Next Romanticism, ili jesmo li se možda preplašili budućnosti?

“Najveća slava zgrade nije u njezinom kamenju, niti njenom zlatu. Njezina slava je u njenoj dobi, složenom osjećaju bogatstva zvukova i njezinih oblika. Promatrajući unazad, preko tajanstvene simpatije prema staroj zgradi, te čudnog stanja potpunog odobravanja ili pak potpune osude vremena u kojem je nastala, podastiru nam se osjećaji koji u zidovima davno ispranog čovječanstva veličaju arhitekturu prošlog vremena”

John Ruskin, “Lamp of Memory ” , Sedam svjetiljki arhitekture,1849. godina

Svaki dan slušam kako je nekada prije bilo puno bolje. Svaki dan mi govore da nama više industrije, da se turizam pokvario, da gradovi umiru i da to nije dobro. Svaki dan čujemo da su tradicija i povijest jedino što imamo. Pitam se je li sve to istina, i jesmo li se možda preplašili budućnosti?

Da se zapravo radi o stanju potpune mentalne krize, čudne, ali već viđene paranoje, dugo rasle na temeljima lakonskog odustajanja od progresa, rušenja svega što smo imali i gradili, te istovremene nebrige, nepromišljenosti i nedostatka strategije za budućnost, danas je svima jasno. Takvo stanje rađa dvije oprečne, ali jednako bezizlazne reakcije. Prva izlaz vidi u skrivanju i vraćanju u prošlost, frustriranoj kritici i nezadovoljstvu, dok druga bezglavo traži izlaz u reprogramiranju, novom investiranju i zapunjavanju napuštenih gradova ljudima ili namjenama kojih nema ili nikome ne trebaju.

Započevši ovo razmišljanje citatom John Ruskina, moramo se također podsjetiti da analitičar Michael Wheeler, opisujući kraj devetnaestog stoljeća i Ruskinovu generaciju, precizno detektira tadašnje stanje društva koje je moralo gledati u prošlost, jer su sveprisutna korumpirana sadašnjost i neizvjesna budućnost bile potpuno zabrinjavajuće. Svaka sličnost s današnjim stanjem gotovo je zaprepašćujuća, te ako tome nadodamo vjekovne teze kako tradicija i memorija mogu biti učitelji nove generacije, podučavati nove i nove generacije kroz pripovijesti dolazimo do nekog stanja začudnog, već viđenog i uvijek prisutnog romantizma.

Razlikujući naš prostor i njegov potencijalni romantizam, detektiram dva pristupa, dva paralelna, u startu oprečna, ali u konačnici jednako prisutna lokalna fenomena. Prvi nastaje na obali Jadrana, u čudnoj kombinaciji nelegalne gradnje, turizma i turbo folka, a drugi raste na eroziji urbanih centara i depopulacijom industrijskih gradova.

Prvi romantizam je nepatvoreni pastiš sklepan kombiniranjem površne filozofije bivanja na Mediteranu, vernakularnih motiva izvedenih materijalima i građevinskom galanterijom Bauhaus-Pevec-Superstorea, te potrebe za komercijalizacijom u turističke svrhe. Romantizam kao jeftini kolaž tradicije, lažne povijesti, i neutemeljene gordosti mitova nikad viđene prošlosti.

Drugi romantizam nastaje među dušobrižnicima za izgubljenu urbanost, te povjesničarima, filozofima i arhitektima netom izgubljene generacije. Veličanje u ovom slučaju nepoznate i nepostojeće urbanosti, rada, proizvodnje, bivanja i djelovanja u lukama, skladištima, ljevaonicama i zadimljenim talionicama odjednom rezultiraju slikama i poželjnim konceptualnim kolažima romantične neupotrebljivosti, s isključivo kulturnim ili umjetničkim programima kao “punjačima” nove urbanosti.

Svi ovi lokalni romantizmi, koliko god bili razumljivi, vode mono kulturi, zatvorenim i dugoročno neodrživim sustavima. Prvi hranjeni tradicijom kao gorivom za nove heraldike, barjake i mediteranske himne iz Spaladium Arene, a drugi pak nerazumljivim i neodrživim skupovima i raspravama o neučinkovitosti politike, manipulacijama ekonomije, i sveopćoj krizi, bez jasnog i nedvosmislenog scenarija kako i na koji način dalje. I jedan i drugi romantizam povijest arhitekture i njenih ostataka shvaća kao mit, spomenik, monument davno umrle, a nikad iskreno shvaćene prošlosti.

Ako se sada vratimo na početak i konstatiramo da ruševina i povijesni oblici koji za Ruskina također imaju neku vrstu spomeničke funkcije, suštinski se razlikuju od drugih arhitektonskih formacija po kvaliteti onoga što Ruskin naziva “parazitsko blaženstvo”. To uzvišeno stanje ekstaze koje s jedne strane proizlazi iz neke vrste neizbježne nesreće, ali jednako tako i iz neesencijalnog shvaćanja karaktera objekta. Osviještenog, i u neku ruku opuštenog odnosa naspram ruševine i njene povijesti.

Zato mi se čini da bi taj romantizam, kojeg vidim svugdje oko sebe, i ruševine svih predznaka i oblika, danas postaju zajednički nazivnik za sveobuhvatno i suvremeno razumijevanju arhitekture tradicije, potaknute i objašnjene kroz prosuđivanje novih “Ruskinovskih” uvjeta i pogleda. One su s jedne strane svjedoci burnih procesa, ali jednako tako predstavljaju tijelo i dušu za novi pokret, novo ispisivanje tragova i primanje udaraca suvremenosti.

Ruševine i njihova posredovana snaga, snaga su između starog i novog, nova potencijalna snaga između prirode i kulture. Dakle, možemo zaključiti da propast kao živi glasnik između prošlosti i sadašnjosti predstavlja i utjelovljuje ruševinu kao svjedoka povijesnih epizoda, jednako kako će te iste ruševine pružiti suživot između arhitekture i prirode. Prilika za neki održivi, pozitivni i silno kreativni Next Romanticism.

Napuštene tvornice, ostavljena i zapuštena infrastruktura, stari stanovi, okvir su za opušteno, ili zaneseno bivanje i prolaženje. To su svojevrsne prolazne sobe, dnevni boravci, katedrale nekog novog vremena, i prostori drugačije vjere. Bili oni skromni ili racionalni, kolosalni ili svečani, to su idealne gotove scene, pozornice otvorene budućnosti. To su prostorni okviri za biti jednako i kvalitetno sam, kao i sadržajno društven, s mnoštvom dragih istomišljenika. Biti prisutan, svakodnevno bivati u tim korisnim, održivim, te romantično svečanim prostorima, na koncu velika je privilegija.

Pauzirajmo na tren, uzmimo stoga kratak predah. Na neko vrijeme zaustavimo poluge i alate velikog strateškog planiranja, odustanimo na tren od paranoje ekonomske špekulacije, pogledajmo turizam i stanovanje kroz drugačije naočale, ugledajmo se na neke nove prirode, pripadajuće im industrije i proizvodnje, ali isto tako zaboravimo tren na prošlost. Ne brinimo o budućnosti samo jednostavno živimo. Živimo iz dan u dan, jednostavno i održivo koristimo , prilagođavajmo, rušimo i gradimo arhitekturu nataloženog grada. Arhitekturu nekog prošlog davno nestalog vremena kao okvir sretne budućnosti.