Od Utočišta, Preko Ville, Do Lofta

Netko traži miran dom na rubu šume, pusto mjesto, gluhu prazninu raseljenog otoka, teško dostupnu kuću na oštroj klisuri okrenutu moru, samoću i mir skloništa izdvojenog iz šumova globalnog svijeta. Netko svoj dom precizno projektira, oblikuje te programirano smješta između grada i periferije, na svima dobro znanom mjestu prestiža i javnog priznanja. Takva kuća ili stan strogo su projektirani aparati za život i njegovo dokazivanje, ciljano pokazivanje i društveno manipuliranje.
Netko pak uživa u buci, kaosu i vrevi grada, dodatno oplemenjenog soundtrackom sirena automobila, zavijanja policijskih i bolničkih kola. Dom je to koji se doživljava poput prolazne stanice u koga ulaze i izlaze poznati i nepoznati ljudi. Stan – kao otvorena platforma za moderiranje života, mjesto koje se stalno mijenja, napušta i seli, mjesto za koje kao da na znamo kome zapravo pripada.

Stambeni prostor, i pripadajuća mu arhitektura, neovisno o njegovom mjerilu, položaju ili mjestu, direktno zavise o korisniku, njegovim navikama, potrebama i društvenim normama, te se precizno analiziraju kroz jednostavne grupe i uzorke opisane u nastavku.

Arhitektura kuće i doma,taj  intimni stambeni prostor, otvoreno se predaje analizi. Taj specifičan prostor svakodnevice puno priča, ali i dozvoljava te traži kompleksno promatranje i tematiziranje. U svojoj knjizi “La Buena Vida” španjolski arhitekt Inaki Abalos istražuje i opisuje ova tri tipa stanovanja; kroz primjere i slike Heideggerove kuće kao egzisterncijalističke kolibe, Picasove ville u Cannesu kao fenomenološku kuće – “Case-Fenomenologice”, dok Andy Warholov Factory u New Yorku tumači kao otvoreni Froedo-Marxistički Loft. Ova tri različita stambena prostora, svaki za sebe, veoma jasno opisuju prvenstveno svoje vlasnike, ali i mjesto, vrijeme i životne uvijete u kojima se, na neki univerzalan i vječni način, živi i gradi arhitektura svakodnevnog života.

Okrenuta prema prostranoj dolini, položena na laganoj zatravljenoj padini uz rub Schwarzwaldske šume, nalazi se kuća velikog Njemačkog filozofa i mislioca Martina Heideggera. Drvena koliba, i njezine četiri prostorije obložene drvenom šindrom, bile su njegov dugogodišnji dom, mjesto za rad i razmišljanje. U toj maloj, skromnoj, ali silno intimnoj kolibi, Martin Heidegger je napisao neke od najutjecajnijih tekstova i misli koje su markirale i snažno odredile živote brojnih filozofa i arhitekata. Fenomenološka teorija i tekstovi napisani upravo u ovoj skromnoj egzistencijalističkoj kućici i utočištu, dodatno potiču na analizu i razmišljanje.

Proces jasnijeg približavanja Heideggerovim spisima i mislima možemo veoma lako moderirati upravo kroz ovo mjesto i kuću. Kako je i sam filozof rekao, osjećaje koje je imao “prevodio” je u intenzivan rad, moderiran i uokviren kroz “vlastiti ritam” kojeg mu je omogućavala upravo ova mala egzistencijalistička kućica. Opće je poznato da se ovo mirno i spokojno utočište, te Heideggerovo očito i jasno odricanje od svakodnevice, odbojnost prema romantizmu i jasno artikuliranje primjene misli u praksi, tumači kao lokacija njegovog bijega i izopćenja iz posljeratnog društva Njemačke. Zbog jasne umiješanosti u nacistički režim ranih 30-ih, veliki se mislilac povlači u osamu šume.

Kroz Heideggerovu kolibu, te priču i poruku koju nam podastire, može se istraživati i dokazati intenzivan odnos misli, mjesta i osobe. Heideggerova planinska kućica bila je predmet fascinacije mnogih, posebno onih zainteresiranih za njegove spise (“dwelling” and “place”) i njegova razmišljanja o odnosima života, življenja i mjesta.

Za Heideggera stvari i okoliš koje svakodnevno konzumiramo u iskustvu života, imaju i znače uvijek više od onoga što možemo stvarno vidjeti. Prema tome je za Heideggera istinska priroda čovjekovog bivanja u nekoj vrsti konstantnog “povlačenja” i tumačenja. Međuigra i područje između za njega opskurne stvarnosti, stvari i mjesta, njihovog izgleda, te jasnog “rasčišćavanja” odnosa.

Paralelno sa Heideggerovim egzistencijalističkim životom u šumi, u periodu od 1955 do 1962. godine, poznati slikar Pablo Picasso živi i radi u Cannesu. Živi u villi zvučnog imena “La California”, klasicističkoj palači s bazenom i velikim vrtom, te predivnim pogledom na more i grad. To je mjesto svima znanog i poznatog slikara, mjesto njegovog rada, života brojne porodice, mjesto primanja odabranih gostiju te platforma za brojna fotografiranja i prezentacije. Villu karakterizira klasicistički stil bogatih dekoracija, tipičnih za razdoblje i dekadentni životni stil francuske rivijere devetnaestoga stoljeća. Bogato ukrašene i dekorirane prolazne sobe, enfilada tematskih salona snažnog karaktera i kićenog stila, postaju dodatni sloj za Picassovo kolažiranje života. Radeći i intenzivno živeći po cijeloj kući, u jednom se trenu počinje gubiti oblik soba i njihova jasna klasicistička hijerarhija. Sve postaje brižno i pažljivo projektirani prostorni kolaž, u kojem se isprepliću skulpture, slike, postojeći namještaj, draperije stolnjaka i zavjesa, kante s bojama i posuđe.

