Kako Narod Gradi 2

Kako danas narod gradi? S čim i s kojim materijalom narod gradi? Kavim tehnikama narod gradi? Kako izgleda narodna arhitektura 2017. godine? Ovo su samo neka do pitanja koje si postavljam četrdeset i pet godina od izdavanja knjige istraživanja “Kako Narod Gradi”, arhitekta Aleksandra Freudenreicha, u izdanju Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.

Danas, kada svjedočimo sveobuhvatnoj i potpunoj urbanizaciji zemaljske kugle, brišući pritom granicu između sela i grada, kada su poništeni svi prepoznatljivi elementi ruralne i urbane kulture te gotovo u potpunosti iskorijenjeni tradicijski načini gradnje, a materijali i narodni običaji davno zaboravljeni, danas kada prirodno nestaje te više nego ikada trebamo novu riječ za prirodu koja govori i tumači o silno prisutnoj tehnologiji kao implicitnom konceptu, nitko se sustavno ne bavi temom ili fenomenom narodne gradnje.

Za početak bilo bi potrebno precizno odrediti što bi to danas narod i narodna gradnja mogli ili trebali biti? Ako pod narodom podrazumijevamo etnički homogenu zajednicu ljudi koja postoji u načelu na određenom zemljopisnom području, sa zajedničkim jezikom svih pripadnika, zajedničkim podrijetlom, tradicijom, kulturom i tradicionalnom politikom, te ako narod gradi kuće i prostore za stanovanje, koristeći raspoložive i svima dostupne izvore, materijale, sredstva i tradiciju gradnje, shvatit ćemo da je unutar ovog fenomena došlo do radikalne promjene u paradigmi.

Sveopća globalizacija društva, digitalizacija i infrastrukturna umreženost s jedne strane, te normizacija, prefabrikacija i standardizacija dobara i građevinskih materijala s druge strane, uvela je drugačije poglede na promišljanja naroda i njegove arhitekture. Ekologija, održivi razvoj, zaštita okoliša i zelena gradnja, potpuno su isključili mogućnost tradicionalne gradnje putem prirodnih izvora, direktnim korištenjem i gradnjom otvorenim resursima, svima dostupnim izvorima materijala i prirodnih sastojaka. Živimo u trenutku kada je postalo nelegalno, bespravno, energetski neučinkovito, ekonomski neisplativo i administrativno neprovedivo kuću misliti, arhitekturu projektirati i direktno graditi starim, “narodnim” tehnikama i materijalima.

Postavlja se pitanje gdje se i kako danas priskrbljuju, nalaze, osiguravaju materijali, sredstva i alati gradnje? Sve što se nekad u narodnoj gradnji nalazilo u prirodi, na mjestu gdje je narod obitavao, kopao, sadio, pilio, tesao, kalao, cijepao, mrvio, miješao, lijevao i mazao, danas narod kupuje predgotovljeno, dobro upakirano, sigurno i atestirano u trgovačkim centrima za gradnju. Od cementa do šljunka, cigli i bloketa, od drvenih letvi do lameliranih nosača, preko alu i pvc stolarije, žbuke, stiropora, preko keramike, laminata i gume, od epoxi do uljnih premaza, preko disperzivnih i vodenih otapala boja i namaza, baš sve se slobodno trži, kupuje i slobodno ugrađuje.

Sve ove slobodno istražene, dobavljene i upakirane komponente dijelovi su kolaža kojim narod danas gradi. Primjer iz Splita, iz Kninske ulice u samom centru grada, najbolje pokazuje modus operiranja. Nepoznati je neimar krajem prošle godine izgradio je svoju kuću na sveopće sablažnjavanje dušobrižnog novinara Slobodne Dalmacije.

Nadogradnja tradicijske, mediteranske kuće pokazuje nevjerojatnu održivost, slojevitost i nepatvorenu dosljednost u metodi i načinu tradicijske gradnje.  U prvom sloju neke davne gradnje vidimo kamen klesanac, pa onda sloj lomljenog kamena s betonom iz ne tako daleke prošlosti, te na kraju sloj suvremenog – red pjenobetonskih blokova, pregletan, pobojan i oslikan motivima kamene gradnje – pokazujući svu slojevitost vremena i prostora oko nas.

Ovaj živopisan, iskren i nepatvoren primjer suvremene narodne gradnje ilustrira nam i precizno opisuje metodu direktne gradnje. Direktnog djelovanja, koje kao da je zauvijek prihvatilo slike i oblike tradicionalnih elemenata kuće. Odvojen i slobodan od ekskluzivnog i samo nekima datog znanja projektiranja, građenja i vrednovanja arhitekture, današnji neimar, graditelj u realnom vremenu, usvaja motive i slike preuzete iz klasičnih kanona arhitekture, tradicionalnih načina građenja i pojedinačnih elemenata kuće pučkoškolske literature.

Kamen, kosi krov, balature, škure, prozor i vrata ostali su zarobljeni u memoriji “malog mista”, opisani u literaturi, opjevani u pjesmi, štovani u predstavama i operetama, hvaljeni u novokomponiranoj glazbi, zapakirani u provincijalne brendove agroturizma, preseljeni su u prostor novih mogućnosti, oslikavajući i gradeći pritom vrijeme individualizma, specifičnosti i turbo folka.

Zavodljiva ružnoća i nesputana običnosti ovog dalmatinskog primjera možda može biti prilog za tezu da je došlo ponovo vrijeme da nam direktna gradnja, djelovanje “naroda” u svakodnevnoj praksi postane ako ne uzor, onda kvalitetna i legitimna inspiracija za nove zaključke i motive. Dobiti ćemo arhitekturu koja vraća Venturijevske teme “običnosti i ružnoće”. Arhitekturu koja je samo na prvi pogled obična. Bolje rečeno konvencionalna u načinu kako je izgrađena, ali suvremena na način kako prepoznaje svakodnevnicu i direktna na način na koji se prikazuje, prenosi kao znanje i komunicira sa zajednicom.

Foto: Duje Klarić/HANZA MEDIA