Razgovor Dani Orisa 2014, drugi dio

Danas donosim drugi dio razgovora kojeg sam ovog ljeta vodio s kolegama Nikolom Bojićem, Maroje Mrduljašem i Perom Vukovićem, a objavljen je u novom broju časopisa Oris. Razgovor čini tematski okvir i konceptualni osvrt na teme i izazove kojima se kao arhitekt bavim, a bile su dio predavanja kojeg sam održao na 14. Danima Orisa u Zagrebu.

Pero: Razni oblici djelovanja u javnoj domeni mogu imati osmišljene učinke. Kada ste započinjali studiju Delte – Rijeka u suradnji s Beogradskim arhitektonskim fakultetom, jeste li ciljali na eksponiranost u javnosti?

 

Idis: Sve što radimo u konačnici traži ili očekuje neku vrstu javnosti. Eksponiranost Delta Projecta i Studia Rijeka služilo je za više ciljeva i razloga. Prvi je taj da sam provjeravao kako mogu raditi u novoj sredini, sa stranim studentima, sa specifičnom i osjetljivom temom koju donesem iz svog grada. Drugo, dao sam sve od sebe da educiram ljude i dam im opća znanja koja na masteru moraju usvojiti. Treće, intuicija mi je govorila da će 20 slobodnomislećih studenata arhitekture iz Beograda dati uzbudljivije i bolje rezultate od svakog rada koji je bio na netom završenom anketnom urbanističkom natječaju za Deltu. Projekti Delte s natječaja možda su najbolja potvrda mentalne krize, a ona je jedna od onih kriza s početka razgovora u kojoj se nalazimo, ona je puno opasnija od ekonomske. Projekti Delte studenata iz Beograda govore o slobodi misli i nesputanosti novih mogućnosti koje mogu preispitivati teme koje su zakašnjeli developeri potpuno zaboravili ili zanemarili.

Pero: Možemo navesti neke izazove i teme?

 

Idis: Energija, infrastruktura i ekologija mjesta s pročistaćem fekalija koji se nalazi na četvrtini površine Delte, luka i lučka infrastruktura kao generator gradske strukture, kazalište s potrebama širenja radionica, soba za vježbanje i smještaj umjetnika, alternativno stanovanje u brodskim kontejnerima, iskorištavanje vode iz Rječine, mora i njegovih energetskih i bioloških raznolikosti, postavljanje pitanje tko bi to zapravo trebao živjeti i raditi na Delti, jeli Delta možda samo park… Te razne mogućnosti otvorene su pred nama, ali ih neki ne vide ili ne žele da se vide. Mislim da su kritike, sukobi, krize i neslaganja važne stvari, te se i njih može projektirati, moderirati, koristiti ih kao platforme za nove odnose, a preduvjet je uvažavanje različitog mišljenja i pravo na drugačije.

 

Pero: Radi se o studentima na masteru, ljudima koji će ubrzo biti novi inženjeri. Kako radite s njima?

 

Idis: Kroz edukaciju koju provodim želim studente na masteru dobro dovesti u stanje kreativne neizvjesnosti. Uglavnom, svi naši fakulteti u regiji jako dobro podučavaju nečem što je poznato, svi znaju dobro isprojektirati školu, kuću ili neboder, i s fakulteta izlaze zbilja vrsni inženjeri. No, nitko ne podučava o planiranju i projektiranju unutar nepredvidivog, unutar kontrole neizvjesnih odluka, što je danas jedna od osnovnih karakteristika društva. Fakulteti su danas idealni laboratoriji za takvo istraživanje.

Nikola: Studio Delta je specifičan oblik kritičkog djelovanja u kojem se ne dopušta da isključivo službeni sistem vodi igru, nego se arhitekt aktivno uključuje u debatu o prostoru, jer upravo se o tome radi – o debati. S jedne strane proveden je službeni natječaj, a s druge strane potpuno neovisna misaona vježba na istu temu. U končnici je zanimljivo vidjeti što je proizvelo veću intelektualnu amplitudu, edukacijsku vrijednost, vrijednost javne diskusije. Može li se reći da ste beogradski studio koristili kao svojevrsni device za uzburkavanje nekih dogovorenih, sigurnih ili nametnutih pravila i rješenja?

