Dinko Peračić Razgovor, drugi dio

Drugio dio razgovora s  Dinkom Peračićem koji sam vodio za portal Vizkultura.hr

 

Idis: Između dva dijela našeg razgovora dogodio se po meni jedan veoma znakovit događaj. Jedna veoma šarolika, velika i mlada grupa, koja uključuje izmađu ostalih arhitekte, kolektiv Assemble dobili su “Turner prize for arts”, najprestižniju Britansku nagradu za umjetnost, za njihov predan i hvalevrijedan rad na malim arhitektonskim zahvatima. Očito ovakav rad, kojeg si i ti započeo prije 15 godina, postaje mainstream?

Dinko: Neki umjetnici to komentiraju kao smrt umjetnosti. Uloga žirija takve nagrade je da odredi koja je uloga umjetnosti u određenom trenutku u svijetu. Očito su htjeli poručiti da ono je ono što je danas važno bazirano na djelovanju za zajednicu. Ne zanimaju ih nova visoko intelektualna estetska iskustva. Istaknuli su da umjetnost treba biti aktivna i od značaja za ljude i prostore s kojima radi. Assemble su i sami iznenađeni ulogom u koju su dovedeni, ali, koliko vidim, ne obaziru se na ove komentare jer raspravu o tome što je umjetnost, a što nije, smatraju i onako previše akademskom. Po meni oni ne rade nikakvu alternativu, nego jednostavno ono što treba napraviti u svom kontekstu, bilo kojim sredstvima koja su im na raspolaganju. U njihovom slučaju to je vrlo kreativno i dosljedno. Ovo je i poruka arhitektima da ako rade na način koji je relevantan za društveni kontekst, njihov rad može izaći iz okvira discipline i postati značajniji.

Idis: Kako objašnjavaš situaciju da je takav pristup sad odjednom postao jako važan? Prošlih desetljeća tu su bili mega zvijezde, milioneri Antony Gormley, Damien Hirst, a do prije samo neku godinu eletini eksperimentatori perfomancea, videa i zvuka Susan Philipsz, Laure Prouvost, Duncan Campbell?
Dinko: Možemo to tumačiti zasićenjem elitnom kulturom i često mistificiranim pozicijama umjetnosti, ali i arhitekture. U zapadnim razvijenim društvima visoka umjetnost je dio tržišta luksuza, često nedostupna i nerazumljiva, odvojena od onog što obične ljude stvarno zanima. Ipak, skloniji sam ideji da se radi o traženju nove pozicije za umjetnost, u kojoj ona postaje dio svakodnevnice velikog broja ljudi. Creative Time iz New Yorka naš rad na Domu mladih objavili su u knjizi “Living as FormSocially Engaged Art from 1991-2011”. Ovakve prakse dugo su poznate i imaju već razvijen vlastiti diskurs. Sada one postaju nova “bojišnica”, kako kaže Aravena. Polažu se nade da se tu mogu stvoriti značajne nove vrijednosti.

 

Idis: Koje su to uloge, poruke i ciljevi takve umjetnosti?

Dinko: Kroz ovakve radove ocrtavaju se moguće nove uloge pojedinca u zajednici, nove kolektivne dinamike, drugačiji odnosi prema javnoj domeni. Kroz ovaj format brzo se provjerava i preslaguje suvremena pozicija pojedinca u svijetu. I ja se tu slažem, to arhitektura treba raditi. Naravno, uvijek će biti genijalnih autonomnih i intimnih radova koji nas ostavljaju bez daha, ali u ovom trenutku postalo je važnije napraviti nešto s društvom koje se rasipa.

 

Idis: Je li to unaprijed izgubljena bitka? Je li ova nagrada, i takav ustupak nervoznoj, nestrpljivoj i nezaposlenoj masi umjetnika, designera, arhitekata i mladih kreativaca kako ih se danas naziva, poruka da i oni svi ipak imaju šanse? Je li to predah dok se ne nađu nove peradigme?

Dinko: Nezaposleni i nestrpljivi – to je sigurno problem. i ja bih volio znat što ćemo s time i ima li što arhitektura za reći po tom pitanju. U filmu Interstellar, glavni glumac u jednom trenutku kaže: “it/s like we’ve forgotten who we are. Exploreres, pioneers, not caretakers…We are not ment to save the world. We are ment to leave it.” Zadnjih 15 godina briga i njega su mainstream. Težimo konceptima kao što su održivi razvoj, obnovljivi izvori energije, ekološki otisak -0-, zelena gradnja, zdrava hrana, život u harmoniji s prirodom i društvom.

