Scampia, Arhitektura Cammore

Kada je talijanski arhitekt Francesco di Salvo dobio zadatak da na istočnom rubu grada Napulja izgradi novo stambeno naselje Scampia za 70 tisuća ljudi, predložio je, a gradska uprava odobrila koncept izgradnje sa sedam super-blokova. Unutar nove stambene strukture trebao se razviti složeni organizam grada s ulicama, trgovima, pasažima i galerijama, nalik onima u starom gradu Napulju. Plemenita ideja razvijena na tada već dobro poznatom arhitektonskom konceptu podignute stambene ulice s razvedenim pritokama i krakovima pješačkih galerija, trebala je osigurati prostore novog stambenog susjedstva. Nova Scampia trebala je postati generator zajedništva njezinih stanovnika provedenih kroz urbanu različitost, arhitektonsku inovativnost te socijalnu i društevnu koherentnost.

Tijekom 1962. godine, pa sve do konačne realizacije 1972. godine, Francesco di Selvo sa svojim je suradnicima predstavio stanovnicima Napulja novi koncept kolektivnog stanovanja. Novi grad socijalne arhitekture, ogledni primjer iskrene brige i osviještenosti države blagostanja, njene ravnopravnosti prema svima i uključenosti svih stanovnika novog kvarta. Francesco je nadahnuto koncipirao projekt Scampia blokova kao velike gradske lađe, velike brodove s visokim jedrima i jarbolima, koje se još i danas nazivaju La Vele di Scampia – Jedrenjaci Scampie.

Osim stvaranja novog stambenog bloka, Scampia projekt planiran je paraleno sa snažnim razvojem sustava javnog prijevoza, te  sadržajima urbane socijalizacije svih stanovnika novog kvarta. Blizina stanice vlaka, tramvaja i autobusa trebala je osigurati dobru i kvalitetnu povezanost sa centrom starog grada, te jasnu i održivu premreženost urbanih i pješačkih tokova koji će prokrviti Scampiu. Planiran je novi gradski motel, škola, vrtić, trgovine, te obavezni park s igralištima koji su trebali provesti urbanu koheziju prostora, arhitekture, ljudi i vremena u kojem je sve zamišljeno i izvedeno.

U netom završene stanove, tijekom 1972. godine, dok je još trajalo opremanje stambenih dijelova građevine, ali svakako prije nego su uopće planirani radovi na gradnji društvenih i pratećih sadržaja novog stambenog kvarta, useljeni su novi stanovnici Scampie. Došljaci, beskućnici, socijalno i stambeno nezbrinute porodice iz okolice Napulja, konačno su pronašli svoj dugo očkivani dom. Odmah po useljavanju uočene su manjkavosti u kvaliteti izvedbe, a i dijelovi otvorenih galerija, stubišta i pasaža odmah su se pokazali neugodnim za boravak zbog jakog strujanja zraka, buke i jeke koja je nastajala u ovim otvorenim i glomaznim prostorima.

Već u samom početku korištenja novih stanova, dio stambenog prostora je tajno, strateški promišljeno i vrlo ciljano, zauzet od strane zloglasne mafijaške organizacije Cammore. Neki od stanova, u tom velikom betonskom mravinjaku stambenih insula i betonskih kutija, su tiho i postupno postali idealna skloništa za manje grupe pripadnika ove tajne organizacije, dok su mali stanovi prerasli u malotrgovačke punktove za prodaju i dilanje droge. Zaraza i infekcija Scampie počinje, bolest droge i kriminala polako ovladava djelovima, a onda i cijelim tijelom La Vele di Scampia. Ubzo nakon useljenja stanovnici i novi građani mega blokova postaju taoci Cammore, nesuđeni zatvorenici arhitekture kriminala i ovisnosti.

Nakon što je 23. studenog 1980. godine katastrofalni potres Irpinia udario na grad Napulj i njegovu okolicu, porušen je dobar dio posojećeg stambenog fonda. Trošne i loše građene građevine starog grada i mjesta oko Napulja potpuno su se urušile te ostavile brojne stanovnike kao bespomoćne beskućnike. Mnoštvo paničnih ljudi postavilo je tisuće šatora i privremenih montažnih kuća na otvorenim i poluizgrađenim područjima grada. Dio neizrađenih prizemlja i okoliša oko Scampie postao je idealno sklonište za brojne obeskućene porodice. U prizemne kolonade i galerije ulaze novi stanari zatvarajući i pregrađujući prostore namjenjene javnim i društvenim sadržajima Scampie.

