Kuća Požara

Sigurnost građevine te sposobnost arhitekta da kroz projekt predvidi i apsorbira sve moguće nesreće i potencijalne katastrofe, snažno definira kontekst u kojem djelujemo. Atesti, pravilnici, naprave, uređaji i građevinski elementi koji pretpostavljaju i definiraju siguran život unutar građevine, lišen svake, pa i najmanje moguće nepredvidivosti, počinju biti uvjeti svakog arhitektonskog projekta. Rođen je novi mit o apsolutno sigurnom i svima preporučenom načina korištenja i korektnog ponašanja u kućama.

Jedan od najvećih strahova suvremene arhitekture i društva je požar.

Potaknuti objektivnim opasnostima suvremenog društva, stvarnim i prirodnim katastrofama te novim paranojama medijatiziranog svijeta, kristaliziraju se i konačno oblikuju specifična pravila ponašanja u arhitekturi požara. Stvaraju se drugačiji prostorni odnosi, neočekivana konstruktivna rješenja, alternativna materijalnost kuća, ali i nove vještine projektiranja, prevencije i ponašanja unutar specifičnih uvjeta gorućih građevina. Kako bi uvjerili sebe, ali i druge da se mogućnost katastrofalnog požara može svesti na najmanju moguću mjeru, da možemo predvidjeti, upoznati sve opasnosti koje požar donosi te obučiti građanstvo i specijaliste u borbi protiv požara, izvedena je kuća koja apsorbira i predviđa sve katastrofe uzrokovane vatrom.

U malom mjestu Glattbrugg pored Zuricha tijekom 2008. godine izvedena je jedna nova betonska kuća. Na prvi pogled ova se građevina gotovo pa idealno uklapa u estetiku i poruku suvremene švicarske arhitekture. Betonska konstrukcija, minimalizam oblikovanja, racionalnost materijala, jasan i dobro promišljen konstrukt položen je u centar velike parcele. Ono što ova skladna građevina vješto skriva, te fenomen same kuće i mjesta čini dodatno zanimljivim, je podatak da ova građevina u sebi anticipira i prikazuje očitim sve moguće prostorne scenarije uzrokovane katastrofom požara. Nazvana Brandhaus II ili Kuća Požara II kako je lokalno stanovništvo naziva, najsuvremeniji je svjetski trening centar za izučavanje požara u kućama i obuku vatrogasaca.

Ono što prvenstveno razlikuje Brandhaus II od ostalih stambenih zgrada u Glattbruggu je podatak da na kući nedostaju ostakljeni prozori, te da njena arhitektura i konstrukcija posjeduje specifičnu sposobnost da bude zapaljena nekoliko puta na dan. Da bi dodatno potencirali trening vatrogasaca te uvježbali njihove požarne procedure do apsolutnog automatizma, planovi, tlocrtna organizacija, arhitektura pregrada, stropova i otvora kuće, dizajnirani su tako da onemoguće ili bar dodatno otežaju jednostavno snalaženje u prostoru. Osnovni cilj tlocrtne organizacije kuće je bilo otežati bijeg, onemogućiti lagani izlazak njenih trenirajućih “stanovnika”. Kuća je projektirana kako bi vatrogasce naviknula na stanje požarnog stresa, te omogućila cjelodnevno treniranje i snalaženje u prostoru dima, vatre, buke, strujanja zraka i kaosa izazvanog požarom.

Ova nova betonska zgrada, odnosno suvremeni požarni konstrukt, zamijenio je trideset godina staru konstrukciju u Glattbruggu koja više nije mogla odgovoriti na nove sigurnosne zahtjeve vatrogasaca u obuci. Unutar konstrukcije nove građevine ugrađene su suvremene instalacije plina vođenog kroz zamršene sustave cijevi i kanala položenih u čelične i betonske zidove, definirajući pritom novi i veoma sofisticirani sustav “kontrolirane vatre”.

Kućom zapravo upravlja snažni kompjuter sa specijalno izrađenim softverom i programom kojim upravlja operater, smješten u kontrolnoj sobi susjedne građevine. Iz ove udobne i sigurne prostorije trenažni vatrogasac, specijalist za protupožarnu obuku, programira i upravlja mrežom i organizacijom za simulacije požara. On prema točno određenim uvjetima, procedurama, na specifičnim mjestima i samo njemu znanim vremenskim intervalima, uključuje i simulira stanje požarne katastrofe.

Zgrada požara organizirana je oko dva potpuno različita sigurnosna stubišta, s dva odvojena sustava komunikacija i prolaženja kroz građevinu. Prostor između jezgri rezerviran je za simulacije požara po cijeloj visini građevine, dok je u cijeloj površini poda i stropa građevina “obložena” tehničkom opremom potrebnom da bi prenijeli vatru na sve dijelove i najudaljenije kuteve prostorija. Stvorena je praznina “vatrene sobe”, jasan tehnički okvir za udomljavanje požara, strogo projektirani prostor koji gori i bukti koliko, kada i kako želimo.

Vatreni jezici, velike goruće buktinje, vode se iz kontrolne sobe preko zidova do namještaja, od vratiju do kreveta, od stolova do sofe i stolica, preko stropova do ormara, a sve prema zadanoj proceduri centralno nadziranog kompjutora. Sve se može zapaliti i sve se može jednako tako u trenutku zagasiti. Kuća, sobe, koridori i sve  pomoćne prostorije, podrum i garaža s automobilima – apsolutno baš sve može gorjeti. Zahvaljujući različitim krovnim oblicima, olucima, nagibima te krovnim oblogama, visinama kuća koje odgovaraju standardu gradnje u gradu Zürichu, mnoge se nepredvidive situacije izazvane požarom mogu simulirati i na pročelju same kuće. Svaka vanjska stuba, hodnik, nadzemni i prizemni trijem dio su klasičnih i standardiziranih elemenata arhitektura preuzetih iz okoline. Kuća je kolaž prostornih, geometrijskih, oblikovnih i funkcionalnih sklopova arhitekture Zürich Kantona.

Kuća požara Brandhaus II s arhitektonskog stajališta izuzetno je zanimljiv i kreativno poticajan slučaj. On kreće od fenomena katastrofe, od požara i nepredvidivosti događaja, ka novoj arhitekturi. Ovaj specifičan projekt kreće od same posljedice razornog požara, kreće od prostorne simulacije kaosa, destrukcije i jasne nelagode uzrokovane vatrom, stvarajući pritom neočekivane prostorne oblike, novu arhitekturu slaganu elementima pragmatične sigurnosti i zaštite. Ponuđena je nova mogućnost, drugačiji okvir tumačenja protupožarnog programa, stvoren je stambeni prostor definiran i generiran iz potpuno drugačije i svima neočekivane perspektive. Svjedočimo projektiranju i građenju arhitekturom vatre i požara. Projektiranje strahom od katastrofe.