Arhitektura Pasivne Agresije

Ovo je kratka priča o 30 godina intenzivnog razvoja i 20 godina pasivne agresije nad turističkom arhitekturom Kvarnera. Priča je nastala u jednom danu, potaknuta prvenstveno inicijativom udruge Slobodnih veza, i kao konceptualni okvir za podršku njihovoj akciji Projekt Motel Trogir. Temeljena je na jasnim, ali vrlo osobnim slikama prošlog vremena, kao memorije djeteta iz porodice arhitekata, osobnog poznanstva s nekim od vinovnika turističke arhitekture kvarnerskog područja 70-ih godina dvadesetog stoljeća, te proživljenog iskustva kao prakticirajući arhitekt vremena tranzicije.

U početku smo živjeli, i strpljivo gradili sustav koji je suštinski sadržavao i živopisno oslikavao sve elemente suvremenosti i progresa globalnog turizma. Bili smo pioniri i graditelji nove svjetske mreže, a arhitekti Vitić, Magaš, Emili, Bregovac i Čičin Šain snažno su oblikovali arhitekturu kvarnerskog turizma. Godinama smo strpljivo, promišljeno i strastveno razvijali različite inventivne tipologije, koje i danas odišu suvremenošću i kvalitetom. Arhitekt kao protagonist novih mogućnosti, pokretač i kreator novih ideja u turizmu, bio je svima na usluzi i potreban. Izvedene su stotine građevina, realiziran bogat i slojevit okvir turističke infrastrukture kao kvalitetna podloga, ulog za buduće vrijeme i generacije. Jedan od takvih snažnih temelja turističke arhitekture bio je lanac Motela Sljeme arhitekta Ivana Vitića, promišljenih, projektiranih i razmještenih od Trsta, Umaga, preko Opatije, do Biograda, i Trogira.

U jednom trenu, još dan-danas ne znam tko nas je točno na to nagovorio, ali znam da smo lakovjerno povjerovali da bi sve trebalo dovesti u pitanje. Važno je napomenuti da pamtim kako o toj ideji nismo dobro i trezveno razmislili. Dapače, ne da nismo razmislili, bezglavo smo ušli u čudno stanje euforije i vrijeme kada smo sa zadovoljstvom, neviđenim žarom i lakonskom argumentacijom o sve potrebnoj tranziciji i promjeni, porušili i uništili sve što smo dugo stvarali. Bilo je to vrijeme aktivne i nezaustavljive agresije nad svime.

Argumentacija je bila snažno zavodljiva, za mnoge slučajeve, mjesta, i ljude uvjerljivo ubojita. Poput kakve lake turbo-folk pjesme, ritam teza o drugačijem turizmu uvukao se svima pod kožu. Perverzna zavodljivost “provjerenih” turističkih standarda, svjetskih iskustava, te boljeg života koji sigurno dolazi u paketu sa zvjezdanom kategorizacijom svima su zamutili bistar pogled. Ta lakovjerna ponuda, savjetnički uvjerljivo trebala nas je uvesti u stanje sigurnog turističkog blagostanja, mjesto gdje smo eto svi “oduvijek pripadali”. Svima su usta bila puna nekih tuđih znanja, procjena i iskustava koja iskreno nitko nije provjerio, razumio, a još manje točno znao što su i kamo nas vode. Niti jednog jedinog trenutka nismo staloženo sagledali svoja vlastita iskustva, osvrnuli se na svoje dosege i ažurirali nakupljeno znanje koje se godinama taložilo.

Ponekad, u nekim slučajevima i rijetkim iznimkama, kada je argumentacija stručnosti bila toliko jasna da bi trebalo nastaviti na vlastitim, već izgrađenim temeljima, stvari bi samo jednostavno zapele. Nemoguće bi bilo pokrenuti projekt. Argument je uvijek bio predvidiv i isti. Standardi, norme, pravila ili trendovi u današnjem svjetskom turizmu ne mogu se uklapati u postojeće okvire.

Razbacivalo se građevinskom argumentacijom o optimalnoj veličini i cijeni hotela po sobi. Znanstveno se elaboriralo o potrebnom, očekivanom, idealnom broju noćenja, broju ljudi, broju soba, broju brojeva. Konzultantski se uvjerljivo dokazivalo veličinu ulaganja, vrijeme vraćanja, te pripadajuće pluseve i minuse. Sve bi se to na kraju serviralo i ukrasilo marketinškom demagogijom, preciznom instant manipulacijom koja obavezno ide u ovom pakleno-zavodljivom paketu.

Uspjeli smo sami sebe uvjeriti da se ova nametnuta, tuđa istina dešava upravo nama na našem “Mediteranu kakav je nekad bio”. U tim trenucima sad već zabrinjavajuće i bespomoćne nevjerice, svjedočili smo prepoznatljivom nizu argumentiranih i demagoški neoborivih teza o sreći turizma koja nam se jasno i otvoreno nudi, a mi je eto jednostavno nećemo i ne želimo prihvatiti.

I na kraju, posljednja faza. U slučajevima daljnjeg argumentiranog definiranja vlastitog i logičnog puta razvoja, te neprihvaćanja ovakvih teze nastao bi tajac, muk, ne dešavanje, pasivno agresivni interval. Pasivno agresivno stanje koje bi trošilo sve oko sebe, energiju, ljude, mogući posao, rad, a na kraju vrijeme i konkretnu kuću. Dobro i unaprijed planirano stanje, određeno isprojektirano vrijeme za učinkovitu i djelotvornu pasivnu agresiju, devastaciju konkretne kuće, koja se urušava, i nestaje u vlastitoj nebrizi.

Konačni argument konzultanata za neizbježan, novi projekt. Lak plijen i konačni argument za rušenje, legalizaciju, i investiciju, demagoške termine koje često slušamo u posljednje vrijeme. Poput napuštenog broda, nepokošenog polja, neobrađenog voćnjaka, napuštenog djeteta, stvari i kuće brzo propadaju. Na kraju umiru. Tako je umro i zauvijek propao motel Sljeme pored Opatije arhitekta Ivana Vitića.