Occidente Nuevo, Reciklirana Tijuana

Tijekom posljednjih sedam desetljeća kompletni građevinski i arhitektonski otpad Južne Kalifornije reciklira se i ponovo upotrebljava za gradnju kuća meksičkog pograničnog grada Tijuane. Prefabricirane barake, mobilne kuće, garažna vrata, drveni paneli i automobilske gume samo su dio asortimana koji se legalno i veoma uspješno trži između američkih veletrgovaca i meksičkih developera reciklirane stambene izgradnje. Fotografi iz Minnesote, Laura Migliorino i Anthony Paul Marchetti ovaj su veoma održiv i kreativan vid samogradnje prikazali kroz seriju upečatljivih fotografija pod nazivom Occidente Nuevo: Reciklirana Tijuana.

Upoznavši 2009. godine danas svjetski poznatog arhitekta Teddya Cruza, te potaknuti njegovom izložbom u Carnegie Museum of Art u Pittsburghu, mladi su se fotografi odlučili na slikovno istraživanje ovog godinama slabo vidljivog i relativno nepoznatog fenomena. Kroz nekoliko odlazaka u Tijuanu, pomognuti i vođeni od svojih meksičkih kolega, umjetnika Ingrid Hernandez i Alejandra Cartagene, koji su se već odprije bavili dokumentiranjem recikliranja kuća, snimili su zavidnu količinu fotografskog materijala. Ova precizno dokumentirana istinita priča živopisno opisuje proces, trgovinu, rad i ekonomiju ljudi koji jasno i nedvosmisleno djeluju, projektiraju “gotovim elementima”, stvaraju novu meksičku arhitekturu recikliranim ostacima američke gradnje.

Povijest američko-meksičkog arhitektonskog recikliranja prilično je stara. Prvi utovar drvenih baraka, prefabriciranih kuća, započeo je davne 1945. godine u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, kada je jedno vojno naselje u San Diegu prebačeno preko granice i postavljeno u Meksiku za ponovnu upotrebu. Od tada, pa sve do danas, u Tijuani postoji organizirani, nikada službeno inaugurirani odjel za development, odjel za prodaju i gradnju recikliranih kuća. Ova održiva trgovina u kombinaciji s at-hoc planiranjem i sam-svoj-majstor gradnjom, veoma održivo i sada već potpuno rutinski udovoljava minimalnim potrebama stanovanja San Diega.

Izložba fotografija jasno i neskriveno crpi inspiraciju iz zbirke crno-bijelih fotografija Robert Adamsa iz sredine 70-ih godina prošlog stoljeća, pod nazivom The New West. Poznati fotograf veoma upečatljivo prezentira novogradnju, jeftino građenu, mobilnu i privremenu arhitekturu nastambi i novih naselja izgrađenih na pustom i golom zapadu američke pustinje. Robert Adamsov New West signalizirao je prvi značajan pomak u fotografskom prikazu američkog krajolika. Izbjegavajući ulogu fotografa i poziciju fotografije koja romantizira američki zapad, Adams se usredotočuje na izgradnju prvih velikih puteva i cestovne infrastrukture, na mobilne kućice sa raznim improviziranim trgovačkim centrima i na prve simptome američke urbane raštrkanosti u predgrađima Colorado Springsa i području Denvera.

U svojevrsnom ironičnom odmaku od Adamsa, rad Laure Migliorino i Anthony Paul Marchettia snima “novi zapad” koji nastaje od ostataka, recikliranja onoga što je sada definitivno postao “stari zapad”. Stambena naselja u Tijuani rastu i niču kroz ponovo korištenje starog stambenog fonda San Dijega. Kroz nekoliko posjeta i fotografskih ekspedicija kroz 2009. i 2010. godinu fotografi su napravili upečatljiv projekt. “Occidente Nuevo: Reciklirana Tijuana” koji bilježi šest putovanja od po pet dana, prilikom kojeg su fotografi ispresijecali grad, vozeći se i snimajući deset ili dvanaest sati dnevno. Laura bi slikala ljude, porodice i korisnike reciklirane arhitekture, dok bi se Anthony usredotočio na evidentiranje same arhitekture. Migliorino se prisjeća: “Ustali bismo u 7:00 ujutro, i slikali dok bi imali svjetla . Ponekad bismo toliko izgorjeli od jakog sunca da smo se osjećali kao da smo pijani.”

Povijest ove, danas precizno dokumentirane i zabilježene priče koja može dati moguće odgovore na otvorena pitanja gradnje, njezine legalnosti i održivosti, te potrebe i uloge arhitekta i projektiranja u ovako snažno izmijenjenim odnosima društva, ekonomija i politika gradnje, započela je zapravo davno, u godinama odmah nakon drugog svjetskog rata. Napuštene kuće uz granicu sa Meksikom najprije su odbačene od svojih izvornih stanovnika, vojnika drugog svjetskog rata i njihove pratnje, a potom i od same gradske uprave i gradskog ureda za urbanizam, u kojem su se nadali da će rušenjem i napuštanjem ovih baraka osigurati novi razvoj i ekonomiju grada i njegovih novih, “boljih stanovnika” veće platežne moći.

Kao što su se novom razvoju nadali protivnici subvencioniranog stanovanja, raširena i nesebična podrška da se riješi pitanje razgradnje kuća dolazila je s pograničnog područja Amerike i Meksika. Više od pet tisuća stanova automatski su reklasificirani iz privremenog u trajne, kako bi mogli biti prodani i premješteni u nepovezana područja San Diego Countyja, kao primjerice u San Ysidro gdje su građevinski propisi manje restriktivni ili uopće ne postoje. Neke od odvojivih kuća djelomično su obnovljene i zadržane za daljnju uporabu, dok su neke uspješno prodane za novu upotrebu u Meksiko.

Od tada sve do danas recikliranje i ponovna upotreba baraka iz Amerike osigurava održivu ekonomiju, odražava smisao za rad i formira specifičnu kulturu građenja i života unutar graničnog područja. Područje granice između Amerike i Meksika, teritorij migracije, stvara specifičan prostor ljudi i specifične kulture između dva sustava, dva svijeta, dvije politike, dvije ekonomije koje kao da ipak ovise jedna o drugoj. Ove fotografije također pokazuju svu održivost arhitekture i sposobnost recikliranja i projektiranja novih i neočekivanih prostornih sklopova, izražavajući istovremeno začudnu melankoliju i nepredvidivi humor. Osjećaje podijeljene zbog nove spoznaje koja tumači svu obnovljivost i kreativnost prilagodbe u arhitekturi, ali i ukazuje na svu besmisao reprodukcije novih elemenata masovne potrošnje u graditeljstvu i dizajnu domova današnjice.