Izolirati Se i Živjeti Svugdje

Pariz, Tokio, New York, Tel Aviv, Zürichu i Frankfurt samo su neki od gradova u kojima bi većina ljudi voljela mirno i udobno živjeti. Kontinuirano migrirati i putovati između ovih gradova, i nikada ne biti samo na jednom mjestu i na jednoj stalnoj adresi, radikalan je no nekima možda prihvatljiv način života,  ali i umjetnički projekt, pokojnog izraelsko- francuskog umjetnika Absalona. Njegove ćelije za življenje, minimalne stambene jedinice koje je izveo 1990. godine, imale su izvornu namjeru prihvaćanja nomadskog načina života koji istovremeno definiraju asketsku i izoliranu egzistenciju, zaštićenu od opresivnog globalnog društva.

Stambene ćelije – “Cellules d’habitacion”predstavljaju višegodišnje istraživanje te gradnju šest stambenih ljuski, namijenjenih samo jednoj osobi, osmišljenih, oblikovanih i dimenzioniranih prema minimalnim životnim navikama, željama i proporcijama umjetnikova tijela. Nakon što je napustio svoju domovinu Izrael, u kasnim 80-ima, umjetnik Absalon se seli u Pariz, gdje je počeo kratku, ali intenzivnu kiparsku karijeru. “Cellules” je njegovo posljednje i najpoznatije djelo nastalo neposredno prije smrti uzrokovane virusom AIDS-a.

Stambene ćelije, površine u rasponu od 4 do 9 m², trebale su biti realizirane kao potpuno funkcionalna staništa, potpuno opremljena strujom i tekućom vodom, komunalno opremljena i interijerski asketski uređena. Absalon je u cijelosti izveo samo jednu ćeliju, dok je drugih pet izveo prototipno u mjerili 1:1, konstruirane iz drveta i metala, pobojane i oličene bijelom bojom te konačno predstavljene kao umjetnička instalacija izložena u prostoru galerije.

Istraživanja vezano uz oblik svake od izvedenih jedinica provedeno je kroz opsesivnu proizvodnju modela kojim umjetnik propituje oblike, proporcije i prostorne mogućnosti svake od ćelija, razrađene s detaljnim crtežima i opisima materijala. Geometrija, prostorni odnosi i oblikovanje svake od stanica izašli su kao rezultat analize osjećaja boravka, korištenja minimalnog prostora, zvuka kojeg se osjeća u prostoru te studije različitih pokreta samog umjetnika. Od utjecaja minimalizma do istraživanja i iščitavanja Allan McCollum-ovih teza o masovnoj proizvodnji, ali i arhitektonskih istraživanja o jeziku i prostoru od modernizma, preko purizma do ruskog konstruktivizma, sve se spaja i pretapa u projektu Absalonovih ćelija.

Budući da vanjska geometrija svake od šest različitih ćelija reagira na datosti specifične lokacije, njene proporcije i mjere interijera određuju se u skladu s umjetnikovim tijelom, u konačnici sintetiziraju i definiraju specifične prostorne oblike, osjećaje tjelesne uklopljenosti i pripadnosti mjestu putem specifičnog konstrukta ćelije. Minimalno stanište organizirano je prvenstveno da ispuni Absalonov zahtjev u smislu “standarda” svakodnevnog života. Svako stanište ima uobičajenu i svima potrebnu kuhinju, zatim madrac, radni prostor, wc i kupaonu, ali i elemente interijera i opreme ćelije koji su proizašli iz njegovih osobnih mentalnih potreba za skrivanjem, intimnim razmišljanjem, izazivanjem sebe u specifičnim trenutcima i promatranjem sebe kroz rutine i dnevne navike.

Absalonova namjera bila je, kao što je i puno puta napominjao, da pokaže svojim radom da sve na svijetu može biti arhitektura. Sapun, bilo koji predmet u stanu, zapravo bilo što i bilo gdje, fotelja ili stolica,  sve može biti arhitektura. Njegove kućice su poput ćelija, ali istovremeno i sakristije sastavljene od više atoma gdje su sve akcije i događanja unutarnji. Prozori i vrata, oblici i volumen ukazuju na potpunu autarkičnu prirodu Absalonovog prostora, kako s arhitektonskog, programskog tako i s funkcionalnog gledišta.

Pojam udobnosti, komfora, sigurnosti i prisutnosti na specifičnom mjestu u Absalonovom projektu dovedeni su u pitanje. Uklopljeni i projektirani unutar tako uskog, asketskog, skučenog, bijelog i pročišćenog prostora svaki čin, pokret, radnja i aktivnost zahtijevaju posebne napore da bi bili izvedeni i provedeni u svakodnevne životne procese. Savijanje, istezanje, ugibanje, puzanje, penjanje, koračanje potrebno je precizno primjenjivati kako bi se dobro “koristila” u ćelija.

Nastanjivanje ćelija u jednom trenu postaje veoma problematično. Boravak i korištenje iziskuje specifično djelovanje. Ovaj nepredvidiv i neuobičajen prostor nemoguće je koristiti kroz uobičajene rutine, konsenzusa i svima dobro poznate svjetovne djelatnosti. Kompleksnost geometrije, prostorna složenost i specifičnost Absalonovih ćelija u konačnici odražava mentalni prostor, umjetnikovu napetost, njegovo istraživanje i potrebu za eksperimentom unutar svakodnevnih procedura rada i boravka u kući.

Absalonova ćelija broj 1. izvedena je u cijelosti u Parizu, neposredno pred umjetnikovu smrt 1993. godine. Ovaj projekt i specifična izvedba progovaraju o temama nomadizma u globalnom svijetu, te se osvrću i referiraju na dolazeće odnose intime i globalnog nadzora. Ćelije predstavljaju svojevrsnu arhitekturu “prostornog otpora” svim potrošačkim mogućnostima, udobnosti, kontrolama, pritiscima, paranojama i konformizmom s kojim se suvremeni čovjek svakodnevno suočava.

Danas, u vremenu kada su se dnevne rutine više manje svele na kontinuirano komuniciranje i spajanje s brojnim akterima, poslovnim i životnim partnerima, kada cyberindividualnost povezuje ljude na potpuno nov način, kada su pojmovi i mjesta privatnog i javnog potpuno zamagljeni i isprepleteni Absalonove ćelije daju prostorni odgovor na mogućnost samo-definiranja naspram ovako opresivnog, ali neizbježnog okoliša. Bijele ćelije raspršene na šest krajeve svijeta zapravo svaka na svoj način definira različite osobnosti, različite osjećaje i ponašanje.

Kućice ćelije kao otpor društvu i način da se ostane slobodan, mobilan i uvijek drugačiji, sprečavajući tako jasno i pouzdano da postanemo ono što moramo.