Arhitektura Povjerenja

Arhitektura bez povjerenja ne postoji. Sve započinje, počiva i gradi se povjerenjem. Od povjerenja prema ljudima, do povjerenja ljudi prema arhitekturi. Od povjerenja prema idejama, do povjerenja za ideju. Od povjerenja u vrijeme, do vremena potrebnog da se povjerenje provjeri i dokaže. Arhitektura povjerenja gradi se jasnim odnosima, uzbudljivim događajima te traje u vremenu.

Povjerenje nije zauvijek dato, niti a priori zasluženo. Povjerenje se stalno preispituje, stavlja na kušnju, i uskraćuje. Povjerenje živimo kao da će zauvijek trajati, ali ga jednako tako otvoreno propitujemo kao da ćemo ga svakog časa izgubiti ili uskratiti. Povjerenje za neuspjeh postoji jednako kao i povjerenje za uvijek mogući poraz.

Povjerenje prema novom jednako je važno kao i povjerenje u ono što prolazi i nestaje. Povjerenje u novo potrebno je kako bi išli dalje, djelovali, ali i vjerovali da je sve moguće. Povjerenje u prošlo podsjeća nas i potvrđuje nam da je u početku sve bilo začudno novo i neočekivano.

Povjerenje u eksperiment drži nas uvijek napetim, a svaki novi trenutak čini dodatno neizvjesnim. Povjerenje u neizvjesnost potiče nove ideje. Povjerenjem u ideje započinje i završava svaka arhitektura. Povjerenje za ideju dobiva se i daje potpuno neočekivano, samo u uvjetima otvorene i nesputane igre. Povjerenje u igru stvara mogućnost i priliku za nesputanost i lakoću odluke. Odluka kao početak svake arhitekture.

Povjerenje u mir i spokoj postoji samo kada znamo što nemir i rizik znače. Rizik koji hrani i održava povjerenje živim. Bez rizika povjerenje ne postoji. Rizik i nemir dovode povjerenje na težak i neizvjestan put. Put na kojem se povjerenje trajno hrani i gradi.

Povjerenje za iskušenje svakodnevno se i nesebično daje. Iskušenje koje može biti bolno i nelagodno dugotrajno. Iskušenje za povjerenje koje nas u konačnici oslobađa straha. Povjerenje za trenutke straha od pogreške, neizvjesnosti projekta, nepredvidivosti odnosa i politika. Povjerenje u neizvjesnost i konstantnu kritičnost u kombinaciji s povjerenjem u pragmatično djelovanje, otvara put u konačnu slobodu, slobodu povjerenja za iskušenja arhitekture.

 

 

Arhitekturu gradi isključivo i samo jasno dato ili primljeno povjerenje. Bez povjerenja arhitektura nije moguća. Povjerenje za strast arhitekture okuplja nas svih zajedno, poput stanovnika, dobrovoljnih zatvorenika, u tornju arhitekture. Toranj arhitekture koji raste, gradi se i traje isključivo povjerenjem. Rentu za boravak u tornju plaćamo čistim i bezrezervnim povjerenjem. Kroz toranj se penjemo i spuštamo povjerenjem. Povjerenjem gradimo i dograđujemo toranj, toranj tisuće megatona težak, tisuće milja dug.

Putovanje kroz toranj povjerenja nije pravocrtno, a još manje definirano jasnom vertikalnom vezom. Toranj povjerenja ne poznaje gore i dolje, ne poznaje kraj i početak. Dizala u tornju povjerenja nema. Toranj povjerenja nije i ne može biti tehnološka građevina. Toranj raste iz temelja povjerenja, zemlje eksperimenta, građen kroz konstantni rizik i stalnim povjerenjem za neizvjesnost. Katovi tornja povjerenja neprekinuti su tok, vrtoglavi  flux povjerenja u kojem nastaju i nestaju mjesta. Slobodno položena i postavljena mjesta u beskrajnoj matrici iskušenja. U toranj povjerenja jednom se ulazi i nikada ne izlazi.

 

Tekst je nastao kao konceptualni okvir predavanja “Bez veze, nije bezveze”, u organizaciji E-student, održanog 19. ožujka na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.