 

Idis: Ako smo otvoreni i skroz iskreni moram reći da ta pravila nisu uopće sigurna, a pogotovo ne developerski projekt. On je po svojoj prirodi nepredvidiv, fragilan i ovisan o nizu parametara. Arhitekti često nemaju niti minimum samopouzdanja da shvate da je njihov projekt možda jednako ozbiljan i produktivan kao projekt nekog developera koji radi u kozultantskoj firmi. Zašto bi developer bio ozbiljniji od arhitekta koji radi svoj projekt? Moć i novac kojim oni raspolažu u nečije ime su krhki, fragilno nestabilni, potpuno nepredvidivi. U roku jedne minute novac koji je možda bio predviđen za neku investiciju na Delti ode u npr. Egipat ili Azerbejđan. I u jednom trenu se paradigma u potpunosti izmijeni. Ali uvijek treba ići s pozitivnim, ali i jako osvještenim stavom, poznavati sve slojeve odluke i upravljanja. Kada sam radio beogradski studio, nisam imao apsolutno nikakve negativne konotacije. Samo sam htio da se shvati kako postoji i drugi pogled, drugačija istina, jednako legitimna i moguća. Delta je dio grada koji će se kad tad pretvoriti u mjesto za svih, važno je biti svjestan te pozicije i mogućnosti.

Maroje: Delta je jedan sasvim specifični slučaj «prostora-spavača» o kojem se dosta govorilo, no u kojemu se ništa ne događa. No, u  izgrađenoj okolini se 90% graditeljskih aktivnosti odnosi na dvije krajnosti koje arhitektonska disciplina ne registrira. S jedne strane to su komercijalna generička stambena naselja, a drugi pol deregulirani teritorij gdje građani sami grade, uzimaju taj proces u svoje ruke. Da li se može nešto naučiti od projektiranog junk spacea ili od dereguliranog okoliša?

 

Idis: Iz tih fenomena se ne može izvući arhitektonska metoda jer su banalne, trivijalne, ali kao upravljiva masa, kao proces, su silno zanimljivi. Generička struktura gradnje u Hrvatskoj nije dovoljno golema, mi nemamo dovoljno mase koja bi bila prostorno i funkcionalno respektabilna da s njome možemo upravljati putem nekakvog prostornog, programskog ili društvenog ekvilajzera. Zato nam i gradovi i generička struktura izgledaju jednostavno neuredno. Ja mislim da se s tom generičkom masom može upravljati. I srednjovjekovni grad je također bio 90% generička masa, ali unutar zida, te su postojala jasna pravila kako raste takav grad, gdje je trg, loggia, crkva. Takav grad imao je jasnu fizičku granicu. Nje danas nema, ali pravila rasta, kontrole i upravljanja postoje. Danas postoje jasne granice pojedinih entiteta, arhipelag jasno određenih elemenata raspršenih po teritoriju. Svi se oni javljaju kao međusobno povezani “monofunkcionalni otoci”. Po meni u ovom trenutku presudno je važan prostor izvan grada, modificirana i obrađena priroda te mreže različitih infrastruktura. Upravljanje tim elementima je sigurno tema urbanizma, ali ne urbanizam oblika i zona, to je urbanizam odnosa, urbanizam nakon oblika i urbanizam nakon forme.

Maroje: Jedna od objava na vašem blogu je “Legalizirani grad”. Pokazujete zanimanje, pa i empatiju za enformel deregulirane izgrađene okoline kojim se malo tko strukturalno bavi, iako je formalno proveden proces legalizacije koja je jedna velika propuštena prilika. Ta okolina je sve samo ne lijepa u konvencionalnom smislu.