Villa “La California” u svom pažljivo projektiranom kaosu, brižljivo stiliziranom kolažu, predstavlja fenomenološki okvir u kojem Picasso hvata svoje žrtve, zatvara ih i prima u svoju dekoriranu “vršu”. Picasso ciljano i prema jasnom rasporedu prima goste, manekenke, glumce, celebrityje toga doba, političare, dokone mecene, i utjecajne ljude. Uvijek, veoma ciljano i precizno, svaki posjet prati fotograf. Slika svakog posjeta ostaje precizno zabilježena. Picasso redovito i ciljano bira svoju odjeću prema bojama dana te ih usklađuje sa slikama i predmetima, sve jasno slaže u brižljive skulpturalne i plastične odnose. Apsolutno sve je osmišljeno kako bi zadivilo, zavelo, osvojilo “žrtvu” koja dolazi u dom velikog umjetnika. Život u umjetnosti, djelovanje u kićenom stanu, kao strogo projektirani svijet namijenjen propagandi i podizanju tenzija i dopunjavanju slike i prilike velikog umjetnika. Potvrda za daljnje djelovanje, financiranje, prihvaćanje, manipuliranje i projektiranje kulturne scene svijeta.

Dok Heidegger samuje u kolibi na rubu šume, a Picasso hedonistički uživa u suncu juga Francuske, u smogu i buci New Yorka nastaje Factory. Factory je mjesto, ime i platforma za stan, studio, umjetnički atelier, prostor sretanja i druženja Andyja Warhola. Factory se kroz svoju povijest selio na različita mjesta, tako da je u periodu između 1962. i 1968. izvorni Factory bio smješten u staroj tvornici na petom katu kuće na broju 231 47. ulice, u Midtown Manhattanu. To mjesto ubrzo postaje sinonim za metodu rada i životni stil Pop Arta. Najam tvornice, koji je u početku bio samo stotinjak dolara godišnje, Warhol napušta 1968. godine kada se zgrada ruši i pretvara u luksuznu stambenu zgradu. Factory je tada premješten na šesti kat zgrade Decker na broju 33 Union Square West, gdje ostaje sve do 1973. godine kad se konačno seli na Broadway i sjeverni kraj Union Squara.

Warholov Factory možemo gledati kao svojevrsnu Freudovsko-Marksističku komunu, pažljivo odabranu, dobrovoljno organiziranu skupinu istomišljenika, koja živi, djeluje i organizirano tematizira i oblikuje svakodnevni život. Brojna druženja, okupljanja, izložbe, tulumi, zabave, primanja i prezentacije, sve se to događa i pretapa u prostoru velikog lofta, stare tvorničke hale, slobodno organizirane platforme za akciju života. Warhol u svom Factoryju, s jedne strane, otvoreno uživa i demonstrira sve blagodati potrošačkog društva, kapitalizma i njegovog medijskog i estradnog multipliciranja. S druge strane jednako snažno kritizira, izvrgava ruglu i manipulira tim istim osjećajima i estetikom, prevodeći svakodnevni život, njegove devijantne i nepredvidive oblike, u svoju umjetnost. Umjetnost običnog i nepatvorenog potrošačkog društva analizira se i manifestira kroz psihoanalitičku grupnu terapiju svih koji su uključeni u njegov projekt.

Za inteligentnog Andy Warhola marksistička teorija jasno služi kako bi interpretirao društvenu stvarnost, stvarajući pritom autohtone i originalne konstrukte koje karakteriziraju kapitalistički društveni poredak. Psihoanalitičke teorije, s druge strane, usmjerene su na manipulaciju životom posjetitelja i stanara Factoryja, a tek posredno, ali jednako tako važno, na društvenu masu u cjelini. Dekorirajući i oblažući Fectory blještavim srebrom, razlomljenim ogledalima, staklenim disco-kuglama i aluminijskim folijama, kao preuzeti dekor mjesta i okupljališta amfetaminskih korisnika šezdesetih godina, umjetnik opija svoje goste, kanalizira i analizira događaje. Istraživanjem kroz intenzivna druženja, tulume, rad, tugu, veselja neuroze i raznolikost seksualnih sklonosti, Warhol poput vještog psihoanalitičkog teoretičara nastoji objasniti kreativne procese koji su doveli do umjetničkog produkta, ponavljajući ga pritom i kopirajući u brojnim djelima i slikama.

Ovi jasni i veoma različiti primjeri mjesta za život velikih autora, otvoreno pričaju o istini života i stanovanja kojom se svakodnevno bavimo. Reći istinu, iskreno i bez zadrške projektirati nečiji životni okvir važno je za nas arhitekte, ali jednako tako presudno i za one koji nas traže i trebaju. Nepoznatim, poznatim, znanim ili neznanim ljudima i porodicama kojima projektiramo stanove, kuće, utočišta, vile ili loftove iskreno pomažemo, projektiramo i zajednički gradimo njihovu budućnost, okvir ili platformu, kojom direktno i veoma snažno moderiramo njihov život. Što si iskrenije i otvorenije priznamo, odaberemo ili kažemo kojoj od ovih jasnih skupina pripadamo, arhitektura i život postat će odjednom puno bolji.