Razgovor o stanovanju

Danas donosim dio razgovora kojeg sam vodio u Malom salonu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci s kolegama Dinkom Peračićem i Mirandom Veljačić, te kratki video s odgovorima na pitanja koja se dotiču organizacije, financiranja i projektiranja suvremenog stanovanja. Razgovor je održan nakon tribine pod nazivom “Kako stanujemo” na kojoj je sudjelovala i arhitektica Iva Marčetić, a sve u sklopu programa Urbanistička početnica, te istoimene organizacije koju čine udruge iz područja nezavisne kulture, Art radionica Lazareti, BLOK, KA-MATRIX, Drugo more, Pravo na grad, Platforma 9,81 i ustanove Multimedijalni kulturni centar Split i Muzej moderne i suvremene umjetnosti iz Rijeke.  

Dinko: Što za tebe znači stanovanje, kako danas stanujemo i je li danas uopće možemo govoriti o pravu na stan?

Idis: U proteklih 25 godina bavljenja arhitekturom, nisam imao priliku razgovarati, niti me je itko pitao za stručno mišljenje o problemu stanovanja unutar kategorije održivog i neprofitnog bavljenja stanogradnjom kao egzistencijalnog i svima potrebnog prava na stan. Stanovanje danas, kao rezultat i alat tržišne ekonomije i medijske estradizacije globalnog svijeta, stanogradnju vidi kao proizvod, prostor i mogućnost za dodatnu dobit. Posljednjih 25 godina stanovanje je iz socijalne kategorije premješteno u tržišno, ulagačko, špekulativno, statusno i nekretninsko polje djelovanja. Arhitektura se u tom prelasku pokazala kao veoma jako i djelotvorno oružje.

Miranda: Na prostoru uz obalu, ovdje na Kvarneru i riječkom prstenu, gdje ima puno stanova, kuća za odmor i slobodnih parcela, prostor stana shvaća se i kao ulog, plasman kapitala.

Idis: Možda najbolji primjer koji oslikava sve mogućnosti nekretninskog tržišta bio je vlastiti primjer male kuće, koju smo 90-ih godina projektirali za jednog dragog prijatelja iz djetinjstva. Porodično nasljedstvo, tiha i lijepa parcela koje je cijelo stoljeće stajala na periferiji grada, nakon što je ishođena dozvola, a projekt prikazan kao djelo poznatih arhitekata, u trenu je prodan za višestruku cijenu. Projekt koji je samo trebao obitelji riješiti obično i normalno stanovanje prerastao je u tržišni, nekretninski proizvod. Da ne duljim i lamentiram, uz svu socijalnu i društvenu osviještenost mog dragog prijatelja, za cijenu koju je postigao prodajom kuće na djedovini, kupljen je stan i ostalo je novaca za preuređenje, život i neka druga ulaganja.

Dinko: Koji su to novi i alternativni oblici stanogradnje?

Idis: Novi oblici stanogradnje nastat će u trenutku kada se preslože i redefiniraju odnosi i pravila igre unutar postojeće ekonomije i politike stanovanja. Drugačija gradnja stanova, nove organizacije i oblici mogu nastati samo u sustavnoj promjeni paradigme. U trenutku kada bi se barem dio stanovanja odvojilo od tržišne ekonomije, komfora, marketinga i medijske manipulacije nekretninama moglo bi se očekivati i drugačija rješenja. Alternativno kao termin nije mi osobno drag, radi se ipak samo o mogućoj primjeni nekih znanih, danas malo zaboravljenih metoda i principa stambenog udruživanja ljudi. Možda će neka vrsta novih kooperativa, zadruga za stanovanje koje će pokrenuti privatni sektor, ljudi i stručnjaci nezadovoljni postojećim politikama. Oni mogu biti potpuno slobodni i vezati se uz neke neočekivane i danas nekima neshvaćene načine života i gradnje.

Miranda: Gdje možemo tražiti inovacije u stanogradnji?

Idis: Inovacije mogu i trebaju nastati prvenstveno izvan stanogradnje kakvu danas poznajemo. Tipologija i organizacija stanova kod nas nije se puno mijenjala od 60-ih godina prošlog stoljeća, samo je izmijenjen način financiranja. Mislim da novo, kao i uvijek u povijesti, dolazi u trenucima jasnog i artikuliranog nezadovoljstva s postojećim, te jasnim i konstruktivnom redefiniranjem uvriježenih principa. Inovacije mogu doći od onih koji baš sada traže novi stan, rade na tom problemu, osjećaju snažno nezadovoljstvo s postojećim, te vlastitim primjerom žele pokazati novu mogućnost. S udrugom Molekula, koje sam i ja član, i sa vašm urbanističkom početnicom predložit ćemo i pokrenuti ubrzo temu planiranja i izgradnje novih stanova u nekim zapuštenim i neiskorištenim dijelovima Rijeke.

Dinko: Da li se stanovanje odnosi samo na stanove?