 

Idis: Ono što je mene fasciniralo kod legaliziranog grada jest prvo jedna vrsta potpune slobode, mogućnost individue da gradi dom kroz vlastiti skup pravila definiran materijalima i elementima kupljenih u lokalnom Pevecu, Bauhausu… Ima tu nečeg nevjerojatno oslobađajućeg. Drugo, ako zanemarimo špekulante kojih uvijek ima,  u većini slučajeva ta nelegalna kuća je jedino što su ljudi imali, to im je bila jedna vrsta ekonomske i društvene potvrđenosti. Treće, sav taj “legalizirani grad”, kako sam ga ja nazvao, je potpuno svjesno rađen. Svi su znali da su u prekršaju, i vlast i politika i uprava. Jako interesantan fenomen se na kraju jednim zakonom, jednom uplatom komunalnih davanja, legalizirao. Čudno, kontradiktorno i silno inspirativno, barem meni. Radi se o jasnom modusu operandi, o svjesnom procesu. Poput nekakvog čudnog tematskog grada grijeha, tematskog grada prevare i neke vrste svjesne laži svih aktera. Zato sam i napisao tekst Legalizirani grad gdje se nelegalni sustav potpuno ostvario, a nitko o tome ne želi pričati, a još manje pisati. Tim projektom otvorio sam mogućnost da o tome kreativno razmišljamo, a ne da budemo frustrirani ili razočarani. To je neka vrsta manifesta distopije našeg svakodnevnog okoliša ili mogućnost neke nove utopije.

 

Nikola: U dereguliranoj gradnji ljudi su kreirali kaotičan teritorij iz kojeg se ipak mogu iščitati neka pravila i obrasci. Ipak, oni nisu nužno arhitektonske prirode.  Štoviše, sve do nedavno taj je prostor pravno gledano bio nevidljiv. No, fascinantno je da on kroz proces legalizacije transformira zakonske regulative, i time utječe na buduće prostorne datosti. Magazin Volume je nedavno postavio tematsko pitanje mogu li se zakoni dizajnirati arhitektonskim metodama i obrnuto? Ukoliko je kaos dereguliranog grada u regiji promijenio zakone, mogu li sličnim procesima arhitekti promišljeno utjecati na buduće lagislative?

 

Idis: Mene je na temu legalizacjie potakla tema koja je u javnosti vrhunski medijski zataškana, što također govori o predivno projektiranim odnosima (smijeh). Ivica Mudrinić, direktor T-coma, bivši Predsjednik Udruge Poslodavaca, je znao da će se Člankom 2. Zakona o postupanju s nelegalno izgrađenim zgradama moći legalizirati građevine koje su evidentirane na zračnim snimkama Geodetske uprave prije 21. lipnja 2011.godine.  Na svojoj parceli, na otoku Žutu na Kornatima, napravio je realne makete krovova, niz od šest velikih konstrukcija kuća koje simuliraju izgradnju, ali i legaliziraju nepostojeće objekte. Vidi se veoma jasno kako odnos virtualnog i realnog utječe na urbanizam i grad. Ja mislim da će ti se upravo to odnosi iz virtualnog svijeta, manipulacije istinama, početi na ovaj ili sličan način materijalizirati. Mudrinić je u neku ruku vrlo kreativan, naravno s onu stranu zakona, ali nije često da su neke zabranjene individue, strane i metode vremenom postale opće prihvatljive.

Nikola: Ironija lažnog Mudrinićevog krova nataknutog na četiri štapa zapravo vrlo promišljeno operira kroz medij satelitske vizije prostora. Čini se da pogled odozgora postaje sve važnija tema. Ovdje ne govorimo o klasičnom tolocrtu ili pak o urbanističkom pogledu, već o produkciji prostora kroz kartografsku manipulaciju. Da autor projekta nije gosp. Mudrinić, gotovo da bi ovom projektu mogli pridati značajnu umjetničku dimenziju. Radi se dakle o reartikulaciji teritorija kroz prikaz, bez nužnih intervencija u konkretan prostor. Sama mapa tako postaje projekt koji može politički transformirati teritorij. Koji je vaš odnos prema teritoriju i kako se nove tehnologije mogu pozicionirati u povijesnom urbanom kontekstu?

