Komformistični Uredi Progresivne Infrastrukture

Kad je jednog hladnog jutra 1952. godine u Stockholmu izgorio gigantski telefonski toranj, poznat kao “Telephone palace”, uviđaj policije na zgarištu građevine utvrdio je da su uzrok požara bila iskrenja starih električnih instalacija. Uslijed dotrajalosti građevine, vremešna elektro oprema zapalila je dijelove drvene konstrukcije s historicističkim štukaturama postavljenim na podlozi od suhe trstike. Bogato dekorirane drvene sobe i furnirane obloge glavne operaterske dvorane bile su idealna potpala katastrofalnog požara.

“Telephone Palace” sagrađen je davne 1887. godine, te je tijekom 19. stoljeća sa svojih 7.000 aktivnih linija bio najveća svjetska telefonska centrala. Najmarkantniji element ove progresivne infrastrukture bio je njezin rešetkasti čelični toranj. Kako u samom početku razvoja telefonije tehnologija kabliranja nije podrazumijevala njihovo podzemno vođenje, spajanje korisnika i centrale izvedeno je direktnim linijama u gusto isprepletenoj zračnoj mreži. Svaki telefon u gradu Stockholmu bio je direktno spojen tankom pocinčanom žicom postavljenom i napetom na stupove i krovove kuća. “Telephone Palace” sa svojih 50 metara visine postavljen i izgrađen u samom centru grada radijalno je pružao svoja žičana ticala, precizno vodeći telefonsku liniju do svakog aparata.

Nebo iznad glavnog grada Švedske tih je godina kasnog 19. stoljeća bilo potpuno iscrtano gustom žičanom mrežom. Zimi bi zamrznuti kabeli, prepuni siga i srebrnkastog leda, visili i sjajili poput gelemog božićnog drveta. U podnožju čelične rešetke, u prostoru podruma nalazio se golemi parni kotao, glavni motor kojim je grijana građevina, i pogonjeni agregati za proizvodnju električne energije. Centralna telefonska dvorana, radni prostor brojnih operatora, bio je smješten na trećem katu, te je svojom površinom zauzimao cijelu površinu zgrade smještene između dvije ulice. Osim velike dvorane, tu su se nalazili bogato opremljeni i drvom obloženi uredi za uprave i menadžment,  uredi i agencija za inženjering, laboratorij, te prateći prostori za telefonske operatere.

Danas, kada malo bolje i preciznije pregledamo fotografije zgarišta, proanaliziramo nagorjelu drvenu potkonstrukciju i štukature, te pažljivijim promatranjem povijesnih fotografija velike telefonske dvorane i ureda, dolazimo do zaključka kako je većina poslovnog prostora bogato i dekorativno uređena. Historicistički elementi Interieura, klasične dekoracije, drveni masivni namještaj, klasicistička rasvjeta neodoljivo nam sugerira drugačiji duh mjesta od samog telefonskog tornja. Progresivnost infrastrukture tornja i njegove složene mreže iznad krovova grada sa jedne strane, te mogli bi reći malograđanski duh dvorana i pratećih ureda s druge strane, pokazuje snažan procjep u percepciji i prezentaciji društva, te svjesnosti njegovog razvoja. Čini nam se kao da slike i prostori ne dolaze iz istog vremena.

Stotinu dvadeset i pet godina nakon ovih događaja, danas u istoj zemlji, samo nekoliko tisuća kilometara sjevernije od Stockholma, na rubu Švedskog teritorija, smješten uz Arktički Krug, na ušću rijeke Lule leži najnoviji Facebookov DataCenter, “podatkovni spremnik” najveće globalne društvene mreže, Lulea.

Ovaj, pojednostavljeno rečeno veliki podatkovni motor hranjen je energijom iz Arktičke vode, kontinuirano stvaranom putem snažnih, precizno projektiranih toplinskih pumpi i izmjenjivača toplinske energije. Ovakav snažan i zahuktali stroj kontinuirano se hladi od pretjeranog pregrijavanja svježim arktičkim zrakom, te svojim radom i mogućnostima utjelovljuje novi, fascinantan infrastrukturni organizam. Izvedena je energetski potpuno neovisna, održiva “tvornica društvenih veza”! Pred našim očima gotovo pa nečujno radi kolosalni motor koji poganja i izvodi sva spajanja, lajkanja i druženja brojnih srodnih duša cyber spacea globalnog svijeta.

Uz obilato korištenje nepresušnih izvora vode, te usisavajući obilan i uvijek hladan nordijski zrak, Facebook smanjuje pregrijavanje servera sa svojih 1.300,000,000 aktivnih korisnika. Najpopularnije mjesto za objavljivanje svih mogućih fotografija, dijeljenje svih smislenih i besmislenih događaja s dnevnim prirastom od 14 milijuna novih dodanih fotografija uredno i brižno se slažu u baze podataka proganjane snažnim toplinskim pumpama i svježim zrakom. Sav višak topline koji se hlađenjem ne može umanjiti koristi se za zagrijavanje ureda i prostorije smještaja Facebookovih zaposlenika.

Ako u jednom trenu bacimo oko na te prostore siguran sam da doživljavamo neugodno iznenađenje, veoma slično, ako ne i jednako iskustvo onom sa Stockholmskog telefonskog tornja. Nakon zadivljujućih prizora infrastrukture, matrix prostornih odnosa, led rasvjete i regala u nepreglednim halama non-stop servera, snažnog dojma koji nam ostavljaju prostori toplinskih pumpi i kolosalni ventilatori postavljeni uz hladne koridore građevine ne možemo se oteti dojmu da smo neugodno iznenađeni nemaštovitošću ureda. Poput kakvog nevješto dizajniranog hostela “za mlade kreativce”, ili kakve provincijalne agencije za marketing ili pronalaženje srodnih partnera, nalik turističkom uredu s low-cost aranžmanima, svjedočimo potpunoj bezidejnosti prostora. Na zidovima soba loši grafiti, trećerazredne grafike, kriminalna signalizacija, namještaj lošeg designa, predvidivo i nevješto kolažiranje otvorenih stilova ostavlja me potpuno iznenađenim.

Na jednom zidu hodnika, pored veće sobe za sastanke i okupljanja stoji veliki natpis “What would you do if you weren’t afraid?”. To poznato pitanje, i medijska  kampanja pokrenuta  među korisnicima društvenih mreža od strane Facebook Analog Research Laboratory-a, možda nam daje upravo i precizan odgovor na pitanje nemaštovitosti ureda naspram superiorne razvijenosti i tehnološke otvorenosti dizajna novih tehnologija. Na konkretno pitanje što bismo učinili da se nismo bojali Progresivne Infrastrukture, danas ili prije stotinu i više godina? Odgovor bi vjerojatno glasio da bi nam prostor svakodnevice, bilo grada ili našeg dnevnog boravka, ureda, bio zasigurno bolji, ako ništa drugo manje komformistično konzervativan.