Pozdravi i Poruke Ubojite Piste

Dugačka poletno-slijetna pista prekooceanskog nosača aviona jedno je od najubojitijih, najopasnijih i najbučnijih mjesta koje je čovjek stvorio. Svakih nekoliko minuta 15-ak tona težak zrakoplov doslovno se ruši ili propinje sa široke palube. Zrakoplovi, helikopteri I razne letjelice ubrzano se kreću pistom. Propeleri prijete, plamen pali, zaglušujuća buka para topli zrak, plinovi guše sve oko sebe, a brodsko osoblje ubrzano donosi, odnosi i montira tisuće bombi i raketa. Pored svega, na palubi redovito puše jak vjetar, prska uzburkano more, lije ledena kiša. Danju i noću ova je pista opasno i neugodno mjesto servisa ubojitog letenja, dio paklenog stroja za uništavanje i ratovanje.

Kako i zašto takva golema, opasna, nehumana i svima poznata ubojita platforma može postati stotinu metara duga čestitka, neobična i nesvakidašnja pozdravna poruka sastavljena od tisuću ljudi, mornara pilota, muškaraca i žena koji borave na ovom velikom ratnom stroju? Kako i zašto najopasnije radno okruženje može postati mjesto s kojeg posada šalje poruku dječaku koji umire od raka, rođendansku čestitku kraljici, pozdravljati gradove ili se samo javljati majkama i djevojkama koje misle na njih? Govorimo i svjedočimo o slikama te čudnoj praksi ispisivanja slova i poruka s velikih nosača zrakoplova koja u samo jednom trenu ubojitu i opasnu platformu za napad pretvaraju u umiljatu i benignu ploču, ekran za prikazivanje nježnih poruka, zaslon prepun toplih pozdrava i prigodnih doskočica.

Povijest ovog pomalo neobičnog čina vuče nas daleko u prošlost. Stari jedrenjaci, kada bi pristajali u nepoznate luke, rasporedili bi svoju posada na palubu, jarbole ili grede jedara. Smjestivši se svatko na svome mjestu pozdravljali bi tako grad, ali i slali jasnu poruku da nitko od posade nije ostao u potpalublju te da posada broda ne sprema topovski napad ili osvajanje grada. Ovakva specifična uprizorenja koja se danas prvenstveno vezuju uz nosače aviona, u bliskoj su povijesti započela 30-ih godina dvadesetoga stoljeća i u vrijeme drugog svjetskog rata. Prva dostupna fotografija poruke s piste velikog nosača aviona USS Lexington (CV-2) prikazuje praznu palubu bez ijednog zrakoplova, te nekoliko stotina mornara obučenih u bijele odore, precizno postrojeni u redovima kako bi ispisali riječ “NAVY” (mornarica).

Toga dana, kada je snimljena prva ovakva fotografija, zapovjednik nosača aviona Lexington htio je nakon višemjesečnog izbivanja iz domovine na neki način uveličati dolazak u svoju matičnu luku, ali i skrenuti pažnju medija. Shvatio je da zapravo ima praznu ploču dugačku 888 i široku 107 stopa, 2800 mornara odjevenih u bijelo, slobodan avion, helikopter i brodskog fotografa. U roku od samo pola sata snimljeno je i aranžirano nekoliko poruka, sve su precizno snimljene i odmah razvijene u brodskom foto laboratoriju. Lokalnim medijima i novinama poslate su slike ove neobične i nesvakidašnje vizure, a kada je slika osvanula na naslovnici časopisa “All Hands”, poznatim mornaričkim novinama, svi su htjeli postati poznati, postati dio naslovnice ili novinskog članka.

Nakon posade nosača Lexington, u proteklih 80 godina gotovo pa svaka posada nosača aviona, od kuda god dolazila,  priželjkuje, planira i precizno osmišljava svoj medijski nastup. Slikaju se i planiraju brojne koreografije, natpisi, boje slova i konfiguracije mornara. Traže se i ispituju prave vizure, dijelovi dana, trenuci prolaska pored prirodnih ili kulturnih znamenitosti, tako da je ova ad-hoc improvizacija postala uobičajena i očekivana praksa. Slika koja se šalje medijima, novinama, televizijama postala je standardna rutina svih posada ovog ubojitog oružja, tradicija koja se prakticira svaki puta kada nosač aviona dolazi u neku luku, odlazi, dolazi, plovi morima, sprema zadatak ili podržava neki događaj daleko od domovine.

Uvidjevši svu ljepotu prizora, snagu, medijsku moć fotografije, poruku kao jasno i otvoreno sredstvo komunikacije, nosači aviona počinju slati slike slova koje nisu samo vezane uz mjesto i vrijeme pristajanja. Ispisujući naprimjer Albert Einsteinovu formulu E=mxc2 nosači aviona Long Beach i Bainbridge pokazivali su svoju nadmoć dugog i gotovo pa beskonačnog putovanja koristeći atomsku energiju. Gledanost i prisutnost u medijima počinje se koristiti da bi motivirala ljude u raznim prilikama, od davanja krvne plazme, preko prikupljanje sredstava za paraliziranu djecu, ponosno ističući brojku od 15000$ prikupljenih u jednom danu, pa sve do pomalo cinične poruke koja pokazuje snagu koja garantira mir “Power For Peace”.

Ispisujući važne datume, obljetnice, državne praznike, podržavajući Apollo misije, nemoguće je bilo zaobići prigodne poruke vezane uz olimpijske igre, navijačke poruke prigodom nogometnih utakmica između pješadije i mornarice, božićne i novogodišnje čestitke, iscrtavanja okićenih jelki, pa sve do poruka majkama i uvijek sanjanim djevojkama. Prigodne slike s posjete Siciliji, Koraljnom moru, Havajima ili Francuskoj obilazile su cijeli svijet. Kako nisu sve poruke i slova svijeta ista, izvan zapadne civilizacije poruke i slova poprimaju drugačije oblike, druga pisma, drugačiji jezik. Poruka ispisana sa 1.000 mornara mora se jednako shvatiti u Yokosuku, Tokiju, Hongkongu, Ateni ili Izraelu. Poznati pozdrav “sayonara” često je korišten od strane nosača koji odlaze ili dolaze kući s dužnosti u japanskim vodama.

Kakve god poruke bile, drage, smiješne, umiljate, predvidive ili benigne, u jednom trenu ova se površina, plutajući ekran, vraća u plato jeze i rata. Postaje ono što zapravo jeste, stroj za ratovanje. Njegova veličina, projektirana funkcionalnost, odnos i proporcija elemenata koje nosi i podržava trajno mu osiguravaju poziciju koja je izvan mjerljivog, shvatljivog i kontroliranog klasičnim metodama proporcije i sklada. On je stroj, prostor i mjesto koje može poput grada prihvatiti i slati poruku dobrote, ali i biti prostor razaranja, vrijeme jeze, arhitektura rata i destrukcije.