 

Idis: Zadnjih desetak godina je aktivna diskusija o tome kako grada više nema u klasičnom smislu, Google earth karta Randstad-a u Nizozemskoj nam to slikovito pokazuje. Postoji samo nepregledna masa koja je negdje gušća, negdje rjeđa, negdje viša negdje niža, negdje spojena s prirodom, negdje s infrastrukturom, negdje sa zabavom i šopingom…. Sve je u nekom toku, neka vrsta nepregledne i teško raspoznatljive mase, poput slika Otona Glihe i Jacksona Pollocka. Arhitekt se više ne treba baviti samo fizičkim strukturama klasičnog grada, njihovim oblicima i skladnom komponiranju. Također moramo reći da i ono sve što je izvan grada godinama raslo i razvijalo se, također strogo kontrolirani i projektirani teritorij. Na Europskom kopnu gotovo da više i nema “stare prirode”, Osim Alpa, i nekih nedostupnih šuma i planina, centralna Europa je neka vrsta kultivirane, GMO preparirane,  satelitski kontrolirane poljoprivrede, sigurnosti, i kulture. Tu su i jasni tokovi prometne ili energetske infrastrukture, te teritoriji “pokriveni” nadzorom kamera, satelita, dronova, a sve u svrhu i ciljem transporta i dnevnih migracija ljudi i dobara, sigurnosti, tajnih službi ili medijski kontrolirane kulture. Dakle, osim grada koji je i nastao u povijesti, u svrhu kontrole i reda, sada svjedočimo i potpunoj kontroli teritorija, one naše stare prirode. Grad se rasplinjuje usporedno s prenošenjem kontrole na globalni teritorij. Infrastruktura i razni oblici networkinga omogućuje dostupnost i uspostavu novih hijerarhija i pravila. Treba uzeti u obzir i nove administrativne teme, zakone o medijima i privatnosti, nadzorne tehnike koje se uvode u stanove i gradove. Rađa se novi urbanizam, I-Urbanizam, informatizacijski, nadzirani, kontrolirani big-data urbanizam. I tu ima isto puno planiranja, oblikovanja, zoniranja ali ne onog bauhausovske ili CIAM- ovske prirode.

Maroje: Uslijed tehnoloških promjena manje se mijenja fizička okolina, tu nema radikalnih promjena na razini samih elemenata. No, za teritorij nije toliko bitna arhitektura koliko ono što drži cijeli sistem na okupu. Dakle govorimo o infrastrukturi, odnosima, organizaciji, to je novi tip teritorijalne arhitekture koji se pojavljuje kao tema u onom momentu kad je konvencionalni legislativni urbanizam krahirao. Arhitekti moraju naći alate djelovanja u realnosti, a to su vjerojatno aktivne diskusije sa svim akterima koji utječu na razvoj okoliša.

 

Idis: Danas teritorij svatko vidi drugačije, i u doslovnom smislu, više ne moraš biti arhitekt, kartograf, geometar da bi to shvaćao, danas i malo dijete GPS-om, aplikacijama i digitalno virtualnim mrežama sebe postavlja u prostorne odnose sa svojim društvom, školom, prijateljima. Putovanje, transport, virtualna stvarnost i dislokacija iz jednog u drugu prirodu rađa nevjerojatne odnose i tu dolazimo do pitanja prostornog planiranja, do pitanja upravljanja prostorom, do neke nove kontrole, nove održivosti i planiranja. Kombinacija pravila i navika iz virtualnog svijeta svakako će imati reperkusije na rutine u fizičkom teritoriju. Kao što su “Ne-Mjesta” bila svojevrsna utjelovljenje globalizacije 90-ih, te su proizvela i neke nove tipologije i arhitekture, danas ulazimo u prostor virtualne, informacijske  manipulacije. Kroz upravljanje otvorenim izvorima energije, kroz nove poljoprivrede, eko i GMO manipulacije u poljoprivredi, biologiji, medicini, infrastrukturi energije i transporta možeš na neki doslovan ili posredan način oblikovati prostor. Sve ono što je stoljećima bilo izvan grada počinje biti predmet novog interesa, dolazimo u fazu koja nije faza non-stop city-a, već non-stop teritorija. U njemu prelazimo iz zone u zonu koje nisu definirane klasičnim urbanizmima i planovima namjene. Tu je silno kreativno područje.

Pero: Da li je arhitektura globalno previše pristojna? Može li se negativnom kritikom izazvati neki pomak? Kad listaš ArchDaily to je ubitačno dosadno, jer je sve užasno pristojno, a nema ničega što iskače. Možemo se preseliti na prostor političke korektnosti arhitekture koja je birokratizirana što jako determinira arhitektonsku produkciju.

