Smrtno Ozbiljno, Adolfo Natalini, 1971-2017

Djelovanje i misli arhitekata nastaju i traju u vremenu. Arhitekti pišu, crtaju i grade. Rijetko kada su u povijesti arhitekture nečiji crteži i tekstovi ostavili veći trag u arhitekturi od talijanskog arhitekta Adolfa Natalinia i njegovog arhitektonskog kolektiva Superstudio. Ono što je manje znano je podatak da je arhitekt Natalini, nakon raspada Superstudia, odlučio izgraditi drugu, na prvi pogled ideološki potpuno oprečnu arhitektonsku karijeru koja je rezultirala stotinama izvedenih građevina mahom klasične provenijencije. O tom, za neke iznenađujućem obratu i većini arhitekata nepoznatom radu, progovara sam arhitekt za časopis MONU iz 2011. godine.

Beatriz Ramo: Kada smo otvorili vašu web stranicu, prva stvar koju smo vidjeli bila je vaša slika, i prvo što sam pomislio bilo je „on izgleda vrlo ozbiljno”.
Adolfo Natalini: Ja i jesam vrlo ozbiljan. Ja sam oduvijek smrtno ozbiljan.

BR: Prije razgovora podsjetili smo se vaših starih slika, sve je na njima u apsolutnom redu, sve ima dubokog smisla, a i vrlo su narativne. Skanirali smo i sagledali svaki element na fotografijama; čini se da se u njima otkriva tradicija, prikazuje kultura, odišu nekim pristojnim dekorom. Da li one pokazuju vrijednosti kojima težite kao arhitekt?
AN: Ovo što pokazujete je jedna smiješna fotografija. Fotograf i proizvođač namještaja zamolili su nas da budemo apsolutno profesionalni, i u svakom detalju ozbiljni kako bi fotografiju koristili za njihovu reklamnu kampanju. Htjeli da izgledamo kao ozbiljni profesionalci u čije se proizvode i rad može imati povjerenja, pa smo to učinili. Usput rečeno, drago mi je, jer možete vidjeti nekoliko objekata koje sam tada proizveo, fotelje, stoliće, klupe. Mislim da ova fotografija (LINK) ne predstavlja istiniti Superstudio. U stvari, mi smo bili prilično staromodni dečki; nismo bili moderni uopće. Uvijek sam bio obučen isto; uvijek sam nosio kravate, jer sam bio odgajan u obitelji u kojoj sam trebao biti propisno odjeven. Ja sam zapravo čovjek od navika; uvijek imam iste stvari. I na ovoj fotografiji je jedan od mojih najboljih prijatelja. Fabrizio Natalini i ja smo radili zajedno od početka ’71. Dakle, to je neka vrsta obiteljske fotografije.

BR: Ako je Fabrizio dijelio sva iskustva s vama, od Superstudio do Natalini Architetti, vjerojatno nije primijetio tu radikalnu promjenu u vašem radu, koju većina ljudi danas želi istaknuti. Nama se čini da ste, umjesto da se mijenjate prešli s intenzivnog pisanja i crtanja na intenzivnu gradnju, ali vaš je stav čini nam se ostao isti.
AN: Za mene to nije bila radikalna promjena. Ljudi gledaju na obje slike u isto vrijeme, ali postoji punih 40 godina, cijelo vrijeme je između njih. Ako gledaju moj rad u kronološkom slijedu, neće vidjeti radikalnu promjenu. U stvari, većina konceptualnog rada nije proizvedena samo u godinama Superstudia, već sam nastavio dalje od ’79. Pogledajte kako sam dizajnirao Römerberg u Frankfurtu, koji su mnogo više teoretski nego sve drugo što sam učinio prije. Razlika je u tome što smo kod novijih projekata koristili alate arhitekture, a u prijašnjim smo koristili alate umjetnosti, književnosti, i tako dalje. Promjene su se dogodile jer sam pokušao izgraditi neke od mojih ideja, a kad uđete u svijet građevine ideje nisu dovoljne nego morate koristiti druge materijalne stvari i alate koji su više uključeni u filozofiju gradnje nego u teoriju, filozofiju i politike.

