Andrija Čičin Šain I Stan Za Milijun Dinara

Jednog hladnog subotnjeg jutra, davne 1956. godine, ispijajući jutarnju kavu i listajući svježe izdanje sarajevskog Oslobođenja, arhitekt Andrija Čičin-Šain ugledao je interesantan novinski oglas. Nepoznata porodica iz Rijeke traži zamjenu njihovog dvosobnog stana za isti takav, uređen i odmah useljiv, u Sarajevu. Bivajući tada, po radnoj obvezi, već punih deset godina u Sarajevu, intenzivno radeći na poslijeratnoj obnovi Bosne i Hercegovine, te afirmirajući se u potpunosti kao mladi i nadolazeći arhitekt, osjećao je već duže vremena potrebu za promjenom. Splićanin po rođenju, mediteranski tip zaljubljenika u more i sunce, zaputio se sa suprugom već idućeg vikenda u obilazak Rijeke i na sastanak s vlasnicima stana. Sunčan i topao dan, galebovi na riječkoj rivi, barke u riječkom Mrtvom Kanalu, gužva na Fiumari, čakavski dijalekt koji se miješa s talijanskim, te poneki šarmantni bosanski vic i pozdrav radnika u luci, šarmirao ga je u trenu. Odlučuje se na selidbu iz Sarajeva u Rijeku. Rijeka postaje i ostaje njegov trajni izbor, novi dom gdje će punu polovicu stoljeća živjeti i raditi. Ovdje će u suradnji s kolegom Vincekom izvesti svoja kapitalna dijela turističke izgradnje.

Dolaskom u Rijeku Andrija Čičin-Šain zapošljava se u građevinskom poduzeću Jadran. Odmah preuzima mjesto direktora projektantskog ureda najvećeg građevinskog poduzeća na Primorju. Prihvaća se projektiranja i praćenja izvođenja stambenih zgrada i vrtića u Fažani, te poslovne zgrade Brodomaterijala na riječkom Korzu. Ipak najveći izazov, te temelj kreativnosti i stabilnosti projektnog ureda, predstavlja zamah stambene izgradnje, glavnog pokretača društvenog, socijalnog i prostornog razvoja grada. Intenzivan priljev novog stanovništva sa svih krajeva Jugoslavije koji u riječkoj luci, brodogradilištima i njihovim pratećim industrijama pronalaze sigurno radno mjesto, odgovara programiranom izgradnjom novih kvartova i novim kvadratima stambenog prostora, jeftinim ali i veoma racionalnim stanom, novim “Stanom Od Milijun Dinara”.

Na nekoliko tipskih objekata, analizom idealnog tlocrta i konstrukcije, preciznim promišljanjem i razradom jednostavne tehnologije gradnje u razdoblju od 1956. do 1963. Andrija Čičin-Šain široko primjenjuje akumulirana znanja i direktna iskustva gradnje. U suradnji s kolegama Zdenkom Silom, Vojislavom Karlavarisom, lgorom Emilijem i Adom Felice iz građevnog poduzeća Primorje, na brojnim natječajima i gradnji naselja Turnić, Ogranak, Pećine i Kozala, postavlja temelje razvoja gradnje koje će kasnije rezultirati promišljenim rješenjima gradnje za nadolazeće riječke stambene nebodere. Te kuće i stanove karakterizira preciznost funkcije, racionalnost pristupa organizaciji tlocrta te ekonomičnost izvedbe. Čičin-Šain se u tom razdoblju potpuno posvećuje temi; kako sa što manje uloženih sredstava osigurati što više stambenih jedinica, uz nužno zadržavanje prosječne kvalitete stanovanja.