 

Idis: Slažem se, ali sa druge strane digitalno, medijsko, biotehnološko i energetsko okruženje snažno mijenja naš okoliš?

Dinko: Istovremeno događaju se sustavi globalne kontrole nevjerojatnih razmjera i priprema nova tehnološka revolucija. Kao i u svim situacijama do sada kada koincidiraju tehnologije i velike ideje uspostavlja se novi poredak. Mislim da se nećemo brzo preseliti na neko novo umjetno nebesko tijelo, kao u filmu, ali bi mogli doživjeti novo stanje u kojem su pojedinci povezani, suprisutni i intezivno međuovisni, na nekoj novoj razini. Facebook revolucije smo već vidjeli, a stvar se razvija dalje. Društvo je novi svemir. Kao što su arhitekti sedamdesetih bili fascinirani revolucijom materijala i svemirskih tehnologija, tako i mi danas moramo dati odgovore na digitalni i umreženi svijet koji preslaguje društvo. Jesmo li otišli predaleko?…..vratimo se na zemlju.

Idis: Možemo se onda vratiti malo ovdje, kod nas u Hrvatsku. Izgleda da smo se pogubili i da se pomalo perverzno zabavljamo sami sa sobom, kao da nas ove globalne teme ne zanimaju, ili još bolje neznamo za njih. Obojica smo dijelom povezani s nastajanjem novih društveno-kulturnih centara, ja u Rijeci, ti u Splitu. Koji je tvoj stav ovim kulturnim centrima, njihovim akterima, o čemu se tu zapravo radi?
Dinko: Jedno od pitanja koje se postavljaju je: koja je razlika između postojećih kvartovskih ili mjesnih domova kulture i društvenih centara i takozvanih novih društveno-kulturnih centara. Točno je da mogu završiti isto, ali imaju šansu da budu nešto novo i zanimljivo. Razlika se događa na tri razine: na prostorima, programima i organizacijskim modelima. Programski, radi se velikim dijelom o društveno kritičkom ili angažiranom sadržaju i eksperimentiranju s različitim oblicima rada, otvorenim participativnim procesima i slično. Na organizacijskog razini stvaraju se načini zajedničkog upravljanja i suradnji. Prostori gdje se ova kultura događa su uglavnom stare neprilagođene zgrade, u kojima arhitektura treba odgovoriti na način koji odgovara dinamičnom načinu korištenja od strane više aktera. Kao što je građanski sloj na kraju 19. stoljeća trebao Opere, tako mi danas trebamo takva mjesta. To su nove institucije koje nastaju, ne u smislu velikih zgrada sa puno zaposlenih već kao hibridni centri koji odgovaraju suvremenom društvu i kulturi.

Idis: Je li to dio vašeg nastupa na Bijenalu? Upravo ste ušli u prostor napuštene zgrade u tvorničkom komplaksu Rikard Benčić, radite i bilježite proces nastanka nove institucije, ali i novi pristup u prisvajanju odgovornosti za postupak i akciju. kako inaugurirati nove institucije, nove načine operiranja, ovi do sad frustriraju svih?
Dinko: Svakako će se raditi o sastavljanju novih mjesta za kulturu, sa više strana. Arhitektura je jedna od njih. Do sada su se prostori za kulturu radili na vrlo visokoj razini, bez obzira na njihov objektivan društveni značaj. Danas smo u situaciji da ih trebamo napraviti za petinu nekadašnjeg budžeta. Moramo se fokusirati na najvažnije. I naravno treba sasvim drugačije upravljati svim aspektima projekta. U ovakve projekte nema smisla ulaziti ako ne vjeruješ da to oni imaju šireg smisla, a Muzej u kompleksu Benčiću je važan i za Rijeku i za novu paradigmu rada u kulturi. Slaven Tolj sigurno bolje moće objasniti što to znači za samu instituciju.

 

Idis: Dosta je narvoze u kulturnim krugovima, ljudi su nestrpljivi i očekuju odgovore od gradova, lokalne samouprave, nezavisne scene?

Dinko: Već smo spomenuli, milslim da ovaj prostor umjetnici i građani trebaju. Počeli su ga koristiti kroz pojedinačne projekte. Sada treba osigurati da se ove aktivnosti nastave. Muzej, koji je naravno institucija, koristi pristup koji se počeo razvijati među vaninstitucionalnim organizacijama. Veća otvorenost i usmjerenost širokoj publici, dinamički suradnički projekti, stvaranje velikog kruga uključenih akterea, društveno kritičke i angažirane teme i prostor koji se razvija zajedno s programom i institucijom. Muzej ima i svoje druge razine, ali ovdje je naglasak na stvaranju novog sadržaja i programa koje prati drugačiji odnos prema prostoru. Gledamo izgradnju novog modela rada u kulturi, bilo da ona nastaje konsolidacijom nezavisnih ili prilagođavanjem postojećih institucija.