BR: Kontekst se promijenilo u tih 40 godina, i ovo vas sve nekako u očima javnosti čini radikalnim u jednom trenutku i konzervativnim u drugom. U oba slučaja možemo vidjeti da je vaš posao uvjetovana reakcija na nešto.
AN: Ovo što sada radim je reakcija protiv ovog sveprisutnog prizora, koji je cinični modernizam, te je mnogo radikalniji od naše opozicije kao Superstudio protiv međunarodnog pokreta. Budući da je u tom trenutku naša reakcija bila samo verbalna, doslovna, sada se pokušavam natjecati s izgrađenim radovima, s drugim izvedenim stvarima, tako da je danas kudikamo teže, složenije.

Bernd Upmeyer: Jučer ste spomenuli da ne bi nikako voljeli vidjeti izgrađeni Continuous Monument.
AN: Da nikako! Apsolutno nije bila namjera da se on izgradi. Bila je to „anti-utopija”. Tijekom 70-ih godina postojale su dvije prevladavajuće ideje. Jedna je da će tehnologija sve riješiti, a druga je da je spomenik najmoćniji način izražavanja sebe i društva, prvenstveno zbog svoje simbolične vrijednosti. Mi nismo bili suglasni ni s jednom od ovih ponuđenih ideja. Kako bismo jasno pokazali da su obje ideje duboko lažne stavili smo ih zajedno i gurnuli ih do kraja kako bi otkrili njihove ekstremne posljedice. Rekli smo da možemo napraviti spomenik pomoću super-tehnologije koja je dugačka kao autocesta, a rezultat je monstrum, čudovište. Kontinuirani spomenik, “Continuous Monument” je trebao upozoriti društvo na posljedice tih prevladavajućih ideja.

BR: Po vašem mišljenju, ima li nešto što bismo zbilja mogli naučiti iz modernog pokreta? Nešto što je s današnje vremenske distance dokazano kao vrijednost?
AN: Da, naučili smo nešto iz modernog pokreta; u osnovi to su dizalo i WC. To su samo jedine dvije valjane stvari koje su izmislili u prošlom stoljeću. WC je zbilja pravi, super izum. Dizalo je možda i potpuno krivo, jer je njime napravio neboder mogućim, što je za mene iskreno apsolutna katastrofa! Ne može se živjeti tako visoko, potpuno ste ovisni o strojevima. To više nije život; to je kao kad ste u bolnici i imate masku za kisik, vanjsku cirkulaciju krvi, i tako dalje.

BR: Dali biste sugerirali da bi danas osim što smo sačuvali i zaštitili o povijesne gradove, trebali pažljivo osigurati neke brutalističke i prefabricirane Plattenbauten strukture ili neke od megastruktura u Europi i svijetu? One su isto dio predivne povijesti arhitekture?
AN: O, da, da. Oni ne samo da su vrlo važan dokument, one su pokušale riješiti nagomilane probleme u društvu. Socijalno ekonomski i tehnički vjerojatno ni danas nismo u mogućnosti naći bolje rješenje. Na primjer, vraćajući se u Sorgane, ako srušimo jednu od neobrutalističkih konstrukcija Riccia i Saviolia, ono što bi ih zamijenilo bilo bi sigurno još gore. Vidite valjda što nam se nudi širom svijeta, što je novo, to je strašno! Mnogo gore nego što je bilo prije!

BR: Dakle, da li vi mislite da ono što dolazi kao novo nije isključivo dobro, nije dobro kao ono što je prethodno učinjeno u prošlosti?
AN: Čini mi se da su samo ponekad nove stvari bolje. Na primjer, ako dizajnirate stolicu, i nakon toga dizajnirate još jednu stolicu koja je lakša, jeftinija, i više ergonomska, novija je ipak bolja. Ali moramo također biti svjesni da je ponekad nemoguće proizvesti nešto što je apsolutno bolje. Na primjer bicikl i kišobran su savršeni predmeti. S nekim stvarima nema potrebe pokušati ići dalje, jer je to već učinjeno dovoljno dobro. Treba stati u dizajniranju svega i svačega.


