Crno Bijelo U Boji

Arhitekturom sam se “zarazio” veoma rano. Kao malo dijete danima sam gledao i listao crno bijele fotografije i stranice u knjigama iz tatine arhitektonske biblioteke. I danas veoma precizno pamtim rituale iz djetinjstva, kada bi udobno sjedio u velikoj fotelji, jeo oguljene jabuke izrezane na pravilne kriške, i zamišljeno “putovao” fotografijama tada mi nepoznate i daleke arhitekture.

Gledajući slike, listajući stranice knjiga, sjećam se prvog ushita i neskrivenog divljenja crno bijelim fotografijama kuće u pustinji Arizone, Frank Loyd Wrighta. Oduševljeno sam pratio napete linije i glatke plohe streha i zidova, tada mi potpuno nepoznatog Mies-ovog paviljona u Barceloni. Mirisi papira dviju monografija, u kojoj su se od silnog listanja ispadale stranice, još i danas pamtim, te ih četrdeset godina nakon, često pogledam. Danas smještene na posebnom mjestu, u centru biblioteke našeg biroa na riječkoj Delti, često mi služe da bi me vratile na trenutak, u te drage i tople trenutke djetinjstva. Kolekcija knjiga “Masters Of World Architecture”, koja između ostalih prikazuju cjelokupan opus Miesa i Wrighta u izdanju George Brazilier , Inc iz davne 1960. godine, na fotografijama poznatih fotografa Pedra Guerrera i Robert Mattera, ostat će mi upisani, trajno memorirani u najdubljoj podsvijesti. Zauvijek će me, pa gotovo “prustovski”, podsjećati na prvu pravu strast i zanesenu dječju ljubav prema prostoru i oblicima.

Također, vraćajući se dalje u prošlost, početkom sedamdesetih godina jasno pamtim i prve filmove i fotografije u boji, koje su predstavljale i oslikavale neku potpuno drugačiju realnost. Boje na fotografijama i dijapozitivima hotela Libertas u Dubrovniku arhitekta Andre Čičin Šaina, ili Haludova arhitekta Borisa Magaša, snimane na dijapozitivima mog tate, bile bi čudno žutih tonova. Sve je na njima izgledalo nekako nestvarno pobojano. Drugačije i jednako tajnovito kao i one crno bijele slike davno prošlog vremena. Između tih savršenih i preciznih crno bijelih fotografija i loše razvijenih, krivo slikanih i prikazanih boja na prvim dijapozitivima, rastao sam gledajući i upijajući arhitekturu.

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća prvi sam put, kao mladi student, nakon završene prve godine fakulteta posjetio Barcelonu. Naravno, prvo i obavezno, bilo je posjetiti i vidjeti netom dovršenu faksimilnu rekonstrukciju davno porušenog paviljona Mies van der Rohea iz davne 1927. godine. Arhitekt Oriol Bohigas, tada glavni urbanist-arhitekt Barcelone, povjerio je grupi entuzijasta predvođenih arhitektima Ignasi de Solà-Moralesom, Cristian Ciriciom i Fernando Ramosom, istraživanje, rekonstrukciju i obnovu Miesovog paviljona. Štura dokumentacija i crno bijele fotografije Robert Mattera, onog istog fotografa iz tatine monografije, bile su jedini izvor za rekonstrukciju ovog kolosalnog hrama moderne.

Prolazeći uz brdo Montjuic, hodajući ubrzano parkom prema paviljonu, pamtim nevjerojatan tjelesni šok, nevjericu prema onom što moje mlade i neiskvarene oči vide. Pradamnom se u jednoj sekundi crno-bijeli Miesov paviljon pretvorio u šareni, bogato opremljeni i precizno građeni hram. Hram građen blještavim kromom i bogatim mramorima. Roman Travertin oker-pješčane boje prelazi s podova paviljona na zidove, te gradi postament zgrade. Na njega se nadovezuje ulazni zid obložen zelenim Alpine Mramorom, dok sivo zeleni mramor iz Grčke definira perimetar paviljona. Na kraju sam pronašao predivno svečani, bogato kićeni, zlatno-smeđi oniks iz Atlas Mountains planina, koji je stajao ispred mene gradeći jasno centar paviljona. Šok i nevjerica onim što vidim otvorile su mi neke nove i drugačije oči, otvorile su mi oči za boje,  oči za materijal. Život je u jednoj sekundi iz crno bijelog filma i sivog svijeta, postao život u boji.