Idis: Kako vidiš razvoj Kulturnih centara? Planiraju se mnogi, svi računaju na EU sredstva. Desetak godina pratim način djelovanja, proces aplikacije i provedbe programa u kulturi. većinom sve se svodi na aplikaciju i provedbu tema i zadataka koji su potpuno iskontrolirani i određeni EU politikama. Gotovo da nema šanse da se misli drugačije i specifično. Čak i ako se misli stvari se pokušavaju zamotati, upakirati u specifičnu retoriku i zadane teme i likove?
Dinko: Ovo je složeno pitanje kulturne politike. Ja bih volio vidjeti i mogućnosti podrške za autonomne neprilagođene projekte i dinamičnu scenu koja je prepoznatljiva i koja gradi svoje institucije, publiku, prostore i slično. Volio bih i da prije desetak godina nije praktično ukinuto kulturno vijeće za arhitekturu koje je financiralo istraživačke i kritičke projekte u arhitekturi. Slažem se da bi mogli imati i bolje sustave, odnosno da bi oni mogli biti senzitivniji i zainteresiraniji prema sadržaju. Puno energije se troši na administraciju i komunikaciju, a premalo na radove. Problem je mnoštvo, neartikulirana gomila ponude, koja ispire koncetraciju publike i stvara nervozu onima koji stvaraju. Milslim da ćemo se morati ozbiljnije pozabaviti sustavima vrijednosti. Teško ćemo se vratiti na samo izdvajanje izvrsnosti, jer to implicira stabilne autoritete i kompaktno društvo. Danas su svi sve. Ujutro pjevaš ma misi, nastaviš ispred u klapi, popodne probe u punk bendu, odeš na koncert elektronike i završiš na cajkama. Jako cijenim one koji rone duboko u svom sadržaju. Nemam odgovor kako im osiguarati da to nastave raditi i da imaju publiku. U arhitekturi bi koristilo da imamo više kritičara i formata za razgovor o vrijednostima pojedinih aktualnih radova.
Idis: Mogu li Kulturni centri biti nove paradigme?
Dinko: Mogu. Prilična količina inovativnosti i entuzijazma je uložena u stvaranje njihovih sustava. Na njihovim prostorima se testiraju dinamične rekonstrukcije, one koje se odvijaju u puno malih faza i razvijaju zajedno s programom. Uspostavljaju se civilno-javna partnerstva, s proaktivnim pozicijama građana u odnosu prema državi ili gradu, koje mogu biti primjer i za sva ostala područja. Programi se rade kroz vrlo zanimljive i šire primjenjive formate. Naravno tu još ima puno mogućnosti za razvoj.

Idis: Ako pogledamo teme koje prihvaća kultura, arhitektura i dizajn, često se navodi tema subverzivnosti, neki festivali se i tako nazivaju, pišu se akademski članici, rade razgovori u teatru. Kako biti takav u ovakvom strogo kontroliranom, nadziranom i predvidivom kontekstru. Zamislimo ovu situaciju, mladi umjetnik Andy Warhol javlja se gradskoj upravi grada New Yorka sa idejom da aplicira svoje programe u kulturi, i zahtjevom da mu grad ustupi napušteni prostor tvornice koju će nazvati Factory? Malo zvuči bizarno, ali to je ono što umjetnici u nemoći danas rade, ovise o politici, lokalnoj i globalnoj mašini. Dali takva kultura uopće može pokretati novo i drugačije?

Dinko: U Evropi smo stalno u dijalogu s državom, u Americi s tržištem. Subverzivno u Americi bi bilo recimo brisanje bankovnih računa. U Evropi je to radikalno preispitivanje ideologija. Dok je Amerika imala Warholove pop ikone, Evropa je imala Beuysa i njegove “socijalne skulpture”. Nije čudno da kod nas svaka umjetnost prije ili kasnije dođe u odnos s javnom domenom. Problem je naravno, kad postane neproduktivna, kad više “ne daje struju”. Država i umjetnici bi trebali biti bezobrazniji prema pasivnima sa druge strane.

 

Idis:  Podrazumijeva li djelovanje u kulturi preuzimanje vodećih pozicija, odgovornosti i politike?