Stambene zgrade za komunalno poduzeće Voplin iz Rijeke, građene tijekom 1959. godine, svojevrstan su eksperiment kojim se nastojalo otkriti kolika je najmanja moguća cijena jednog svima prihvatIjivog, prefabriciranog i standardnog dvosobnog stana. Istraživanjima Andrije Čičin-Šaina pridružuje se i građevinski inženjer Boris Sodnik, koji u periodu od godinu i pol dana, u suradnji s brojnim izvođačima i kooperantima poduzeća Jadran, izrađuju brojne prototipove s pripadajućim uzorcima fasada, stubišta, prozora, ograda, dopunjeni preciznim kalkulacijama i troškovnicima. Svaki je element građevine projektiran u nizu varijanti. Za svaku varijantu rađena je detaljna analiza, te je odabirana ona najjeftinija, ali i ona koja ne ide na umanjenje tražene kvalitete. Za vrata i prozore u radionici su izrađeni prototipovi s najboljom karakteristikama i iskoristivošću drveta od kojeg su izrađeni. Za bravariju i stolariju rađene su precizne analize brzine i učinkovitosti rada temeljene na broju rezova, spojeva ili varova. Za instalacije vode, kanalizaciju i električne instalacije utrošak je rada i materijala sveden na najmanju moguću mjeru.

Zastarjeli sustav gradnje punom ciglom i spororastućim masivnim betonskim konstrukcijama zamijenjen je polumontažnom gradnjom šupljim betonskim bloketima, poznatih pod komercijalnim nazivom “Rosa Cometa”. Ovaj jednostavan građevinski patent i stroj za proizvodnju betonskih blokova, uvezen iz Italije, izvorno se primjenjivao za izradu stambenih dvokatnica. Čičin-Šain sa svojim inženjerima i graditeljima promišlja ojačanja konstrukcije, te jednostavnim ispunjavanjem šupljih blokova šipkama armature, uvodi potrebna ojačanja i vertikalne serklaže građevine. Ovakva ojačanja s križno armiranim armiranobetonskim pločama, te prefabriciranim horizontalnim serklažima i nadvojima, omogućila su izgradnju građevina sa 7 etaža. Sama proizvodnja bloketa izvodila se direktno na gradilištu ili u obližnjoj improviziranoj proizvodnji na otvorenom. Friško proizvedeni blokovi nekoliko su dana sušeni, te tako netom očvrsli ugrađivani u konstrukciju brzorastuće zgrade. Jednostavna i jeftina proizvodnja s priučenom radnom snagom, miješalicama i kalupima blokova proizvodila je metre i kubike novog stambenog prostora.

Graditeljska praksa, te istraživački napori u primjeni materijala i elemenata gradnje, rezultirali su cijenom stana od samo milijun dinara. Da bi shvatili napor i konkretan doprinos tržišnom planiranju, organizaciji gradnje i poznavanju materijala, ova cijena i princip gradnje bili su dvostruko jeftiniji od tadašnje prosječne cijene jedne stambene jedinice. Prema troškovniku bila je to najjeftinija stambena zgrada ne samo u Rijeci, već u čitavoj Jugoslaviji. U novinskim člancima Novog Lista uslijedili su i tada svima čudni, pomalo podozrivi i senzacionalistički naslovi: “Stan za milijun dinara” ili “Riječki eksperiment pred ostvarenjem?”.

Danas, samo pola stoljeća nakon ovih događaja, ova istinita priča, događaj o kojem je s posebnim žarom na svojim predavanjima svjedočio kolega Andrija Čičin-Šain, govori nam s jedne strane o univerzalnim i uvijek sličnim izazovima arhitektonske prakse, njezinoj uvijek cijenjenoj brzini i cijeni gradnje. Ipak, s druge strane, bitna razlika između današnjeg trenutka i ovih ne tako davnih vremena, najbolje se ogleda kroz društvenu jednakost, jednostavnost u pristupu izvedbe, te specifičnim ponosom na jeftini i racionalni način gradnje bez dodatnog profita i marketinške manipulacije. Danas, sve su ove kvalitete jednog vremena jednostavno i precizno zamijenjene drugačijim vrijednostima, individualnim, jedinstvenim, ekskluzivnim, glamuroznim i visoko personaliziranim stanovanjem. Jednostavno rečeno, živimo u vremenu gdje jeftino i skromno jednostavno nije “Cool”.