Arhitektura Noćnog Kluba

 

Nightclubbing we’re nightclubbing

We’re walking through town

Nightclubbing we’re nightclubbing

 

We walk like a ghost

We learn dances brand new dances

Like the nuclear bomb

 

When we’re nightclubbing

Bright white clubbing

Oh isn’t it wild

 

Nightclubbing, David Bowie and Iggy Pop, Idiot, (1977)

Ako su izumi eskalatora, lifta i klimatizacije jasno odredili arhitekturu non-stop grada konzumerizma, onda su sigurno tehnologije koje su nastale na temelju izuma Grahama Bella, John Logie Bairda i Michael Faradaya presudno oblikovale prostore noćnih klubova i društvo spektakla arhitekata neo-avangarde 60-ih godina dvadesetog stoljeća.

Noćni klubovi ili disko-klubovi, kako ih često nazivamo, tijekom 60-ih i ranih 70-ih godina bili su specifična i progresivna mjesta koja su značila mnogo više od običnog arhitektonskog programa. Za mlade osviještene arhitekte, zasićene predvidivošću galopirajućeg kapitalizma prostori noćne zabave igraju središnju ulogu u njihovom programskom profiliranju i stručnom emancipiranju. U nekim slučajevima tehnologija svjetla i zvuka te aparati za prijenos informacija i slika, postat će gotovo pa ključni motiv, ikone ideološke inspiracije za njihov uspješan svakodnevni rad i postojanje. Noćni klub za njih je način razmišljanja, novi i neistraženi dio arhitektonskog prostora, skriveni dio organiziranog grada oslobođenog predvidivosti zoniranja, inertnosti programa i akademske tromosti.

Prvi jasni pomaci u projektiranju, gradnji, istraživanju i promociji ovih novih tipologija započinju u Italiji, unutar klasičnog akademskog obrazovanja na Fakultetu Arhitekture, Sveučilišta u Firenci. U razdoblju od 1968. i 1969. godine profesor Leonardo Savioli organizira niz radionica na temu “Spazio di Coinvolgimento”. To su novi prostori “upletenosti-isprepletenosti”, prostori novih medija, zabave i spektakla na kojem Adolfo Natalini i Paolo Deganello, budući članovi Superstudia i Archizooma, s kolegom Pietrom Derossiem i Giorgiom Cerettiem, budućim članom skupine Strum 12, razrađuju zadane teme.

Među raznim programima posvećenim zabavi, medijima i spektaklu, obrađuju i projektiraju teme pod radnim nazivom “Piper”. Piper dolazi od imena lokalnog Piper kluba koji je 1965. godine otvoren u Rimu te je postao legendarno mjesto za sljedbenike filozofije života “Dolce Vita”. Smješten u bivšem kinu, Piper klub bio je ispunjen i oblikovan radovima pop-umjetnosti Andy Warhola te lokalnih umjetnika Piera Manzonia i Maria Cintolia, koji su prikazivali svoje pop-murale na zidovima kluba, dok su se svjetla stroboskopa, novog treptajućeg svjetla, projicirala na velikom plesnom podiju. Inspiracija i snažni utjecaj na mlade arhitekte ima i umjetnik Nicolas Schöffer, koji 1966. godine u St. Tropezu izvodi klub Voom Voom, koristeći reflektirajuće prizme, ogledala s tada veoma poznatim luminodinamičkim efektima.

Godine 1968. časopis Domus objavljuje poseban tematski broj o toj novoj specifičnost arhitekture, te tamatski članak pod naslovom “Divertimentifici” slobodno prevedeno kao “zgrade zabave”. U sklopu tog izdanja prikazane su nove realizacije klubova Piper u Torinu i Altro Mondo iz Riminija, grupe Strum 12. Slijedeće godine, u prostoru potpljenog i u poplavi (koja 1969. zahvaća centar Firenze) razorenog podruma zgrade skupina Superstudio izvodi klub Mach 2. Ideja zatvorene kutije, spremnika svih mogućih efekata – zvukova, svjetla, pare – ovdje se nastavlja i dalje razrađuje. Kabeli, skele, reflektori, konstrukcije i zvučnici označavaju identitet projekta veličajući superiornu tehničku infrastrukturu.

Tih godina svima je već jasna i dokazana moć prostora zabave. Upotreba prostora novih slika noći, zvukova klubova, tehnologije novog vremena, zabave inspirirane kroz neo-avangardu Italije kasnih 60-ih, na prostoru Amerike biva uhvaćena i renterpretirana unutar ponešto drugačijeg konteksta. Paviljon za kompaniju Pepsi, izgrađen u Osaki tijekom World Expo 1970. godine, osobito je značajan događaj u tehnološkom eksperimentiranju i aplikaciji arhitekture zabave i spektakla.

Direktor Pepsi marketinga David Thomas, poziva tvrtku Experiments in Art and Technology te vlasnika poznatog noćnog kluba u New Yorku, Electric Circus, da mu dostave prijedloge za paviljon koji bi, prema njegovoj zamisli, trebao biti utjelovljenje neke vrste “velikog disco-multimedijalnog-kluba”, kombinacija umjetnosti i znanosti za stvaranje prostora nove društvenosti, spektakla i zabave.

 

 

Popis ljudi koji su bili uključeni u projekt je beskrajan i uključuje više od četrdeset inženjera i dvadeset umjetnika. Između inženjeringa i umjetnosti, arhitekt tako postaje neka vrsta komunikacijskog sučelja. Njegov rad, od tog trena, postjae apsolutno posvećen akciji, skriptiranju i kreiranju događaja, sklapanju različitih medija, prostora i slika. Pepsi Paviljon je u potpunosti mjesto novog iskustva za gledatelja. Svjetlo, zvuk i taktilni osjeti definiraju specifično okruženje, oni konačno zamijenjuju i transformiraju shvaćanje i percepciju građene arhitekture.

Za razliku od klasičnog bavljenja prostornim fenomenima arhitekture Disco-Club i novi paviljoni zabave postaju novo mjesto u kojem se projektira, oblikuje i pamti događaj. Arhitektura ovakvih mjesta ne rezultira samo novim formalnim rezultatom, ona donosi slijed iskustava te veoma snažan i dobro pamćen set percepcijskih podražaja. Osim formalnog aspekta, arhitekturu ovih eksperimentalnih projekata karakterizira izgradnja umjetnih atmosfera, koje se mijenjaju kroz tehnološke uređaje i njihove utjecaje na okoliš.

Ovaj jasan i veoma precizno određen prijenos uloge arhitekture izgrađenog objekta na proživljeno iskustvo neminovno mjenja ulogu arhitekta, korisnika, njihovo gledanje na prostor i vrijeme. Kako kaže povjesničarka umjetnosti Carlotta Darò u svom seseju “Night-clubs et discothèques, visions d’architecture” disco-club kao novi receptivni objekt uronjen je u multimedijalnu sredinu, te postaje, u urbanim vizijama nekih arhitekata neoavangarde 60-ih godina, glavni programer mjesta svakodnevnog života.