Špilja, Mjesto i Arhitektura

Otkrivši u jednom trenu neku dobro skrivenu špilju, ova obična geološka tvorevina odjednom postaje vidljiva, dostupna, prerasta u veoma specifično i prepoznatljivo mjesto. Kada takvom mjestu dodamo program, akciju i razlog korištenja neovisan o tradicionalnom pojmu primarnog skloništa, dobivamo jasnu arhitekturu. Arhitekturu specifičnog mjesta, arhitekturu koja raste na temeljima zatečene prirode, arhitekturu koja prati datosti mjesta, slijedi logiku akcije, služi programu i korisniku, utjelovljujući pritom jasan i prepoznatljiv oblik. Špilja koja ima jasan razlog postojanja, mjesto funkcije i znaka.

U sredini Visa, neposredno ispod vrha Hum kao najviše točke otoka, nalazi se Duhova špilja, mjesto gdje je 1944. godine bio smješten Vrhovni Štab partizanske vojske i privremeni dom njezina maršala Josipa Broza Tita. Operacijom “Konjićev Skok” Nijemci su u svibnju 1944. planirali zračnim desantom na Drvar uništiti ili zarobiti Tita s najvišim rukovodstvom nove Jugoslavije. Zračni desant izveden 25. svibnja 1944. Nijemcima nije donio očekivane rezultate, te je Tito s Vrhovnim štabom preko Italije i zračne luke Bari prebačen Britanskim razaračem Blackmore na otok Vis. U ranu zoru 7. lipnja pristali su u Komišku luku.

Tito se s najbližom pratnjom smjestio u zaseoku Borovik, gdje su ispod brda Hum od davnina postojale dvije prirodne špilje, udubljenja u gromadama kamenog masiva. Sama odluka da Tito s Vrhovnim Štabom uđe u Duhovu špilju, osigura si tako mjesto života, dnevnih rutina, rada i počinka, zauvijek je obilježila i formirala ovo dotad anonimno mjesto.

U tom napetom, neizvjesnom i za povijest drugog svjetskog rata silno važnom trenutku, na otoku Visu se nalazi i mladi arhitekt Neven Šegvić. Kasnije prvi urednik Slobodne Dalmacije, tada mladi ambiciozni arhitekt, intelektualac, partizan koji uređuje časopis “Naš Izvještaj”. Već tada je svjestan važnosti medija, utjecaja prezentacije, utjelovljenja arhitekture koja sadrži snažnu poruku o borbi partizana. Arhitekt je to koji jasno i precizno znade špilju-mjesto transponirati u prepoznatljivu arhitekturu. Arhitekturu jasne poruke i slike, arhitekture špilje u funkciji znaka, semiotičke arhitekture, arhitekture kao čina direktne i jasne komunikacije.

Šegvić izvodi bazičan i rudimentaran projekt, privremeni sklop sastavljen od dviju špilja, suhozida, nekoliko kamenih platoa, stuba i staza. Arhitekt koristi špilje i njezina prirodno nastala proširenja, spontano nastale prelazne prostorije za formiranje predvorja, blagovaonice, sobe za rad, sastanke, te prostora za odmor i spavanje.

U bočnim krilima gornje špilje, u malim nišama i proširenjima dotjeranih klesanjem žive stijene, smješta se prostor za radni stol i stolicu na kojoj se nalazio trofejni njemački induktorski telefon, dok je na drugom, nasuprotnom dijelu špilje, smještena niša za krevet. Na malom uzdignutom platou, potpuno izdubljenom u stijeni Duhove špilje, uređen je prostor za Titovog psa, Tigra. Okolica špilje uređena je kamenim zidovima i pošljunčanim platoima. Kako zbog razloga sigurnosti, tako i zbog poboljšanja klimatskih uvjeta za boravak kroz sva godišnja doba, stvoren je začudan spoj prirode, mjesta i arhitekture.

Ovdje će, na teritoriju pod Titovom kontrolom, dr. Ivan Šubašić potpisati u lipnju 1944. sporazum kojim kraljevska vlada u izbjeglištvu priznaje “nacionalne i demokratske tekovine izvojevane od naroda Jugoslavije u toku njihove trogodišnje borbe, kojima su postavljeni temelji demokratskom federativnom uređenju”. Odavde će također Tito u kasno ljeto 1944. godine poći na razgovore s Churchillom i Staljinom, kako bi učvrstio međunarodni položaj, a na viškoj obali 12. rujna 1944. godine prvi put će otvoreno govoriti o priključenju onih slovenskih i hrvatskih krajeva koji su po Rapallskom ugovoru pripali Italiji poručiti – Tuđe nećemo, svoje ne damo!

Nakon rata Neven Šegvić nastavlja svoj projekt špilje na Visu. Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća Titov privremeni dom, sklonište i radni prostor Vrhovnog Štaba, pretvara se u memorijalni centar. Mjesto memorije, mjesto posjete. Šegvić projektira prilazne staze, vanjski prostor, sada bez opterećenja skrivenosti i obaveze potpune tajnosti. Pretvara špilju i njezin okoliš u memorijalni park. Arhitekt Nenad Fabijanić u osvrtu na ovo genijalno Šegvićevo djelo kaže ; “Elementarna jednostavnost viške buže i opne u ovom je djelu svedena na značaj i format proporcije i strukture. Kontura Šegvićevog reza, koju potvrđuje svaka njegova skica, ovdje uokviruje arhaični kadar dalekog mediteranskog prospekta.” Dvije razdvojene špilje s pripadajućim putevima i prilazima, Titove sakrivene sobe, dvije kamene duplje sada postaju mjesta trajnog memorijalnog susreta. Špilje nadopunjuju arhipelag kraških mjesta, potenciraju točake i linije mediteranskog teritorija, stvaraju mjesta pogleda, okvire novih susreta.

Danas, više od pola stoljeća od nastanjivanja špilje na Visu i izvedbe memorijalnog centra, neki dobro informirani izvori kažu da je špilja Titu služila zapravo samo kao sklonište u slučaju iznenadnog napada neprijatelja na Vis. Tito je kažu, s Vrhovnim štabom i svojim psom boravio u Villi Tramontana pored Komiže, lijepoj ladanjskoj kući izvedenoj početkom dvadesetog stoljeća.

Bilo kako bilo, Šegvić je ovim jednostavnim, promišljenim gestom – potezom u prirodi, pokazao nepotrošivost arhitekture. Arhitekture koja jasno pokazuje vanvremensku karizmu čovjeka, mjesta, i pokreta. Arhitekturu koja redefinira, uravnotežuje i interpretira mjesto, te šalje jasnu sliku ideje koju zastupa. Mjesto i arhitektura koja jednog trena prerasta u mit.