 

Idis: Kroz birokratizaciju i zakone koje imamo u Europi, ljudi će se početi ponašati predvidivo, postat će potpuno umrtvljeni, anestezirani, a ponašanja predvidiva. Danas to već počinje biti i na nivou nesvjesnog, poput nekog stalno praćenog reality showa. To ide do tih granica da se medijima i zakonima projektiraju ponašanja i prostori svakodnevnog života, a održivi razvoj Sustainability počinje biti novi mit! Riječ i slogan koju morate izgovarati ako želite biti politički korektni. Nešto kao “bratstvo i jedinstvo” ovih naših teritorija i zemalja prije samo 30 godina.

Ja sam nedavno održao predavanje na jednom njemačkom sveučilištu. U sklopu diskusije utvrđeno je većina mojih kuća u Njemačkoj teško izvediva. Njihovi administrativno-pravni odnosi, pravila i atesti ne dozvoljavaju baš nikakvu nepredvidivost. Konzole na obiteljskim kućama nisu moguće, paneli iz betona moraju imati ateste masovne proizvodnje, suhozid se ne smije raditi jer se kamenje ne smije reciklirati, beton i čelik se ne smiju kombinirati na istoj konstrukciji, itd.

Pero: I politička nekorektnost koja nije uvredljiva nego je način brušenja ideja i stavova jednostavno izbačena iz konteksta sigurnog, a to je u neku ruku ono što zapravo može gurati priču naprijed.

Idis: Imam osjećaj kao da su se ljudi preplašili napretka, progresa. Zbog paranoje i nepredvidivosti kasnog kapitalizma ljudi se vraćaju povijesti, starim slikama, tumače ljepotu koja je davno prošla. Pogledajte Rijeku. Ja sam odgojen i rastao u potpuno drugačijem kontekstu, progres i novo bili su dio svakodnevice: novi brod, novi propeler, novi kran, novi traktor, novi stroj. Propašću svega toga, u nedostatku napredne industrije ljudi veličaju prigradska mala mjesta, stare zanate, ruralni razvoj, Volosko, Kastav, Čavle, Krasicu, mala sela, maškare, pučke običaje, ruralne teme iz kojih se ne mogu generirati novi stavovi. Imate masovnu proizvodnju kulturnih događanja koji su užasno konzervativni, više nema ničeg što ispituje budućnost, nego se ili referira na otužno predvidivu realnost ili se ide u turbo-folk prošlost, klape su možda najbolja metafora. Nitko trenutačno nema petlju gledati što je to novo. Prestrašili smo se sadašnjosti a budućnost je većini potpuno paranoidna.

Nikola: Suprotstavljanjem konzervacije i konstrukcije povijesti, posebno u mediteranskom okruženju, nanovo se izražava tek beskrajno manipulativna potencija povijesti. Umjesto rasprava oko konzervacije i konstrukcije, zanimljivijim se čini suprotstavljanje linearnog koncepta historijalnosti i transhistorijalnosti koja generira slobodnije i progresivnije odnose među specifičnim povijesnim slojevima. Koji je vaš odnos prema povijesti?

 

Idis: Mislim da je jedna od najljepših knjiga Architettura della Città, Alda Rossia. To je jedno univerzalno znanje o gradu i njegovim prostornim i ljudskim tekovinama. Grad se možda više neće nikad tako doslovno planirati, graditi, ali arhitekti će se na ovaj ili onaj način baviti tim univerzalnim prostornim odnosima. Tu ne mislim na simuliranje i kolažiranje povijesnih oblika, već o primjeni nekih univerzalnih gradskih elemenata, gotovih elemenata. Čak i u mom projektu “Legalizirani grad” doći će ponovo do Rossijevskog ili Colin Roweovog ili Venturijevog pogleda, prostora koji su u suštini univerzalni i vanvremenski urbani, arhitektonski, fizički prostori. Prostori razmjene društvenosti, zajedništva. Hoćemo li ih zvati trgom ili piazzom, to nije uopće važno, ali gradu će trebati takvi elementi. Puno-prazno grada, odnosi prostora koji izlaze iz gotovo klasičnih odnosa visina, širina, svjetla, orijentacije, u to iskreno vjerujem.