Dinko: Najbolju komunikaciju o prostorima za umjetnost sam vidio u Amsterdamu, koji ima mali gradski ured koji pronalazi umjetničke i društvene inicijative koje okupiraju prazne prostore i pomaže im da se ustroje, preuzmu odgovornost i rizike, srede prostor i ojačaju svoje programe. Ako se pokaže da nemaju zdravu osnovu, od njih odustaju. Tako su napravili oko 60 novih mjesta za kulturu u Amsterdamu, s jasnim ciljem da Amsterdam ostane grad koji biraju umjetnici, mladi i kreativni. Svako od ovih mjesta napravljeno je po svojoj mjeri, neka su vrlo komercijalna i popularna, neka vrlo izolirana ali samooodrživa.

Idis: Vratimo se načas na temu normalizacija i normizacija. Sve oko nas kreće se u smjeru predvidivosti, komfora i sigurnosti, te se i namanji rizik i nepoznata tema pokušava svesti na minimum. Kako unutar toga i takvog konteksta biti kreativan. Najbolja potvrda ove teze je znakovit podatak da u vremenu snažnog tehnološkog razvoja čovječanstva ljudska noga, nakon Mjeseca, nije stupila niti na jednu planetu sunčevog sustava. Razlog tome je vrlo prozaičan i banalan; nije administriran i pravno uobličen adekvatan model ugovora s astronautom koji bi predvidio i prihvatio sve moguće rizike.
Dinko: Tako je. Moj prijatelj koji vodi firmu od 50 programera kaže da su postali eksperti u administraciji i rješavanju raznih zakonskih obaveza. Usput proizvode i softver. Tako je i kod nas u arhitekturi. Samo preuzmi odgovornost, a što radiš, nije važno. Pravnici, zaštitari svake vrste i osiguravatelji su hiperproduktivni. Osvojili su velike udjele u investicijama i svakom kreativnom poslu. Naravno da su imobilizirali cijelo polje inicijativa. Dok smo mi pričali o kompozicijama i konceptima, oni su se ugradili. Sad smo svi uredni i normalizirani i moramo biti kreativni u zadanim okvirima. Jedino ozbijno smanjenje budžeta i povećanje potreba može ovaj sustav dovesti u pitanje.
Ako govorimo o projektima koji su na “bojišnici”, koji žele pomaknuti stvari s mjesta, što redovito uključuje povećani rizik, ovakvi uvjeti su velika prepreka, ali s tim se treba nositi. Jedino što me zabrinjava je što kod studenata vidim da su pomireni s sustavom onakav kakav je. Vole da je sve na svom mjestu, predvidljivo, komforno i sigurno, bez nekakvih eksperimenata. Valjda je to prirodna reakcija na traženja prethodnih generacija, ali eto djeluje mi neprirodno.


Idis: Dali bi trebalo usvojiti neke nove etike, morale i kodekse koji bi nas doveli do novih mogućnosti za istraživanja nepoznatog, preuzimanja rizika i ispitivanja Novog Morala, neke nove razine svijesti?
Dinko: Etiku u struci trebamo tražiti kroz mnoštvo pojedinačnih odnosa, ne kroz centralne autoritete. Kroz projekte za kulturu koje ćemo pokazati na Bijenalu u Veneciji, stalno preispitujemo što oni znače za njihove korisnike, za kontest i susjede, za grad, za postojeće građevine i njihov integritet. Navikli smo da arhitektura uvijek dolazi kao neka značajna nova gesta, ali zanimaju me i one situacije u kojima se arhitektura realizira kroz nastavljanje i usmjeravanje započetih situacija. Tu arhitektura prestaje biti autonomna i prelazi na razinu u kojoj sudjeluje u razmjeni većih razmjera. Sigurno trebamo neku novu razinu povjerenja da bi se pomakli iz današnjeg stanja. Previše je muljanja, finti i blefova, obmana, igara na sreću i vitoperenja stvarnosti. Iznenadilo me na putovanjima u Skandinaviju kako ljudi uglavnom govore istinu, bez uvijanja, ili šute. Moguće je da baš zbog toga žive bolje. Ako postoji povjerenje, otvara se bezbroj mogućnosti, pa tako i za veći rizik i avanture. razni spin-doktori su svojom praksom unijeli nepovjerenje i oni, kao i osiguravatelji, imobilizirali razvoj. Trebali bi imati neki spin-detektor, aplikaciju za smart phone, pa da se više ne mislimo ko nas mulja, a tko ne. Izuzetno je zanimljiva bila epizoda u kojoj Torcida stavlja na stol skupštine dioničara Hajduka Kodeks od preko 400 stranica. To govori više o drugoj strani, koja se očito izvitoperila do te mjere da im nekadašnji huligani trebaju pisati pravila ponašanja.

 

Idis: Ovo na kraju mi se čini kao dobar, dapače odličan kraj i zaključak. Hvala Dinko, i želim ti puno sreće!