Idis: Odlično pitanje! Stanovati se može i izvan stanova kakve znamo ili koje po inerciji projektiramo. Transgresija kao fenomen i način djelovanja u arhitekturi danas je pomalo zaboravljena. Ako pogledamo kroz povijest dvadesetog stoljeća mnogo se kuća i građevina koje su korištene u jednoj namjeni danas koriste potpuno drugačije. Vojarne su pretvorene u škole, bolnice su postale upravne zgrade, poslovne zgrade postale su fakulteti, tvornice i elektrane danas su prestižni muzeji. Naprimjer vila poznatog pjevača i selebritija 60-ih godina dvadesetog stoljeća Ive Robića u Ičićima pored Opatije, danas je crkva. Dakle, stanovati se može svugdje, treba samo drugačije stanovati. Za to nam je potrebna grupa istomišljenika, to ne možemo sami.

Miranda: Da li se može stanovati u kući / skućiti se u stanu?

Idis: Još prije desetak godina izveli smo jednu kuću u centru grada Rijeke. Na vrhu građevine napravili smo mali kvart s kućama i ulicama koje stvaraju gustu gotovo pa mediteransku strukturu uličica i kala, sa stanovima kao individualnim kućama. U ovom slučaju stanujemo u stambenoj zgradi izvedenu iz niza individualnih kuća. Drugi primjer je stambena zgrada u Portugalskom mjestu Silves. U tom projektu 6 kuća je spojeno u jednu stambenu zgradu, svatko ima svoj ulaz i stan, zajedništvo se stvara i generira na krovu gdje se kombiniraju i različito koriste sportski, društveni i zabavni sadržaji. Upravo takvo pridodavanje stambenoj zgradi osjećaja života u individualnoj kući, te davanje kućama duha društvenosti, kolektiviteta karakterističnih za višestambene zgrade, mislim da može biti jedna od mogućnosti za novu promjenu.

Dinko: Što danas čini razliku između grada i periferije, između urbanog i neurbanog stanovanja?

Idis: Pitanje što je danas urbano? Možda je to samo jedan od mitova, ili davno zaboravljena kategorija? Urbano je više stanje duha i kultura života nego neki specifičan i prepoznatljivi arhitektonski ambijent. Danas kada je nastalo selo, kada periferija i izgradnja individualnih kuća služe za život, ali i u turističke svrhe, mijenja se pojam urbanoga, svjedočimo i novom načinu života i pojmu urbanog stanovanja. Stanovanje u gradu mnogima kažu više nije praktično, nekima je previše stresno jer je povezano s poslom koji se također veže uz gradove. Svjedočimo stanju gdje ljudi rade u modernom, digitaliziranom poslovnom prostoru, a žive u pseudo-mediteranskim kućicama s roštiljem, malim betoniranim bazenom i palmom iz obližnjeg “Bauhausa”??

Miranda: Da li kvalitetno stanovanje omogućuje kvalitetno zapošljavanje ili obrnuto, zapošljavanje omogućuje stanovanje?

Idis: Pojam i termini kao što su pravo na rad i mogućnost zapošljavanja danas nažalost spadaju u kategoriju potpuno neizvjesnog, rekli bi potpuno nesigurnog. Uvjeti i oblici rada i zapošljavanja potpuno su se izmjenili. Prije samo 30 godina ljudi su radili i provodili gotovo cijeli radni staž u jednom poduzeću. Planiranje i izdvajanje za stanovanje takvog poduzeća bilo je zato puno izvjesnije, radnik je računao na poduzeće i obrnuto, poslodavac je mogao ulagati u svog djelatnika kroz izdvajanja za stanogradnju. Tko danas može sa sigurnošću tvrditi i znati gdje će i kako raditi? Tu počinje i čini mi se završava pitanje prava na stan. Ako se 30 pametnih i osvještenih ljudi iz Udruge Molekula, koju sam prije spominjao, odluče na 35 godina zajedničkog rada, izgradnja prvog Molekula Kooperativa je gotovo pa sigurna.

Dinko: Koje su obaveze i odgovornosti lokalne uprave i/ili  budućih sustanara pri stvaranju novih stambenih tipologija?

Idis: Danas od država i lokalnih samouprava ne treba puno očekivati. Nema tu nikakve kritike, niti razočarenja postojećim stanjem politika. Jednostavno, stanje “tekuće modernosti” kako ga precizno definira Zigmund Bauman, govori o preraspodjeli moći i promjeni uloga u društvu. Snaga novca i aparati za vladanje preseljeni su iz polja država i gradova u globalno virtualno, u svijet financija, GPS nadzora, digitalnih tehnologija i medija. Oni zapravo, htjeli mi to sebi priznati ili ne, danas vladaju. No, stvar nije potpuno izgubljena. Na lokalnim samoupravama kao npr. u Rijeci leži mogućnost, i po meni jedini izlaz iz ovog stanja, da se u suradnji s građanima, novim udrugama, zadrugama, i stambenim kooperativima zajednički preustroji barem dio sustava, izgrade ili stvore nove stambene politike. Iz njih iznjedrit će se i nova stambena arhitektura.

foto: Darko Škrobonja video: Ida Skoko i Darko Škrobonja video koncept: Damir Gamulin