Marclayevi Telefoni

“U arhitekturi bi se trebali naviknuti na metode rada sličnim obavještajnim službama i njihovim načinima korištenja slobodnih izvora inteligencije (OSINT, kako je naziva CIA). Misliti i stvarati arhitekturu na način kako to naše avangardne prethodnice nisu uspjele i nisu mogle. Skupimo niz malih istina, niz malih fragmenata, niz malih podataka, malih iskustava koji su svuda u nama i oko nas. Obavijesti na internetu, iskustva svakodnevne inteligencije proizašle iz pop-kulture, neopterećene malograđanštinom svakodnevnog okruženja, kao i informacije sabrane iz drugih dizajnerskih profesija i disciplina, postat će nova praksa koja će biti prilagodljiva bilo kojim okolnostima i bilo kojemu mjestu.”

Michael Speaks “Design Intelligence”

 

Djelo koje najbolje oslikava ovako opisanu metodu rada, princip kreativnog projektiranja poznatim, precizno traženim i inteligentno složenim podacima, stvarajući pritom novo, potpuno originalno autorsko djelo, je kratki film “Telephone” švicarskog multimedijalnog umjetnika Christian Marcleya.

 

 

Mračna i olujna noć. Čovjek ulazi u telefonsku govornicu, podiže slušalicu i bira brojeve. Na nekom drugom mjestu, drugi čovjek također u telefonskoj govornici, primjetno tjeskoban, okreće brojčanik. Scene slijede jedna za drugom, izmjenjuju se likovi, ali radnja ostaje ista, svi okreću brojčanike ili dodiruju tipke telefona, različitih telefona prikazanih kroz razna vremena i filmove. U jednom trenu, u jednom kadru, telefon konačno zazvoni. Baš kao i u stvarnom životu, glumci se trgnu na neočekivani, ali svima prepoznatljivi zvuk. Podižu se slušalice, mijenjaju se glumci, mijenjaju se scene, mijenja se i vrijeme. Od mračnih gangstera, preko zavodljivih djevojki i lijepih muškaraca, medicinskih sestara, detektiva, brokera, činovnika, prodavača pa sve do preplašene domaćice i policijskog službenika, mijenjaju se raspoloženja, izrazi lica i različite reakcije na ‘obično’ telefonsko pričanje. Na kraju uobičajeni pozdrav i spuštanja slušalice.

Ovo je kratki opis vješto uređenog videa iz 1995. godine, koji u trajanju od 7 ½ minuta precizno slaže niz prizora u kojima stotinjak različitih osoba bira brojeve, sluša zvuk telefona, podiže slušalicu, razgovara, pozdravlja i spušta slušalicu. Također možemo primijetiti da svi likovi pri tome izražavaju mnoštvo različitih emocija. Od iznenađenja, žudnje, želje, požude, preko ljutnje, nevjerice, prijetnje, uzbuđenja i dosade, u konačnici svi ostavljaju dojam jednog velikog razgovora, jedne nove životne priče. Svi akteri skupljeni s raznih strana i vremena dio su nove i neočekivane emocije. Dio preciznog, ali neočekivanog projekta.

Poput svog prvog poznatog djela “Body Mix” iz 1991. godine o kojem sam već pisao prije nekoliko godina, kada je Marclay dobio Venezianskog Lava za svoj legendarni 24-satni film “The Clock”, autor i u ovom slučaju vješto slaže i pretapa poznate i specifično odabrane elemente. Umjetničko djelo je u tom slučaju upečatljivi kolaž sastavljen od nekoliko omotnica vinilnih LP-ploča skupljenih s različitih strana, muzičkih žanrova, autora i designera. Marclay svojim djelom stvara novi začudan lik, novi sklop, u kojem se očituju svi elementi za sebe, ali u novoj strukturi stvaraju novi neočekivani organizam, svijet u koji proizvodi novu, napetu stvarnost.

Poput ove upečatljive slike i snažnog autorskog primjera valjalo bi razmišljati o mogućoj primjeni ovih ideja na neki novi arhitektonski ansambl kojeg čine različita mjesta i različiti sastavni elementi.

Spajanje prepoznatljivih i već viđenih slika, namjena i motiva može uroditi stvaranjem novog neočekivanog sklopa. Takav sklop može udomiti nove prostorne, funkcionalne odnose i napetosti. Projektiranje danas nije novi stil već metoda, koja prvenstveno definira novi i drugačiji poredak.

Jedna od najznačajnijih karakteristika videa “Telephones’” u kojem prepoznajemo glavne aktere Malteškog sokola, Vrtoglavice, Rosmary’s baby te Prljavog Harryja, je ta da su svi oni dio Marcleyeve poznate dvosmislenosti. Ona nas navodi da se zapitamo je li film osmišljen kao apsurdni razgovor mnoštva ljudi odjednom ili je to ipak samo niz monologa temeljenih na prikazu jednostranog poziva s nepoznatim sugovornikom. Također djelo se može jednostavno kretati naprijed i natrag, gotovo da ga možemo klizati u vremenu i prostoru. Između crno-bijelih scena i scena u boji, putujemo potpomognuti idejom filmske kontinuiranosti i ražirane slijednosti raznih događaja. Zanimljivo je također osluškivati precizno slaganje zvukova, tonova, šumova, važnih i neizbježnih dijelova i fragmenata orkestralne melodije koja stvara i potencira različita raspoloženja i atmosfere. Marclay ih koristi zajedno s drugim zvukovima svojstvenim telefonu, bez obzira na vrijeme, tehnološku savršenost, biranje, ‘bipkanje’, štektanje, lupanje, spuštanje slušalice, skakanje i padanje glumaca, sve je tako dio zvučno-ritmične baze filma.

Gledajući i putujući filmom jasno nam je da cijela arhitektura filma, i poruka ove jasne metode, pokazuje očitim da je moguće i u svakodnevnoj arhitektonskoj praksi rabiti gotove elemente stvorene u prostoru i vremenu oko nas. Raditi arhitekturu koja pronalazi, koristi i slaže karakteristične prostorne isječke, poznate fragmente različitih funkcionalnih entiteta, logične konstruktivne cjeline, koje se na kraju kroz novi scenarij projekta mijenjaju i usložnjavaju, predajući svoju izvornu fizičku pojavnost, funkcionalnu određenost, i prostornu karakterizaciju cjelini novog. Novog arhitektonskog projekta koji pritom definira novi poredak, ali i novi, neočekivani prostorni sklop. Novo arhitektonsko djelo utemeljeno na jasnoj i osviještenoj teoriji i praksi.