je savršen primjer.

Toma: Zapravo čitav nacrt i izgleda kao kad gledaš filmsku vrpcu….niz kadrova …Vjerovatno će se s vremenom ‘dosnimavati’ i novi kadrovi prema budućim potrebama. Kroz fazu projektiranja smo shvatili da ovaj projekt treba više biti proces a manje slika….Naprimjer ilustracija –  razgovor s klijentom – ‘’ A… sada nam treba jedna kino dvorana.’’, ‘‘Frrr…Evo je!’’. Frrrr…evo i druge….itd.

Idis: Ali kad pogledam kat ostaje nekako stari princip sobe, dali je to dobro ili loše, dali su sobe poslejdnja barijera u novom turizmu?

Lea: Sobe su intimne, tihe, bijele – šokantno kontrastne u odnosu na sve ostalo o čemu smo do sada razgovarali. One imaju imaju jednostavnost ‘smartphone’-a.

Idis: Ali meni se čini da je to jedna otvorena tema koju će netko od nas kad tad morati propitati. Nemam ja rješenje, ali slutim da tu ima prostora za dodatno guranje stvari u nepoznato, isto ste vi donjeli sa vašim hostelima, ništa nije u toj industriji isto nakon vaših Goli-Bosi i Foruma.

Toma: Hostel je 100% javan, kontinuitet pločnika. Za razliku od hotelske sobe, hostelske sobe su javni prostor. U njima se sreću nepoznati korisnici. Sobe su gradske – superjavne. Na primjer – na zadarskom Forumu sobe su ulice. Eksponirane prema vani. Velika atrakcija za građane i goste. ‘LIve act’. Svi se gledaju. U Splitu, mreža soba je čitav gips-kartonski grad. Scenografija. Superponirani su različiti rasteri po katovima…krećeš se kroz sistem…susrećeš sebi bliske ‘flanere’…metropolitansko iskustvo.

Lea i Toma: Ovo ljeto smo djecu proveli kroz splitski prostor i ‘iskustvo’ je još uvijek bilo snažno i intenzivno. Istovremeno kontekstualan i globalan. A literatura koju sam snimio u prostoru komunikacije je: The Mammoth Book of Celebrity Murder; Murder Played out in the spotlight of maximum publicity. Identična napetost u naslovu knjige kao u tim javno-privatnim prostorima-sistemima.

Idis: Dali su sobe posljednji turistički bastion funkcije koji samo što se nije srušio????

Lea:Možda je to slijedeći ‘prostor’ u turizmu koji se će preispitati, pogotovo kad su u pitanju veći projekti, gdje ekonomija puno toga diktira. Manji projekti u turizmu nose sa sobom veću slobodu. Moglo bi se reći da su čak pokretači trendova, to je njihova snaga.

Idis: Ono što turizam donosi, a poklapa se sa ambicijom svakog arhitekta, ulazi direktno u naše polje djelovanja, utječe na naša znanja, je potpuna projektiranost i dovršenost svih djelova interijera i eksterijera….arhitektura kao potpuna kontrola, kontrola kao okvir za moguću slobodu korištenja. Kako vidite ove nove mogućnosti i slobode djelovanja?

Toma: Arhitektu nikad dovoljno kontrole. Hoteli su kuće koje se pale i gase. Za razliku od kuća koje se stalno koriste i gdje stanovnici/korisnici unose i nadograđuju njihov život kod hotela toga nema. Potrebno je stvoriti gustoću, intenzitet, elektricitet… i zbog toga je svaki detalj bitan.

Idis: Što bi se u budućnosti moglo prezentirati kao novo, kao doprinos arhitekturi turizma? Doprinos u arhitekturi uopće?

Lea: Slobodno vrijeme ima sve veću vrijednost u našim životima. Ljudi odlaze u hotel da bi bili zajedno. Očito se u dnevnom režimu života susreti sve teže ostvaruju. Hoteli na neki način postaju zadnja mjesta socijalizacije suvremenog čovjeka. Neka vrsta virtualnog, privremenog doma.