Umjetna Brda Budimpešte

Kontrola zatečene prirode i konteksta te programiranje specifičnih događaja unutar raznolikih, većini ljudi nepoznatih i potpuno novih prostornih konfiguracija, jedan je od mogućih načina projektiranja u arhitekturi. Također, svjedoci smo da je proteklo stoljeće donijelo na vidjelo svojevrstan inverzan postupak u kojem arhitektura simulira prirodu, prilagođavajući se događanjima i vrstama izmještenih iz svojeg originalnog konteksta. Tematski parkovi i zoološki vrtovi prve su takve tipologije koje su početkom dvadesetog stoljeća trajno izmijenile ulogu i poruku arhitekture u velikim urbanim sredinama.

Jedan od prvih primjera preciznog i promišljenog simuliranja prirode, kojom se posjetitelji tematskog parka uvode u prostorno-programski narativ nepoznatog i dalekog područja, a da pritom nisu promijenili mjesto svojeg boravka, je moderni zoološki vrt u centru Budimpešte. Davne 1909. godine započeti su radovi na izgradnji 40 metara visokog brda, kamenih planina koja zahvaljujući precizno projektiranom armiranobetonskom konstrukcijom simulira obrise velikih kamenih gromada nazvanih “Brdo A”, i “Brdo B”.

Tim stručnjaka kojeg su sačinjavali Dr. Adolf Lendl zadužen za zoološki prikaz, građevinski inženjer Gyula Vegh odgovoran za proračun i stabilnost konstrukcije brda te dr. Kornel Neuschloss kao glavni nadzor u izvođenju radova, u dvije su godine napornog rada izveli prvo umjetno brdo Europe.“Brdo A” imalo je oblik vapnenačke planine s vrhom zamišljenog od dolomita, a “Brdo B” rađeno je u preciznom faksimilu eruptivnih stijena. Njegova površina bila je 4.700 četvornih metara s unutarnjim prostorom od nevjerojatnih 38.850 m3.

“Podignuti ćemo, na zaprepaštenje svih, visoko stjenovito brdo” govorio je uzbuđeno idejni tvorac DR. Adolf Lendl. “Brdo će biti izgrađeno u karakterističnim sivim vapnenačkim oblicima kraškog područja. Njegova velika površina pružat će raznolike vizure i ugođaje. Kada ubacimo male travnate površine i niz jaruga s vodom između strmih kamenih zidova koje vode širokom dolinom, to će izgledati potpuno prirodno. Još samo da dovedemo životinje, posadimo drveća, grmlja i sve će izgledati kao prirodni isječak u samom centru grada.” – tako se hvalio i objašnjavao ideju, tvorac prvih umjetnih brda, prilikom otvaranja radova novog zoološkog vrta.

Oblik brda definiran je i projektiran razvedenim armirano-betonskim okvirima koji pridržavaju razlomljenu i slobodnu armirano-betonsku ljusku. Zadatak je bio spojiti točke u prostoru kako bi se stvorili stabilni i statički svrhoviti oblici izgrađeni za puni oblik i vjeran doživljaj brda. Dvije makete u mjerilu 1: 200 izrađene su prije izvedbe ove složene građevine, kako bi vjerno simulirale položaj, raspored te konstrukciju greda i stupova. Tijekom izvođenja radova na samom gradilištu izveden je i detaljniji model u mjerilu 1:25 koji je pomogao bržoj gradnji, te radnicima plastično prenio konačni smisao i tok radova.

Struktura umjetnog brada morala je biti dovoljno čvrsta kako bi omogućila prihvat umjetnih stijena, fiktivnih gromada, te apsorbirala hodanje, preuzela opterećenja snijega, i potpuno zaštitila prostor od kiše i vlage. Također konstrukcija je morala prenijeti teret na temelje i tlo, koje je korišteno na novoizgrađenom platou između dva vrha brda, jednog visine 20 metara, a drugog visokog 34 metara.

Središnji, unutarnji prostor ukupne visine 31,80 metara i lebdeća kupola iznad njega bile su jedinstvena konstrukcija tog vremena. Konačni oblik koji se sastojao od osam zakrivljenih i složenih glavnih nosača primao je potisnu liniju sila i opterećenja; stoga je opterećenje na kolutovima bilo minimalno. Precizno projektirani i jasno raspoređen dizajn, te pomno planirani položaj vanjskih nosača, omogućio je spajanje stupova i greda u jedinstvenu prostornu rešetku.

Na vrhu umjetnog brda nalazila se glomazna kupola koja je projektirana i dizajnirana da sadrži veliki spremnik vode, spojen s instalacijom vodenih bunara, koji su zoološkom vrtu osiguravali dovoljne količine vode. Do trenutka kad je stijena bila dovršena, gradska vodoopskrba je stigla izvesti novi komunalni vod do parka i vrta, te je kupola s velikim spremnikom vode ostala neiskorištena. Spremnik koji se može i danas vidjeti u početku je bio planiran i kao vodeni tank u slučaju požara. Zbog nedostatka sredstava ova ideja nije nikada realizirana, a spremnik je ostao potpuno prazan, spreman za neke buduće stanare umjetne prirode.

Priča i projekt umjetnih stijena koje se koriste kao nastambe životinja u zoološkim vrtovima izvorno je započela u Zürichu. Urs Eggenschwiler, umjetnik i kipar koji je bio ljubitelj prirode i uživao u posjetu životinjama, dizajnirao je prvi umjetni kamen za ciriški zoološki vrt. Iako izvorni plan i projekt nije proveden, kiparova ideja svidjela se Karlu Hagenbecku, direktoru Hamburškog vrta, tako da su prve umjetne stijene izgrađene u Hamburg-Stellingen Zoo uz primjenu panorama-prostora kao kadrirani pogledi unutar kaveza sa životinjama. Ova je ideja zatim obrađena, potvrđena i primijenjena u nekoliko zooloških vrtova, uključujući i ovaj u Budimpešti, te podržana kao pravilo i standard svih licenciranih zooloških vrtova od strane „Zoo Building Commita”.

Pored ovog stručnog tijela, i Mađarski Kraljevski institut za geologiju pružio je znanje, stručne smjernice i ekspertize za pripremu obrazaca umjetne stijene. Njegovi geolozi i biolozi dostavili su precizne projekte i opise za oblikovanje granita, gnajsa, vapnenca, dolomita, pješčenjaka, bazalta i dragih kamenja. Geolozi i kipari zajedno su pratili gradnju, kontrolirali i usmjeravali predradnike na izgradnji, tako da što više nalikuje prirodnoj litici, dok su fotografije i elaborati „Egyseko” vrha u Transilvaniji služili je kao ogledni modeli i uzorni primjeri.

I danas u budimpeštanskom vrtu zatičemo brojne puteve i staze koje vode po ovom predivnom umjetnom brdu. Mufloni veselo skakuću po njegovim obroncima, srndaći slobodno šetaju, a medvjedi mazno leže i odmaraju. Ovce, crne i bijele, mirno pasu na livadicama, dok na suhim stijenama divlje vrste koza iz Azije i Afrike preskaču projektirane ponore. U obližnjim potocima u podnožju brda plivaju ribe i pužu mali vodozemci, a rječne ptice, rode, čaplje mirno se šepure uz umjetna brda “A” i brdo “B”. Centar Budimpešte zbog ovog brda posljednje stoljeće posjećuju svi, dok samo manji broj ljudi znade za nevjerojatnu konstrukciju i arhitekturu greda i stupova unutar oplošja artificijelne prirode.