Plan završetka javnih sadržaja ispod konstrukcije gradskog bloka, te opremanje građevine uslužnim sadržajima, ubrzo je stavljen na čekanje. Također, obustavljena su sva plaćanja za održavanje građevine, stambena pričuva nije skupljana, a Camorrini pripadnici potpuno su zavladali blokom te započeli s kontroliranjem cijelog naselja. Tijekom narednih petnaestak godina intenzivnog i veoma “živog” korištenja, ova velika betonska kuća, brutalistička struktura “države blagostanja” iz 60-ih godina, pretvorena je u savršen stroj za dilanje, skladištenje, trgovinu, maloprodaju, konzumaciju i življenja droge. Arhitektura Scampie u jednom je trenu počala predstavljati arhitekturu Cammore, jasnu arhitekturu koja služi narkomanima i biva opslužena dilerima i kriminalcima svih vrsta i podgrupa. Arhitektura Scampie utjelovila je organsko funkcioniranje, princip rada, upravljanja i kontrole zloglasne Camorre.

Prizemlje s nizom pregrađenih insula, prostori izvorno namijenjeni i građeni za dućane, vrtiće, škole, upravne i kulturne sadržaje, pretvoreni su u narkomanske bivke, ovisničke habitate. Kraće ili dulje stotine narkomana zadržavalo se i živjelo u otvorenom prizemlju. Na katovima, u napuštenim ili tajno zatvorenim stanovima, organizirane su prodavonice droge, stanovi, uredi i uprave Camorrinih članova. Dio stanova orijentiran na galerije služio je kao niz stražarskih kula, poput kućica-osmatračnica s kojih su nadzirali prilazne puteve i ulice, te informirale stanovnike i članove narko-zajednice o dolasku policije. Dio stanova organiziran je kao male trgovine pićem, brzom hranom, špricama, iglama, oružjem, te kao tatoo-shopovi. Također, mali stanovi i galerije dodatno su ispregrađeni čeličnim vratima i pregradama, kako bi se i eventualni prilaz policije otežao ili spriječio na dulje ili kraće vrijeme, te omogućio skrivanje, evakuaciju robe, droge i članove Cammore, njegove dilere i osoblje.

Struktura Scampie, izvorno projektirana i zamišljena za socijalnu i društvenu interakciju stanovnika novog grada, postala je tvrđava Cammore. Nepremostiv bastion, nesavladiv problem za civilnu vlast, javnu upravu i, naravno, Napuljsku policiju. Scampia i njena brutalistička arhitektura postala je kula droge, zamak nečastivog, pakleno održiv i neprobojan bastion narkomanije i crnog tržišta narkotika. “Vel-fair struktura”, socijalni stanovi i ulice s galerijama transgresirali su u pakleni stroj bluda, prerasli u grad kriminala, zaštićenu utvrdu zla, zamak Cammore i njene paklene arhitekture ovisnosti.

Tijekom 1997. godine i kasnije tijekom 2003. godine Tri od originalnih sedam zgrada Scampie dignute su u zrak, a ostale četiri ostale su još uvijek stajati, osuđene, i djelomično okupirane od strane ilegalnih skvotera. Danas se procjenjuje da za potpuno rušenje i detoksikaciju područja potrebno nevjerojatnih 80 milijuna Eura, suluda brojka koja nadilazi cijenu po kojoj su izvorno i građene same građevine. Brojka koja bi bila dostatna za rekonstrukciju i komplatnu sanaciju postojeće konstrukcije, oživljavanje, rehabilitaciju i ponovno useljenje. Brojka i podatak koji govori o apsurdu tranutka, mogućnostima i slabostima arhitekture, nestabilnim i novim odnosima, promjenjivim pravilima i relativnim društvenim normama.

Izvori:

http://visura.co/user/Salvatore/view/the-hell-of-scampia

http://www.domusweb.it/en/art/2010/06/04/urban-dystopias-by-tobias-zielony.html

http://www.kow-berlin.info/artists/tobias_zielony