Dvadesetak godina nakon Barcelone događa se druga istinita priča, drugo osvještenje. Vozim stari Chevrolet Caprice Arizonom, plovim legendarnom Route 66 za istoka na zapad, i skrećem za Phoenix. Prašnjavom cestom prilazim do legendarne Taliesin West House Frank Lloyd Wrighta, zimske kuće i ateliera u pustinji, danas na rubu velikog grada. Ponovo, kao i davne 1986. godine, šok i nevjerica. Desert House je crvene boje? Ljudi je li to moguće, crvene boje? Kakav šok je to bio. Sivi konstruktivni nosači s crno bijelih fotografija, odjednom su postali crveni. Stubišta i stepenasti prelazi sivih tonova odjednom su bliještali crvenim karmin bojom. Velika bijela i siva kamenja ugrađena u zidove Wrightovog studija sa starih fotografija, postala su u trenu žuta i crvena. Crne stolice u arhitektovom birou, u trenutku su postale plave i zelene. Poput nekog sna, iz kojeg se naglo probudite, svjedočio sam trenu drugačijeg pogleda i potpuno neočekivanog osjećanja arhitekture. Potpuni obrat i drugačiji zaključak. Odjednom su mi crne linije počele poprimati drugačije tonove, sive plohe polako su se prelijevale u crvene, plave, zelene i smeđe tonove. Na kući nema niti jedne crne, niti jedne bijele, a niti sive boje.

Ovog ljeta prilikom snimanja dokumentarnog filma o dvorani i trgu u Krku zamolio sam Ivana Dorotića i Maju Bosnić da mi fotografski zabilježe netom izvedeni projekt. Predloženo je da napravimo drugačije fotografije, ovog puta slikane crno bijelim filmom, dijapozitivima i nekim starim, davno neupotrebljavanim foto aparatom. Htjeli sam ostvariti neki romantični, davno izgubljeni i nepostojeći pogled na novu arhitekturu. Pogled starom, zaboravljenom tehnikom. Nova zgrada prikazana medijem davno prošlog vremena. Stari film, stari objektivi, stara tehnika, te novo vrijeme i drugačiji pogled na arhitekturu i medije. Slika današnjice uhvaćena iskrivljenom i distorziranom slikom starog objektiva, zrnatom strukturom boje starog filma, žutim tonovima filma s davno prošlim rokom za upotrebu. Mirisi davno prošlog vremena. Htio sam vidjeti fotografije kuće iz 21. stoljeća, gledane okom onog istog malog djeteta zavaljenog u veliku fotelju iz kasnih 60-ih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Odlučili smo uzeti stari foto aparat Mamiya RB 67 PRO S, srednjeformatni aparat sa početka 70-ih godina, te njime snimiti crno bijele fotografije i dijapozitive u boji. Tehničke komponente filmova također su precizno i ciljano odabrane. Za crno bijeli film nabavljen je danas dostupan ILFORD PAN F50 IS, 120 mm. Ne filmu nisu postojale namjerne i uobičajene greške nastale pogrešnim ulaskom svjetla, te je većina snimaka precizno i pažljivo eksponirana. Ove crno bijele fotografije snimane su tijekom zalaska sunca, s filmom vrlo niske svjetlosne osjetljivosti, s valjanim rokom trajanja. Proces razvijanja crno bijelog filma bio je također ručni, u priručnom kućnom laboratoriju.

Za film i slike u boji bili su odabrani dijapozitivi, KODAK E200, i KODAK EKTACROME 64  (200 ISO) 120 mm.  Snimanje s dijapozitivima bio je svojevrstan eksperiment, ali ipak vrlo svjestan i namjerno odabran put u “nepoznato”. Oba filma bila su s isteknutim rokom upotrebe, proizvedena i kupljena davne 2005. godine. Kod ovih snimaka, kao i na snimkama Libertasa i Haludova rađenih nevještom rukom i lošim aparatom moga tate,  primjećuje se da su boje prilično neuvjerljive i potpuno iskrivljene. Fotografskim jezikom rečeno, potpuno su “apšisale”. Neki su snimci podeksponirani, a neki preeksponirani. Razlog tome je kombinacija filma kojemu je istekao rok i relativno niska osjetljivost filma (ISO 200) za uvjete snimanja kao što su sumrak i odabrane vizure interijera. Proces razvijanja dijapozitiv filma bio je također E-6 ručni, u malom laboratoriju za razvijanje dijapozitiva.

Zahvaljujući Ivanu i Maji danas donosim nove-stare fotografije koje me sa velikim veseljem vraćaju u neka drugačija, silno uzbudljiva, i draga vremena. Putovati vremenom, raditi, eksperimentirati, istraživati raznim tehnikama i alatima, slobodno i kreativno bojati svijet, paliti svjetla i gasiti mrak. Ponekad se možemo pretvarati, lagati one koje to ne vide, i digitalnu fotografiju u boji jednostavno pretvoriti u crno-bijelu. Onako uz put, kao šalu, uspomenu na neko prošlo vrijeme.