Domagoj Blažević – Rutina

Danas donosim tekst i fotografije Domagoja Blaževića, kojeg sam zamolio da slikom i riječju opiše iskustvo boravka u Krku i  doživljaj fotografiranja polivalentne dvorane i trga. Namjera je bila osjetiti i podijeliti iskustvo postprodukcije završenog projekta, zaokružiti cjelinu priloga o konkretnoj kući, te možda isprovocirati neočekivane, specifične i autonomne refleksije arhitekture na pojedinca i društvo.

Rutina

“’Oćeš ti TO (arhitekturu) ikad završit?”, još uvijek se zna desiti da me ljudi u prolazu, zbog neinspirativnog popodneva, lošeg braka ili pokvarenog mlijeka u kavi, znaju priupitat. Kao da diplomirani kraj nečeg tako neživog (mislim na zahrđale mehanizme institucije) može započeti neki živahan razgovor.

No dobro, završavanje svakako nije dio mog načina, a ljudi su možda samo neinspirirani mojim društvom pa žele da TO (naš razgovor, studij, brak, bilo što) završi što prije.

I večeras stojim tj. sjedim pred prijetnjom nezavršavanja; volim nezavršavanje, stvarno: ako bude viška sreće i manje velikih principa, i ovo nabacivanje misli će ostati na nekom dobro nedovršenom rubu, da visi i zabavlja, a ne smatra i ponavlja.

Naime treba večeras napisati ovo i srediti da liči na nešto, a donekle samozadani deadline je ujutro, kad sjedam u auto s prijateljem i idemo dočekati drugog prijatelja, vjerojatnog pobjednika regate samaca, čiji je cilj u Komiži, pred blagdan Sv. Nikole, zaštitnika putnika.

Pa sam već malo tamo, sa samcima, s otokom i sa sobom.

Mislim da sam i na Krk stigao baš s Visa, da, točno, bili smo na Biševu i Svecu kada se javio Idis da je to taj tjedan i da bi bilo dobro da ubodemo to sad. AKO se poklopi!

Taj njegov AKO mi je veliko zeleno svjetlo, najpoželjniji start svake naše suradnje.

Sve što nastaje pod pressingom je suha atletska disciplina i nosi rizik teških ozljeda. Mene puno više zanima zašto vulkan proradi baš kad proradi, i onda još više koji neočekivani oblik će ta neželjena rashlađena iznutrica konačno zauzet.

Zamrznuti proces. Nedovršenost.

To mi je bila prva i uzbudljiva misao o dvorani i trgu u Krku.

Bilo mi je usput zanimljivo da ne volim Krk i da nikad nisam želio biti u Krku.

Nakon prvog obilaska i zbrojeno sa svim prethodnim, podrctao sam leteće termine:

“rutina / kontrola”

“greška / ružnoća”

i

“slojevi / proces”,

da bi onda zbrojio oduzeo u:

“slojevi”

“proces”

i

“pogreška”,

a za konačni rezultat dobio “ružnu fotografiju” kao egzekucionu logiku za dokumentiranje, sa svim poetičnim slobodama koje termin dozvoljava.

Fotografije nisu ispale dovoljno ružne za moj neukus, svaljujem to na Idisa koji me zajebo sa tom sexy fasadom prema franjevcima. To je stvarno nastrana gesta, nabijati franjevcima sexy slike drito prema njihovoj oazi mira i introspekcije u prekrasnim vrtovima s one strane zida..?! Čini se da se tu radi o nekoj ministrantskoj traumi iz djetinjstva, koju smo poslije skužili da djelimo.

Srećom po moje oko i naš dogovor, tu je gdje ljepuškastost ovog kompleksa za mene prestaje.

Kontra strana kompleksa je ona gdje mi aparat nije stizao izoštriti, fokus tu skače sa slike na sliku, ravnine i teksture se čine čas isped čas iza – kad se spominjao kontroliran kaos, ovdje se pitam o razini kontrole i sretan sam što je Idis ispao pravi schizo. Dajte nam još ovakvih južnih fasada, otčepite lavu slabije kontroliranih procesa i zaustavite je napamet, dajte sudaranja materijala i kaosa nabijenog u slojeve.

Kaos po kaos Palača.

Franjevački red i nešto južniji nered. Shizoidna tolerancija. Neodgojenost je blagoslov za kreativnost, sa žaljenjem sam ustvrdio osvješćujući svoju prepristojnost.

Nema tog ugla iz kojeg se ovdje može snimiti red. Konačno vadim “ružne” slike, zidovi me besramno uvode iz ambijenta u ambient; bilo je ekstremnih momenata gdje se vješam o špic zgrade skačem na privatnu terasu kuće pored, samo da bi slijedio teksturu zida i vidio u kakav “dead-end” će me ova dovesti.

Tu i tamo bi me centrifuga ovih zidova ispljuvala nazad na trg, gdje sam opet bio zabavljen događajnim “melting pot”-om: sumnjičavi pogled chief franjevca (kojem u prolazu, na njegov upit, argumentiram da sam tu već tri dana jer sam predan, kao i on, svom zadatku), ilegalno tiho noćno klizanje farova automobila, bezbrižni ležeći sat likovnog s petašima na otvorenom.

Sve ovo čini delikatnu mrežu živaca, položenu na arhitektonsko tkivo: jedan trzaj na jednoj strani (povijesti) radi tektonski pomak i omogućuje promjene na onoj kontra strani. U slučaju kada je tkivo oštećeno, živac načet, srastanje je neminovno i treba mu osigurati dobar Prostor: ovdje je zgodno da plastični kirurg nije zaružio noć prije.

Najviše mi je žao i najljepše mi je bilo, kada me Idis pitao da li sam možda vidio ili snimio djecu kako se primaju rukom za malu željeznu kuglicu usidrenu s vanjske strane fasade crkve na trgu.

Kako mi je to promaklo! A onda mi se oko te kuglice koja stane u prst zavrtio cijeli svemir bivanja na tom trgu kroz tri dana.

Gesta koja se interpretira kao pobožni ritual u religioznom dijelu pučanstva (protrljati kuglu je poput pomoliti se) a koja ima praktičnu geodetsku ulogu fiksiranja centra mjesta u sekularnom društvu, izbacila je mene, suvereno podijeljenog između tradicionalnog i suvremenog, iz orbite kuglice naprijed kroz vrijeme u kraj ove priče, u nekidan:

Prijateljica koja radi blog zaustavila me na ulici, slikala i pitala koja mi je najveća briga u životu, pa da to potpiše uz sliku na blogu.

Ma čekaj malo tko bi još htio čuti o nečijoj najvećoj brizi, kome se poklanja takav teret?! Može li se odgovorom učiniti tako da to ne bude teret, nego nešto nezavršeno i sretno, sretan nekraj?

Čekao sam malo, pa malo duže,

pa saznao: rutina.