BR: Ali to bi moglo dovesti do kontradikcije jer narušava potencijal novog „ljudskog genija”, kreativnosti, ono što UNESCO ima za cilj sačuvati.
AN: Ali to nevjerovanje u modernu arhitekturu dolazi upravo iz redova UNESCO-a, te se jasno temelji se na tome što je moderna arhitektura radila još prošlog stoljeća; a to je niz potpunih katastrofa! Ja ne mogu bolje objasniti ono što je davno Leon Krier započeo i svima objasnio; Leon je nevjerojatan polemik i on to može objasniti vrlo dobro. Kad kritičari moderne gledaju na većinu realizacije tzv. moderne arhitekture misle i argumentirano govore: „Ako je to ono što ste mogli i htjeli učiniti, općenito govoreći, bolje je više ne činiti ništa”.

BR: A kako bi ti ocijenio Rem Koolhaasov popis kriterija za rušenje, kao odgovor na UNESCO-ov popis kriterija za očuvanje?
AN: Sposobnost da uništite dijelove svijeta daje vam nevjerojatnu količinu odgovornosti, i morate biti sigurni da je ono što radite mnogo prikladnije nego što ono je uništeno ili srušeno. Ne mislim da je Rem prava osoba koja treba da sudi o tim stvarima. Njegov um je toliko usmjeren na budućnost da on jednostavno nije u stanju shvatiti ništa o prošlosti. Njegova kritična metoda temelji se na Salvador Dalijevoj “paranoično-kritičkoj metodi”; to je nešto što je čisto nadrealistički. Kad sam ga upoznao, bio je jako zaljubljen u budućnost, bio je jako zaljubljen u Dali-ja, i bio je vrlo sklon pornografiji.
BR: I bio je jako zaljubljen u Superstudio?

BR: Biste li vi dali sačuvati Remov CCTV u Pekingu, na primjer?
AN: Ne, to je strašno, apsolutno strašno. To je kao da gledam neki krivi, potpuno nepošteni, cinični neboder. Kada je neboder izumljen, jedina dobra kritika Le Corbusiera je bila: „oni su premali”. U stvari OMA-ina “renesansna” bijelo-betonska građevina za Dubai je zapravo zgrada UN-a, Le Corbusiera. Ideja nebodera je nešto što ide gore, ali CCTV ide gore, a zatim mijenja svoj naum, te ide dolje! I to je kao da „se urušava!“ Naravno svima se tako sviđa i toranj u Pisi, iz tog vrlo jednostavnog i zapravo sličnog razloga: “Misle da će se srušiti!” Svatko kad stoji sa kamerom nada se da će to biti točno u trenutku kada se on tamo nalazi. To je isto kao kad turisti idu u Veneciju; kažu „tu ćete biti potopljeni!” Tu je ta suluda strast za katastrofom, a to je ono što ljudi očekuju od te zgrade (CCTV). U stvari, zgrada je već bila u plamenu i nekako su iskreno svi uživali.

BR: Što je s onim vašim projektima i slikama za Firenzu, gdje je povijesni centar u potpunosti poplavljen?
AN: To je bio niz fotografija i razmišljanja o Firenzi i Veneziji. One su zapravo opori vicevi o obnovi, o ICOMOS-ovoj zaštiti spomenika i ostalim besmislicama. Mi smo rekli da, ako doista želite vratiti situaciju iz prošlosti, zašto jednostavno ne restaurirati cijelo 19. stoljeće? Zašto se ne vratiti na renesansnu situaciju? Ako smo to učiniti, zašto ne srednjovjekovna situacija? Zapravo, zašto ne odeš natrag u stari Rim? A ako smo se vratili tako daleko, zašto se ne vratiti u pleistocen? U pleistocenu je Firenza bila jezero! Istražili smo bolje i shvatili koja je razina jezera tada bila. U jednom trenu smo rekli: „To je stvarno lako, mi to možemo učiniti. Moramo samo pregraditi rijeku Arno na točno određenom i za to pogodnom mjestu. Učinili smo znanstvenu studiju koja je pokazala da se sve to može izvesti. Tako da kada bismo pregradili rijeku Arno, Firenza bi bila potopljeni grad! To bi zapravo bilo savršen za turizam. Mogli bi razgledavati grad jedrilicama, barkama, gliserima, a podmornicom bi mogli razgledavati stare gradske ruine umjesto da to činimo kao danas autobusom!

Razgovor sa Adolfom Nataliniem za časopis MONU vodili Beatriz RamoBernd Upmeyer.

Razgovor je i dio istraživanja kojeg je proveo AMO/OMA i Rem Koolhaas na polju zaštite i konzervacije spomenika kulture te njegovih utjecaja na suvremene društvene tokove.